Stiloteka

Analize

Danas se samo (tekstom) putuje

»Ne skuplja se samo prostor, nego i čovjek«, napisao je Lewis Mumford u glasovitoj knjizi Pentagon moći – Mit o mašini. Kritizirajući tehnološku totalizaciju svijeta i zaludjelost ljudske vrste progresom, osvrnuo se i na čovjekov kult brzine u raznim aspektima egzistencije, uključujući, dakako, i putovanja. U ambiciji da se trenutno transportira s točke A u točku B kako bi kapitalizirao i vrijeme, čovjek u takvoj kulturi – poručuje Mumford – efikasno stiže na odredište, ali lišen iskustva. Paul Virilio će pak konstatirati da u današnjim uvjetima digitalne telekomunikacije svjedočimo donedavno nemogućem fenomenu statične mobilnosti, dok konvencionalno tumačeno putovanje gubi sve sastavnice koje su tu aktivnost činile prepoznatljivom i identificirajućom upravo kao putovanje. 19. stoljeće je, kaže Virilio, ukinulo razmak između vremena i prostora, dok se potkraj 20. stoljeća ukida odlazak, »a sve u ime pukog stizanja«, samo što sad – ističe Virilio – sve stiže k nama.

»Unutarnja leksikografija« romana »Ponornica« Skendera Kulenovića

Za sve izvorne govornike nekog jezika po definiciji možemo reći da znaju taj jezik. Oni poznaju njegovu strukturu, jedinice, konvencije i implicitne norme. Imaju intuiciju na osnovu koje mogu komunicirati na tom jeziku, tumačiti ga i na njemu biti kreativni u mjeri u kojoj im je to potrebno i korisno. Međutim, opseg u kome poznaju te pojave ograničen je iskustvom i potrebama pojedinih govornika. Budući da su iskustva i potrebe svih govornika različiti, možemo biti sigurni u to da govornici istog jezika ne poznaju svoj jezik u istoj mjeri. U. Eco (2004: 482) prokomentirao je da “dijete izvrsno poznaje materinski jezik, ali ne bi umjelo napisati njegovu gramatiku”. Razlike u širini poznavanja maternjeg jezika naročito su jasno vidljive u većem ili manjem poznavanju leksike.

Romani Jasne Horvat kao (post)oulipovski narativi

Osnovna teza rada jest da romaneskni diskurs Jasne Horvat korespondira s programskim načelima diskursa skupine Oulipo (Ouvroir de Littérature Potentielle). U radu se najprije podsjeća na odrednice Oulipoa (Radionice potencijalne književnosti), na njegove najznačajnije predstavnike te na složenost dekonstrukcije njihova konstrukcionizma. U romanima Jasne Horvat Az (2009), Bizarij (2009), Auron (2011), Vilikon (2012) prepoznaje se oulipovska perspektiva, ali i njezina autorska modifikacija. Potonje se prije svega očituje u činjenici da četiri navedena romana hibridnog karaktera (svojevrsni romani-projekti), ostvaruju tzv. ikonički tip konceptualizacije te tako dograđuju temeljna oulipovska polazišta. Uz ikoničke koncepte razmatraju se postupci osebujnih književnih permutacija i srodnih postupaka (generirani najviše iz matematke) prezentirani u navedenim romanima koji se dovode u vezu sa srodnim oulipovskim diskursima.

Aksiomatski pristup književnom tekstu: programska poetika romana Jasne Horvat

U radu se čitanjem Manifesta aksiomatske književnosti i romana Az, Bizarij, Auron, Vilikon, Alikvot hrvatske autorice Jasne Horvat prikazuje se književno ostvarenje oulipovske prakse izvan djelovanja skupine Oulipo. Autoričin se pojam aksioma te njegova uporaba kao ograničenja u tekstu tumači kao oulipovska autorska poetika, a uvidom u opus precizira se razlikovanje oulipovskog pojma ograničenja u širem smislu od specifičnih znanstvenih aksioma kakve isključivo koristi ova autorica. Analizirani romani pokazuju da je riječ o jedinstvenu opusu koji postulira kompozicijsku, ali i sadržajnu aksiomatizaciju književnog teksta.

Fantastična proza ekspresionizma: »Ispovijed« Frana Galovića

„Vani je sunce. Već nekoliko dana nije zapadalo. Samo tako stoji usred neba, prikovano, žuto i usijano“ (1997: 243). Početne rečenice pripovijetke Ispovijed Frana Galovića predočuju vrijeme izbačeno iz ležišta, a taj motiv „vječitoga dana“, kako ga pripovjedač naziva, može se shvatiti kao signal čije je značenje moguće iščitati iz dviju raznorodnih, ali međusobno povezanih perspektiva: one avangarde odnosno ekspresionizma s jedne i književne fantastike s druge strane. Obje su ove kategorije u teoriji i povijesti književnosti konceptualizirane pomoću opozicijske logike koja počiva na prekoračenju ili obustavi vrijednosti odnosno normi postojećeg, dominantnog simboličkog poretka, koji je u slučaju navedenih rečenica izjednačen s temeljnim datostima prostora i vremena.

Pripovjedni modeli u zbirci priča »Mars« Asje Bakić

Rad se bavi pripovjednim modelima u zbirci priča Mars književnice Asje Bakić. Nekoliko je ključnih matrica na kojima počiva autoričin prozni prvijenac. Riječ je o modeliranju distopijskih svjetova i poigravanju s žanrovskim modelima znanstvene fantastike, točnije onoga što se uvjetno može svesti pod zajednički nazivnik „spekulativne fikcije“ koja interferira različite žanrovske karakteristike i otvara drugačije mogućnosti kritičkog pripovijedanja (o) stvarnosti. Markiranjem autoreferencijalnih signala u ovoj zbirci priča metafikcionalne naravi uočit će se specifični načini podrivanja žanra karakteristični za prozu feminističke provenijencije.