Zbirka pjesama Maka Dizdara Kameni spavač predstavlja djelo koje je po svojim umjetničkim dometima zaslužilo posebno mjesto u svjetskoj poeziji, smještajući njenoga autora na parnasovske visine. Međutim, kako to često biva sa velikim djelima, Kameni spavač nije samo umjetnički fakt već i svojevrsni kamen-međaš, važna kulturna činjenica koja je smještena u centar semiosfere bosanskohercegovačke kulture. U toj kulturi, posebno u jednom njenom segmentu, djelovanje Kamenog spavača gotovo je imalo snagu svojevrsne eksplozije u lotmanovskom smislu (Lotman 1998: 19), nakon čega bar neki dijelovi i slojevi te kulture nisu mogli ostati isti i doživjeli su bitne promjene, turbulencije i prevrednovanja. Istovremeno, Dizdarev Kameni spavač tematizira jednu epohu te kulture, epohu srednjovjekovne Bosne, tako da se dešava višestruki preobražaj i semioza: elementi jedne kulture postaju temom stihova i čitave zbirke, da bi zatim ta zbirka unijela u prostor te kulture snažne „tektonske poremećaje“ i uspostavila odnos između kulturnog spomenika (stećka), zapisa na njemu (riječ kao osnovno „sidro“ za razumijevanje te kulture), tumačenja toga zapisa (Dizdareva Antologija starih bosanskih tekstova) i njegove stihovane umjetničke transformacije kao svojevrsne transsemiotičke citatnosti, koja podrazumijeva citiranje neumjetničkog teksta u umjetničkom.

Postoji u lirici Dobriše Cesarića nekoliko leksema koji se pri osmišljavanju cjeline njegova opusa nadaju kao ključne riječi, dapače kao opsesivni motivi s kojima i oko kojih se oblikuju velike teme njegova pjesništva. Shvatimo li motiv kao jedinicu smisla koja se ponavlja ili kojoj pjesnik pridaje povlašteno mjesto, status motiva u tom opusu nesumnjivo pripada leksemima bol, jesen, ljubav, trava, pjesma, srce, nebo, vjetar ili ptica. Oni se često javljaju u Cesarićevim tekstovima, i to na njihovim jakim, hermeneutičkim mjestima: Semantičko im se polje u kontekstu pjesme obično mijenja i širi, i to tako da nerijetko postaju uporišta nastanka figurativnoga govora koji za sobom povlači i prijelaz iz realnoga u prostor imaginacije. Interpretacijom mjesta, uloge i semantike pobrojanih motiva mogli bi se iz drukčije perspektive osvijetliti Cesarićev vitalizam i Cesarićeva melankolija, njegove pohvale prirodi i njegov socijalni aktivizam.

Od svih tipova govora u dramskom diskursu najmanje su proučavana stilska obilježja didaskalija, kao i odnos između dijaloga i didaskalija (izuzetak je knjiga Emine Gegić Dida. Didaskalija u dramskom tekstu – 2008). Didaskalija predstavlja autorski govor u drami; naravno, taj autorski govor ni po čemu ne odgovara istom sloju proznoga teksta, gdje se specifično prelamanje tačaka gledišta realizira na različite načine u suodnosu autorskog govora i govora likova.

Za roman Derviš i smrt može se reći da u potpunosti predstavlja polifoniju prostora, u smislu koji toj sintagmi daje Lotman (1976: 302). Naime, u Selimovićevom romanu prostor postaje izuzetno bitan na više planova, postajući svojevrsnim junakom toga djela (Duraković 2010) – od realnog prostora koji je umjetnički modeliran, preko metaforičkih i imaginarnih prostora određenih perspektivom samoga pripovjedača, Ahmeda Nurudina, pa do tekstnog prostora, koji se pokazuje izuzetno stilogenim i relevantnim za interpretaciju romana.

Već su u Matoševu prvom objavljenom tekstu, noveli „Moć savjesti“, do izražaja došle stilske značajke koje će se u većoj ili manjoj mjeri očitovati u svim njegovim ostvarenjima bez obzira na žanr i književni rod. U toj noveli sažet se izraz oneobičava učestalim ekspresivnim riječima i frazama, a osobito je izražena sklonost poredbama i tročlanoj gradnji ritmičke organizacije teksta (»I oni se već miču, giblju, klepeću«; I, 9). U tim se postupcima prepoznaje osjećaj za izražajne vrijednosti i sugestivnost jezičnoga izbora koji će u Matoševu opusu biti stalno stilsko obilježje, a u okviru poetike simbolizma naznačuje epitetičnost u funkciji karakterizacije, tj. simbolizacije, te upotrebu oksimorona, koji je jedna od čestih stilskih figura moderne.

Rad se bavi usporednom analizom govora muškog i ženskog subjekta u pjesmama Ivana Slamniga te opisom najvažnijih obilježja njihova dijaloga. Ljubavna tematika propituje se preko Barthesovih figura ljubavnoga diskurza, uzimajući u obzir rasredištenost i metamorfičnost Slamnigova lirskoga subjekta kao i jezične tragove prisutnosti i odsutnosti sugovornika u pjesničkome tekstu. Dijalog se pritom promatra kao govornikova prilika za osvajanje diskurzivne moći u tekstu, što za posljedicu ima promjene u dijalektici muškog i ženskog principa i preispisivanje koncepta ljubavi.