Stiloteka
Nekoliko uputa za rastavljanje Marunina paklenoga stroja
Događalo se već, a dogodit će se i opet, da književnokritički govor o opusu autora zanimljive i provokativne biografije, kakva je i ona pjesnika Borisa Marune, iskorači iz naizgled jasno definiranih granica teksta i svoje tumačenje utemelji u kontekstu autorova života. Premda u suvremenoj akademskoj kritici odavno prevladano i odbačeno, slično je pozitivističko iskliznuće u kontekst obilježilo i značajan dio postojećeg kritičkog korpusa o Maruninu pjesništvu. Kritička su se čitanja njegove poezije tako, između ostalog, zaustavljala na brojnim topografskim referencijama kojima je njegov opus zasićen, a koje su faktografske i provjerljive i mogu ponuditi nacrt jednog nomadskog pjesničkog životopisa. Nadalje, svaka iscrpnija Marunina biografija poduprijet će tezu da je ovaj poetski rukopis obilježila upravo stalnost kretanja, rotacija geografskih lokacija na kojima se pjesnik tijekom svog četrdesetogodišnjeg boravka u emigraciji, čekajući povratak u domovinu, duže ili kraće zadržavao.
Okazionalizmi u hrvatskome publicističkom stilu
U radu se iznose rezultati istraživanja uporabe okazionalizama provedenoga tijekom 2011. i 2012. godine na korpusu hrvatskih tiskanih i elektroničkih medija. Autorica prvo teorijski razrađuje uporabu naziva okazionalizam i raspravlja o prirodi prigodnica, a potom analizira ekscerpirane okazionalizme s obzirom na njihovu stilsku vrijednost i rečotvorbeni status.
Tvorba riječi i reklamni diskurs
U radu se donose rezultati istraživanja provedenoga na korpusu reklamnih tekstova te radijskih i televizijskih spotova prikupljenom od 2009. do 2013. godine. U središtu zanimanja su rječotvorbeni postupci kojima se reklamne poruke oblikuju. Analizom je utvrđeno da se radi stvaranja efekta začudnosti u primatelja poruke primjenjuju netipični tvorbeni postupci kao što su grafoderivacija i stapanje. S obzirom na njihovo mjesto u leksičkome sustavu, takve su tvorenice poseban tip prigodnica, tzv. reklamni okazionalizmi.
Kultura i pamćenje u »Kamenom spavaču« Maka Dizdara
Zbirka pjesama Maka Dizdara Kameni spavač predstavlja djelo koje je po svojim umjetničkim dometima zaslužilo posebno mjesto u svjetskoj poeziji, smještajući njenoga autora na parnasovske visine. Međutim, kako to često biva sa velikim djelima, Kameni spavač nije samo umjetnički fakt već i svojevrsni kamen-međaš, važna kulturna činjenica koja je smještena u centar semiosfere bosanskohercegovačke kulture. U toj kulturi, posebno u jednom njenom segmentu, djelovanje Kamenog spavača gotovo je imalo snagu svojevrsne eksplozije u lotmanovskom smislu (Lotman 1998: 19), nakon čega bar neki dijelovi i slojevi te kulture nisu mogli ostati isti i doživjeli su bitne promjene, turbulencije i prevrednovanja. Istovremeno, Dizdarev Kameni spavač tematizira jednu epohu te kulture, epohu srednjovjekovne Bosne, tako da se dešava višestruki preobražaj i semioza: elementi jedne kulture postaju temom stihova i čitave zbirke, da bi zatim ta zbirka unijela u prostor te kulture snažne „tektonske poremećaje“ i uspostavila odnos između kulturnog spomenika (stećka), zapisa na njemu (riječ kao osnovno „sidro“ za razumijevanje te kulture), tumačenja toga zapisa (Dizdareva Antologija starih bosanskih tekstova) i njegove stihovane umjetničke transformacije kao svojevrsne transsemiotičke citatnosti, koja podrazumijeva citiranje neumjetničkog teksta u umjetničkom.
Motiv oblaka u Cesarićevoj lirici
Postoji u lirici Dobriše Cesarića nekoliko leksema koji se pri osmišljavanju cjeline njegova opusa nadaju kao ključne riječi, dapače kao opsesivni motivi s kojima i oko kojih se oblikuju velike teme njegova pjesništva. Shvatimo li motiv kao jedinicu smisla koja se ponavlja ili kojoj pjesnik pridaje povlašteno mjesto, status motiva u tom opusu nesumnjivo pripada leksemima bol, jesen, ljubav, trava, pjesma, srce, nebo, vjetar ili ptica. Oni se često javljaju u Cesarićevim tekstovima, i to na njihovim jakim, hermeneutičkim mjestima: Semantičko im se polje u kontekstu pjesme obično mijenja i širi, i to tako da nerijetko postaju uporišta nastanka figurativnoga govora koji za sobom povlači i prijelaz iz realnoga u prostor imaginacije. Interpretacijom mjesta, uloge i semantike pobrojanih motiva mogli bi se iz drukčije perspektive osvijetliti Cesarićev vitalizam i Cesarićeva melankolija, njegove pohvale prirodi i njegov socijalni aktivizam.
Didaskalije
Od svih tipova govora u dramskom diskursu najmanje su proučavana stilska obilježja didaskalija, kao i odnos između dijaloga i didaskalija (izuzetak je knjiga Emine Gegić Dida. Didaskalija u dramskom tekstu – 2008). Didaskalija predstavlja autorski govor u drami; naravno, taj autorski govor ni po čemu ne odgovara istom sloju proznoga teksta, gdje se specifično prelamanje tačaka gledišta realizira na različite načine u suodnosu autorskog govora i govora likova.