U trima Facebook objavama Zorana Milanovića izdvojene su i analizirane retoričke figure i stilistički postupci koji na bitan način određuju glavna obilježja njegova stila.

Autor nudi nova čitanja priča Ribar Palunko i njegova žena i Kako je Potjeh tražio istinu Ivane Brlić-Mažuranić. U prvi plan izvlači obično zanemarivane kategorije okrutnosti, brutalnosti, stravičnosti. Analiza ga dovodi do zaključka da se veličina Priča iz davnine Ivane Brlić-Mažuranić ogleda u tome što predstavljaju simptomatiku društva, politike i kulture.

Vizualna retorika prosvjednih plakata

Pet godina nakon najmasovnijega prosvjeda u novijoj hrvatskoj povijesti, onoga za kurikularnu reformu, prisjećamo se plakata koji su tada korišteni. S obzirom na to da se velik broj dizajnera okupio u grupi Hrvatski dizajneri u akciji, prometnuli su se u glasnogovornike društva. Njihova su kreativna rješenja poslužila kao prosvjedni transparenti, a verbalni su i vizualni elementi zbog svoje domišljatosti poslužili kao dobar korpus za stilističku i retoričku analizu.

U radu se raščlanjuje govor apostola Pavla pred kraljem Agripom, zabilježen u biblijskom tekstu Djela apostolska u 26. poglavlju. Budući da je tekst na kraju govora obilježen stilskim figurama, ta se činjenica može shvatiti kao signal da je taj segment istodobno i zaključak, što je nova teza u odnosu na većinu radova o organizaciji govora u kojima se zaključak zbog upadica slušatelja odriče. Analizom se pokazuje da postoji interferentno područje – ono što je prema Maritainu »vremenito« – u kojemu religijski diskurs može biti pozitivno percipiran i od strane slušatelja kojima je svojstven politički diskurs.

Debitantske zbirke Monike Herceg i Marije Dejanović kritika je odmah prepoznala kao nesvakidašnje pojave na domaćoj pjesničkoj sceni, dok sada, ni dvije godine kasnije, na njih možemo gledati i kao na znakove novih tendencija u domaćoj poeziji. Obje zbirke (Početne koordinate i Etika kruha i konja) ističu se visokom konceptualnom osmišljenošću i izostankom izravnih referenci na izvanknjiževnu stvarnost.

Šest godina prije objave antologijskog romana »Zlatarovo zlato« August Šenoa piše članak »Naša književnost« u kojemu izlaže svoja razmišljanja o hrvatskoj književnosti. Pritom je izrazito kritičan na nekoliko važnih razina: tematskoj, žanrovskoj i recepcijskoj. Sunarodnjacima zamjera opsjednutost protuturskom tematikom, nerazvijenost popularnih žanrova i nerazmatranje profila publike pri pisanju književnih tekstova.