Razvojni put stilistike u okvirima hrvatske filologije odraz je sudbine ove znanstvene discipline od njezina formiranja krajem 19. stoljeća. Nadrastajući propisivačke okvire tradicionalne retorike, ova je disciplina kroz cijelo 20. stoljeće prolazila kroz brojne transformacije. S obzirom na dugu povijest vezanu uz njezine retoričke korijene, u tom se relativno kratkom periodu stilistika intenzivno razvijala u različitim smjerovima i pritom formirala raznolike škole i pravce neprekidno se sučeljavajući s brojnim izazovima.

U radu se donosi pregled pedeset godina lingvostilističkih istraživanja u Hrvatskoj (1970. – 2020.). Prvo se desetljeće naslanja na rad zagrebačke stilističke škole, s najznačajnijim stilističarem Krunoslavom Pranjićem (1931. – 2015.). Slijedi pregled djelovanja istraživača jezične stilistike: Josipa Vončine (1932. – 2010.), Josipa Silića (1934. – 2019.), Branka Vuletića (1937. – 2014.), Ive Pranjkovića (1947. –), Diane Stolac (1956. –), Lade Badurine (1962. –), Vlaste Rišner (1962. –) i drugih. Pregled zaključuje predstavljanje rada Krešimira Bagića (1962. –), autora Rječnika stilskih figura. U razmatranu razdoblju objavljen je veliki broj relevantnih knjiga, a većina se članaka objavljuje u stilistici usmjerenom časopisu Umjetnost riječi te u 21. stoljeću na mrežnim stranicama stilistika.org.

Ciklus novela i romana Arthura Conana Doylea o Sherlocku Holmesu presudno je utjecao na razvoj kriminalističke proze kako u svjetskoj, tako i u hrvatskoj književnosti, a znatan utjecaj imao je i na druge domene, poput kazališta, stripa, televizije i filma. U tom je smislu ispravna tvrdnja Tatjane Jukić da se Holmes pretvorio »za imaginarij dvadesetoga stoljeća u primjernu sliku detektiva« te da je ta slika »kontaminirala sve što dvadeseto stoljeće zamišlja kao detektivsku fabulu«.

Članak sažima povijest igre riječima, navodi tipologiju najčešćih oblika tog fenomena i karakteristične primjere pojedinih postupaka. Predlaže se načelna podjela na zvukovne i smisaone igre riječima, a između brojnih funkcija (kriptološka, estetska, mistična i sl.) kao najvažnija izdvaja se ludička funkcija.

U radu se istražuju načini predstavljanja i oblikovanja odrednica regionalnog identiteta (a time dijelom i njegove konstrukcije) u čakavskom pjesništvu Istre objavljivanom u 20. (i 21.) stoljeću.

Budući da je u postjugoslavenskim povijesnim okolnostima klasna solidarnost shvaćena kao dominantno ideološko obilježje napuštenog samoupravnog socijalizma, tranzicijske diskurzivne prakse koje isključuju koncept radnika manifestirale su se na svim razinama, od novogovora koji je hrvatskom leksiku devedesetih uveo neoliberalizmu podobniji supstitut „djelatnika“, do razvlašćivanja u novom vrijednosnom sustavu kojim dominiraju poduzetnici kao ideal i pokretačka sila novog društva. Time su od samoupravljača i proizvođača radnici najprije pretvoreni u ideološke Druge, a zatim u realne „bivše radnike“, koji su u tranzicijskoj zbilji iz vitalnog dijela kreativne sadašnjosti i utopijskih projekcija progresa, premješteni u umirovljenu prošlost. Zbog svega toga znakovito je da se u suvremenoj književnosti radnik opet javlja kao naslovni leksem i kao književni lik – povratak radnika događa se iste godine u drami Gorana Ferčeca Radnice u gladovanju (2014), kao i u prozama Viktora Ivančića Radnici i seljaci (2014). Književne reprezentacije radnika u ovim se tekstovima razvijaju u kontekstu nove utopijske žudnje, ali i pobune protiv monstruozno izokrenute logike korporacijskog kapitalizma koja humanost pretvara u ozbiljnu devijaciju. Pritom se posebna pozornost obraća reprezentaciji prostora pobune obzirom na koncept heterotopije – starački dom, zatvor ili bolnica ona su protumjesta na kojima se tranzicijska zbilja okrutno poigrala s „bivšim“ radnikom i uništenim potencijalima koje je stvarao u svojim projekcijama budućnosti.