Stiloteka

Rasprave

Radnička klasa u postjugoslavenskoj zbilji i reprezentacija radnika u hrvatskoj književnosti – u procjepu između heterotopije krize i devijacije

Budući da je u postjugoslavenskim povijesnim okolnostima klasna solidarnost shvaćena kao dominantno ideološko obilježje napuštenog samoupravnog socijalizma, tranzicijske diskurzivne prakse koje isključuju koncept radnika manifestirale su se na svim razinama, od novogovora koji je hrvatskom leksiku devedesetih uveo neoliberalizmu podobniji supstitut „djelatnika“, do razvlašćivanja u novom vrijednosnom sustavu kojim dominiraju poduzetnici kao ideal i pokretačka sila novog društva. Time su od samoupravljača i proizvođača radnici najprije pretvoreni u ideološke Druge, a zatim u realne „bivše radnike“, koji su u tranzicijskoj zbilji iz vitalnog dijela kreativne sadašnjosti i utopijskih projekcija progresa, premješteni u umirovljenu prošlost. Zbog svega toga znakovito je da se u suvremenoj književnosti radnik opet javlja kao naslovni leksem i kao književni lik – povratak radnika događa se iste godine u drami Gorana Ferčeca Radnice u gladovanju (2014), kao i u prozama Viktora Ivančića Radnici i seljaci (2014). Književne reprezentacije radnika u ovim se tekstovima razvijaju u kontekstu nove utopijske žudnje, ali i pobune protiv monstruozno izokrenute logike korporacijskog kapitalizma koja humanost pretvara u ozbiljnu devijaciju. Pritom se posebna pozornost obraća reprezentaciji prostora pobune obzirom na koncept heterotopije – starački dom, zatvor ili bolnica ona su protumjesta na kojima se tranzicijska zbilja okrutno poigrala s „bivšim“ radnikom i uništenim potencijalima koje je stvarao u svojim projekcijama budućnosti.

Kratka priča od »Antologije« (2001.) Miroslava Šicela do »Festivala!« (2011.) Romana Simića Bodrožića

Kriterij sveobuhvatnosti primijenjen u Antologiji hrvatske kratke priče (2001.) doveo je Miroslava Šicela do popisa autora u širokom kronološkom rasponu, od Šenoe i Jorgovanića do Jergovića, Ferića i Tomića, a pored toga rezultirao i širenjem žanrovskog polja na feljtonistiku i novelistiku u širem smislu. U uvodnoj studiji Šicel je dao povijesni pregled hrvatske kratke priče, zacrtao poetiku pojedinih razdoblja i generacija, kao i kontekst svjetske književnosti u kojemu su nastajale – istaknuvši pritom posebno djela Poea, Borgesa i Carvera kao uporišna poetološka mjesta domaćih pisaca. Uvidjevši ipak da se kratka priča u hrvatskoj književnosti u pojedinim razdobljima javlja tek marginalno, Šicel je istaknuo razdoblje moderne u kojemu doživljava najviše dosege te suvremenu književnost kada ostvaruje „apsolutnu dominaciju nad svim ostalim proznim vrstama“ (2001: 18). Na tragu ove uredničke opaske, može se zaključiti da njegova antologija ostaje otvorenom jer završava u trenutku u kojemu identificira najviši uspon toga žanra. Stoga se nameće pitanje možemo li, već nakon jednog desetljeća, govoriti o novoj stilsko-formacijskoj cjelini kratke priče, odnjegovanoj između ostalog i na manifestacijama Festivala europske kratke priče (FEKP), koji je iznjedrio i Antologiju europske kratke priče objavljenu 2011. godine. Na to bi pitanje valjalo odgovoriti polazeći od Šicelove antologije, kao i od njegove definicije žanra, propitujući usto i specifične veze kratke priče s drugim žanrovima, osobito romanom te publicistikom, s obzirom na vezanost kratke priče uz časopise, književne i komercijalne. Povrh toga, usporedba različitih uredničkih koncepcija i književnoteorijskih polazišta zahtijeva uključivanje drugih antologija i zbirke kratkih priča u hrvatskoj književnosti, posebno onih koje su nastale nakon Šicelove i koje su osobito zanimljive zbog spona s novim kulturološkim fenomenom festivalskog čitanja. Konačno, kada je riječ o ovom žanru, čini se nezaobilaznom tema „rodnog određenja“ kratke priče, koju bi trebalo sagledati u smislu opreke određenih stilskih formacija, prije svega stvarnosne proze i postfakovske kratke priče.

Strategije življenja minulih identiteta

Prema navodu u hrvatskom izdanju Le Mondea, za potrebe popisa stanovništva 2011. nekoliko se stotina građana u Crnoj Gori i Hrvatskoj izjasnilo Jugoslavenima, a u Srbiji više od 23 tisuće osoba. Doduše, bilo je i onih koji su se izjašnjavali kao Eskimi ili Jediji, pa je moguće da su se neki od »Jugoslavena« opredijelili za takvo samoodređivanje iz istoga razloga, odnosno zbog subverzivnoga oponiranja administrativnoj klasifikaciji i represivnom pristupu državnoga aparata, protiv reduktivne simplifikacije identiteta i korištenja identiteta kao »moćnog čimbenika stratifikacije«. Međutim, pokretana je i inicijativa da Jugoslaveni budu priznati kao manjina. Tako nešto establishmentu bilo koje ex-yu republike još uvijek nije u obzoru zamislivoga kao moguće i prihvatljivo, pa su odgovori kategorično negativni, uz više ili manje argumentirana objašnjenja o spornosti statusa »jugoslavenskoga identiteta« u odnosu na vladajuća, odnosno službena i nominalna definiranja političkih i kulturnih identiteta. S druge strane, prakticiranja i manifestiranja »jugoslavenskoga identiteta« su kroz (pop)kulturne i subkulturne žanrove i spektakle fenomena tzv. jugonostalgije već četvrt stoljeća na ovim prostorima različitim intenzitetom i iz različitih pozicija u dijalogu ili polemici, pa ponekad čak i u suglasju s oficijelnim diskursom, kojemu je jedna od zadaća i poziv na identifikaciju u svrhu legitimiranja poretka ili, još točnije rečeno, integriranja i discipliniranja zajednice. Ali i razgraničavanja spram isključenih ukoliko uzmemo u obzir da se »identifikacija (...) odvija zajedno s razlikovanjem«.

Izvan vremena: »Anagrami« i materija »pjesničkog jezika«

Tekst se bavi utjecajem Saussureovih neobjavljenih rukopisa na književnu teoriju poslije strukturalizma. U prvom se poglavlju rekonstruiraju teze na kojima počivaju Saussureova istraživanja anagrama, uz naglasak na otklone od Tečaja opće lingvistike. Drugo se poglavlje bavi psihoanalitičkim aspektom recepcije tih rukopisa, koja najpotpuniji oblik pronalazi u Kristevinoj teoriji pjesničkoga jezika. Završno poglavlje opisuje način kojim su Anagrami utjecali na formu, metodologiju i središnje teme Derridaove knjige Glas, pri čemu se spone materijalnog i nesvjesnog aspekta jezika prate kroz analizu uloge vlastitog imena u Genetovim romanima.

Teorije simbolizma, evokacije i horizonta: okviri za interpretiranje tišina u suvremenoj francuskoj poeziji

Kada govorimo o tišinama, valja razlikovati s jedne strane tišinu kao stanje koje često zatječemo u prirodi (npr. u šumi) ili općenito oko sebe (npr. u stanu) – i koje je zapravo relativno jer su razni šumovi uvijek prisutni – i s druge strane onu koju proizvodi čovjek. On je može proizvesti neizravno, s pomoću nekog instrumenta (glazbenog, primjerice), ili izravno, ne pjevajući, odnosno ne govoreći. To "negovorenje" također je stanje ako se ne odvija unutar jezične komunikacije. U suprotnom govorimo o šutnji kao aktivnosti koja može biti izvanjezična ili jezična, a unutar jezika namjerna i nenamjerna: u prvom slučaju govornik rabi šutnju kao znak, a u drugom kao naznaku (indeks prema Peirceovoj terminologiji). Govornik može imati cijeli niz razloga da sugovorniku uskrati govorni čin, nudeći mu, umjesto njega, čin šutnje, a na to ga može potaknuti i želja da govor obogati nekim izražajnim, semantičkim ili simboličkim učincima. Interpretacija šutnje pak uvelike ovisi o kontekstu. Čin šutnje svakako valja razlikovati od drugih vrsta tišina u jeziku, odnosno od strukturalne tišine, koja organizira diskurz u vremenu i prostoru, čineći ga razumljivim i suvislim, te od stanke, koja može biti funkcionalna, retorička, kognitivna, psihološka ili fiziološka, a koja za razliku od čina šutnje ne posjeduje propozicijski sadržaj, iako neizravno utječe na formiranje značenja.

Multimodalnost i usvajanje engleskog jezika

Slika je tekst. Točnije, vizualni i verbalni elementi podjednako su važni. U tom su smislu implikacije multimodalnog zaokreta značajne zbog semiotičke redefiniranosti teksta posredstvom multimedije. Tekst je mnogo više od lingvističkog fenomena jer način na koji su modusi organizirani u sadržaju uspostavlja prepoznatljivo značenje unutar kulturološkog okvira.

Perpetuiranje rodnih stereotipa u hrvatskim rječnicima

U animističkim spekulativnim teorijama o podrijetlu gramatičkoga roda, koje su u 18. stoljeću oblikovali J. G. Herder i J. Ch. Adelung, gramatički se rod tumači kao rezultat čovjekova nastojanja da svijet oko sebe individualizira, personificira, oživotvori i seksualizira. U 19. stoljeću tu ideju razvija Jacob Grimm tvrdeći da je gramatički rod imaginacijski odraz i produžetak prirodnoga spola. Štoviše, Grimm ovjekovječuje i kanonizira tu problematičnu tezu u svojoj gramatici njemačkoga jezika. Postoji i niz gramatičara engleskoga jezika koji su u 19. stoljeću rod imenica za neživo objašnjavali analogijom prema brojnim stereotipima o muškim i ženskim fizičkim karakteristikama i seksualnome ponašanju. Dok hrvatski gramatičari nikada nisu tako profanirali tumačenje gramatičke kategorije roda, hrvatski su leksikografi u svoje definicije imenicâ za žene upisali mnogobrojne predrasude o spolovima. U radu će se na temelju leksikografskih definicija imenicâ za žene i muškarce pokazati kako se u hrvatskim rječnicima proizvode, perpetuiraju i autoriziraju rodni stereotipi.

Konceptualna metafora i kognitivna poetika

Uz pojam se kognitivne znanosti koji je 1973. godine kao termin predložio Britanac Christopher Longuet-Higgins, jedan od utemeljitelja Odjela za umjetnu inteligenciju i percepciju (1967) pri Sveučilištu u Edinburghu, vezuje interesno područje široka multidisciplinarnoga i interdisciplinarnoga obuhvata zasnovano na studiju umjetne inteligencije, neuroznanosti, psihologije, filozofije, lingvistike i antropologije, s danas već i vrlo prisutnom nadogradnjom društvenih i humanističkih disciplina koje se zaokupljaju odnosom ljudske svijesti i ukupnoga spektra jezičnih kao i drugih simboličkih tvorevina koje čine ishode spoznajnih procesa na brojnim poprištima ljudske kulture. Primjenjivost studija kognicije na poprištu umjetne inteligencije i ljudskoga uma tijekom je svega nekoliko dekada dovela do preraspodjele interesnih težišta u široku spektru znanstvenih disciplina te rezultirala, kako se to običava reći, kognitivističkim obratom u znanosti: prelijevanjem kognitivističkih uvida preko disciplinarnih međa matičnih disciplina te novim metodama i znanstvenim dosezima izgrađenim na snazi objedinjenih vizura ranije odjelitih sfera ljudske misli.

Stilske figure i gramatika

Nema sumnje da se postajanje i postojanje stilskih figura temelji na postojanju varijanata, inačica (usp. Pranjković 2005: 11) na različitim jezičnim razinama: na fonološkoj odnosno fonetskoj, na morfološkoj, tvorbenoj, sintaktičkoj, suprasintaktičkoj (tj. na razini teksta), leksičkoj, semantičkoj. Prema antičkim retoričarima inačice koje dobivaju narav stilskih figura nastaju na osnovi četiriju temeljnih postupaka: prvi se postupak naziva imutatio (zamjena) i sastoji se u tome da se jedan jezični element zamijeni, supstituira drugim; drugi je postupak adiectio (dodavanje) i sastoji se u tome da se postojećem elementu doda kakav drugi element; treći je postupak detractio (oduzimanje) i sastoji se u tome da se kakvoj jedinici i/ ili cjelini oduzme kakav element, da se nešto što je bilo sastavnim dijelom te jedinice i/ili cjeline izostavi; i napokon četvrti je postupak transmutatio (premještanje) i sastoji se u tome da pojedini jezični elementi zamijene mjesta, tj. da se jedan element nađe na mjestu drugoga i/ili obrnuto (usp. Zima 1988: 16 i Kovačević 1998: 14).