Ciklus novela i romana Arthura Conana Doylea o Sherlocku Holmesu presudno je utjecao na razvoj kriminalističke proze kako u svjetskoj, tako i u hrvatskoj književnosti, a znatan utjecaj imao je i na druge domene, poput kazališta, stripa, televizije i filma. U tom je smislu ispravna tvrdnja Tatjane Jukić da se Holmes pretvorio »za imaginarij dvadesetoga stoljeća u primjernu sliku detektiva« te da je ta slika »kontaminirala sve što dvadeseto stoljeće zamišlja kao detektivsku fabulu«.

Članak sažima povijest igre riječima, navodi tipologiju najčešćih oblika tog fenomena i karakteristične primjere pojedinih postupaka. Predlaže se načelna podjela na zvukovne i smisaone igre riječima, a između brojnih funkcija (kriptološka, estetska, mistična i sl.) kao najvažnija izdvaja se ludička funkcija.

U radu se istražuju načini predstavljanja i oblikovanja odrednica regionalnog identiteta (a time dijelom i njegove konstrukcije) u čakavskom pjesništvu Istre objavljivanom u 20. (i 21.) stoljeću.

Budući da je u postjugoslavenskim povijesnim okolnostima klasna solidarnost shvaćena kao dominantno ideološko obilježje napuštenog samoupravnog socijalizma, tranzicijske diskurzivne prakse koje isključuju koncept radnika manifestirale su se na svim razinama, od novogovora koji je hrvatskom leksiku devedesetih uveo neoliberalizmu podobniji supstitut „djelatnika“, do razvlašćivanja u novom vrijednosnom sustavu kojim dominiraju poduzetnici kao ideal i pokretačka sila novog društva. Time su od samoupravljača i proizvođača radnici najprije pretvoreni u ideološke Druge, a zatim u realne „bivše radnike“, koji su u tranzicijskoj zbilji iz vitalnog dijela kreativne sadašnjosti i utopijskih projekcija progresa, premješteni u umirovljenu prošlost. Zbog svega toga znakovito je da se u suvremenoj književnosti radnik opet javlja kao naslovni leksem i kao književni lik – povratak radnika događa se iste godine u drami Gorana Ferčeca Radnice u gladovanju (2014), kao i u prozama Viktora Ivančića Radnici i seljaci (2014). Književne reprezentacije radnika u ovim se tekstovima razvijaju u kontekstu nove utopijske žudnje, ali i pobune protiv monstruozno izokrenute logike korporacijskog kapitalizma koja humanost pretvara u ozbiljnu devijaciju. Pritom se posebna pozornost obraća reprezentaciji prostora pobune obzirom na koncept heterotopije – starački dom, zatvor ili bolnica ona su protumjesta na kojima se tranzicijska zbilja okrutno poigrala s „bivšim“ radnikom i uništenim potencijalima koje je stvarao u svojim projekcijama budućnosti.

Kriterij sveobuhvatnosti primijenjen u Antologiji hrvatske kratke priče (2001.) doveo je Miroslava Šicela do popisa autora u širokom kronološkom rasponu, od Šenoe i Jorgovanića do Jergovića, Ferića i Tomića, a pored toga rezultirao i širenjem žanrovskog polja na feljtonistiku i novelistiku u širem smislu. U uvodnoj studiji Šicel je dao povijesni pregled hrvatske kratke priče, zacrtao poetiku pojedinih razdoblja i generacija, kao i kontekst svjetske književnosti u kojemu su nastajale – istaknuvši pritom posebno djela Poea, Borgesa i Carvera kao uporišna poetološka mjesta domaćih pisaca. Uvidjevši ipak da se kratka priča u hrvatskoj književnosti u pojedinim razdobljima javlja tek marginalno, Šicel je istaknuo razdoblje moderne u kojemu doživljava najviše dosege te suvremenu književnost kada ostvaruje „apsolutnu dominaciju nad svim ostalim proznim vrstama“ (2001: 18). Na tragu ove uredničke opaske, može se zaključiti da njegova antologija ostaje otvorenom jer završava u trenutku u kojemu identificira najviši uspon toga žanra. Stoga se nameće pitanje možemo li, već nakon jednog desetljeća, govoriti o novoj stilsko-formacijskoj cjelini kratke priče, odnjegovanoj između ostalog i na manifestacijama Festivala europske kratke priče (FEKP), koji je iznjedrio i Antologiju europske kratke priče objavljenu 2011. godine. Na to bi pitanje valjalo odgovoriti polazeći od Šicelove antologije, kao i od njegove definicije žanra, propitujući usto i specifične veze kratke priče s drugim žanrovima, osobito romanom te publicistikom, s obzirom na vezanost kratke priče uz časopise, književne i komercijalne. Povrh toga, usporedba različitih uredničkih koncepcija i književnoteorijskih polazišta zahtijeva uključivanje drugih antologija i zbirke kratkih priča u hrvatskoj književnosti, posebno onih koje su nastale nakon Šicelove i koje su osobito zanimljive zbog spona s novim kulturološkim fenomenom festivalskog čitanja. Konačno, kada je riječ o ovom žanru, čini se nezaobilaznom tema „rodnog određenja“ kratke priče, koju bi trebalo sagledati u smislu opreke određenih stilskih formacija, prije svega stvarnosne proze i postfakovske kratke priče.

Prema navodu u hrvatskom izdanju Le Mondea, za potrebe popisa stanovništva 2011. nekoliko se stotina građana u Crnoj Gori i Hrvatskoj izjasnilo Jugoslavenima, a u Srbiji više od 23 tisuće osoba. Doduše, bilo je i onih koji su se izjašnjavali kao Eskimi ili Jediji, pa je moguće da su se neki od »Jugoslavena« opredijelili za takvo samoodređivanje iz istoga razloga, odnosno zbog subverzivnoga oponiranja administrativnoj klasifikaciji i represivnom pristupu državnoga aparata, protiv reduktivne simplifikacije identiteta i korištenja identiteta kao »moćnog čimbenika stratifikacije«. Međutim, pokretana je i inicijativa da Jugoslaveni budu priznati kao manjina. Tako nešto establishmentu bilo koje ex-yu republike još uvijek nije u obzoru zamislivoga kao moguće i prihvatljivo, pa su odgovori kategorično negativni, uz više ili manje argumentirana objašnjenja o spornosti statusa »jugoslavenskoga identiteta« u odnosu na vladajuća, odnosno službena i nominalna definiranja političkih i kulturnih identiteta. S druge strane, prakticiranja i manifestiranja »jugoslavenskoga identiteta« su kroz (pop)kulturne i subkulturne žanrove i spektakle fenomena tzv. jugonostalgije već četvrt stoljeća na ovim prostorima različitim intenzitetom i iz različitih pozicija u dijalogu ili polemici, pa ponekad čak i u suglasju s oficijelnim diskursom, kojemu je jedna od zadaća i poziv na identifikaciju u svrhu legitimiranja poretka ili, još točnije rečeno, integriranja i discipliniranja zajednice. Ali i razgraničavanja spram isključenih ukoliko uzmemo u obzir da se »identifikacija (...) odvija zajedno s razlikovanjem«.