Stiloteka

Rasprave

Jedan pogled na hrvatsku jezičnu stilistiku od 1970. do 2020. godine

U radu se donosi pregled pedeset godina lingvostilističkih istraživanja u Hrvatskoj (1970. – 2020.). Prvo se desetljeće naslanja na rad zagrebačke stilističke škole, s najznačajnijim stilističarem Krunoslavom Pranjićem (1931. – 2015.). Slijedi pregled djelovanja istraživača jezične stilistike: Josipa Vončine (1932. – 2010.), Josipa Silića (1934. – 2019.), Branka Vuletića (1937. – 2014.), Ive Pranjkovića (1947. –), Diane Stolac (1956. –), Lade Badurine (1962. –), Vlaste Rišner (1962. –) i drugih. Pregled zaključuje predstavljanje rada Krešimira Bagića (1962. –), autora Rječnika stilskih figura. U razmatranu razdoblju objavljen je veliki broj relevantnih knjiga, a većina se članaka objavljuje u stilistici usmjerenom časopisu Umjetnost riječi te u 21. stoljeću na mrežnim stranicama stilistika.org.

Holmes, Zagorka i Šoljan ili o dvama počecima hrvatskog krimića

Ciklus novela i romana Arthura Conana Doylea o Sherlocku Holmesu presudno je utjecao na razvoj kriminalističke proze kako u svjetskoj, tako i u hrvatskoj književnosti, a znatan utjecaj imao je i na druge domene, poput kazališta, stripa, televizije i filma. U tom je smislu ispravna tvrdnja Tatjane Jukić da se Holmes pretvorio »za imaginarij dvadesetoga stoljeća u primjernu sliku detektiva« te da je ta slika »kontaminirala sve što dvadeseto stoljeće zamišlja kao detektivsku fabulu«.

Igra riječima: oblici i funkcije

Članak sažima povijest igre riječima, navodi tipologiju najčešćih oblika tog fenomena i karakteristične primjere pojedinih postupaka. Predlaže se načelna podjela na zvukovne i smisaone igre riječima, a između brojnih funkcija (kriptološka, estetska, mistična i sl.) kao najvažnija izdvaja se ludička funkcija.

Regionalni identitet u čakavskom pjesništvu Istre 20. i 21. stoljeća (ili od »sirotice« do »krasotice«)

U radu se istražuju načini predstavljanja i oblikovanja odrednica regionalnog identiteta (a time dijelom i njegove konstrukcije) u čakavskom pjesništvu Istre objavljivanom u 20. (i 21.) stoljeću.

Radnička klasa u postjugoslavenskoj zbilji i reprezentacija radnika u hrvatskoj književnosti – u procjepu između heterotopije krize i devijacije

Budući da je u postjugoslavenskim povijesnim okolnostima klasna solidarnost shvaćena kao dominantno ideološko obilježje napuštenog samoupravnog socijalizma, tranzicijske diskurzivne prakse koje isključuju koncept radnika manifestirale su se na svim razinama, od novogovora koji je hrvatskom leksiku devedesetih uveo neoliberalizmu podobniji supstitut „djelatnika“, do razvlašćivanja u novom vrijednosnom sustavu kojim dominiraju poduzetnici kao ideal i pokretačka sila novog društva. Time su od samoupravljača i proizvođača radnici najprije pretvoreni u ideološke Druge, a zatim u realne „bivše radnike“, koji su u tranzicijskoj zbilji iz vitalnog dijela kreativne sadašnjosti i utopijskih projekcija progresa, premješteni u umirovljenu prošlost. Zbog svega toga znakovito je da se u suvremenoj književnosti radnik opet javlja kao naslovni leksem i kao književni lik – povratak radnika događa se iste godine u drami Gorana Ferčeca Radnice u gladovanju (2014), kao i u prozama Viktora Ivančića Radnici i seljaci (2014). Književne reprezentacije radnika u ovim se tekstovima razvijaju u kontekstu nove utopijske žudnje, ali i pobune protiv monstruozno izokrenute logike korporacijskog kapitalizma koja humanost pretvara u ozbiljnu devijaciju. Pritom se posebna pozornost obraća reprezentaciji prostora pobune obzirom na koncept heterotopije – starački dom, zatvor ili bolnica ona su protumjesta na kojima se tranzicijska zbilja okrutno poigrala s „bivšim“ radnikom i uništenim potencijalima koje je stvarao u svojim projekcijama budućnosti.

Kratka priča od »Antologije« (2001.) Miroslava Šicela do »Festivala!« (2011.) Romana Simića Bodrožića

Kriterij sveobuhvatnosti primijenjen u Antologiji hrvatske kratke priče (2001.) doveo je Miroslava Šicela do popisa autora u širokom kronološkom rasponu, od Šenoe i Jorgovanića do Jergovića, Ferića i Tomića, a pored toga rezultirao i širenjem žanrovskog polja na feljtonistiku i novelistiku u širem smislu. U uvodnoj studiji Šicel je dao povijesni pregled hrvatske kratke priče, zacrtao poetiku pojedinih razdoblja i generacija, kao i kontekst svjetske književnosti u kojemu su nastajale – istaknuvši pritom posebno djela Poea, Borgesa i Carvera kao uporišna poetološka mjesta domaćih pisaca. Uvidjevši ipak da se kratka priča u hrvatskoj književnosti u pojedinim razdobljima javlja tek marginalno, Šicel je istaknuo razdoblje moderne u kojemu doživljava najviše dosege te suvremenu književnost kada ostvaruje „apsolutnu dominaciju nad svim ostalim proznim vrstama“ (2001: 18). Na tragu ove uredničke opaske, može se zaključiti da njegova antologija ostaje otvorenom jer završava u trenutku u kojemu identificira najviši uspon toga žanra. Stoga se nameće pitanje možemo li, već nakon jednog desetljeća, govoriti o novoj stilsko-formacijskoj cjelini kratke priče, odnjegovanoj između ostalog i na manifestacijama Festivala europske kratke priče (FEKP), koji je iznjedrio i Antologiju europske kratke priče objavljenu 2011. godine. Na to bi pitanje valjalo odgovoriti polazeći od Šicelove antologije, kao i od njegove definicije žanra, propitujući usto i specifične veze kratke priče s drugim žanrovima, osobito romanom te publicistikom, s obzirom na vezanost kratke priče uz časopise, književne i komercijalne. Povrh toga, usporedba različitih uredničkih koncepcija i književnoteorijskih polazišta zahtijeva uključivanje drugih antologija i zbirke kratkih priča u hrvatskoj književnosti, posebno onih koje su nastale nakon Šicelove i koje su osobito zanimljive zbog spona s novim kulturološkim fenomenom festivalskog čitanja. Konačno, kada je riječ o ovom žanru, čini se nezaobilaznom tema „rodnog određenja“ kratke priče, koju bi trebalo sagledati u smislu opreke određenih stilskih formacija, prije svega stvarnosne proze i postfakovske kratke priče.