Stiloteka

Prikazi

Poetskom imaginacijom do mirenja sa smrtnošću

Tridesetak kritičkih tekstova o poeziji Lane Derkač vanjska su potvrda kvalitete i enigmatičnosti tog poetskog rukopisa. Nakon deset samostalnih pjesničkih zbirki na hrvatskom jeziku pjesnikinja se predstavlja čitateljskoj publici s 11. zbirkom Hotel za mrtve kojom ponovo priziva kako čitateljstvo na užitak čitanja tako i kritiku na posredovanje i samoiskušavanje.

Kroz »Suočenja«: književnoznanstveni rad i izraz Hanife Kapidžić-Osmanagić

Književnoznanstveni opus Hanife Kapidžić-Osmanagić (1935.-2019.) znatan je i osobit, kao i njezino, proučavanjem književnosti, ali i izvanknjiževnim nepredvidivostima i nužnostima usmjeravano, šire kulturno djelovanje, angažman, doprinos. Pet knjiga Suočenja – s (pod)naslovima Od nadrealizma do strukture (1976), Portreti i prigode (1981), Begić – Ristić – Davičo – Krleža… (1986), Sarajevo, Sarajevo (1998) i U brzake vremena (2003) – koštani su stup bibliografije ove romanistkinje, književne teoretičarke, kritičarke, esejistkinje.

Bajićeva antipoetska provokacija

U prosincu 2019. objavljena je prva zbirka pjesama Stjepana Bajića, pjesnika i promicatelja poezije koji je domaćoj pjesničkoj sceni poznat otprije, ponajprije kao urednik zbornika Hrvatska mlada lirika 2. Iako nije riječ o zbirci koja je odjeknula domaćom pjesničkom scenom kao što je to bio slučaj s nekim drugim debitantskim zbirkama posljednjih godina, čini se da dugo nije bilo zbirke koja je tako podijelila domaću kritiku kao što je to učinio Bajićev Revolucionar.

Ispisati ograničenja

Todorovljeva Poetika 1967. odlučno tvrdi da se ona više „ne zaokuplja zbiljskom, nego mogućom književnošću“ u korist teorije „koja predstavlja tablicu književnih mogućnosti, gdje bi se postojeća književna djela pojavila kao realizirani posebni slučajevi“ (Todorov 1973: 20). Drugim riječima, svaki se tekst razmatra kao povratna kombinatorička varijanta, moguća pozicija u unaprijed djelatnom sustavu koji površinsku razinu teksta mimoilazi otvarajući se dešifriranju i elaboraciji potkožnog programa koji tu površinu regulira i ograničuje. Na slične se koordinate – književnosti, mogućnosti, kôda, varijante i ograničenja, nešto ranije, 1960. – upisala jedna od najopstojnijih književnointeresnih grupacija, OuLiPo. A domaća se znanost o književnosti s njihovim tekstualnim akrobacijama i neuravnoteženošću opisa zasad najiscrpnije suočila monografijom Ivane Buljubašić, OuLiPo i književnost ograničenja (Ljevak 2018).

Poetičko-stilsko sondiranje pjesništva Vesne Parun

Lirika Vesne Parun, nastala u rasponu duljem od šezdeset godina, jedna je od najdugovječnijih dionica suvremenoga hrvatskoga pjesništva i jedna od najraznovrsnijih, čuvajući u svojim formalnim preobraženjima nukleus osebujnosti, jezične virtuoznosti i snažne imaginativnosti. To potvrđuje već manji odsječak ukoričena opusa, trolist koji stoji na kronološkome čelu onoga što će se pokazati nizom od nekoliko desetaka pjesničkih knjiga, kojih su pjesme zastupljene u svim relevantnim antologijama suvremenoga hrvatskoga pjesništva, a dio preveden na mnoge jezike.

Jezik u književnome djelu

Zajedno s Petrom Guberinom, Radoslavom Katičićem, Krunoslavom Pranjićem, Branka Vuletićem, Mirkom Petijem - Ivo Pranjković ide u red onih hrvatskih jezikoslovaca kojima je proučavanje načina na koji funkcionira jezik u književnosti (kao jezičnoj ili verbalnoj umjetnosti) jedan od važnih i trajnih interesa. O tome govori činjenica da je knjiga Jezik i beletristika nastala kao rezultat tridesetogodišnjega rada (1973-2003) na rečenome području.

Prostorna teorija pjesničkoga znaka

Četiri su moguća odnosa teksta i prostora: 1. tekst se može promatrati kao dio prostora (tekst u prostoru); 2. prostor može biti konceptualiziran u tekstu (prostor u tekstu); 3. sam tekst ima svoj vlastiti prostor ili svoje »tijelo« (prostor teksta); 4. prostor može biti tretiran kao tekst (tekst prostora).

Glas, govor, pjesma

Najveći dio dosadašnjega znanstvenoistraživačkoga angažmana Branka Vuletića mogao bi se sažeti u ovu formulu (formulaciju): zanimanje za glasovnu i govornu materijalnost pjesništva. O tome svjedoče kako naslovi njegovih prethodnih knjiga (Fonetika književnosti, 1976; Gramatika govora, 1980; Sintaksa krika, 1986; Jezični znak, govorni znak, pjesnički znak,1988; Prostor pjesme, 1999) tako u osobitoj mjeri i naslov posljednje (ili pretposljednje?) knjige – Fonetika pjesme, izašle u Zagrebu potkraj 2005. godine.

Jezik, stilovi, funkcije

Među hrvatskim jezičnim i književnim stručnjacima koji su se bavili problemima stila – od Tome Maretića, Petra Guberine, Rikarda Simenona, Krunoslava Pranjića, Radoslava Katičića, Branka Vuletića sve do Ive Pranjkovića, Krešimira Bagića i dr. – Josip će Silić nedvojbeno zauzeti važno (ako ne i počasno) mjesto: prvi je napisao knjigu u cijelosti posvećenu proučavanju funkcionalnih stilova hrvatskoga standardnoga jezika.

Stil i značenje

Knjiga koju ćemo prikazati predstavlja osnovne koncepcije kognitivne lingvistike i kritičkih teorija (također onih u znaku kritičke analize diskursa) te razmatra mogućnosti primjene tih teorija na istraživanja izabranih književnih djela. Govoreći općenito, glavni je predmet interesa ove knjige značenje jezičnih znakova (o čemu, uostalom, saznajemo iz podnaslova), pri čemu se ponajprije analizira utjecaj ljudskog tijela i osjetila u konstruiranju semantike jezičnih izraza koji se ostvaruje posredstvom metaforičkog prijenosa (kao u teoriji Lakoffa i Johnsona) i teorije stapanja (conceptual blending kao u teoriji Fauconniera i Turnera). Obje su teorije najprepoznatljiviji putokazi kognitivnih znanosti, napose jezikoslovlja. Autorice minuciozno ispituju pretpostavke jezika iz perspektive načina na koji čovjek konceptualizira izvanjezični svijet i načina na koji uspostavlja njegov smisao. Naposljetku, preispituju se i načini na koje čovjek u postmodernističkoj refleksiji (primjerice u postkolonijalnoj teoriji) pokušava propitivati ili čak negirati svoju ‘vlast’ nad svijetom.