Didaskalije u drami »Bilo bi šteta da biljke krepaju« tradicionalno pojašnjavaju stanja dvaju likova, muškarca i žene, naznačuju atmosferu, tumače pojedine replike, u cjelini omogućuju bolje razumijevanje svijeta drame, ali se tom unutarnjem svijetu drame na različite načine nerijetko i paradoksalno suprotstavljaju.

Poezija Nataše Govedić svojim motivskim i tematskim jezgrama ilustrira prostor trajne napetosti između igre i odgovornosti, pobune i nježnosti, ironijskog razotkrivanja i etičkog ustrajavanja. Lirski se subjekt pritom služi igrivim jezikom, ali ta igrivost nije sama sebi svrhom: ona uvijek polazi od svijesti o granicama (jezičnim, društvenim i etičkim) koje se najprije uspostavljaju da bi se potom mogle promišljeno i odgovorno dovesti u pitanje. Upravo u tom svjesnom postavljanju i rušenju granica očituje se jedna od temeljnih odlika te poezije.

Analizira se upotreba lične zamjenice ti i glagolskoga vremena u Tomičićevoj drami Ne zaboravi pokriti stopala kao izvedbenih kategorija koje nadilaze konvencionalna gramatička pravila i ostvaruju snažan egzistencijalni odnos prema prikazivanom događaju. Polazeći od Ecove teorije ostenzije i kvadratne semioze, glagolske se kategorije tumače kao rekviziti koji u postmodernističkom ilokucijskom preopterećenju generiraju adresata i publiku, uz oslonac na multimodalnost i dvostruku deiktičnost dramskog teksta.

Polazi se od teorije govornih činova i Iserove »depragmatizacije« kako bi se pokazalo kako Marinkovićev mirakul razgrađuje zadane društvene i žanrovske konvencije. U fokusu su dijalozi kao prostori moći pa se kroz analizu replika otkrivaju manipulativne strategije don Jere. Lik se Glorije/Magdalene/Jagode pak čita kao egzemplarna žrtva komunikacijskog nasilja, ali i kao figura slomljene subjektivnosti dok se don Zane opisuje kao empatijski, »pripovjedački« promatrač. Glorija se stoga tumači kao drama u kojoj je čudo manje teološka, a više komunikacijska kategorija pa se pravo »uskrsnuće« događa tek kada se drugome vrati glas, a instituciji oduzme monopol nad istinom.

O poetici i ključnim obilježjima pjesničkoga stila Danijela Dragojevića (1934-2024), o njegovu jedinstvenom mjestu u hrvatskome pjesništvu, o sustavnom izbjegavanju javnosti i radijskim emisijama koje je uređivao s Krešimirom Bagićem razgovara Davor Šalat.

U radu se problematizira odnos zvuka i sadržaja u poeziji te se ukratko opisuje važnost fonostilistike u proučavanju jezika poetskoga teksta. Kao ilustracija mogućnosti fonostilističke metode izabrana je pjesma Evanđelisti Ivana Slamniga. Pjesma je reprezentativna za Slamnigovo stvaralaštvo u kojem je naglasak stavljen na jezičnom eksperimentu i ludičkoj funkciji poezije. Fonostilistička analiza i interpretacija pokazuju kako se zvuk i sadržaj u poeziji moraju promatrati u složenoj interakciji, koja omogućuje uspostavljanje novih značenja.