U radu se problematizira odnos zvuka i sadržaja u poeziji te se ukratko opisuje važnost fonostilistike u proučavanju jezika poetskoga teksta. Kao ilustracija mogućnosti fonostilističke metode izabrana je pjesma Evanđelisti Ivana Slamniga. Pjesma je reprezentativna za Slamnigovo stvaralaštvo u kojem je naglasak stavljen na jezičnom eksperimentu i ludičkoj funkciji poezije. Fonostilistička analiza i interpretacija pokazuju kako se zvuk i sadržaj u poeziji moraju promatrati u složenoj interakciji, koja omogućuje uspostavljanje novih značenja.

Na temelju interpretacije pojedinih pjesama u članku se iznose osnovne odrednice ljubavnog diskursa u poeziji Vesne Parun, u zbirkama iz druge polovice 1950-ih, od Crne masline (1955) do Ti i nikad (1959). Ljubavnoj se lirici s jedne strane pristupa na razini pjesničke izvedbe, na tragu uvida Jonathana Cullera – u fokusu je »ritualnost« autoričine lirike ostvarena aktivnošću lirskoga glasa, odnosno različitim načinima obraćanja lirskoga subjekta. S druge strane, nastoji se ukazati na ambivalentno poimanje ljubavi – na istovremeno potvrđivanje, ali i prevrednovanje naslijeđenih predodžaba i slika o muško-ženskom ljubavnom odnosu, na tragu uvida Rolanda Barthesa, Simone de Beauvoir i Eve Illouz.

Uz knjige Pod muškim kišobranom (1987) i Noć za pakost (2001), u primarnom je fokusu ovog rada Paruničin tekst Krv svjedoka i cvijet (1989), a interpretacija se, prateći zrcalne projekcije subjekta, koncentrira na ulogu koju u procesu rascjepa i udvajanja ima dijalog. Kao temeljni književni postupak u Krvi svjedoka, dijalog se odvija intersubjektno (u dvoglasnim iskazima tzv. »raskoljenog subjekta« ili sarkasta) i intertekstno (u susretu tuđeg govora i vlastitog glasa, kao i uzajamnom susretu različitih diskursa i žanrova koji proizvode hibridnu konstrukciju). Rascjep subjektivnosti promatra se na nekoliko razina – kao rascjep između pripovjednog i lirskog subjekta na razini teksta, a između pjesnikinje i pripovjedačice na razini priče; kao kartezijanski dualizam koji unutrašnja proturječja nastoji prevladati konceptom jedinstva, odnosno vedantinskim monizmom s uporištem u Tagoreovoj Sādhani. Konačno, semantiku rascjepa nalazimo u ironijskom susretu Sokratove uloge i Tagoreove misli koja rezultira posthumanističkom vizijom »svjedočenja« povijesti nakon kraja čovjeka.

Članak je ogled o romanu Izvanbrodski dnevnik Slobodana Novaka. Napisao ga je nizozemski kroatist Peter ten Dam, diplomand prof. Krunoslava Pranjića i doktorand prof. Stanka Lasića, sudionik više kroatističkih skupova, čest gost Zagrebačke slavističke škole, prevoditelj i prijatelj, čovjek kojemu su hrvatski jezik, književnost i kultura obilježili život.

Autori iz različitih perspektiva pristupaju Puškinovoj romantičarskoj poemi »Brončani konjanik«. U analizi sadržaja ističu važnost antitetičkoga odnosa glavnih junaka. Slijedi stilska analiza dvaju prijevoda koje potpisuju Tomislav Prpić i Gustav Krklec. Rasprava okončava izdvajanjem stilskih osobitosti originala.

Davor je Šalat 2021. obranio disertaciju Hrvatske pjesničke prakse nultih godina (2000–2010). U njoj je monografski opisao dominantne poetičke linije, jezične i prikazivačke strategije pjesničkog naraštaja koji je obilježio to razdoblje. K tomu deskribirao je kontekst i načine na koje je on određivao lirski tekst i prodirao u njega. Ovdje donosimo Šalatove hermeneutičke mikroportrete četvero pjesnika (Ane Brnardić, Franje Nagulova, Marka Pogačara i Marije Andrijašević), koji se temelje na analizi pojedinačnih (simptomatičnih, reprezentativnih) pjesama.