Autorica rada pošla je od hipoteze da u opusu Anke Žagar, jednom od krucijalnih opusa suvremenoga hrvatskog pjesništva, figure konstrukcije imaju iznimno važnu ulogu. Tu je pretpostavku analitički potvrdila ponudivši pomno stilističko čitanje izabranih tekstova iz pjesnikinjina opusa. Njezina analiza pokazuje da figure konstrukcije presudno utječu na oblikovanje jezika, na kompoziciju i smisao lirike Anke Žagar.

Počevši od 90-ih do danas rad nudi pregled hrvatske dramske obitelji, prostora u kojima obitava i problema s kojima se susreće. Pragmastilističkom se analizom triju suvremenih dramskih tekstova: Iznajmljivanje vremena Tanje Radović, Dobro je dok umiremo po redu Ivora Martinića i Ubij se, tata Monike Herceg izdvajaju komunikacijski obrasci koji su pokazatelj skladnih ili pak narušenih obiteljskih odnosa te se u konverzacijskom ponašanju dramskih obitelji uočavaju zajedničke karakteristike – nemogućnost uspostavljanja dijaloga intimizacije, nemogućnost prikladnih reakcija na upućeni iskaz i učestalo kršenje maksime kvantitete.

Ptica je motiv kojemu se pjesnik Danijel Dragojević često vraća. U kontekstu njegove ekopoetike taj motiv briše uvriježene granice između urbanog i ruralnog, prirode i kulture, umjetnosti i stvarnosti, forme i sadržaja, književnih i neknjiževnih diskursa. U radu se obuhvatno nastoje opisati i interpretirati dragojevićevske ptice i njihova uloga u kontekstu čitavog opusa.

U radu se proučava sposobnost pridjevskih riječi da se pojavljuju samostalno na položaju glave imenske sintagme umjesto imenice koju prototipično modificiraju (npr. mladi, dobro). U prvome se dijelu daje pregled vodećih lingvističkih teorija koje pretpostavljaju različite mehanizme u pozadini te pojave: sintaktičkoga pristupa s elipsom i nominalizacijom, morfološkoga pristupa s konverzijom i konstrukcijskoga pristupa s koercijom. U drugome se dijelu donosi gramatički opis hrvatskih poimeničenih pridjeva koji obuhvaća njihove morfološke značajke, uvjete ispuštanja imenica te posebna obilježja ljudskih i apstraktnih poimeničenih pridjeva.

Motiv pobune značajna je odrednica pjesničkoga opusa Marka Tomaša. Nihilističkim odnosom prema sadašnjosti i melankoličnim refleksom o boljoj prošlosti Tomaš gradi poetski svijet obilježen pobunom protiv svih nakaznosti apokaliptične poslijeratne stvarnosti i novoga ustroja svijeta ispražnjenoga od suštine.

Marunina poezija zahvaljujući stupnju obrađenosti u dosadašnjim osvrtima zahtijeva nešto drugačiji uvod od onih koji su se u humanistici donekle ustalili. Da ne duljimo, on nije ni nepoznat, ni neistražen ni zapostavljen autor čiji rukopis i dalje čeka na iscrpan opis, naprotiv. Riječ je o dobro poznatom korpusu tekstova koji je jasno i uredno popisan, donekle opisan, a svakako propisan dodjelom Goranova vijenca 2001, no čini se da se usmjeren govor o toj lirici redovito povlači u korist truizama ili svodi na dosjetke i anegdote o šarmantnom kauboju.