Rad se bavi usporednom analizom govora muškog i ženskog subjekta u pjesmama Ivana Slamniga te opisom najvažnijih obilježja njihova dijaloga. Ljubavna tematika propituje se preko Barthesovih figura ljubavnoga diskurza, uzimajući u obzir rasredištenost i metamorfičnost Slamnigova lirskoga subjekta kao i jezične tragove prisutnosti i odsutnosti sugovornika u pjesničkome tekstu. Dijalog se pritom promatra kao govornikova prilika za osvajanje diskurzivne moći u tekstu, što za posljedicu ima promjene u dijalektici muškog i ženskog principa i preispisivanje koncepta ljubavi.

Prvi dio rada bavi se definiranjem feminističke stilistike, odnosno određenjem predmeta, interesnih polja i mogućih metodoloških uporišta te discipline. Razmatraju se neke ponuđene definicije feminističke stilistike u odnosu na druge stilističke discipline s jedne strane te u odnosu na feministički i kritički pristup književnosti s druge strane. Zagovara se razumijevanje feminističke stilistike kao discipline između lingvistike/ kritičke analize diskursa, prvenstveno u zadržavanju metodološkog instrumentarija, te književne teorije, posebice u razmatranju odnosa roda, seksizma i ideologije te odnosa implicitnih i »stvarnih« čitatelja. Drugi dio rada ilustrira interese (metode, poziciju) feminističke stilistike analizirajući odabrani poetski književni tekst kanonskog autora te njegovu kritiku. Feminističko-stilistički pristup pritom je pozicioniran kao »čitanje s otporom« naspram dominantnom čitanju oprimjerenom etabliranom kritikom. Odabrani tekst (Slavko Mihalić: Približavanje oluje) zanimljiv je zbog reprezentacije »utišanog« ženskoga glasa te mogućih čitanja oznaka femininosti/maskulinosti i rodnih odnosa koje nudi čitatelji(ca)ma.

U radu je dana stilistička interpretacija jedne od „lokalnih Pepeljuga“: sjevernočakavske narodne bajke Popeljuha Zavaljuha prvi put objavljene 1876. godine. Stilistička analiza teksta narodne bajke, zapisane sredinom devetnaestog stoljeća, zahtijeva složen metodološki postupak, pri čemu se u analizu uključuju čimbenici kao što su specifičnosti žanra narodne bajke, vernakularnost, dijakronijski odmak suvremenog čitatelja u odnosu na jezik teksta, kontekst stvaranja, implicitne postavke stilističke analize, ali i potreba za osviještenošću suvremene/ih perspektive/a interpretacije, odnosno za interdisciplinarnim preispitivanjem prethodnih točaka. U odnosu na shvaćanja ženskog subjekta, naslijeđena iz feminističke kritike, autorica istom informira stilističku analizu spomenute bajke pri čemu se razmatraju i međuodnosi granica žanra bajke i postavljene metodologije.

Moguća riječ i vjerojatna riječ među ključnim su morfološkim pojmovima. U članku se raspravlja o mogućoj hrvatskoj riječi. Kriterij mogućnosti jest supletivnost. Kanonska supletivnost unutar kanonske tipologije Grevillea G. Corbetta postavljena je nasuprot kanonskoj fleksiji. Na jeziku pjesama Ivana Slamniga ogleda se kako se i u kojim smjerovima granice mogućih riječi mogu širiti te koliko ih je Slamnig doista i proširio.

Načelo rimovanja, jednog od najprepoznatljivijih obilježja poezije Ivana Slamniga, široko je shvaćeno kao supostavljanje različitih pjesminih elemenata i jezičnih pojava. Prepoznata je i opisana analogija između rime i dijalogizacije lirskog govora, uključivanja kolokvijalizama, dijalektizama i inojezičnih elemenata te parafraziranja drugih književnih tekstova.

Slamnigova pjesma Bukoličnom, trijeznom čitaocu bila je već predmetom zanimanja naše književne kritike i znanosti o književnosti. Polazeći od dosad zanemarivane činjenice da pjesma tematizira i izvodi na vidjelo jedno od temeljnih obilježja lirike – obraćanje – u ovom se tekstu istražuju učinci što ga obraćanje kroz ponavljanje ima na uspostavu odnosa između lirike i čitatelja, značenja i čitanja. Povezujući pojmove klasične retorike – docere, delectare, movere – s nekim važnijim teorijama čitanja i čitatelja – ovdje se pokušava ukazati na to da je delectare, odnosno učinak zanesenosti koji tekst ima na čitatelja, usporediv s Lacanovim konceptom užitka. Iz toga se pokušava izvesti čitanje koje ukazuje na mogućnost izlaska studija lirike iz tekstualističkih paradigmi (semiotika književnosti, poststrukturalizam) otvarajući istodobno prostor čitanju koje, ovisno o institucionalnim, gospodarskim, legitimnim čitanjima, iste podriva iz neke njihove izvanjske, strane i udaljene unutrašnjosti.