Krunoslav Pranjić (Zenica, 7. siječnja 1931. –  Zagreb, 8. svibnja 2015) imao je dugu i bogatu akademsku karijeru (1956–2001). Čitav je radni vijek vezao uz Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, gdje je 1956. postao asistent, 1968. docent, 1974. izvanredni, 1982. redoviti, a 2001. professor emeritus. Kao asistent, uz jezične vježbe i seminare, vodio je i stilističke vježbe iz kojih je u akademskoj godini 1968/69. izrastao sveučilišni predmet Stilistika, a u srpnju 1975. Katedra za stilistiku. Bio je izrazito atraktivan predavač, poticajan mentor, ugodan ispitivač.

Svoju priču o čitanju poezije Borisa Marune otpočet ću paradoksom nad kojim se u jednom trenutku zamislio talijanski estetičar Giorgio Agamben. U mikroeseju Ideja svjetlosti on, među inim, piše: »Palim svjetlo u mračnoj sobi: naravno, osvijetljena soba nije više mračna soba, zauvijek sam je izgubio. Pa ipak ne radi li se o istoj sobi? Nije li, upravo, mračna soba jedini sadržaj osvijetljene sobe?« Agambenova pitanja iznova podsjećaju da se suprotnosti nužno ne isključuju, dapače da se međusobno uvjetuju, da se ideja svjetlosti gradi počevši od mraka, da je negacija istodobno i podloga na kojoj se kristalizira afirmacija. Slična se paradoksalna dijalektika može uočiti u poeziji Borisa Marune, i to podjednako na razini tematizacije, pozicioniranja subjekta i na stilskoj razini.

Poezija Borisa Marune premještena je iz fusnote o književnosti u progonstvu u glavni tekst. Danas nam je važnija kao činjenica književnosti »ovdje« nego kao činjenica književnosti »tamo«, premda svejednako zadržavamo na umu da je stvarana u kontekstu izvanjskosti na koji je izravno utjecala književnost tog konteksta. U pokušaju da prokomentiram neke aspekte njegova pjesničkog opusa, ograničit ću se na one postupke čiji je efekt humorističan. Naime, Maruninu poeziju, uz izraženu polemičnost i političku osviještenost, odlikuje i znatna primjesa humora, često baš i u onim stihovima koji zalaze u prostor politike, odnosno koji politiku koriste kao svoj otponac. Humor, narativnost, anegdotalnost, izbjegavanje figurativnih nanosa i priklanjanje svakodnevnom jeziku čine njegov rukopis prozirnim i atraktivnim te ga povezuju s pjesništvom u domovini.

Uvijek samosvojan, Boris Maruna je u spisateljskom radu, ali i u političkom djelovanju, domenama koje se u njegovu slučaju ne mogu promatrati odvojeno, redovito postupao na transgresivan način. U kojemu ga god kontekstu promatramo, a njegov život ih je nanizao mnoštvo, Maruna ih je uvijek prekoračivao, unutar njih činio prekršaje i prijestupe, i na taj način otjelovio praksu življenja i rada na tangenti. U nastavku ću ukazati na ključne transgresije Marunina životnog puta i spisateljske prakse i pokušati iznaći njihovu strukturirajuću jezgru. Nakon definiranja te jezgre i njezina evidentiranja, uputit ću na jedan problem u recepciji Marunina djela koji bi se sažeto mogao formulirati kao navada otupljivanja ili ublažavanja oštrice tamo iznesenih političkih i ideoloških poruka.

Događalo se već, a dogodit će se i opet, da književnokritički govor o opusu autora zanimljive i provokativne biografije, kakva je i ona pjesnika Borisa Marune, iskorači iz naizgled jasno definiranih granica teksta i svoje tumačenje utemelji u kontekstu autorova života. Premda u suvremenoj akademskoj kritici odavno prevladano i odbačeno, slično je pozitivističko iskliznuće u kontekst obilježilo i značajan dio postojećeg kritičkog korpusa o Maruninu pjesništvu. Kritička su se čitanja njegove poezije tako, između ostalog, zaustavljala na brojnim topografskim referencijama kojima je njegov opus zasićen, a koje su faktografske i provjerljive i mogu ponuditi nacrt jednog nomadskog pjesničkog životopisa. Nadalje, svaka iscrpnija Marunina biografija poduprijet će tezu da je ovaj poetski rukopis obilježila upravo stalnost kretanja, rotacija geografskih lokacija na kojima se pjesnik tijekom svog četrdesetogodišnjeg boravka u emigraciji, čekajući povratak u domovinu, duže ili kraće zadržavao.

U radu se iznose rezultati istraživanja uporabe okazionalizama provedenoga tijekom 2011. i 2012. godine na korpusu hrvatskih tiskanih i elektroničkih medija. Autorica prvo teorijski razrađuje uporabu naziva okazionalizam i raspravlja o prirodi prigodnica, a potom analizira ekscerpirane okazionalizme s obzirom na njihovu stilsku vrijednost i rečotvorbeni status.