Članak donosi interpretaciju poeme Narcis Radovana Ivšića, razmatra se njezin žanrovski status (kao poeme i korske recitacije) te odnos spram književne tradicije i avangarde, posebno nadrealizma, a tematiziraju se i poveznice s klasičnom verzijom mita koju poema naslovom, likovima i motivima priziva. Narcis se pokazuje kao točka koja povezuje autorovo dramsko i pjesničko pisanje, gdje konvencije žanra postaju predmetom igre koja aktivira sve razine djela – od korištenja vizualnih potencijala stiha, zahvata u sintaksu i podrivanja naracije do zamisli o korskoj izvedbi teksta.

Poznato je da standardnojezične norme, kada ih motrimo iz povijesne perspektive, obično imaju svoju teritorijalnu te svoju socijalnu i funkcionalnu osnovu. Kada je riječ o teritorijalnoj osnovi, tada se u standardološkoj literaturi nerijetko ističe da vodeću ulogu u oblikovanju normi standardnoga jezika obično ima područje glavnoga grada – glavnoga u kulturnom, političkom ili ekonomskom pogledu (Serébrennikow [ur.] 1973: 482). Upravo okolnost da se neki varijetet govori u području koje je u zemljopisnom smislu središnje, u području koje je centar političke i ekonomske moći, pogoduje tome da se taj varijetet promovira u standardni jezik (Bartsch 1985: 238–239). U ovome tekstu pozornost ću usmjeriti na socijalnu/funkcionalnu osnovu standardnojezičnih normi odnosno na činjenicu da je u procesu oblikovanja standardnojezičnih normi nužno oslanjanje na jezik određenog komunikacijskog područja.

Krunoslav Pranjić (Zenica, 7. siječnja 1931. –  Zagreb, 8. svibnja 2015) imao je dugu i bogatu akademsku karijeru (1956–2001). Čitav je radni vijek vezao uz Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, gdje je 1956. postao asistent, 1968. docent, 1974. izvanredni, 1982. redoviti, a 2001. professor emeritus. Kao asistent, uz jezične vježbe i seminare, vodio je i stilističke vježbe iz kojih je u akademskoj godini 1968/69. izrastao sveučilišni predmet Stilistika, a u srpnju 1975. Katedra za stilistiku. Bio je izrazito atraktivan predavač, poticajan mentor, ugodan ispitivač.

Svoju priču o čitanju poezije Borisa Marune otpočet ću paradoksom nad kojim se u jednom trenutku zamislio talijanski estetičar Giorgio Agamben. U mikroeseju Ideja svjetlosti on, među inim, piše: »Palim svjetlo u mračnoj sobi: naravno, osvijetljena soba nije više mračna soba, zauvijek sam je izgubio. Pa ipak ne radi li se o istoj sobi? Nije li, upravo, mračna soba jedini sadržaj osvijetljene sobe?« Agambenova pitanja iznova podsjećaju da se suprotnosti nužno ne isključuju, dapače da se međusobno uvjetuju, da se ideja svjetlosti gradi počevši od mraka, da je negacija istodobno i podloga na kojoj se kristalizira afirmacija. Slična se paradoksalna dijalektika može uočiti u poeziji Borisa Marune, i to podjednako na razini tematizacije, pozicioniranja subjekta i na stilskoj razini.

Poezija Borisa Marune premještena je iz fusnote o književnosti u progonstvu u glavni tekst. Danas nam je važnija kao činjenica književnosti »ovdje« nego kao činjenica književnosti »tamo«, premda svejednako zadržavamo na umu da je stvarana u kontekstu izvanjskosti na koji je izravno utjecala književnost tog konteksta. U pokušaju da prokomentiram neke aspekte njegova pjesničkog opusa, ograničit ću se na one postupke čiji je efekt humorističan. Naime, Maruninu poeziju, uz izraženu polemičnost i političku osviještenost, odlikuje i znatna primjesa humora, često baš i u onim stihovima koji zalaze u prostor politike, odnosno koji politiku koriste kao svoj otponac. Humor, narativnost, anegdotalnost, izbjegavanje figurativnih nanosa i priklanjanje svakodnevnom jeziku čine njegov rukopis prozirnim i atraktivnim te ga povezuju s pjesništvom u domovini.

Uvijek samosvojan, Boris Maruna je u spisateljskom radu, ali i u političkom djelovanju, domenama koje se u njegovu slučaju ne mogu promatrati odvojeno, redovito postupao na transgresivan način. U kojemu ga god kontekstu promatramo, a njegov život ih je nanizao mnoštvo, Maruna ih je uvijek prekoračivao, unutar njih činio prekršaje i prijestupe, i na taj način otjelovio praksu življenja i rada na tangenti. U nastavku ću ukazati na ključne transgresije Marunina životnog puta i spisateljske prakse i pokušati iznaći njihovu strukturirajuću jezgru. Nakon definiranja te jezgre i njezina evidentiranja, uputit ću na jedan problem u recepciji Marunina djela koji bi se sažeto mogao formulirati kao navada otupljivanja ili ublažavanja oštrice tamo iznesenih političkih i ideoloških poruka.