Stiloteka

Analize

Vuze vekivečne

Rad prikazuje kako je u devedesetim godinama 20. st. Hrvatsko društvo političkih zatvorenika u svom glasilu i javnim istupima vodstva i članova promicalo arhaizam uznik kao ekspresivnu oznaku paralelnu neutralnoj oznaci politički zatvorenik za Hrvate koji su u Jugoslaviji suđeni zbog političkih uvjerenja. Budući da se s vremenom oživljenica raznim kanalima i s različitim autorskim motivacijama proširila u cijelu sferu javne komunikacije i među raznolike njene aktere, ta socijalno-interesna grupa više nije mogla kontrolirati takvu njenu konotacijsku vrijednost, pa su se njome počeli imenovati i kriminalci. Sljedeći razvojni stupanj nastao je kada su je, kao kolokaciju ha(a)ški uznik, počeli preuzimati masovni mediji u Bosni i Hercegovini, Srbiji i Crnoj Gori. Na taj je način jedan poetizam u relativno kratkom vremenu posve izgubio ekspesivnost, te postao tehnički termin za označavanje svih osoba, ne samo pritvorenih, i ne samo Hrvata, koje su na bilo koji način došle pod pravni tretman suda u Haagu zbog djelovanja u postjugoslavenskim ratovima.

Novogovor – retorika hrvatskih komunista

U članku se analizira retorika hrvatskih komunista ili – orvelovski rečeno – novogovor. Cilj je rada pokazati kakvim se jezičnim i izvanjezičnim crtama takav diskurs odlikovao. Građa za istraživanje je četverostruka: govori i javni nastupi Josipa Broza Tita, jugoslavenska historiografija, tisak i poslijeratna proza.

Beletristički stil

Naši se jezikoslovci, navlastito kroatisti (ali i drugi), u različitim prigodama i s raznolikim intencijama dotiču jezika književnosti. Uz nerijetka vrlo poticajna i inovativna promišljanja književnoga fenomena iz lingvističke perspektive, uvriježilo se i nekoliko dvojbenih stavova koje generacije znanstvenika – u gotovo neizmijenjenu obliku – ponavljaju iz desetljeća u desetljeće. Ovdje ću se usredotočiti na dva takva stava.

»Narcis« Radovana Ivšića – poema u obzoru avangarde

Članak donosi interpretaciju poeme Narcis Radovana Ivšića, razmatra se njezin žanrovski status (kao poeme i korske recitacije) te odnos spram književne tradicije i avangarde, posebno nadrealizma, a tematiziraju se i poveznice s klasičnom verzijom mita koju poema naslovom, likovima i motivima priziva. Narcis se pokazuje kao točka koja povezuje autorovo dramsko i pjesničko pisanje, gdje konvencije žanra postaju predmetom igre koja aktivira sve razine djela – od korištenja vizualnih potencijala stiha, zahvata u sintaksu i podrivanja naracije do zamisli o korskoj izvedbi teksta.

Beletristika i standardni jezik

Poznato je da standardnojezične norme, kada ih motrimo iz povijesne perspektive, obično imaju svoju teritorijalnu te svoju socijalnu i funkcionalnu osnovu. Kada je riječ o teritorijalnoj osnovi, tada se u standardološkoj literaturi nerijetko ističe da vodeću ulogu u oblikovanju normi standardnoga jezika obično ima područje glavnoga grada – glavnoga u kulturnom, političkom ili ekonomskom pogledu (Serébrennikow [ur.] 1973: 482). Upravo okolnost da se neki varijetet govori u području koje je u zemljopisnom smislu središnje, u području koje je centar političke i ekonomske moći, pogoduje tome da se taj varijetet promovira u standardni jezik (Bartsch 1985: 238–239). U ovome tekstu pozornost ću usmjeriti na socijalnu/funkcionalnu osnovu standardnojezičnih normi odnosno na činjenicu da je u procesu oblikovanja standardnojezičnih normi nužno oslanjanje na jezik određenog komunikacijskog područja.

Krunoslav Pranjić

Krunoslav Pranjić (Zenica, 7. siječnja 1931. –  Zagreb, 8. svibnja 2015) imao je dugu i bogatu akademsku karijeru (1956–2001). Čitav je radni vijek vezao uz Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, gdje je 1956. postao asistent, 1968. docent, 1974. izvanredni, 1982. redoviti, a 2001. professor emeritus. Kao asistent, uz jezične vježbe i seminare, vodio je i stilističke vježbe iz kojih je u akademskoj godini 1968/69. izrastao sveučilišni predmet Stilistika, a u srpnju 1975. Katedra za stilistiku. Bio je izrazito atraktivan predavač, poticajan mentor, ugodan ispitivač.