Hrvatski mediteranski ili jadranski kulturni areal bio je u prvoj polovici 20. st. jezično i sociokulturno, zbiljski i simbolično, posve neintegriran u nacionalnu cjelinu i njen identitetski narativ. Iza toga su stajala tri razloga: 1) Hrvatska seljačka stranka, odnosno njen kulturno-prosvjetni odvjetak Seljačka sloga nije ekonomiju i strukturu obalnih i otočnih naselja mogao uklopiti u svoju temeljnu ideološku dihotomiju selo/grad; 2) jezična politika hrvatskih vukovaca normativnim je priznavala samo leksik potvrđen u organskim idiomima idealizirane središnje novoštokavske zone; 3) etnologija i folkloristika, uvjerene da južnoslavensko stanovništvo ima isključivo kontinentalni karakter, ignorirale su maritimne tradicije. Promjenu donosi otvaranje zemlje prema Zapadu, utjecaj žanrova popularne kulture, posebno talijanskog festivala u Sanremu, i razvoj turizma u pedesetima. U tom kontekstu pogotovo festival Melodije Jadrana, osnovan u Splitu 1962, tematizira razne emancipacijske procese i preispituje tradicionalne društvene uloge i prakse i promiče nove glazbene žanrove, u sklopu njih i čakavštinu, odnosno regionalnu dalmatinsku koinē. U dva desetljeća on je promijenio prestižne jezične hijerarhije i u javnoj sferi legitimirao regionalnu kulturu, pučku arhitekturu, prirodne ambijente i dotad stigmatizirani autohtoni leksik jadranske obale.

Rad prikazuje kako je u devedesetim godinama 20. st. Hrvatsko društvo političkih zatvorenika u svom glasilu i javnim istupima vodstva i članova promicalo arhaizam uznik kao ekspresivnu oznaku paralelnu neutralnoj oznaci politički zatvorenik za Hrvate koji su u Jugoslaviji suđeni zbog političkih uvjerenja. Budući da se s vremenom oživljenica raznim kanalima i s različitim autorskim motivacijama proširila u cijelu sferu javne komunikacije i među raznolike njene aktere, ta socijalno-interesna grupa više nije mogla kontrolirati takvu njenu konotacijsku vrijednost, pa su se njome počeli imenovati i kriminalci. Sljedeći razvojni stupanj nastao je kada su je, kao kolokaciju ha(a)ški uznik, počeli preuzimati masovni mediji u Bosni i Hercegovini, Srbiji i Crnoj Gori. Na taj je način jedan poetizam u relativno kratkom vremenu posve izgubio ekspesivnost, te postao tehnički termin za označavanje svih osoba, ne samo pritvorenih, i ne samo Hrvata, koje su na bilo koji način došle pod pravni tretman suda u Haagu zbog djelovanja u postjugoslavenskim ratovima.

U članku se analizira retorika hrvatskih komunista ili – orvelovski rečeno – novogovor. Cilj je rada pokazati kakvim se jezičnim i izvanjezičnim crtama takav diskurs odlikovao. Građa za istraživanje je četverostruka: govori i javni nastupi Josipa Broza Tita, jugoslavenska historiografija, tisak i poslijeratna proza.

Naši se jezikoslovci, navlastito kroatisti (ali i drugi), u različitim prigodama i s raznolikim intencijama dotiču jezika književnosti. Uz nerijetka vrlo poticajna i inovativna promišljanja književnoga fenomena iz lingvističke perspektive, uvriježilo se i nekoliko dvojbenih stavova koje generacije znanstvenika – u gotovo neizmijenjenu obliku – ponavljaju iz desetljeća u desetljeće. Ovdje ću se usredotočiti na dva takva stava.

Članak donosi interpretaciju poeme Narcis Radovana Ivšića, razmatra se njezin žanrovski status (kao poeme i korske recitacije) te odnos spram književne tradicije i avangarde, posebno nadrealizma, a tematiziraju se i poveznice s klasičnom verzijom mita koju poema naslovom, likovima i motivima priziva. Narcis se pokazuje kao točka koja povezuje autorovo dramsko i pjesničko pisanje, gdje konvencije žanra postaju predmetom igre koja aktivira sve razine djela – od korištenja vizualnih potencijala stiha, zahvata u sintaksu i podrivanja naracije do zamisli o korskoj izvedbi teksta.

Poznato je da standardnojezične norme, kada ih motrimo iz povijesne perspektive, obično imaju svoju teritorijalnu te svoju socijalnu i funkcionalnu osnovu. Kada je riječ o teritorijalnoj osnovi, tada se u standardološkoj literaturi nerijetko ističe da vodeću ulogu u oblikovanju normi standardnoga jezika obično ima područje glavnoga grada – glavnoga u kulturnom, političkom ili ekonomskom pogledu (Serébrennikow [ur.] 1973: 482). Upravo okolnost da se neki varijetet govori u području koje je u zemljopisnom smislu središnje, u području koje je centar političke i ekonomske moći, pogoduje tome da se taj varijetet promovira u standardni jezik (Bartsch 1985: 238–239). U ovome tekstu pozornost ću usmjeriti na socijalnu/funkcionalnu osnovu standardnojezičnih normi odnosno na činjenicu da je u procesu oblikovanja standardnojezičnih normi nužno oslanjanje na jezik određenog komunikacijskog područja.