O težini i lakoći Slamnigova pjesništva
Autor započinje rad tvrdnjom da težina čitanja pjesništva nije privukla pozornost koju, po njegovu mišljenju, ta pojava zaslužuje. Nakon kratkog osvrta na teoretičare koji su o njoj pisali, posebice na diobu težine kod Georgea Steinera, upozorava se na ona obilježja pjesništva Ivana Slamniga koja se mogu razvrstati po raspoloživoj klasifikaciji. U nastavku se upućuje na druge modalitete čitanja o kojima se u Steinerovoj klasifikaciji ne govori. Kao bitno svojstvo Slamnigove poetike autor izdvaja njezinu zabavljenost samim jezikom. Izdvajajući performativnost kao dominantu te pjesničke prakse, autor nudi nekoliko teorijskih opisa samog postupka i završava prilog s nekoliko zapažanja o tome kako je Slamnigova usredotočenost na jezik utjecala na njegov doživljaj pjesnikova djela.