Polemičnost u Šenoinu članku »Naša književnost«

1. Uvod

Šest godina prije objave antologijskog romana »Zlatarovo zlato« August Šenoa piše članak »Naša književnost« u kojemu izlaže svoja razmišljanja o hrvatskoj književnosti. Pritom je izrazito kritičan na nekoliko važnih razina: tematskoj, žanrovskoj i recepcijskoj. Sunarodnjacima zamjera opsjednutost protuturskom tematikom, nerazvijenost popularnih žanrova i nerazmatranje profila publike pri pisanju književnih tekstova.

Polazišta su ovoga rada pitanja žanra i svrhe Šenoina teksta. Je li Šenoa inaugurirao književnu kritiku, koja će se u nadolazećem realizmu pokazati kao vrlo važan žanr, uz sveprisutni roman? Ako je tekst kritika, komu je upućena i koji je njezin krajnji domet? Ako kritika nije sama sebi svrha nego računa na reakciju, je li Šenoa očekivao reakciju autora ili publike? Sve navedeno samo su neka od pitanja koja se nameću nakon čitanja nevelika, ali vrlo sadržajna članka koji se može čitati kao kritika, programski članak, ali i polemika.

Čitanje »Naše književnosti« u polemičkome ključu podrazumijeva reviziju same definicije polemike. Pokušat ćemo objasniti tko je odsutni Drugi s kojim Šenoa polemizira kroz svoj tekst, kao i kojim se retoričkim sredstvima služi za pridobivanje blagonaklonosti čitatelja čiji ukus djelomično oblikuje svojim sugestijama. Primijetit ćemo mehanizme (samo)refleksije o hrvatskoj književnosti koji nam omogućuju da članak iščitavamo i kao primjer figurativnosti znanstvenoga diskursa kod autora koji je primarno bio pisac, a ne znanstvenik. Osim toga, prikazat ćemo mnoge primjere izrazite figurativnosti koja se u članku može shvatiti dvojako: kao nenamjerno ispunjavanje sadržaja vlastitom figurativnošću te kao planirano ukrašavanje teksta figurama i diskursom koji odudara od svoga žanra, a time izazova strahopoštovanje u čitatelju i stavlja autora u poziciju moći, koja će mu u nadolazećim godinama biti prijeko potrebna da hrvatskoj književnosti ponudi novelistiku za širu publiku i stekne status kanonskoga pisca.

2. Šenoino mjesto u hrvatskoj književnosti

August je Šenoa jedna od središnjih umjetničkih ličnosti devetnaestog stoljeća, a razdoblje u kojem je aktivno književno djelovao potpuno je obilježeno njegovim likom i djelom te se uz protorealizam često naziva i Šenoinim dobom. Za početak se toga plodna razdoblja uzima 1865. godina kada Šenoa odustaje od studija prava i preuzima uređivanje listova »Glasonoša« i »Slawische Blätter«. Već u prvome broju »Glasonoše«, sasvim u skladu s nazivom lista, pronosi glas o hrvatskoj književnosti, doduše kroz vrlo oštru kritiku njezinih slabih mjesta. Tada dvadesetsedmogodišnjak već je imao istančan kritičarski ukus i uvid u spisateljske prakse velikih književnih nacija poput Njemačke i Francuske.

U nadolazećim godinama Šenoa će u časopisu »Pozor« objavljivati feljtone iz zagrebačkoga života, postati član kazališnog odbora, prevoditelj najpoznatijih svjetskih dramatičara, autor Povjestica, a 1871. i autor prvog hrvatskog umjetničkog i povijesnog romana. »Zlatarovo zlato« priskrbit će mu status miljenika čitatelja, ali i ostvariti neke težnje u hrvatskoj književnosti koje su, po njegovu vlastitom mišljenju, manjkale prethodnim razdobljima. Fokus s epa i borba protiv Turaka pomaknut će se u suvremenu hrvatsku stvarnost i u roman, kojim su veliki europski pisci poput Balzaca, Flauberta, Stendhala, Dostojevskog i Tolstoja već odavno ovladali. Osim aktualne teme borbe između plemića i građana, Šenoa je čitateljima ponudio priču o čistoj mladenačkoj ljubavi s kojom će se moći senzibilizirati i slojevi koji tek postaju važan dio publike – žene.

Jedan od najboljih opisa Šenoine svestranosti, jer radi se o piscu koji se okušao gotovo u svim postojećim književnim i diskurzivnim žanrovima, jest onaj koji je oblikovao Dubravko Jelčić:

Živio je za književnost, osjećajući je svojim prirodnim pozivom, njoj je, nakon napomog (sic!) dnevnog rada u kancelariji, poklanjao noći i noći, ali i pored toga nije bio od onih ograničenih pisaca koji izvan literature ne vide ništa i koji osim književnosti ništa ne poznaju i ništa ne priznaju (2006: 27).

Jedan od interesa izvan literature, iako ga se od nje ne može sasvim odvojiti, zasigurno je i Šenoin kritičarski rad. Od feljtona o Zagrebu, preko kazališnih kritika, do polemičkog članka »Naša književnost« kojim ćemo se podrobnije baviti, Šenoa je rado i često ostavljao svoj kritičarski potpis, ne samo kao estetsku i sadržajnu analizu viđenoga i pročitanoga, nego i kao uputu budućim generacijama što je, njegovim očima, lijepo, vrijedno i važno. Je li u pitanju bio samo dobar kritičarski instinkt ili i promišljena podloga vlastitoj kanonizaciji koja će uslijediti u zrelijim stvaralačkim godinama, pokušat ćemo argumentirati u sljedećim poglavljima.

3. Žanr – kritika, programski članak ili polemika?

Prvo pitanje koje se nameće pri čitanju »Naše književnosti« pitanje je žanra Šenoina teksta. Autorica ovih redaka na članak je naišla u srednjoškolskoj čitanci trećeg razreda,1 u cjelini naziva Predrealizam. Šenoina su djela u tom povećem ulomku čitanke podijeljena na tri dijela: poezija (Budi svoj!, Propast Venecije), Književni program (Naša književnost) i Prozu (Prijan Lovro, Seljačka buna), uz takozvani dodatak za znatiželjne koji sadrži Zagrebulje. Uzevši u obzir da se Šenoa nije proslavio dramskim stvaralaštvom, podjela je logična,2 osim što je sintagma »književni program« u koju je svrstana »Naša književnost« vrlo sklizak teren. Kovač te sintagme ne ostavlja mnogo prostora razmišljanju: ako je taj tekst književni program, znači da Šenoin primarni cilj nije kritika postojećih tekstova, nego ponuda vlastitih rješenja za hrvatsku književnost. Činjenicu da će neki od njegovih budućih tekstova biti popunjavanje rupa koje je istaknuo opširnije ćemo komentirati kada se pozabavimo profilom Šenoine čitateljske publike.

U znanstvenom članku »Polemike o realizmu i naturalizmu u hrvatskoj književnosti« Miroslav Šicel nedvosmisleno »Našu književnost« karakterizira programskim člankom,3 sasvim logično potkrepljujući svoj stav primjerima u kojima Šenoa kao autor programa govori ono što mora hrvatska književnost (djelovati na socijalni život, crpsti tematiku iz svakodnevice puka), a ne ono što ne mora, odnosno ne smije. Nevolja je u tomu što ni sintagma »programski članak« ne može u potpunosti pokriti ni teme koje su u članku obrađene, a ni diskurs kojim je pisan. Šenoina primjedba da hrvatski pisci »ne umiju ili neće birati zgodna gradiva, te mjesto novelističkog obično uzmu epički čin« nije ništa drugo nego kritika. Tom logikom možemo doći do zaključka da »Naša književnost« objedinjuje tri (samo)odrednice: kritiku, programski članak i polemiku. Potonja, dosad nespomenuta, najzanimljiviji je aspekt promatranja teksta.

Hrvatski jezični portal4 kao definiciju polemike donosi sljedeće:

javno, pismeno ili usmeno suprotstavljanje mišljenja pri prosuđivanju o stvarima, pojavama i djelima od općeg (kulturnog, političkog itd.) ili osobnog interesa [voditi polemiku; upustiti se (ući) u polemiku]; debata, rasprava.

Prva definicija na koju smo naišli već otvara temeljni problem – suprotstavljanje mišljenja podrazumijeva barem dvije strane uključene u polemiku, i to strane koje nude oprečna mišljenja. Ako je Šenoin članak polemika, trebali bismo otkriti komu je upućena, odnosno tko je adresat čijem mišljenju Šenoa suprotstavlja svoje ili koji će Šenoi suprotstaviti odgovor. A adresat »Naše književnosti« vidljiv je iz prve rečenice: »Zaista će se svaki pošten Hrvat veoma smutiti videći kakva nam je u taj par naša književnost«.5 Ako u obzir uzmemo da smo ovu rečenicu prepisali iz knjige »Djela Augusta Šenoe« autora Dubravka Jelčića i Krste Špoljara, te da je to prvi tekst u knjizi, a nalazi se u poglavlju naslova »Književne rasprave«, čini se da nema ničega revolucionarna u pretpostavci da je »Naša književnost« polemika.6 Književna rasprava, naime, također podrazumijeva prvu odrednicu polemike – suprotstavljanje mišljenja. Međutim, sam je Šenoa »zakuhao« problem zbog kojega je ipak nezahvalno braniti tu tezu, jer adresat je Šenoina teksta »svaki pošten Hrvat«. Tekst je u čitankama naših srednjoškolaca zbog ekonomičnosti znatno, ali korektno skraćen, a završava riječima »Odgovorite sami.« Obje rečenice implicitno uvlače čitatelja u tekst kao aktivna sudionika, s tim da bez tijela teksta ne možemo biti sigurni je li to drugo, suprotstavljeno mišljenje sam čitatelj ili autori koji će se spomenuti u Šenoinoj analizi dotadašnje hrvatske književnosti.

Bagić u svome djelu »Umijeće osporavanja« iz nekoliko definicija polemike izvlači differentia specifica svake od njih: »sukob različitih mišljenja o kakvoj stvari kao njezinu temeljnu odliku« (1999: 19). U poglavlju »Polemika kao žanr« nudi dva temeljna odraza polemosa: polemično književno djelo i književnu polemiku. U polemička književna djela svrstava sve tekstove koji grade fikcijski svijet i alegorijski se sukobljavaju sa stvarnim svijetom, dok za književnu polemiku eksplicitno ističe da se radi o pisanu sukobu najmanje dvaju književnika (usp. ibid. 37). Iako Bagić i sam na tim stranicama ističe da su definicije nezahvalne i često razočaravajuće za konzumente te nudi »priručnu« definiciju književne polemike za potrebe svoga rada, one će nam poslužiti kao dobar primjer nevjerojatna otklona Šenoina teksta koji kao da se opire žanrovskim konvencijama. U Bagićeve definicije ne stane (nije fikcionalan, a i ne sukobljuje se s drugim književnikom, barem ne eksplicitno), Književni vremeplov i nema definiciju, nego samo sklepanu sintagmu »književni program«, Šicelov programski članak prešutno favorizira namjeru teksta umjesto uzroka, dočim Jelčićev i Špoljarov naslov »Književne rasprave« sugerira suprotno od Šicela.

Bagićevim stopama pokušat ćemo iznjedriti definiciju koja će Šenoin članak smjestiti u žanrovski prostor:

Polemika je oblik jezičnoga izražavanja u kojemu se polemičar eksplicitno ili implicitno sukobljava s drugom stranom koja o istome problemu ima oprečna razmišljanja, bilo da ih iznosi sama ili ih polemičar posreduje umjesto nje.

Definicija je priručna i ograničeno obuhvatna, ali na Šenoinu bi primjeru mogla funkcionirati. Prešutni bi Drugi, polemičar suprotne strane, mogao biti i »svaki pošten Hrvat«, i kritizirani autori (Miroslav Kraljević),7 i neizbirljivi prevoditelji, i svi dotadašnji tvorci hrvatskoga književnog kanona.

4. Obračun s kanonom – žanrovska sugestija ili oglašavanje?

Čini se da je Horacije odigrao važnu ulogu u Šenoinu shvaćanju ciljeva književnosti. Latinska sentenca u kojoj književnost mora delectare et prodesse, odnosno uveseljavati i koristiti, kod našeg se autora oslikava kao »popularna, poučna i zabavna struka književnosti«. Osim što je Šenoa time utro put shvaćanju beletristike kao bitna dijela književnosti, nedvosmisleno je pokudio mnoga dotadašnja djela koja su zakazala u zabavnu pogledu, primjerice protutursku tematiku, što će kasnije u tekstu i eksplicitno potvrditi: »Ta svatko znade da dvije trećine naših izbornih pripovijesti pričaju o turskom ratu.« Kritičnost prema ratnim i povijesnim, ali 19. stoljeću nedovoljno bliskim temama, dat će mu mogućnost da sam proizvede ono što će smatrati i povijesno i tematski relevantnim – primjerice povijesno-ljubavni roman Zlatarovo zlato. Isticanjem epa kao zastarjela žanra svoju je publiku pripremio za ono što će se čitati s lakoćom, užitkom, ali i moralnom poukom – romana. Doduše, kritika o »tuđoj šabloni« moći će se uputiti i njemu – zabranjena ljubav i motiv dviju zaraćenih strana nisu bili strani ni temeljnim civilizacijskim ni antičkim i renesansnim piscima (Judita i Holoferno, Piram i Tizba), kamoli već kanoniziranim klasicima poput Shakespearea (Romeo i Julija) ili Držića (Skup).

Šenoa u članku »Naša književnost« iznosi zanimljivu paralelu između epičkog čina, odnosno epa, i tematike. U prvi plan gura epove protuturske tematike, iz čega se lako da zaključiti da su hrvatski epovi najčešće herojske tematike. Međutim, dobro primjećuje da bi se hrvatska povijest mogla oslikati i u drugim žanrovima, a ne da autori koji se odlučuju za ono što su Šenoi očito popularni žanrovi, pripovijetke i romane, grade na tuđim šablonama, vjerojatno aludirajući na cvatuće »velike« književnosti poput francuske i njemačke. Štoviše, baš njih ističe kao nekakav vrhovni sud pred kojim bi Hrvati, u slučaju da moraju nešto prevesti, zasigurno zanijemili.

Šenoine primjedbe o žanrovima imaju jasnu logiku i pokazuju da razumije profil publike. Ako se Relković i Brezovački čitaju zato što su pisani jednostavnim jezikom i predstavljaju lagane i satirične teme, očekivano je da bi publika mogla voljeti i druge žanrove koji će zastupati teme koje se ne tiču rata i već viđenih pripovijesti. To naravno ne isključuje sukob kao pokretač radnje, što je i sam dokazao u svojim djelima u kojima je pokušao oslikati podijeljenost Zagreba i stalešku netrpeljivost, no u pozadini je redovita bila neherojska, ali zanimljiva priča – nesretne ljubavi, spletke i obiteljski odnosi. Tvorac naziva protorealizam dobro je sagledao obje pozicije iz kojih je Šenoa promatrao likove i događaje: romantiziranu i realističku, zlatnu sredinu između vječno tinjajućeg romantizma u duhu borbi pojedinaca i nacionalnih nastojanja te realističkih opisa likova i svijeta. Šenoin doprinos popularizaciji romana, kao i činjenica da danas epova gotovo da i nema, a roman cvate, pokazuju da je iz pozicije govorenja o poželjnim žanrovima bio u pravu. Na kraju krajeva, postavlja se pitanje je li Šenoa napisao članak »Naša književnost« da bi drugi autori osvijestili nepopularnost svojih žanrova i stilske nedostatke ili da bi publici ukazao što je dosad u hrvatskoj književnosti bilo loše, ali doći će bolja vremena i autori, na čelu s njim. Sudeći po njegovim djelima koja su objelodanjena nakon »Naše književnosti«, zastupam tezu da je ovaj članak pisan »s predumišljajem«, odnosno jasnom slikom o publici koja će se prikloniti njegovu kritičkom mišljenju i s veseljem prigrliti sve što im on bude ponudio kao književnik u usponu. Polemički je članak, dakle, uspio prerasti u uspjelu reklamu za vlastito književno stvaralaštvo.

5. Stvaranje književne publike

Suočeni s legitimnim umjetničkim djelima, oni s najmanjom specifičnom kompetencijom na njih primjenjuju sheme etosa, one iste koje strukturiraju njihovu običnu percepciju obična života i koje se suprotstavljaju, stvarajući proizvode neželjene i nesvjesne sistematičnosti, više ili manje potpuno formuliranim načelima jedne estetike (Bourdieu 2011: 41).

Bourdieuovo razmišljanje o »onima« (konzumentima umjetnosti) koji na umjetnička djela, u nedostatku umjetničkih kompetencija, primjenjuju sheme etosa mogla bi se primijeniti na čitateljsku publiku 19. stoljeća koja tek počinje lutati u potrazi za svojim uzorima. Svaka propaganda, pa tako i književna, počiva na snazi preuzimanja publike, pogotovo one koja vam dotad nije bila naklonjena. U Šenoinu je slučaju nova ciljana publika, uz narod kojemu se već nada – puk.

U puku stoji prva sila, on je od svega naroda najviše spojen sa zemljom, a bude li u njega obrazovanja i samosvijesti, ni sve sile svijeta neće narod krenuti s puta kojim udariti mora; zaman su sve tuđe spletke, zaman svi vanjski pokušaji da navuku narod na svoje – on stoji tvrdo kao dub, jer je dubu silan korijen, a taj korijen je puk!

Suvremenu je čitatelju jasno da antička opreka populus (narod) i vulgus (puk, svjetina) postoji i u protorealizmu. Narod je onaj koji s književnicima sudjeluje u stvaranju kulturnoga kapitala zemlje, a puk je onaj koji tek treba prosvijetliti, opismeniti i dati mu knjigu u ruke. Naravno, da je Šenoa nastupio tim riječima, od pučke publike ne bi bilo ništa. Umiljato obraćanje iz gornjega primjera možemo shvatiti kao captatio benevolentiae, ništa drugo nego doslovno pridobivanje blagonaklonosti publike. Blagonaklonost se može steći dvama načinima: uzdizanjem čitatelja ili umjerenim »poniženjem« vlastita rada, što u čitatelju naposljetku izaziva simpatije – naime, ako je autor nesavršen, savršenstvo se ne traži ni od čitatelja. On ne mora biti majstor njemačke novelistike ili jezični virtuoz. Dovoljno je da zna čitati i da se donekle može pretpostaviti njegov obzor očekivanja, a Šenoa je dobro pretpostavio. Publika koja je bila neiskorištena zasigurno su bile žene, domaćice koje donedavno ili nisu znale čitati, ili za to nisu imale vremena.

Već se kod Šenoe može vidjeti stanovita napetost u korištenju pojmova »narod i »puk«: narod je zamišljeno vrelo, izvor i nadahnuće za »izvorno« umjetničko stvaralaštvo, ali i objekt domoljubnog djelovanja, zajedno sa ženama uspavano tijelo nacije koje valja probuditi i odgojiti u samosvijest i zrelost (Protrka 2008: 83).

Kako je prosvjetiteljstvo u prvi plan gurnulo vjeru u moć razuma i obrazovanja, a romantizam počeo uspostavljati narodne književnosti (zajedno s vrlo pitkim žanrovima usmene književnosti – bajkama, mitovima, legendama, poslovicama...), očekivano je uslijedio veći prozni žanr s temama koje će biti bliske njihovoj svakodnevici (opreka bogatih i siromašnih, čista mladenačka ljubav), a opet dovoljno moralno uzvišene (borba građana Zagreba) da čitatelj ne posumnja u autoritet pisca. To je zasigurno jedan od razloga zbog kojih je Šenoa prije pisanja Zlatarova zlata posegnuo za arhivskim sporovima koji će mu dati povijesnu podlogu za ljubavnu priču. Danas nam se to može činiti larpurlartističkim činom, proračunatošću i trivijalizacijom žanra kakvoj se i sam rugao, ali činjenica je da je krajem 19. stoljeća sve što je Šenoa učinio, od pisanja »Naše književnosti« kojom se postavio u poziciju moći nad (budućim) čitateljima, do djela koja su miješala ozbiljne povijesne i trivijalne ljubavne zaplete - itekako dobro prolazilo kod publike. Ples između romantiziranih ideja narodnog herojstva i epskih ljubavi te realističkih opisa sredina i mentaliteta u kojima se ljudi kreću tada je bio avangarda, što dokazuje i činjenica da je Šenoa jedini predstavnik razdoblja protorealizma, koje nosi još i njegovo ime.

U sljedećim će rečenicama Šenoa, kao dobar poznavatelj čitateljskog obzora očekivanja, primijetiti što Hrvati čitaju, i još važnije, zašto baš to čitaju (isticanja naša):

A puk će zaista rado prigrliti što se njega tiče, o čem vidi da je samoniklo, da je to zrcalo njegova života. (...) Eno vam Relkovićeva Satira, Kačićeva Razgovora, eno vam u kajkavskih »purgara« kronika, stoljetnog kalendara, Grabancijaša dijaka i Diogenesa. To su spisi u nas u pojedinim predjelima najpopularniji, a to zato jer su jednostavnim jezikom i baš narodu po žici pisani. (...)

Metafora književnosti kao zrcala života već se preslikala u razvijenije književnosti, poput francuske, kao odrednica epohe realizma koji pokušava oslikati stvarnost. Upotreba etičkoga dativa u geminiranim uzvicima »eno vam« opet pokušavaju čitatelju dati iluziju važnosti, kao da su oni najvažniji član koji bira što će se čitati i proizvoditi. Štoviše, Šenoa bez komentara navodi da su ti spisi kod nas najpopularniji jer su pisani narodu »po žici«. Ako sagledamo hrvatski književni kanon iz današnje perspektive, malo je vjerojatno da bi tko mogao istaknuti Satira ili Matijaša grabancijaša dijaka kao antologijska djela. Zanimljiva, satirična i tipična za svoju sredinu da, ali ne i kanonska. S druge strane, on otvoreno napada pripovijetke i spletke »po tuđoj šabloni«, kritizira epički8 čin, zgraža se nad frazama koje ne odgovaraju hrvatskome uhu, diskriminira pripovijesti koje nemaju »ništa tipičko, te se je mogla zbiti i u Tatariji i u Tunguziji nego u Hrvatskoj.« Ne vidimo ništa sporna u tome da Šenoa hrvatsku književnost smatra dovoljno zrelom za promjene koje će je učiniti prepoznatljivom i kvalitetnom, no zbunjujuće je što malo poslije toga pita: »(...) a šta biste na primjer preveli Nijemcima i Francuzima da za našu novelistiku pitaju? Odgovorite sami.«

Posljednja navedena rečenica možda je i najvažniji dio koji dokazuje da Šenoa, iako nema sugovornika u polemici, ipak otvoreno polemizira, i to sa svima koji njegov članak pročitaju, a ne slože se s njim. Zanimljiva je i opreka francuske i njemačke književnosti u odnosu na hrvatski – bez želje za uvredom vlastite književnosti u povojima, ali stavljanje uz bok vodećim zemljama koje su već stvorile moderne nacije, narodne književnosti i debelo zagazile u realizam prije je izraz malograđanskog i maloknjiževnog kompleksa nego suvisle usporedbe.

Nimalo ne osporavajući značaj književnika koji je bogatstvom opusa, stilom i žanrovskom raznolikošću oplemenio devetnaesto stoljeće, moram primijetiti da je Šenoa možda čak i bolji marketinški stručnjak nego pisac, a o njegovu pisanju također imam mnogo pohvala. Razmišljao je unaprijed – šest godina prije objave Zlatarova zlata izjavio je da nam treba novelistika, tipička pripovijest, uhu ugodna, izvorna, prilagođena čitatelju. Inaugurirao je žanr povijesna romana, branio se sudskim spisom o svađi plemića i građanina kao da će netko napasti izvor odakle crpe inspiraciju, zaokružio je pričom o ljubavi kakvu su obrazovani čitatelji od Ovidija do Shakespearea već čitali, ali znao je da u hrvatskim kućama još sjede mnogi koji osim molitvenika nisu čitali ništa, a takav je roman – dovoljno poznat, a dovoljno drugačiji u cjelokupnoj književnosti, bio sjajan početak.

Šenoa će i kasnije, kao renomirani književnik, ostati glasnogovornikom tog posredničkog, srednjeg sloja. Njegovi se romani, i to ne prvenstveno zbog žanrovske pripadnosti, čitaju kao apologija građanstva. S druge strane, popularizacija domaće književnosti, posebno proze, koja mu se pripisuje, ne čini ga istodobno zagovornikom ili predstavnikom kanona popularne književnosti. Upravo obrnuto, sva su Šenoina nastojanja išla za legitimacijom estetske, visoke književnosti (Protrka 2008: 196).

Je li Šenoa bio toliko demokratičan koliko se u »Našoj književnosti« pokušao predstaviti, o tome bi se dalo raspravljati, a navedeni citat Marine Protrka Štimec dokazuje da je postojala velika razlika o onome što je Šenoa propagirao i onoga što će u budućnosti pisati. Slika svijeta koju je stvarao svojim djelima počesto je bila patrijarhalna i malograđanska, za razliku od primjerice Francuza Balzaca čiji je realizam bio kritički (prema društvu i liku) ili Flauberta kojemu je zbog (ne)morala njegova glavnoga (ženskog!) lika policija zakucala na vrata. Kako Hrvatska obično kaska za Europom u mnogočemu, tako je zakasnila i u ulasku realizma na veliku scenu, no očito je bilo neophodno razdoblje i pisac koji će pokušati pomiriti romantizam i realizam te utrti put sljedbenicima, što je Šenoa, bez obzira na motive koji su mogli stajati iza svega, nesumnjivo učinio.

6. Stilska analiza članka »Naša književnost«

Dva su moguća cilja Šenoine izražene figurativnosti9 u članku Naša književnost. Prvi je imanentna spisateljska vještina sklona opisima i ukrasima, a drugi namjerna kićenost teksta koji autora hijerarhijski smješta na višu razinu od prosjeka – vlastitih adresata. Kad Šenoa sam apostrofira »puk« i »narod« kao primatelje njegovih kritika, sugestija i razmišljanja, očigledno je da se o tome odnosu postavlja kao onaj »jači«, kao član binarne opreke iz kojega su drugi izvedeni. U takvu načinu razmišljanja Šenoa je izvor informacije, a čitatelji recipijenti koji će svoju čitateljsku kompetenciju potvrditi time što će se prikloniti mišljenju jačega člana.

Šenoa u svome članku ne nastupa samo kao književni kritičar i autoritet, nego i kao vrstan govornik koji želi pridobiti publiku na svoju stranu. U rečenici: »Zaista će se svaki pošten Hrvat veoma smutiti vidjevši kakva nam je u par naša književnost« tri atributa djeluju kao izrazito snažna retorička sredstva – ako je subjekt, Hrvat, svaki i pošten, s pravom se možemo zapitati tko su eventualni osporavatelji ovih riječi – pojedini i nepošteni? Šenoa, naime, razumije da je književnost kulturni kapital države te vjerojatno smatra da bismo se oko toga trebali više potruditi – autori pišući bolje tekstove, a čitatelji zahtijevajući ih. Atribut »naša« književnost nosi u sebi romantizirani prizvuk borbe za nešto institucionalizirano i svoje – na kraju krajeva, Šenoa tekst piše nakon razdoblja preporoda koje je počivali na ideji ujedinjenja, a jedan od stupova borbe za vlastiti identitet bilo je stvaranje vlastite književnosti.

Rečenica koja slijedi sugerira da je napisana duboko promišljeno, s osjećajem za figure koje će u čitatelju izazvati divljenje: »Ma kako bi velik rodoljub, bio kako velik optimista, to se neće smjeti oteti istini da nam knjiga do rijetkih iznimaka čami u mlitavilu, da gotovo sve što se dan-danas u Hrvata piše nije od velike cijene za duševnu emancipaciju našega naroda!« Šenoina je eksklamacija nabijena nametljivim mišljenjem i izrazito poetična, do te mjere da odskače od mnogih tekstova kojima je pozadina ista kao i njegovomu – književnih kritika. Prije svega, Šenoa upotrebljava figuru koja je odraz antike, a gotovo zaboravljena u novijim tekstovima – hijazam. U dijelu »Ma kako bio velik rodoljub, bio kako velik optimista« rasporedio je riječi tako da bi surečenice, napisane jedna ispod druge, pri spajanju jednakih elemenata (kako bio – bio kako) tvorile grčko slovo hi (X), odnosno hijazam. U nastavku koristi sinegdohu knjiga umjesto veće cjeline, književnosti, a zatim dodaje i vrlo snažnu metaforu u kojoj knjiga »čami u mlitavilu«, kao da cijela hrvatska književnost čeka u nekom bijednom, mračnom kutu i nada se tračku svjetla koji će je objelodaniti i učiniti snažnom i priznatom. Zanimljiva je i opozicija Hrvat – narod u istoj rečenici. U toj je opreci privilegirani član narod, onaj koji zaslužuje da se duševno emancipira, a slabi je član Hrvat koji ovdje funkcionira gotovo kao uvreda (za puk?), to je onaj koji dopušta da književnost čami u mlitavilu. Tako shvaćeno, moglo bi se reći da Šenoa namjerno stvara neprijatelja u »našim« redovima da bi one koji će ga smatrati književnim autoritetom pridobio na svoju stranu i pokazao da se treba boriti protiv toga mlitavila koje je netko napisao, objavio i poslao među svijet.

Nisu samo stilske figure zanimljiv aspekt Šenoina pisanja. Sam je jezik vrlo sugestivan. U primjerima »Spomenuh da nam knjiga ne djeluje na socijalni život« i »Dok nam ne bude seljak obraženiji« upadljiva je upotreba osobne zamjenice »nam« kao posvojnoga dativa. Šenoa je mogao upotrijebiti u ovome slučaj stilski neobilježenu sintagmu »naša književnost«, ali posvojni je dativ sugestija čitatelju da i tu rečenicu i mišljenje usvaja kao nešto općeprihvatljivo, svoje, što samo potvrđuje Bahtinovu teoriju da nema neutralnih riječi. Ako bismo ovaj primjer preslikali na Austinu teoriju govornih činova, mogli bismo reći da se Šenoini zamjenički konstativi pretvaraju u performative – naime, njegovi iskazi stvaraju čitateljsku publiku koja se priklanja određenu mišljenju, a u skladu će s njim i postupati, što će se očitovati u kanoniziranju Šenoinih dijela u nadolazećem razdoblju. Od jezičnih je bravura zanimljiva i upotreba različitih oblika istoga glagola: »Ima razloga kojima mi krivi nijesmo (…) no imade i takvih koji u nama stoje.« Osim što etimološka figura u ima–imade pokazuje da se radi o piscu koji promišlja o tečnosti svoje rečenice i ne želi duplirati isti izraz, još jednom nedvosmisleno uvlači čitatelja kao sudionika događaja, odnosno kreiranja kanona zasad nedostatne hrvatske književnosti.

Šenoa rado rabi figure ponavljanja da bi istaknuo važnost određenih dijelova koje će više puta isticati u svojim rečenicama. U primjeru »zaman su sve tuđe spletke, zaman svi vanjski pokušaji da navuku narod na svoje« dvostruko ponavlja, odnosno geminira prilog zaman (uzalud). U nastavku će reći da narod »stoji tvrdo kao dub, jer je dubu silan korijen, a taj korijen je puk«. Lijepa usporedba čovjeka sa stablom u čitatelju izaziva sliku ponosna čovjekova držanja,10 a kroz metaforu puka kao korijena autor pokušava pridobiti i jedne i druge, ne privilegirajući nijedan član opreke. Dub, odnosno hrast, logičan je simbol – stablo je to koje predstavlja starost, čvrstinu i nesalomljivost, što su ujedno i poželjne odlike naroda. Na razini figurativnosti vidljiva je česta upotreba etimoloških figura, ovdje paregmenona dub–dubu. Međutim, sve ono pozitivno što je Šenoa atribuirao narodu mora zamjeriti nekoj drugoj strani da bi polemika imala odjeka, a drugom će se stranom pokazati dotadašnja novelistika:

Drugi put da naša knjiga narodu u život segne jest beletristika, tj. novelistika i pjesništvo. Naša novelistika? Jao i pomagaj! Kad čovjek poznaje ponešto hrvatsku i srpsku povijest, gdje mu se javlja toliko zanimljivih zgoda, toliko sjajnih glava, kad motri naš sadašnji toli bujni i raznoliki život, a kad gleda naše izvorne pripovijetke, kako da mu je onda pri duši? Mnogo toga nemamo, a što imamo, do malo iznimke je cigli korov. Da znadu drugi ljudi za to gradivo, glave moje, ako ne bi o nama cijele Leihbiblioteke romana i novela pisali.

U prvoj rečenici knjiga, metonimija za književnost, metaforički seže narodu u život, a stilski obilježen redoslijed riječi čini figuru hiperbaton. Slijedi pitanje: »Naša novelistika?« koje bi se moglo shvatiti kao retoričko, no iako ne zahtijeva odgovor, Šenoa rado upotrebljava eksklamaciju »Jao i pomagaj!« koja je efektnija od bilo kakva opisa s pridjevima loša ili nedostatna. Zanimljiva je i metonimija glava za ljude, s tim da se u prvome slučaju, sjajne glave, može shvatiti kao zanimljivi likovi ili povijesne ličnosti, a u drugome dijelu u kojemu apostrofira glave moje autor kao da zaobilaznim putem kritizira sve one koji bi mogli znati za građu koja će biti zanimljiva za nastanak književnih djela, ali je iz nekog razloga ne upotrebljavaju.

Nakon kritike epičkoga čina koji bi rado zamijenio novelističkim, Šenoa svojim suvremenicima zamjera šabloniziranje tema i dosadne opise, kao i posvemašnju netipičnost, odnosno nepripadnost djela hrvatskoj sredini:

Ova nemarnost za našu povijest, za ćud i historički razvitak naroda, nukaju naše noveliste da grade svoje pripovijetke i spletke po tuđoj šabloni, da mjesto oštra crtanja lica opisuju sto puta sunce, mjesec, zvijezde i sve kreposti nebeske frazama hrvatskom uhu groznima, riječju, sva pripovijest nema ništa tipičko, te se je mogla zbiti i u Tatariji i u Tunguziji nego u Hrvatskoj.

Rugalački ton kojim se atipičke pripovijesti smještaju u Tatariju i Tunguziju dodatno je pojačan aliteracijom u imenima dvaju egzotičnih mjesta kojima se poslužio da ismije neprepoznatljivost stila i tema koje njegovi suvremenici opisuju. Trikolonom, antičkom figurom trostruka nabrajanja, ističe da su pisci nemarni za vlastitu povijest, ćud i historički razvitak naroda, a gradira i opise sunca, mjeseca, zvijezda i svih kreposti nebeskih da bi dodatno ismijao otrcane fraze kojima se koriste. Iako kaže da o romani neće ni govoriti, već u sljedećoj rečenici rado ističe da je Požeški đak pripovijetka, a ne roman, što oblikuje figurom preterecije koju je, primjerice, Ciceron rado upotrebljavao u govorima protiv Katiline – jači se dojam o onome što se govori postiže najavom tobožnjeg zaobilaženja te teme, a zatim povratkom na nju.

Kao zaokruživanje cjeline nepovjerenja prema hrvatskim piscima Šenoa postavlja čitatelju pitanje što bismo preveli Nijemcima i Francuzima da pitaju za našu novelistiku. Međutim, pitanje zapravo nije namijenjeno čitatelju. Šenoa se stavio u poziciju kritičkoga autoriteta koji svoje mišljenje objelodanjuje drugima gotovo dogmatskim tonom pa i to, naizgled sasvim logično pitanje, zaključuje svojim odgovorom: »Odgovorite sami.« Ta je rečenica izrazito polemična i još je jedan od argumenata zašto bi se čitav članak mogao nazvati polemičkim. Prva je mogućnost da autor pretpostavlja da čitateljska šutnja, jer prosječan mu čitatelj nema kako ni gdje odgovoriti, podrazumijeva da se slaže s njim, a druga je pretpostavka da bi se netko mogao ne složiti, što bi Šenoa vjerojatno popratio novim odgovorom, a u međuvremenu i vlastitom opusom koji je pokušao11 uskladiti s načelima koja je iznio u članku »Naša književnost«.

7. Zaključak

August je Šenoa nezaobilazna književna ličnost, pisac koji je obilježio devetnaesto stoljeće, ostavio bogat opus i na velika vrata u hrvatsku književnost uveo roman. Njegova svijest o važnosti udovoljavanja ukusu publike tjerala ga je da sagleda dotadašnje stvaralaštvo hrvatskih autora, preispita teme koje su (ne)aktualne i razmisli o postupcima oblikovanja koji djela čine zanimljivijima. U članku »Naša književnost« postavio se kao književni autoritet čije kritičarsko i spisateljsko znanje treba uzeti u obzir, a književnoj publici ukazati na propuste koji poznatije svjetske književnosti već desetljećima uspješno saniraju.

Iako u »Našoj književnosti« Šenoa nema sugovornika koji bi mogao iznijeti argumente za ili protiv njegovih teza, članak je izrazito polemičan jer je jasno dao do znanja što je zastarjelo i nedovoljno kvalitetno (epički čin, protuturska tematika, šablonizirane pripovijesti, strane fraze), a što bismo trebali razvijati (novelistiku, pjesništvo, povijest naroda, individualnost). Budući da opozicije nema, članak se može čitati kao književni program koji pokušava predložiti sasvim novi kanon hrvatske književnosti. Činjenica da je Šenoa u nadolazećem razdoblju sam početi nuditi žanrove i teme koje je istaknuo kao nešto što će se svidjeti budućim čitateljima govori da je promišljeno ušao u pisanje programatskog članka. Da bi dokazao svoju jezičnu kompetenciju i stil koji će osvojiti čitatelje, članak je obogatio mnogobrojnim stilskim figurama i retoričkim sredstvima koja će prosječnome čitatelju sugerirati da autor zbilja zna o čemu govori te da je uputno slušati njegove primjedbe i prijedloge.

»Naša književnost« žanrovski nije jednoznačno odrediva, ali sve navedeno sugerira da se može govoriti barem o Šenoinu polemičkom stilu u članku, ako ne i o sasvim novom određenju polemike za koju nije nužan drugi sudionik da bi njezin diskurs bio prezentacija suprotstavljenih mišljenja o nekoj temi. U tome je kontekstu Šenoin članak zanimljiv izvor razmišljanja, zastupanja, opovrgavanja i pripremanja književna tržišta za djela koja dolaze i koja će promijeniti čitateljski ukus u smjeru u kojem je autor pretpostavljao. Jezične bravure i stilske figure samo su još jedan razlog da svaki filolog posegne za tekstom s čijim se tezama možemo slagati ili ne, ali u jednome ćemo biti suglasni, a to je da se radi o članku koji je, iako primarno književni, prava jezična bravura koja još jednom dokazuje da nas ne treba čuditi činjenica da je nedugo nakon objave Šenoa postao kanonski pisac i središnja ličnost protorealizma.

8. Literatura

• Bagić, Krešimir. 2015. Rječnik stilskih figura. Zagreb: Školska knjiga.
• Bagić, Krešimir. 1999. Umijeće osporavanja. Polemički stilovi A. G. Matoša i Miroslava Krleže. Zagreb: Naklada MD d.o.o.
• Bourdieu, Pierre. 2011. Distinkcija: Društvena kritika suđenja. Zagreb: Izdanja Antibarbarus.
• Dujmović-Markusi, Dragica, Rossetti-Bazdan Sandra. 2018. Književni vremeplov 3. Zagreb: Profil Klett d.o.o
• Jelčić, Dubravko. 2006. August Šenoa. Jastrebarsko: Naklada Slap.
• Jelčić, Dubravko, Špoljar, Krsto. 1978. Djela Augusta Šenoe. Ljubljana: ČGP Delo, str. 7–13.
• Protrka, Marina. 2008. Stvaranje književne nacije. Oblikovanje kanona u hrvatskoj književnoj periodici 19. stoljeća. Sveučilište u Zagrebu: Filozofski fakultet.
• Šicel, Miroslav. 2000. Polemike o realizmu i naturalizmu u hrvatskoj književnosti. U: Dani Hvarskoga kazališta : Građa i rasprave o hrvatskoj književnosti i kazalištu, Vol. 26 No. 1, str 5–6.