Stiloteka

Diana Stolac. 2023. Jedan pogled na hrvatsku jezičnu stilistiku od 1970. do 2020. godine. U: Стилистика славянских стран на рубеже xx–xxi веков. Под ред.: Гайда Станислав, Тошович Бранко Геогриевич, Клушина Наталья Ивановна, Ицкович Татьяна Викторовна. Cтр. 333-348. Москва: Издательство Флинта.

Uvod

Pregled pedeset godina istraživanja jednoga područja, pa i kad bi ono bilo vrlo usko, zahtijevao bi puno više prostora od jednoga članka. Kako to izgleda kada je plan predstaviti pola stoljeća stilistike u Hrvatskoj, ne možemo ni zamisliti jer bi zadani opseg zauzelo samo definiranje područja i postavljanje autora pregleda u odnosu na složenost stilistike kao (najmanje) dualnoga područja, jezičnoga i književnoga.

Danas su pogledi stilističara u odnosu na to bliži filolozima u 19. stoljeću, koji su jezik i književno djelo promatrali jedinstveno, ali valja reći da je u drugoj polovini 20. stoljeća zamijećeno razdvajanje tih istraživanja na književnostilistička i jezičnostilistička. I kolikogod autorica ovoga pregleda bila bliža prožimanju nego razdvajanju, ovaj je pregled samo jedne polutke stilističke kugle, onaj jezične stilistike.

Dakle, cilj nam nije raspravljati o definiranju stilistike, pa ni jezične stilistike (Antoš 1974), nego se samo kratko odrediti kako vidimo stil i stilistiku. A stil je najkraće rečeno izbor izražajnih sredstava u jeziku, proučava ga stilistika, s osnovnom stilističkom jedinicom stilemom. Stilem »obuhvaća svaki pojedinačni izraz koji iz stilističkih razloga odstupa od uobičajenih jezičnih normi« (Škiljan 1980: 121). Ovo je, naravno, samo jedna od mogućih definicija stilema, a vidjet će se da nije u potpunosti primjenjiva na stilističko valoriziranje vezano uz odstupanja od norme kada govorimo o tekstovima različitih razdoblja.

Objavljeno je više značajnih djela u kojima se propituje definiranje stilistike, pa i jezične stilistike, a svakako valja uputiti na Uvod u književnost urednika Zdenka Škreba i Ante Stamaća iz 1961. godine i Enciklopedijski rječnik lingvističkih naziva Rikarda Simeona iz 1969. godine, relevantne literature objavljene nešto prije promatrana razdoblja u ovome pregledu hrvatske jezične stilistike.

1970. – 1980.

Pokušat ćemo šetnjom kroz posljednjih pet desetljeća (1970. – 2020.) izdvojiti ono što obilježava ta desetljeća u odnosu na jezičnu stilistiku. Time ćemo izdvojiti također i autore koji su tada oblikovali svoje stilističke misli te njima utjecali na svoje suvremenike i nastavljače.

Naravno, ne može se nijedna godina uzeti u tome kao čvrsti zid i nepremostiva prepreka prema drugom desetljeću, stoga će te granice ipak biti propusne membrane, uvjetni graničnici.

A kako ništa nije nastalo samo od sebe, na početku ćemo zaviriti u godine prije 1970. godine.

Naime, bez podsjećanja na osnivanje zagrebačke stilističke škole pedesetih godina prošloga stoljeća i pokretanja časopisa Umjetnost riječi (1957) ili bez uvida u djela Petra Guberine (1913. – 2005.; Povezanost jezičnih elemenata i Zvuk i pokret u jeziku iz 1952., odnosno skripta Stilistika iz 1958.) izgledalo bi da se nešto tako veliko kao djelo Krunoslava Pranjića dogodilo izvan konteksta.

Da, najznačajniji predstavnik jezične stilistike sedamdesetih godina 20. stoljeća svakako je Krunoslav Pranjić. Pripadnici zagrebačke stilističke škole kao Zdenko Škreb, Viktor Žmegač, Aleksandar Flaker ili Ivo Frangeš, svi redom profesori književnosti, u fokusu su svojih istraživanja imali književni tekst i na nj primjenjivali suvremene svjetske stilističke teorije te njihov rad valja većim dijelom promatrati unutar književne stilistike.

Pripadnik zagrebačke stilističke škole Krunoslav Pranjić, pak, započinje svoju akademsku karijeru na Filozofskom fakultetu u Zagrebu unutar Katedre za suvremeni književni jezik, a upravo je svojim radom uspio dokazati potrebu za jezičnostilskim pristupom te krajem šezdesetih godina odvojiti stilističke vježbe iz standardnojezičnih vježbi i osnovati Katedru za stilistiku. Generacije budućih profesora materinskoga jezika svoje su stilističke spoznaje stjecale upravo na njegovoj nastavi, a magistri i doktori znanosti stasali pod njegovim mentorstvom. Predavanja ovoga izvrsnog retoričara bila su pravi intelektualni i umjetnički doživljaj.

Značajan je bio i njegov rad u uredništvu za hrvatsku stilistiku važnoga časopisa Umjetnost riječi, u kojemu je već u jednom od prvih brojeva objavio zanimljiv članak Za komparativnu stilistiku.

Eksplicitnim naslovom svoje doktorske disertacije 1967. godine pokazao je kako pristupa djelu velikih autora: Jezik i stil Matoševe pripovjedačke proze (objavljeno kao knjiga 1972. godine). Antun Gustav Matoš će, uz Miroslava Krležu i Ivu Andrića, ostati središnja Pranjićeva literarna preokupacija.

Prema Pranjiću lingvostilistička je analiza »takva analiza (...) koja će u svakoj prilici (...) počivati na odmjeravanju načina kako jezični podatak funkcionira u jezičnom sustavu izvan beletrističkog konteksta i na razabiranju onoga što mu je u takvu kontekstu pridodato« (Pranjić 1968).

Izgrađivao je vlastiti stilistički metajezik, a izdvojio je kao značajnu kategoriju izražajnosti (ekspresivnosti) »kao ključni opisni i vrijednosni kvalifikativ kojim se pojedinom iskazu ili njegovu dijelu može pripisati stilogenost. Najčešći su mu kriteriji izražajnosti prevareno očekivanje, čestotnost, onomatopoetičnost, antitetičnost i sl.« (Bagić 2015: 211).

Pišući prikaz knjige Jezik i književno djelo Vladimir Anić piše, a te se riječi zaista i ostvaruju jer ona postaje obvezna čitanka iz jezične stilistike: »Ovom knjigom, prožetom sviješću o pluralizmu kao stvarnosti književnog jezika, moći će se koristiti u svom budućem oblikovanju i stilistika i gramatika, za čije se »pomirenje« i prevladavanje naslijeđenog mentaliteta autor u predgovoru zalaže« (Anić 1968: 94).

U sljedećih je gotovo pedeset godina uslijedilo stotinjak rasprava te nekoliko knjiga koje su dalje razvijale Pranjićev lingvostilistički prosede i bile na policama onih koje je zanimao odnos jezika i književnosti kroz stilističke naočale. Te su knjige objavljivane u više izdanja, svjedočeći o potrebi za ovom vrstom stručne i znanstvene literature, a jasno su naslovima pokazivale potrebu jezične raščlambe na svim razinama da se o ljepoti pjesničke riječi ne bi govorilo napametno. To su u prvome redu knjige Jezik i književno djelo (1968, 21972, 31984) i Jezikom i stilom kroza književnost (1986, 21991), a potom još dvije Iz-Bo-sne k Europi (1998, 22006) i O Krležinu stilu & koje o čem još (2002).

Čak ni površan čitatelj ne može previdjeti stilogenost naslova ovih knjiga, o čemu je i Pranjić govorio, potvrđujući da je riječ o njegovu svjesnom izboru prijedloga krora (: kroz), lika Iz-Bo-sne (: Iz Bosne) ili razlamanja niza koje o čemu (: o koječemu).

A unutar korica nalaze se detaljne lingvostilističke analize koje su obuhvaćale stileme na svim jezičnim razinama, od grafijske do tekstualne, premda ih nije uvijek tako nazivao. Stilski su njegovi članci bili već na prvoj razini »povreda« znanstvenoga stila, ali namjerna, jer je za njega binarni (češće je rabio dvojčàni, s ovakvim naglaskom) izbor stilističkoga pristupa, onaj između jezika i književnosti, ipak bio samo načelne prirode, a stvarno je bilo prožimanje jezika i književnosti. Pa i u znanstvenim tekstovima s ovim temama.

Krunoslavu Pranjiću posvetili su hrvatski stilističari radove u zborniku znakovita naslova – Važno je imati stila (Bagić 2002), a cjelina koja propituje mogućnosti stilistike vezane uz diskurs najavljuje nova područja stilističkih istraživanja.

1981. – 1990.

I drugi znanstvenici sa zagrebačke kroatistike upuštali su se u vrijedne stilističke analize. Tih osamdesetih godina radovi iz jezične stilistike usmjereni su jeziku suvremenih hrvatskih književnika (djeluje i dalje Krunoslav Pranjić, a započinje sa jezičnostilističkim radovima Ivo Pranjković), ali valja utvrditi i više radova o stilu tekstova starije hrvatske pismenosti (iz hrvatskoga srednjovjekovlja u radovima Eduarda Hercigonje, od renesanse nadalje u radovima Josipa Vončine i Milana Moguša), a nastavlja se i rad na širim teorijskim temama (posebice u istraživanjima Josipa Silića).

Da su granice desetljeća samo instrument za lakše razvrstavanje građe i jednostavniji opis, najbolje pokazuju naši predstavnici osamdesetih godina: Josip Vončina i Josip Silić.

Josip Vončina bio je jedan od plodnijih suradnika časopisa Umjetnost riječi. Primarno povjesničar hrvatskoga jezika, koji je doktorirao temom Jezik Antuna Kanižlića (1965), napisao je metodološki najznačajnije tekstove na kojima su desetljećima kasnije istraživači mogli raščlanjivati tekstove starije pismenosti, uključujući dvojbe o kvalitativnome stilističkom vrednovanju.

Naime, Vončina se u tekstu Metodološke rasprave u knjizi Jezičnopovijesne rasprave (1979) namjerno upustio u vrednovanje poezije Džore Držića prema kriterijima vrednovanja suvremene poezije. Naravno, uradak renesansnoga majstora stiha takvu analizu nije mogao podnijeti te Vončina dolazi do (očekivanoga) apsurdnog zaključka: »... ako tekstove prošlosti treba stilistički omjeravati o normu suvremenoga književnog jezika, onda je Džore Držić pisao pjesme koje vrve jezičnim greškama« (Vončina 1979: 29). Razumljivo, cilj teksta nije bilo doći do takvoga zaključka i zadržati ga kao nekakav stalni epitet Držićeve poezije, nego pokazati upravo značajnost jasnih metodoloških načela koja se ne mogu jednostavno prepisivati i primjenjivati na tekstove različitih razdoblja. Jednostavnije rečeno, kriteriji vrednovanja za tekstove u vremenu nakon uspostavljene jezične norme, dakle, standardnoga jezika, mogu rezultirati utvrđivanjem stilogenosti na temelju sintagmi kao što je »odstupanje od norme«, dok se to ne može primijeniti na tekstove nastale u vremenu prije uspostavljanja standarda. Odnosno, može, ali se ne odnosi na nama suvremenu normu nego autoru suvremenu, ako je postojala. A Džore Držić je pisao prije prvoga hrvatskoga tiskanog rječnika, prije prve gramatike...

Ne može se ne spomenuti Vončininu minucioznu analizu pjesme Frana Krste Frankopana Srce žaluje da vilu ne vidi (Vončina 1976), koja je postala ogledni model za lingvostilističke analize, a na temelju koje metodologije priprema jednu od najboljih hrestomatija tekstova starije hrvatske pismenosti Jezičnu baštinu (1988).

U radovima se to može posredno nazrijeti, a analize pokazuju da su pokazatelji Vončinina temeljnoga načela u stilističkoj raščlambi znanstvenost u svojoj biti, dokazivost i nužno dugo zastajanje na detalju, odnosno nezanemarivanje ili pometanje pod tepih »čudnoga detalja«. Jedan od značajnijih utjecaja na sljedeće generacije istraživača stila (prvenstveno starijih) autora Vončina je imao vodeći duge razgovore sa svojim doktorandima, što, nažalost, nismo zapisivali jer bi ti zapisi danas bili vrijedno vrelo. Inzistirao je na detalju, neodustajanju pred preprekama, na preciznosti analize i na korektnosti citiranja, a zazirao od napametnih, jezičnim podatkom nepotvrđenih epiteta. S pravom je tvrdio da neke često susretane sintagme ne pripadaju znanstvenoj stilistici, kao ljepota jezika, bogati izričaj, uspjela pjesnička usporedba, divna metafora...

Osamdesete godine obilježava i djelovanje Josipa Silića, koji je 1975. godine obranio doktorsku disertaciju Organizacija vezanoga teksta (Lingvističko-stilistički pristup nadrečeničnom jedinstvu hrvatskoga književnog jezika). Jasnije je pomicanje granica iznad rečenice vidljivo u naslovu knjige nastale na temelju disertacije Od rečenice do teksta: teoretsko-metodološke pretpostavke nadrečeničnog jedinstva (1984).

Ova je knjiga pionirsko djelo na hrvatskom jeziku o lingvistici teksta. Autorovo je polazište označeno u uvodu: »Rečenica kao jedinica govora dobiva svoj puni smisao u nadrečeničnom jedinstvu (složenom sintaktičkom jedinstvu, složenoj sintaktičkoj cjelini, proznoj strofi, komponenti teksta, diskursu itd.) kao najvišoj i najsloženijoj razini sintakse. U njemu je ona združena s drugom rečenicom te zajedno s njome čini strukturno, smisaono, ritmo-melodijsko i stilističko jedinstvo« (Silić 1984: 7). U odnosu na stilistiku Silić ovime pokazuje da se mnogi jezični ostvaraji ne mogu u potpunosti opisati i vrednovati ako nas točka kao rečenična granica sputava te da je nužno promatrati veće cjeline.

A povezanost rečenica u takvim cjelinama posebna je tema i Silić zastaje na konektorima kao signalima kontekstualne uključenosti rečenice. Nekoliko godina kasnije, 1987., Mirna Velčić (1952.) objavljuje knjigu Uvod u lingvistiku teksta, stavljajući konektore u središte zanimanja, a analiza obuhvaća argumentacijski diskurs.

Vratimo se Silićevoj knjizi. Jedno je od poglavlja o redu riječi, čestoj temi lingvostilističkih analiza tekstova, ali i onih rijetkih stilističkih napomena u gramatikama. Naslov je Stilistička inverzija reda riječi (komponenata), pomičući tako granice s rasprave o redu riječi na raspravu o redu komponenata, dakle ne samo riječi nego i skupova riječi i sintagmi.

Pomicanje granica zaista je jedno od temeljnih obilježja Silićeva teorijskoga i praktičnoga jezikoslovnog djelovanja.

Krajem sedamdesetih godina započeto, a onda osamdesetih nastavljeno, značajno je uključivanje stilističkih sadržaja u srednjoškolske jezične udžbenike, što čini u udžbenicima za fonologiju i morfologiju Josip Silić, otvarajući učenicima područja grafostilistike, fonostilistike i morfostilistike te ih oni potom mogu primjenjivati u analizama književnih tekstova (Silić/Rosandić 1974; 1979). Do tih su udžbenika stilistički sadržaji bili samo u čitankama, uz pojedine književne tekstove. A i kasnije u gramatiku koju 2005. godine sastavlja s Ivom Pranjkovićem unosi stilističke napomene.

Silićev će bogat jezikoslovni opus već tih godina pokazati zanimanje za funkcionalne stilove književnoga jezika, na tragu praške lingvistike, što će dovesti do knjige Funkcionalni stilovi hrvatskoga jezika (2006), o čemu će biti više riječi kasnije.

Većinom su radovi iz jezične stilistike osamdesetih godina bili povezani uz kroatiste, ali valja svakako spomenuti fonetičara Branka Vuletića, proučavatelja govornih vrednota, posebice u književnim tekstovima, što je potvrdio temom disertacije još 1967. godine Vrednote govorenog jezika u percepciji književnog djela. Vuletić 1980. godine objavljuje knjigu Gramatika govora, svoje viđenje strukturalističkoga pristupa, pojačanoga uvidom u semiotiku i teoriju komunikacije, što je rezultiralo razlikom između jezičnoga znaka i govornoga znaka. Osim uskofonetičarskih radova objavio je niz radova vezanih uz stilistiku, posebice kao jedan od najčešćih suradnika »Umjetnosti riječi«, dok je kruna njegova rada u tome tematskom području knjiga Govorna stilistika (2006).

Značajan je i rad rusista Josipa Užarevića (1953.), iz čije bogate bibliografije izdvajamo članak »Umjetnost riječi«: književnost i jezik (1986) i knjigu Književnost, jezik, paradoks objavljenu 1990. godine, a valja reći i da je autor kvalitetnih prikaza relevantne stilističke literature.

1991. – 2000.

U posljednjem desetljeću 20. stoljeća djeluje niz autora koji stilističke analize provode ne samo na dotad uobičajenim jezičnim razinama (fonološkoj, morfološkoj i leksičkoj) nego se o stilu raspravlja i na sintaktičkoj razini, s time da je sve jasnije da rečenica nije gornja granica sintakse, nego da valja uvijek imati u vidu tekst i diskurs, što je već najavilo djelovanje Josipa Silića.

O kategorijama lingvističke stilistike govori već jasno Krunoslav Pranjić u tekstu Stil i stilistika te objašnjava svoj terminološki sustav: »Sintaktostilematika, stilistička disciplina koja popisuje-opisuje-vrednuje izražajna sredstva i stilističke postupke na planu sintakse (proučava gramatička sredstva pomoću kojih se riječi spajaju u rečenične cjeline); jedinica stilskog pojačanja na ovome planu jest sintaktostilem« (Škreb/Stamać 1961: 195–196).

Diana Stolac svojom disertacijom Sintaksa padeža u jeziku Tituša Brezovačkoga (sintaktostilistički nacrt; 1996) otvara stilistička istraživanja na sintaktičkoj razini, koja su i dotad spominjana, ali bez sustavnoga pristupa. U prvome redu daje metodološka načela za sintaktostilističke raščlambe (Stolac 1996; 2008), a posebnu pozornost usmjerava sintaktičkoj sinonimiji (Stolac 2007), pokazujući da valja izaći iz uobičajenoga okvira poimanje sinonimije samo unutar leksikologije.

Oprimjerenja su u njezinim radovima na različitim tipovima tekstova, tako od književnih najčešće analizira komedije i drame, pjesme u prozi i propovjednu prozu, potom raščlanjuje znanstvene testove raspravljajući o znanstvenikovu argumentacijskom diskursu, a u 21. stoljeću pokazuje sve više zanimanja za medijske, posebice reklamne tekstove (Stolac/Vlastelić 2014). Analizirani su tekstovi iz različitih razdoblja hrvatske pismenosti, od Marulića (Stolac 2002) nadalje. Ipak, najviše je istraživanja usmjerila sintaktostilistici kajkavskoga književnog jezika (Stolac 1993; 1996).

Time se dobio dijapazon radova i tema, često analiza naoko nevažnih detalja, a stilistički relevantnih, te su se potakla sintaktostilistička istraživanja.

Na prijelomu stoljeća (i tisućljeća) istraživački rad na jezičnoj stilistici odvija se sve više u okviru znanstvenih projekata, koje u prvo vrijeme financira Ministarstvo znanosti, omogućavajući i zapošljavanje znanstvenih novaka, a potom se financiraju i iz drugih izvora. Mogu se izdvojiti plodni projekti kojima se istražuju stiliske figure (npr. Krešimir Bagić), posebice metafora na novim teorijskim osnovama, onima konceptualne lingvistike (npr. Kristina Štrkalj Despot; 1978. –; Milan Mateusz Stanojević; 1975. –) ili pojedinih tipova tekstova, od onih koji pripadaju usmenoj baštini (npr. Joško Božanić; 1948. –) do starije pisane baštine (npr. Amir Kapetanović; 1975. –). Istraživanja su usmjerena funkcionalnim stilovima (npr. Josip Silić, Ivo Pranjković), sve je više u fokusu publicistički stil (npr. Vlasta Rišner), a zamah uzimaju i istraživanja stila na razini sintakse i diskursa (npr. Diana Stolac, Lada Badurina)...

2001. – 2010.

Na ulazu u 21. stoljeće sve je razvidnije da su funkcionalni stilovi jedna od središnjih tema jezične stilistike, te da je vrijeme za propitivanje klasične podjele na pet funkcionalnih stilova i uobičajenoga nazivlja. Značajna je u tome knjiga Marine Kovačević (1959. –) i Lade Badurine Raslojavanje jezične stvarnosti (2001). U knjizi autorice redefiniraju naslijeđeno pojmovlje, uvodeći nove pojmove kao što su domena, polje diskursa, jezični planovi i sl., jezičnoj kompetenciji pridružuju komunikacijsku kompetenciju, te komentiraju interdiskursna i intradiskursna pretapanja. Otvorena je i tema javnoga diskursa, koja će u sljedećim desetljećima sve više izbijati u prvi plan.

Lada Badurina i dalje će propitivati tekst i diskurs, s jasnijim naglaskom na odnosu jezika/gramatike i komunikacije (Badurina 2008; Badurina 2021). Autorica polazi od stava da nema jezika bez teksta, ali ni teksta bez jezika te da se tekst nužno promatra u kontekstu. Ističe da je »smještanje teksta u vlastiti (izvanjezični, situacijski i izvansituacijski) kontekst jezik/jezičnu djelatnost učinilo (je) nezaobilaznim predmetom proučavanja znanstvenika različitih znanstvenih profila (lingvista i pragmalingvista, filozofa, sociologa, psihologa, antropologa, kognitivnih znanstvenika itd.)« (Badurina 2008: 6). Ta širina znanstvenih pristupa otvorila je i interdisciplinarnost, ne samo intradisciplinarnost, odnosno različite točke motrišta u istraživanjima stila. U knjizi su za stilistiku posebno značajna poglavlja o slojevima javnoga diskursa, o govorenom diskursu, a može se izdvojiti kao posebno zanimljiva teorija trača.

Nastavljaju se i tradicionalniji pristupi istraživanjima odnosa stila i jezika (Težak 2005).

Vidjeli smo da je Josip Silić sve više bio okrenut analizama funkcionalnih stilova, početno u nizu članaka u časopisu Kolo 1996. i 1997. godine, a kruna toga rada je knjiga Funkcionalni stilovi hrvatskoga jezika 2006. godine. Teorijsko je polazište poimanje jezika kao sustava, koji je podložan lingvističkim zakonitostima, i jezika kao standarda, koji je podložan sociolingvističkim zakonitostima.

Tijekom svojega plodnoga jezikoslovnog rada Josip Silić je u više tekstova pokazivao (i dokazivao) da svaki stil ima svoje zakonitosti te stoga nešto što je u jednom stilu pravilno, u drugome ne mora biti. Ili šire: »Ako standardni jezik u jednome funkcionalnom stilu funkcionira ovako, u drugome onako, onda to znači da su njegove zakonitosti u jednome funkcionalnom stilu ovakve, u drugome onakve, tj. da svaki funkcionalni stil ima svoje zakonitosti. To pak onda znači da narušavanje zakonitosti u jednome funkcionalnome stilu nije istovjetno s narušavanjem zakonitosti u drugome funkcionalnome stilu. U skladu s time: jedna te ista pojava u jednome funkcionalnom stilu može, a u drugome ne mora biti greška« (Silić 2006: 36).

Početkom 21. stoljeća napokon dobivamo gramatiku dvojice autora – Josipa Silića i Ive Pranjkovića – koja unutar svojih korica označava pojedine jezične pojave, njihovu sinonimnost, mogućnosti izbora, a vezano uz pojedine funkcionalne stilove. Dakle, nije svako odstupanje od norme jezična pogreška nego je potreban širi, funkcionalnostilski kontekst da bi se utvrdilo neutralnost ili stilogenost nekoga izričaja (Silić/Pranjković 2005).

Sve se više objavljuju radovi koji funkcionalne stilove postavljaju u odnos prema normi, pokušavajući utvrditi što je obilježje kojega stila i time kolektivno stilogeno, a što pojedinoga autora i time individualno. Neki su autori u tim analizama slobodniji, dok neki autori rigidnije shvaćaju normu, pa tako npr. razlikuju razgovorni stil standardnoga od razgovornoga stila nestandardnoga jezika da bi mogli više pojava označiti kao odstupanja (Frančić/Hudeček/Mihaljević 2005). Propitivanja su posebno novih tipova tekstova ostvarenih vezano uz nove tehnološke mogućnosti komuniciranja, od računala do mobitela, zapravo jezik medija uopće (Hudeček/Mihaljević 2009), često i uz dijakronijsku komponentu (Rišner/Glušac 2011), ili pak još uži segment, kao što je to npr. izbor dijalektnoga kao znak stereotipa u jeziku likova u animiranim filmovima (Žanić 2009), i sl.

Naravno, u bistrenju kolektivnoga i individualnoga stilogenoga ipak je najbolji uzorak književoumjetnički stil, koji nas podsjeća na prožetost jezika i književnosti i  neumitnost  ispreplitanja  djelovanja.  Pritom  je  »procijep  između  stilogenoga i normativnoga u književnoumjetničkom stilu velik« (Rišner/Glušac 2011: 14). U tom kontekstu valja izdvojiti zbornik Raslojavanje jezika i književnosti (Bagić 2006).

Kvalitetom se izdvaja knjiga Ive Pranjkovića Jezik i beletristika (Pranjković 2003), u kojoj se pokreću brojna relevantna pitanja o odnosu jezika i književnosti, a oprimjeruju se lingvostilističkim analizana suvremenoga pjesništva. U uvodnome teorijskom dijelu knjige autor razmišlja o mogućnosti podjele uobičajenih funkcionalnih stilova prema stupnju varijantnosti što ga pretpostavljaju ili dopuštaju. Ako je, dakle, varijantnost kriterij, a rubnici normativistika i stilistika, onda bi se neki stilovi približavali ili normativistici (koja nastoji ukinuti varijantnost) ili stilistici (koja ne samo da potiče varijantnost nego ju i pretpostavlja). Tako bi npr. administrativni i znanstveni stil bili pod pretežnom ingerencijom normativistike, a razgovorni i beletristički pod pretežnom ingerencijom stilistike (Pranjković 2003: 10), dok je publicistički stil između stilistike i normativistike (Pranjković 2003: 9-16). Pranjković kaže: »književnoumjetnički stil i privlači (s pravom) najviše pozornosti proučavatelja stila baš zato što su u njemu obilježene inačice najčešće i funkcionalno najopterećenije« (Pranjković 2003: 10).

2011. – 2020.

Posljednje  desetljeće  ovoga  promatranog  razdoblja  pokazuje  nov  zamah u jezičnostilističkim istraživanjima. Fokus je na novim medijima, koji rezultiraju brzim pisanim i govorenim reakcijama, a čija brzina često ne ostavlja prostora propitivanju svakoga segmenta izgovorenoga ili napisanoga. Takva je već neko vrijeme uobičajena komunikacija e-poštom i smsovima, kao i chatovima i sličnim komunikacijskim oblicima na društvenim mrežama (Stolac/Vlastelić 2021). Tekst u trenu nastajanja nije zamišljen kao tekst koji će trajati, nego samo ima temeljnu komunikacijsku funkciju kratkoga daha. U tome jezična norma biva često relativizirana. S jedne su strane oni autori koji je poznaju, ali propituju granice, svjesno ih pomiču i šire vrelo iz kojega se može zahvaćati riječi, sintagme ili grafijske igre, pa možemo govoriti o stilogenosti. S druge su strane oni kojima norma nije važna, pa odstupanja od norme zapravo ne treba vezati uz njihove izričaje kao stilogene postupke. Kad se stilističari nalaze pred tekstovima ovih dviju skupina autora, zapravo su pred dvojbom kako im pristupiti.

Dodajmo tome i da se analiziraju tekstovi klasičnih tekstnih vrsta, ali i brojnih novih, kojima se stilističari sve više usmjeravaju, posebice raznovrsnim medijskim tekstovima.

I dalje je vidljivo, ili možda vidljivije nego ranije, da je diskurs okvir ili cilj istraživanja. Pritom se vraćamo na slabu održivost umjetnoga čvrstog razgraničavanja jezične stilistike i književne stilistike, te ponovno na prožimanje tih istraživanja.

Možemo to potvrditi brojnim radovima, a ovdje izdvajamo značajan članak Anere Ryznar (1982. –) Interdiskurzivnost: stilistički prilog teoriji književnoga diskurza (Ryznar 2014). Autoričina detaljna i dubinska analiza hrvatske, slavenske i svjetske literature posljednjih desetljeća započinje knjigom Raslojavanje jezične stvarnosti (Kovačević/ Badurina 2001), smatrajući da je uključivanje diskurzne teorije u okvire stilistike svojevrsna prekretnica u stilistici.

Za ovo desetljeće izdvajamo kao jednoga od najznačajnijih autora Krešimira Bagića, nositelja zagrebačke stilističke misli te organizatora i urednika portala stilistika.org.

Krenimo redom. Deset je eseja uključio u knjigu znakovita naslova Treba li pisati kako dobri pisci pišu (Bagić 2004). Iz nje izdvajamo dva teksta.

Na početku eseja Beletristički stil Bagić polemizira s poznatom krilaticom »Piši onako kako dobri pisci pišu«, a time i s Ljudevitom Jonkeom, posredno s Petrom Skokom. U daljnjoj analizi zaključuje da, nasuprot dosadašnjim stavovima, književnoumjetnički stil nije jedan od funkcionalnih stilova. Naime, za njega je to svojevrstan nadstil jer su u njemu ostvarive sve mogućnosti jezičnoga sustava, odnosno »uvjetno koristi ili može koristiti sve potencijale koje jezični sustav posjeduje ili dopušta« (Bagić 2004: 15), za razliku od (drugih) funkcionalnih stilova koji imaju brojna utvrđena ograničenja te su »funkcionalni stilovi društveno verificirani ustaljeni načini iskazivanja« (Bagić 2004: 15).

U tekstu Može li se pisati kako dobar pisac piše autor komentira rezultate stilske vježbe koju je proveo sa studentima, a koja se sastojala u tome da oni napišu tekst od ponuđenih riječi. Studentima nije rečeno da su sve riječi iz jedne pjesme hrvatskoga pjesnika Danijela Dragojevića. Vrijednost rada nije samo u iznesenim konkretnim rezultatima istraživanja nego još više u činjenici da je takav prikaz napisan jer to nije uobičajeno u hrvatskoj stilističkoj literaturi, a pokazuje vježbu kreativnosti mladih ljudi, za koje često druga istraživanja s negodovanjem navode da sve manje čitaju i imaju sve siromašniji jezik.

U bibliografiji Krešimira Bagića svakako je najznačajnije objavljivanje Rječnika stilskih figura 2012. godine, za koji su recenzenti utvrdili da je »prvi moderni, sveobuhvatni popis i opis stilskih figura«. Već je svojim ranijim člancima u Vijencu pokazao da je vrelo za primjere stilskih figura šire od uobičajenih tekstova lijepe književnosti. Naime, dotadašnji su autori u svojim radovima o stilskim figurama oprimjerenja uzimali iz umjetnički visokovaloriziranih djela svjetskih i domaćih autora te iz usmene književnosti, a za dio figura iz antičkih, klasičnih djela. Studenti su tako, učeći o stilskim figurama, uz svaku figuru vezali konkretne primjere i pamtili ih kao cjeline: naziv figure, definicija i primjer.

Krešimir Bagić poštuje i slijedi svoje prethodnike, terminologija je klasična, ali unosi i zamjetan broj primjera iz novina, posebice novinskih naslova, reklama, popularne glazbe, grafita, razgovora... Time je mladim čitateljima omogućeno da osim naziva figure, definicije i poznatih primjera iz lektirnih naslova mogu prepoznavati figure i u jeziku kojim komuniciraju i javno i privatno (ne uvijek usklađenome s normom). Ovakva strategija omogućava smještanje stilogenoga u jezik koji nas svakodnevno okružuje, a ne njegovo getoiziranje u književnost i visoki stil (npr. govora poznatih retoričara).

Da je ovo proširivanje izvora za opis stilskih figura razložno, pokazuju i drugi autori koji istražuju stilistička obilježja reklama kao novih vrsta komuniciranja (Stolac/ Vlastelić 2014).

Neke stilske figure analiziraju se češće od dugih. Među njima je metafora, kojoj se osim metodama tradicionalne stilistike pristupa i kroz konceptualnu lingvistiku. Jedno od važnijih djela u tom području je knjiga Milana Mateusza Stanojevića Konceptualna metafora: temeljni pojmovi, teorijski pristupi i metode iz 2013. godine.

Jezična se stilistika u ovome razdoblje možda manje usmjerava književnim tekstovima jer su razgovorni i medijski više u fokusu. Također za razliku od ranije povezanosti s tradicionalnom gramatikom sada je više vezanosti uz kognitivnu lingvistiku, pragmalingvistiku i sociolingvistiku.

Za kognitivnolingvistički je pristup, koji obuhvaća i stilistiku, značajna knjiga Ljiljane Šarić i Maje Brale Vukanović Slike jezika: temeljne kognitivnolingvističke teme objavljena 2019. godine. Prije toga Ljiljana Šarić i Wiebke Wittschen 2008. godine objavljuju Rječnik sinonima hrvatskoga jezika, a Ljiljana Šarić 2007. godine Antonimiju u hrvatskom jeziku i 2014. godine Prostor u jeziku i metafora.

I na kraju, a vezano upravo uz tehnološki napredak i nove mogućnosti širenja informacija, valja reći da se 2015. godine na Katedri za stilistiku na zagrebačkoj kroatistici otvaraju mrežne stranice posvećene stilistici: stilistika.org. Na njima se objavljuju aktualna istraživanja iz područja stilistike, ali se nudi i uvid u povijest stilistike, posebice u Hrvatskoj, čemu doprinosi objavljivanje starijih (danas često slabo dostupnih) radova stilističara o kojima govori ovaj pregled.

Zaključak

Parafraziramo li Simeonovu sintagmu o stilu kao građevnom principu umjetničkoga djela (Simeon 1969: 512) u kontekstu suvremenoga proučavanja stila svih, a ne samo umjetničkih pisanih (i usmenih) tipova tekstova, možemo reći da je stil građevni princip teksta.

A jezik je neiscrpno vrelo, gdje su mogućnosti izbora (a izbor je stil) gotovo bezgranične.

Zaključno možemo reći da je posljednjih pet desetljeća istraživanja jezične stilistike postavilo brojna pitanja i na mnoga od njih odgovorilo, analizirani su raznoliki tekstovi i utvrđena načela stilističkoga vrednovanja. A posljednjih su godina novi tipovi komuniciranja donijeli i dalje donose nove dvojbe te je pred nama vrijeme značajnoga propitivanja teorijskih podloga, metoda i tema koje obrađuje jezična stilistika.

U uvodu komentiran binarni odnos jezik : književnost i s time povezana jezična i književna stilistika dvije su usporedne rijeke koje su krenule iz istoga izvora i na kraju se opet nalaze na ušću, pokazujući da ta dva načina istraživanja stila nisu odvojena nepremostivim zidom.

U promatranu je razdoblju velik broj radova posvećen suvremenoj književnosti, ali i hrvatskoj književnoj baštini. Pritome možemo utvrditi da starije tekstove valja promotriti s lingvističkoga stajališta, ali se to promatranje ne smije temeljiti na dojmovima, što nam je starija filološka literatura najčešće nudila, nego na sustavnoj stilističkoj obradi. O tome Josip Vončina izrijekom kaže: »Lingvističkom proučavanju književnih tekstova konačna je svrha da na egzaktan način pokaže jezik kao sredstvo umjetničkoga izražavanja. Takvo proučavanje uvijek vodi prema stilistici. Put je to veoma težak: zahtijeva minuciozno otkrivanje i svrstavanje sitnih jezičnih podataka« (Vončina 1991: 187).

Pogled na promatranih 50 godina govori nam o promjenama fokusa zanimanja stilističara s gotovo isključivo književnoga teksta na početku do analiza svih tipova tekstova svih funkcionalnih stilova, s naglaskom na medijskim tekstovima, u 21. stoljeću. Također se vidi pomak od lingvostilističkih analiza koje su pokazivale izdvojene stileme, najviše vezane uz leksičku razinu, do sustavnih sintaktostilističkih analiza, konkretno tekstnih i diskursnih analiza.

Pitamo li se nakon ovoga pregleda koje su i kakve perspektive jezične stilistike, nema jednoznačnoga odgovora. Možda uvid u aktualna istraživanja može dati neki od odgovora, ali i taj je samo parcijalan.

Nova istraživanja u trećem desetljeću 21. stoljeća nastavljaju se na ona otvorena u ranijim godinama, a moglo bi ih se nazvati istraživanjem govorene i pisane komunikacije generacije interneta (Stolac/Vlastelić 2021), koja se toliko značajno razlikuje od prethodnih da će trebati razviti nove lingvostilističke i sociolingvističke instrumentarije da bi ih se moglo opisati. Jer, aktualna generacija znanstvenika većinom pripada digitalnim imigrantima, a trebala bi opisati komunikaciju digitalnih domorodaca (Prensky 2001). A tim našim mladima, od kojih očekujemo produciranje tekstova, malo je toga naša generacija prilagodila, prvenstveno nije polazne stepenice za život kao što je to obrazovni sustav. Onda ne može ni opisati nove tekstove starim metodologijama. Na velikoj smo razmeđi poimanja temelja komunikacije, od komunikacijskih kompetencija nadalje, preko razmeđe poimanja tekstnih vrsta, sve do propitivanja ustaljenoga lingvističkoga pojmovlja. Kako onda uobičajenim načinima govoriti o stilogenosti jezičnih sredstava!

Literatura

  • Anić V. Krunoslav Pranjić, Jezik i književno djelo // Jezik – 1968. – 16. – S. 89–94. Badurina L. Od gramatike prema komunikaciji. – Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada; Rijeka: Filozofski fakultet u Rijeci, 2021. – 353 s.
  • Guberina P. Povezanost jezičnih elemenata. – Zagreb: Matica hrvatska, 1952. – 430 s. Guberina P. Zvuk i pokret u jeziku. – Zagreb: Matica hrvatska, 1952. – 219 s.
  • Guberina P. Stilistika (skripta). – Zagreb: Sveučilište u Zagrebu, 1958. – 130 s.
  • Prensky M. Digital Natives, Digital Immigrants // On the Horizon – 2001. – 9. – S. 1–6. Silić J., Pranjković I. Gramatika hrvatskoga jezika za gimnazije i visoka učilišta. – Zagreb: Školska knjiga, 2005. – 422 s.
  • Simeon R. Enciklopedijski rječnik lingvističkih naziva, knj. 2: P-Ž. – Zagreb: Matica hrvat- ska, 1969. – 927 s.
  • Stolac D., Vlastelić A. (ur.). Generacija interneta / The Internet Generation. – Zagreb: Hrvat- ska sveučilišna naklada; Rijeka: Filozofski fakultet u Rijeci, 2021. – 537 s.
  • Škiljan D. Pogled u lingvistiku. – Zagreb: Školska knjiga, 1980. – 262 s.
  • Škreb Z., Stamać A. (ur.). Uvod u književnost. – Zagreb: Nakladni zavod Globus, 1961. – 699 s. (Pranjić 1998: Pranjić, Krunoslav. Stil i stilistika. S. 193–231) Mrežni izvori: stilistika.org.

Kratka bibliografija hrvatske jezične stilistike (1970. – 2020.)

  • Antoš A. Osnove lingvističke stilistike. – Zagreb: Školska knjiga, 1974. – 159 s.
  • Badurina L. Između redaka: studije o tekstu i diskursu. – Zagreb – Rijeka: Hrvatska sveuči- lišna naklada – Izdavački centar Rijeka, 2008. – 192 s.
  • Bagić K. (ur.). Važno je imati stila: zbornik. – Zagreb: Disput, 2002. – 259 s. Bagić K. Treba li pisati kako dobri pisci pišu. – Zagreb: Disput, 2004. – 232 s.
  • Bagić K. (ur.). Raslojavanje jezika i književnosti: zbornik radova 34. seminara Zagrebačke slavističke škole. – Zagreb: Filozofski fakultet, Zagrebačka slavistička škola, Hrvatski seminar za strane slaviste, 2006. – 236 s.
  • Bagić K. Rječnik stilskih figura. – Zagreb: Školska knjiga, 2012. – 356 s.
  • Bagić K. Krunoslav Pranjić (1931-1915). Od stilema do krunema. // Umjetnost riječi – LIV – 2015. – S. 209–213.
  • Frančić A., Hudeček L., Mihaljević M. Normativnost i višefunkcionalnost u hrvatskome standardnom jeziku. – Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada, 2005. – 363 s.
  • Hudeček L., Mihaljević M. Jezik medija. Publicistički funkcionalni stil. – Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada, 2009. – 208 s.
  • Kovačević M., Badurina L. Raslojavanje jezične stvarnosti. – Rijeka: Izdavački centar Rije- ka, 2001. – 230 s.
  • Pranjić K. Jezik i književno djelo. – Zagreb: Školska knjiga, 1968. – 197 s.
  • Pranjić K. Jezik i stil Matoševe pripovjedačke proze. // Rad JAZU – 361 – 1972. – S. 29–194. Pranjić K. Jezikom i stilom kroza književnost. – Zagreb: Školska knjiga, 1986. – 296 s. Pranjić K. Iz-Bo-sne k Europi : stilografijske svaštice. – Zagreb: Matica hrvatska, 1998. – 282 s.
  • Pranjić K. O Krležinu stilu & koje o čem još. – Zagreb: ArTresor naklada, 2002. – 291 s. Pranjković I. Jezik i beletristika. – Zagreb: Disput, 2003. – 251 s.
  • Rišner V., Glušac M. Kroz mijene i dodire publicističkoga stila. – Osijek: Filozofski fakultet Sveučilišta J.J. Strossmayera u Osijeku, 2011. – 256 s.
  • Ryznar A. Interdiskurzivnost: stilistički prilog teoriji književnoga diskurza. // Umjetnost riječi – LVIII – 2014. – S. 55–74.
  • Silić J., Rosandić D. Osnove fonetike i fonologije hrvatskog književnog jezika: udžbenik za prvi razred srednjih škola. – Zagreb: Školska knjiga, 1974. – 86 s.
  • Silić J., Rosandić D. Osnove morfologije i morfostilistike hrvatskog književnog jezika: udž- benik. – Zagreb: Školska knjiga, 1979. – 132 s.
  • Silić J. Od rečenice do teksta: teoretsko-metodološke pretpostavke nadrečeničnog jedin- stva. – Zagreb: Sveučilišna naklada Liber, 1984. – 173 s.
  • Silić J. Polifunkcionalnost hrvatskoga standardnog jezika. // Kolo – 1 – 1996a – S. 224–247. Silić J. Administrativni stil hrvatskoga standardnog jezika. // Kolo – 4 – 1996b – S. 349–358. Silić J. Književnoumjetnički (beletristički) stil hrvatskoga standardnog jezika. // Kolo – 1 – 1997a – S. 359–369.
  • Silić J. Znanstveni stil hrvatskoga standardnog jezika. // Kolo – 2 – 1997b – S. 397–415. Silić J. Novinarski stil hrvatskoga standardnog jezika. // Kolo – 3 – 1997c – S. 495–513. Silić J. Razgovorni stil hrvatskoga standardnog jezika. // Kolo – 4 – 1997d – S. 483–495. Silić J. Funkcionalni stilovi hrvatskoga jezika. – Zagreb: Disput, 2006. – 300 s.
  • Stanojević M.M. Konceptualna metafora: temeljni pojmovi, teorijski pristupi i metode. –Zagreb: Srednja Europa, 2013. – 258 s.
  • Stolac D. Sintaktostilistika kajkavskoga književnog jezika. // Croatica (Hrvatski prinosi na Međunarodnom slavističkom kongresu, Bratislava 1993.) – 37/38/39 – 1993. – S. 333–340.
  • Stolac D. Sintaksa padeža u jeziku Tituša Brezovačkoga (sintaktostilistički nacrt), doktorska disertacija, rkp. – Zagreb: Filozofski fakultet, 1996. – 259 s.
  • Stolac D. Sintaktostilistički pristup Marulićevoj Juditi. // Colloquia Maruliana – 11 – 2002. – S. 235–250.
  • Stolac D. Sintaktička sinonimija. // Sintaktičke kategorije (Zbornik radova znanstvenoga skupa s međunarodnim sudjelovanjem Hrvatski sintaktički dani, Osijek 11.–12. svibnja 2006.). – Osijek: Filozofski fakultet; IHJJ – 2007. – S. 241–252.
  • Stolac D. Metodologija sintaktostilističkih istraživanja. // Vidjeti Ohrid (Referati hrvatskih sudionica i sudionika XIV. Međunarodni slavistički kongres, Ohrid, 10. –16. rujna 2008.). – Za- greb: Hrvatsko filološko društvo, 2008. – S. 287-301.
  • Stolac D., Vlastelić A. Jezik reklama. – Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada; Rijeka: Filo- zofski fakultet u Rijeci, 2014. – 240 s.
  • Šarić Lj. Antonimiju u hrvatskom jeziku. – Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada, 2007. – 263 s.
  • Šarić Lj., Wittschen W. Rječnik sinonima hrvatskoga jezika. – Zagreb: Naklada Jesenski i Turk, 2008. – 1006 s.
  • Šarić Lj. Prostor u jeziku i metafora. – Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada, 2014. – 245 s. Šarić Lj., Brala Vukanović, M. Slike jezika: temeljne kognitivnolingvističke teme. – Zagreb: Naklada Jesenski i Turk, 2019. – 310 s.
  • Težak S. Između jezika i stila. – Zagreb: Tipex, 2005. – 195 s.
  • Užarević J. »Umjetnost riječi«: književnost i jezik. // Umjetnost riječi – 4 – 1986.  – S. 289– 321.
  • Velčić M. Uvod u lingvistiku teksta. – Zagreb: Školska knjiga, 1987. – 148 s. Vončina J. Jezik Antuna Kanižlića. // Rad JAZU – 368 – 1975. – S. 5–172.
  • Vončina J. Jezično interpretiranje starih književnih tekstova (na primjeru Frankopanove pje- sme Srce žaluje da vilu ne vidi). // Radovi Zavoda za slavensku filologiju – 14 – 1976. – S. 53– 68.
  • Vončina J. Jezičnopovijesne rasprave. – Zagreb: Sveučilišna naklada Liber, 1979. – 315 s. Vončina J. Jezična baština. Split: Književni krug, 1988. – 390 s.
  • Vončina J. Korijeni Krležina Kerempuha. – Zagreb: Naprijed, 1991. – 287 s. Vuletić B. Gramatika govora. – Zagreb: Grafički zavod Hrvatske, 1980. – 163 s.
  • Vuletić B. Govorna stilistika. – Zagreb: Filozofski fakultet Sveučilišta, Odsjek za fonetiku, 2006. – 176 s.
  • Žanić I. Kako bi trebali govoriti hrvatski magarci? O sociolingvistici animiranih filmova. –Zagreb: Algoritam, 2009. – 199 s.