Marina Katnić-Bakaršić
Kritička stilistika i literarni diskurs
U radu se pokušava odgovoriti na pitanje koliko je kritička stilistika pogodna za proučavanje literarnih tekstova. Iako je u fokusu ovog pristupa primarno izučavanje neliterarnih diskursnih tipova, pokazuje se da model kritičke stilistike što ga uvodi Lesley Jeffries omogućava i veću egzaktnost i objektivnost analize i interpretacije stila književnih tekstova, posebno zahvaljujući uvođenju tekstualno-konceptualnih funkcija. U drugom dijelu rada kao ilustracija dati su primjeri kritičke interpretacije stilskih značajki nekih književnih tekstova na osnovu proučavanja tekstualno-konceptualnih funkcija predstavljanja procesa, imenovanja i okolnosti.
Stipe Grgas
O apofatičkome
Naslovom želim istaći da se u izlaganju neću ograničiti na apofazu kao jezičnu konstrukciju. Ipak ne može se bez preliminarne definicije i pokušaja konceptualizacije predmete u mjeri u kojoj je ona moguća. Sljedeći korak nakon konceptualizacije bit će iznalaženje njezine pojavnosti u nizu instanci gdje je prisutna i djelotvorna. Niz ću započeti vezom apofaze i negativne religije. Nastavit ću osvrtom na apofatičko mišljenje u filozofiji. Zaokružit ću ovaj dio izlaganja ukazivanjem na apofatičko u književnosti. Smatram da iznalaženje onoga što je zajedničko u tim domenima razotkriva zašto apofatičko ne zauzima mjesto koje zaslužuje, pogotovo u svijetu prema kojemu se sve više postavljamo na apofatički način. Dakle, s jedne strane, izlaganje će razmotriti zašto je apofaza kao figura zanemarena i argumentirati, s druge strane, zašto joj pridajem prvorazrednu važnost.
Gabrijela Kišiček
Argumentacijska vrijednost retoričkih figura
Iako retorička tradicija smatra figurativnost dijelom trećeg retoričkog kanona – elocutio, suvremena retorika prepoznaje kako figure uz ornamentalnu funkciju koja pridonosi ljepoti izražavanja, ali persuazivnosti govora i/ili teksta, može imati i argumentacijsku vrijednost. Iz povijesti retorike pamte se nastojanja Petrusa Ramusa (1515-1572) kojima se retorika svodila isključivo na elocutio i actio, dok se argumentacija pridodavala dijalektici. No, 20. stoljeće i prije svega Nova retorika Chaima Perelmana i Lucie Olbrecht-Tytece (1969) revitalizirala je važnost argumentacije u retorici, a s njom povezala i argumentacijsku vrijednost figurativnosti ističući da je interes autora »istražiti kako i u kojem opsegu se korištenje figura može povezati s argumentacijom« (str. 168). Nakon Perelmana i Olbrecht-Tytece, argumentacija i figurativnost postali su tema brojnih istraživača. Reboul (1989: 170) piše: »Umjesto da se na figure gleda kao na »devijacije« i izričaje neovisne o mislima, treba ih gledati kao načine pronalaženja i dokazivanja, čak i kada je ono što pronalaze i dokazuju malo vjerojatno«. Fahnestock (1999) govori kako su figure mnogo više od ukrasa i da mnoge od njih »sažimaju argumente« pa ih naziva »argumentacijskim figurama«. Različiti retoričari i teoretičari argumentacije zanimali su se za argumentacijsku vrijednost i snagu pojedinih figura, primjerice, Mehlenbacher (2017) piše o prolepsi, Tindale (1987) i Airaksinen (2021) o ironiji, Fahnestock (2004) o antitezi i paralelizmima...
U ovome se radu problematizira razlikovanje retoričke i argumentacijske snage figura, odnosno njihovog doprinosa patosu i logosu, a time se posredno utvrđuju fine i tanke granice između uvjeravanja i argumentiranja.
Gabrijela Puljić
Uvod u ekostilistiku pjesme
U izlaganju će se pokušati predstaviti stilističko čitanje pjesme, čija bi metodologija bila utemeljena u tzv. ekološkoj percepciji (J. Gibson 1966, 1979) ili ekološkoj psihologiji (E. S. Reed 1996). Ekostilistika pjesme približila bi se kognitivistički utemeljenoj multimodalnoj analizi (Johnson, Lakoff, Fauconnier, Turner, Feldman, Fillmore), čiji bi modeli mentalnih polja, konceptualnih blendi i shemate zasigurno odgovarali perceptivnom aspektu stilističke interpretacije pjesme koji želimo naglasiti. Zasade takvome čitanju pronalazimo i u idejama Opće retorike i Retorike poezije grupe μ (1977) u čijim konceptima rada pamćenja i lokalizacije prepoznajemo važnost specifičnosti okoline u kojoj boravi jezična jedinica. U recentnijoj se stilističkoj literaturi u multimodalnom konktestu obično govori iz sociosemiotičkih zasada kojima je s jedne strane u fokusu komunikacijski aspekt pjesme, ali s druge strane na jezične odabire gledaju isključivo kao ideološki obojene pojave. Naslovni bi pojam odstupio od logocentričnoga pristupa pjesmi te bi pokušao naznačiti stilematske pojave ili moduse kojima se postiže stilski efekt s obzirom na okolinu u kojoj se pojavljuju i način na koji se posreduju recipijentu i kako ih on percipira.
Krešimir Bagić
Treba li miješati ubruse i oltarne pokrivače? (Fragmenti o odnosima reklame i književnosti)
Od svoje pojave reklama uspostavlja bliske veze s književnošću bilo da umješno koristi literarne tehnike i stileme bilo da uvlači književnike u svijet oglašavanja. Golem je popis značajnih pisaca koji su gdjekad pisali reklamne tekstove, radili kao profesionalni oglašivači ili pak dopustili da se fragmenti njihovih tekstova upotrijebe u promidžbene svrhe (E. Zola, P. Valéry, V. Hugo, J. Cocteau, V. Majakovski, F. S. Fitzgerald, S. Rushdie, P. Auster, A. Baricco i dr.).
Reklama je već u 19. st. podijelila pisce na one koji zagovaraju i one koji odlučno odbacuju veze između oglašavanja i književnosti , njezina diskurzivna logika potaknula je nastanak blurba i zapodijevanje rasprave o smislu (novinske) književne kritike. Potkraj 19. i na početku 20. st. reklama se pojavljuje kao važan sastojak modernističkih umjetničkih praksi.
Kao što je reklama preuzimala iskazivačke tehnike i postupke od književnosti, tako su i pisci veoma brzo počeli posezati za oglašivačkim tehnikama i rješenjima. Oglasi i oglašavanje pojavljuju se u djelima brojnih autora (H. de Balzac, E. Hamingway, V. Woolf, J. Joyce; R. Marinković, B. Pavlović, A. Tomić, V. Bulić i dr.), od slučaja do slučaja oni karakteriziraju govor pripovjedača, svijest lika ili su važan element motivsko-tematskoga sloja djela, čak kompozicije proznog ili pjesničkog teksta.
Ljubica Josić
Kritička analiza diskursa i medijski diskurs hrvatskoga jezika
U izlaganju se raspravlja o dosezima kritičke analize diskursa (engl. critical discourse analysis, CDA) okrenute pisanomu medijskom diskursu hrvatskoga jezika. S obzirom na to da je kritička analiza diskursa usmjerena na proučavanje načina u tekst, tj. diskurs jezikom transponiranih odnosa vezanih uz ideologiju, identitet i moć, primjena je njezine perspektive na medijski diskurs otvoren društvenoj stvarnosti obećavajuća. Ipak, čini se kako kritička analiza diskursa ima nedostataka koji mogu otežati njezinu uporabu (među kojima je na prvom mjestu problem reprezentativnosti tekstova), te takvih istraživanja u domaćoj znanosti nema mnogo. Iako malobrojna, vrijedan su prinos jer se bave dosad neistraženim ili slabo istraženim područjima, primjerice migracijskim diskursom, donoseći mnogobrojne stilistički, lingvistički i društveno relevantne spoznaje. Uz njihov pregled, u raščlanjivanju i analizi primjene kritičke analize diskursa na medijski diskurs hrvatskoga jezika, među ostalim se nastoji dati odgovor na pitanje o obogaćivanju mogućnosti CDA unutar hiperteksta.
Nataša Govedić
Čitanje kao autorstvo
Izlaganje se bavi razgovorima s deset pisaca različitih generacija (Miljenko Jergović, Kristian Novak, Gloria Lujanović, Evelina Rudan, Olja Savičević Ivančević, Krešimir Bagić, Branko Čegec, Miroslav Mićanović, Dinko Telećan, Tomislav Zajec) na temu kako se čitanjem oblikuje svojevrsna arhestilistika (gr. ἀρχή: početak, počelo, ono najdonje nečega, osnova, »pratvar«, prapočelo, »prauzrok« ili građa od kojih je uspostavljena neka cjelina) autorskog rukopisa. Autore smo pitali je li čitanje vrsta nevidljivog/implicitnog stvaralaštva, kako se ono sedimentira, kako čitanje »izranja« i kako ga uključujemo ili isključujemo iz vlastita teksta, do koje mjere čitanje možemo tretirati kao »otvoreni dijalog« čijim se tekstovima namjerno vraćamo s novim iskustvima (sjećamo li se varijanti čitanja istog teksta) te postoje li stilski registri s kojima tek želimo raditi, ali zasad još nismo, zbog čega vremenski postoje i »spavajuće« stilske žudnje (stilske budućnosti), a ne samo sjećanja na asimilirane stilove. Cilj izlaganja je tretirati čitanje kao vrstu javno nevidljivog, ali veoma važnog pozadinskog i k tome kontinuiranog autorstva, koje uvelike određuje kvalitetu vidljivog literarnog teksta.
Tin Lemac
Tipovi i analiza simbolističke pjesničke slike
Simbolizam kao stilska formacija koristi figuru simbol koja se definira kao realizacija niza intelektualnih radnji koje počinju sa riječju, prelaze preko slike i metafore uključujući ambleme i alegorije (De Régnier). U europskoj ga književnosti obilježavaju Baudelaireov spleen i ideal, teorija suglasja, Rimbaudova alkemija riječi te Verlaineova ritmičnost i glazbenost stiha. Naglašava se važnost osjetilne i duhovne senzacije koje vode Praideji, a simbol, kako naglašava Stéphane Mallarmé, nije u predmetnosti osjetilne i duhovne sugestije, nego u umijeću uporabe riječi kojom se sugestija proizvodi. Time se težilo stvaranju čiste poezije, snažnoj zvučnosti riječi, slikovitosti poetskih slika i ritmu samog pjesničkog jezika, te se upotrebljavala sinestezija kao kombinacija osjetnih senzacija koji ontologizacijom vode u neslućenu bit (Cvjetko Milanja). Navedena poetička obilježja dovode se u vezu sa simbolističkim poetskim stilom i stvaranjem pjesničke slike kao jedne od dominantnih konstitutivnih jedinica. Predlažemo nekoliko tipova simbolističke pjesničke slike. To su pjesnička slika nastala razvojem simbola, sinestezijska pjesnička slika, akustička pjesnička slika i pjesnička slika izgrađena glasovnim simbolizmom. Navedeni se tipovi diferenciraju u svojstvene podtipove, razmatra se njihova stilska izgradnja i analiziraju se na pjesmama pjesnika čiji su opusi obilježeni simbolističkom poetikom. To su Antun Gustav Matoš, Vladimir Nazor, Dragutin Domjanić, Vladimir Vidrić i Fran Galović.
Nika Pulig i Anera Ryznar
Književnost u fusnoti: o paratekstu kod Dubravke Ugrešić
Polazeći od Genetteove teorije parateksta, referat se usredotočava na širok spektar paratekstualnih stategija koje u svojem pismu poduzima Dubravka Ugrešić, a koje su u kritici još uvijek dobrim dijelom neopisane. Posebna pažnja poklanja se peritekstovima kao autoriziranim paratekstovima te se motri kako epigrafi, fusnote, autorske napomene, naslovi i podnaslovi sukreiraju narativnu i tekstualnu politiku njezinih romana i eseja. Na odabranim primjerima nastoji se pokazati se da je upravo rub teksta, njegov interpretacijski prag, prostor intenzivnog autorskog angažmana u kojem se propituju i podrivaju žanrovske odrednice, otvara prostor za stvarni i simulirani intertekstualni dijalog i artikuliraju metanarativna i autopoetička promišljanja.
Mislav Graonić
Riječ-dvije o pjesmi-dvije Dživa Bunića Vučića
U radu se analizira pjesma br. 18 (U kôj strani od nebesi) iz Plandovanja Dživa Bunića Vučića, čiju dvodijelnost zamjećuje već M. Ratković u predgovoru kritičkomu izdanju (SPH 35, 1971.), u kojem piše kako ona »ima u rukopisima devet strofa po četiri osmerca«, pričem prvih šest katrena »čine potpunu pjesničku cjelinu«, a za preostale tri strofe, koje smatra viškom i u kojima uočava drugačiju shemu rimovanja, zaključuje da su ili dio ili inačica neke druge pjesme. Međutim, sva izdanja i izbori iz Bunićevih pjesama (pa tako i spomenuto kritičko) spomenutu pjesmu nadalje donose kao jednu cjelinu, a kao takvu razmatraju je (ili tek uzgred spominju) i kasnije znanstvene studije, bilo na sadržajnoj razini (npr. Tomasović), bilo na formalnoj (npr. Fališevac, Pavličić). Cilj je izlaganja – polazeći dakako od onoga što naznačuje Ratkovićeva primjedba – stilističkom, motivskom i formalno-kompozicijskom analizom te usporedbom s ostalim pjesmama iz Bunićeva kanconijera predstaviti ta dva dijela pjesme br. 18 kao dvije zatvorene i zaokružene cjeline, odnosno argumentirati tezu da je riječ o dvjema zasebnim pjesmama koje su se ranom prepisivačkom omaškom stopile u jednu.
Tatjana Pišković
Kolizija pučke i rodne lingvistike
Od početka 20. stoljeća u publicističkom se i medijskom diskursu razvija koncept muškog i ženskog jezika kao temeljne dihotomije u svakome prirodnom jeziku. Takvo rodno stratificiranje jezika zasniva se na tezi da muškarci i žene govore različitim rodolektima, što je povod mnogim nesporazumima u romantičnim heteroseksualnim vezama. Argumenti ne proizlaze iz rezultata znanstvenih istraživanja, nego iz društvenih konstrukcija o rodu, rodnim ulogama i jeziku. Pritom se muški rodolekt drži korektnim i uzornim, dok se autentičan ženski rodolekt stalno korigira i disciplinira, čime se perpetuiraju ideje o ženskome komunikacijskom deficitu. Sredinom 20. stoljeća akademska se lingvistika počinje zanimati za mišljenja i stavove koje o jeziku oblikuju i iznose ne-lingvisti obuhvaćajući takve aktivnosti terminom pučka lingvistika. U ovome ćemo izlaganju medijska pretresanja temâ rodne lingvistike kao akademske discipline smatrati jednom od čestih preokupacija pučke lingvistike. Usporedit ćemo rodnolingvističku i pučkolingvističku analizu roda kao društvenog čimbenika koji utječe na jezičnu uporabu i ukazati na njihove očite kolizije.
Ivana Buljubašić Srb
Križanja grafostilistike i multimodalne stilistike
Izlaganje će se usmjeriti na sličnosti i razlike u stilističkim područjima istraživanja dviju (pod)disciplina – grafostilistike te multimodalne stilistike. Dat će se pregled grafostilističkih definiranja i okvira od K. Pranjića naovamo. U širem smislu grafostilistika mogla bi obuhvatiti pojedine aspekte istraživanja teksta koje kroz svoje metodološke postavke identificira i razrađuje multimodalna stilistika, no u užem smislu ona se u radovima domaćih stilističara zadržava na aspektima teksta kao zapisa i figura zapisa (N. Košćak) koje su dominantno usredotočene na jezične ostvaraje. Izlaganje stoga promišlja o mogućnostima i prednostima širenje područja istraživanja grafostilistike teksta na aspekte koji su se do sada primarno identificirali kroz različite metode i alate koje nudi književna teorija, poput peritekstualnosti te recentno multimodalna stilistika.
Nikola Košćak
O semiotičnosti grafostilema/figura zapisa
Na temelju dosadašnjih istraživanja grafostilema i figura zapisa nastoji se utvrditi određenje potonjih kojim bi se sintetizirali dosadašnji pristupi tim fenomenima u stilistici i retorici uz pokušaj da se njihova stilematičnost, tj. figurativnost zasnuje (i) na semiotičkim konceptima. Odredit će se i tipovi semiotičkoga potencijala grafostilema/figura zapisa, odnosno prikazati na koje načine zapisi mogu biti semiotični i onkraj reprezentacije jezične poruke. Istražit će se i to mogu li se dosad utvrđene figure zapisa razvrstati prema tipovima toga semiotičkoga potencijala.
Tina Čatlaić
Udvarački ples ptica u digitalnoj džungli. Pragmastilistička analiza opisa profila na aplikaciji za upoznavanje Tinder
Tinder je već dugi niz godina najpopularnija i najkorištenija aplikacija za upoznavanje, čija je pojava izmijenila poimanje zavođenja i koketiranja te intime i ljubavi. U ovom će radu stoga u fokusu biti korisnički profili heteroseksualnih muškaraca i žena na toj aplikaciji: cilj je pokazati kojim se strategijama u samopredstavljanju korisnici služe, stoga će korpus činiti kratki opisi njihovih profila. Poći će se od pretpostavke da korisnički profili i strategije predstavljanja indiciraju specifične društvene procese koji zahvaćaju suvremene romanse: ekspanziju seksualnog eksperimentiranja i ležernih odnosa, utjecaj digitalnih medija na procese upoznavanja i komunikaciju, ali i sve intenzivniju komodifikaciju ljubavi te depersonalizaciju i objektivizaciju partnera. Kao jedna od brojnih komponenti korisničkih profila na Tinderu, opisi su odabrani zato što su, uz same fotografije korisnika, izrazito uočljivi, utjecajni u ostavljanju dojma na potencijalne partnere i ključni u verbalnoj autoreprezentaciji korisnika, omogućujući im kontrolu nad načinom na koji žele da ih se percipira na dating tržištu. Te će se kratke tekstualne forme stoga promatrati kao svojevrsni mikrožanr, često ukorijenjen u specifičnim leksičkim poljima flerta i erotike te obilježen apelativnom jezičnom funkcijom, orijentiranom na izazivanje pozitivne reakcije kod potencijalnog partnera. Na odabrani korpus primijenit će se pragmastilistički alati, s posebnim osvrtom na Goffmanov koncept lica (1967) i na njemu utemeljene strategije uljudnosti. Pažnja će se posvetiti i verbalnoj formi »uleta« (engl. pick-up line), potencijalno odredivoj i kao zasebni usmeni žanr. Istražit će se uloga citatnosti, humora, hiperbole, ironije, igre riječima te analizirati sličnosti i razlike u načinu predstavljanja između muškaraca i žena u kontekstu socijalnih i rodnih normi. Te norme nerijetko služe kao kamen temeljac različitih načina na koji korisnici biraju riječi i oblikuju svoj digitalni identitet, ukazujući time na poželjne osobine potencijalnog partnera ili potvrđujući određene društvene vrijednosti.
Samoća je muškog roda.
Ima redovna primanja,
Stabilan posao,
Trudi se,
Tušira se u hladnoj vodi i pije proteine,
Sluša podcaste,
Visi na Discordu i prestaje gledat porniće,
Vrti Tinder umjesto parova na Supersportu,
Jednom ujutro i jednom prije spavanja.
Jednom ujutro i jednom prije spavanja.
Samoća uvijek skuplja hrabrost,
Sama sebi broji koliko se puta uključila u razgovor,
Svakog vikenda oblači košulju,
Stoji negdje u kutu i gleda,
Negdje u prazninu, nikad u oči,
Čak i dok je u sredini stoji u kutu,
Izlazi zapalit,
Koji je kurac ženskama,
Pali još jednu,
Treba bit smeće, ja sam predobar,
Pogrbljen si, malo se ispravi,
Sad kad se vratimo idemo plesat,
Ulazi u ljude pa opet izlazi zapalit,
Odlazi dalje jer je zakurac i previše frajera,
Skrola Indeks u 00:21 u redu za garderobu,
Triput mijenja mjesto i na kraju odustaje.
Samoća je muškog roda i čeka noćni na trgu u 3:26,
Govori drugima gledala me stari moj,
Gledala me kažem ti,
Trebao sam uletit,
Pa ostane sama u busu
Koji mi je kurac, zašto sam takav,
Ne mogu kao drugi, ja sam govno,
Razmišlja o skoku s balkona,
Legne u hladan krevet i zaspi.
Samoća je muškog roda.
– Jakob Filić, Warm Beer Cold Women
Slobodni ljudi bi trebali posjećivati tindere, jer tinderi su vrelo dobre zabave, smijeha, što na svoj, što na tuđi račun, može i udvoje, i utroje, i malo me podsjećaju na buvlje pijace na Balkanu, svega ima, uglavnom starudije, nešto bi se još dalo reparirati i ulaštiti, nečemu je rok prošao još sedamdesetpete, ima gospodža jeftino cipele samo najnoviji model ajmo još samo jedna ostala, ima i fine, nove robe (zapakirano, s mirisom Kine), ima i fine nove robe bez mirisa, ima knjiga koje se ne mogu pročitati (zatvorenih), otvorenih knjiga (sve objašnjeno u opisu sebe), ima ih koji bi i muške i ženske kupce, ali če blokirat muške i molio bi muške da mu se ne javljaju, ima xl nakurnjaka, ima xxl nakurnjaka, necjepa, astrologa, masera, najviše je naravno fotki, jedan pljunuti Goran Milić, drugi malo baca na Massima, ima starudije koja se prodaje skupo (pod mlađariju), karamboliranih karoserija, napuklih štosdenfera, slatkiša, bonbona, buđavih bonbona (...)
– Lidija Deduš, Tinder Teletabisi
Program (PDF)