Ova je knjiga ažurirana i temeljito prerađena verzija doktorskog rada „Problemi uspostave novolatinske stilistike na primjeru Marulićeva Evanđelistara“. Taj rad, nastao pod mentorstvom Darka Novakovića, autor knjige obranio je u lipnju 2005. na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

U problemskom je fokusu teksta prva faza moderne hrvatske znanosti o književnosti, tj. razdoblje od 1955. (prvi programski tekstovi Zagrebačke književnoznanstvene škole) do 1964. (knjiga A. Flakera i Z. Škreba Stilovi razdoblja), a temeljni je istraživački problem određenje mjesta pojma/koncepta kulture u tom razdoblju hrvatske znanosti o književnosti. U prvom se dijelu rasprave, nakon kratkog prikaza dominantnih teorijsko-metodoloških tendencija u onodobnoj domaćoj znanosti o književnosti, dolazi do očekivanog zaključka o slabim izgledima za razvoj modernog pluralističkog, antropološkog koncepta kulture u okružju prevladavajućeg imanentnog pristupa. Ipak, u radovima hrvatskih anglista, koji su stručnu javnost upoznavali i s kulturološki usmjerenim i politički angažiranim pristupima (L. Trilling, F. R. Leavis, R. Williams) te u interesu za trivijalnu književnost i masovnu kulturu u 1960-im godinama, čime se autor bavi u drugom dijelu rasprave, može se nazrijeti potencijalna alternativa dominantnom imanentizmu i estetičkom ekskluzivizmu. Za daljnju raspravu o razlozima očiglednog neuspjeha te alternative autor pri kraju rasprave nudi pet hipotetičkih polazišta.

Vjetar moguće je razmatrati u zemljopisnim, mitološkim, simboličnim, filozofskim, religioznim, psihološkim i književnim kategorijama. U svim se definicijama vjetra naglašava da je njegova bit, srž, narav – pokret. Smjer, brzina (jačina) osnovni su parametri koji služe za njegov opis. Brzinu (jačinu) vjetra mjeri se u metrima na sekundu ili kilometrima na sat. Moreplovci za tu svrhu koriste 12-stupanjsku Beaufortovu ljestvicu. O smjeru vjetra obavješćuju nas vjetrokazi. Često njihov oblik ovisi o mašti konstruktora. Neki su od njih postali pravim umjetničkim djelima, poput poznatog zadarskog anđela ili rovinjske Sv. Eufemije. Od antičkih je spomenika arhitekture sačuvana osmokutna Kula vjetrova u Ateni. Sagradio ju je Androkinos u 1. st. pr. Kr. Njezine bokove ukrašavaju kipovi koji prikazuju vjetrove. Na vrhu je kule bio pokretan kip čovjeka koji je pokazivao smjer vjetra.

U uvodu se pojam ekonomske krize dovodi u vezu s akademskom i institucionalnom pozicijom koju stilistika ima unutar okvira hrvatske nacionalne filologije i humanistike općenito. U prvom poglavlju se propituje krizni aspekt same discipline tako što se kriza se ne motri kao njezino iznimno ili rubno stanje, nego kao zaoštravanje kontinuirane metodološke napetosti u kojoj se od pedesetih naovamo formirala moderna stilistika. U drugom poglavlju se analiziraju mogućnosti stilističkog čitanja krizne retorike, odnosno, literarnih aspekata koji su vidljivi u jezičnim i tekstualnim praksama suvremenog ekonomskog diskurza. Predlažu se moguća područja interesa, analitičke razine i metodološki alati kojima bi potencijalna ekonomska stilistika mogla prokazati ideološku pozadinu konceptualnih metafora i stilskih postupaka koji sačinjavaju retoriku ekonomije.

Polazeći od teze slovenskog teoretičara Marka Juvana o nužnosti preoblikovanja književne teorije u teoriju književnoga diskurza, rad će taj metodološki obrat propitati iz perspektive stilistike, discipline koja se i sama u drugoj polovici 20. stoljeća zatekla u sličnoj krizi i koja je svoju potencijalnu budućnost pronašla u simbiozi s različitim teorijama diskurza. Ta je suradnja posljednjih desetljeća bila najplodonosnija u području funkcionalne stilistike, koja se sve više promatra kao stilistika diskurza, no došlo je vrijeme da se razmotri kako bi se uvidi dobiveni takvom interdisciplinarnom suradnjom mogli primijeniti i na stilističku analizu književnih tekstova. Kao operativni pojam poslužit će nam ovdje koncept interdiskurzivnosti, koji je dosad pretežno bio predmetom interesa socijalnih i lingvističkih teoretičara diskurza, ali koji nudi i mogućnost primjene u području literarne stilistike.

Počevši od tridesetih godina 20. stoljeća, a pogotovu nakon Drugoga svjetskoga rata, interes za ruski formalizam bio je zamro – osobito u ondašnjem Sovjetskome Savezu. U Sloveniji je Anton Ocvirk krajem 1930-ih objavio nekoliko članaka o formalizmu, a u Slovačkoj je Mikuláš Bakoš godine 1941. izdao prijevode nekih formalističkih tekstova (Jakobsona, Tynjanova, Tomaševskoga) zajedno s opširnom bibliografijom ruskoga formalizma i njegovih nastavljača u slavenskim zemljama (u knjizi Teória literatúry. Výbor z 'formálnej metódy'“, Trnava, 1941; v. Flaker 1955: 135). Što se Hrvatske tiče, valja reći da u se razdoblju između dvaju svjetskih ratova (1918.–1940.) od ruskih formalista spominju, i to rijetko, samo Viktor Vinogradov i Viktor Šklovskij (ovaj drugi u sklopu avangardističkih skupina; usp. Užarević i Lukšić 1981).