Tekst se bavi utjecajem Saussureovih neobjavljenih rukopisa na književnu teoriju poslije strukturalizma. U prvom se poglavlju rekonstruiraju teze na kojima počivaju Saussureova istraživanja anagrama, uz naglasak na otklone od Tečaja opće lingvistike. Drugo se poglavlje bavi psihoanalitičkim aspektom recepcije tih rukopisa, koja najpotpuniji oblik pronalazi u Kristevinoj teoriji pjesničkoga jezika. Završno poglavlje opisuje način kojim su Anagrami utjecali na formu, metodologiju i središnje teme Derridaove knjige Glas, pri čemu se spone materijalnog i nesvjesnog aspekta jezika prate kroz analizu uloge vlastitog imena u Genetovim romanima.

Kada govorimo o tišinama, valja razlikovati s jedne strane tišinu kao stanje koje često zatječemo u prirodi (npr. u šumi) ili općenito oko sebe (npr. u stanu) – i koje je zapravo relativno jer su razni šumovi uvijek prisutni – i s druge strane onu koju proizvodi čovjek. On je može proizvesti neizravno, s pomoću nekog instrumenta (glazbenog, primjerice), ili izravno, ne pjevajući, odnosno ne govoreći. To "negovorenje" također je stanje ako se ne odvija unutar jezične komunikacije. U suprotnom govorimo o šutnji kao aktivnosti koja može biti izvanjezična ili jezična, a unutar jezika namjerna i nenamjerna: u prvom slučaju govornik rabi šutnju kao znak, a u drugom kao naznaku (indeks prema Peirceovoj terminologiji). Govornik može imati cijeli niz razloga da sugovorniku uskrati govorni čin, nudeći mu, umjesto njega, čin šutnje, a na to ga može potaknuti i želja da govor obogati nekim izražajnim, semantičkim ili simboličkim učincima. Interpretacija šutnje pak uvelike ovisi o kontekstu. Čin šutnje svakako valja razlikovati od drugih vrsta tišina u jeziku, odnosno od strukturalne tišine, koja organizira diskurz u vremenu i prostoru, čineći ga razumljivim i suvislim, te od stanke, koja može biti funkcionalna, retorička, kognitivna, psihološka ili fiziološka, a koja za razliku od čina šutnje ne posjeduje propozicijski sadržaj, iako neizravno utječe na formiranje značenja.

Slika je tekst. Točnije, vizualni i verbalni elementi podjednako su važni. U tom su smislu implikacije multimodalnog zaokreta značajne zbog semiotičke redefiniranosti teksta posredstvom multimedije. Tekst je mnogo više od lingvističkog fenomena jer način na koji su modusi organizirani u sadržaju uspostavlja prepoznatljivo značenje unutar kulturološkog okvira.

U animističkim spekulativnim teorijama o podrijetlu gramatičkoga roda, koje su u 18. stoljeću oblikovali J. G. Herder i J. Ch. Adelung, gramatički se rod tumači kao rezultat čovjekova nastojanja da svijet oko sebe individualizira, personificira, oživotvori i seksualizira. U 19. stoljeću tu ideju razvija Jacob Grimm tvrdeći da je gramatički rod imaginacijski odraz i produžetak prirodnoga spola. Štoviše, Grimm ovjekovječuje i kanonizira tu problematičnu tezu u svojoj gramatici njemačkoga jezika. Postoji i niz gramatičara engleskoga jezika koji su u 19. stoljeću rod imenica za neživo objašnjavali analogijom prema brojnim stereotipima o muškim i ženskim fizičkim karakteristikama i seksualnome ponašanju. Dok hrvatski gramatičari nikada nisu tako profanirali tumačenje gramatičke kategorije roda, hrvatski su leksikografi u svoje definicije imenicâ za žene upisali mnogobrojne predrasude o spolovima. U radu će se na temelju leksikografskih definicija imenicâ za žene i muškarce pokazati kako se u hrvatskim rječnicima proizvode, perpetuiraju i autoriziraju rodni stereotipi.

Uz pojam se kognitivne znanosti koji je 1973. godine kao termin predložio Britanac Christopher Longuet-Higgins, jedan od utemeljitelja Odjela za umjetnu inteligenciju i percepciju (1967) pri Sveučilištu u Edinburghu, vezuje interesno područje široka multidisciplinarnoga i interdisciplinarnoga obuhvata zasnovano na studiju umjetne inteligencije, neuroznanosti, psihologije, filozofije, lingvistike i antropologije, s danas već i vrlo prisutnom nadogradnjom društvenih i humanističkih disciplina koje se zaokupljaju odnosom ljudske svijesti i ukupnoga spektra jezičnih kao i drugih simboličkih tvorevina koje čine ishode spoznajnih procesa na brojnim poprištima ljudske kulture. Primjenjivost studija kognicije na poprištu umjetne inteligencije i ljudskoga uma tijekom je svega nekoliko dekada dovela do preraspodjele interesnih težišta u široku spektru znanstvenih disciplina te rezultirala, kako se to običava reći, kognitivističkim obratom u znanosti: prelijevanjem kognitivističkih uvida preko disciplinarnih međa matičnih disciplina te novim metodama i znanstvenim dosezima izgrađenim na snazi objedinjenih vizura ranije odjelitih sfera ljudske misli.

Nema sumnje da se postajanje i postojanje stilskih figura temelji na postojanju varijanata, inačica (usp. Pranjković 2005: 11) na različitim jezičnim razinama: na fonološkoj odnosno fonetskoj, na morfološkoj, tvorbenoj, sintaktičkoj, suprasintaktičkoj (tj. na razini teksta), leksičkoj, semantičkoj. Prema antičkim retoričarima inačice koje dobivaju narav stilskih figura nastaju na osnovi četiriju temeljnih postupaka: prvi se postupak naziva imutatio (zamjena) i sastoji se u tome da se jedan jezični element zamijeni, supstituira drugim; drugi je postupak adiectio (dodavanje) i sastoji se u tome da se postojećem elementu doda kakav drugi element; treći je postupak detractio (oduzimanje) i sastoji se u tome da se kakvoj jedinici i/ ili cjelini oduzme kakav element, da se nešto što je bilo sastavnim dijelom te jedinice i/ili cjeline izostavi; i napokon četvrti je postupak transmutatio (premještanje) i sastoji se u tome da pojedini jezični elementi zamijene mjesta, tj. da se jedan element nađe na mjestu drugoga i/ili obrnuto (usp. Zima 1988: 16 i Kovačević 1998: 14).