Igra riječima: oblici i funkcije

Krešimir Bagić. 2012. »Igra riječima (oblici i fukcije)«. X. međunarodni kroatistički znanstveni skup (zbornik). Ur. S. Blažetin. Pečuh: Znanstveni zavod Hrvata u Mađarskoj.

I. Određenje i povijest

Pojam igra riječi(ma) nerijetko zatječemo u govornom, publicističkom i esejističkom diskurzu, gdje u pravilu karakterizira kakvu formulaciju, ocjenu ili procjenu kao nepreciznu, preopćenitu, pretjeranu ili čak besmislenu, npr.:

To je zacijelo tek igra riječi koju ne valja doslovno shvatiti.1

Reći da je čovjek »goli majmun" samo je igra riječima, jer u prirodi ne susrećemo gole ljude: čovjek je prije »odjeveni" ili nakićeni majmun.2

U kontekstima koji iziskuju preciznost u govoru i racionalnost u ponašanju igra riječima ima izrazito pejorativno značenje. Tako, recimo, kratak internetski naputak o tome kako napraviti sažetak životopisa završava upozorenjem da se »igra riječima kao ni igra činjenicama ne preporučuje ni u sažetku ni u samom životopisu«.3 U polemičkim kontekstima, uopće u situacijama u kojima se razmjenjuju žestoke replike, autor kakve neodmjerene, uvredljive ili čak sudski utužive kvalifikacije istu može naknadno ublažiti tvrdnjom da ga nije trebalo shvaćati doslovno jer je u pitanju igra riječima. Upravo je tako postupio šef hrvatske političke oporbe kada je izjavu svoje kolegice da pola Vlade treba zatvoriti – pritiješnjen reakcijama iz Vlade i javnosti – lakonski prekrio tvrdnjom da je »u demokratskim društvima sasvim normalna sloboda izražavanja i igra riječima«.4 Iako bi teško bilo pojasniti u čemu se sastojala ta igra riječima, izvjesno je da ju je šef oporbe upotrijebio umjesto eksplicitne isprike.

U retorici i stilistici igra riječima je pojam pomoću kojega se pojašnjavaju figurativnost jezika, kategorije afektivnosti, izražajnosti ili dvosmislenosti. U lingvistici ona je vrlo ozbiljan, »čak temeljni problem, i to u mjeri u kojoj je lingvist pozvan spekulirati o oblicima i funkcijama jezika«.5 Igra riječima je pojam kojim se danas objedinjuje niz stilskih postupaka i figura koji se temelje na zvukovnom ili smisaonom poigravanju jezikom. Budući da antika nije poznavala pojam igre riječima, na početku je bila paronomazija, figura dikcije kojom se riječi povezuju prema zvukovnoj srodnosti, pričem se razlikuju u jednom ili najviše dva glasa (ali korijenska), te njihova glasovna sličnost podcrtava značenjsku sličnost ili suprotnost. Efektnija je što je bliža istozvučnosti povezanih riječi. Karakteristična je za diskurze intelektualaca, ironičara, polemičara, cinika. Paronomazija je bila jedna od gorgijanskih figura,6 tj. figura koje je prvi upotrebljavao grčki sofist i govornik Gorgija (5–4 pne).7

Procvat igre riječima i njezin prodor u narodne jezike, i to pod pravim imenom, zbiva se od 14. st. Mnoštvo je pretpostavki o razlozima njezina pojavljivanja i njezine popularnosti. Obično se pripisuje razvijenim sredinama, te iznimno obrazovanim pojedincima i skupinama. François Paulhan primjećuje:

Dva stanja, koja su oprečna i nalik jedno na drugo kao zora i sumrak, pogoduju osobito spontanom razvitku igara riječima, zabuna, calemboura. To su primitivno stanje i stanje dekadence.8

Kult igre riječima povezuje se, među ostalim, uz pojedine kulture i narode (posebice se pripisuje Francuzima, Indijcima i Židovima), uz velegradski život i žurnalizam, razvojni stupanj jezika, epohu, moralnu dekadenciju, književni stil, autora i sl.9

Poslije antike, praksa igranja riječima pojavljuje se u indijskoj književnosti na jeziku kavi,10 u kršćanskoj apologetskoj književnosti i vjerskim polemikama, potom u renesansi, baroku, impresionizmu, avangardi, postmodernizmu, ukratko u razdobljima u kojima je važno iskazivanje subjektivnosti. Pojavljuje se u anegdoti, vicu, humoresci, komediji, dječjoj i jezičnoj poeziji, polemici, uopće u tekstovima kojima je cilj nasmijati i zabaviti. U francuskim srednjovjekovnim dramama rabe ju lude, budale i krvnici, dok »Goethe ne meće nikad Faustu u usta igru riječima, ali Mefistu počešće«.11 Posebice su je prigrlili nadrealisti i pripadnici skupine Oulipo koji su prakticirali sve poznate i izmišljali nove oblike jezičnoga ludizma. Općenito se najvećim majstorima igre riječima smatraju Aristofan, Plaut, Ciceron, Apulej, W. Shakespeare, J-B. P. Molière, F. Rabelais, K. Kraus, F. Nietsche i dr. Iza igre riječima stoji intelektualna aktivnost koja krši konvencije i čija su obilježja neobaveznost, neočekivanost, lucidnost i lakoća. Njezini konkretni učinci su vedrina, komičnost, ironija i iznenađenje.

Igra riječima podriva uobičajenu komunikaciju, razdvaja označitelj i označeno, izaziva užitak. Pierre Guiraud je ustvrdio da postoji stotinjak vrsta igara riječima te da se one mogu podijeliti ovisno o razini na kojoj se ostvaruju. Moguće je tako razlikovati fonetske (ekvivok, kalambur, anagram, holorima, etimološka figura, logogrif, palindrom, contrepet), leksičke (sinonimija, kalambur, šarada, akrostih, kronogram, metabola) i piktografske igre riječima (rebus, kaligram).12 Svaka pojedina figura ili postupak nastaje neočekivanim zamjenjivanjem ili ulančavanjem jezičnih jedinica ili, pak, različitim oblicima uključivanja jednih jedinica u druge.13 Zamjenjivanje se događa na paradigmatskoj osi, u podlozi mu je metaforički prijenos; ulančavanje i uključivanje događaju se na sintagmatskoj osi, u podlozi su im metonimija i metateza.

Ovdje ću načelno razlikovati zvukovne i smisaone igre riječima. U prikazu svake od kategorija izdvojit ću njezina uporišna obilježja, postupke na kojima se zasnivaju i navesti karakteristične primjere i učinke.

II. Zvukovne igre riječima

Primitivni su narodi vjerovali u jedinstvo zvuka i smisla, u bitnu povezanost riječi i stvari. Razvoj jezika išao je, međutim, u suprotnom smjeru. Riječi su danas samo dogovorni znakovi, zvuk i smisao potpuno su odvojeni. Zvukovne igre riječima idu usuprot takvu stanju, osamostavljivanjem materijalne strane označitelja dokidaju uobičajenu komunikacijsku logiku i pozivaju na uživanje u ludičkom potencijalu označivanja. Najizrazitije su zvukovne igre riječima paronomazija, fonetski kalambur, anagram, palindrom i holorima.

Najjednostavniji je i, prema Spitzeru, najniži oblik igre riječima »ubacivanje bilo kakve po zvuku srodne riječi, koja uopće ne pristaje u smisao rečenice«.14 Takvo se osamostaljivanje zbiva u paronomaziji, koja nerijetko karakterizira strukturu aforizma, poslovice, reklamnoga slogana ili parole:

Bilo kuda, Kiki svuda!

Bolje grob nego rob!

Pukovnik ili pokojnik!

Zamijenimo kvadrat mina za kvadrat mira.15

Traduttore, traditore!16

Budući da je vrlo prikladno stilsko sredstvo isticanja, humornoga ili satiričnoga prikazivanja, često je zatječemo u novinskim naslovima. Satirični je tjednik Feral Tribune atraktivnost svojih naslova, uz ostalo, gradio i na paronomaziji:

Plati pa se klati17

I vlast i mast18

Bolje pjat nego rat19

Razvidno je da se paronomazijom povezane riječi mogu razlikovati po početnom ili unutrašnjem glasu (ili glasovima). Zvukovno podudaranje među njima blisko je rimi ili razvijenom homeoteleutonu.

Fonetski kalambur zvukovno povezuje značenjski različite jezične jedinice. Temelji se na homonimiji (istozvučnosti) i homofoniji (sličnozvučnosti). Uvijek sugerira postojanje dvostrukoga smisla iskaza. Najčešće proizvodi humorni učinak. Nastaje ponavljanjem glasova ili slogova kao u grafitu ka-ka pi-pi talizam, dodavanjem, izostavljanjem, premještanjem ili promjenom glasova ili slogova i sl.

I kao pojava i kao pojam, kalambur je francuskoga porijekla. Njegova povijest počinje 1. listopada 1768. godine kada Denis Diderot u pismu Sophie Volland prvi put upotrebljava tu riječ. O etimologiji pojma postoje čak tri pretpostavke. Prema jednoj, izveden je iz prezimena Kahlenberg koje je pripadalo njemačkome ambasadoru u Parizu koji je loše govorio francuski i tako implicitno poticao dvorjane na raznovrsne igre riječima. Prema drugoj, u riječi kalambur spojeni su nizozemski glagol kallen (govoriti) i starofrancuska imenica bourde (greška, izmišljotina). Prema trećoj, korijeni kalambura kriju se u imenici calembredaine (prazno brbljanje). Među intelektualcima, ova figura ne uživa nepodijeljene simpatije. Njezini su veliki protivnici, među ostalim, Voltaire i Hugo.

Književni povjesničar i teoretičar G. Lanson opisuje kalambur kao elementarni oblik iskazivanja osjećaja pomoću jezične sonornosti, oblik koji može približiti istinske umjetnike i imbecile. Književni povjesničar i teoretičar G. Lanson opisuje kalambur kao elementarni oblik iskazivanja osjećaja pomoću jezične sonornosti, kao oblik koji može približiti istinske umjetnike i imbecile. Ipak, sporna elementarnost, udružena s ludičkom sviješću, nerijetko je izvor duhovitih, neočekivanih i rafiniranih dosjetki. Jednu od njih kreirao je Yves Audouard kada je riječ complimenteur (onaj koji dijeli komplimente) supostavio izrazu complet menteur (potpuni lažac). 20

Osobna imena i prezimena, poglavito u polemičkim kontekstima, omiljena su tema kalambura. Anonimni je suradnik «Riječkih novina« davne 1914. ironično obznanio da se autor drame Legenda zove Krleža zato što mu je duša kržljava. Koju godinu prije, A. G. Matoš u polemičkome žaru Tina Ujevića naziva Huljević i Pfujević, Arsena Wenzelidesa Aršin Kripelides, a pjesnika Stjepana Parmačevića ustrajno – u više tekstova – gospođicom (ili primaljom) Spermačević.21

Zdenko Škreb, uz ostalo, podsjeća na lukavstvo korčulanskoga načelnika Arnerija koji je za posjeta cara Franje Josipa, zaštićen općim klicanjem Živio!, sladostrasno vikao Živino!22 Internetskim forumima kruži pak zanimljiva lingvistička zagonetka: kako je moguće jednom riječju »prevesti« rečenicu U visinama, planine gadnije plamte.23 Odgovor je iznenađujuć i fascinantan:

Gore gore gore gore.

Da bi nastala ta rečenica, potrebno je poslužiti se sinonimijom i homonimijom, a da bi se razumjela ili posredovala drugima neophodno je pravilno akcentuirati svaku riječ.

Izrazito atraktivne podvrste igre riječima su anagram i palindrom. Iza njih nerijetko stoji sugestija da nam igra pomaže osvijestiti skriveno stanje stvari i otkriti dubinsku semantiku polazišnoga izraza. Anagram je izraz nastao premještanjem slova koje riječi, imena ili rečenice. Postupak je to kojim se preobražavaju pojedini označitelji i dovodi u pitanje stabilnost diskurza i funkcioniranje samog procesa označivanja. Tim se pitanjima – neočekivano – pozabavio Ferdinand de Saussure, utemeljitelj strukturalizma, jezikoslovac koji je lingvistici priskrbio epitet egzaktne znanstvene discipline. On se, naime, potkraj života posvetio proučavanju anagrama. Opsesivno je čitao homersku i vedsku poeziju, latinske saturnske stihove i starogermansku Pjesmu o Hildebrandu. Tamo je tražio i nalazio anagramirana imena bogova i junaka, što ga je navelo na ideju da ti stihovi posjeduju i dodatni znakovni sustav. Među inim, uočio je zakon sparivanja koji pretpostavlja da svaki samoglasnik ima protusamoglasnik u istom stihu (tj. da se udvaja i tako poništava) i zakon tematske riječi koji pretpostavlja da će jedan ili više stihova koji slijede anagramski ponoviti tematsku riječ (najčešće vlastito ime). O njegovu bavljenju anagramima svjedoči gotovo 15.000 stranica rukopisnih bilježaka u kojima je pokušavao proniknuti u pravilnost razmještanja slova ili skupina slova u tekstu. Primjerice, u trinaest početnih stihova Lukrecijeva epa O prirodi, koji prizivaju Veneru, otkrio je tri anagrama grčkog imena te boginje: Afrodita (Culler 1980). Bavljenje anagramima De Saussurea je istodobno magnetski privlačilo i zbunjivalo – često se pitao upućuju li njegovi pronalasci na kakvo pravilo ili su rezultat imaginacije.24

Evo nekoliko suvremenih primjera anagrama:

rat uma (← trauma)

Limar slaže krov. (← Miroslav Krleža)

Zlato, voli me pjesnik! (← Tko pjeva, zlo ne misli)

Anagram upozorava na snagu slova, na činjenicu da se ispod napisanoga kriju riječi i iskazi koji se s napisanim poigravaju, koji ga nedoslovno udvajaju, potvrđuju, ironiziraju ili osporavaju. Gdjekad se postupak anagramiranja apsolutizira – luteranski teolog Z. Celspirius u raspravi De anagrammatismo (1713), uz ostalo, piše: »Bog je otac anagramiranja«. U dugoj povijesti taj se postupak javljao u magijskim obredima, religijskim tekstovima, znanosti, pjesništvu, društvenim igrama, enigmatici i sl.

U književnosti anagram se obično pojavljuje kao lokalni postupak unutar teksta. Zadaća mu je ukrasiti diskurz, upozoriti na autorovu spisateljsku eleganciju, oštroumnost i dosjetljivost. Prvi hrvatski anagramist je Pavao Ritter Vitezović (1652–1713). Njegovi su latinski anagrami, objavljivani u posebnim svescima, stekli svjetski ugled. U pjesništvu anagram u pravilu sudjeluje u zvukovnim igrama iskaza. Relativno je čest u lirici Josipa Severa, gdje podupire ideju o postojanju zvuka prije smisla. Sever rabi mnoštvo potpunih (masa/ sama, danu/ nadu, uzorak/ uzroka, divnu/ dvinu) i nepotpunih (gori/ rog, muklu/ luku, tigar/ to igra) anagrama. Ivan Slamnig u trećoj strofi pjesme O monografiji anagramiranje izravno uključuje u oblikovanje smisla teksta:

– Za kormilom si slikan na »Arslanu«
(čvrst tok i čvrstu vožnju voli pisac).
Tvome je mjestu u tvome romanu
i ordinata znata i apscisa.

Riječ apscisa anagram je riječi pisac. Povezivanje matematičkog pojma i naziva za osobu uz koju se vezuje nepredvidljiva kreativnost podupire osnovnu intenciju pjesme: ruganje oskudnom mentalnom sklopu autora monografija, koji sve zaključke o djelu izvode iz životopisa pisca.

Anagram obilježava i pojedine tekstove M. Dizdara. Primjerice, smisao minijature Zapis o štitu izrasta iz sučeljenosti glagolskih oblika štiti i tišti:

Poiskah štit dobri da štiti me

Bacih ga potom dobrog jer
Tišti me.

U recentnim diskurzima anagram je u pravilu u funkciji igre i zabave. Najčešće se pojavljuje u enigmatici (križaljke, scrabble), popularnim kvizovima (Brojke i slova) i na internetu, gdje postoje programi koji u trenutku izlistavaju anagrame zadane riječi, i to na različitim jezicima. Anagram se naziva premetaljka, kviskov kod i sl.25 Različite enigmatske udruge često raspisuju natječaje u smišljanju anagrama. Pritom nastaju jednostavni anagrami pojedinih riječi ili pak anagrami složenih naziva ili rečenica. Jednostavni u polazišnoj riječi nalaze drugu riječ, izraz ili čak kraću rečenicu:

tunika (← unikat)

pun stila (← suptilan)

Ajde, komarci! (← demokracija)

Ti, ona, mrak... (← romantika).

Anagrami imena i ustaljenih naziva najčešće smjeraju neočekivanoj komunikaciji, gdjekad zapanjujućoj korespondenciji ishodišnog i anagramskog izraza. Pritom se obično razvrstavaju prema tematskom ili stilskom kriteriju (politički, sportski, estradni, erotski, polemički i dr.). Npr.:

Uh, mani se SAD! (← Saddam Husein)

sretan živalj (← žrtve nasilja)

Rodio vam Ahileja. (← Homerova Ilijada)

Najzahtjevniji i najosebujniji su anagrami razvedenih izraza i rečenica. Splitski je enigmatski klub 2008. g. raspisao natječaj za premetaljku izreke: Nogomet – najvažnija sporedna stvar na svijetu. Između osamdesetak prispjelih, pobijedio je prijedlog:

Jednostavan i živ sport, nevjerojatna mu snaga! (Z. Radisavljević)

Uza nj, grafemski sastav frazema potaknuo je oblikovanje anagramske pohvale nogometu, kritike domaćega prvenstva, čak i autoreferencijalni iskaz:

Ovaj jedinstven sport uragan je snažna motiva! (B. Nazansky)

Prvenstvo nam je užasno jadno, antiigra je stav! (D. Galić)

Žiri, ne spavaj! tu je nov dostojanstven anagram! (S. Bovan).26

Palindrom je riječ, stih, rečenica ili čitav iskaz koji se mogu čitati i slijeva nadesno i zdesna nalijevo. U oba smjera isti je fonemski slijed i (potencijalno) isti tekst. Pri odostražnome čitanju granice između riječi su drukčije, te je čitatelj taj koji osvještava i interpretira palindromsku strukturu iskaza. Savršenu definiciju te figure ponudio je Švicarac André Thomkins: RETROWORTER (retroslovnik); palindrom je, naime, opisao palindromom.

Kada riječ ima zrcalnu strukturu, govori se o prirodnom palindromu ili polupalindromu, jer ona nije rezultat svjesnoga rada u jeziku, govornik za njom ne poseže iz estetskih razloga niti osvještava činjenicu da se u oba smjera čita jednako. Takve su riječi: apokopa, bob, dovod, kajak, kapak, kisik, Krk, kuk, kuluk, melem, neven, oko, pokop, pop, potop, pup, radar, ratar, reper, rever, romor, rotor, sukus, šaš, tat, teret, topot, varav, zalaz... Najduži poznati palindromski leksem je finska riječ saippuakauppias koja označava trgovca sapunom – ima čak 15 slova.

Od antičkoga doba do danas u različitim jezicima nastaju rečenice obostranke koje nerijetko postaju dijelom kulturnoga pamćenja pojedine jezične zajednice. Oblikuju ih mislioci, književnici, govornici, enigmatičari, ljubitelji jezičnih igara. Ponekad su te izreke filozofične, ponekad se pozivaju na iskustvo, a ponekad svjedoče o neobuzdanosti čovjekova duha.

U hrvatskome jeziku palindromski se verbalni artizam obično oprimjeruje sljedećim rečenicama:

A mene tu ni minute nema.

Ana voli Milovana.

Anja voli milovanja.

E sine, ženi se!

Idu ljeta, pate ljudi.

Sir ima miris.

Udovica baci vodu.

U Rimu umiru.

Kada sam svojedobno potaknuo polaznike stilističkoga seminara da za vježbu načine palindromsku rečenicu, dobih – uz ostalo – sljedeće obostranke:

Anita vidi diva Tina.

Imena, a ne mi.

U snaši div vidi šansu.

Udaja za jadu.

Moram s Marom.

San imamo, omami nas!

Udar u radu.

Nema Kata kamen.

Dva su načina pojavljivanja palindroma u literaturi: 1. komponiranje teksta kao serije palindromskih struktura koje se realiziraju na razini pojedinih tekstualnih sastavnica (stih, strofa, rečenica) i 2. gradnja čitavoga teksta kao povratne strukture (monopalindrom). U hrvatskoj književnosti jedinstven primjer palindroma nudi pjesnička knjiga Palindromska apokalipsa Dubravke Oraić Tolić. Evo ulomka iz nje:

Primjetno je da je D. Oraić Tolić poemu izgradila postupkom serijalizacije palindromskih stihova. Tematizirajući ratnu apokalipsu koja se na prostoru Jugoslavije dogodila palindromske 1991. godine, autorica sugerira da su dvije strane koje palindromska simetrija prividno spaja zapravo sučeljene strane, strane koje se ne razumiju i koje govore različitim jezicima. Taj je stav eksplicitno iznijela u interpretaciji vlastitoga teksta:

Palindromski jezik utopijska je jezična igra. Njime nitko ne govori i nikada neće govoriti. Utopijsko je njegovo osnovno načelo da obje strane budu iste, da se jezik čita jednako slijeva i zdesna, s istoka i zapada. U normalnom jeziku, u normalnoj orijentaciji u prostoru, u normalnom shvaćanju europske civilizacije normalno postoje desna i lijeva strana, postoji istok i zapad, i nikomu ne pada na um da te dvije suprotnosti izjednačuje. To je palo na um palindromskom jeziku i autorici ove poeme.

Zvukovne igre riječima mogu se temeljiti na homonimiji, polisemiji, sinonimiji, glasovnoj sličnosti dviju riječi... Npr.

Uzdišući: vole, dragi voliću,
Voli mene, vole, i vola volit ću. (A. G. Matoš, Ljubavnik sramežljiv)

Ljudi pitaju: Babi l'on gradi spomenik? Otuda onaj spomenik dobi ime Babilona. (A. Starčević)

– Napokon si se i sam...
– Ma što »sise i sam«? Kakve sise! (R. Marinković, Never more)

Glumac Pero Kvrgić u svom prikazu igre riječima, navodi sljedeću zgodu:

Bio jednom jedan fanatični poklonik Revolucije pa isplanirao da će u čast Revolucije imati dvoje djece. Planirano – učinjeno. Ženskom djetetu dao je ime Lucija, a muškom – Revo. Djeca narasla. Jednoga podneva, dok su se djeca igrala u dvorištu, otac zaviče neka svi čuju: »Revolucija... Revolucija! Ručak!«

Eto što ti je moć riječi u luckastoj igri imenovanja: Revoluciju pozvati na objed!28

Posebno artističan slučaj zvukovne igre riječima zatječemo u holorimovanoj pjesmi, koja se u cijelosti temelji na homonimiji ili homofoniji. Isti se glasovni slijed ponavlja, ali tako da se oblikuje drukčiji izričaj te da se izravno podcrta dvostrukost čitanja. Holorimovana je pjesma Contrapuncta Zvonimira Mrkonjića:

1.
Rado strada
radost rada
2.
U prirodi
upri, rodi.
3.
Ubij, jedi
u bijedi.
4.
Neko pati
ne kopati!
5.
Gori li
gorili?
6.
Nas motri
na smotri!
7.
Sad nȁ
sa dna!
8.
Polag ovna
pola govna.
9.
Pas maže
pa smaže
10.
Šta koristi
štakor isti!

Značenje zvukovne igre riječima istraživao je, među ostalima, i Freud. On je smatrao da je stvar u tome da naš psihički stav usmjerimo na zvuk riječi umjesto na smisao, da stavimo predodžbu riječi na mjesto njezina značenja. Dio svoje prakse posvetio je analizi snova u kojima se javljala igra riječima. Interpretacijom igre riječima ozbiljno se pozabavio i Leo Spitzer. On je, pregledavajući korespondenciju talijanskih zarobljenika u Austriji za vrijeme 1. svjetskog rata, primijetio da ponekad kao adresu pošiljatelja – umjesto Kriegsgefangenlager – navode Krist che fam de lader, što je protumačio kao nesavršenu inačicu talijanske rečenice Cristo, che fame di ladro (Kriste, koja lopovska glad).

III. Smisaone igre riječima

Smisaone se igre riječima temelje na iznevjeravanju konvencionalnih načina povezivanja riječi i značenja. To iznevjeravanje u pravilu proizvodi komičan učinak, jezičnu dosjetku, šalu i vic. Smisaone se igre riječima najčešće ostvaruju leksičkim kalamburom, antanaklazom, ludičkom analogijom i akronimom.

Tjednik Feral Tribune brojne je naslove izgradio upravo na kalamburskim modifikacijama (umetanju, zamjenjivanju ili izostavljanju pojedinih glasova) te rastavljanju riječi. Tim su modifikacijama njegovi novinari stvarali raznovrsne aluzije i ludičke parafraze. Npr:

Pipi druga čarapa

Sluzavac u Splitu

Umor na mozgu

Sunčani lihvar

Poncije pirat

Mrak iz interesa

Strujni udav

Igre na smeću

Trg ovci

Antanaklaza je prvotno, u antici, dijaloška figura kojom su sugovornici istoj riječi pridavali različita, čak suprotna, značenja. Ovisno o kontekstu, njome su se mogli izazivati patetični ili, pak, humorni učinci. Danas je tako shvaćena antanaklaza u podlozi dijaloga u komedijama te, osobito, viceva čiji se humor temelji na nerazumijevanju sugovornika. Npr.:

Dolaze dva prijatelja u kavanu. Stariji pokušava naručiti piće:

– Konobar, daj dva piva!

– Nisam ja konobar. Ja sam šef sale.

– Dobro. Sale, daj dva piva.

Situacijska komika izrasta iz homonimičnosti opće imenice sala (dvorana) i hipokoristika Sale (Saša). Dakle, u pitanju su leksemi, koji samo slučajno (približno) isto zvuče. Sličnim se postupkom izaziva smijeh i u sljedećoj anegdoti:

– Tata, kako se zove vuk?

– Vuk se ne zove, on sam dođe.

O ludičkoj se analogiji može govoriti kada se u iskazu pojavi riječ koja posve odstupa od kontekstualno očekivane semantike, te kada upravo ona postane uzročnikom posvemašnjega preosmišljavanja, gdjekad i obesmišljavanja iskaza. Postoji čitava serija dosjetki iste sintaktičke strukture koja se temelji na završnome osporavanju dotadašnjega toka iskaza:

Bile dvije cure na bazenu: jedna pliva, druga saponija.

Idu dva čovjeka ulicom: jedan žica, drugi kabel.

Bile dvije učiteljice u školi: jedna pita, a druga kremšnita.

Idu dva čovjeka ulicom: jedan se češka, drugi se slovačka.

Bile dvije žene u rodilištu: jedna rađa, druga kukoč.

Idu dva čovjeka ulicom: jedan je uzrujan, drugi uzkolovoz.

Idu dva lovca šumom: jedan posrne, drugi po jelene.

Idu dvije životinje: jedna puma, druga benetton.

Idu dva frajera ulicom: jedan repa, drugi mrkva.

Idu dva nogometna suca ulicom: jedan je fer, drugi je etf.

Idu dvije bombe ulicom: jedna tic-tac, druga orbit.

Popravljaju dva zidara kuću: jedan krpa, drugi ručnik.

Bila dva frajera na poslu: jedan je radio, a drugi CD.

U tim dosjetkama zatječemo tobožnje usporedbe. One se realiziraju tako da završna riječ dosjetke u obliku s kojim stoji u korelaciji »prepoznaje« sasvim drugo od onoga što je kontekstom sugerirano. Primjerice, glagolski oblici za 3. lice jednine prezenta pliva, žica, pita naknadno bivaju protumačeni kao imenice, te im se u ludičkoj komparaciji supostavljaju imenice saponija, kabel, kremšnita. Osobito su stilistični oni leksički parovi u kojima se stvara ili sugerira novi leksem (uzrujan/ uzkolovoz, posrne/ po jelene). Uporište igre je homonimija. Pokušamo li opisati značenje gornjih iskaza, naći ćemo se na mukama. Igra riječima je stvorila »kratki spoj« među njihovim sastavnicama, izazvala komični učinak i zapravo ih obesmislila. Semantička je interpretacija nemoguća, jer se u tim iskazima pojavljuju dvije međusobno suprotstavljene logike označivanja.

Napokon, smisaona se igra riječima očituje i u pojedinim akronimima. Akronim je kratica sastavljena od početnih slova (ili slogova) riječi višečlanog izraza ili naziva, koja se gramatički ponaša i izgovara kao samostalna riječ. Budući da se neprestano ubrzava životni tempo i pojavljuju nove komunikacijske tehnologije, proces akronimizacije omogućuje brzu razmjenu informacija, štednju vremena i internacionalizaciju jezika. Međutim, uz očekivane izvedenice iz pojedinih naziva, povremeno nastaju izrazito stilogeni i osviješteno estetizirani akronimi. Najstilogeniji akronimi tvore se tako da se u konačnici njihov oblik posve poklapa s kojom od postojećih riječi. Kada pritom prizvana riječ značenjski podupire šifrirani sadržaj, stilogenosti se pridružuje i funkcionalnost. Npr.:

B.a.B.e. – Budi aktivna, budi emancipirana!

B.U.R.Z.A. – Bjelovarska udruga za razvoj i zapošljavanje

BUKA – Bjelovarska udruga za kulturnu aktivnost

DAH – Društvo arhitekata Hrvatske

GONG – Građani organizirano nadgledaju glasovanje

HURA – Hrvatska udruga reklamnih agencija

KUM – Korčulanska udruga mladih

LUČ – Likovno udruženje Čakovec

SRCE – Sveučilišni računski centar

UMNIK – Udruga mladih numizmatičara i kolekcionara

ZEUS – Zaštitarsko-ekološka udruga Senjar

Poseban je slučaj lažni akronim. Pojava je to ili naknadnoga ludičkog tumačenja pojedine riječi ili pak pridavanja novoga smisla postojećemu akronimu.29 Oba su postupka izrazito stilogena. U socijalističkoj Jugoslaviji nastavnici povijesti i zemljopisa znali su učenicima govoriti da zemlja graniči s BRIGAMA (Bugarska, Rumunjska, Italija, Grčka, Austrija, Mađarska, Albanija), čime su prividni akronim pretvarali u mnemotehniku (tehniku lakšeg zapamćivanja). Gdjekad se koja ideološki bitna riječ dodatno mistificirala akronimskom »interpretacijom«, npr.:

PIONIR = Pošten Iskren Odan Nepokolebljiv Istinoljubiv Radišan

B. Dežulović na blogu satirički spaja imenice broker i lopov:

U pučkoj ekonomskoj predaji za brokera je uobičajen naziv licencirana osoba za posredovanje u obrtu vrijednosnica, ili skraćeno lopov.

Krivo iščitavanje sadržaja postojećeg akronima obično je potaknuto polemičnim razlozima ili željom da se izazovu komični ili parodijski učinci, da se »prozaična stvarnost ironijski upiše u kraticu« te da se iz kontrasta trivijalnosti prizvanog i leksikaliziranog oblika akronima rodi figura.30 Na internetu kola niz kratica koje su ludičkom interpretacijom pretvorene u poruke o uživanju u alkoholu:

ADO – alkohol dolazi odmah (Army Digitization Office)

DBO – degustiraj brački opolo (DataBase Owner)

DNS – daj nam sauvignona (Domain Name Service)

DVD – daj vodu drugima (Digital Video Disc)

GPS – gorki pelinkovac svima (Global Positioning System)

GIS – gorki i stella (Geographic Information System)

GSM – gdje si, martell (Global System for Mobile)

HTML – hladan tuborg mamurluk liječi (HyperText Markup Language)

HTTP – hoću tamno točeno pivo ˙(Hypertext Transfer Protocol)

ISDN – isto, samo duplo natoči (Integrated Services Digital Network)

PAP – prekaljeni alkoholičari piju (Password Authentication Protocol)

PDF – pijemo do fajronta (Portable Document Format)

PPP – pijem pivu popodne (Point to Point Protocol)

WINS – vina ima, natoči svima (Windows Internet Naming Service)

Odnos između zvukovnih i smisaonih igara riječima usporediv je s odnosom između figura riječi i figura misli. Kod prvih je naglasak na glasovnome sastavu, na zvuku i smislu pojedine riječi, dok je kod drugih naglasak na ideji ili misli kojom se hoće izigrati očekivana semantika, prokazati kakva konvencionalna ideja ili misao.

IV. Funkcije igre riječima

U dugoj povijesti uz različite su se oblike igre riječima vezivale i različite funkcije. Pojavljivala se u govorništvu, magijskim obredima, religijskim tekstovima, mitu, filozofiji, znanosti, pjesništvu, konverzaciji, društvenim igrama, enigmatici i sl. Pritom je oscilirala između tajnog jezika koji mogu razumjeti samo odabrani i jezika koji destruira komunikaciju za volju trenutačne dosjetke, slučajnosti, dvosmislice ili čak besmislice.

U mjeri u kojoj se igra riječima definira svojom bezrazložnošću, ona oblikuje jezik koji se udaljuje od svojih funkcija.31

Unatoč tome, igra riječima može imati različite uloge. Važan je biljeg autorskoga stila, ističe govornikovu snagu, ljupkost i originalnost, obogaćuje idiom novim riječima i konstrukcijama, nerijetko je bitan element karakterizacije lika.

U prošlosti, gdjekad i danas, naglašavana je njezina kriptološka funkcija. U diplomaciji, vojsci i ezoteriji igra riječima skriva smisao i pomaže oblikovanju tajnih šifri, čarobnih formula, alkemijskih tekstova, proročanstava, tehničkih uputstava i sl. Njezin potencijal tajnoga jezika posebice dolazi do izražaja u diktaturama, ratovima, policijskim režimima.

Igre riječima su primjerice sastavni dio kabale, oblika židovskog misticizma koji se temelji na ideji stvaranja svijeta posredstvom jezika. Prema pojedinim kabalistima sveti tekst, Tora, stajala je Bogu na raspolaganju kao niz nepovezanih slova koja su se zbog Adamova grijeha oblikovala u poznatu priču; u suprotnom, priča bi bila drukčija.32 Želeći proniknuti u tekst vječne Tore, kabalist postojeći tekst iskušava trima postupcima atomizacije. Prvi, notariqon, pretpostavlja tehniku akrostiha (početna slova riječi u rečenici oblikuju novu riječ). Drugi, gematrya, zasniva se na vjerovanju da se svakom slovu hebrejskog alfabeta može pridružiti brojčana vrijednost, što je preduvjet potrage za parovima riječi s istim numeričkim identitetima koji onda postaju predmet mističkih i magijskih fabulacija (među znakovitije analogije spada ona da istu brojčanu vrijednost – 358 – u hebrejskome imaju zmija i Mesija). Napokon, treći postupak, temurah, zapravo je umijeće anagramiranja koje se shvaća kao postupak kojim je Bog stvarao svijet. Kabalističku je kombinatoriku u 13. st. do neslućenih granica razvio Abraham Abulafia. Vjerujući da svako slovo ima značenje, dapače da je svako slovo jedno od božanskih imena, rastavljao je Toru na slova, vjerujući da će – na kraju vremena – biti dešifriran savršeni sveti jezik iz kojega su izvedeni svi postojeći nesavršeni jezici.

Postupak anagramiranja svojedobno je u znanosti bio način čuvanja nove spoznaje. Istraživač bi ju šifrirao, kupujući si vrijeme za dodatne pokuse i provjere. Kada bi se posve uvjerio u njezinu ispravnost, razrješavao bi anagram i svijetu objavljivao svoje otkriće. Na početku 17. st. talijanski znanstvenik G. Galilei (1564–1642) uočio je da Saturn s obiju strana ima dotad nepoznate dodatke. Pronalazak je najprije sročio u anagramsku šifru:

SMAISMRMILMEPOETALEUMIBUNENUGTTAUIRAS.

Da je koji dokoni drznik pokušao razriješiti taj 37-slovčani anagram, suočio bi se s milijardama potencijalnih kombinacija. Takav se drznik, naravno, nije pojavio. Međutim, Galileiev prijatelj, njemački astronom J. Kepler (1571–1630) pokušao je iz zabave proniknuti u njegovu tajnu. Pretpostavljajući tip mogućega otkrića, kreirao je sljedeću latinsku rečenicu:

SALVE UMBISTINEUM GEMINATUM MARTIA PAROLES.

(Zdravo blizanci, potomci Marsa).

Kepler je pretpostavio da je Galilei otkrio dva Marsova satelita. Kada je Galilei ponudio rješenje svog anagrama, svijet je bio suočen sa sljedećim otkrićem:

ALTISSIMUM PLANETAM TERGEMINUM OBSERVAVI.

(Najgornji sam planet vidio trostruk).

On je, zbog nesavršenosti svoga teleskopa, vidio dodatke planetu, a ne prsten oko Saturna. Prsten će, s preciznijim teleskopom, pedesetak godina kasnije, otkriti Nizozemac C. Huygens (1629–1695). Zanimljivo je da je i on pronalazak najprije uobličio u šifru (AAAAAA, CCCC, D, EEEE, G, H, IIIIIII, LLLL, MM, NNNNNNNNN, OOOO, PP, Q, RR, S, TTTT, UUUU) da bi tek tri godine poslije objavio njezino razrješenje:

ANNULO CINGITUR TENUI, NUSQUAM COHAERENTE AD ECLIPTICAM INCLINATO

(Prstenom tankim okružen, što ga nigdje ne dotiče, a nagnut je prema ekliptici).

Ipak, kada se stvari svedu na bitno, ključna funkcija igre riječima je ludička.33 Postupci kojima se ostvaruje taj koncept temelje se na igri i aktiviraju sva njezina bitna obilježja: slobodu, neobaveznost, lakoću, neutilitarnost, fiktivnost, užitak. Igra riječima nudi lingvističku zabavu, koja uvijek pretpostavlja tekst s najmanje dva različita smisla. Pokušavajući semiotički što preciznije opisati njezino funkcioniranje, Pierre Guiraud je, po uzoru na De Saussureovu dihotomiju signifiant (označitelj) i signifié (označeno), specijalno za igru riječima uveo dihotomiju ludant (ludičnik, tekst koji se igra) i ludé (ludično, tekst na kojemu se igra).34 Ta dihotomija spretno upozorava na karakter igre riječima, na njezin iznimni potencijal preosmišljavanja ili obesmišljavanja. Ona je zaumni, provokativni i neočekivani odjek postojećih iskaza, destruktivna parafraza koja je u većini slučajeva presudno ovisna o lingvističkoj podlozi koja se humorizira i izigrava.

V. Igra riječima u hrvatskoj filologiji

U hrvatskoj filologiji fenomen igre riječima najprije bilježe leksikografi. Ardelio Della Bella, Šime Starčević i Bogoslav Šulek nazivima priričak, pririječak i prirječje označavaju poslovicu, prilog, ali i igru riječima.35 Potkraj 19. st. u stilističkim i retoričkim priručnicima pojavljuje se bilo igra riječima kao vršno ime za različite oblike jezičnoga ludizma bilo kao pojedinačna figura u kojoj se taj ludizam očituje. Janko Tomić u svoju Hrvatsku stilistiku uvrštava anominaciju tvrdeći da ona »jest često ponavljanje jedne te iste rieči, ali ne u istoj formi, a naznačuje jednu misao, koja se često dodira glasbe, poezije.«36 Oprimjeruje ju, među inim, rečenicama:

Sluti, sluto doslutit ćeš!

Trgovac trguje na trgu!

Zagorje ga izgorilo, polomlje ga polomilo.

Laži lažni Lazare.

Hvalila se Hvalisava.

Ivan Filipović u Kratkoj stilistici za gradjanske i višje djevojačke škole upotrebljava naziv igra riječima, tj. doslovce piše:

Igra s riečmi sastoji se u tome, da se spoji njekoliko rieči, kojim je ista korenica; ili ako se ista ili slična rieč u raznom smislu upotriebi.37

Opis potkrepljuje četirma stihovima iz 9. pjevanja Osmana:

Tako lovice u lovu se
uloviše pri lovini;
pače gusa usred guse
inih plijeneć plijen se čini.

Iznimni poznavatelj figura i njihova funkcioniranja Luka Zima u poglavlju o paregmenonu navodi citirana određenja, te zaključuje da Tomićeva definicija odgovara onome što on opisuje kao poliptoton i paregmenon, a Filipovićeva da pokriva njegove opise paregmenona, anaklase i paronomasije.38

Opsežnu sintetsku raspravu o igri riječima napisao je Zdenko Škreb (1949). Rekonstruirao je njezinu povijest, pokušao pojasniti njezinu prirodu, otkriti jezične i psihološke mehanizme koji je pokreću, njezinu ulogu u kominikaciji i kulturi.

Literatura

• Bagić, Krešimir. 4. VI. 2009. »Pjesnik, pastir pjesama, pjevajuća patnja povijesti«. Vijenac: 398: 7.
• Bagić, Krešimir. 3. XII. 2009. »Riječi pod riječima«. Vijenac: 411: 7.
• Bagić, Krešimir. 11. III. 2010. »Riječ u koju stane rečenica«. Vijenac: 418: 7.
• Bagić, Krešimir. 1. VII. 2010. »Jezični ludizam«. Vijenac: 426: 7.
• Bagić, Krešimir. Rječnik stilskih figura. Rkp.
• Bonhomme, Marc. 1998. Les figures clés du discours. Paris: Seuil.
• Budor, Karlo. 1995. »Retorika i njezin odnos prema igri riječima«. U: Živa Benčić i Dunja Fališevac (ur.) Tropi i figure: 327–343. Zagreb: Zavod za znanost o književnosti Filozofskog fakulteta.
• Buljan, Alojz. 2003. Kombinatorika u igrama riječi. Novska: Matica hrvatska.
• Calembour. Pregled: 25. 6. 2011.
• Cazeneuve, Jean. 1996. Du Calembour au mot d'esprit. Monaco: Éditions du Rocher.
• Culler /Kaler/, Jonathan. 1980. Sosir: osnivač moderne lingvistike. Prev: B. Hlebec. Beograd: XX vek.
• Eco, Umberto. 2004. U potrazi za savršenim jezikom. Prev. I. Kovač. Zagreb: HENA COM.
• Filipović, Ivan. 1876. Kratka stilistika za gradjanske i višje djevojačke škole. Zagreb: Knjižara Lav. Hartmána.
• Guiraud, Pierre. 1976. Les jeux de mots. Paris: PUF.
• Kovačević, Miloš. 1998. Stilske figure i književni tekst. Beograd: Trebnik.
• Kvrgić, Pero. 1995. »Igra riječi«. U: Krešimir Bagić (ur.) Rječnik Trećeg programa: 166–167. Zagreb: Biblioteka Hrvatski radio.
• Lešić, Zdenko. 2008. Teorija književnosti. Beograd: Službeni glasnik.
• Marković, Ivan. 2009. »Tri nehrvatske tvorbe: infiksacija, reduplikacija, fuzija«. U: Rasprave Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb 35: 217–241.
• Muhvić-Dimanovski, Vesna. 2005. Neologizmi. Problemi teorije i primjene. Zagreb: FF press.
• Oulipo. 1988. Atlas de littérature potentielle. Paris: Gallimard.
• Pougeoise, Michel. 2001. Dictionnaire de rhétorique. Paris: Armand Colin.
• Simeon, Rikard. 1969. Enciklopedijski rječnik lingvističkih naziva. Vol I–II, Zagreb: Matica hrvatska.
• Starobinski, Jean. 1971. Les mots sous les mots (les anagrammes de Ferdinand de Saussure). Paris: Flammarion.
• Škreb, Zdenko. 1949. Značenje igre riječima. Poseban otisak iz 278. knj. Rada JAZU. Zagreb. Str. 77–193.
• Tomić, Janko. 1875. Hrvatska stilistika. Zagreb: Tiskom Dragutina Albrechta.
• Zima, Luka. 1988. Figure u našem narodnom pjesništvu s njihovom teorijom. Pretisak izdanja JAZU iz 1880. Zagreb: Globus.
• Živković, Dragiša (ur.) 1986. Rečnik književnih termina. Beograd: Nolit.