Uz pojam se kognitivne znanosti koji je 1973. godine kao termin predložio Britanac Christopher Longuet-Higgins, jedan od utemeljitelja Odjela za umjetnu inteligenciju i percepciju (1967) pri Sveučilištu u Edinburghu, vezuje interesno područje široka multidisciplinarnoga i interdisciplinarnoga obuhvata zasnovano na studiju umjetne inteligencije, neuroznanosti, psihologije, filozofije, lingvistike i antropologije, s danas već i vrlo prisutnom nadogradnjom društvenih i humanističkih disciplina koje se zaokupljaju odnosom ljudske svijesti i ukupnoga spektra jezičnih kao i drugih simboličkih tvorevina koje čine ishode spoznajnih procesa na brojnim poprištima ljudske kulture. Primjenjivost studija kognicije na poprištu umjetne inteligencije i ljudskoga uma tijekom je svega nekoliko dekada dovela do preraspodjele interesnih težišta u široku spektru znanstvenih disciplina te rezultirala, kako se to običava reći, kognitivističkim obratom u znanosti: prelijevanjem kognitivističkih uvida preko disciplinarnih međa matičnih disciplina te novim metodama i znanstvenim dosezima izgrađenim na snazi objedinjenih vizura ranije odjelitih sfera ljudske misli.

Nema sumnje da se postajanje i postojanje stilskih figura temelji na postojanju varijanata, inačica (usp. Pranjković 2005: 11) na različitim jezičnim razinama: na fonološkoj odnosno fonetskoj, na morfološkoj, tvorbenoj, sintaktičkoj, suprasintaktičkoj (tj. na razini teksta), leksičkoj, semantičkoj. Prema antičkim retoričarima inačice koje dobivaju narav stilskih figura nastaju na osnovi četiriju temeljnih postupaka: prvi se postupak naziva imutatio (zamjena) i sastoji se u tome da se jedan jezični element zamijeni, supstituira drugim; drugi je postupak adiectio (dodavanje) i sastoji se u tome da se postojećem elementu doda kakav drugi element; treći je postupak detractio (oduzimanje) i sastoji se u tome da se kakvoj jedinici i/ ili cjelini oduzme kakav element, da se nešto što je bilo sastavnim dijelom te jedinice i/ili cjeline izostavi; i napokon četvrti je postupak transmutatio (premještanje) i sastoji se u tome da pojedini jezični elementi zamijene mjesta, tj. da se jedan element nađe na mjestu drugoga i/ili obrnuto (usp. Zima 1988: 16 i Kovačević 1998: 14).

Raspravljanje o jezičnoj raslojenosti često započinje s konstatacijom da je već iz predteorijskog općeg iskustva poznato da se jedan te isti jezik različito govori, djelomice različito i piše, u ovisnosti od govornika, okolnosti, vremena i mjesta, odnosno ovisno o specifičnim društvenim uvjetima u kojima se taj jezik upotrebljava (Berruto 1987). Svaka od ovih različitih varijacija u kojoj se pojavljuje jezik naziva se varijetetom. Dakle, varijeteti se smatraju zbiljskim, jedinstvenim oblicima u kojima se pojavljuje jezik, oni su konstrukt koji je najbliži empirijskoj stvarnosti.

Kad bismo u maniri psihoanalitičkih kritičara povijest stilistike (korpus tekstova koji se bave teorijskim promišljanjem stilistike i stila) čitali kao karton u kojem je zapisana povijest bolesti pacijenta X, moglo bi nam se učiniti da naš pacijent pati od kronične interpretoze. Terminološki, interpretoza je pojam koji su Deleuze i Guattari (2004: 127) pripisali jednoj od dviju temeljnih neuroza ljudskoga društva (druga bi bila signifiance). Prema njihovu tumačenju obje su neuroze usko vezane uz razinu označitelja i uz opsjednutost interpretacije da se nekako probije onkraj tog označitelja, da dođe do skrivenog značenja za koje se pretpostavlja da se tamo nalazi pa da se tako vrati na svoje ishodište – na izvor jezika, teksta, svijeta.

U četrdesetogodišnjoj povijesti feminističke lingvistike mogu se detektirati tri osnovne kronološke i idejne faze razvoja toga lingvističkog pravca. Početkom se drži 1973. godina kad je Robin Lakoff objavila članak „Language and Woman’s Place“ u kojemu iznosi dvije osnovne teze: prvo, da muškarci i žene govore drugačije i drugo, da je to posljedica muške dominacije uopće. Iz potonje njezine teze proizlazi dominacijski pristup proučavanju roda i jezika koji obilježava prvo razdoblje feminističke lingvistike, a na prvoj se tezi temelji razlikovni pristup koji prevladava u drugome razdoblju. Već su krajem 1980-ih i početkom 1990-ih uočene manjkavosti obaju tih pristupa, pa se otad razvija i uspostavlja nov model istraživanja odnosa roda i jezika u kojemu se prevladavaju dotadašnje isključivosti i predrasude o rodu i spolu, o muškome i ženskome jeziku, o moći i marginalnosti, o seksizmima i seksističnosti jezika te o jezičnoj normi i devijaciji.

Usprkos značenjskoj i uporabnoj rasprostranjenosti pojma stil, hrvatska je filologija navikla stilistiku motriti ili kao metodu pomnoga čitanja književnoumjetničkih tekstova ili kao pomoćnu lingvističku disciplinu koja opisuje stilsko raslojavanje jezika u svakodnevnoj uporabi. Dakle, usprkos odavno prihvaćenoj tezi da je „stil sâm čovjek“, iz koje proizlazi da stilistici „ništa ljudsko nije strano“, stilistički je djelokrug, osobito u domaćoj filologiji, tradicionalno sveden ili na proučavanje autorskih književnih stilova ili na opisivanje jezičnih zakonitosti u šest uskih, standardom zadanih funkcionalnih stilova. Prihvaćajući takvu podjelu poslova, lako je iz vida izgubiti činjenicu da je stilistički potencijal zapravo neograničen, odnosno da stilistika s lakoćom pronalazi svoje interese u najrazličitijim sferama ljudskoga života i djelovanja.