Metafore koje život znače, knjiga autora Georgea Lakoffa i Marka Johnsona, profesora i filozofa sveučilišta Berkeley te Oregonskoga sveučilišta, nastala je 1978. godine, a 2015. dobila je i svoj hrvatski prijevod. Knjiga broji 254 stranice, a podijeljena je u 30 poglavlja s pogovorom, dodatnim pogovorom iz 2003. godine. U hrvatskom se prijevodu može pohvaliti i Kazalom imena te Kazalom pojmova koji trebaju pomoći u snalaženju pri čitanju. Lakoff i Johnson pokušali su ukazati na važnost metafore u svakodnevnom jeziku i mišljenju, ali i preispitati postojeće teorije značenja. Svoje su postavke obogatili mnoštvom primjera iz engleskoga jezika, a u hrvatskom su prijevodu dobili ekvivalente. Hrvatski ekvivalenti nisu nužno doslovni jer se vodilo računa o zadržavanju autentičnosti, autorskoj misli i vremenu u kojem je knjiga nastala.

Govoriti o medijima (u medijima) te o specifičnom položaju koji mediji danas imaju u polju javne komunikacije nije zahvalno. Ponajprije, ta je tema predmetom proučavanja brojnih disciplina i o njoj se može govoriti iz različitih perspektiva: politološke, komunikološke, sociološke, kulturološke ili iz perspektive teorije informacije. Govoriti o medijskom diskurzu kao o konglomeratu funkcija koje jezik javne komunikacije vrši u jednom specifičnom društvenom prostoru, također se može iz više perspektiva. Mogu se opisivati konkretni oblici u kojima se on ostvaruje s obzirom na tehnološke zadanosti njegovog komunikacijskog kanala (televizija, radio, novine, internet), može se propitivati njegova raslojenost s obzirom na jezične funkcije koje taj tip diskurza vrši služeći se pritom različitim žanrovima, može ga se promatrati kao presjecište različitih diskurznih tipova i strategija ili vrednovati s obzirom na njegov više ili manje „slobodan“ odnos prema jezičnoj normi..

U Kroatističkoj biblioteci Filozofskoga fakulteta Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku objavljena je knjiga Kroz mijene i dodire publicističkoga stila autorica Vlaste Rišner i Maje Glušac. Riječ je o jezikoslovnoj, ponajprije morfosintaktičkoj i sintaktičkoj, potom normativističkoj i stilističkoj studiji o publicističkome stilu kroz tri stoljeća. Knjiga obuhvaća istraživanje koje je kronološki s jedne strane uokvireno novinskim i časopisnim početcima na hrvatskome jeziku u 19. st., a s druge, suvremenim tiskovinama u prvome desetljeću 21. stoljeća. Unutar te inicijalne i krajnje točke hrvatskoga novinstva u suvremenome smislu, autorice se usredotočuju na analiziranje jezičnih značajki publicističkoga stila ponajviše u starijoj građi poput Gajevih Novina horvatskih i Danice, Hrvatske lipe, Branislava, Jeke od Osijeka, Vjesnika Županije virovitičke i Anđela čuvara.

J. L. Austin završava svoje dvanaesto predavanje mišlju da je na predavanjima samo govorio što bi valjalo činiti umjesto da je djelovao. Koristeći kritičku analizu diskursa ovim će se radom pokazati da je govoreći na predavanjima itekako djelovao, prije svega legitimirajući se kroz instituciju i poziciju predavača. Između ostalih pojmova koji su značajni za suvremenu lingvistiku, Austin je definirao i performativ, kojim se obilato služi na različite načine. Spajajući u svom akademskom diskursu ono što on zove eksplicitnim performativom i primitivnim sredstvima potvrdit će da govori ovlaštenim jezikom. Na kraju će se pokazati vrijednost istraživanja spoja usmenog i pisanog diskursa za buduće analize.