Marina Biti, Danijela Marot Kiš, Poetika uma. Osvajanje, propitivanje i spašavanje značenja, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb 2008, ss. 318.

Maciej Czerwiński. 2009. Stil i značenje. Fluminensia 1: 209-219.

Knjiga koju ćemo prikazati predstavlja osnovne koncepcije kognitivne lingvistike i kritičkih teorija (također onih u znaku kritičke analize diskursa) te razmatra mogućnosti primjene tih teorija na istraživanja izabranih književnih djela. Govoreći općenito, glavni je predmet interesa ove knjige značenje jezičnih znakova (o čemu, uostalom, saznajemo iz podnaslova), pri čemu se ponajprije analizira utjecaj ljudskog tijela i osjetila u konstruiranju semantike jezičnih izraza koji se ostvaruje posredstvom metaforičkog prijenosa (kao u teoriji Lakoffa i Johnsona) i teorije stapanja (conceptual blending kao u teoriji Fauconniera i Turnera). Obje su teorije najprepoznatljiviji putokazi kognitivnih znanosti, napose jezikoslovlja. Autorice minuciozno ispituju pretpostavke jezika iz perspektive načina na koji čovjek konceptualizira izvanjezični svijet i načina na koji uspostavlja njegov smisao. Naposljetku, preispituju se i načini na koje čovjek u postmodernističkoj refleksiji (primjerice u postkolonijalnoj teoriji) pokušava propitivati ili čak negirati svoju ‘vlast’ nad svijetom.

Knjiga se sastoji od četiri osnovna dijela (tri glavna i Uvod), a svaki se dio raščlanjuje na više manjih potpoglavlja. U prvom, najopsežnijem dijelu, naslovljenom Od tjelesnih pretpostavki kognicije prema diskursu: »pred«diskursni momenti (str. 21-145), propituju se teoretska stajališta na kojima počiva kognitivna metoda. Drugi se dio, naslovljen Propitivanje značenja u jezično posredovanoj domeni stilskih i estetskih učinaka (str. 147-256), koncentrira na višedimenzionalne analize izabranih književnih djela svjetske književnosti (Ime ruže i Otok prethodnoga dana Umberta Eca, Robinson Crusoe Danijela Defoa, Gospodin Toe Johna Maxwella Coetzeea, te Otok Aldousa Huxleya). U zadnjem se dijelu, pod naslovom Spašavanje značenja ili etičke implikacije istitsnuta glasa (str. 257-289), rezimiraju rezultati istraživanja i pokazuju daljnje implikacije takva pristupa, napose u kritičkim teorijama.

Knjiga je – kako na teoretskom, tako i na empirijskom planu – veoma bogata, tako da nije moguće prikazati sve aspekte koje se u njoj propituju, a kamo li ih podrobno analizirati. Stoga ću u ovom prikazu pokušati skrenuti pozornost na, prema mom mišljenju, najvažnije elemente istraživanja koje čine ovaj rad originalnim i izuzetno potrebnim doprinosom čitavoj misli u hrvatskoj filologiji ili čak humanistici.

U teoretskom i metodološkom smislu knjiga se temelji na novijim lingvističkim koncepcijama koje su – bazirajući se na sve radikalnijoj kritici de Saussurea – izgradile izuzetno poticajne modele interpretacije jezičnih pojava. Susreću se ovdje (i isprepleću) dva smjera suvremenog, interdisciplinarnog jezikoslovlja (koje 'koalira' s kulturnom antropologijom, psihologijom i sociologijom): (1) kognitivna lingvistika i (2) kritička analiza diskursa. Uzgred budi rečeno, takvo se stapanje paradigmi pokazuje plodnim za istraživanja književnih djela i može poslužiti kao jedan od ponovnih pokušaja zbližavanja lingvistike i književne teorije, o čemu će više biti riječi na kraju ovog prikaza.

U knjizi se integracija obaju lingvističkih smjerova ostvaruje na specifičan način. Dok je kognitivni model u središtu samih istraživanja, kritička se analiza diskursa ostvaruje poglavito na razini kritičkog čitanja dominantnih i totalizirajućih ideologija koje – često nesvijesno i implicitno – funkcioniraju u našim društvima i determiniraju naš jezik i naše mišljenje, pa tako i djelovanje. Kritičko čitanje predstavlja pokušaj rekonstrukcije (pa i dekonstrukcije) određenih spoznajnih modela koji detrerminiraju našu komunikaciju i tako omogućavaju reprodukciju ideoloških sustava koji – zahvaljujući svojem simboličkom kapitalu (da podsjetimo na termin Pierrea Bourdieua) – održavaju vlast nekih društvenih skupina.

Da je riječ o primjeni kognitivne metode čitatelj doznaje iz Uvoda, gdje se može pročitati sljedeće: „Upirući pogled u svijet, skloni smo previđati pretpostavke čina koji nazivamo gledanjem, odnosno sebe – sadržane već i u samome pogledu koji pridružujemo svijetu, posredstvom kojega nesvjesno i sami postajemo disjelom svega što vidimo“ (str. 9). Drugim riječima, čovjek – kao spoznajno biće – aktivno sudjeluje u činu percepcije svijeta, zahvaljujući čemu ostavlja u slici (ili bolje: u slikama) toga svijeta ‘pečat’ tog promatranja. U simbolizaciji elemenata toga svijeta (dakle, grubo rečeno, u upotrebi znakova za označavanje tih elemenata) potreban je aktivni promatrač koji postaje subjektom i, prenoseći smisao (svoga) svijeta, u jeziku ostavlja tragove vlastita prisustva (podsjeća to na bahtinovsku sliku autora, ali u našem slučaju autor nije isključivo autor književnog djela, već svaki mogući interlokutor). Na takav način taj subjekt nesvjesno (p)ostaje zabilježen u svakom znaku, pa tako i u svakom komunikatu, što u književnom, što u neknjiževnom.

Upravo se u neknjiževnom komunikatu ova prisutnost najmanje osjeća jer je na vrlo sofisticiran način naturalizirana, pa tako i kolektivizirana; budući da je se uzima zdravo za gotovo, ona ima status objektivne istine (a ne subjektivne slike, što u biti jest). No, kažu Autorice, „ljudska svijest, rukovođena čovjekovim spoznajnim potrebama, poseže za idejom objektivnoga najčešće previđajući da već i sam čin mentalne, ili štoviše jezične identifikacije predmeta, predstavlja čin 'uljuđivanja' svijeta koji remeti nikad nam do kraja dohvatno stanje stvari 'po sebi'“ (s. 9). Zato jezik „neminovno kodira dvostrukost ljudskoga položaja: potrebu za napuštanjem tijela (tendenciju objektiviranja ljudske stvarnosti) i potrebu za otjelovljenjem objektiviranog (tendenciju subjektiviranja svega što dotakne)“ (str. 9).

Prihvatimo li ove teze, nalazimo se pred vratima najbitnije (i kako pronicljive!) teze kognitivizma prema kojoj nas jezik– da opet citiramo Autorice – izvodi „iz prostora za koji smo fizički vezani prema širim horizontima smisla i značenja“ (str. 10). Drugim riječima, jezik nam omogućava iskorištavanje kategorija koje su nam dostupne u konkretnom dodiru sa svijetom (uglavnom posredstvom osjetila preko kojih izravno doživljavamo svijet) za opis i razumijevanje (te ovladavanje!) apstraktnih kategorija koje su nastale u spoznajnom činu. Na tome se, da podsjetimo, temelji još uvijek neprevedena na hrvatski jezik revolucionarna knjiga Lakoffa i Johnsona Metaphors We Live by). Čitatelja koji je bar malo upoznat s kognitvnom teorijom, ne čudi teza Autorica o uspostavljanju svijeta, pri čemu „čin pridruživanja jezika svijetu (...) ugrađuje pojam tjelesnoga u sve predmete, pojave pa i relacije na koje referiramo“ (str. 10), a „transgresivna logika metaforičkih prijenosa“ omogućuje nam da posredstvom na[e tjelesnosti (od koje tako pokušavamo pobjeći) potčinimo svijet zahvaljujući upotrebi imena i uvođenju katagoriziacija (što se, u načelu, najčešće podrazumijeva).

Čovjek je, prema kognitivnoj teoriji, uronjen u jezik(u), a konkretno u diskurs(u) – koji je „poprište stalne (re)interpretacije i (re)afirmacije subjekata koji sudjeluju u njegovu stvaranju boreći se za svoje artikulacijske pozicije. Diskurs je nadjezični „organizam“, sačinjen od jezične i nejezične tvari koje se unutar njega neprestano raščinjaju, pretapaju, rekreiraju, tj. koje se znakovno i narativno oblikuju, razoblikuju i preoblikuju, združuju i razdružuju (...)“ (str. 13). Mogli bismo dodati da u takvoj vizuri diskurs postaje svojevrsni dinamični univerzum ili prostor u kojem se odigrava višedimenzionalna uspostava (aktualiziranih) značenja i uspostavlja uloga sudionika procesa komunikacije (sudionicima tog procesa će se Autorice vratiti u drugom poglavlju, propitujući Jakobsonov model komunikacije).

Sve ove teze potvrđuju da je knjiga Poetika uma na teoretskom planu odmak od objektivističkih semantičkih teorija na račun konstruktivističkih teorija, ovdje s kognitivističkim prizvukom. Propituje se ljudsko tijelo, koje igra jednu od najvažnijih uloga u spoznajnom procesu – u procesu stvaranja značenja, što u krajnjoj liniji znači da objektivistička teorija značenja ne stoji, a u središtu se teoretskog pristupa nalazi teza o tjelesnosti razuma koja „počiva na uvažavanju tjelesnih uvjetovanosti samoga procesa mišljenja koji se odvija posredstvom naših tjelesnih mehanizama. Sposobnost našeg razumskog funkcioniranja neodvojiva je od djelovanja svijeta na tijelo, i od naših tjelesnih reakcija na svijet“. I dalje: „(...) Značenje kao produkt tiče se relacija nas i svega što vidimo, čujemo ili dodirujemo, vezuje se uz osjete boli i ugode, kao i uz naše motorički kondicionirane sposobnosti svladavanja prostora i manipulacije predmetima“ (str. 29). Stoga je iskustvo našeg svijeta najbitnije jer taj naš svijet je „jedini svijet koji uistinu poznajemo i kojim se služimo da bismo spekulirali o drugim svjetovima“. Na takav način naš svijet postaje svojevrsna (da to tako nazovemo) ‘baza derivacije’, a tijelo je najvažniji čimbenik u spoznajnom činu, što znači da se upoznavanje svijeta – čak i onog apstraktnog – vrši upravo posredstvom tijela. Takva teza stvara preduvjet za ‘pomirbu’ uma i tijela za koji su se tako izrazito zalagali George Lakoff i Mark Johnson te koncentrira čitateljevu pozornost na konstruktivističkoj naravi metafore koja u procesu konvencionalizacije nije lako vidljiva. Obje su teze temeljne za knjigu Marine Biti i Danijele Marot Kiš.

Ključna operativna figura tih procesa je „mapa“, u okviru koje se vrše metaforički prijenosi bazičnih kategorija koje – zahvaljujući neprestanim konceptualizacijama – vode razvoju značenja leksema i drugih jezičnih jedinica. Mape su stoga entiteti bez kojih bi proces komunikacije bio nemoguć jer su one zajednička baza kodova (i znanja) svih interlokutora.

Autorice – pozivajući se na novija psihološka ili psiholingvistička istraživanja (npr. Goeffrey Pullum, António R. Damásio) – odbacuju (ili oslabljuju) čuvenu Sapir-Wharfovu hipotezu. U središtu se pozornosti nalazi „mentalni jezik“ („jezik misli“) – svojevrstan unutrašnji i neverbalni jezik („unutrašnji kod“) „na kojem se utemeljuju spoznajni procesi i sam jezik“ (str. 65), koji se povezuje „s procesom osvještavanja čovjekova ja, s naslaganjem svijesti jedinke o sebi samoj“ (str. 67) – jezika misli „kao unutrašnjeg resursa nastanjena predodžbama“ (str. 69). Tek se naknadno pojavljuje verbalizacija (usp. „Verbalizacija se naslanja na temeljnu svijest ljudske jedinke koja je sama po sebi neverbalna, mada i ona može dijelom biti polučena iz verbalnih iskustava“, str. 72), koja „počiva na specifičnoj sposobnosti prevođenja misli u jezik“ (str. 73). Upravo u tome se smislu jeziku (kojeg se dovodi u vezu s „proširenom sviješću“) oduzima funkciju koju su mu pripisivali zagovornici jezičnog determinizma.

No, sve u svome, čini se, slabljanje hipoteze jezičnog determinizma – koje ima svoje opravdane argumente i vodi redefiniranju odnosna jezika i svijeta (ali samo iz jedne perspektive) – ne utječe na ključnu tezu s kojom bi se također složili zagovornici Sapir-Wharfove hipoteze, takve naime da (realni) svijet izmiče spoznajnim mogućnostima čovjeka. Teza da „mi smo u slici; možemo je širiti, mijenjati, preiscrtavati, ali ne možemo iz nje iskoračiti“ (str. 86) je teza koju je uistinu teško odbaciti. Ova se naša slika – koja samo djelomično odgovara jezičnoj slici svijeta1 – sastoji od naših predodžaba koje smo stekli iz našeg iskustva i socijalizacije. Ona je „poput složene značenjske mape koja podliježe neprestanu redefiniranju i preiscrtavanju“ (str. 85); „u skladu s time, određujemo se prema svemu prošlom, sadašnjem i budućem gradeći hipotetske scenarije“ (str. 85). Naša je slika, da dodamo, slika utkana od mnoštva subjektivnih i intersubjektivnih (društvenih, ideoloških, kulturnih, itd.) elemenata, no u procesu komunikacije prikazujemo tu sliku (nesvjesno?) kao objektivnu.

Pitanje apsolutizacije naše istine vodi nas prema društveno pridržanim „istinama“ ili arbitrarnim proizvodima društvene volje (str. 87) koje su – kako zapažaju Autorice – posljedica prihvaćanja zdravo za gotovo takve subjektivne slike. U takvoj je vizuri svijet – svijet kakvim ga mi ‘vidimo’ – stopljen sa slikom, neodjeljiv od nje; stoga se mogu mijenjati istine o njemu, kao što se može mijenjati i slika svijeta. Vidimo dakle da teoretski model ove knjige – kao sva istraživanja toga tipa – počiva na krajnje konstruktivističkom načelu.

U sljedećim potpoglavljima Autorice analiziraju izabrane primjere metafora prema modelu Lakoffa i Johnsona te teorije konceptualnog stapanja Fauconniera i Turnera s ciljem egzemplifikacije navedenih teoretskih pretpostavki. Ključna preostaje uloga tijela u njegovu „susretu“ sa svijetom (str. 101) jer smo svi „literarna bića”, bića „koja neprestano vrše pretvorbu svega aktualnog u virtualno, koja su u svojoj tjelesno-prostornoj određenosti označena i neutaživom intelektualnom potrebom da sve što susreću podvrgnu interpretaciji“ (s. 103).

U okviru se toga modela razmatra pitanje dihotomija. Očito je da su dihotomije temeljni jezični i spoznajni mehanizmi ljudske nazočnosti u svijetu, no u objektivističkim teorijama njihov se izvor tražilo uglavnom u izvanjezičnom i izvanspoznajnom svijetu smatrajući da one pripadaju objektivnim kategorijama. Međudim, Autorice – pozivajući se na kognitivno promišljanje svijeta – dihotomije dovode u vezu s ljudskim tijelom i, općenito, s ljudskom tjelesnošću. Na takav način one „ne egzistiraju same po sebi, već proizlaze iz konfliktnosti ljudskoga položaja koji se značenjski reflektira na jezik i podvrgava ga logici suprotnih silnica kojima je označeno samo ljudsko postojanje“ (s. 125). Drugim riječima, dihotomije su posljedica aktivna djelovanja uma koji na za sebe tipičan način (upravo na ljudski način!) percipira realnost i prenosi bazične opreke (npr. unutrašnje-vanjsko, muško-žensko, život-smrt) na druge apstrakne domene. Kognitivne znanosti govore u tom slučaju o svojevrsnom antropocentrizmu koji – kako vidimo – poprima posve biološke odlike jer „pojam razlike ne prethodi tijelu, već iz njega slijedi kao logički ishod određen pozicijom umjetnog središta koju smo sami sebi dodijelili izdvajajući se iz prirode i opirući se, snagom uma, bezumnoj stihiji prirodnih zakonitosti koji ugrožava tjelesni opstanak nemislećih vrsta“ (str. 122). Za kognitivističko shvaćanje svijeta bitno je međutim da su sve razlike koje je, oslanjajući se na tijelo, ‘stvorio’ naš um nevidljive na prvi pogled jer su se zatrle tijekom konvencionalizacije i leksikalizacije. Prisutnost tijela treba dakle raskrinkati i pokazati mehanizam kojemu je služilo kao uzor. Evo najprototipnije kognitivne metode.

Na takav način petrificiramo opreke koje već postoje u našem jeziku (i u našoj spoznaji) ili gradimo nove, pri čemu nismo do kraja svjesni da u njihovim temeljima leži naš vlastiti odnos spram vlastita tijela. Tako je, primjerice, stvorena opozicija virtualno-materijalno koja je „izvod kulturno nasljedovane opozicije uma i tijela“ (str. 123). Virtualno, zahvaljujući metaforičkom prijenosu koji su opisali Lakoff i Johnson, konceptualiziramo pomoću SPREMNIKA u kojem se nalazi neka materija – virtualno se nalazi u materijalnom (poput ideja koja se nalaze u glavi, ljubav – u srcu¸ znanje - u knjizi itd., ali također duša u tijelu!). Takav mehanizam omogućava nam da virtualno možemo također percipirati i izvan SPREMNIKA, kao nešto što postoji samo po sebi, ali treba se prisjetiti da „iz ideje virtualnog može stoga proizići ideja raja podjednako kao i pakla (...) Podjednako, materijalno možemo poimati kao sustav prepreka ali i putova; kao izvor energije i snage ili, suprotno, nemoći i slabosti; kao ishodište osjetilnih užitaka ali i kao poprište tjelesne muke” (s. 126).

Takva razmatranja značenja neminovno vode prema bitnom problemu rječnika kao reprezentacije jezika (ili bolje: reprezentacije jedne od razina jezika) koja – kako s pravom zapažaju Autorice – ne prikazuje značenja jezičnih jedinica, već „konture značenja“ (str. 117). No, unatoč manjkavosti rječnika (pa tako i enciklopedija, baza podataka, udžbenika), ili bolje rečeno: ‘institucije’ rječnika ili enciklopedija, njihov je utjecaj u društvenoj zbilji izrazit, „o čemu svjedoči svagda prisutna volja da ih se citira i nudi kao odgovore na sva pristižuća pitanja“ (str. 118). Zahvaljujući tome ta autorizirana sredstva inventarizirana znanja drže društvenu vlast (tako je, da podsjetimo, otprilike vlast razumio Michel Foucault) koju mogu lako reproducirati. Štoviše, svaka jedinka posjeduje svoje vlastite rječnike, enciklopedije, baze podataka „inventariziranih i obrađenih iskustvenih predmeta gdje smo sami autori definicija koje im pridružujemo“ (str. 120). Ljudi su stoga sami autori definicija, što čini element njihova identiteta (koji treba razumjeti kao beskonačan i dinamičan proces) i omogućava situiranje jedinki u prostoru društvenih ideoloških kodova i svjetonazora. Stoga „naša radna memorija, preduvjet našemu autobiografskome ja, nije tek puki zbir podataka kojima raspolažemo, kao što ni u širem kulturnome prostoru rječnici, enciklopedije ili podakovne baze nisu i ne mogu nikada biti posve nepristrani zapisi, već nose u sebi subjektivne momente izbora i interpretacije koje dotična kultura objektivira i upisuje u pojam znanja” (s. 121).

U drugom se dijelu knjige propituje značenje u izabranim knjigama svjetske književnosti. U Ecovu romanu Ime ruže radnja je smještena u samostan u kojem se moralne vrijednosti prenose putem simboličkog poretka u kojem se znakovi mogu hermeneutički iščitati jer se „tumače kao pouzdani vodiči u dešifriranju stvarnosti i kreiranju ljudske spoznaje, odnosno perspektive realnosti“ (str. 149). Sve se nalazi u ambijentu kršćanski determinirane zbilje, u kojem su jasno određene opreke po modelu tijela i duha (a također i zla i dobra i drugih metafora orijentacijskog tipa), odnosno u dualitetu tijela i uma kao mehanizama spoznaje. U romanu se, slikajući prototipne junake (Adsona, fra Vilima, opata Jorgea), pokušava propitati spoznaju koja se s jedne, tradicionalističke, strane svodi na „preslikavanje zadanoga i neupitnog božanskog reda“ (str. 152), i koja s druge pak strane želi taj stav, sukladno ideološkim promjenama početka renesansnih kretanja, verificirati i, konačno, potčiniti ljudskim umijećima. Takav stav reprezentira fra Vilim koji – zapažaju Autorice – razmišlja preko ruku, što znači da on povezuje um i tijelo, a „slika objektivne stvarnosti i postulata koje iz nje izvodimo preobražava se time u viziju ili konstrukt koji izvodimo iz sposobnosti vlastita osjetilnog/tjelesnog aparata, te zatim tom konstruktu pridajemo oznake univerzalnosti i objektivne istitnitosti“ (str. 163). Takva naturalizacija (termin koji često upotrebljava Norman Fairclough) vodi apsolutizaciji jedne vizije, jedne jedine istine, dok fra Vilim više vjeruje u mogućnost postojanja više istina jer se svaka istina može – ovisno o subjektu – posredovati na mnogo različitih načina.

U sljedećem se potpoglavlju uspoređuju Defoov Robinson Crusoe i Coetzeejev Gospodin Toe (u originalu Toe). Autorice analiziraju knjigu nobelovca iz 2003. godine iz vizure postkolonijalne kritike koja se negativno odnosi prema dominantnim idejama zapadnoeuropske kulture. Iz analize proizlazi da se s mijenama aksiologije (ali i denotacije!)2 pojmova poput napredak mijenja i naturalizirani imaginarij zapadnoeurpskih vrijednosti – svojevrsni simbolički kapital (da podsjetimo: termin Pierrea Bourdieua) koji je zapadnoj civilizaciji omogućavao reprodukciju kulturnih (auto)stereotipa.

Dekonstrukcija glavnih elemenata slike svijeta ili predodžaba zapadne kulture (predodžbe napretka kroz rad i liberalno-kapitalističkog kulta rada, zapadnjačke uljudnosti, ‘univerzalne’ nadređenosti europocentrizma, podjele društvenih uloga, muškosti, itd.) u Coetzeejevom se romanu pojavljuje na više razina: na razini konstrukcije likova – pogotovo Petkova i Robinsonova – i njihovih uloga u literarnom univerzumu (ovdje se upotrebljava za kognitivnu analizu ključna paradigma središte – periferija), na razini pripovjedačke pozicije, a „reprodukcija Crusoeova primarnoga kulturnog iskustva u novim okolnostima realizira se na deklarativnoj razini (Crusoe sebe smatra gospodarom, kraljem otoka), no u funkcionalnom smislu njegov pokušaj prilagodbe doživljava neuspjeh“ (s. 185).

Ako se figuru Crusoea predstavlja na takav način (iako se u romanu pitanje deklarativnosti veže uza sve likove), moglo bi se dodati da takav stav ima ozbilnije posljedice za status same ideje znaka. Znakovi naime, koji su u pozitivističkoj filozofiji imali svoju kreativnu moć (podređivali svijet zapadnoeuropskom čovjeku), prestaju imati takvu ulogu. Ako se deklarativnost općenito udaljuje od poretka stvari, onda se dekonstruira također (ili: prije svega) ‘ontologiju’ samog znaka. Takvo promišljanje znaka vodi tome da simbolički sustav gubi svoju referencijalnost, ne referira više na to na što je referirao prije (u vrijeme dominantnog kolonizacijskog diskursa kod Defoea). Sve što significira Defoeov Crusoe izgubilo je – što zbog povijesnih promjena, što zbog same postmodernističke refleksije koja se očituje u romanu Coetzeeja – svoje designate. Deklarativnost – semiotički poredak – ostaje samo puki zbir znakova, praznih znakova koji više nemaju reproduktivnu narav, ostaju u sferi iluzije. Takva nas teza dovodi u vezu s kritikom tradicionalnog dualizma i referencijalnog promišljanja znakova u duhu antiesencijalizma. U neopragmatističkoj se filozofiji, primjerice, govori o inscrutability of reference, dakle o nemogućnosti dohvatanja ili determiniranja referencije. Zar ovo nije i sudbina novog Robinsona na otoku i Susan Barton čija priča-spremnik (story – store) ima posebnu vezu sa stvarnošću? Doista, u sferi iluzije ostaje pitanje istine i laži; istinu se može razumjeti isključivo kao proizvod konceptualizacije – način na koji čovjek podređuje i kategorizira svijet prema svojim potrebama. Za razliku od Defoeova romana, u Gospodinu Toeu istina se (kao i laž) relativizira, što stvara „pretopljeni prostor zbilje i fikcije“ (s. 194).

U analizi oblikovane slike svijeta (tog „našeg doživljaja svijeta“, uobličenog „u mapu podataka“, kako to – prema Damasiou – definiraju Autorice) u spomenutim romanina ključne postaju kategorije prostora i vremena: „Dva temeljna koncepta djelatna u okvirima izgradnje slike svijeta, vezana velikim dijelom uz aktivnosti kretanja i snalaženja, u osnovi su velikoga dijela metaforičkih konstrukcija kojima nastojima uobličiti i razjasniti svoj položaj u svijetu te razvrstati i klasificirati različite manifestacije kroz koje se uobličuje mapa stvarnosti“ (str. 229). To znači – opet se ponavlja glavna teza – da zahvaljujući tim najprirodnijim kategorijama našeg izravnog dodira s okolinom oblikujemo – preko metaforičkog prijenosa – složenije koncepte.

I tako, primjerice, dva najvažnija koncepta naše stvarnosti, vrijeme i prostor, imaju svoju naturaliziranu i konvencionaliziranu konceptualizaciju. Vrijeme je, kako – pozivajući se na istraživanja Gibbsa – kažu Autorice, povezano pogotovo s konceptom kretanja, „promjene i ireverzibilnosti, a zatim i oznakama potrošnosti, ograničena resursa i samim time dragocjenosti i vrijednosti“ (str. 231), dakle – na kraju – s konceptom prostora koji pomaže svesti kategoriju vremena na koncepte bliske materijalnoj stvarnosti. Prolaznost se vremena stoga konceptualizira kao promjenjivost materijalnoga svijeta te, što je bitno, uloga uzročno-posljedičnih veza kao ključnih elemenata konstrukcije vremena.

No, takvi konvencionalizirani koncepti vremena, koji se nalaze u jeziku svih funkcionalnih ostvarenja (teško je čak zamisliti da bi se vrijeme moglo predstaviti drukčije), u literarnom univerzumu mogu doživljavati „ponovnu metaforizaciju“ (str. 239). Primjerice, zapažaju Autorice, u Ecovom romanu Otok prethodnoga dana autor stvara „literarni konstrukt u kojemu se isprepleće niz metaforičkih konstrukcija vremenske kategorije, s neprekidnim aluzijama na njezinu povezanost s kategorijama prostora“ (str. 243). Drukčije se poimanje vremena očitava u Coetzeejevom romanu, gdje je „stvorena metafora vremena koje stoji“ (str. 234). Zaustavljeno vrijeme (koje podsjeća na pjesmu Wislawe Szymborske Ljudi na mostu) skreće pažnju na njegovo desocijalizirano doživljavanje, posve individualno, koje je oslobođeno pretenzija aktivnog sudjelovanja u životu civilizacije (dakle reprodukcije te civilizacije), a takav se topos uklapa u postmodernističku ideologiju.

I koncept prostora – poput vremena – apstraktni je koncept, no imaju pravo Autorice kad kažu „da prostor funkcionira na nižoj razini apstraktnosti od vremena“ (str. 243). Doista je tako, i ne samo zato jer prostor možemo lakše omediti i lakše ga ‘doživjeti’ te orijentirati se prema odrednicama u njegovu sastavu, nego također i zato jer je kategorija prostora baza za metaforizaciju više vremenskih kategorija (npr. zadržanih u prijedlozima i prefiksima tipa od ... do, i dr.). Prema organizaciji se prostora točno vidi kako funkcionira ljudski um koji želi prostoru (kao i, u krajnjoj liniji, vremenu) nametnuti vlastiti poredak prema kojem bi se mogao orijentirati i koji bi – na kraju – mogao i svladati. S ograničenostima i s poretkom povezana je i hijerarhija vrijednosti, što se dobro vidi u ponuđenoj analizi Ecova romana Ime ruže. U tom djelu talijanskoga semiotičara raščlabma na vremenske periode i na određena mjesta u Zgradi ima reprodukcijsku narav i, na metaforički način, simbolizira uspostavljeni aksiološki poredak.

Meni se čini da bi se takav model srednjovjekovne zbilje mogao primijeniti i na današnje prilike jer je očito da i dan danas postoje različite hijerarhije čije prisutnosti nismo do kraja svjesni. Zar Zgrada u Ecovu romanu ne podjseća na današnja sveučilišta (od kojih je dobar dio koncipiran na labirintu, poput zagrebačkog filozofskog fakulteta, a mnoga sveučilišta – sa svojim knjižnicama – izgledaju kao samostani) i sve druge institucije koje štite kononsko znanje? Naravno, postoji dovoljno razlika između srednjovjekovlja i današnjega doba (o čemu ne moramo ni govoriti), no čini se da se valja također prisjetiti teza koje je o nadzornoj naravi diskursa iznio često u knjizi spominjani Michel Foucault (primjerice u eseju L'ordre du discours). Diskurs, da podsjetimo, u svim znanostima (ali i svugdje drugdje!) funkcionira kao institucionalni regulator uspostavljanja moći i poretka. Da kažemo figurativno: diskurs štiti sve moguće Zgrade i hijerarhije koje na njima počivaju (što lako možemo dokazati istražujući jezik na kojem se obično sporazumijevamo u Zgradama i načine na koji način smo podređeni labirintima sveučilišne administracije ili bilo koje druge institucije). Čini se dakle da i današnje institucije, na temelju različitih metaforičkih prijenosa, mogu funkcionirati kao omeđena mjesta koje „snagom pridanih im simboličkih/metaforičkih značenja sudjeluju u reprodukciji kulturom determiniranih značenja i vrijednosti“ (str. 248), samo što su temelji suvremenih Zgrada drukčije građeni, što znači drukčije metaforizirani. To pokazuje da je metaforizacija dinamičan proces i, s razvojem spoznajnih umijeća, može otvarati i potencirati niz drugih prijenosa. U krajnjoj bi se liniji moglo pod metaforu ZGRADE podvući i svijet koji je na otoku stvarao Robinson Crusoe – Zgrade na sliku i priliku Zgrada koje je poznavao u svome zapadnjačkom svijetu.

Sve spomenuto nije puka kritika ni tog dijela knjige, niti naše kulture koja takve institucije posjeduje i na njima počiva. Čini se – a o tome previše ne brinu kritičke teorije – da bez institucija, ma kakve one bile, život na koji smo navikli ne bi bio moguć. U čovjeku postoji nekakva potreba potčinjavanja, kategorizacije, stvaranja poretka – sve posredstvom jezika (ili drugih semiotičkih sustava). Ako nestanu institucije, počnu se graditi nove institucije koje će štititi nove vrijednosti i nove Zgrade, i tako ad infinitum.

U zadnjem se dijelu knjige rezimiraju glavne pretpostavke i pokušava se tematizirati značenja „odozgo“ i značenja s ruba. Prva su značenja – apsolutizirana i prikazivana na pozornici koja ovdje metaforički označava središte drušvene zbilje i dominantnih ideologija, dok su druga – rubna, marginalizirana i drukčija od uspostavljene slike, stoga se nalaze u „zoni nepostojanja“ (str. 264). Ovdje je na djelu „spašavanje značenja“ – kao „obrana od klišeja i od ispražnjenih ideologema“; riječ je dakle o dijalogu i pregovoru „koje započinju oni koji misle drukčije i koji svojim imenima i licima reprezentiraju razliku“. „Progrediranje razlike koja nagriza autopetrifikacijske tendencije zadanih konstelacija začinje se izvan središta spektakla – u diskursnim nišama, na „malim pozornicama“ i s „malim auditorijem“, u vidu diskusrno perifernih procesa koje pokreću oni koji misle drukčije“ (str. 264). Riječ je dakle o svojevrsnoj ‘borbi’ protiv legitimiziranih i autoriziranih diskursa koji nastupaju na glavnim „pozornicama“ (i tako kontroliraju vlast), a male se pozornice bore za svoje rubne i marginalizirane ideologeme. One sada – uobličene u raznorazne pokrete protiv diskriminacije i ravnopravnosti (pa tako i kritičkih teorija) – sve izrazitije preuzimaju mjesta na glavnim pozornicama.

* * *

Da rezimiramo. Knjiga Marine Biti i Danijele Marot Kiš je – kako sam pokušao dokazati – cjelovita studija koja prikazuje dostiguća kognitivnih znanosti u propitivanju značenja jezičnih znakova i njihovih učinaka na literarnu zbilju izabranih djela. Kognitivinolingvistička metodologija nudi niz instrumenata za istraživanja književnosti jer je u stanju dohvatiti (i ovo je, dakako, metafora!) puno smislova koji su u tradicionalnom pristupu nestali zbog odbijanja analize jezika kao spoznajnog procesa koji unosi u književna djela dodatna – nevidljiva na prvi pogled – značenja. Ponuđena istraživanja – koja bi također mogla krenuti i u podrobnije analize metafora i u analize paradigme središte-periferije koja se ostvaruje u velikom dijelu diskursa i mnogo drugih aspekata (kako bi primjerice bilo zanimljivo istražiti odnos tijela i uma te tijela i duha i njihove osmoze u Imenu ruže!) – otvaraju kognitivnim znanostima prostor u hrvatskoj filologiji. Treba se nadati da će biti iskorišten.

Autorice u Uvodu priznaju da njihova knjiga ima „otvorenu“ narav. I doista, čitanje ove knjige – poput Ecovog teoremata Otvorenog djela – zahtijeva veliki aktivni interpretacijski napor, ne samo zbog terminologije već i zbog „otvorene“ kompozicije koja ponekad ne olakšava čitanje knjige. Tako se, primjerice, pojedinosti teorije Lakoffa i Johnsona kontinuirano nadopunjuju u cijeloj knjizi, a ponekad i u neočekivanim trenucima (npr. tipovi metafore u tom modelu objašnjavaju se tek na stranici 102). Šteta što Autorice nisu odlučile na samome početku pojasniti sve termine i teoretske modele kako bi olakšale kontakt s knjigom. A knjiga je – o tome treba voditi računa – zahtjevna, pogotovo za one čitatelje koji nisu upućeni u kognitivističku i kritičku teoriju, s obzirom da obje imaju vrlo specifičnu terminologiju. Čitatelja također treba upozoriti na termin diskurs koji se u ovoj knjizi upotrebljava na malo drugačiji način nego što je to bilo u Raslojavanju jezične stvarnosti (gdje je Marina Biti, uz Ladu Badurinu, koautorica). Knjiga o kojoj je riječ – izuzetno važna za hrvatsku stilistiku – termin diskurs povezuje prvenstveno sa stilističkom (ali ne isključivo!) domenom, dok u prikazivanoj knjizi diskurs najčešće denotira konkretnu jezičnu strukturu koja je usko povezana s ideološkim kodovima (takav model blizak je analitičarima diskursa iz anglosaksonskog miljea; uzgred budi rečeno francuska škola drugačije definira diskurs). Usporedimo li obje knjige na prvi pogled, vidimo da se ovdje radi o napuštanju usko stilističkog prostora u korist analize značenja. Međutim takva teza nije do kraja istinita jer se u prvom slučaju ne radi o pukoj stilistici, niti se u drugom slučaju može govoriti o pukoj semantici. U drugoj se knjizi pitanje stila podređuje potragama za značenjem, ali stil – dakle domena u koju se smješta komunikacija – suodgovorna je za kreaciju tog značenja (to je uostalom bila jedna od teza Raslojavanja, no ona tek ovdje dolazi do svog punog izražaja). Moglo bi se reći, uvjetno rečeno, da se stilistički prostor pretvara u semiotički prostor u kojem značenja generiraju jezični znakovi, izvanjezični determinanti, te stilistička pripadnost.

Poetika uma izvanredno pokazuje kako bismo danas trebali pojmiti semantiku jezičnih znakova. Značenje nije ni puka definicija (pogotovo ne definicija iz rječnika), niti statičko semantičko polje. Značenje je izuzetno komplicirana ‘tvar’ koja nije (samo) zrcalo izvanjezične stvarnosti, već i sustav na koji čovjek svijet doživljava i sustav koji on, jednako tako, kreira, a kreirajući ga – svladava, podređuje (na način sličan onome o kojem piše Susan Barton u jednom od pisama gospodinu Toeu kako riječima podređuje Petka vlastitoj volji). Prihvatimo li takvo mišljenje, lako ćemo razumjeti da semantička istraživanja moraju voditi računa o tome kako takav proces izgleda (kako ga je najbolje opisati) i kako se ta stvorena slika svijeta (posredstvom jezika) transformira i kako se održava.

Poetika uma, na kraju, ima još jednu vrlinu. Ona pokušava premostiti jaz koji je razdijelio sestrinske discipline u okviru filologije – teoriju jezika i teoriju književnosti. Knjiga se tako implicitno nadovezuje na sve one teorije – primjerice one velikih filologa Jakobsona, Spitzera, Uspenskog i druge – koje su pokazale da je razdvajanje ovih discpilina poput odvajanja tijela od uma - ono za obje znači smrt.

Preostaje još za kraj izraziti sumnju teoretske naravi koja se ne tiče prikazivane knjige, već općenito kritičke teorije. Teorija tog tipa doista nudi jedan prihvatljiv model analize naspram pozitivističke, jednoglasne i apsolutizirane slike svijeta protiv koje nastupa. Takva kritika ima, dakako, svoje etičko uporište. Međutim, zapanjuje način na koji se bori protiv tradicionalnih (pozitivističkih i esencijalističkih) ideologema. Kao da bi nudila jednu novu „istinu“ (iako otvoreno priznaje da ima više istina) – isto onako arogantno kako je u Defoeovom romanu Robinson Crusoe pokušavao podrediti sebi cijeli otok. Moglo bi se reći da kritička misao mrzi Robinsonov način djelovanja, no s druge strane bori se da postane njegov nasljednik.