Austin, J. L. (2014) Kako djelovati riječima. Prevela: Andrea Milanko. Zagreb: Disput.

1. Uvod

Hrvatski prijevod Austinovih predavanja koja je održavao 1955. na Harvardu (Kako djelovati riječima, 2014) došao je, unatoč velikom kašnjenju, u zgodno vrijeme. Zadnje desetljeće lingvistika i stilistika pokazuju više zanimanja za akademski diskurs, a pri tome im u interpretaciji, opisu i tumačenju pomaže i Austinova teorija o performativima te govornim činovima. Zašto koristimo termin akademski diskurs, a ne znanstveni stil? Početkom 21. st. u sklopu funkcionalne stilistike razvijaju se dva različita termina. Tradicionalni je pogled skloniji znanstvenom stilu (Tošović 2002: 266), a u kritičkoj se analizi diskursa upotrebljava pojam akademski diskurs (Kovačević, Badurina 2001: 152). Akademski diskurs posrećeno1 je rješenje zato što istovremeno upozorava na to da jezik promatramo u upotrebi, na interpersonalnu aktivnost koja ima svoju svrhu te na to da je diskurs mreža konvencija, znanja i prakse koja determinira čovjekovu stvarnost, ali i njegovo ponašanje (Katnić-Bakaršić 2006: 286). Ako jezik shvatimo kao komunikaciju koja ima svrhu, onda i Austinova predavanja pa kasnije i knjigu Kako djelovati riječima treba promatrati kao diskurs koji komunicira sa svojim slušateljima i čitateljima. I sam nas Austin na kraju 12. predavanja poziva na djelovanje: Štoviše, čitateljima prepuštam pravu zabavu primjene toga u filozofiji (Austin 2014: 116). Desetljećima kasnije lingvisti i stilističari komuniciraju s njegovim djelom na način da prihvaćaju njegove postavke ili upozoravaju na greške. Austin je kroz svoj rad pokazao nekoliko podjela govornog djelovanja pa u svojoj prvoj fazi govorne iskaze dijeli na performative i konstative, u drugoj fazi govorni akt s obzirom na djelovanje na akt lokucije, ilokucije i perlokucije. U zadnjoj fazi na osnovi tipologije ilokucijskih snaga daje podjelu ina verdiktive, egzercitive, komisive, behabitive, ekspozitive. Searle Austinu prigovara da mu je tipologija neprecizna pa sam govorne akte dijeli na asertive, direktive, komisive i ekspresive (v. Pupovac 1990). Među onima koji polemiziraju s Austinom je i Bourdieu koji upozorava na to da je Austin promatrao djelovanje u samom jeziku, zanemarivši pritom činjenicu da jezik dobiva autoritet izvana. Način govorenja i građa diskursa ovise o društvenom položaju govornika jer se tako definira pristup legitimnom, ortodoksnom, službenom govoru (Bourdieu 1992: 91). Austin doista pokušava objasniti peformative i perlokucijski čin, ali zaboravlja na svoj ovlašteni položaj koji mu priskrbljuje moć da djeluje u ime grupe i na grupu. Ta se moć iskazuje u obliku performativne magije ili kao alkemija predstavljanja. Grupa se tako personificira u jednu osobu i dobiva mogućnost djelovanja i govorenja. Austin govori, ali što je važnije, djeluje u ime grupe tako što daje biološko tijelo jednom konstituiranom korpusu. Djeluje i tako što prenosi svoja iskustva i spoznaje govorom organiziranim s obzirom na jezične strukture. Tako jezikom djeluje (govori) i ostvaruje kreativnu praksu (Škiljan 1976: 20). Pokušat ćemo dokazati jedinstvenost Austinova stila analizom njegova akademskog diskursa i pokazati da se upravo on u svojim predavanjima obilato služi performativima, retoričkim i stilističkim sredstvima, ali i nekim primitivnim sredstvima u govoru, kako ih sâm naziva (Austin 2014: 50). Indikativno je što ćemo se koristiti kritičkom analizom diskursa jer je upravo performativ pojam od kojega kreću suvremeni lingvisti u postavljanju vlastitih teorija.

2. Ovlašteni jezik

Krenut ćemo od kraja 12. predavanja gdje Austin ostavlja dojam osobe koja nije svjesna svojeg djelovanja:

1. Stvarao sam program, to jest govorio sam što bi valjalo činiti umjesto da sam djelovao;
2. Predavao sam.

Međutim, što se tiče 1), volio bih misliti da sam pritom donekle sređivao način na koji su se stvari već pokrenule i u nekim dijelovima filozofije napreduju sve većom silinom, a ne da sam samo obznanjivao individualni manifest. A što se tiče 2), svakako bih volio reći da, po mome mišljenju, nigdje nije ljepše predavati nego na Harvardu. (Austin 2014: 116)

Samo ovaj ulomak ima nekoliko svojstava akademskoga diskursa kao što su gradacija i topos naglašene subjektivnosti, ali o tome ćemo govoriti kasnije. Zasad nam je cilj pokazati da Austin ima legitimitet koji mu omogućuje djelovanje. Legitimitet mu daje okolina u kojoj djeluje, ali i on sam ovim govorom. Iz navedenoga ulomka zaključujemo da je njegova profesija predavač (u ovim predavanjima, predavao sam, predavati), ali i da predaje na velikom i priznatom sveučilištu, Harvardu. Mišljenja je da nije djelovao, ali u daljnjem tekstu čitamo kako se nada da nije obznanjivao individualni manifest što znači da je svjestan da govori u ime grupe istomišljenika koji su već imali nešto reći na istu temu. Legitimiranjem kroz instituciju mjesta na kojemu predaje, Austin činjenje pretvara u djelovanje te daje moć svojim iskazima. Analiza njegovih predavanja pokazat će da se služio visokim stilom s mnogo primitivnih sredstava. Za analizu akademskoga diskursa Katnić-Bakaršić u Stilističkim skicama navodi nekoliko pitanja koja zanimaju stilističare, a to su: retoričke strategije, ovlašteni jezik i narativna priroda. Da se Austin koristi ovlaštenim jezikom dokazali smo okolnostima u kojima se nalazi predavajući na Harvardu. Osim okolnosti za ovlašteni je jezik bitan odabir glagolskoga lica. Je li se govornik odlučio za topos afektirane skromnosti, objektivnosti ili naglašene subjektivnosti? U slučaju Austinovih predavanja i performativa svo troje pojavljuje se u diskursu. Budući da ćemo koristiti Austinovu terminologiju nije zgorega da objasnimo što je to Austinu performativ. Na istom ćemo odlomku promotriti i kojim se glagolskim licima poslužio:

I kako onda da nazovemo rečenicu ili iskaz toga tipa? Predlažem da ga nazovemo performativnom rečenicom ili performativnim iskazom ili, kraće, "performativom". Termin "performativ" upotrebljavat će se za mnoštvo srodnih smislova i konstrukcija, baš kao što je to kod termina "imperativ". Naziv se, dakako, izvodi iz glagola "izvoditi", koji je uobičajen uz imenicu "radnja"; upućuje na to da se izricanjem iskaza izvodi neka radnja – obično se misli da se njime samo nešto kazuje. (Austin 2014: 4)

Prvo možemo zaključiti da Austin nije načinio razliku među pojmovima rečenice i iskaza. Iako u fusnoti dodaje da bi rečenicu trebalo gramatički definirati, govori da rečenice čine razred iskaza. Austin i dalje promatra iskaz kao dio jezika, a ne promatra ga kao dio govora, tj. komunikacije. Na ovaj je nedostatak upozorio i Bourdieu govoreći o Austinovoj grešci. Za daljnju je analizu značajno to što definira performativ kao izvođenje nekakve radnje. Zatim uočavamo da se u odlomku poslužio toposom afektirane skromnosti govoreći u prvom licu množine (nazovemo, predlažem da nazovemo) toposom afektirane objektivnosti upotrebljavajući bezlične konstrukcije (upotrebljavat će se, se misli). Naravno da objektivnost i skromnost ne odgovaraju tituli ovlaštenoga ili onoga koji govori umjesto grupe. U takvom diskursu očekivali bismo upotrebu 1. lica jednine. Međutim, ne smijemo zaboraviti da govori predavač koji tijekom cijelog predavanja mora legitimirati svoj autoritet. Zato toposi skromnosti i objektivnosti djeluju kao stalno preispitivanje vlastite teorije, ali istovremeno i kao naglašavanje moći i autoriteta akademskoga diskursa.

3. Eksplicitni performativ

Nama je u analizi zanimljiviji izbor toposa naglašene subjektivnosti jer se takva Austinova individualna strategija razlikuje od normi koje postavlja akademska zajednica. Izborom prvoga lice jednine Austin dokazuje teoriju u suvremenoj stilistici kako nijedan znanstvenik nije do kraja objektivan te da u svoje iskaze upisuje svoju moć i autoritet. Tako je djelotvnornost performativnog diskursa razmjerna autoritetu onoga tko to iskazuje (Bourdieu 1992: 120). Promotrimo neke od Austinovih iskaza vezanih uz imenovanje:

Da bi iskaz bio performativan, čak i u tim slučajevima povezanima s osjećajima i stavovima koje krstim "behabitivima", nije dovoljno da bude samo konvencionalan način izražavanja osjećaja ili stava. (Austin 2014: 58)

Drugi vrlo važan razred riječi u kojem je izrazito raširen – kao kod behabitiva – isti fenomen pomaka s deskriptivnog na performativni iskaz, kao i jednako kolebanje među njima, jest razred koji zovem ekspozitivima ili ekspozitivnim performativima. (Austin 2014: 62)

Čin "kazivanja nečega" u tom punom normalnom smislu zovem, tj. prozivam, izvedbom lokucijskog čina, a dosadašnje proučavanje iskaza u tom pogledu proučavanjem lokucija ili punih jedinica govora. (Austin 2014: 69)

Tako izveden čin zovem "ilokucijom", a doktrinu različitih tipova funkcija jezika o kojima je tu riječ doktrinom "ilokucijskih snaga". (Austin 2014: 73)

Krstim, zovem i prozivam2 redom su izrazi u prvom licu jednine i Austin ih svrstava u eksplicitne performative. Ti izrazi upotrebljavaju se i za imenovanje onoga čina koji se izvodi izricanjem takva iskaza. Prema tome, korištenjem toposa naglašene subjektivnosti Austin izvodi čin imenovanja. Naravno da se gornje rečenice mogu promatrati i kao postavljanje teze ili izricanje nekakve tvrdnje. Ako napravimo pokus i zamijenimo ime u zagradi (Austin) s primjerice, Čistačica, Student ili Nogometaš najviše što bi ti iskazi izazvali jesu smijeh ili negodovanje. I dalje bi to bili iskazi, logični sljedovi riječi, ali ne bi postigli učinak koji postižu kada ih izgovara prikladna osoba u prikladnim okolnostima. Ono što je Austin uspio postići je to da se ti pojmovi, odnosno ta imena koriste i 60 godina kasnije u lingvistici i stilistici.

Značajan je i leksički izbor koji upućuje na religijski diskurs. Osobu predavača, Austina, u mnogočemu možemo poistovjetiti s osobom svećenika. Svećenici proizvode religijski jezik koji je sklon ponovnim interpretacijama, prije svega zato što se obraćaju različitim grupama ljudi. Takav se jezik obraća svim grupama i sve se grupe mogu njime služiti. Austin se na svojim predavanjima ne obraća samo akademskoj zajednici pa je odluka o izboru neutralnoga jezika logična kad treba uspostaviti konsenzus između osoba čiji su interesi različiti. Tako predavanje nije samo jezik u upotrebi ili obična komunikacija nego i legitimna borba koja se konstantno vodi među različitim klasama. Predavač mora stalno anticipirati reakciju slušatelja i znati da svaka riječ može u bilo kojem trenutku poprimiti različite smislove. Predavanje djeluje kao obred instituiranja zato što predavač nastoji uspostaviti proizvoljnu granicu između onoga što je bilo prije i onoga što će biti poslije (Bourdieu 1996: 104). Granica se u slučaju čina imenovanja postavlja između nedefiniranog i definiranog pojma. Prelaženje granice Austin svečano obilježava upotrebom eksplicitnih performativa. Slušačima je pažnja usmjerena na sam čin imenovanja ili prelaženja, ali ne poimaju granicu kao sredstvo s kojim se djeluje i na njih. Nakon obreda instituiranja, svećenik/predavač potvrđuje svoj autoritet, a nedefinirano posve neprimjetno postaje definirano. Tako se gore kršteni behabitiv razlikuje od ostalih njemu sličnih iskaza po tome što izražava osjećaje i stavove. Razlika među iskazima postojala je i prije, ali ju Austin činom imenovanja/krštenja svečano utvrđuje i posvećuje. Svako ponovno korištenje izraza kao što su behabitivi, ekspozitivi, lokucija i ilokucija poznaje i priznaje razliku, a agens Austin ustoličuje se kao autoritet.

4. Retorički okvir

Akademskom je diskursu u cilju održati ton ozbiljnosti i učenosti. Zato često imamo osjećaj da je takav diskurs lišen retoričko-stilskih sredstava ili da rabi njih nekolicinu. Po čemu ga razlikujemo od ostalih diskursa? Svako je poglavlje u Kako djelovati riječima naslovljeno Predavanjem. Ipak, da nema naslova, analizom bismo prepoznali ustaljenu shemu koja se pojavljuje u svakom akademskom diskursu i koja daje diskursu autoritet i samosvijest. Austin ostaje dosljedan svojoj retoričkoj strategiji i svaki put iznova potvrđuje zašto personificira grupu i posjeduje legitimitet. Njegovu retoričku shemu možemo postaviti na sljedeći način:

1. Uvod (kratko ponavljanje prethodnoga predavanja uz objašnjenje ključnih pojmova)
2. Postavljanje teze (obično joj prethodi retoričko pitanje)
3. Argumentacija (korištenje gradacije, oprimjerivanje)
4. Preispitivanje teze (samokritika u tekstu, ali i u fusnotama)
5. Zaključak (ponavljanje teza uz preispitivanje)
6. Postavljanje teze za sljedeće predavanje (prethodi retoričko pitanje)

Prvo zamjećujemo korištenje stilističkih postupaka gradacije i retoričkoga pitanja. Ti postupci nalaze svoje mjesto u akademskom diskursu jer imaju funkciju argumentacije i uvjeravanja. U usporedbi s količinom primitivnih sredstava koje koristi Austin (glagolski način, prilozi, vezne čestice) korištenje tih stilskih postupaka čini se beznačajnim. Upravo je to najvažniji stilski minus-postupak (Katnić-Bakaršić 2006: 290), posebice u Austina. Već smo rekli da je znanstveniku cilj diskursa ili obreda instituiranja očuvanje mjesta u akademskoj zajednici. Zato će u svom diskursu usvojiti pravila koja nameće akademska zajednica. K tome, u novije vrijeme znanstvenici (očito i Austin) pokušavaju konstruirati drugačiji akademski diskurs u kojem će očuvati svoje ja. Komešanje između objektivnosti i subjektivnosti može djelovati zbunjujuće na čitatelja, ali moramo imati na umu da je objavljena knjiga skup predavanja koja su bilježili Austinovi studenti. Takav je diskurs kombinacija usmenog i pismenog iskaza pa nije čudno da diskurs obiluje digresijama koje se inače sigurno ne bi našle u pisanom tekstu.

Promotrimo najprije koju funkciju obavlja retoričko pitanje u Austina:

Da nikad ne griješimo, kako bismo svoje pogreške ispravili? (Austin 2014: 9)

Kad je svetac krstio pingvine, je li to bilo ništavno zato što je proceduru krštenja bilo neprikladno primijeniti na pingvine ili zato što ne postoji prihvaćena procedura krštenja ikoga osim ljudi? (Austin 2014: 17)

Na primjer ako kažem "Čestitam vam", moram li doista gajiti osjećaj ili pak misao da ste učinili nešto dobro ili da ste zaslužni? Gajim li pritom misao ili osjećaj da je to bilo vrlo pohvalno? (Austin 2014: 30)

"Šah". To kazati jest dati šah u prikladnim okolnostima. No zar to i dalje ne bi bio šah da se i nije kazalo "Šah"? Je li to slučaj odgovaranja radnje riječi ili je dio čina namještanja šahovske figure, nasuprot njezinu pomicanju? (Austin 2014: 59)

Hoće li nam te jezične formule priskrbiti pokus kojim bismo razlučili ilokucijske od perlokucijskih činova? Neće. (Austin 2014: 88)

Retoričko se pitanje pojavljuje najčešće u uvodnom i završnom dijelu, ali i pri argumentiranju i navođenju primjera. Nije čudna takva pojavnost, s obzirom na to da je retoričko pitanje značajno kohezijsko sredstvo teksta u svim pozicijama. Kao što možemo primijetiti Austin najčešće ne očekuje i ne daje odgovor na pitanje, posebice kad se ono koristi u svrhu samokritike ili preispitivanja u prvom primjeru. U zadnjem primjeru odgovor postoji, ali na njega gledamo tako da Austin želi privući ili zadržati pažnju slušatelja i stvoriti privid da i oni sudjeluju u odgovaranju, tj. razmišljanju o problemu (Katnić-Bakaršić 2006: 205). Postupak označava visoku retoričnost stila. Ona stoji u suprotnosti s banalnim primjerima koje Austin navodi. Upravo je koegzistiranje visoke retoričnosti i primitivnih sredstava obilježje individualnoga Austinova stila. Anticipiramo neku vrstu primitivnog sredstva uz korištenje bilo kojega stilističkoga sredstva kao što ćemo vidjeti i na primjeru gradacije:

Razlikujem pet vrlo općenitih razreda, ali daleko od toga da sam svima jednako zadovoljan. Oni su međutim dovoljni za vragolije s dvama fetišima, a priznajem da sam i sam sklon vragolijama s njima, naime (1) s fetišem istinit/neistinit, (2) s fetišem vrijednost/činjenica. Te razrede iskaza razvrstanih prema ilokucijskoj snazi zovem dakle sljedećim manje-više odbojnim nazivima:

1. Verdiktivi
2. Egzercitivi
3. Komisivi
4. Behabitivi (taj je upravo strašan)
5. Ekspozitivi

...

Za prve, verdiktive, kao što im samo ime kaže, tipično je... Drugi, egzercitivi, jesu provedbe moći, prava ili utjecaja... Za treće, komisive, tipično je... (Austin 2014: 107)

Gradacija se u akademskom diskursu očito razlikuje od one u književno-umjetničkim tekstovima najviše po svojoj funkciji. U ovom je primjeru Austin koristi za postavljanje teza koje su pregledne zato što su navedene redom, označene brojem te je nakon toga objašnjenja svrha svake. Možemo zaključiti da nema ornamentalnu nego argumentacijsku funkciju. Ono što odudara od retoričnosti akademskoga diskursa svakako je digresija u zagradi pored pojma behabitiva.

5. Samoveličanje

Iskaz Taj je upravo strašan sigurno ne bi našao mjesto u bilo kojem znanstvenom pisanom tekstu, ali nama je zanimljiv i iz razloga što ga Austin opisuje kao primitivno sredstvo, točnije Intonacija, kadenca, isticanje. Njima je slična upotreba scenskih uputa, koja je obilježena kao sofisticirana. Upozorava na to i da su svojstvo govorenoga jezika te ga je teško prenijeti u pisani, ali je moguće upotrebom uskličnika i upitnika. Primjer primitivnoga sredstva nije usamljen u Austinovu diskursu:

Kao što se sjećate, kanili smo razmotriti neke slučajeve i smislove (samo neke, Bog nam pomogao!)...

(Ponovo moram objasniti da ovdje prtljamo. Ushićuje osjetiti kako pod nogama izmiče tvrdo tlo predrasuda, ali ima to i svoje naličje.)

Ovdje bi se štošta moglo reći o povezanosti s fenomenima odavanja, nagovještavanja, insinuacija, podteksta, davanja do znanja, omogućavanja da iščita, prenošenja, "izražavanja" (grozne li riječi)...

Brojni su slučajevi u ljudskom životu u kojima se neka "emocija" (kakve li riječi!)...

(Nipošto ne želim reći da je ovdje riječ o jasno određenom razredu.)

...izricanjem, opet s predumišljajem ili bez njega, ma kojeg iskaza, napose običnoga konstativnoga iskaza (ako ta zvjerka postoji). (Austin 2014: 9, 54, 56, 72, 80)

Uočavamo pravilo koje se javlja u upotrebi ovakvih digresija (na koje možemo gledati i kao na scenske upute). Dakle, uvijek su omeđene zagradama (kao što su i scenske upute u dramama), ponekad uz pratnju uskličnika, obično se sastoje od nekoliko riječi, ali pojavljuju se i u obliku rečenica. Ako je u zagradi naznačeno negodovanje nad prethodnim pojmom, dotični je označen navodnicima što dodatno naglašava nesigurnost u samu nomenklaturu. Sve se te scenske upute javljaju u dijelovima kada Austin preispituje svoje teze ili općenito pojmove kojima se koristi. Doima se kao da Austin javno priznaje svoje greške. Bourdieu, međutim, smatra da svećenikova (Austinova) greška nije greška, nego je dodatni dokaz težine i neophodnosti svećeničke funkcije. Samokritika omogućuje da se profitima od greške pridodaju i profiti od javnog priznavanja greške (Bourdieu 1992: 194). Svojim digresijama Austin je u slušatelja mogao izazvati zanimanje, pozornost, moguće i smijeh jer ih nije moguće anticipirati. Može li se njegove digresije promatrati kao samoveličanje? Ako se prisjetimo svrhe obreda instituiranja, stavljanje navodnika na pojam ili digresije u zagradi bilo bi oskvrnjenje svećanog čina imenovanja, a Austin ne bi mogao legitimirati čin niti sebe. Stoga ne možemo promatrati primitivna sredstva u funkciji samoveličanja, nego u funkciji koju im je dodijelio sam Austin kad je promatrao povijesnu evoluciju jezika. Primitivna sredstva nisu ništa drugo nego eksplicitni performativi skloni dvosmislenim interpretacijama i nedoumicama.

6. Zaključak

Ovom smo analizom pokušali dokazati eklektičnost Austinova akademskoga diskursa upravo Austinovim instrumentarijem jer je on sâm najbolji primjer svojih teza. Naravno da je lakše govoriti o jeziku lingvističkom stručnjaku jer on govori s unutarnje pozicije. Možemo se pitati bi li omjer visokih retoričkih i primitivnih sredstava prevagnuo u korist prvih da se radi o pisanom tekstu. Upravo je u proučavanju usmeno-pisanih žanrova kao što su predavanja budućnost diskursno-stilističkih istraživanja. Austinova predavanja mogu poslužiti kao dobar primjer rezultata kojima se možemo nadati kad se provedu takva istraživanja. Koristeći retorički okvir Austin uspijeva održati svoju poziciju u akademskom svijetu, ali prije svega i djelovati, a ne samo činiti (suprotno dojmu koji ostavlja na kraju predavanja). Znajući da je djelovanje borba za legitimitet, ali i pažnju slušatelja, prisiljen je koristiti i primitivna sredstva. Performativna magija koju koristi ostaje uporištem i ove analize, ali i svake buduće kritičke analize diskursa. Kako je i sam Austin zaključio, možda je njemu bilo dosadno i suhoparno, a lingvistima i stilističarima prepušta zabavu primjene.

Izvor

• Austin, J. L. (2014) Kako djelovati riječima. Prevela: Andrea Milanko. Zagreb: Disput.

Literatura

• Bourdieu, P. (1992) Što znači govoriti. Preveli: Alka i Mladen Škiljan. Zagreb: Naprijed.
• Katnić-Bakaršić, M. (2006) Stilističke skice. Sarajevo: Connectum.
• Kovačević, M., Badurina, L. (2001) Raslojavanje jezične stvarnosti. Rijeka: Izdavački centar Rijeka.
• Pupovac, Milorad (1990) Jezik i djelovanje. Zagreb: Bilioteka časopisa "Pitanja".
• Škiljan, D. (1976) Dinamika jezičnih struktura. Zagreb: Studentski centar Sveučilišta u Zagrebu.
• Tošović, B. (2002) Funkcionalni stilovi. Graz: Institut fur Slawistik der Karl-Franzens-Universitat Graz.

Internetski izvor

• Austin, J. L. How to do things with Words, pregled: 2. prosinca 2014.