Stiloteka

Prikazi

Jezik u književnome djelu

Zajedno s Petrom Guberinom, Radoslavom Katičićem, Krunoslavom Pranjićem, Branka Vuletićem, Mirkom Petijem - Ivo Pranjković ide u red onih hrvatskih jezikoslovaca kojima je proučavanje načina na koji funkcionira jezik u književnosti (kao jezičnoj ili verbalnoj umjetnosti) jedan od važnih i trajnih interesa. O tome govori činjenica da je knjiga Jezik i beletristika nastala kao rezultat tridesetogodišnjega rada (1973-2003) na rečenome području.

Prostorna teorija pjesničkoga znaka

Četiri su moguća odnosa teksta i prostora: 1. tekst se može promatrati kao dio prostora (tekst u prostoru); 2. prostor može biti konceptualiziran u tekstu (prostor u tekstu); 3. sam tekst ima svoj vlastiti prostor ili svoje »tijelo« (prostor teksta); 4. prostor može biti tretiran kao tekst (tekst prostora).

Glas, govor, pjesma

Najveći dio dosadašnjega znanstvenoistraživačkoga angažmana Branka Vuletića mogao bi se sažeti u ovu formulu (formulaciju): zanimanje za glasovnu i govornu materijalnost pjesništva. O tome svjedoče kako naslovi njegovih prethodnih knjiga (Fonetika književnosti, 1976; Gramatika govora, 1980; Sintaksa krika, 1986; Jezični znak, govorni znak, pjesnički znak,1988; Prostor pjesme, 1999) tako u osobitoj mjeri i naslov posljednje (ili pretposljednje?) knjige – Fonetika pjesme, izašle u Zagrebu potkraj 2005. godine.

Jezik, stilovi, funkcije

Među hrvatskim jezičnim i književnim stručnjacima koji su se bavili problemima stila – od Tome Maretića, Petra Guberine, Rikarda Simenona, Krunoslava Pranjića, Radoslava Katičića, Branka Vuletića sve do Ive Pranjkovića, Krešimira Bagića i dr. – Josip će Silić nedvojbeno zauzeti važno (ako ne i počasno) mjesto: prvi je napisao knjigu u cijelosti posvećenu proučavanju funkcionalnih stilova hrvatskoga standardnoga jezika.

Stil i značenje

Knjiga koju ćemo prikazati predstavlja osnovne koncepcije kognitivne lingvistike i kritičkih teorija (također onih u znaku kritičke analize diskursa) te razmatra mogućnosti primjene tih teorija na istraživanja izabranih književnih djela. Govoreći općenito, glavni je predmet interesa ove knjige značenje jezičnih znakova (o čemu, uostalom, saznajemo iz podnaslova), pri čemu se ponajprije analizira utjecaj ljudskog tijela i osjetila u konstruiranju semantike jezičnih izraza koji se ostvaruje posredstvom metaforičkog prijenosa (kao u teoriji Lakoffa i Johnsona) i teorije stapanja (conceptual blending kao u teoriji Fauconniera i Turnera). Obje su teorije najprepoznatljiviji putokazi kognitivnih znanosti, napose jezikoslovlja. Autorice minuciozno ispituju pretpostavke jezika iz perspektive načina na koji čovjek konceptualizira izvanjezični svijet i načina na koji uspostavlja njegov smisao. Naposljetku, preispituju se i načini na koje čovjek u postmodernističkoj refleksiji (primjerice u postkolonijalnoj teoriji) pokušava propitivati ili čak negirati svoju ‘vlast’ nad svijetom.

»Metafore koje život znače«

Metafore koje život znače, knjiga autora Georgea Lakoffa i Marka Johnsona, profesora i filozofa sveučilišta Berkeley te Oregonskoga sveučilišta, nastala je 1978. godine, a 2015. dobila je i svoj hrvatski prijevod. Knjiga broji 254 stranice, a podijeljena je u 30 poglavlja s pogovorom, dodatnim pogovorom iz 2003. godine. U hrvatskom se prijevodu može pohvaliti i Kazalom imena te Kazalom pojmova koji trebaju pomoći u snalaženju pri čitanju. Lakoff i Johnson pokušali su ukazati na važnost metafore u svakodnevnom jeziku i mišljenju, ali i preispitati postojeće teorije značenja. Svoje su postavke obogatili mnoštvom primjera iz engleskoga jezika, a u hrvatskom su prijevodu dobili ekvivalente. Hrvatski ekvivalenti nisu nužno doslovni jer se vodilo računa o zadržavanju autentičnosti, autorskoj misli i vremenu u kojem je knjiga nastala.