Lirika Vesne Parun, nastala u rasponu duljem od šezdeset godina, jedna je od najdugovječnijih dionica suvremenoga hrvatskoga pjesništva i jedna od najraznovrsnijih, čuvajući u svojim formalnim preobraženjima nukleus osebujnosti, jezične virtuoznosti i snažne imaginativnosti. To potvrđuje već manji odsječak ukoričena opusa, trolist koji stoji na kronološkome čelu onoga što će se pokazati nizom od nekoliko desetaka pjesničkih knjiga, kojih su pjesme zastupljene u svim relevantnim antologijama suvremenoga hrvatskoga pjesništva, a dio preveden na mnoge jezike.

Zajedno s Petrom Guberinom, Radoslavom Katičićem, Krunoslavom Pranjićem, Branka Vuletićem, Mirkom Petijem - Ivo Pranjković ide u red onih hrvatskih jezikoslovaca kojima je proučavanje načina na koji funkcionira jezik u književnosti (kao jezičnoj ili verbalnoj umjetnosti) jedan od važnih i trajnih interesa. O tome govori činjenica da je knjiga Jezik i beletristika nastala kao rezultat tridesetogodišnjega rada (1973-2003) na rečenome području.

Četiri su moguća odnosa teksta i prostora: 1. tekst se može promatrati kao dio prostora (tekst u prostoru); 2. prostor može biti konceptualiziran u tekstu (prostor u tekstu); 3. sam tekst ima svoj vlastiti prostor ili svoje »tijelo« (prostor teksta); 4. prostor može biti tretiran kao tekst (tekst prostora).

Najveći dio dosadašnjega znanstvenoistraživačkoga angažmana Branka Vuletića mogao bi se sažeti u ovu formulu (formulaciju): zanimanje za glasovnu i govornu materijalnost pjesništva. O tome svjedoče kako naslovi njegovih prethodnih knjiga (Fonetika književnosti, 1976; Gramatika govora, 1980; Sintaksa krika, 1986; Jezični znak, govorni znak, pjesnički znak,1988; Prostor pjesme, 1999) tako u osobitoj mjeri i naslov posljednje (ili pretposljednje?) knjige – Fonetika pjesme, izašle u Zagrebu potkraj 2005. godine.

Među hrvatskim jezičnim i književnim stručnjacima koji su se bavili problemima stila – od Tome Maretića, Petra Guberine, Rikarda Simenona, Krunoslava Pranjića, Radoslava Katičića, Branka Vuletića sve do Ive Pranjkovića, Krešimira Bagića i dr. – Josip će Silić nedvojbeno zauzeti važno (ako ne i počasno) mjesto: prvi je napisao knjigu u cijelosti posvećenu proučavanju funkcionalnih stilova hrvatskoga standardnoga jezika.

Knjiga koju ćemo prikazati predstavlja osnovne koncepcije kognitivne lingvistike i kritičkih teorija (također onih u znaku kritičke analize diskursa) te razmatra mogućnosti primjene tih teorija na istraživanja izabranih književnih djela. Govoreći općenito, glavni je predmet interesa ove knjige značenje jezičnih znakova (o čemu, uostalom, saznajemo iz podnaslova), pri čemu se ponajprije analizira utjecaj ljudskog tijela i osjetila u konstruiranju semantike jezičnih izraza koji se ostvaruje posredstvom metaforičkog prijenosa (kao u teoriji Lakoffa i Johnsona) i teorije stapanja (conceptual blending kao u teoriji Fauconniera i Turnera). Obje su teorije najprepoznatljiviji putokazi kognitivnih znanosti, napose jezikoslovlja. Autorice minuciozno ispituju pretpostavke jezika iz perspektive načina na koji čovjek konceptualizira izvanjezični svijet i načina na koji uspostavlja njegov smisao. Naposljetku, preispituju se i načini na koje čovjek u postmodernističkoj refleksiji (primjerice u postkolonijalnoj teoriji) pokušava propitivati ili čak negirati svoju ‘vlast’ nad svijetom.