U prosincu 2019. objavljena je prva zbirka pjesama Stjepana Bajića, pjesnika i promicatelja poezije koji je domaćoj pjesničkoj sceni poznat otprije, ponajprije kao urednik zbornika Hrvatska mlada lirika 2. Iako nije riječ o zbirci koja je odjeknula domaćom pjesničkom scenom kao što je to bio slučaj s nekim drugim debitantskim zbirkama posljednjih godina, čini se da dugo nije bilo zbirke koja je tako podijelila domaću kritiku kao što je to učinio Bajićev Revolucionar.

Todorovljeva Poetika 1967. odlučno tvrdi da se ona više „ne zaokuplja zbiljskom, nego mogućom književnošću“ u korist teorije „koja predstavlja tablicu književnih mogućnosti, gdje bi se postojeća književna djela pojavila kao realizirani posebni slučajevi“ (Todorov 1973: 20). Drugim riječima, svaki se tekst razmatra kao povratna kombinatorička varijanta, moguća pozicija u unaprijed djelatnom sustavu koji površinsku razinu teksta mimoilazi otvarajući se dešifriranju i elaboraciji potkožnog programa koji tu površinu regulira i ograničuje. Na slične se koordinate – književnosti, mogućnosti, kôda, varijante i ograničenja, nešto ranije, 1960. – upisala jedna od najopstojnijih književnointeresnih grupacija, OuLiPo. A domaća se znanost o književnosti s njihovim tekstualnim akrobacijama i neuravnoteženošću opisa zasad najiscrpnije suočila monografijom Ivane Buljubašić, OuLiPo i književnost ograničenja (Ljevak 2018).

Lirika Vesne Parun, nastala u rasponu duljem od šezdeset godina, jedna je od najdugovječnijih dionica suvremenoga hrvatskoga pjesništva i jedna od najraznovrsnijih, čuvajući u svojim formalnim preobraženjima nukleus osebujnosti, jezične virtuoznosti i snažne imaginativnosti. To potvrđuje već manji odsječak ukoričena opusa, trolist koji stoji na kronološkome čelu onoga što će se pokazati nizom od nekoliko desetaka pjesničkih knjiga, kojih su pjesme zastupljene u svim relevantnim antologijama suvremenoga hrvatskoga pjesništva, a dio preveden na mnoge jezike.

Zajedno s Petrom Guberinom, Radoslavom Katičićem, Krunoslavom Pranjićem, Branka Vuletićem, Mirkom Petijem - Ivo Pranjković ide u red onih hrvatskih jezikoslovaca kojima je proučavanje načina na koji funkcionira jezik u književnosti (kao jezičnoj ili verbalnoj umjetnosti) jedan od važnih i trajnih interesa. O tome govori činjenica da je knjiga Jezik i beletristika nastala kao rezultat tridesetogodišnjega rada (1973-2003) na rečenome području.

Četiri su moguća odnosa teksta i prostora: 1. tekst se može promatrati kao dio prostora (tekst u prostoru); 2. prostor može biti konceptualiziran u tekstu (prostor u tekstu); 3. sam tekst ima svoj vlastiti prostor ili svoje »tijelo« (prostor teksta); 4. prostor može biti tretiran kao tekst (tekst prostora).

Najveći dio dosadašnjega znanstvenoistraživačkoga angažmana Branka Vuletića mogao bi se sažeti u ovu formulu (formulaciju): zanimanje za glasovnu i govornu materijalnost pjesništva. O tome svjedoče kako naslovi njegovih prethodnih knjiga (Fonetika književnosti, 1976; Gramatika govora, 1980; Sintaksa krika, 1986; Jezični znak, govorni znak, pjesnički znak,1988; Prostor pjesme, 1999) tako u osobitoj mjeri i naslov posljednje (ili pretposljednje?) knjige – Fonetika pjesme, izašle u Zagrebu potkraj 2005. godine.