V. O razpravah.

§. 52. Što su razprave?

Razpraviti ili razpravljati znači koju istinu ili tvrdnju iztražiti ili barem iztraživati te ju htjeti i dokazati pouke radi. Razpravom se s toga zove svaki veći ili manji sastavak, koji ne mora biti upravljen na pojedinu koju osobu, već u obće na jedan barem dio ili krug obćinstva i čitateljstva. Razprave su plodom uma i razmišljanja (meditacije). Zato im je forma ili strogo znanstvena, učena, pri čem se pisac služi mnogimi i raznolikimi vreli, pomagali i citati svake ruke. Ili im je forma popularna, t. j. obće razumljiva, pričem se pisac ne služi učenim aparatom, već ako i razpravlja strogo znanstvene predmete, mora da mu je štil lahak, slobodan i svakomu od dotičnoga kruga shvatljiv. Znanstvene su ili učene razprave ili historičke ili filosofičke. Historička razprava predočuje predmet u svih odnošajih, koji odgovaraju svrsi za kojom ide pisac. Filosofička razprava predočue glavnu misao u raznih odnošajih. Tu se dadu isti dielovi razlikovati, koji i kod govora, samo da se pri tom ne gleda na odluku volje niti na proizvedenja kakvih zaključaka, nego na znanstvenu provedbu zadaće obćenita ili posebna interesa. S toga su filozofičke razprave umne, jer se obaziru na razum, a pouka im je glavnom svrhom. Historička se razprava dijeli na pripoviedanje ili na opisivanje. O jednom i drugom bilo je već govora. (O pripoviesti i opisu). Razpravi su glavni izvori: znanost, jezik, vjeronauk, nauk o ćudorednosti, umjetnost, izkustvo i razbor života, itd. Svrha je razpravi, da nas pouči, o nečem uvjeri te tako na razmišljanje, izmjenu i promjenu misli kao i rada potakne. Razpravi može biti i to svrhom, da čitatelja o nekom poslu izviesti, ter da ga o boljem postupku uputi. To je razprava o poslu. Dielovi razpravi jesu ovi: Uvod sa prelazom. Uvod pripravlja čitatelja ili slušatelja na ovu glavnu misao, koja se ima tek dokazati. Prelazom joj je ona nit, koja ima uvod spojiti na lahak i neopazljiv način s onom izrekom ili tvrdnjom, koju pisac hoće da dokaže. Sama pako tema sačinjava središte cieloj razpravi. Da se koja razprava dobro izvede (expositio), treba da se drži obrazložujućih i dokazujućih pojmova po nekoj stalnoj dispoziciji. Tada dispozicija mora biti logična, a dokazivanje jasno. Dokazi (argumenta) crpe se iz ovih vriela: 1) iz uma (a priori) ne gledeć na izkustvo i poviest; 2) iz nutarnjega osvjedočenja i čustva; 3) Iz izkustva (a posteriori) iz poviesti i iz obćeg svjedočanstva; 4) iz izrekâ, svjedočanstvâ pojedinih znamenitih i mudrih muževa ili cielih naroda, n. pr.: Glas naroda, glas je sina božjega: 5) Iz svjedočanstva naših ćutila, iz prispodobâ ili iz sličnih sgoda. 6) Iz nemogućnosti suprotne protivnosti. 7) Iz ništetnosti protuslovja, dvoumlja (dvojba) i predsudâ. Napokon sliedi 8) zaključak (conclusio, epilog).

§. 53. Krija (koristna izreka).

Krija dolazi od grčke rieči: χρεία ili jonski χρηία i znači potrebu, porabu, korist; posao, te napokon sud i sentenciju. Svrhom joj je, da po osobitih formah predoči i dokaže znamenitu koju i praktična sentenciju, izreku ili tvrdnju. Ako se zna za početnika takve sentencije ili tvrdnje, tad se njemu učini pohvalna počast (laus auctoris zvana, ili dictum cum laude auctoris, te se razglaba, u dielove razstavi, dokaže i praktično uporavi Krije imaju obično jednolik oblik (forma), jer su malne sve po jednom kalupu ili modelu. Krijom se inače zove kratka po stalnih točkah izvedena poprava o kojoj koristnoj izreci, ili o kojem činu, koji poznajemo iz izkustva ili poviesti. Krija je trovrstna: 1 (Krija vrbalis (rieči pojam) 2) activa, (djelotvorna), 3) mixta (mješovita). Dobra krija ima osam diela: 1) dictum vel factum, vel utrumque – aut cum laude aut cum vituperatione auctoris. To jest iz početka se navede izreka ili čin ili oboje, te se onda početnik te izreke hvali ili kudi. 2) Expositio; To jest (paraphrasis) opis ili tumačenje navedene izreke ili čina da se tim uzmože laglje razumieti. 3) Dokazi (aetiologija, argumenta) to jest spominje se istinitost, razložnost, ili važnost izreke i čina. 5) Contrarium, to jest naglasuje se, kako bi nerazborito, štetno, pogibljeno bilo, da bude ili da bi bilo protivno od onoga, što na početku navedena izreka ili čin kaže. 5) Simile, comparatio, to jest sličnost, prispodoba. To se može uzeti iz naravi ili iz ljudskoga života, a može se i basna (o ljudih i životinjah upotriebiti 6) Exemplum (primjer), koji se obično crpi iz obće ili domaće poviesti. Tu se naglasi razlika izmedju primjera i prispodobe. 7) Testimonium. t. j. svjedočanstvo. Tko hoće, da što dokaže, mora se poslužiti izrekami ili čini velikih i slavnih muževa, (apophtegma ὰπόφτεγμα) poslovicami, citati iz sv. pisma i iz inih djela, ali tako da se to slaže i sudara s onom izrekom ili tvrdnjom, koja se ima tek dokazati. 8) Conclusio, epilogus, to jest zaključak uz dodatak opomena i uzaneseno, ukrašeno opetovanje, sjećajuć i na moguću porabu dokazane izreke. Nakon svega ovoga ponovi pisac ili govornik u kratko sve dokaze, naglasi njihovu suvislost i logičnost, doda jošte gdje što, da tako čitaocu predoči još jedan put čitavu sliku Ovo su obične točke i običan, pravilan red; nu može se koja god točka preskočiti ili drugčije uzeti. Krija se tad zove slobodnom. Često se puta mora dokaz nastupiti odmah trećom točkom, a završiti prvom. Ta se krija zove: preokrnjena (inversa). (Početnikom krije je rhetor, i sophista četvrtoga (322?) ili petoga stoljeća u Antiokiji imenom Aphtonius spisom: »Progymnasmata rhetorica s. in Hermogenis rhetoricam.« Za to se zovu po njegovu načinu sastavljene krije: Aftonijske.

Razprava o slogu od Büffona.

U svako doba bijaše ljudi, koji su umjeli drugim zapoviedati silom govora. (Samo se u prosvietljenih viekovih dobro pisaše i govoraše (govor). Pravo govorničtvo predpostavlja vježbu veleuma i naobrazbu duha. Ono je jako različito od te prirodne lahkoće govorenja, štono je samo talent, prirodno svojstvo svim onim, u kojih su strasti jake, organi gibki, a imaginacija brza i živahna. Ti ljudi osjećaju živo, dapače raztuže se sami, što je nada sve odlikuje te čisto mekaničkim utiskom prenose na druge i usadjuju u nje svoj entuzijazam i svoje strasti. Tielo tuj govori tielu; sva kretanja, svi znaci, jednako sudjeluju i služe. Što ti treba za to, da se gane i privuče množina (svjetinja)? Šta ti treba tomu, da potreseš samom većinom drugih ljudi i da jih osvjedočiš? Glas žestok i patetičan, izražajna i česta gestikulacija, rieč brza i zvonka. Ali za malen broj onih, koji imaju postojanosti, odlučnosti, liep ukus, izabrane misli te koji poput vas gospodo, ciene glas malo, kretnju tiela i rukû, tašt zvuk riečî treba to umjeti predstaviti, razglobiti, urediti; jer nije dovoljno napuniti uši i zabavljati oči nego je nuždno djelovati na dušu te dirnuti srce govoreć s razumom. Slog nije ino nego red i gibanje, štono se meće u misli. Ako se misli uzko skopče, ako se stisnu, slog postaje čistim, krepkim i jedrim i konciznim; ako li se pako one lagano redaju jedna za drugim te se samo riečim za volju spajaju pa bile ove i najelegantnije, slog će biti razštrkan, mlitav i slab. Ali prije nego potražimo red, u kom ćemo predočiti svoje misli, treba biti na čistu s drugim mnogo glavnijim i sigurnijim, pri čem imaju biti samo pred očima prvi nazori glavne ideje; za to im se opredieliv mjesto na prvoj ovoj osnovi mora predmet opisati, du će mu se razpoznati sadržaj opominjuć se uz to bez prestanka tih prvih nacrta, kojimi će se opredieliti prave i glavne ideje od manjih i srednjih ideja, koje služe za popunjenje. Silom će se veleuma predočiti sve glavne i nuzgredne posebne ideje s pravoga im gledišta velikom finoćom razlikovanja po čem će se razlikovati misli neplodne od ideja neplodnih. Oštroumjem, koje daje velik običaj pisanju, osjećat će se unapried, koji će biti produkt svim tim operacijam duha. U kratko: bio predmet ogroman ili zamršen, jako je riedko, da se može razabrati jednim pogledom ili sa svim proniknuti jednim jedinim i prvim naporom veleuma, riedko je još i to, da se iza velikih razmatranja pravo i valjalo shvate svi odnošaji. Ne možeš se dakle tiem previše zanimati, to je samo sredstvo, da si učvrstiš, razširiš i podigneš misli: što više, dat ćeš im substanciju i silu razmišljanjem te ćeš je napokon lahko realizovati izražajem.

Ovaj plan nije jošte slog, ali on mu je temeljem, on ga po podupire, ravna, on mu upravlja kretanjem, te ga podvrgava zakonom: bez toga i najbolji pisac zaluta, pero mu ide bez vodje te daje dogodjajem nepravilne poteze i neskladne likove. Bile boje koliko im drago sjajne pri upotrebljivavanju, ljepote kakove mu drago sijao u pojedinostih, sve će se u skupu protiviti jedno drugomu ili se neće dati dovoljno osjećati te djelo neće biti nimalo dogotovljeno. Čudeći se duhovitosti spisateljevoj moći će se sumnjati, da mu manjka veleum. S toga oni, koji pišu zlo; oni, koji sliede prvu vatru svoje imaginacije, uzmu ton, koji ne mogu podupirati; oni, koji se boje izgubiti isolirane lahke misli te koji pišu u razno potrgane nesuvisle ulomke, neće ih nikada spojiti bez silovanih prelaza: jednom riečju; toliko ima gotovih djela te vrsti a, tako malo, koja se temelje na jednom jedincatom osnovu (zamišljaju). Ipak je sav predmet jedan, te bio ogroman kako mu drago, može se ograničiti na jednu jedinu razpravu ili na pojedini govor. Prekidanja, stanke, odsjeci nesmiju biti po običaju, kad se razpravljaju razni predmeti ili kada imajuć govoriti o velikih škakljivih i stvarih nesuvislih, hod je veleumu prekinut množinom zapriekâ te prisiljen silom okolnosti)50 inače velik broj razdjeljenja ni s daleka ne grdi djela najsolidnijega već mu razara, ruši, knjiga se čini očima jasnijom, no nacrt autorov ostaje tamnim; na duh čitatelja ne može djelovati, a ne može se dati osjetiti niću nastavka harmoničnom odvisnošću idejâ, postepenim razvijanjem, podržavanom gradacijom, jednolikim kretanjem, koje sve prekidanje ruši ili slabi. Zašto su djela prirrode tako savršena? Za to, jer je svako djelo cielo i jer ona (priroda) gradi po jedom viećnom planu, od koga se neudaljuje nikada; ona pripravlja po tihu klice svojim proizvodom, ona izradjuje jednim jedinstvenim činom, primitivnom formom ali nada sve živom; ona ju razvija, ona ju usavršuje neprestanim gibanjem i u prepisano vrieme. Djelo te iznadjuje, no to je božanstveni utis, koga on nosi poteze, koji nas iznenadjuju i diraju. Duh čovječji ne može ništa stvoriti, on će samo onda proizvadjati, kad je prije oplodjen iskustvom i razmatranjem; njegovo znanje i spoznanje su klice njegovim proizvodom, no kada on oponaša prirodu u njezinu toku i radu, kad se diže razmatranjem do najuzvišenijih misli, kad je sjedinjuje, kad je spaja u lanac, kad od njih čini cielinu, sistem refleksijom, tada gradi na neoborivih temeljih neumrle spomenike.

To je pogrieška planu, kad se nisi dovoljno obazirao na predmet te se i oštrouman čovjek nalazi u neprilici i ne zna, gdje bi počeo pisati. Na jednom opaziš velik broj idejâ te kad je nisi ni prispodabljao medjusobno niti podredio jednu drugoj, s toga ništa ne daje prednosti jednoj prema drugoj te ostaješ zabunjen, smeten; ali kad je plan gotov, kad se jednom saberu i urede sve glavne misli prema predmetu, lahko će se opaziti odmah, gdje se treba pera latiti; zrelost će se produkcije duha osjetiti, on će biti prisiljen proizvesti na svjetlo te neće sam imati ine zabave, do pisanja: ideje bo će mu lahko sliediti jedna za drugom, a slog će mu biti prirodan i lahak; žar će rasti kod tog milinja, širit će se posvuda te će dat života svakom izrazu; sve će se oduševljevati više i više, ton će se dizati, predmeti će dobivati boju, a čuvstvo spajajuć se sa svjetlošću pomnožit će ju, nosit će ju dalje, dat će kazati ono, što se je kazalo prema onomu, što se kani reći, te će slog postati interesantnim i svietlim. (Et le style deviendra intéressant et lumineux.)

Ništa se više ne protivi žaru od želje, da svuda budu potezi takovi, koji će biti osobito uočljivi; ništa nije protivnije svietlosti, koja ima sačinjavati jedno tielo te se jednoliko širiti po jednom spisu, nego ote iskre, koje se samo tiem dobivaju, kada se jedna rieč protivi drugoj te koje nas za neko vrieme zapanjuju, očaravaju te nas napokon ostave u tmini. To su misli, koje samo u protivnosti sjaju.

Ništa se više ne protivi pravomu govorničtvu od uporavljanja tih finih tankih misli i izbiranja lahkih ideja, razriešenih bezkriepostî te koje poput listića od kovana metala dobivaju u toliko svjetlosti, u koliko gube od solidnosti. Tako čim se više meće toga tankoga i sjajnoga uma u koji spis, tim će manje imati krieposti, svietlosti, žara i sloga. – –

Ništa se više neprotivi prirodnoj ljepoti, nego kad se trudiš, da obične ili proste stvari izraziš načinom osobitim ili sjajnim; ništa više ne ponizuje pisca. Ne samo da mu se ne dive, nego ga sažaljuju, što je potrošio na takove stvari toliko vremena kombinujuć rieči, da ne kaže ono onako, kako to sav sviet kazuje, govori. Ta je pogrieška u izobraženih ali ne plodnih duhova: oni bo imaju u izobilju riečî no malo idejâ; oni se trude oko rieči te si uobražavaju, da su skonbinovali ideje, jer su si priredili frazâ ter da su očistili jezik, kad su ga pokvarili odaljiv se od priznanih izraza; ti pisci ne imaju nikakva sloga ili ako hoćete, oni ne imaju drugo nego sjenu od sloga. Slog ima utisnuti misli, a oni ne umiju ino nego rieči slikati.

Da dobro pišeš, treba ti podpunoma posjedovati predmet, treba ti se po njem dobro razgledati, da jasno vidiš red svojim mislim te da si je tim stvoriš u neprekidan lanac, komu svaka karika iliti točka predstavlja koju ideju te kad si se latio pera, valja da ga vodiš postepeno, dosljedno na ovaj prvi potez nedopustiv mu se odaljiti s puta te da ga ne podupireš odviše nejednako nedav mu drugoga kretanja od onoga, koje mu je opredieljeno prostorom, kojim ima proći. To je ono, u čem se sastoji strogost sloga; to je takodjer ono, što čini jedinstvo te što će mu urediti naglost, to je što ga jedino čini preciznim i prostim, jednakim i jasnim, živostnim i suvislim. Po tom prvom pravilu diktovanom veleumom, ako se spoji ljubežljivošću i ukusom, skrupuloznošću u izboru izrazâ, pozornošću ne imenovati stvari inače, nego najglavnijimi termini, slog će biti plemenit. Ako se jošte tomu doda nepovjerenje prema svomu prvomu zanosu, preziranje svega, što nije sjajno te postojano odbijanje i zlovolja prema dvoličnosti i laskanju, slog će biti ozbiljan, dapače veličanstven. Napokon, ako ti pero piše, kako ti duša diše, ako si ob onom osvjedočen, o čem želiš druge osvjedočiti ta dobra vjera u sama sebe, koja se i tebi i drugim pristoji, te čini istinitost sloga, proizvesti će efekt, akoprem se to nutarnje osvjedočenje ne označuje prejakim entuziazmom, ter akoprem ima svuda više iskrenosti i poštenja, od pouzdanja više razbora od žara.

Dobro pisati znači na jedan put, u isti mah dobro misliti, dobro osjećati i dobro po i odvraćati, to će reći: u isti čas imati razum, dušu i ukus. Slog predpostavlja, da se opet sjedinjuju i vježbaju sve duševne sile: ideje jedine su temeljem slogu iliti stilu; harmonija riečî je nuzgredna samo stvar te zavisi samo od ćutljivosti organâ. Dovoljno je imati malo sluha, da izbjegneš disonancijam, uvježbav se, usavršiv i se čitanjem pjesnikâ i govornikâ, da se mekanično oponašaju pjesnici i govornici. To oponašanje nije nikada ništa stvorilo: s toga ova harmonija rieči ne sačinjava ni temelja ni tona slogu te se često nalazi u spisih praznih idejami.

Ton ili glas je samo konveniencija stila prema prirodi predmeta: on ne smije nikada da bude usilovan; on raste prirodno s temelja stvari te zavisi mnogo od točke obćenitosti, kamo će se naperiti misli, ako se je uzvisio do najobćenitijih ideja te ako je predmet sam po sebi velik, ton će se pomoliti na istoj visini, a ako se držeć na toj visini veleum dovoljno podupire, da svakomu predmetu dade jake svjetlosti, ako se može ljepota kolorita dodati energiji risanja, ako se može jednom riečju predstaviti svaka ideja živom i jako savršenom slikom, načiniv od svakoga niza mislî harmonični i dirajući tableau, ton će bit ne samo uzvišen nego i preuzvišen (le ton sera non – seulement élevé, mais sublime).

Samo dobra pisana djela jedino će proći na potomstvo. Kolikoća poznanja, odličnost čina, dapače novost obreta (iznašašća) nisu sigurni neumrlosti; ako se djela, koja to sadržaju, tiču malih neznatnih predmeta, ako su pisana bez ukusa, bez plemenitosti i bez veleuma, propast će, jerbo znanjâ čina i iznašašća, lahko ne stane), prodju te dapače dobiju prešav djelo u vještije ruke. Te su stvari nad čovjekom, slog je čovjek sám (le style est de l’homme même). Slog se dakle ne može uništiti niti prenieti niti promieniti: ako je visok, plemenit, uzvišen, pisac će se obožavati u svako doba, jer je samo istina trajna, dapače i vječna. S toga liep slog je u istinu samo bezkonačnim brojem istinâ, koje predstavlja. Sve duševne ljepote, koje se u njem nalaze, svi odnošaji, od kojih je sastavljen, tolike su istine tako koristne, a možda i dragocienije po duh čovječji od onih, koje sačinjavaju temelj predmetu.

Uzvišeno se može nalaziti samo u velikih predmetih. Poezija, historija i filozofija, sve one imaju isti predmet; predmet jako velik: čovjeka i prirodu. Filozofija opisuje i slika prirodu; poezija ju slika i poljepšava; ona slika i ljude; ona ih veliča povećava; ona stvara junake i bogove; historija slika samo čovjeka, a slika ga samo onako, kakov jest; s toga ton historika ne postane uzvišenim nego kada pravi portrait od najvećih ljudi, kada predočuje najveće čine, najveće pokrete, najveća prevrate te će svuda inače zadovoljiti, ako je (slog) veličanstven i ozbiljan. Ton filozofa može biti svaki put uzvišen, kad govori o zakonih prirode, o biću u obće, o prostoru, o tvari, o kretanju i o vremenu, o duši, o duhu čovječjem, o čustvilu, o strastih: on će u ostalom zadovoljiti, ako bude plemenit i uzvišen. Ali ton govornika i pjesnika, kad im je predmet velik, ima biti uviek uzvišen, jer su oni majstori spajanja s veličinom svoga predmeta koli boje toli kretanja, toli iluzije, koja im se ili te da slikajuć prije svega i povećavajuć vazda predmete, moraju takodjer posvuda uporavljati svu silu i razvijati svu veličinu svoga veleuma. – (George-Loius Leclerc, comte de Buffon rodi se g. 1707. u Bourgogni, umro 1788. g. Kad je g. 1753. primljen kao član u akademiju francezku u Parizu, probjesedi tom sgodom: Discours sur le style, koja znamenita akademička razprava o slogu iliti stilu najbolje pristaje u svaku stilistiku. Grof je Buffon poznat kao izvrstan prirodoslovac sa svoga najizvrstnijega djela: Histoire naturelle od g. 1749. S franc. preveo prof. dr. P. Tomić.)

Bogatstvo i ljepota hrvatskoga jezika. (Napisao Adolfo Veber.) Bogatstvo svakoga jezika pokazuje se ponajviše u korjenikah; pod ovimi pako ne razumievam prvobitne zametke rieči, (tr, pr, mr, ml, itd.), nego rieči postale od korjenikâ prvim dočetkom. Ovih pako ima u jeziku tim više, čim je jači i tvorniji duh naroda. Jezik hrvatski ide u najbogatije u Evropi. On je neizmjerno bogat korjenikami u svih prirodnih pojavih i družtvenih odnošajih i tako zvanih onomatopoetičkih riečih. Nu jezik naš obiluje i takovimi riečmi, koje su za razborito umovanje potrebne. To pokazuju nebrojene narodne poslovice, iz kojih bi se samih mogle sastaviti razne umne znanosti, kano što su to ponješto kušali dokazati česki pisci Čelakovski i Štur.

Bogatsvo ovo neizmjerno se umnožava rječotvornimi početci i dočetci, kojih ima u našem jeziku toliko, da bi se iz svake rieči mogao izvesti cieli rječničić izvedenih rieči.

Tvorke ovakove čine jezik neprispodobivo kratkim, živim i jedrim, jer često se jednim slovom izrazuju i mienjaju misli, za koje treba u drugih jezicih ili cielu izreku sagraditi, ili više rieči u jedno sastaviti. Amo idu glagolji III. i IV. razreda: bieljeti i bieliti, crnjeti i crniti; zatim glagolji VI. razreda: djevovati, djeverovati, kumovati, banovati, itd. od svakoga samostavnika. Još se od svakoga našega samostavnika može napraviti i mnogo diminutivâ i augmentativâ, n. pr.: žena, ženka, ženčica, ženčičica; ženina, ženetina, ženurina, ženuredna; što dolazi samo u talijanskom jeziku. Pak ako se još doda, da se takovimi tvorkami mogu naznačiti razni odnošaji vremena, mjesta, poslovanja, počimanja, dočimanja, trajanja, osoba, sredstva itd.: onda se moramo uprav čuditi silnomu duhu naroda i divnomu ustroju jezika, koji da i ne ima drugih prednosti, ta bi ga jedina bila moćna uzvisiti na dično mjesto. Ali će tko možebiti reći, da je svejedno, izrazilo se što cielom izrekom ili sastavljenimi riečmi, samo da se izreče; nu ja odgovaram, da je mnogo stalo do toga, dospije li tko na ročište krasnim putem za pol sata, ili vratolomijom za dvie ure! – Ali da ne govorim u tutanj, evo za primjer: koliko se rieči može izvesti samimi tvorkami iz korjenike pis! Ako li se pred ove rieči metnu razni predlozi, kojih je u nas mnogo, onda od svakoga predloga nastane opet malone toliko rieči.

Gradivo ovo, kako je bogato, tako je i liepo do sto divotâ. Koji jezik hoće da se ponosi snagom i ljepotom, treba da se prirodi što bliže primakne. Budući pako u jeziku suglasnici što u prirodi tvrdi pojavi, a glasnici što mekani i nježni prizori: treba da se u njem nalazi uz množinu stalna promjena suglasnikâ sa glasnici; to je pako točno izvedeno u našem jeziku, da mu ne ima druga. Jer suglasnika imamo više nego ikoji drugi evropski jezik, i to ne hrapavih i neugodnih, već blagoglasnih, da je milota slušati. Naši č, ć, š, ž, j, itd. ne nalaze se sakupljeni nigdje drugdje, a žubore i romone poput najugodnije glasbe. Slovo j drže svi narodi za najmekše i najumiljatije, a ono je uprav duša ustroju našega jezika, hrvatskoga te ne ima skoro lika, u kojem nebi dolazilo barem sakriveno. A sdruživ se s glasnikom o, tako je dražestno i čarobno, da se čovjek raztapa od miline; gdje ima rieči prama ovim: mojoj, miloj, boj, rogoboj, roj itd.? Glasnikâ ne brojimo doduše mnogo, ali koje što su čisti, koje što su puni, ugodniji su nego mukli i zafrknuti drugih jezika; talijanski barem jezik, koji sav sviet drži najkrasnijim u Evropi, ne poznaje ä, ö, ü, eu itd., kojimi su prepuni drugi njeki jezici.

A, o, koji su najblagozvučniji, najviše proplitju tkaninu našega jezika.

Pak slovno to gradivo preliepo je uredjeno; tu se uklonila tvrdoća i hrapavost i pretjerana mekoća i razmaženost. Rieči sa poluglascem r, nješto su tvrdje. Ali i ta iznimka ide u ono glavno pravilo, da su takove rieči, kada se njimi izriču tvrdi i prirodi pojavi, posve potrebne, a gdje se nalazi u riečih, koje bi prema naravi imale biti mekane, kano srce, prava su iznimka; ali ni ova nije neugodna uhu, koje što takovih slovaka ima malo, koje što dolaze uviek na početku rieči, te se hrapavost ukida sliedećom punom blagoglasnom slovkom. Amo spada i druga iznimka pri glasnicih, koja nam medjuto tako krasi jezik, da je posve sličan talijanskomu: slovo l na koncu svake slovke, a osobito svake rieči pretvara se u o; odatle postaju ove kombinacije; ao, io, uo: oo steže se u ô: n. pr. siono, sviono; dao, molio, puknuo, sokô. Zatim i dolazi pred e u svih riečih sa dugim ě; al ovaj se hijat uklanja obično umetnutim j; n. pr. riječ, rijeka. S ovimi glasovi sravni nedostizivu umiljatost talijansku u riečih: dio cielo, pa ćeš se ponositi, što ti i ovu krasotu posjeduje jezik- Na ne malu krasotu služi nam i to, što se više od dvie trećine naših rieči i likova dočima glasnikom, što podjeluje jeziku neobičnu punoću.

Narod je hrvatski po tankom sluhu svojem razmjerio glasnike i suglasnike, da mu je jezik u mnogom pogledu blagoglasniji od istoga talijanskoga, koji ima premalo tvrdih znakova.

Naš je jezik životom živ, jer osim česticâ, koje u svakom jeziku čame, sve se mienja i pretvara, sve se sklanja i spreže. Tako se ime sklanja ne samo na cigli jedan način, već se udesuje na dva načina: jedno-, više i dvobroj; i svakom mu je broju sedam padeža; u mnogih padežih broji opet dva glavna načina; drugčije bo se sklanja ime žive, a drugčije nežive stvari; inače tvrda, inače opet meka dočetka. Pak osim toga isto se ime mienja više puta u samu korienu; tako uzmi rieči vrutak i puž, pak jim izvedi padeže, te jih prispodobi s njemačkim i talijanskim, pak ćeš i nehotice opaziti, da je ono gorostas promienâ; za tim privuci ovamo grčkih pet sa latinskih šest padeža, pa ćeš morati priznati, da je naš jezik u tom pogledu s jedne strane najsavršeniji, a s druge latinskomu najbliži.

Promjenjivostju ovom ukida se u prozi jednoličnost, koja je u svačem neugodna, u poeziji pako raztvara ona preobilne vrutke za tvorenje stihovâ, jer koliko promienâ, toliko raznih srokova.

Pridavnik naš razlikuje izvjestnu stvar od neizvjestne, te imade dvostruku deklinaciju. Istina, da se je dvostruka ta forma uzdržala samo u jednobroju mužkoga i srednjega posla, izgubivši razliku, koja se još nalazi u staroslavenskom jeziku; ali gdje ne razlikuje slovo, čini to naglasak, te je svakako razlika barem u govoru: n. pr. dobra, dobrâ, i tako po svih padežih i brojevih. Ako li se amo metne, da svaki naš pridavnik ima sva tri spola; i da se uviek sklanja: kolika izlazi tu različitost likovâ, kolika živahnost sloga!

Samo dva spola ima francezki jezik, a i u talijanskom je mužki i srednji posve jednak; pa povrh toga što ne imaju nikakove deklinacije, ne mogu se s našim jezikom ni s daleka sravniti. Ovdje dolazim opet na latinski, koji je hrvatskomu najbliži, ali koje što se njegov pridavnik sklanja posve poput samostavnika, koje što mnogi pridavnici razlikuju samo dva a dosta njih samo jedan spol, napokon što u njem ne ima ni traga izvjestnoj i neizvjestnoj formi, mora i sam priznati, da je u tom daleko zaostao za našim.

Pored formalnoga bogatstva pridavnika našega stoji još i ona moć osobita, što se malo ne od svakoga stvarnoga samostavnika može napraviti pridavnik posjedovni, pa buduć da ima za to tvorakâ, radja se opet ciela porodica novih pridavnika, te što svaka od njih izrazuje drugu misao, kolika opet sila, kolika tankost u mislih! Kolika se timi posjedovnimi pridavnici postiže točnost u izrazu!

U zaimenu je sdružio naš jezik sve pojedine prednosti malone svih pojedinih evropskih jezika. Tako imamo mi osobna zaimena savršenija od Latina i Niemaca. Njemačko posjedovno treće osobe služi za naše i posjedovno i posjedovno-povratno, te budući u značenju velika razlika medju ovimi, ili se radja nejasnost ili se pomaže; n. pr. njezina kuća i njihova kuća, prodao je njegovu kuću i svoju kuću, veli se oboje njemački jednako. Isto valja o romanskih jezicih prama hrvatskomu. Prekrasan je i način, kojim mi i Grci dajemo zamjenika posjedovnomu zaimenu, metjuć osobno zaime u dativ. I tim se ukida dosadno često ponavljanje posjedovnih zaimena, što su u njekih jezicih malo ne cieli slog zaokupila; i tako nastoji nam narod hrvatski svigdje, da mu jezik bude kratak i raznoličan.

Jedini mi Hrvati imamo i Latini razliku kod pokaznih zaime na medju: ovaj, taj, onaj, protežuć stvar ili na prvu ili na drugu ili treću gramatičku osobu. Što se ova razlika proteže na sva zaimena i na sve prislove i čestice odavle izvedene, to postaje neizmjerna različitost, a da se tim smisao vrlo kratko i točno označuje. Kakovo bogatstvo likovâ i promienà vlada i glede na brojnike u našem jeziku hrvatskom.

Glagolj je prvo diete jezika čovječjega i najsilniji tumač misli ljudskih. Kada je prvi čovjek osjećali svojim upijao goreću prirodu, najprije opazi, da nješto šušti, puše, praska, tuli beči, pak onda tek spoznade, tko je ono. Tako je postao najprije glagolj, onda samostavnik. Budući pako glagolj plod osjećalâ, kojimi se tvore najjasnije predstave i pojmovi, a samostavnik plod umovanja, zato je glagolj mnogo jasniji od samostavnika. To je bio uzrok, zašto su svi narodi najveću pomnju obratili na razvijanje glagolja, koji je ponajviše izašao savršeniji od drugih česti govora. Ako se to opaža u svakom jeziku, koliko mora u oči udariti u našem, koji je uprav glagoljski jezik. U našem jeziku ima toliko obilje i izobilje, da ga jedini grčki u nječem nadkriljuju.

Najprije mnogo je stalo do toga, je li čin trajao ili je u čas svršio, po tom se bo često odlučuju najvažnije stvari: je li tko zaslužio zatvor ili vješala, slabu hvalu ili neumrlu slavu. S toga ima u nas perfektivnih i imperfektivnih glagolja; ovi se opet diele na troje: budući pako da se ove vrsti u korienu mienjaju, nastaje tolika množina raznih glagolja, da naš pisac ne dolazi nikada u nevolju, kako da izrazi misli svoje. Prispodobi: skočiti, skakati, skaktati, poskakivati. Evropski filolozi namučili su se težkih muka, tumačeć narav grčkoga aorista, dok ga nisu Slavjani prispodobili sa perfektivnim svojim glagoljem, te razriešili tu dugovječnu zagonetku. Odavle se vidi, da u nas ima više glagoljâ, nego što jih broje najbogatiji jezici. Ako li uzmemo još ovamo silu predloga, skojimi se sastavljaju hrvatski glagolji i po kojih prelaze iz jedne vrste u drugu, onda se moramo uprav čuditi bezprimjernoj obilnosti i bujnosti.

Što se tiče oblika za razna vremena, to hrvatski jezik jednako kao i grčki nadkriljuje sve druge jezike; jer samo ova dva imadu osim ostalih, u svih jezicih obstojećih oblika, još posebne oblike za imperfekt, za avrist, za logični perfekt. Svakomu su jeziku potrebna tri dionika: sadanjega, prošloga i budućega vremena u oboj vrsti, te se jezik, koji odgovara tim zahtjevom, može u tom pogledu držati savršenim; a to je sam grčki jezik, jer u njem ima svako vrieme svake vrsti svoj dionik. Za njim sliedi latinski, a pored njega stupa hrvatski jezik, ostavivši za sobom daleko njemački. Jer u hrvatskom se jeziku nalaze četiri dionika i to svi čili i samonikli, kano: moleći, molvši moljen i molio. Da nam je trpni dionik sadanjega vremena, mogao bi naš jezik stajati tik do grčkoga. Al s vremenom se mienja i jezik. Tako živi taj dionik u staroslavenskom jeziku, a u hrvatskom je ostalo samo njekoliko tragova u riečih: pitom, lakom.

Romanski jezici pako i njemački imadu samo po dva dionika. Zrjelo promotrivši, što je o glagolju rečeno, vidit ćemo, da je grčki glagolj najsavršeniji, a namah donj da stoji naš hrvatski u originalnosti svojoj. Svi se naši prislovi dočimaju na o, e, zato mnogo doprinose blagoglasju jezika, koji tim punije glasi, čim ima više rieči, dočimajućih se glasnikom. Najkrasniji su naši prislovi izvedeni tvorkom ice (oni se u drugih jezicih moraju obširno opisati): trkimice, sječimice, pljoštimice, košimice, pustimice itd. Prislovi vukući lozu svoju od zaimena, razlikuju gramatičke osobe po onom, što je gori rečeno, n. pr. ovdje, tu, ondje, tamo, onamo; odavle, odatle, odanle. Mjestni razlikuju samo jednim slovom mirovanje, kretanje i pravac, što se u drugih jezicih opisuje; n. pr. ovdje, ovamo; ovuda; odavle, odovuda. U ovom karsnom svojstvu naš je jezik uprav prama latinskomu. Prislovom. Kakvoće služi za temelj: ak, a kolikoće; oli, metjuć pred nje dočetke osobâ gramatičkih, posudjene u zaimena, te nastaje opet sila prislovâ, n. pr. kako, ovako, tako, onako; koli toli.

Ako sakupim u jedno, što je dosada razloženo, mogu tvrditi, da je naš hrvatski jezik: bogat u korjenikah i tvorkah, blagoglasan sa razmjerno uredjena gradiva, plastičan sbog divna ustroja, živ sa nebrojenih promiena, razgovjetan i krjepak po onomatopoetičkih riečih, kratak i krasan kroz dionike, prerazličit od sile raznih oblika, svakako vrstan bratimiti se svakim dapače i prednjačiti mnogomu drugomu jeziku.

Primjer za kriju.

»Effugit mortem, quisquis contemserit; timidissimum quemque consequitur.« (Curt. IV., 14. in f.)

»Smrti uteče, koj ju prezire; no plašljivca dostigne!« dovikne posljednji kralj perzijski Darij Kodoman (336–330 prije Isusa) a odlučnom boju kod Arbele proti Macedoncem i Aleksandru Velikomu, svojoj već dva puta potučenoj vojski, da ju ohrabri. Možda se bojite smrti, smrti, hoće da kaže; e pa dobro! no znajte, da će onaj, koji se u bližoj obkoljujućoj ga opasnosti nalazi, razboritošću i srčanošću prije uteći smrti nego stiskom i očajanjem. Vi ćete dakle upravo tiem sebe u ponor strovaliti, čim se nadate spasenju t. j. bjegom, dočim naprotiv, ako je spas moguć, naći ćete ga u junačkom odporu. Akoprem ta misao nije dovoljna, da u času pogibelji pretvori plašljivce u junake; dapače ako slabi vladar, koji se je pozivljuć na svoje kraljevsko i muževno dostojanstvo tako izrazio sám možda sutra dan ne sliedi više svoje junačke izreke: to se ipak ne da tajiti, da u njegovih riečih, kad je dobro promislimo, mnogo ima istine. Jer prvo otimlje čustvo straha čovjeku mir, hladnokrvnost i prisutnost duha, čega mu treba, da pravo prosudi opasnost, koja mu prieti, da pomisli na to, čim ju odvratiti, nepropustiv ni jednoga sredstva pokušati ter ako je već tu (opasnost), da upotriebi svaki sgodan trenutak, da joj uteče ili da ju učini manje škodljivom; dapače metež ga u kom se nalazi, strovaljuje u nove ne očekivane mnogo gore opasnosti od prve. Naprotiv srčanost i junačtvo neprestrašiva čovjeka daje mu i uzdržaje čistu sviest i bistar um, te on sve, što se dogoditi mora, brzo promisli, odlučno poprimi sredstva te je uporavi bez krzmanja i oklievanja; neprestrašiv junak nadje si spasonosni izlaz i put u najvećoj nevolji, te često slavi slavodobitje nad svojimi progonitelji. Ali što je još mnogo gorje strah uzme plašljivici i očajniku, dapače velik dio tjelesne snage, što no bi bilo potrebito, da pretećoj pogibelji u oči gleda i na put stane. On osjeća, da su mu mišice oslabile, a stegna službu otkazala te bez spasa pade u bezdno (ponor), čemu je mogao lahko još izbjeći, da nije bio u strahu Hrabromu pako ostaje na porabu sva fizična jakost, on se uz to može zanašati u nuždi na svoju brzinu i vještinu; dà, u času pogibelji čini se, da mu se sile podvostručuju ter da u trenutku odlučivanja može više, nego li je ikada prije mogao. Progonitelj sam štuje svoga junačkoga protivnika te mu često, ako je pobedjen nudja život i slobodu, dočim se kukavica, plašljivica predaje na mač i muke ili čuvaru robskih negva. Gledalac se osjeća spremnijim, da na kocku stavi svoje dobro i svoju sigurnost, samo da pomogne hrabromu, koji sam sebi pomaže, dok u njem duša diše, a kukavicu ostavlja, jerbo on sam sebe ostavlja. Tako izgubi ptica svoj polet, kada ju gleda zmija sjevajućima očima i otrovnim ždrelom, te zaboravi leteti i postane plienom lagano plazeće i približujuće se nemani. Ali hrabri pas držeć se pjesnećega vepra, mudro se uklanja ubojitima zubovima njegovima, drži ga podvostručenom silom te dieli veselo težku pobjedu s dotrčalim lovcem. Šta učini Aleksandra, Korteza, Karla VII. i druge tako pobjedonosnimi, ako ne neuzkolebiva srčanost! Bez toga nebi bio Filipov sin pred zidinami Gaze brzim udarom mača odsjekao divljemu Arapinu one ruke, koje je bio jur nanj podigao, da ga probode. Zar bi bio Španjolac obadva mlada Mehikanca strovalio s tornja, koji su njega bili već do ruba propasti doveli, da ga prekobace? Zar bi Tiro Dugonić bio počekao na beogradskih bedemih, da se s Turčnom bjesnim spopade navrh zida te zajednički obori s njim u ponor, da nije bio srca junačkoga? zar bi hrabri Hrvatinja Nikola Jurišić bio branio sa šakom od kakvijeh sedamsto odlučnih duša slabi i krhki Kisek proti stotisućnoj divljadi Osmanlijâ, da ga nije oduševljivala viša sila, uzvišena ideja i srce junačko? zar bi hrvatski Leonida, ban Nikola Zrinjski propovjedao u oči očite i neizbježive smrti ove rieči: »dok je nam na ramenih hrvatskih poštenih i junačkih glava, živi Turkom ne predajmo se!;« zar bi se bili dali sasjeći svi oni sokoli hrvatski za krst častni i slobodu zlatnu, da su u grudima svojima poznavali strah, bojazljivost ili očajanje sbog preteće im smrti? Zar bi Kres, Kupiša i Rak sa svojimi malenimi ali hrabrimi četami hrvatskimi bili došli u pomoć i išli u susret tolikoj divljoj i mrzkoj sili Mongolâ na Jelenskom polju, da ih nije hrabrila sveta vatra junačtva i neprestrašivosti? Zar bi se Mucij Scavola i mnogi drugi bili žrtvovali za domovinu, da nije te sile i jakosti, za koju neznaju oni, koje muči strah i trepet pred dušmanom!

I odlični su muževi u svako doba bili istih i sličnih misli, koje je izrekao slabi kralj perzijski. Zar nije rekao Aleksander Veliki, kad je u ruci držao liek svoga liečnika i pismo Parmenijevo, u kom mu kaže, da mu je liečnik otrov namienio, zar nije Aleksander nakon duljega razmišljenja kazao: »volim umrieti s tudjega zločina, nego li s vlastita straha! Zar se nije u poslovicah naroda izrekla ona stara: fortes fortuna juvat. (To jest: junake Bog i sreća pomažu.) Ili kako no glasi deviza bana Jelačića: »Što Bog dade i sreća junačka.« S toga nam budi devizom: Smrti uteče tko ju prezire, no plašljivca ona samo dostigne! Ako je pobjeda moguća, pasti će ona nam u tom slučaju u dio, ako li nam je pako sudjeno pasti, tad padnimo poput Dugonića, Jurišića i Zrinjskoga veliki u nas i u potomstva. (Pohrvatio profesor doktor Petar Tomić) .

Na isti se način dade sastaviti krija: Dulce et decorum est. pro patria mori; Horac. Od. III. 2. (Sladko je i dično umrieti za domovinu); a tako i mnoge druge.