VI. Dodatak.

Crte iz besjedničtva (ars oratoria). (Uvod.)

Oratorska riečitost zove se vještina: djelovati na razum i srce svojih slušalaca, te im volju priklanjati nekoj svrsi, ali uviek samo dobroj, plemenitoj i moralnoj. Po ovom zadatak je govorničtvu, da složi različna mišljenja u jedno mišljenje, i da spoji različne želje u jednu volju. Onaj, koji umije tako vladati darom slova, zove se orator iliti besjednik; a njegov proizvod, t. j. cio ričeni, vješto sklopljen i izgovoren sastav, zove se oratorska besjeda, rieč ili slovo u užem smislu. Oratio = ore expressa ratio, a to će reći: ustima izkazan govor.

§. 54. Svojstva besjednika.

Ciceron je imenovao besjedu »flexanima« i zato »omium regina rerum.« Tim je on pokazao, što je zadaća besjedi, najme flectere animas, navraćati srca ili odvraćati. Već iz ovoga vidi se, da nije zadaća besjednikova samo podučiti slušatelje, uvjeriti ih o kojoj istini, nego njegova zadaća, mnogo plemenitija i ljepša najme: predobiti srca. Jer kano što učitelj sa stolice učiteljske nastoji učenikom istinu koju prikazati u takovu obliku, da ju mogu njihovi umovi, što se može podpunije i savršenije shvatiti; kano što pravi pjesnik, komu kipi mašta najljepšimi slikami, komu gori srce najplemenitiom vatrom, nastoji u kraljevskom ruhu pjesme predstaviti idejal, da se za njegovom ljepotom ponesu srca: tako je dužnost besjednikova predobiti slušatelje za ono, što je dobro, a odvrnuti ih od onoga, što je zlo. »Besjednik – veli sv. Augustin – mora dokazivati, da poduči; mora goditi, da drži napetu pozornost; ali mora ganuti, da pobjedi.« Čvrsti dokazi, liepo ruho, gibak i ugledan stas, jasan i prijatan glas, živostne i izrazne oči, ugodan način predavanja, sve su to sama sredstva, da se postigne ono, bez česa je sva besjeda uzalud, što je pobjeda besjednikova najme, da predobije i gane srca. – Isto valja i za besjednika svjetskoga i za duhovnoga: jedan i drugi naperio je besjedu preko uma u srce. Ako svjetski besjednik koje naravno dobro u takovu svjetlu predstavi slušatelju, da mu to svjetlo na samo razsvietli um nego i raspali srce: onda je dobro besjedio; Besjednik pako duhovni onda je dobro ovršio zadaću svoju, ako trgne drieme slušatelje te im ponese srca za kakovim nadnaravnim dobrom. A povrh svega nuždan mu je i karakter stalan – odvažan i nepokolje bila volja, jednom riečju: govornik valja da umije vladati darom slova kao orudjem svoga poslovanja.

§. 55. Pravila.

Prije svega zahtieva se od govornika, da dobro poznava srce čovječje, kako će moći u svoje vrieme onako udarati u strune srca svojih slušatelja, da se svi zvuci slože u liepi sklad. I zato je dužnost besjednikova učiti narav čovječju i paziti, što običaje u ljudi probuditi ovo ili ono čustvo, kako se ovo ili ono čustvo pokazuje na čovjeku.

No nije dosti u obće samo poznati srce čovječje i zakone, kojimi se ravna; nego valja znati oštrim okom zaviriti na pose u srca svojih slušatelja te vidjeti, što oni ćute, misle, žele. Jer tko toga ne umije, taj može sastaviti najbolju besjedu, koja bi kod drugih slušatelja ili u drugoj zgodi imala najsjajniji uspjeh, dočim će njegove slušatelje ostaviti hladne.

Živa je istina, da besjednik, hoće li uspjeti besjedom, mora biti vrl čovjek. Upravo radi toga: »samo čestitim ljudem valja dopuštati govorničtvo.« Jer nije li govornik pred svietom čist kano zrcalo, na kojem je mučno i prašak opaziti, ne štuje li ga sviet radi vrlina i krieposti njegovih, besjeda njegova imati će malo ili ni malo uspjeha. Tko će – pita ovdje Ambrozij – htjeti iz bare napiti se vode, tko će vjerovati riečim čovjeka, za koga zna, da ne mari za svoj život? Ali ne samo sveti otci zahtievaju to svojstvo od kršćanskih besjednika, nego su to i poganski učitelji sa svom strogošću zahtievali od svojih učenika. (I u ovom samo smislu kazali su još Quintlijan i Cicero: »nemo potest esse orator, nisi vir bonus«.) I navode razloge, zašto mora biti besjednik vrl čovjek. Najprije zato, što se čovjeku zlu nerado vjeruje i onda, kada i ako istinu govori, i što ljudi slabo mare za stvar, koju brani zao čovjek. Drugi je razlog taj, što zao besjednik drugo govori, a drugo misli. Mora se daklje pred slušatelji hiniti i pretvarati, a oni će lahko i preko zastora opaziti zloću njegovu. Ako to valja o besjedniku u obće, valja na osobit način o besjedniku duhovnom.

Besjednik mora u srcu živo ćutiti ono, što želi, da mu oćute i slušatelji. Jer ne može biti, uči Ciceron, da se ražali slušatelju, da na nešto zamrzne, da se nečesa lecne, da se gane na suze i milosrdje, ako se sva ona čustva, koja no želi probuditi u slušateljih, ne zrcale na licu besjednikovu, Ona samo rieč prodire u srce, koja iz srca potiče. Ako želi besjednik, pun čustva stupiti na besjednicu, potrebno je da si prije predstavi živo predmet, o kojem misli besjediti, tako živo, da mu zaokupi i um i srce. Ovako razvrućen, ovako u besjedu sav zaduben, pokaži se pred slušatelji i prije nego otvoriš usta, predobiti će oko tvoje i potezi lica tvoga srca slušatelje.

Kano što je nuždno, da besjednik pun čustva dolazi pred slušatelje, tako je opet s druge strane nuždno, da mu čustva bukom svojom ne zagluše glas razuma. Smiju te, istina, čuvstva ljuljati, kako ljuljaju na moru talasi ladju, ali ladje ne smije nikada ostaviti veslar, da ne utone u talasih. Taj veslar jest razum. Nesmije uviek jednakom silom navaljivati na srca slušatelja. Ako su slušatelji već pripravljeni za besiedu, ako srce njihovo već tuče za besjednika, onda mu lahak posao: s nekoliko rieči može postignuti zašto bi se u drugoj zgodi trebalo puno napora. Lahko će govornik probuditi u slušateljih preziranje svieta i njegovih taština, ako pred njim leži truplo u najboljoj dobi ugrabljena mladića. Ili lasno će ganuti na smilovanje slušatelje, ako na svoje uši čuju naricaje siročadi, jaukanje nevoljnika. Ovakove zgode, koje potresuju sviet, znati će vješt govornik mudro upotriebiti na korist svoju. Nego mučniji je puno posao, ako su slušatelji posve hladni; tu valja govorniku učiniti sve bez pomoći naravi. Nego niti onda ne smije zdvojiti, ako donesu slušatelji za sobom posve protivno čustvo od onoga, koje želi on probuditi u njih. Jer – veli Ciceron – toliko je silna besjeda, da može i protivno čustvo iztjerati iz srca slušatelja.

§. 56. Jasnoća pojedinih rieči.

Govornik mora govorom svojim i osvjedočiti slušatelje o nekakvoj istini i zajedno im goditi: s toga mu mora jezik biti i jasan i liep. Jasnoća i ljepota, o čem smo već govorili, dva su nuždna svojstva svake besjede, ali prednost ide jasnoći. Jasno govoriti znači tako govoriti, da slušatelj bez muke vidi istinu, koja je sakrivena u riečih. Nego opominje zgodno Quintilijan, besjednik ne smije zaboraviti, da slušatelji nisu uvjek tako napeti i pazljivi, da bi se mogli sami razjasniti, ako je rekao štogod tamnije, i da ih razne stvari raztresuju, kano što je pogled na razne osobe, šaptanje i tako dalje, pa zato mora gledati, da mu besjeda bude tako jasna da ju razumiju i manje pazljivi slušatelji. Govori daklje, ne da te mogu slušatelji razumjeti, nego da te ne mogu ne razumjeti.

Da bude jasna besjeda ciela moraju to svojstvo imati i pojedine rieči i izreke.

Što se tiče jasnoće pojedinih rieči, zahtieva Ciceron, da budu a) obične, b) tako izabrane, da točno označe predmet, za koj se upotrebljavaju.

Običnimi imenujemo one rieči, koje su žive u narodu, komu besjedimo. »Bilo bi skoro smiešno voliti govor, kojim su ljudi govorili, nego kojim sada govore,« veli pravom Quintilijan. Nego, opominje isti učitelj govorničtva (na kraju), tražeći obične rieči, ne imamo pitati one, koji ne znajući jezika zlo govore, nego one, kojim je poznato blago narodnoga jezika te umiju lučiti dobro od zla. I zato je neobhodno nuždno, da svaki duhovni besjednik hrvatski puno štije jeziku za volju hrvatske pisce, koji zlatnim perom otvaraju vrata u bogatu pokladnicu narodnoga jezika. – Proti tomu se pravilu može griešiti na tri načina: 1) Upotrebljujući rieči zastarjele. Ne misli nitko, da je bez iznimke zabranjeno posizati za riečmi iz običaja već izišlimi; pače poznato je, da je imao hrv. jezik dosti rieči u davnini, koje su se zaboravile te nadomjestile ili što je žalostnije: tudjimi osobito turskimi. Tko će dakle braniti iz jezika triebiti što nevalja, a uvoditi što je bolje? Dodaj k tomu još i to, što spominje Quintilijan, da rieči drevne čine besjedu dostojanstvenom i častnom, i da, budući već zaboravljene, gode kano istom obreten (Kurelac). Nego kada upotrebljujemo zastarjele rieči, držmo se ovih trijuh Quintilijanovih pravila: a) Nesmijemo daklje u istoj besjedi upotriebiti puno zastarjelih rieči, da napinjuć tim preko mjere njegovu pozornost, ne utrudimo slušatelja. b) Ako je rieč posve nepoznata slušatelju, to ju moraš ili izpustiti, ili u isti čas protumačiti drugom poznatijom. Napokon c) besjednik ne smije pokazati da on naumice, s nekom strašću kupi rieči iz davnine; jer onda besjeda nije više naravna, a svako usiljivanje odbija. – Proti tomu pravilu grieši se;

Kujuć nove rieči. Mogu se pako rieči kovati na dva načina, najme ili tako, da pojam koj označim riečju, u narodu ne čuvenom, ili pako da dvie ili više rieči, koje u narodu živu spojim te tako stvorim posve novu. Glede kovanja novih rieči valja pamtiti sljedeće: Narod je obreo rieči, da može priobćiti misli svoje ili ćute drugomu. Želiš li daklje ti priobćiti misli svoje ili ćut drugomu, te ne nadješ za nju imena u pokladnici narodnih rieči: to imaš pravo skovati rieč sam. Kada misliš skovati rieč, pazi na ovo: a) prije svega potraži brižno, ne ima li hrv. narod u istinu imena za pojam, koj želiš označiti; a jer je znanje pojedinca uviek vrlo ograničeno, dobro je za savjet pitati one, koji su poznati kano vrli poznavaoci jezika. b) Ne nadješ li ipak ime za tvoju misao, to skuj novu rieč, ako si si svjestan, da poznaš duh narodnoga jezika te ćeš moći po njem skovati rieč. c) Budući da je nova rieč slušateljem još nepoznata, zato se mora drugom poznatom protumačiti, razjasniti. d) Dobro je te preporuča besjednika, ako se čedno izpriča, što se usudjuje upotriebiti novu rieč, te veli; »da tako reknem«, »ako mi dopustite poslužiti se ovim izrazom« ili na sličan način. – Napokon se proti tomu pravilu grieši:

3) upotrebljujuć rieči tudje, t. j. iz drugoga, slušateljem nepoznana jezika osobito iz srodoih slavenskih posudjene. Ne mislim tim ipak reći, da se moraju sve tudje rieči izbjegavati, ima bo rieči tudjih, koje su tako u običaju, te ih slušatelji čisto dobro razumiju. Upotriebit se imaju u pomanjkanju hrvatskih: 1) ostale južno slavenske, 2) staroslavenske; 3) ruske kao hrv. jeziku najsrodnije slav. rieči. 4) ostale, slavenske (čes. polj.); 5) grčke i latinske i ine europejske a ondaistom novo kovane.

§. 57. Jasnoća izreka.

Izreke su, kako znamo, ili proste ili sastavljene. Proste će izreke biti jasne, ako se rieči, koje tumače subjekt ili predikat pronamieste tako, da nije mučno pogoditi, kamo spadaju. Laglje se proti jasnoći griešiti u sastavljenih. Griešit će se: a) ako ih se toliko nagomila, da ih slušatelj duhom pregledati ne može. b) Ako se tumačeća rieč predaleko baci od rieči, koju bi morala tumačiti. Tu bi na primjer pogrješku učinio, tko bi ovako rekao: ja sam kupio ovu kravu, kad sam bio u Zagrebu na sajmu te ondje dobio novaca iznenada, posve slučajno.

c)l Ako je premnogo umetnutih izreka, naročito ako i one jedna o drugoj vise kano podredna od glavne. Zlo bi bilo reći: ja sam poznavao mladića, koj je, ostaviv, pošto je dobio drugi red, što se nije htio učiti, školu, bio nesrećan. Krivo je mnienje, da je besjeda tim ljepša, čim se s više rieči, koje znamenuju isto, izriče jedna te ista misao. Ako je jedna rieč dovoljna, da priobćim drugom, što mu priobćiti želim, to je nerazumno upotriebiti dvie.

To su pravila, kojih nam se je držati, ako želimo biti razumljivi. Ali to nije u besjedi glavna stvar. Jer, veli Ciceron: nitko nije u nebo dizao besjednika, koji tako besjedi, da ga slušatelji mogu lahko razumjeti, nego se s priezorom od njega odvraća, ako toga ne čini. Nitko se nije divio besjedniku, ako govori pravilno i bez pogrješke, nego ga preziru, ako toga ne umije. Čemu se daklje čude? Radi česa osipavaju hvalami besjednika? ….. Ako se besjedi kitno.

Da bude besjeda kitna, zahtieva Ciceron dvoje, najme: da bude njezino cielo lice liepo i da cielom besjedom vije zdrav duh. Taj nakit mora biti vlastitost ciele besjede. A zatim se moraju neka mjesta u besjedi, koja se žele osobito iztaknuti, posipati, kako Ciceron veli, cviećem rieči i misli. Što se tiče nakita, koj se mora opažati u cieloj besjedi, valja znati, da nije liepo nego što je i razumno. Tko bi u ime ljepote besjedu prenatrpavao, previše ju gladio, taj bi slušatelju brzo dosadio. Najviše će goditi ona ljepota, koja je odsjev nutrnje. Neka se trudi besjednik, da bude sadržaj njegova govora liep, da ga liepo i logički razvede, i neka se ne boji, da neće i vanjsko lice njegove besjede liepo biti. Tko bi nasuprot, zanemariv sadržaj besjede, nastojao da joj naresi lice, taj bi pogodio kano onaj čovjek, koj hoteći biti liep, gladi vlasi, maže lice, na hvate udara svakojakimi mirodijami: takovoj se ljepoti pametan čovjek smije, dočim se klanja onoj ljepoti, gdje iz oka i iz svakoga poteza gleda liepa i velika duša: gdje je ljepota tiela odsjev ljepote duše.

Što se pako tiče onoga cvieća rieči i misli, kojim se moraju posipati znamenitija mjesta u besjedi: to su cvieće tropi i figure, o kojih već prije govorismo. Zuzeri je prepun najljepših tropa i figura.

§. 58. O glasu.

Kada se govori o jeziku, pristoji se da se rekne i o glasu, kojim mora besjednik govoriti. Glas mora imati ista svojstva, koja i jezik besjednikov, najme da bude: a) takov, da ga slušatelji podpuno i bez muke razumiju; b) takov, da godi i u srce prodire. Recimo o jednom i drugom svojstvu.

Glas budi i razumljiv. Da govorimo onako te nas slušatelji mogu lahko i podpuno razumjeti, za to je potrebno paziti na sljedeća četiri pravila.

Prvo. Govori onom kriepčinom, da ti glas dopre do najudaljenijega slušatelja. Reći će mnogi: kad bih samo imao tako kriepak glas! Istina je, ima svjetskih a i duhovnih besjednika, kojim su prsi tako tiesne a pluća tako slaba te ne mogu uz najbolju volju tomu zahtjevu zadovoljiti; ali ih ima dosti, koji grieše s neznanja. Valja najme znati, da ima glas čovječji tri stupnja: viši, srednji, i niži. U višem tonu dovikujemo čovjeku udaljenu, u nižem šapćemo i mrmljamo, a srednjim se služimo u običnom govoru. U srednjem tonu valja besjediti. Razlog daklje zašto su mnogi besjednici nerazumljivi, jest taj, što se ne drže toga pravila te besjede t. j. govore u višem tonu. To pako ne valja, jer ako se započme višim tonom, to i a) ne može besjednik, kad uztreba, glasa dovoljno dići, a da mu se govor ne pretvori u ciku. Jer: b) u srednjem se tonu može najvećom silom i uztrajno govoriti. Ako želiš pogoditi, kako ti glas mora biti prama raznim prostorijam jak, a ti si, svjetuju učitelji besjedjenja, misli, da govoriš slušatelju, koji je najdalje, jer već instinkt uči čovjeka govoriti onom silom, da ga može čuti i razumjeti osoba, kojoj govori.

Drugo. Govori razgovjetno. Razgovjetno govoriti znači svaku slovku podpuno izgovarati negutajuć ničesa. Obično se grieši gutajuć posljednje slovke, koje su više put najvažnije. Zločest je daklje običaj počimati glasom tako slabim ili padati tako duboko, da te mogu jedva najbliži slušatelji razumjeti. I nerazgovjetnost uzrok je često nerazumljivosti a ne slab glas. Kano što ruži besjedu i izpuštanje i gutanje slovaka; tako joj s protivne strane ne služi za ures premudno izgovaranje i prebrižno nabrajanje pojedinih slovaka. Izbjegavajuć jednu pogrješku, ne valja pasti u drugu.

Treće. Govori polagano, osobito ako govoriš pred velikom skupštinom. Polagan mora biti govor, jer a) u brzu govoru potiskuje i hvata jedna rieč drugu te se pomieša s njom, prije nego je doprla u uho slušatelja. Pa kako i dopre svaka rieč do slušatelja, to ih on b) ipak ne može razabrati, kada se prebrzo nižu. c) Govoreć polagano neće se tako brzo uztruditi te će moći dugo uztrajati. Napokon, a to je osobito važno, polagano govoreć, ne dolazi besjednik u pogibelj, da se previše ne razvrući te mu prejaka čuvstva ne zagluše glasa uma, koj mora svaku besjedu voditi. Nego i tu se valja čuvati protivne pogrješke, jer ne ima slušatelju dosadnijega nego tvorna i prepolagana besjeda. Napokon četvrto. Govori jezikom čistim puku razumljivim. Tu se zahtieva: a) da govorimo jezikom, što se dade, boljim od provincijalnih osebunjaka očišćenim. Nego ako dodje čistoća jezika u konflikt s razumljivošću, dati će besjednik prednost razumljivosti. b) Zahtieva se, da izgovaramo rieči onako, kako smo ih vikli čuti u običnu, dobru govoru. Ima besjednika, koji si utvaraju, da im je besjeda tim bolja, što su se više udaljili od običnoga govora, ali to je utvara, kojoj je neznanje krivo.

Glas budi ugodan. A. Biti će ugodan, ako ga 1) kako zahtievaju pojedina mjesta mienjaš. Govoriti uviek istim glasom, ružna je pogrješka, kojoj su Grci dali ime μονονονία; ali je još ružnija ἰοστονία, t. j. jednolično dizanje i spuštanje glasa. Tako na primjer kada izričemo veselje, budi nam glas pun, visok, nosen rekao bih na krilih razigrana duha; kada dokazujemo, budi glas čvrst i kriepak; pokažimo čvrstoćm glasa, da ne dvojimo ob istinitosti naše tvrdnje. Ako se srdimo, budi nam glas trpak i hitar, često odisanje neka pokaže, kolika nam vatra gori u grudijuh srditošću zapaljenih. Moliti ili laskati valja glasom tihim i mirnim; opominjati, svjetovati, obećavati valja glasom jakim i ozbiljnim. Kada se bojimo ili stidimo, budi glas mukao, prekinut. Promjenu glasa naučiti će se učenik najbolje ako pomno motri, kako besjede besjednici svomu poslu vješti, te sam sebe pita, zašto je ovdje pao glasom, tamo ga podignuo itd. Ako 2. valjano naglasi one rieči u izreci, na kojih leži veća sila. Naglašivati rieči prama njihovoj važnosti znači retorički ih naglašivati. Bez retoričkoga naglasa ostati će besjeda, ako ne nerazumljiva, a ono bez dvojbe dosadna, mlaka; ostaviti će i um taman i srce hladno. Svaka izreka daje različit smisao prama tomu, kako udariš retorički naglas na ovu ili onu rieč. Poslužimo se ovim primjerom: Judo, cjelovom izdaješ sina čovječjega? Udari naglas na »Judo«, i biti će ovaj smisao: ti apostol moj, izabranik moj, koga sam ja izmedju hiljadu ljudi odabrao, da budeš ne sluga nego prijatelj moj, ti koj si za istim stolom s menom uživao sladku hranu, ti me izdaješ? Udri naglas na »cjelovom«, i biti će smisao: Judo, tako li si podal, tako li bezsraman, da znak najtjesnijega prijateljstva rabiš za najgrozovitiji zločin? Ako naglasiš »sina čovječjega«, biti će smisao: onoga li izdaješ u ruke neprijatelja, koj je, budući jednak otcu, ponizio se te uzeo na se sliku sluge postavši u svem jednak čovjeku radi čovjeka? – Da uzmogneš retorički naglašivati, potrebno je, da pronikneš duh ciele besjede, da si živo predstaviš, koja je misao najvažnija, što želiš uciepiti duboko ili u pamet ili u srce slušatelju. Treba za to i muke i vježbanja; ali je i vriedno mučiti se za ono, bez česa ostaje besjeda bez uspjeha. Sada ćemo lasno razumjeti, zašto učitelji besjedenja toliko preporučuju, da besjedu, ako ikako možemo, u sobi štijemo i naglas opetujemo i višeput štijemo prije, nego ćemo se pokazati pred skupštinom. Na samu u sobi možemo razmišljati, koju nam je rieč, koju izrieku ponieti osobitom silom, na besjednici je bo već prekasno. Dá, ne samo besjediti, nego niti lista nećemo valjano drugomu proštiti, ako ga nismo prije sami pomno pročitali. Nego kano što je istina, da je dobro naglašivanje najpotrebniji i zato najljepši ures besjede: tako je s druge strane i to prava istina, da je pretjerana revnost u naglašivanju najveća pogrješka i najružnija mana besjede. Čovjek, koji misli, da mora skoro svaku naglasiti rieč u izreci kano važnu, sličan je onim slaba uma piscem, koji misle, da moraju svaku drugu rieč kano važnu posebnimi pismeni tiskati, veli Hugo Blaiz. Ako napokon:

3. valjano pauziraš. Pauze služe, da se pokaže, kako se pojedine misli odnose prama cielomu smislu Ne sastoje se pako samo u tom, da postanemo glasom, nego i promjeni njegovoj. Jer ili samo glas pridržimo časak, a to bi se moglo označiti črknjom; ili i glasom postanemo, te i malo padnemo, a to bi se moglo u pisanju označiti črknjom i piknjom; ili glas podignimo, to bi se dalo označiti usklikom ili pitanjem; ili napokon glasom posve padnemo, pokazujuć, da je misao podpuno izrečena, a to se da naznačiti piknjom. Osim toga vriede pauze i zato, što služe besjedniku, da si odahne, mnogo bo škodi besjedi, te ju čini dosti puta tamnu, ako govornik prekida rieči, koje bi se morale zajedno izreći samo zato, da dahne. Uvijek daklje valja gledati da imamo duha izlišna, da možemo, koju uztreba i kada uztreba, misao da svom silom izrečemo. No držati treba na umu, da je besjedniku onako upotrebljivati pauze, kako nas to uči narav, a ne kako se uzvidi, piscem raznimi znaci samovoljno dieliti i misli i rieči. Jer stalna pravila, gdje je piscu metnuti črknju, gdje dvie piknje, do sada ne ima. Ne učimo se daklje iz knjige, kako imamo pauzirati glasom, nego se provodimo za načinom, kako običaju ljudi u ozbiljnu razgovoru glasom postojati te ga mienjati.

No osim ovih ima još druga vrst pauza, koje bismo mogli ozvati emfaktičkimi, te služe, kano što i govornički naglas, da osobitom silom misao koju izreknemo. Kada smo najme veliku koju misao izrekli, stanemo za duže vremena, da dademo slušatelju časa, da mu misao zaokupi grudi. Možemo tu pauzu upotriebiti i prije nego što reknemo, a tim činimo slušatelja pozornim, da ima nešto velika sliediti.

§. 59. Kretnja.

Kad bi umjeli besjednici pratiti svoje besjede prikladnom akcijom, one bi im bile deset put vriednije, a dvadeset put bi više djelovale na slušatelje. Zašto je tolik glas nekih glumaca, da njihovo ime napunjuje kazališta? Jer umiju vješto predstavljati, to jest: jer im je pronuncijacija i akcija valjana.

1. Prvo i najvažnije pravilo za kretnju jest, da mora biti posve naravna, kano što je to vrlo liepo izrekao Kvintilijan: si quae ih his (gestibus) ars est dicentium, ea prima est, ne ars esse videatur. Tim je rečeno, da se kretnja, koja je naravna pratilica čovječjega govora, umjetnošću mora izgladiti i usavršiti, ali tako da akciji ostane naravnost a ne puka prividnost. Budući daklje da se za kretnju, koja ima pratiti besjedu, prije svega zahtieva da bude posve naravna, s toga se od onoga, tko želi biti besjednikom, da se nauči valjanu akciju prije svega zahtieva, da pozorno pazi i na se i na druge u razgovoru, da gleda kakove bivaju promjene u licu, kako se kreću ruke, kada se ob ovom ili onom predmetu govori. To pozorno motrenje ljudi, kada medju sobom o različnih predmetih govore, više će koristiti učeniku besjedničtva nego da proštije mnogu knjigu, koja o tom predmetu na šire radi. To je takodjer razlog, zašto najbolji učitelji besjedenja u kratko samo o kretnji govore. Oni su najme uvjereni, da bi onaj učitelj, koji bi hotio naučiti učenika, kako ima u pojedinom slučaju na primjer nabrati čelo, skupiti obrve, kako ima složiti prste, do koje visine podignuti ruku, da bi postignuo najprije ono, što je najveća pogrješka, kretnja bi bila prisiljena, umjetna, nenaravna, pa zato nevaljana. I zato se oni zadovoljuju tim, da podaju učeniku bedsjedničtva glavna neka pravila, koja si ima usvojiti; da ga pozorna učine na glavne i obične pogrješke, da se ih čuva. Taj je način bez dvojbe najbolji, jer tko ima od naravi dara za besjednika, tomu će ova kratka pravila biti dovoljna, da naravnu kretnju pristojno ugladi, a komu je narav uzkratila besjedničkih darova, taj će tim nespretnije agirati, čim se bude više pravilâ hotio u kretnji držati. Potanja i obširna pravila biti će koristna onomu, tko je u dobru besjedenju dosti već izvježban, jer on će znati razlikovati koja će mu pravila biti koristna, a koja bi mu mogla više škoditi nego koristiti.51

2. Kada se govori o kretnji, mnogi misle jedino na kretnju rukama. Istina jest, besjednik agira najviše rukama, ali posve bi bilo krivo misliti, da je kretnja ograničena samo na ruke, ona mora obuzimati cielo tielo. Jer veli vrlo liepo Ciceron: svi živci i mišice tiela našega nisu nego strune, na koje udaraju sve promjene duše, te se preko njih priobćuju drugim. I zato mogu vrlo ćutljive narave samo kretnjom tako izraziti, što misle ili ćute, da će ih svatko razumjeti. Crkvena poviest ima dosti primjera, kako su dobri govornici na pokoru ganuli griešnike, ili obratili nevjernike, koji ih nisu ni razumjeli. Kad je sveti Bernard † 1152 po Njemačkoj zvao na križarsku vojnu, »premda je romanski govorio, sve je slušatelje zanosio, jer njegovo držanje bijaše propovied.« (Weiss sveučilišt. profesor u Gradcu. Weltgeschichte. 1868. III. B. str. 37.) A zar nečitamo istim životinjam iz očiju i drugih kretaja, jesu li vesele ili žalostne, zadovoljne ili srdite? pita Quintilijan.

Odavle pako izvodimo vrlo važnu posljedicu. Budući najme da se misli, o kojih besjednik s uvjerenjem govori i čuvstva, koja u istinu ćuti, naravnim zakonom izražavaju na njegovu tielu, s toga se može na lahak način razpoznati pravi sluga Isusov, revnik za njegov sveti nauk, od najamnika, koj sam ne vjeruje, što puk nauča, koj sam ne čini, što puku nalaže. »Bi li ti tako govorio, da nisi tužbe izmislio?« odgovori Ciceron Kalidu, koj bješe nekoga pokrivio, da ga je hotio otrovati, te je taj slučaj posve hladno i nemarno pripoviedio. Bi li ti tako hladno govorio o vječnosti, o paklenih mukah, da si o toj istini u dnu duše uvjeren? moglo bi se reći gdjekojemu duhovnom besjedniku. Kakovom bi morao vatrom govoriti besjednik, kad govori o mukah, koje je pretrpio sin božji za naše griehe, kako bi se morala zrcaliti bol u očijuh njegovih i svem držanju njegovu! Oh takov besjednik ne bi ostavljao slušatelje hladne; vatra, koja u njegovih prsijuh gori, zapalila bi i njihova srca.

Nego priedjimo na sam predmet. Što se daklje tiče u obće držanja na besjednici, valja se držati sljedećih pravila: a) Besjednik stoj ravno i dostojanstveno. Leći si na besjednicu ili naslanjati se na zid, jednako je nepristojno. b) Kad dodje na govornicu, ili kada mirno pripovieda, drži ruke ili čedno na govornici ili jednu u drugoj. Posljednje pravilo valja osobito onda, ako je govornik visok a besjednica nizka, te bi ne liepo bilo, da ruke previše pruži. c) Kano što je ružno, ako je govornik za ciele besjede ukočen, isto je tako nepristojno, ako se neprestano okreće. d) Popostavati sad na desnu sad na lievu nogu znak je nepristojne tromosti. e) Nije liepo kano po nekom taktu obraćati se bez razloga sad desno sad lievo. f) Po besjednici skakati, rukama pleskati, lupati o besjednicu ili o prsi, znak je neugladjenosti. (Klinkowsky)

3. Najplemenitiji diel čovječjega tiela jest glava; ona je i najvjernije zrcalo naših misli i čuvstva. Glede držanja glave valjaju sljedeća pravila: a) Nepristojno je poniknute glave besjediti; ali isto tako ne valja previsoko ju držati, ili spuštati desno i lievo. b) Samom glavom agirati nikada nije dopušćeno, na primjer, kada što tvrdiš ili poričeš. c) Glava mora pratiti sve kretaje ostaloga tiela. Ako daklje rukom pokažuješ desno, moraš onamo krenuti i glavom i obratno. Iznimka je samo onda, kada s preziranjem o nečem govoriš, ili što od sebe odbijaš. d) Glavom mnogo klimati, tresti, ili zabacivati kosu, ružno je i prosto.

Ako je glava zrcalo duše, to su oči prozor duše. Što se daklje tiče očiju, za nje valja glavno pravilo, da se imaju držati liepo otvorene, da ti preko njih slušatelji vide u dušu; oči moraju biti upravljene na slušatelje, te imaju uviek pratiti kretaje ruku, izuzevši gore spomenute slučaje.

4. Što se tiče kretanja ruku, oni vrlo poljepšavaju besjedu, jer veli Audisio: Kano što su grane ures i ponos drveta, tako su besjedniku ruke ures tiela. Glavno pravilo za kretnju rukama jest po Audisiju ovo: Ili se govori o mislih ili o ćutih, ili o stvarih, koje se tiču besjednika, ili o stvarih, koje se tiču slušatelja, ili o kriepostih ili opačinah. Ako se govori o mislih ili u obće o kojem djelovanju uma, diže se ruka polagano prama čelu, gdje se drži, da je sielo pameti. Govori li se o čuvstvu, meće se ruka na prsa, jer se drži, da je srce sielo čuvstvu. Kada govori besjednik o sebi, miče ruke prama sebi, kada govori o slušateljih, okreće ih prama njim. To valja uviek, kada što pripovieda ili dokazuje, jer se to tiče slušatelja. Ako govori o Bogu, diže ruke s počitanjem prama nebu, prateći ruke očima; govori li pako o opačinah svieta, to odvrativši lice, odbija ih rukom od sebe. Napose pako valja o kretnji ruku sljedeće znati: a) Na početku besjede moraju ruke mirovati; što postaje besjeda živahnija, to živahnija biva i kretnja. b) Lievom rukom samom ne smije se nikada agirati. c) Pripoviedajuć, izrazujuć čuvstva blaga i mirna, agiraj jednom samo rukom. d) kada želiš kakovu znamenitu istinu, znamenit dokaz živo utuviti slušateljem u pamet, ili kada je u tebi uzplamtilo jako čuvstvo, onda upotrebljuj obie ruke, agiraj češće i slobodnije. e) Ruke se ne smiju dizati mnogo nad oči ili spuštati pod trbuh; kretaji nesmiju biti preuzki, što je znak bojazljivosti, ali niti preširoki; nikada nije dozvoljeno ruke posve razširiti, kano da si propet. f) Najljepši su kretaji obli, zaokruženi.

Govoreći o kretnji, nesmijemo propustiti vrlo važnu opazku. Budući da se živahnost kretnje ravna po živahnosti mišljenja i čuvstvovanja, s toga bi vrlo pogriešio, tko bi si hotio usvojiti kretnju besjednika, s kojim ne ima jednake naravi. Na taj bi mu način kretnja postala nenaravna, daklje nevaljana. Liep primjer za to navodi spomenuti jur Audisio: Medju mnogimi drugimi bijaše i Camus, biskup belleynski, veliki štovatelj Franje salezkoga. Izabravši si njega uzornikom u besjedjenju, odluči u svem ga nasljedovati. I zato ostavi svoju živahnu ketnju, koja je odgovarala njegovoj živahnoj naravi, te prihvati način Franje salezkoga: miran i polagan. Čuvši to Franjo, pisa mu, da je on ostaviv svoj način, a prigrliv njegov, prestao biti tko je prije bio, ne postavši ipak drugi. To je razumio Camus, te se je povratio na svoju prijašnju živahnu kretnju. Nikada se nemože dosti preporučiti mladim besjednikom, da tu istinu pred očima drže. To su glavna pravila za kretnju. (Dr. J. R.)

§. 60. Sastavni dielovi besjede.

Dielovi, što sastavljaju besjedu, poglaviti su: 1. pristup iliti uvod; 2. predloženje sa izlaganjem; 3. dokazivanje sa obaranjem mišljenja protivničkog i 4. zaključak.

1. Pristup (uvod).

Pristup iliti uvod (exordium) jest dio besjede, kojim se govornik stara, da pripravi misli svojih slušalaca za ono, o čem je nakanio govoriti. Što je glava tielu, što su kući vrata: a što vratima ključ, to je i uvod besjedi. Po ovom važan je pristup ondje, gdje ga okolnosti iziskuju; pa s toga mora mu besjednik pokloniti svu svoju pažnju i vještinu.

Kakvoća pristupa.

Pristup iliti uvod je dvojak: ili redovan i umjeren (legitimum), ili nágao i naprasan (ex abrupto).

a) Redovan biva onda, kad besjednik čisto ne uzdajući se u samoga sebe, i kao ne oslanjajući se na moć svoje besjede, vještačkim nekim sklopom rieči malo po malu priklanja slušatelje na svoju stranu i budeći u njih pažnju, pripravlja ih na ono, što ima sliediti. Ovakov pristup priliči svakoj pravoj besjedi.

b) Nagao i naprasan biva u onih slučajevih, kad sam predmet besjede dira jako u srce i govornika i slušatelje. Obično počinje sa afektom; jer, oduševljen svojim predmetom, besjednik prenaša tako rekuć slušaoca odmah u sriedinu same stvari. Ovaj pristup imade mjesto u velikoj kakvoj radosti ili težkoj žalosti, u gnjevu, negodovanju, očajanju, priliči daklje i besjedam svečanim, nadgrobnim itd. Takov je onaj Ciceronov u znamenitoj mu besjedi proti Katilini, čijim je prisustvom besjednik izašao tako rekuć van sebe: »Dokle ćeš već, o Katalino, na zlo upotrebljavati trpljenje naše?« (quousque tandem?)

Zadatak pristupu.

Zadatak je pristupu prije svega, da pokaže uzrok, koji govorniku daje povoda, da govori o predmetu; zatim da objasni okolnosti, u kojih se besjednik nalazi. Stari su to izrazili riečmi: »reddere auditores benevolos, attentos et dociles,« a to će reći, da predobije blagovoljenje svojih slušalaca, da pobudi u njih pažnju, i da ih izviesti, t. j. sa predmetom upozna.

a) Naklonost ili blagovoljenje predobit će besjednik, ako je karakterom plemenit i čestit, a znanjem poznat i uvažen; pa skroman, učtiv i pristojan ne samo u izrazih, nego i držanjem i spoljašnjimi kretaji tjelesnimi; ako pokaže da ima povjerenja u svoju publiku, pa i umije i neku korist njezinu dovesti u svezu sa svojim predmetom. I sama skromna pohvala slušaoca – moći će ga kadikad preporučiti. Tako je činio apostol Pavao, kad je ono u obranu svoju Agripi govorio: »Za veliku svoju sreću držim, care Agripa i što se danas pred tobom odgovaram za sve, što me potvaraju Jevreji. A najviše što znam, da ti poznaješ sve Jevrejske običaje i prepiranja. Zato te molim, da me poslušaš milostivo.« (Djela apostol. gl. 27.) I premda besjednik nesmije o sebi govoriti, ili tek vrlo malo, i to s najvećom smjernošću; opet zato neka i na svoju dostojnost ne zaboravi, i neka se nikad sasvim ne ponizi suvišnim priznavanjem slabosti svoje; jer to cienu pobija i odvraća slušatelje. S toga neka ga ciglo rukovodi plemenita i čista namjera, kao: ljubav k otačbini, istini, pravda, dužnost, vjera, prijateljstvo, pa će onda moći slobodno i ponekle svoje mane priznavati.

b) Pažnju pobudit će u slušateljih besjednik, ako im iznese na vidik novost, ili važnost, ili dostojnost, ili veličinu i korist svog predmeta; a ponekad može se u kratko i zamoliti. Tako veli Ciceron »za Kluencija:« Molim vas, kad ste me dosad s voljom slušali, da me još i ovo, što ostaje, saslušate. Jamačno neću ništa govoriti, što ne bi bilo dostojno ovoga sabora dostojno tišine, dostojno vašega odobrenja i slušanja.«

c) Izviestit će slušaoce, ako im odmah u početku kratko a jasno predoči ono, o čem će govoriti; a to je, ako ih postavi na ono gledište, s kojega je on predmet uzeo, i s kojega i njim valja ga smatrati; kao što ono Ciceron u svojoj sedmoj filipiki: »Zašto neću mira? jer je zazoran, jer je opasan, jer biti ne može, koje troje dokle vam razložim, molim, sabrani otci, da rieči moje sa istom voljom saslušate« itd.

Svojstva pristupu.

Pristup iliti uvod neka je:

a) Shodan. t. j. u svezi sa ostalom besjedom kao glava s tielom; jer je iz nje i postao. Neće valjati, ako je izveden suviše iz daleka t. j iz obćega mjesta, kao što je od prilike činio onaj odvjetnik, koji je ravnajući stvar izmedju dvojice susjeda, počeo čak od Adama i griehova »praotaca«, te jedva do potopa došao. Ne valja ni onaj pristup, koji se u isto vrieme daje na mnoge besjede primjeriti. Takve nazvaše sedli, što su za mnoge konje udesna.

b) Tih i umjeren, a to je bez svake strasti i afekta, jer ovaj daje misliti, da naše rieči nisu proizvod razmišljanja. Samo u izvanrednih slučajevih dozvoljeno je poslužiti se pristupom naglim i naprasnim; jer pravilo postoji: obraćati se na srce slušaoca istom onda, pošto je ovaj o istini dovoljno uvjeren.

c) Kratak, t. j. prama ostaloj besjedi razmjeran odveć dug uvod (pristup) prema malenoj besjedi podoban je ženskoj glavi malena stasa, koja nosi punu glavu vlasi;

Takovu uvodu priliče one Dijogenove rieči Mindijcem) koji su seocu svomu ogromne i sjajne kapije podigli »Viri myndii, portas claudite, ne ubrs exeat.« To hrv. znači: Muževi Mindijci, zatvorite vrata, da ne izadje grad na polje.

Izvori pristupa.

Mnogo i različitih ima izvora, iz kojih se daje redovan pristup iliti uvod izvoditi. Spomenimo poglavitije:

a) Iz okolnosti: osobe, t. j. besjednika ili slušalaca; okolnosti: mjesta, vremena, i predmeta, na pr. prvo i neobično pojavljenje besjednikovo, ili neprilike, obća nevolja, opasnost; osobita svetkovina; neobično vrieme, prazni dan, polnoći; neobično mjesto: groblje, bojište itd.

b) Iz podobnog ili protivnog. Tako bi se na pr. besjeda o probitačnostih »sloge« mogla početi nesrećami »nesloge«. Tako je Aleksandar Veliki svjetujući svoje vojnike, da podju s njim do krajeva Indije, počeo sa protivnim: »Kad se obazrete, junaci na veličinu djela, koja ste počinili, nije mi za čudo, ako vam pada na pamet i sitost slave i želja za pokojem – ali« itd.

c) Iz koje oštroumne misli, mudre izreke poznatog teksta, djela ili primjera. Tako je Katalina hrabreći svoje zavjerenike počeo iz izkustva: »Znam dobro junaci! da rieči ne daju srca i slobode, niti da besjedom vojvode postaje vojska hrabrom, niti strašljiva odvažnom.« itd.

d) Iz historije, basne ili alegorije, jer ova uviek budi ljubopitstvo. Tako je Perikle počeo o mladićih, izginuvših na Maratonu: »Ova je godina izgubila svoje proljeće.« S basnom je i plebejcem Rimljanom počeo Agripa na sv. brdu: »Glava, ruke i noge stadoše se jednom tužiti, kako se one gorko muče i sve samo za želudac rade; dokle ovaj druga posla ne ima, do samo krasna jela, što mu one dodaju, gotova dočekuje i svariva itd.«

e) Najobičnije izvodi se pristup neposredno iz same teme stvari. Osnovom mogu ovdje služiti Kvintilijanove rieči: »Svaki sebe neka upita i dobro se promisli, pred koga, za koga i proti komu na sriedinu izlazi? U koje vrieme, na kom mjestu, i pri kakvih prilikah hoće, da govori? Koje je od prilike mišljenje u publike, u sudija ili slušalaca? Čemu se ima nadati? Čega li se bojati? itd.

Primjeri:

Pristup nagao sa smjelošću.

(Mucije Scevola u Poserninom stanu uhvaćen.)

»Rimski sam gradjanin: Kajem me Mucijem zovu. Kao neprijatelj došao sam, da te neprijatelja ubijem; pa imam ravno toliko srca, da mrem, kolik sam ga imao, da ubijem. Junački raditi, junački i trpjeti svojstveno je Rimljaninu. Pa ne misli, da sam ja jedini, što tim duhom prema tebi dišem. Ima ih čitava povorka iza mene, što za istom slavom gramze. S toga ako si voljan u takvoj nevolji: a ti budi spreman, da se na svaki čas o život svoj boriš. Znaj, da te mač i dušman čeka usried kraljevskih palata tvojih; i da ti taj rat objavljujemo, mi, rimska omladina. A ne boj se ni od gomile u bitki, ni bojnih redova njezinih: sam ćeš ti, i sa svakim posamce, posla imati.« (Livijus knj. 23.)

Naprasan s korenjem.

(Mati Veturija, kad je pred sina, Koriolana, izašla.)

»Prije-no što te zagrlim – dopusti, da znam: jesam li došla k neprijatelju ili sinu; da li sam sužnica, ili sam ti majka u stanu tvom? Na to li sam doživjela dug ovaj život i nesrećnu starost, da te vidim najprije izgnanika, a zatim dušmanina! Kako si mogao pustošiti onu zemlju, koja te je rodila i odgojila! Ma – da si kako ojadjen, zar ti ni malo jarost ne popusti, kad si na nju nastupio? Zar, ugledavši Rim, nije ti na pamet došlo; u ovih zidinah borave dom i zavičaj, svetinje mi – mati, žena, djeca! Daklje ja – da nisam se mati nazvala – Rim nebi bio obsadjen! Da nisam sina rodila, slobodna bih i u slobodnoj zemlji živto okončala!« (Livijus knj. 2. gl. 40.)

Iz okolnosti slušalaca i mjesta.

(Apostol Pavao nasred Areopaga u Ateni.)

»Muževì Atincì! Po svem vas vidim, da ste veoma pobožni; jer prolazeći i motreći vaša svetilišta, nadjoh i oltar, na kom bješe napisano: bogu nepoznatomu. Kojega daklje vi ne znajući počitujete, onoga vam ja propoviedam. Bog, koji je stvorìo sviet i sve, što je u njem, on buduć gospodar neba i zemlje – ne živi u rukotvorenih crkvah. Niti prima uganja od ruku čovječijih, kao da bi onome trebalo što, koji sam daje svima život i dihanje i sve. I učinio je, da od jedne krvi sav rod čovječji živi po svemu licu zemaljskome, i postavio je naprijed odredjena vremena i medje njihovoga življenja: da traže Gospoda, nebi li ga barem opipali i našli, prem da nije daleko ni od jednoga nas. Jer kroz njega živimo, i mičemo se, i jesmo; kao što i neki od vašijeh pjevača rekoše: jer smo i rod njegov. Kad smo dakle rod božji, netreba, da mislimo, da je božanstvo kao ikone zlatne ili srebrne ili kamene koje su ljudi majstorski načinili po smišljanju svome. Ne gledajući dakle bog na vremena neznanja, sad zapovieda svima ljudima svuda, da se pokaju. Jer je postavio dan, u koji će suditi vasionome svijetu po pravdi preko čovjeka, koga odredi, i dade svima vjeru vaskrsnuvši ga iz mrtvijeh.« (Djel. apost. gl. 17. Vuk. Štef. Karadžić.)

Iz okolnosti stvari i vremena.

(Iv. Zlatousti propoviedajući milostinju.)

»Stupam u sredinu vašu, da vršim poslanstvo pravedno čovječno i koristno. Sirotinja je to, što me učini svojim poslanikom, sirotinja, što u našoj varoši stanuje. Ona me izabra – ne glasanjem, ne kockom, niti zajedničkim riešenjem; njezin jadan i žalostan izgled učini me takvim. Jer kad sam tržištem i ulicami na ovaj sabor hitao, pa ugledao sve same bogalje, neke kljastih – sakratih nogu i ruku: neke vida-očiju lišene, tolike druge težkimi ranami osvojene – gdje po putu leže i iznose na vidik udove tiela svoga, sve gnojem i ranami morene: tada u sebi pomislih, da bih najgrdje ovog svieta stvorenja bio, kad nebih s vami, draga braćo, o tom koju prozborio; tim prije, što – osim pomenutih prilika – i sámo vrieme navaljuje. Liepa je doduše stvar, u svako doba milostinju davati« itd.

Pristup redovan i umjeren.

»No kad i pomislim samo na to, da sam zato izišao na sredu, da tumačeći ovu našu današnju slavu, podignem svetlost njenu pred vami i pred svietom, da tumačeći šta mi svi osjećamo u početku ovog našeg novog narodnog života, utvrdim prave osjećaje naše za budućnost našu, i odbijem podmetnute od srca našeg; – a osobito kad pomislim, da moram spomenuti po običaju naših stari, slavna djela onih junaka, koji su nas svojom snagom duhovnom i tjelesnom oslobodili, ovom prilikom vječite propasti izvukli iz tame Evropejske i postavili na vidjelo svietu tako, da i mi Hrvati od sada i po imenu i po cjelom našem životu budemo i čuveni i vidjeni kod drugih naroda, i spominjući ta slavna djela hrvatska, izazovem nove junake na taka ista, i još veća djela narodna – istinu vam izpovjedam, tako mi se čini, da nisam osjećao još do sad nikada, kako je težko izići na sredu i govoriti. Ali srce me moje uvjerava, da ću govoriti pred plemenitim narodom srbskim, koji će pratiti moje rieči hrvatsko-srbskom ljubavlju, povjerenjem i hrvatsko-srbskim duhom svojim. A Bog, koji upravlja sudbami svijuh naroda i duhovi onih, koji o sudbah naroda misle i govore: upravljati će danas i mojim duhom u besjedi, da mogu izgovoriti dostojne rieči, o sudbi naroda našeg, i o pojedinih junacih, koji su svojom mudrinom i vještinom, svom silom i snagom, svojim jakim srcem i postojanim duhom tako podpomagali ovom prilikom sudbu naroda, da se ona na bolje okrenula i okrenuti morala.« (Nikanor Grujić u pohvalnici Patrijarhu Josipu Rajačiću dne 1. svibnja 1850.)

Evo još nekoliko raznih uvoda:

»Glas evangjeljâ je uzvišeniji od ostalih nauka duha; jerbo nam je u ovih govorio Gospod po svojih slugah, prorocih, a u evangjeljih sam glavom. No medju svimi propovjednici evangjelja je onaj, koji najglasnije kliče te koji nam stvari reče, koje su više od svakoga sluha i uzvišenije od svakoga razuma, Ivan, sin gromovnika, čiji smo uvod u evangjelje čuli čitati, koji ovako glasi: na početku bje slovo i slovo bje kod boga i Bog bijaše slovo.« (Vasilije: Homilija o Ivanu. I. 1.)

»Mnijem, da ćete uz mene pristati, ako reknem, da je rodo- i domoljubje jedna od onih krasnih krieposti, koje ne samo dušu riese, nego takodjer istu u višji stupanj savršenstva podižu. Ova kriepost naliči suncu, koje dobrotvorne svoje luči na sve strane prostire, i sve okolo sebe hrani i oživljuje. Gdje sunca nije, tu je gotova smrt; gdje domoljublja nije, tu pravoga života nije; narod bez domoljublja gine, propada i za kratko ne stane ga! (Dr. Nikola Ivančević u svom govoru u slavu 25godišnjega obstanka karlovačke bolnice.)

»Ostavimo astronomom neka oni dokazuju, da se zemlja okolo sunca okreće: naše Sunce oblazi oko nas; a oblazi toga radi, da mi u sreći i na miru proživimo. Izlaziš milosrdna carice, kao ono nevesta iz dvorova svojih, a raduješ se kao kakov div, kad ide na put. Od kraja mora baltijskoga pa do kraja rus-crnoga mora tvoje je kretanje, da bi nijedan od podanika tvojih ostao bez blagodati, jer nas sve ogrievaš sunča-zraci svojimi.« (Koniski carici Katarini II.)

»Gospodo zastupnici! Moj je položaj ovaj par težak, te mi jako malo daje srčanosti; nepovoljan je, jako nepovoljan. Težko mi je govoriti pod začaranjem punana govora, štono ga je sabornica upravo sada saslušala, te koji (govor) govornika (Manterolu, svećenika) učvršćuje medju prve besjednike naše zemlje; težko mi se da govoriti, kad pomislim, da će nakon mene besjediti jedan od najslavnijih govornika, koje ima naša domovina, tako da će moj progovor biti poput roda ljudskoga postavljen medju dva raja: izmedju velike prošle uspomene i velike budućnosti. S toga neće biti večeras moja besjeda ino, do lih pustare, dà, pustošine sadanjoj sjednici. Gospodo, ne ustajem ni s daleka za to, da odgovorim na znamenit odgovor jednoga od najumnijih besjednika, na to odgovorio ni sam, ne odgovaram, niti ću ikada moći odgovoriti. Moji vršnjaci, koje imam po dobi, ponašaju se s poštovanjem prema našim parlamentarnim velikanom, a medju timi mojimi vršnjaci nijedan od mene ne zamjerava, ne štuje ih više; ja želim, da nebude bilo ovdje ni pobjeditelja ni pobjedjenika, scienim bo, da ono, što ima izvrstna u svima strankama, pripada slavi domovine; neću da nam se stoga, što djelomice imamo u žilah arapsku krv, kaže, da smo ljubomorni (revnivi), ter da se ova zemlja, ova krasna Hispanija, tomu raduje, kad bi se veliki duhovi nogama gazili, kako no se Shakespearova Ophelia nasladjuje, gazeć (plesajuć) cvieće svoga vienca. Moja gospodo, ja ću se s toga držati samo stvari, nju lih pobijati; prema ličnostim imam samo poštovanje i cienjenje (zamjeravanje, obožavanje). To je dužnost saviesti, koju ja držim za svetu, kano što i sve svoje dužnosti (sveto držim), sili me, da govorim o tom religioznom pitanju (o slobodi savjesti [conscientiae)]. Neka se ne plaši kongres, neka se ne boji zemlja, da ću se ja u tom najvažnijem od svijuh posala uzvitlati do sunovratnih nazora. Ja predobro poznam za to onu pograničnu diobenu liniju, koja luči zakonošu od mudroljuba. Daleko odavle – u akademijah imamo mi pravo razpravljati o člancih vjere, te je rešetati nepodmitljivom kritikom zdravoga našega razuma. No u ovoj komori (sbornici) imamo samo za to pravo, da iztražujemo odnošaje crkve proti državi, odnošaje vjere prema politici. Gospodo poslanici, ako je koja oštra rieč, nedolikujuća fraza, ako je koja više ili manje smiona teorija izašla iz mojih ustiju, ili je upotriebljena s ove klupe: to se neka ne pripisuje ničemu drugomu, nego želji, potrebi, koju osjećaju duhovi, dugo već razdraživani i razdraženi, da kažu ipak jednom svoje ideje te da se kažući je i izpoviedajući, činom osvojedoče, da su napokon ipak dojedrili do spasonosne žale (obale): slobode. Odgovornost za slabo poštovanje i oštrinu rieči imaju od nas više oni, koji su sve upotriebili i upotrebljivali, samo da se uguši svaka slobodna i plemenita misao (ako im je bila nepoćudna)! Ti su umjetni okovi sad razkinuti; (te mi imamo slobodu govora kao i misli). (Castelar o slobodi saviesti.) (Pohrvatio prof. dr. P. T.)

»Da ste mi zdravo na prestoljih i carskijeh stolicah! Da ste mi zdravo: dvorjani, gradjani i seljani! Da ste mi zdravo svi s daleka i bliza, koji nas na daleko okružujete! Dobro nam došli, te vas od srca bratski pozdravljamo na ovom mjestu pozdravom spasitelja: Mir vam! (Luka 24. 36.) – Mir vam, jer ste došli k djelu mira. (Geisel.)

»Zloporaba ljepote i preuzetost mašte; jer gdje ima samo vlast upravljajuću, prisvaja si svom silom i zakonodavnu, što je i u životu i u znanosti nanielo toliku štetu, te nije od male važnosti, da se točno naznače granice, koje su postavljene za porabu liepih forma. Ote granice leže već u prirodi liepoga te se s toga mi trebamo opomenuti, dokle se smije protezati. (Schiller: Über die nothwendigen Gränzen beim Gebrauch schöner Formen.)

»Sudci! da imam iole govorničkoga dara, što naravski, kao što znam samo malo imam, ili da imam po nešto vještine u govoru, u čem sam se, što ne niječem donekle uvježbao, ili da sam štogod teoretičkoga znanja te struke (govorničtva) po revnosti nagona i učinjeni najplemenitijih znanosti pribavio, čega nijesam u nikoji čas svoga života zanemario, što priznajem: to ima prije svega ovaj Aulo Licinij (Archiâs) pravo tražiti svu korist, koja mu pripada skoro kao na vlastničtvu. Jerbo... (Cicero pro Archia.)

2. Predloženje (propositio).

Predloženje je riečmi u kratko izkazana tema; a to je ono, o čem je besjednik nauman govoriti, ili što će dokazivati. Daklje je tako rekuć zrno, iz kojega raste i razvija se sva besjeda. Na primjer: »Pompej je najbolji vojvoda.« »Izopačenost naroda, proizlazi otuda, što se slabo naobražava u pobožnosti i strahu božjem.«

Predloženje stavlja se poradi jasnosti i razgovjetnosti, počem je besjeda tielo poveće, koje se ne da lahko pregledati. Pri svem tom može se ono izostaviti naročito u besjedah od manjega objema, gdje samo sobom prosijava; ili kad se govori obrazovanim slušateljem, koji će ga i sami izvesti; ili ako su okolnosti dovoljno poznate. Kadikad opet obilazi se s namjerom, ako tako mudrost zahtieva

Svojstva predloženja.

Predloženje neka je:

a) Prosto i jedino, a nikako mnogostručno: jer do jedinstva njegova stoji i jedinstvo besjede, po onoj opomeni Horacijevoj: »Denique sit quodvis simplex duntascat et unum.« To će reći: Bilo najposlje ma šta, neka je samo prosto i jedino, zvat će se predloženje, ako zadržaje u sebi jednu glavnu misao, koja će se po tom razpravljati. Sa prostotom ne slažu se tako nazvana predloženja problematična, koja sobom ništa ne potvrdjuju, na primjer: »Da li Germani stekoše sebi veću slavu pronalazkom tipografije, ili iznasašašćem praha pušćanoga? Ovo bi prosto bilo ovako: Iznašašćem tipografije stekoše si Germani najveću slavu; ili: iznašašće tipografije, služi Germaniji daleko na veću slavu, nego iznašašće praha puščanoga. Ova prostota tiče se i samoga riečnoga izraza, inače bit će afektacija.

b) Neka je podpuno, a to je, svi dielovi besjede neka se stiču u njem kao u jednoj točki i jednoj svrsi, drugimi riečmi: u besjedi ne smije se ničega nalaziti, što ne bi u sebi predloženje sadržalo.

c) Neka je odlično, bilo svojom novošću, ili kakvom korišću; jer to dvoje privlači uviek na sebe pažnju i pribavlja naklonost.

Izlaganje predloženja (die Erklärung).

Predloživ besjednik glavni predmet svoj, izlaže ga, t. j. dieli mu na dielove njegov sadržaj. Ovim upravo počinje drugi dio besjede, i taj se zove izlaganje ili dioba. U manjih besjedah, gdje je lasno umom shvatiti i glavnu misao i sve dielove redom jedan za drugim, to izlaganje izostavlja se; no u povećih valja ga svakojako usvojiti.

Izlaganje u obće može biti dvojako: Ono raztvara glavno predloženje ili u njegove sastavne ili u podčinjene mu dielove. U prvom slučaju zove se razčlanjenje (partitio), a u drugom dioba (divisio). Izlagati pak daje se ili podmet (podlog) (subjektum) ili pogovor (prolog) (predicatum), ili i oba skupa. Samo paziti valja, da izlaganje ne bude suviše filozofsko i suhoparno: jer besjedniku stalo je uviek za tim, da pored istine predstavi svoju stvar s omiljene strani, dakle da sadržaj svoga govora izkaže shodnimi i liepimi riečmi.

a) Razčlanjenje (partitio).

Razčlanjenje raztvara kakav pojam u one njegove dielove, koji sastavljaju njegovu sadržinu: dakle pobraja one znake i okolnosti, što pripadaju samo ideji po sebi, pa bile najposlje te okolnosti – znaci nuždni ili slučajni. Oratorsko rastvaranje nije toliko strogo logično opredieljivanje, koliko je razjasnivanje pojma; jer govornik hoće, da priteče u pomoć i svomu pamtenju, i shvatanju svojih slušalaca, pa stoga bira sve znake, koji su mu za postizanje svrhe shodni. Na primjer pojam rieke dao bi se razstaviti ovako:

Rieka.

I. Mora imati (to su nuždni znaci):

A. Mjesto svog postanka, gdje izvire, što se obično zove vrelo, vrùtak ili izvor.

B. Svoj put, kojim ona teče, a tu se gleda ili: a) masa, t. j. količina njene vode; ili b) korito njezino; kuda spada tok, a to je pravac rieke po obalah i koritu; najdolnji dio t. j. dno; i tok sredinom t. j. matica.

C. Mjesto svog nestanka, što se zove utok ili ušće.

II. Može imati (to su slučajni znaci): otoka, pjeskara, virova, slapova, brzišta, vrtloga itd.

Tako i pojmu: most bilo bi opredieljenje: Most je udesna zgrada za prijelaz, što skopčeva dvie točke (strane ili obale), koje su kakovom preponom razstavljene. A razčlanjenje bilo bi: most mora imati: 1. mjesto, preko kojeg će se namjestiti, a to je kakav glib, rieka, potok itd.; 2. Dvie točke, koje su tom preponom razstavljene, 3. Za prijelaz udesan sklop, koji će strane sjediniti. Most može imati: svodove, stupove, grede, ladjice, verige, razne ukrase itd.

b) Dioba (divisio).

Dioba uzima svoje dielove iz objema ideje ili pojma, komu kao rodu podčinjava one kao vidove: daklje raztvara kakav pojam od šireg objema u pojmove užega objema, koji se pod inim kao pod svojim rodom sadržaje. Onaj širi pojam zove se dieljeno cielo; ovi uži pojmi članovi su diobe. Tako kad Oken dieli ljude na: biele, crne, mrke, žute, crvene, onda mu je osnov diobi boja kože. Ako uzme spol, to je mužki i ženski; ako vijek, onda: djeca, mladići, muževi, starci; ako li stanje: bogati – siromasi. Na primjer onaj isti pojam rieke dao bi se dieliti ovako;

Rieka kao tekuća voda medju obalami.

1. Po masi t. j. množini vode: A) mala = potočić, potok, B) srednje ruke = rječica; C) velika ili poveća = rieka.
2. Po postanku: A) prirodna (naravna): a) iz vrela ili izvora; b) iz koje stajaće vode. B) Rukotvorna ili umjetna vještački kopana): a) malena = graba, jâz, jârak; b) poveća = kanal (vodovod).
3. Po utoku (izlievu) ili ušću. A) Ako se vidi, to utiče: î to: 1) u jezero, 2) u more. C) Ako se nevidi: pònor, povire.

Primjer izlaganja ideje.

Predloženje:

»Nagradjivanje zasluga je najpouzdanija crta čestite vlade«.

(Šlegel.)

(Besjednik izlaže najprije prilog, šta je »čestita vlada«, ovako):

»U koliko mi je dozvoljeno, gospodo, da bacim pogled na prestolj vladaočev: u toliko mi se čini, da mudrost, što ju na njem pored gospodara opažam, poglêda jednim okom na unutrašnje blagostanje zemlje; a drugim na spoljašnju bezbjedjenost njezinu. Doista i nalazim, da su oba ova zadatka čestite vlade u tako tiesnoj medjusobnoj svezi, da spoljašnja sjajnost države; sva sila, kojom ona drži u uzdi svoje neprijatelje; duboko ono poštovanje, kojim ju susjedi njeni predusretaju; sva ona ma kolika naslada, što drugim zemljam zakone propisuje – sve ovo, velim, pa i ostala tome podobna: tek onda svoje prave ciene imaju, ako ona izidu na ruku unutrašnjemu blagostanju zemaljskomu. Država ako ne osniva unutrašnje zemaljsko blagostanje svojim sugradjanom – pa ma ona stotinami sila odpora davala, ma najudaljenije zemlje svojom državnom vještinom u zaplete dovodila; ma ona prekozemskimi narodi palila i žarila: ta država, velim, nije ništa drugo u mojim očima, do onaj sažaljenja dostojni čovjek, koji bog zna kakvo poštovanje uživa; koji silu ima, kada hoće, drugim pomoći i odmoći, koji se ulicami mnogobrojnom i ličnom pratnjom provozi: a ovamo iza te svjetne i ništave svite, izpod ponosne – gizdave haljine; ucviljenu dušu u svojima grudima nosi. Posljednja svrha, na koju se velika ljudska zadruga složila, da živi pod žezlom jednog jedinoga, nije nikako ta, da što više i više robova stenju pod bičem njegovim; niti je ta, da sebe do onakve sile uzdignemo, te da narušavamo sreću i mir drugim narodom, što ih možda i nepoznajemo i kojih se sva krivica sastoji u tom, što živu pod drugom zadrugom ili što se pokoravaju drugčijemu glasu, a ne onomu, što nam zapovjeda. Prava i jedina namjera podčinjenosti naše onomu, u čije ruke predajemo sva prava naša, što ih medjutobno imamo: da pravicom njegovom dostižemo skupa ono naše blagostanje gradjansko, što ga inače posamce nismo kadri svak sebi da nabavimo. Mislim daklje, da neću ni malo griešiti, ako uzmem, da savršenstvo tog spoljašnjeg blagostanja gradjanskog jest posljednja svrha i pravi zadatak svakoj vladi čestitoj; i ako rečem, da onaj – koji svojim poštenjem i pravicom nabavlja svakomu od svojih gradjana najsavršenije stanje, što mu ga samo dati može – onaj velim, i zaslužuje, da se imenom najčestitijeg vladaoca nazove.«

Pošto je izložio prolog, pristupa k izlaganju podloga, što je to »nagradjivanje zasluga«, ovako):

»Nagradjivanje zasluga, gospodo, najljepša je sličnost izmedju Boga i vladaoca. To je sredstvo, kojim se daje vladati i nečim uljudnijim, nego samo gromom i munjom, nebu upodobiti. To je ona pravica, što ju dugujemo ljudem čestitim; onaj podstrek, što još budi lenjivce, a ujedno i kazni, što najvećma nevaljalce boli, jer opažaju sebe tim većma ponižene, što su čestiti većma uzvišeni. No ako tko misli, da se bezumno razsipanje blaga državnoga medju sluge ćudi gospodarske, da se ono bezrazložno trošenje na čestite – kao i na nevaljalce, što imaju samo svoje zaštitnike medju ljubimci vlada očevi; da se onaj novac, koji dosta puta ide izdajicam otačbine, udvoricam gospodara i ugnjetačem svojih sugradjana – ako, velim, tko misli, da se to zove »nagradjivanje zasluga«: onda taj sasvim drugčije od nas misli i govori; taj misli kao oni, koji su sa ulagivanja već poboravili imena nevaljalstvi; kao oni, što miešaju svakog rada nepravice sa odličjem vrlina i čestitosti. Pa i sami pretjerani darovi, kojimi se male zasluge nagradjuju, ne zaslužuju da se plemenitim imenom »nagradjivanja« nazovu. Samo je ona pravica dostojna toga imena a i slična zanimanju tih bogôva zemaljskih: gdje se u jednoj ruci mjere ljudske vrline, a u drugoj ljudsko blagostanje spoljašnje; gdje se čovjek ocienjuje po svojoj pravoj i unutrašnjoj vriednosti; gdje se gradjanom bez razlike odredjuju oni stepeni i sreće i vrline, što se podudaraju s koristmi i sa istim poštovanjem, koje su i oni svojoj otačbini nabavili. Tu onda neće nevaljalstvo, u koliko ga prozire oko čovječje, ponosito glavu dizati, neće čestitost u izdrpanih haljinah hoditi, niti će izsmjehavati nebo onaj, koji ga svaki čas javnom vriedja i na njega huli. Tu neće imati tko uzdisati, da su vrline, znanja i vještine postale na svietu stvari nepotrebne, prazne i ništave, a – zloća i pakost – da su prigrabile sebi sva dobra, što bijahu onim namienjena itd.« (Šlegel. Teorija proze, preveo VI. Vujić.)

Primjer razčlanjenja u diobe.

U besjedi »pro lege Manilia« razstvara Ciceron glavnu ideju »rat proti Mitridatu« u njene podčinjene ideje, t. j. dieli cielo najprije na glavne, a poslie na podčinjene dielove ovako: Glavni dielovi: I. Rod rata. II. Veličina njegova. III. Izbor njegova vojvode. A. Rat je po rodu svome nuždan: Podčinjeni dielovi: a) tiče se slave rimskog naroda; b) tiče se bezbjednosti saveznîka; c) tiče se najvećih prihoda državnih; d) tiče se dobara pojedinih gradjana. B. Rat je po veličini svojoj opasan: Podčinjeni dielovi: a) združuju se najsilniji kraljevi; b) podpunjuju se čitavi narodi; c) razdražuju se na nas plemena; d) razvijenoj našoj vojsci klonuo je duh; e) novog vojvodu valja izabrati. C. Pompej je najbolji vojvoda: Podčinjeni dielovi: a) ima vojničkog znanja; b) ima prirodna dara i sve vojvodske vrline; c) ima uvažénja (auktoritet); d) ima sreće.

3. Dokazivanje (confirmatio).

Predmet su izlaganju pojedini pojmi; a predmet dokazivanju uviek je skopčanje bar dvajuh pojmova. Dokazivati znači dovoditi osnove za svoju istinu, a to će reći, osnovi utvrdjivati, da je naše predloženje istinito. Pojedini osnovi zovu se dokazi (argumenta); a cio logičan sklop i način našega tvrdjenja zove se dokazivanje (argumentatio).

Vrsti i zakoni dokazivanju.

Mogućnost dokazivanja osnovana je na sposobnosti umovanja, kojom je obdaren duh čovječji i koja se sva u tome sastoji, da iz nekih poznatih i zadobivenih istina izvodimo nove i nepoznate istine. Pa stoga svaki mlad stilista neka dobro prouči razdio o silogizmih; o kojih govori nauka o mišljenju ili tako nazvana logika.

Dva su poglavita vida (vrsti) dokazivanja: dokazivanje iz izkustva (a posteriori) i dokazivanje iz razuma (a priori). Prvo se služi dovodî iz primêta, opâžaja, pokušâja: dakle iz izkustva i života. Onaj – tako veli, da ima o čem izkustva, daje nam svjedočbu; a svjedok ili je očevidac ili slušalac. Drugo, t. j. dokazivanje iz razuma, bolje uvjerava, jer se služi obćimi načeli uma, kojih istinitost nitko poreći ne može. Ono se izvodi iz samoga pojma, dakle iz prirode i suštine stvari, i to po neizmjenivih zakonih mišljenja, koje svaki po nuždi mora priznati; već ako neće da i sebi samomu i zdravomu razumu protuslovi. Ovoga su roda dokazi matematički.

Osim mnogih načina dokazivanja, što ih kazuje logika, idu ovamo naročito analogija i indukcija. Zaključenje po analogiji (sličnost, podobnost), biva onda, kad vidimo da se dvie stvari podudaraju u mnogih nuždnih znacih, pa odtuda umom izvodimo, da će se one i u ostalih znacih podudarati. Pravilo je ovo: A je b, v, g; h podudara se sa A u b, v, g; dakle će se ono podudarati po svoj prilici i u d, e itd. Primjer: Naša je zemlja – veliko i mračno tielo u uzduhu; ona se dvojako okreće: oko sama sebe i oko sunca; ima brda i doline; svoju atmosferu itd. – Mjesec se u svem tome s njome podudara: dakle će on po svoj prilici biti i ljudmi naseljen, kao što je i zemlja. Tako i ljekar vidjevši, da su znaci na kakovu bolestniku podobni znakom od poznate njemu bolesti, zaključuje po analogiji, da će i taj bolestnik od iste poznate mu bolesti bolovati itd.

Zaključenje po indukciji (navodjenje) biva onda, kad se ono, što je samo o nekome dielu ili o nekih vidovih kakova roda istinito, prenosi i na cio rod. Pravilo je ovo: A, B, V, G, itd. jesu M (ili nisu M); H sadrži pod sobom A, B, V, G, itd., dakle svi h bit će po svoj prilici M (ili neće biti). Primjer: Zemlja, Mars, Jupiter, Venus itd. okreću se oko svoje osovine; a ta su tjelesa planete: dakle će se jamačno sve planete oko svoje osovine okretati. Indukcija biva sve pouzdanija i sve više istini bliža, štogod se više pobroji pojedinih dielova ili vidova. A svaki lasno uvidja, da se analogija služi sadržinom; indukcija pako objemom nekoga pojma.

Umovanja imaju pred sobom odveć široko polje. Ona se služe i dokazivanjem iz uvaženja (auktoritet), koje strogo uzevši nije nikakovo dokazivanje. Ono stoji samo kao neki dodatak k drugim temeljnim i važnijim dokazom. Dokazivanje iz uvaženja kazuje nam ono, šta su i kako su kazali neki poznati i odlični ljudi, čuveni svojom darovitošću, mudrošću ili čestitošću. Ovamo idu: navodi, svjedočanstva, izrečenja slavnih ljudi, poslovice itd. Ovo dokazivanje poziva se i na glas narodni, jer se obično uzima, da ono, što mnogi drže za istinu, morati će jamačno i biti istina (consensus gentium: glas naroda glas sina božjega). Kao sa svim protivan ovomu smatramo način, kad govornik gleda, da nešto u sumnju dovede i podozrivim učini – bilo to sa kakve pouke, ili s ma kakvih mána, ili sa maloga broja njih svjedoka, koji o čem svjedoče. Najposlje ima dokaza, što se zovu: nepravi, jer dovode istinu iz dokazane pogrešnosti t. j. dokazuju, da ono, što je našemu predloženju suprotno, posve je lažno i ne postoji nikako, n. pr. Bog je vječan, jer kad ne bi bio vječan itd.

Pri dokazih dogadjaju se i lažna zaključenja. Ako ova ne bivaju s namjerom, nego iz neznanja, nevještine, ili slabosti umne – onda postaju pogrešna; ali kad se čine hotomice, onda su lukava (sophismata). A to biva, kad se za temelj uzme kakvo lažno opredieljenje, na primjer: »Sve što leti po zraku, je ptica, a sliepi miš leti po zraku: dakle je…. –; ili kad se koja rieč u dvojakom smislu uzme, n. pr. »griešiti (collectiv) mora svaki čovjek; a ja sam pogriešio (distributiv): dakle je moja pogrješka.

Pogrješke su još: tako nazvano kolo u dokazivanju52 (orbis in demonstrando), kad se ono, što bi istom dokazati valjalo, kao već dokazano predstavi, pa tako i upotriebiti; iskok u dokazivanju (saltus in demonst.), gdje ne ima sveze u mislih. Isto tako ne treba s uma smètati spornu onu točku, što se dokazuje, da se nebi sa svim drugo što dokazalo: pa ne valja ni suviše dokazivati, jer tko to čini, pobudjuje u nas neku sumnju. Najposlje dokaz, koji se upravlja na neko posebno lice, t. j. po njegovu načinu mišljenja po njegovih navikah, zabludah, predrasudah itd. zove se podložan (subjektivan, argumentum ad hominem); suprotan je tome predmetan (objektivan, argumentum ad veritatem).

Oprovrgavanje ili obaranje mišljenja protivničkoga (Confutatio).

Nije uviek dovoljno, da besjednik samo svoju misao osnovi utvrdi i dokaže, nego mu je često od potrebe, da i protivnička mišljenja obori, osobito onda, kad zna, da je suprotivno mišljenje umovi slušalaca jako obladalo. Time će ograditi sebe proti kritici, stati će na put svakomu sumničenju, a svoju istinu učinit će neoborivom. Obaranje daklje mišljenja protivničkoga nije ništa drugo, do samo obrnuta strana dokazivanja, i po tome upravlja se u svem po istih zakonih, po kojih i dokazivanje.

Primjeri za dokazivanje. Besjednik je nauman, da kaže i da dokaže, da »ona zemlja ne može sretna biti, gdje vlada praznovjerstvo«; pa izmedju ostalih dokaza služe se ovim silogizom« blagostanje svake zemlje unapredjuje se nauci i vještinami, a ove ne mogu sujevjerstvom zajedno postajati: slieduje dakle da ona zemlja ne može sretna biti gdje itd.« – Uzima najprije veće predloženje, pa ga utvrdjuje dokazi iz izkustva ovako:

»Pódjimo malo poizdalje, i obrátimo naše poglede na one zemlje, koje se pravoj sreći ponajbliže prikùpiše. Ako smo radi doznati uzroke tomu preimućtvu, i ako nam je samo do istine stalo: onda moramo sve to naukam i liepim vještinam pripisati. Kroz ove dostiže stara Grčka onaj vršak svoje slave i svog blagostanja. Kroz njih postade stari Rim prvom i najmoćnijom republikom tadašnjega svieta. Pa i današnjim danom najsretnije su zemlje ono, gdje se vještine i nauke najbrižljivije njeguju. Svud se i podjednako opaža, da je s napredovanjem njihovim i sreća zemalja napredovala, a s nazadkom njihovim slava im i sjajnost izčezavala. Nije li to očigledna svjedočba, da zemlja ne može biti srećna, dok god se itd.«

(Za ovim pristupa k manjem predloženju, utvrdjuje ga osnovi, obara mišljenje protivnika pa izvodi zaključenje ovako:

Nauke i vještine ne mogu samo sujevjerstvom i zabludami skupa postàjati, kao što ono razum za bezumljem u zajednici biti ne može. Za pronalazak i širenje nauka valja imati razboritosti, oštroumlja i zrele razsude. Tko hoće da se znanjem odlikuje, valja mu prije svega, da umije pronaći uzroke onim okolnostim, što se oko neke stvari nahode. On mora da sazna sve puteve i načine, kojimi je šta postalo. On mora pronići u sve uslove, što su činu predhodili. Jednom riečju: mora svakoj stvari do njena temelja dopirati. Bez toga sve znanje njegovo ne vriedi mu ništa. Najmanja je mjera od znanja ona, koja se sliepo na vjerovanje i rieč drugoga oslanja: jer i sami najprostiji zanati zahtievaju mozganja. Najbolji vještak zvati će se onaj, koji saznaje osnove svojoj vještini pa umije od proizvoda svojih ruku i uzroke da dokaže. A tko se tih svojstva lišava, uviek će u zalud djelo započinjati i čas u jednom čas u drugom promašati; od njega se nije nadati kakvim novim pronalazkom. Kako da se sad podudaraju ta svojstva s pojmi praznovjerja i zabluda? Da li je moguće da čovjek bude u isto doba sujevjeran i opet za vještine i nauke sposoban? Sujevjeran prima sve za gotovu istinu, što mu tko kaže; on najmanje vodi brige o tom, da sazna uzroke onomu, što se i u samom srcu njegovu zbiva; njemu je svako razmišljanje posao prazan i uzaludan. No da ne budem daleko zašao, što sujevjercu mozganje posvo odričem? Nisu li svi ljudi ponekim predsudam pódložni: pa tko smije odtuda izvoditi, da svi oni i bez razloga rade? Moramo sami priznati, da je zaključenje takovo lažno i pogrješno. No, da li je to svjejedno, sujevjeran biti, i poneke predrasude imati? Ta mi bi grubo neznanje i omanje zablude držali posve za jedno i isto, kad bismo ove pojmove miešati hotjeli. Pa onda nisam ni za to, da sujevjercem svaku razložnost odričem. Samo velim, da ta sila umna neće u njih nikad dotle ojačati, te da i oni unapredjenju liepih znanja i vještina što doprinesu. A za cielo je; da onaj, koji neće da vodi brige o tom, na čem se njegova sadašnja i buduća sreća osniva, još manje će o drugih stvarih brige voditi. U sujevjerca su smeteni pojmovi o Bogu i o svojstvih njegovih; o silah, što su u prirodi, o vrlinah i porocih. On se ne pašti o tom, da dodje do pravog saznavanja stvari; makar da u tom leži najveći dio sreće mu i zadovoljstva. On dakle lišava sebe onog blaga, pred kojim sva druga blaga izčezavaju. U njem će nauke naći loša prijatelja i pomoćnika, on neće čime imati da unapredi sreću i blagostanje svojoj otačbini.«

Oprovrgavanje. (Pošto je svoje predloženje osnovi utvrdio, navodi mišljenje protivničko ovako);

»No da ne budem što suviše kazao? Mi vidjesmo republiku, kojoj po snazi i sjajnosti nebi ravne na svietu. Žitelji neki klanjahu se stvarim, što ih sami rukami svojimi sagradiše. Oni prorokovahu iz letenja pticâ po vazduhu, iz čitanja iz droba životinjskoga buduću sreću i nesreću. Pri najvažnijih preduzećih iskahu oni u bezslovnih kipovih savjeta i pomoći, njim gatari i vračare sanove kazivahu i izlágahu posljedice od dogadjaja iz prošlosti. Jednom riečju: mi vidjesmo i silan i sretan Rim sa svojimi sujevjernimi gradjani. Šta ćemo na ovo da rečemo? Za primjer ovaj ne obara sva navedena zaključenja uma našega? Pa ipak ostaje nemoguće, da se izkustvo tako ostalimi osnovi razuma toliko protivi.«

(Obara mišljenje protivničko, i to dokazi iz izkustva i povjestnice ovako):

»Ciela je istina, Rim bješe sretna republika, a u Rimu vladaše i sujevjerstvo; ali neka je daleko od nas misao, da je oboje to bilo u jedno i isto vrieme. Nikada još država ne dostiže taj vršak savršenstva, a da joj se pored ponekih poroka i sujevjerstvo ne podkrade; mi moramo i to priznati, da se Rim nije nigda posve toga oprostio. Jer osim toga, što i Rimljani bjehu ljudi, još im i sama religija bješe puna kojekakvih zabluda, što i sami pisci historije toga naroda svjedoče. Ali nam isti i to kazuju, da za vremena, dok bijaše ono republika u punoj slavi svojoj; sujevjerstvo je veoma malo gospodarilo, jedva da je najprostiji puk njime bio zaražen. A zaista oni, do kojih razloga i mudrosti stajaše sreća republike, imaše toliko razuma, te se ne dadoše kojekakvim ništarijam sliepiti. Oni umješe sebi u nevolji pomoći i sujevjerstvom se narodnim mudro koristiti. Šta uradi ono Numa, kad Rimljane, vične krvi i bojevom, na mir i ljubav privolevaše; kad im nove zakone i uredbe izdavaše; kad godini dvanaest mjeseci odredjivaše, i druge koristne, a neobične stvari zavodjaše? On je dobro znao, da će svi trudovi njegovi biti uzaludni, ako u njih, tako reći, i ponešto bogovskoga ne uplete. Njega dakle njekoliko dana ne stade, pa se onda pojavi, te káza narodu, gdje je u gori imao dogovora sa (nimfom) Egerijom, te mu ova sve tajne odkri u ime bogova. Šta učini Cezar, kad ono izadje na obale Africi, pa slučajno posrnuv na zemlju pade? On s mjesta primjeti, da će mu vojska na zlo slutiti i bez srca neprijatelja sretati. S toga se učini, da je navalice pao; pa obgrlivši onaj komad zemlje povika velim glasom: »Afriko! sad evo imam te u mojih rukuh!« Tako stajahu stvari u početku, pa tako i u vremenu slobodne republike. A poslie, pošto se gradjanom nametnu jaram vlade bezgranične, rekao bi, da su sa slobodom sve oštroumlje i svu vrsnoću s vrlinami u zaborav bacili. Odmah staše neskladne i neprirodne stvari u vjerozakonske tajne mješati i kako koji dan, sve se većma i većma obsjenami zasljepljivaše i kojekakvim bezposlicami obmanjivaše. Pa kako onda stajaše s blagostanjem republike? Ne drugčije, već kao sa zdravljem čovjeka, kojeg je tielo zaraženo boleštinami, pa mu član po član truli i odpada. Sujevjerstvo sa zabludami sve veći mah preotimaše. Tako propadoše Rimljani i um im pomrači; njihov smjeli duh i predjašnja hrabrost prometnuše se u rakoš i slastoljublje! Što su inače prezirali i čemu su se dotle smijali, to im sada zadavaše strah i drhtanje! Narod, čijim će se djelom vazda sviet diviti, svrnu s puta vrlina predaka svojih; nauke i vještine preminuše; i republici ne osta ništa do prošle slave sjećati se i njome se veličati.« V.

Zaključenje (Epilogus, peroratio).

Dosad je besjednik imao posla tako reći samo s razumom svojih slušalaca. On je izlagao svoje predloženje, da pouči slušatelje; on ga je dokazivao i osnovi utvrdjivao, da ih uvjeri o istinitosti ili lažnosti njegovoj. Sad mu još ostaje, da pobudi srca slušalaca, da im volju prikloni i upravi svojoj dobroj i plemenitoj celji. Zaključenje je dakle uprav patetičan dio besjede, imajući tu namjeru, da trone srce i pokrene u njem čuvstva ili strasti (afekte).

U obće – zadatak je zaključenju dvojak ili kratko ponovljeno pobrajanje (što su stari zvali »anacephaleosis, recapitulatio«) ili pobudjivanje srca (što su zvali »amplificatio epilogi«). Prvo se tiče razuma, a drugo srca i volje.

U pobrajanju pribira govornik razsute i razmetnute misli ujedno, stavljajući ih u jednu točku radi shvaćenja i pamtenja, t. j. povorava osovne misli i glavne dokaze, da bi tako u skupu i u nekoliko rieči usredotočeni, silnije djelovali na razum, nego što su prije u besjedi razstavljeni. Pobrajanju nije mjesto samo u zaključenju, nego se često stavlja i pri krajevih glavnih dielova naročito onda, kad se tema sastoji iz mnogih ili povećih odsjeka.

Što se tiče pobudjivanja, kao što god je besjednik poradi razuma pribirao glavne dielove u jednu točku: isto će tako pri svršetku svoje besjede i u srcu slušaoca búditi čuvstva ili strasti (afekte) radi postizavanja osobnog dejstva, koje je sebi predpostavio. Tu se on služi svimi pomoćnimi sredstvi, što riečitosti stoje na usluzi, da plieni uobraženje, trone srce, potrese dušu i pobudi one afeke, što mu odgovaraju celji i namjeri, (žalost, gnjev, užas, očajanje, mrzost, kajanje itd.) Glavna sredstva pobudjivanju srca ovo su: Prije svega valja govorniku živo izobraziti svoju težnju sa svimi okolnostmi, koje joj pripadaju; jer što bude silnije, življe, uočljivije opisivanje i predstavljanje predmeta, tim će pouzdanije pobuditi slušaoca, i volju mu k djelovanju prikloniti. Drugo: valja mu pokretati u srcu i duši slušalaca moralne pojme i čuvstva o pravičnosti, slobodi, slavi, ljubavi k otačbini, pobožnosti, poštenju itd.; jer besjedniku nije nikad dozvoljeno, da se zauzme za ono, što je suprotno pravici i čestitosti. On mora dirati u najtanje živce prirode čovječje; mora potresati ne toliko sredstvi sa strane, koliko izražaji svojih sobstvenih čuvstvovanja; pokazujući, da i u njegovu srcu vlâda ista strast i isto oduševljenje, kojim je on nauman, da zadahne svoje slušaoce. Glas, lice, spoljašnost i svi pokreti tjelesni moraju dakle ne samo nositi na sebi znake od onog afekta, što god je rad buditi: nego sve to mora da je skopčano sa vještim, živahnim i oduševljenim govorom tako, da slušatelji na čas isti sebe zaborave. – U obće oratoru (govorniku) je nuždno poznavanje srca čovječjeg i svake strasti, njenih tajnih póbuda i uzroka, postanka i hôda, posljedice itd.

Strasti po sebi ili su prijatne ili neprijatne. Prijatna strast postaje iz kakvog dobra, kad ga sebi u veliko živo i uočljivo predstavljamo; a neprijatna postaje iz zla, što ga sebi istim načinom zamišljamo. Ako je orator rad, da prijatnu strast pokrene: mora slušaocu da predoči to dobro – živo, silno i u svojoj veličini: ako li je rad, da čini tome protivno; on mora sa obratne strane iznieti mu pred oči sve zlo, što se daje naći na stvari, o kojoj govori. Tako ljubav neće prije pobuditi, dok nepokaže ljepote, savršenstva i sva prijatna svojstva stvari, koju je rad omiliti. Mrzost, kao ljubavi suprotnu, pokrenuti će samo predstavami o nesavršenstvu rugobi ili ubitačnosti stvâri. Istim načinom postupati će i sa ostalimi strastmi: strahom ili nadanjem, radošću ili žalošću, negodovanjem ili sažaljenjem, preziranjem ili divljenjem; pa prema prirodi svake i upravljati se. Najposlje po razlici težnje besjednikove valja i razne strasti pokretati. Tako n. pr. u pohvalnih besjedah búditi će čuvstva: ljubavi, dívljenja, podražavanja i radosti. U pokudnih besjedah: mrzost, preziranje i negodovanje. U političkih: povjerenje i nádanje, ili strah i odvraćanje. U sudskih besjedah po razlici predmeta, lica, i stvari: ljubavi ili mrzost, negodovanje ili sažaljenje. V.

Primjeri pobudjivanja:

(Besjednik proti fanatikom, koji su ognjem i mačem vjeru razprostirali, budi afekt grožnje i užasa ovako:)

»Većina krvi, što je ikad zemlju pòkapala, prolivena je s tog fanatizma. I opet velim! Taj je fanatizam iztrebio sobom više ljudskih života, nego što ih je igda mač poubijao, no što ih je voda potòpila, no što ih je vatra potámnila. Vi, gospodo, kao da sumnjate o istini mojih rieči. Daj da vidimo, jel’ tako. Otvorite svekolike knjige historijske, gdje su dogadjaji staroga i novoga svieta ubilježeni: pa ćete na svakome listu naći krvave svjedočbe o fanatičkih ratovih. Evreji klaše se s neznabošci, neznabošci s kršćani, kršćani s Turci, od pamtivieka, pa bez prestanka. Često jedan fanatizam bi proti svim, a svi biše proti jednomu! I šta ga krvi oko toga nije proliveno? Podjite sa mnom kroz sve dielove svieta, po svoj suhoj zemlji, po svih naselbinah, otocih. Šta drugo da ugledate očima do razkopane varoši, opustošene zemlje, krvlju natopljene rieke? Sve su to žalostni tragovi krvoločnih ratova fanatičkih. Svi narodi izlaze vam na oči sa razbijenimi glavami: i ako ih za uzrok nevolje pitate, jednim će glasom odgovoriti: da su s fanatizma ograjisali. U Aziji pokazao bi vam Japan čitave stògove tisućami posječenih glava kršćanskih. U Africi od Saracena poubijani kršćani mogli bi prolivenom krvi sredozemno more obojadisati. U Americi nije kadro sve amo dovučeno zlato, da broj od milijuna ljudi izplati, što sa fanatizma svoj život pogubiše.

A šta da rečem o Evropi? Ova od svih većma ojadjena strana svieta, bješe u svako doba krvavo pozorište ratovom fanatičkim. Neću da pominjem strahovite one gonitbe iz starih vreména. Obilazim i tiranske gospodare rimske, koji često u jednom danu više ljudi pognjaviše, no što ih se godinami rodilo. Samo bojevi, vodjeni današnjim danom ili bar za vremena naših otaca, daju nam očigledne svjedočbe o tom. U Španiji bjesniše prvo Mavri proti kršćanom, pa onda svi proti onim. Pa kako? Ne puše li se jošte spâliša, što ih podpali užasna inkvizicija prije toliko godina? U Francezkoj sve još otresa od krvi Hugenotske! Zar ne znate, Sejna nije vode dosta imala, da spere ulice priestolnici od mlazeva krvi groznih svatova parižkih? A koliko glava stade ono Englezku i Škotsku, dok je protestujuća religija samo korena zàhvatila? Pa šta mislite, kolik broj od leševa imala bi da nam pokaže Nizozemska (Niderlandska), samo sa fanatizma groznoga hercega od Albe? A Germanija! uzdisala je tu doskora nad silnom krvi gradjanskom, prolivenom za tridesetogodišnjega rata vjerozakonskog« itd.

(Mirabo, proti državnomu bankrotstvu u skupštini, pokreće afekt strahovanja, zatim užasa, pa očajanja:)

»Gospodo, poslušajte jednu rieč, samo jednu rieč! Pljačkanje i istezivanje za dva stoljeća izkopaše provalu, koja prieti, da proguta kraljestvo. Ta užasna provala mora da se zajazi. Evo dakle spiska francezkih pritežatelja zemálja! Izber’te medju njimi najbogatije, da bismo manje gradjana žrtvovali. Ali izber’te! Jer, ne mora li se mali broj na svoju propast skloniti, da bi se spasilo množtvo? Dobro dakle! Ove dvie tisuće plemića imaju toliko, da deficit podmire. Obnov’te opet poredak u financijah, mir i blagostanje u kraljestvu. Uništite, koljite, bez sažaljenja ove žalostne žrtve! Zgruvajte ih u provalu, pa će se ona zaroniti! Vi se stresate od užasa? A zar ne vidite, da ćete se sto put većim bezzakonjem okáljati, ako bankrotstvo objavite; ili što je još grdje, ako ga neizbježnim učinite, a ovamo ga ne objavite?« (Vujić.)

(Burke proti pravcu slobode u duhu francezke revolucije u parlamentu, pobudjuje čustvo negodovanja i ljutine, zatim sažaljenja, pa očajanja:)

»Otrov revolucije ne zadovoljava se prostimi žrtvami; njegova žaoka traži ono, što je plemenito, ponosno, liepo na zemlji; ono, što je točno izpitano; najsvetije sveze u životu, i neće ništa da poštedi. I ja evo na pragu groba, utrudjen poslie tridesetgodišnjeg poštenog rada za Englezku i za slobodu – tražih sebi nasliednika, kojemu bi zaveštanje mojih briga, mojih nadanja, mojih tajnih misli ob ovome vieku i ovoj mojoj otačbini spokojno predati, i komu bi reći mogao: Dovrši, ti sretni, što sam ja odpočeo! – Ja ga nadjoh; osamnaest godina nosio je on moje zaveštaje i mene, kao obraz oca svoga na srcu – buna buknu, i ja ga više ne imam; sám sam sada; moja je krv izumrla u ovom domu; ja umirem bez nasliednika.«

Pobrajanje: (Ciceron u besjedi »pro leg. Man.« pri svršetku prvoga diela.)

»Razsudite dakle, hoćete li još posumnjati, da svimi silami pregnete na onaj rat, kojim se odbranjuju: slava imena vašega, bezbjednost saveznika, najveći prihodi državni i dobra tolikih gradjana zajedno s republikom?« Pa malo dalje: »kad je dakle rat tako nuždan, da ga moramo dovoditi; tako opasan, da nam se na um uzeti valja, i kad možete za njega izabrati onakvog vojvodu, koji ima vrloga vojničkoga znanja; osobitog prirodnog dara; najsjajnije uvaženje i neobičnu sreću; hoćete li još sumnjati, Kviriti, da se poslužite tolikim blagom darovanim od bezsmrtnih bogova za spasenje i unapredjenje republike?«

Zaključak: »Ja, gospodo, silazim veleć gospodinu Manteroli: prije nego danas odavle odidete, morate nam svim jednu molitvu Bogu izmoliti. Da sam ja svećenik, da sam ja crkovnik kao vi, da ja zastupam svećenstvo i sbornicu pretvaranu u crkvu kao vi – podigao bih ruke prema nebu te bih molio: Blagoslovi Gospode! ove’ zakonoše, koji uzpostavljuju vjerozakonsku slobodu, koja no je jedan dio tvoje ljubavi, blagoslovi ove zakonotvorce, koji pomiruju sve razrede, sve ljude medju sobom: blagoslovi one zakonodavce, jer rade za sve ljude: blagoslovi je, jer, kada udjelotvoruju velike ideje čini, približuju se tebi ter oživotvaraju na zemlji dva od tvoga nepribliživoga i savršenoga bića proizlazeća načela (principija): ljubavi i pravice.« (Castelar o slobodi saviesti.)

§. 61. Vrsti besjede.

Vrlo je težko, a po gotovu i nemoguće sve vrsti besjedâ podpuno nabrojiti, kao i kakvoj danoj rieči rod joj označiti; jer kao što je misao u izboru predmeta slobodna: tako su joj i slobodne forme, u kojih se pojavljuje. U starih Grka i Rimljana bijahu tri roda besjeda: pohvalni, politički i sudski: (»tria sunt genera causarum: judicii, deliberationis, laudationis« Cicero). Prva dva roda: pohvalni i politički procvaše u Ateni, a posljednji: sudski u Rimu. Predmet je sudskim besjedam pravo, i o njem rješava kakav sud; predmet je političkim govorom otačbina, i o njoj rješava koja vlast državna; a predmet pohvalnim besjedam posve su slučajni, i o njih rješava sam besjednik sa svojimi slušaoci. I ako su ovu diobu stari retorici izumjeli i više ju na svoje okolnosti udesili, ipak se dade ona usvojiti i u naše vrieme; pa bio predmet besjedi: osoba ili djelo; pohvala ili pokuda; korist ili štetnost, ili koji drugi pojav iz fizike ili morala. A postankom Hristove nauke postade još jedan novi, klasičnomu vremenu nepoznat bivši, rod rječitosti, kojoj je predmet Bog, i ovo: duhovna ili crkvena rječitost, inače propovjed.

A) Pohvalne besjede.

U ovaj rod idu sve tako nazvane slučajne besjede, kojim ne ima unapred odredjenoga predmeta. U njih govori besjednik ma kakvom prilikom ili danim povodom nekoga dogadjaja, kao što je n. pr. svetkovina, smrt kakova znatnoga čovjeka itd. Težnja mu je u obće – ne toliko sklanjati volju slušalaca na nešto – koliko ubedjivati ih o nečem; a tema je obično pohvala ili pokuda kakve ideje, kakve osobe, ili stvari, ili kakova dogadjaja. Latini nazvaše ovaj rod »genus demonstratorum« jamačno s toga, što je tu besjednik skoro posve slobodan i samostalan, kako u izboru predmeta, tako i u svom izlaganju i dokazivanju. U starih Grka i Rimljana, a po ugledanju na njih i u novija vremena znatno se umnožio broj pohvalnih besjeda. One su se nazivale i: panegirici (od: sve – i sbor ili: svetkovanje); a svrha im je bila, proslavljati one junake, koji se na bojnom polju za otačbinu odlikovaše; ili inače velike ljude, a ponegda i čitav neki razred ljudî. Takove bijahu besjede Perikla u slavu izginuvšim na Maratonu, i besjede Gorgijasa u slavu junakom Salaminske bitke. Stari su umjeli naročito poslužiti se čuvstvom pohvale, što je čovjeku veoma svojstveno, te buditi u sugradjana ljubav i volju k vrlinam. O njihovih igrah olimpijskih pojete kazivahu svoje stihove. Tamo je i Herodot pročitavao svoju historiju sabranim starcem u hramu Jupitrovu. Od grčkih oratora proslavio se svojimi pohvalnimi govori Isokrat, a od Rimljana Ciceron, Plinij i Tacit. U Rusa poznate su besjede: Lomonosova – Petru Velikomu i Jelisaveti; Karamzinova Katarini II. i besjede: Mrzljakova i Širinskog. U nas Hrvata su Kurelac a u Srba Grujić na glasu.

Besjednik ako hoće hvalom da preuznosi vrline i djela kakova odličnoga čovjeka, mora na umu imati, da bûdi u slušaocih divljenje prema velikim djelom i zaslugam, pa tim ujedno i da priklanja volju njihovu na takva ista djela narodna. Slaveći svojega junaka, valja mu prije svega obazrieti se: a) Na njegovo rodjenje. Ako je slavne porodice, valja mu kazati, da nije od svojih prednjaka ničim manji, i da im ni u čem ne ustupa; ako li je od malih i neznatnih roditelja, valja pohvaliti, što se je jedino veličinom svojih djela uzvisio, i sebe znatnim i učenim učinio. b) Valja uzeti u smotrenje njegovo vaspitanje. Ako je ovoga posve nedostajalo: to se on proslavio neobičnim talentom i sobstvenom snagom duhovnom, uklonivši s puta svake prepone. c) Za tim hvale se. Njegova narav, djela, uljudnost, privatan mu život i odlična svojstva: umiljatost, vladanje i ostale vrlosti. A ne treba ni ovo s uma smètati, da sve što je bogom dano i što se zove prirodni dar, kojim nas promisao obdario, a bez svake naše trudbe, ne čini nikad čovjeka toliko odličnim, već da sve stoji do toga, jesmo li mi, i u koliko smo sami na dobro upotrebili. d) Što god je koja crta od karaktera ili koje djelo uzvišenije i redje, tim veće hvale zaslužuje i veličanja je dostojnije. S toga preuznositi volja naročito preduzeća i pregorevanja sebe sama, gdje čovjeka nisu rukovodile namjere sebične i samožive, no čista ljubav i plemenita težnja za onim, što je obće i po svakoga dobro. e) Ako je besjednikova namjera, da nad kim pokudu izreče, može istim načinom postupati: samo što će mjesto otvorenih boja uviek služiti se suprotivnimi. Na pr. razvratan i opak čovjek, ako je od nizka roda, postat će još manjim i ništavijim; ako li je roda znatna i odlična, još mržim i kazni dostojnijim. U obće u pohvalnicah još je Ciceron dobro primjetio, da imaju hvalami preuznositi samo prave ljudske vrlosti, a nikako blaga slučajna, niti preimučtva spoljašnja, kao što su: vlasti, sile, bogatstva. A kad se baš hoće i ova da preuznose: onda sva ciena neka im se polaže samo u plemenitom i kriepostnom njihovu upotrebljenju »non extulisse se in potestate; non fuisse insolentnem in pecunia; non se praetulisse aliis propter abundantiam fortuane.«

U rod pohvalnih besjeda idu i: nadgrobne, naučne ili akademijske; pozdravne, zahvalne, vojničke i sve ostale kratke rieči, koje ćemo ovdje nazivati prigodne (privestva), što se ma kakvom prilikom govore. Njih može biti onoliko, koliko ima povoda, kojimi postaju, kao: besjede pri vjenčanju, krštenju; prilikom stupanja profesorskoga na katedru ili prilikom praštanja i ostavljanja katedre; pri raznom čestitanju, raznih uspomenah itd. Mi ćemo govoriti samo o važnijih i najobičnijih, a to su:

a) Nadgrobna besjeda.

Nadgrobna je besjeda ona, što se govori prilikom pogreba ili prilikom godišnje uspomene, i to ili u crkvi o opelu iliti pri grobu kakve umrle osobe. Nadgrobnoj je besjedi zadatak, da oda pokojniku zasluženu hvalu, dakle: da predstavi zasluge i vrline odličnih ljudi; a to sve radi toga, da se i drugi ugledaju, pa im da slieduju. Kao u svezi sa ovim i radi utjehe, stavlja se još slušateljem živo pred oči, kako je slava ljudska sujetna i ništava, kako zemska veličina samo za kratko traje, i kako je časkom ne staje. Još stari retori odrediše joj sastavne dielove, koji joj po suštini kao tužnoj besjedi priliče, a to su: tuga, pohvala, tiešenje i svjetovanje. Pohvala daje se pokojniku; tiešenje srodnikom i prijateljem; a svjetovanje prisustvujoćoj publici, da se ugleda na život pokojnika, pa da živo pamti i sjeća se vrlina njegovih.

Ova besjeda daje govorniku shodnu, važnu i liepu temu. S toga se obično javlja u njoj sva sila i krasota riečitosti. Orator (govornik) ne mora potanko opisivati život slavljenog pokojnika; on predpolaže, da je slušaocem to poznato; samo nastoji, da odlikuje, uzvisi i dostojnim načinom oda hvalu njegovim vrlinam i odličnim svojstvom, predstavivši točnu i živu sliku njegova karaktera, i ukrasivši svoju istinu svimi ljepotami mudrosti i riečitosti. Samo u crtanju djelâ neka se pridržava istine a nikad ne ponizi do laskanja i podla ulagivanja.

Tužna besjeda obično se započinje izjavami težje žalosti i ucviljenosti, a to biva ili nekim naprasnim uzklikom, ili navodom kakovog važnog teksta ili oštroumne misli o tom, kako je nepostajana sudba čovječja; iliti opisom potrebne svečanosti, njenih priprema, ozbiljne tišine i tužno-mukloga ćutanja publike, što uliva u srce slušalaca neki tajan, osvećen i pobožan strah; ili najposlie navodom nekih okolnosti, što su smrt pokojnika pratile. Tako nadgrobnu hvalu imperatoru Todosiju počinje govornik: »To je dakle ono, što nam zemlja pretijaše strahovitim trusi, što nam nebo grožaše provalami svojih oblaka, što nam ona neobična po licu zemnome tama navješćivaše: jer imperator veliki hoće carstvo zemaljsko da promjeni sa nebeskim« itd. Srodnike i prijatelje pokojnikove tiešit će ili milom uspomenom slavno provedenoga mu života; ili znaci odličja, što su odavani vrlinami njegovimi; ili zaostavšimi sinovi, kćermi i unučadi, na koje kao nasledno prelaze i vrline očeve. Najposlie želi mu se pokoj duši i vječno naselje medju blaženimi, a na zemlji obećava dug spomen zahvalnih srca, u kojem će živjeti i sa one strane groba.

Tužna besjeda dovodi svoj postanak od starih Grka i Rimljana; Atinjani upravljali su je ponajviše ne na lice pojedno, već na množinu svojih junaka, koji padoše u borbi za otačbinu. Takva je naročito ona Periklova u Tukidida. Kod Rimljana postala je na skoro praznom ceremonijom i podlim ulagivanjem, počem je govorena ma kakvu čovjeku, poznatomu sa svoje vlasti i sile, sa stanja i položaja političkog. Od Grka osim Perikla i Isokrata čuveni su Lizije i Hiperid. Medju svih oci odlikovani su: Grigorije, Nazijanzini, Jeronim i Ambrozije. U novije doba prvo mjesto zauzimlju Francuzi: Bosuet, Masiljen, Flešje i Burdalu. Od Rusa Teofan Prokopović Petru Velikomu; Anastazije; mitropolit Filaret.

b) Naučna ili akademijska besjeda.

Akademijska besjeda govor se u svečanih sborovih učenih ljudi i družtva, ponajviše prilikom kojeg školskog praznovanja, kao što to češće biva na sveučilištih i akademijah, u licejih i gimnazijah. Zadatak joj je, da u vidu naučnom izlaže vrline predmeta iz oblasti znanja, nauke ili vještine, bilo u obće ili naposeb. Poglavita je dakle svrha poučavanje, a ne pobudjivanje: na prema tomu valja ju udeševati. Liep i ukrašen govor ne vriedi ovdje sobom toliko, već misli – koliko je moguće – nove, zgodne i zanimljive, koje teku samo iz ideje onoga, što je sobom dobro, istinito i liepo. Ovakve besjede ne daju se kojekako govoriti; one moraju osnovane biti na planu dobro smišljenom, valjano sklopljenom, i vješto izvedenom tako, kako će publika ne samo ponimati i razumjeti, nego i lasno u pameti zadržati. Samo se po sebi razumije, da su slušaoci ljudi obrazovani, prijemljivi za sve ono, što je plemenito i uzvišeno.

c) Privestvo (die Anrede, Harangue).

Privestva zovemo one kratke besjede, kojimi govornik pobudjuje naročite osjećaje u srcih svojih slušalaca, te im volju sklanja na neko preduzeće. Tema je privestvu obično prosta, koja se ne da podići na pravu, veliku besjedu; ili koja u trenutku postaje, pa se u trenutku i rješava. Po suštini stvari, privestva se odlikuju energijom osjećanja i pljenivim govorom. Ona izlažu u kratko okolnosti dogadjaja bez svakog odugovlačenja i bez dokaza, koji postaju izlišni ondje, gdje su svi unapred ubedjeni. Poglavita su im dakle svojstva: zbivena kratkost i punoća misli; živost i sila u izrazu, i improvizacija. Ovamo idu sve: pozdravne i zahvalne besjede; razna čestitanja, koja obično govore mladji svojim starijim; najposlie i oni pozivi, što ih razpisuju vladari svojim podanikom; ili prikazì, kojimi se vojskovodje obraćuju na svoje vojske u ratna vremena.

Od svih ovih vojnička rieč odlikuje se osobitom brzinom uobraženja, silom i odvažnošću mísli i osjećanja. Slog u nje ima biti: bistar, kratak, a snažan. Vojvoda besjednik mora da je vješt, pa da se okoristi slučajem i okolnostmi. Predmeti su njegovoj rieči: dom i zavičaj, vjera i crkva, grobovi predjâ i slava njihova, mir i sreća ili jad i nevolja porodica, pobjede izvojevane i buduće, slava pobjednika ili stid pobjedjenika; a povrh svega lični primjer hrabrosti – bit će mu uviek najljepše zaključenje. U kratko: vodja se često u nuždi nalazi, pa mora u trenutku da napomene sve, što je kadro dovesti vojnika do pregorénja sebe sama.

Zbivena kratkost.

Junaci, ja sam s vami zadovoljan! Vi svoje orlove ukrasiste neumrlom slavom! Vojska od sto tisuća ljudi pod upravom ruskoga i austrijskoga cara potlačena je za ne puna četiri časa; što od vašega mača izbježe, našlo je smrt u jezerih. Četrdeset zastava carsko-ruske garde, sto i dvadeset topova, dvadeset gjenerala, više od trideset tisuća zarobljenika, dobiti su ovoga vaviek znamenitoga dana. Ta tako hvaljena i brojem pretežnija pehota cielota, ne mogaše vašim udarcem odoleti; i tako se odsad ne imate više bojati suparnika. Vojnici! Kad me je francuzki narod carskim viencem ovjenčao, ja se povjerih vam, da bi svagda u cielosti sačuvao slavu njegovu, koja mu cigla mogaše važnosti dati. Junaci! skoro ću vas odvesti u Francuzku. Tamo ćete biti predmet najmilije mi brige, i samo vam valja izustiti: »ja sam bio u bitki kod Austerlica«; pa da vam se odgovori: »i ovaj je hrabar«.

Improvizacija.

Kad ono sila Filipa makedonskoga poče groziti slobodi Grka i drugih susjednih naroda, pošalju Vizantinci poslanika u Atinu, da privoli narod na savez s njimi proti Macedoncem. Tek što se ovaj poslanik sabranomu narodu pokaza, te da svoju jamačno dobro smišljenu besjedu govori; al se u lahkomišljenoj gomili na jedan put digne kikot zbog njegova odveć malenog uzrasta. Tu bi sad uzalud bila i najbolja besjeda, i besjednik bi bez prisustva duha morao celj promašiti. Besjednik dakle, shvativši odmah okolnosti mjesta i slušalaca, prodje se svoje sastavljene besjede, pa im počne ovako od prilike improvizirati: »Atinjani! vi vidite, kakva je žalostna moja figura; no moja je žena još gora; pa opet kad se nas dvoje zainatimo, ciela nam je Vizantija mala. Sad razsudite, kakve bi jade i pustoši medju Grci počinio ovakov nemiran i vlastoljubiv čovjek, kao što je Filip, kad nebismo mu mi na put stali itd.« Ova šaljiva dosjetljivost više je učinila, nego što bi i najbolje smišljena besjeda.

Lakonizmi.

Hanibal u oči Tezinske bitke, kad je opazio, da mu se vojnici počinju bojati od mnogobrojnih legija rimskih: »Drugovi moji! Nebo mi obećava pobjedu. Ne nam – no Rimljanom valja se bojati. Pogledajte na polje bojno, tamo ne ima utočišta za strašljivce. Svi do jednoga ćemo izginuti, ako ne pobjedimo. Šta može da bude pouzdanije od takova predznamenja za očiglednu pobjedu? Što može da bude vjernije od takve svjedočbe, da nas zaštićuju nebesa? Bogovi nas postaviše izmedju pobjede i smrti.«

Cezar u bitci na dolinah Munde proti mladjemu Pompeju, sinu Pompeja Velikoga, spazivši da mu legioni uzmiču, poviče: »Šta! zar djeci da predate svoga vojskovodju, koji je s vami u ratovih osiedio?«

Suvarov za bitke na Rimniku, opažajući, da divlji i zvjerski pogledi Janičara, opijenih opijumom, zadaju straha ruskim vojnikom – poviče im: »Drugovi! ne zàgledajte u oči dušmanu, motrite na grudi njegove i tu štikami bodite.«

Karagjorgje o skupštini g. 1805. u Smederevu, vidjevši da mu se gleda vlast iz ruku da uzme, obkoli sa svojimi momci onu kućicu, gdje je senat bio, i promolivši kroz prozor puške u kancelariju, poviče: »Na polje – kojekúde – lasno je u vrućoj sobi uredjivati, nego da vas vidim sutra u polju, kad Turci udare.« Poglavice obore oči preda se, i tim se cio razgovor prekine.

B) Političke besjede.

U red političkih besjeda idu sve: državne, stare narodne i novije parlamentarne besjede. Zadatak im je u obće korist državna. One su naročito od potrebe, kad zemlji grozi kakva opasnost, kad vrieme sobom navaljuje, pa se moraju odsudne mjere upotriebiti, kad strasti partaje u zemlji razpaljuju, ili je predlog, da se susjednomu narodu rat objavljuje; tada se uviek predhodno pita: da li je to probitačno ili ne? Čega se ima bojati, čemu se ima nadati? Od kolike su snage pomoćna sredstva zemaljska, a od kolike one neprijateljska? Da li neće pogibelj, kojoj se izlažemo, veća biti od štete, koju smo pretrpili? itd.

Primjerom političkim besjedam mogu služiti besjede Demostenove o vojevanju proti Filipu, Ciceronove o deobi zemalja proti tribunu Rulu i druge. U Francezkoj, a naročito Englezkoj ima mnogo uzornih besjeda političkih.

C) Sudske besjede.

Ovaj rod besjeda izpituje ono, što je pravo ili nepravo, i tu besjednik ili obtužuje koga, ili ga zaštićuje. Zadatak mu je dakle, da pravda gradjane, koji su nepravedno s čega okrivljeni; ili da okrivljuje one, koji su pogazili zakon bilo gradjanski bilo krivičan. Pa s toga hoće se od besjednika, da osim znanja zakona zemaljskih dobro poznaje sviet i ljude, njihove strasti i sebične namjere, često i sakrivene unutrašnje osjećaje i pobude srca čovječjeg, pa da ne smetne s uma i najmanje sitnice i okolnosti, ako su pratile onaj postupak, što ga on opravdava ili okrivljuje. I ne ima na svietu šta ljepše ili plemenitije, nego laž obarati i čovječji život spasavati. Tisućam ljudi može se život u trenutku uništiti; a kako je često potrebno neumorno pamtenje, mnogogodišnje izpitivanje i naprezanje najplemenitijih sila naših, da bi se samo jednog jeditog čovjeka život spasio!

Sudska riečitost procvala je takodjer u starih, a osobito u Rimljana. U naše vrieme, gdje postoji javan i ustmen sudski postupak, postoji i sudska besjeda. Uzornimi primjeri u ovom rodu služe nam besjede Ciceronove: za Rosija Amerina, Milona i Ligarija; za Arhiju pojetu, Fonteja; proti Katalji, Veresu i tolike druge. Kao obrazac tužbe i obrane uzima se još: Eshuhova besjeda proti Demostenu, i ovoga obrana.

D) Duhovne besjede.

Duhovna ili crkvenska riečitost, kao što je rečeno, ima svoj postanak u prvobitnoj crkvi Hristovoj od sv. otaca i velikih učitelja crkvenih, kao što su naročito bili: Vasilije V., Grigorije Bogoslov i Iv. Zlatoustni. Predmet su ovoj riečitosti: mjesta sv. pisma, učenje vjere, razprostranjivanje kršćanskih vrlina i ostalih uzvišenih istina, što čovjeka spasavaju. Vrsti su njene: Omilije, t. j. kratke poučavajuće besjede, ponajviše izvedene iz kakova teksta sv. pisma, a sa praktičnimi opomenami; ili propovjedi, t. j. podpune i savršene dogmatičke besjede. Duhovna besjeda potrebuje temeljitost znanja po svih strukah bogoslovije; gdje se ona i predaje u vidu osobite nauke, tako nazvane »Omilitika«, koja daje naučno uputstvo, kako valja sačinjavati propovjedi.

Govor Hanibala svojoj vojsci, kad je trebalo preći gore Alpinske. (J. Liv. XXXI. cap. 30.)

Ne znam kakav na jedan put strah vas da napade, vas, koji se nikada strašili niste! Tolike godine ste vojevali i dobivali niti se dali pokrenuti iz zemlje Iberske doklegod sve joj krajine ne otmete, sve joj narode ne pokorite, te tako obadva joj morja ne sastavite. Pak kad poslie dočuli bijaste kako Rimljani ištu, svaki vas njihovih da dopane ruku, koga je god pri Saguntu bilo, kad ga otimaste: tada se bi pomamiste, ni, dok brže vodu Ibersku ne predjemo, mira ne imaste; te bi se svaki vas bio zagrozio, tako vraga da će zatrti i trag mu zamesti, da mu se poslie ni za ime ne dozna; samo da ne bude više te nevolje ni toga jada po svietu. Tad se nikomu vas daleko ne vidjelo, a bilo nam je poći suncu od zapada liepo do njegova istoka. Pak sada, kad već onoliki put predjoste; kad dubrave Pirenejske, koje su pune ljutoga pustahije, sretno prevaliste; kad tu toliku Rodansku rieku, gdje vam tolike tisuće Vlahov na brodu stajahu, da vam se opru (a i voda sama po sebi valovita, preći se ne da), pak ju vi ipak prebaciste; te iste već gore alpinske gledate, od kojih jedna žica ista vam je Talija sama – to vi sada zar kad smo došli dušmanu pred vrata, sada da sustanete i dalje ne idete? Misliti valja da su gore alpinske drugo, što no brda i vrhovi! Reci ko, da su štogod i višje od gor Pirenejskih, ali do neba lje ne dopiru, niti su takve, da ih čovjek prešao nebi. No vi koji mislite da ako i bude možebit traga ovdje kakvû oraču i stoci kakvoj, to da je opet težko i čovjeku tudaj proći a vojsci ni kako; vi, rekoh, koji tako mislite, evo ove mi gledajte poslanike! Jesu li oni na kreljutih ove gore preletili? ili ako ne oni, mislite možebit njihovi stari, kad su Taliju, koju sad oru, naseljivali? Nisu je prelitali, no su je prehodili, a to ne jedan po pojedan no uz veliku družinu, sa djecom i sa ženami, kao kad se narod seli, i sretno se preseliše. A vi koji ste vojska, pak ni što nosite niti što pratite krom onoga što će vam uz rat, vi onudaj da ne prodjete kud je roblje prošlo?

Što ste vi toga za punieh osam mjeseci podnosili i stradali, samo da uzmete Sagunt! a sad kad je do toga da uzmete Rim, što je cielomu svietu glava, sad da vam bude kakve muke i neprilike? sad da se obustavite? Ta njega su Vlasi jednom oteli, a sad Punski junak da zateže pak ni blizu da mu nesmie? To vi sad il’ priznajte, da je drugo srce drugo junačtvo u one čeljadi, što ju onomad predobivaste, nego u vas – ili mi se dotlje neustavte dokljegod mi ne dodjete do Tiberske vode i do zidov Rimskieh.

Belovci Juliju Cezaru.

Nemoj na nas još kakvom i drugom osvetom! neka ti je dosta, što ti ovu sami ponudismo: jer kako si ti milâ i dobrostivâ srca, to nas ona, da smo znali mirovati, s tvoje strane i bez našega draženja nikada nebi ni opekla bila. Od pokle nam se konjanici onomad pobîše, sasvim smo ti onemogli. Pješaka, sve bolji od boljega, mnogo tisuć izgubismo te jedva glasnik preostao. No uz toliku biedu ipak nas je jedna sreća našla; što je u tom boju nestalo Korije, koji svemu zlu uzrok i bijaše, i narod podbunjivaše; jer za njega živa nikad mi starešine toga ne opravismo, što ga je mogao; a uz prostu čeljad! (Preveo Fran Kurelac.)

Odgovor Cesarov.

Istom je godina, što se uz druga plemena vlaška i vi s nami zaratiste; no vi ste od svieh najtvrdokorniji bili; pak kad svi drugi popustili te se predali, to se vi još ni tad osviestiti nehtijaste. Znam ja, niti mi treba vašega tuj izpričavanja: da je najlaglje na onoga krivicu odbijati, koga već nije; no znam i to, da kad knezovi neće, kad starešintsvo ne da, kad se svi pametniji ljudi u narodu opru: da ni prosta čeljad onda rata uzpiriti ni povesti ne može. No za sad drugom osvetom na vas neću, kad vam je i ova, kao što sami velite, po vas došla. (Preveo Fran Kurelac iz Julija cezara Comentarii lib. VIII. cap. 21. i 22.)

Govor Velikoga Lesandra.

Ja vam se nešto zamislih; u gorji čas po mene nego po dušmana! No kad je sila, ne imaš kudaj mnogo da ga misliš. Kad je rat, uzmi vrieme kako je, za prebor ti ga ne ima. Istina je, odmeću se Baktrijanci, kojim smo za vrat sjeli; no loša im sreća pokazuje, u koga je junačtvo. Neka mi danas Skite ostavimo i drugad okrenemo, morali bi sutra gledati, kako nam se smiju odmetnici, gdje im se vraćamo. Ako li pak predjemo tu Tanajsku vodu, s njimi se pokoljemo i Skite sataremo, te tako dokažemo, da nas predobiti nije: reci tko onda, da Evropa naša nije? a onaj se vara, koji misli, da nam glas puta preteći te nas proslaviti neće. Što je ove vode, a kako smo preko nje, Evropi ti ga zapadosmo! Da toga i nepominjem, što bi mi Oziju (Aziju), po drugom – prilika je reći – svietu slavu si dizali; te bi tako, što ista, rekao bi, narav za toliko vrieme razdružila bijaše, jedna dobra bitka za čas opet sastavila. No boga mi! ako malko začamimo, skočiše nam Skite liepo za ledja. Jesmo li mi jedini, koji vode da preplivamo? Čim se dosad pomagasmo, to će i odmagat Tko ne zna boj da bije, zla ga sreća nauči. Iz roba junak niče. Onomad pokazali smo obojici, kako se voda prehodi, pak ako Skite ne uzlove za nami: naučit će ih Baktrijanci. Pak još i to: u ovaj mah samo im jedna vojska ide da im pomogne, ono drugo tek će doći. To bi mi, da se okanimo rata, još ga podpirili! Pa što bi trebalo, mi da zavojštimo, zavojštili bi drugi nas. Sad vidite, kuda ja mislim. No strah me je, da Makedonci ne pristanu na moju; jer me nisu vidjeli, od pokle sam ranjen, da bi bio il konja posio il na nogu stao. No ako vi za mnom, braćo, ja sam zdrav; dosta sam jak, i to da podnesem. Ili ako mi je sudjeno, da umrem, uza što ljepše da ginem, neg uz ovo? (Preveo Fran Kurelac iz Kurtija lib. VII. cap. 7.)

Govor poslanikov naroda Skitskoga Velikomu Lesandru, nebi li ga kako odvratili od rata. (Curtius Liv. VII. cap. 8.)

Da su kako bogovi dali, te se budeš rodio onolikâ struka, kako si lakomâ srca: ni svega svieta dosta ti nebi. Jednom bi rukom hvatao istok, a drugom zapad, pak kad bi sve to zadobio, žarkom bi suncu tragove uhodio. Ma i ovo što te je, mira neima. Iz Evrope srneš na Oziju (Aziju. Gledaj pjevanja Crnogorska); iz Ozije opet u Evropu; pak kad ljude obladaš, to ćeš vojevati sa gorami, sa sniegovî, sa vodami i zvjerinom divljom. Nisi uzeo na um, da velika stabla dugo i dugo rastu dok narastu; a za čas je posiečeš! Nije mudro, zagledati se u voće, do koga se ne može. Pazi, dok se ti na vrh penješ i za kitu hvataš, da ne padeš i ti i kita, koja te držala. I za lava ide glas, da je ptičicam hrana bio: a uz željezo ti prione rdja. Što je tako čvrsto, da mu i mala stvar naudila nebi? koja nam je bieda s tobom? nikada ti u zemlju dirali nismo! Ili mi zar, koji živimo, po gorah i po dubravah, moramo da znamo ko si ti i otkuda si? Mi niti smo čije sluge niti gospodari. Ako ‘š da znaš kako živimo slušaj: Nam ti je vas imetak ralo i jaram volom; koja striela i sveta čaša. Toga nam je za dobrâ i za zlâ druga. Ono žita što na volovih uzoremo sa družinom pojedemo; sa svetom čašom ustajemo u slavu božju. Kad je vrag (neprijatelj) naš na daleko, strielu odapnemo; kad je blizu koplje zametnemo (naperimo). Tako smo ti nadbili kraljeve Surije, Persije i Medije, a mogli smo liepo do Misira. A ti koji se hvališ da si došao gonit haramije, sve si narode poharao gdje si god bio. Lidiju si uzeo, Suriju zaljegao, Persiju stegao, Baktriju podvrgao, pak evo i na naša si goveda nemirne lakomice ruke izturio. Na što ti bogatsvo, kad uzanj gladuješ? Ti si to prvi izumio kako čovjek sit, i opet može gladan da ostane, te sve što više imaš sve to više onoga si željan, čega neimaš. Pomisli samo koliko već oko te Baktrije dangubiš? No dok ju ti pokoriš dotle i Sogdija na oružje ti usta; te čim tako jednoga dobiješ, drugi se diže. Jer prem da jesi dobar junak i jači nego itko drugi, ali se nikomu neće tudja gospodara. Predji samo našu Tanajsku vodu, vidit ćeš što nas je, ali nas lje ne dostiže. Mi smo siromasi, te nam je lahko pobjeći, ali je muka tebi i tvojoj vojsci, kako da ga pratiš što ste ugrabilli. Ti ćeš dosta puti mislit, kad staneš vojevati s nami, da nas je nestalo; a mi ćemo ti stajati za vratom, u sred tabora tvoga; jer mi smo čeljad brza: kako gonimo tako i bježimo. Vi se Grci rugate, čujem, našiem puštaram, te je za smieh napominjete; no ako i jesu puste, milije su nam nego vaši gradovi i bogate njive. Drži dakle dobro tvoju sreću, jer je ona klizka pak kad hoće da izmače, nitko je ne zadrža. Da sam te dobro svjetovao, vidit ćeš koji čas poslie, – bolje nego sada. Samo ti sreću tvoju obuzdaj, bit će ti manje neprilike od nje! Jer kod nas tamo kažu da u sreće nogu nejma, no da su joj samo ruke i peruti: pak će ona podati ruku, ali u kreljut: nitko ni dirnut. – Pak još ako si bog, to ti čini ljudem dobro, a ne da im otmeš; ako li to nisi nego čovjek, a ti se opomeni onoga što si! Ludo je misleć na ono što nije zaboraviti na ono što jest. Budi miran te ne diži vojske, pak će ti svatko biti prijatelj, jer onaj, ko mi je prilika, to mi je najbolji drug; a dok se s kim ne ogledamo ko je jači, svaki nas je jedan drugomu prilika. Ali onaj koga si ti predobio, u njem ti druga nejma. Gospodar i sluga nisu prijatelji; ako i jesu na miru, sve o ratu misle. Ni toga ti ne pohvalismo, ako se od nas prisezi nadaš. U nas je vjera prisega. Grci prisižu, te da je vjera tvrdja sve pismeno rade, pak još i bogove prizivlju; mi; vjera! pak ne treba bogov! Ko se ljudi ne boji, ne boji se ni boga. A i što bi ti onakov prijatelj, o kom sumnjaš, hoće li ti dobro. A već za drugo mi bi ti carstvu bili čuvari i sa strane Ozije i sa strane Evrope. Od Baktrije samo nas voda Tanajska dieli; a što je dalje od nje, tamo do Trakije, sve je naše. A za Makedoniju tvoju čujem da je ona tik do Trakije: to bi mi dakle sa dvie strane susjedi bili. Beri sam što voliš; il’ da se gledamo liepo, il’ da se gledamo prieko.

Govor poslanikov Hirpinskih i Samnitjanskih, kad su došli pred Hanibala, proseć ga neka bi gledao, da im nebude tolike štete od Rimljan. (T. Liv. Lib. XXIII. cap. 42.)

Bili smo ti Hanibale! dušmani rimski sve na svoju ruku dolje nas je god obraniti mogla naša sila i oružje naše. Kad poslje sami ništa već neopravismo, pristanemo ti onda uz kralja Epirskoga Pirrha. Kad nas otaj iznevjerio, druga nam ne osta te se pomirimo, i eto mirovasmo za pedeset godin sve do onoga časa kad no ti u Taliju dodje. Po tvojoj velikoj sreći i junačtvu tvom, pak još onolikoj dobroti tvojoj, koju si nam pokazao kad si nam sužnje naše povratio: tako si nam po svem tom omilio i ljubav našu zadobio, da se mi sada, ako nam ti zdrav i čitav ostaneš, ne samo Rimljan ne bojimo (nego da bi se to reći smielo) ni istieh bogov, da se što razsrde. No, vjere nam, na prieko liepû zdravlju i junačtvu tvomu, gdje si nam tako blizu da čuti možeš kako nam roblje plače, a i vidjeti, kako nam kuće gore: ipak tako su nas nemilice vragovi naši ove dane harali i zatirali, da bi čovjek malo ne rekao da ti ga nije tamo kod Káne Hanibal dobio, nego da je Marku Marcellu mejdan ostao; te se u to ime već i hvàle Rimljani da ti je sila, što si je imao za jedan samo boj, kad si žàlo tobože izpustio, sada zamrla i nestala. Za malo ne punieh stotinu godin sve smo vojevali s Rimljani, i za svega tog’ vremena nit’ nam je trebalo tudjega vojvode ni vojske tudje (ako ne uzmeš što je Pirrh kralj za dvie godine više se našiem vojnikom pomagao nego bi nas branio). Neću ja sada da se hvalim kako nas je sreća pomagala, ni kako smo dva konzula i njihove vojske pod jaram natjerali; ni koječega drugog da napomenem što je za nas onda i radostno i slavno bilo, ali ono što je bilo nemilâ i nedragâ, laglje je pregorjeti bilo nego što je to nevolje danas. Dolazili su nam i nas navaljivali veliki diktatori i vojvode konjanički; naše bi strane zaljegli sve po dva konzula, od kojih svaki sa vojskom konzularskom; pak bi se tuj uhode pošiljale, a čete se tako razredile, da jedna drugu podupre, te su bile mudro namještene; kad bi se boj zavrgao, bilo je reda i bile su zastave, pak smo ti i opet svemu tomu odoljeli! A sad nam dodijaše preturski namjestnik i ono šaka ljudi što ga je u gradu Nolinskom! A ni ono što je, nije im razredjeno u čete kakve, nego dodju kao haramije, i manje im je straha kad se ovudaj razidju, nego da se klate u sred posred polja Rimskog. A uzrok je tomu da im ti nebraniš; a mladine naše, koja bi nas obranila, doma nije, jer je sva pošla za tvojim barjakom. A da toga nije, niti bi ja mario razpitivat za te, ni za tvoju vojsku. No sam pomislo, kad si ti mogao da razbiješ tolike čete rimske, to će ti manje muke biti da ukrotiš ove pustolove skitalice, koje se potucaju samo da uzmu ako što nadju; a ne znadu ni što je zastava ni za junački boj. Samo malo junaka iz Numidije nam u pomoć ti pošlji, lako ćeš ih raztjerati, te i nas i Nolinski grad osloboditi; ako ti se uzvidi da one obraniš koji su dobri bili da ti drugovi budu, a vjeru ti zadali! (Govori iz Rimskieh pisac na hrvatski jezik preveo Fran Kurelac. Reka. 1849.)

Počtovana skupštino!

Žalostiva družino!

Onaj, kojega danas materi zemlji predajemo, nije od onih ljudij, koji se u nas vsaki dan radjaju; er je pokojnik ne samo tvorac one književne i kulturne dobe, pod koje okriljem i danas stojimo, nego i stvoritelj i uzdržitelj one pomisli, toliko mile jednim, toliko zazorne drugim, pomisli južnoga Slovinstva. Dok se Ljudevit ne pojavio, u svojem mraku zemlja čamila, mrtvi sam sanjala. Rodio se je u Krapini, i kako mi pokojnik sam kazivao, podučavatelj njegov, Pavao Pobor, potonji plovan i arcižakan Ogulinski i Otočki, prvi je bio, koji sěme ljubavi roda u mladu mu dušu zasadjivao, er je na izmaku ratov Bonapartovih kipělo pitanje: s kim držiš? s Rusom ili s Francuzom? No je Pavle uvěk odgovor na Slovinsku stranu navodio. Kao detence, može se reći, Gaj něčto nacrtao o Krapinskih gradovih, a ono, čto se o njih priča, može odista i stariju glavu zanesti, nego biaše njegova kad ono uzpisao. Na putu mojega života srio sam se i upoznao s njim u Němačkom Gradcu. Tamo se hvatao učenih ljudij, pokojnoga Muhara, pověstnika Štajerske zemlje, i one sladke i mile dušice Wartingera, arhivara, toli skromne toli učene; njih se hvatao, koliko djak smio, da prihvati, da se priuči. Samo boravište najmilije mu bilo Johanneum, tamo ga oči moje vidjale, kdě se po Farlatu naiskat te iz njega sit načitat ne može. Od gospodara mojega, u kojega ja bio na stanu i nahrani, učenâ čověka te kojega knjige ja prigledao i čuvao, od njega za ono malo novca, čto mu majčica na veselje pošiljala, Valvasora nabavio te njim željnu svoju mladost osladjivao, željnu ne po današnju piva i jestiva, dangube i prohoda, nego knjige i nauka. Topal privrženik svojega roda već se tada u njem objavilo onoga duha razplodnika, kojim vsakad obiluje onaj, čto je pravi ugrîjanik. Latio se pokojnoga Murka kojega smo nedavno izgubili, te ga svojim žarom podgrîjavao i nagovarao, te je Murkov Slovenski slovnik, kojemu u Slovenac tako milo nadanje bilo, božje světlo ipak ugledao te poslě i po veće putih svoj blagoslov po světu prosuo. Nastojao pokojnik i na tom (god. već 1828.) da Murko svoj slovnik u svět odpremi pravopisom Českim, nu ne znam na čijih konservativnih silah ta se kola slomila. Napomenut mi je i to, kako je Gaj i k meni dohodio te me pitao, čto ja mislim, kojim pravopisom da se dělo štampa. Ja mu, na koliko se domišljam, ni crne ni běle, er mi srdce bilo presno za vse, čto se Slovinstva tiče. Nu se mladi vatrenik tim ne uplašio, nego vse to veće domorodni oganj u mene pirio i podjarivao, ako i jesam otvrd i oporan bio. Tako se opominjem, da me pokojnik jednom uprosio, kojim bi jezikom ja upisao, da ikad što napišem? Rekoh mu po svoju: »ne znam, reku, da je ikad Hrvatska učenost o čem propitala te koju stvar doznati požudila; na kojem jeziku bio upros, na tom trěba i odgovor da bude.« Nisam znao tužan, da je vsaka duša božja lakoma za slovom i slova željna, mudro li je slovo i lěpo. Ljudevite Gaju! u grobu ti hvala, čto si me svrnuo na narodnu stazu, srdce mi otvorio narodnoj misli, domorodnoj ćutnji, ter s otoga dara, prem da siromah i zapušten, bez službe i zasluge, bez plaće ni dohodka, na dnu sam duše sdrav i krěpak, tvrd i stanovit. Ta me srěća drži, ta me podpire. God. 1829. učeni Poljak, Kucharski, uzeo putovat po čitavom Slovinstvu. Kako Gaj dočuo, da se primiče Hrvatskim stranam, umačě školi te se dade sprovadjat učenoga muža po vsih Hrvatih, i s našimi ga, čto je bilo, muževi spravljat i spoznavat.

Dok u Pešti boravio i učio, iznesè knjižicu na svět, koja sitna i malena, od veće nam postadè koristi, nego da je bog zna koje tegotne učenosti puna bila, knjižicu o pravopisu. Jer iz nje se izvilo ono presrětno jedinstvo pravopisno u Latinske polovice ter u iste susědne bratje Slovenske, koje i sad na kupu nas drži moralnom i književnom, na kupu, kojeg iz prvoga odmah početka zavist razmetnuti htěla i vse sile u to uprla, tako, da je pověst o našem pravopisu svoju pragmatiku zaslužila. To je trud i spomenik onoga muža, kojega danas pod zemlju spravljamo, te s kojega, da je sám i jedinstven, imena mu do věka prěostà. Za toga boravka u Pešti i s pokojnim se Kolarom upoznao, te odonud se vrativ vsa je družtva, vse sastanke mladih ljudij okadio učenostju toga Slovaka, toga skromnoga Lutorskog’ duhovnika, te ugrijane Slovinske duše a najpače čudesi divne mu i pročuvane pěsni: Slávy dcera. Nam je bilo kao da nam je ko usta medom omazao, i bolje smo k tomu pridisali nego k ljiljanu i k čeminu. To je bila prva kitica iz golemoga vrta Slovinstva.

Došad u domovinu i o njoj s kim progovarajuć usta mu se topila u opisivanju onoga, čto je u njoj krasote i milote; a pamet nagnjetena spomena i dike starih nam ljudih Hrvatskih, o kojih kad bi uzeo pričat, to trvalo i duralo, nu nikomu ne dosadilo. Najveć mu se srdca prilěpio Senjanin Vitezović, kojemu on poslědovat htio ter kojemu poslědov’o i jest, nu kojega se zle sudbine pobojao ter i žalibože ubojao nije. Er ako je, kako Krčelić piše, tolika nenavist nesmrtnoga Pavla priklopila, a to je ni Ljudevit uklonio ne umio; te ona grožnja zlotvorov naših, da ga misle tako zatrt i narodu omrazit, da vsak Hrvat kamen nanj podigne, mal da ne čto se izpunila nije. Požalimo to njega, to i osude mu takve.

Kad Ljudevit mladovao, Hrvatski narod ikakvih novin na svojem jeziku ne imao, te kako nas pretekla i u nas se ugnězdila gluma tudjinska, tako nam preotele mah i novine tudjinske. Pomislio mladi promišljenik i na glavnu potrebu za književni uzkrs, na štampariju, te čim ju dobavio, a bog sam zna kojom mukom i nategom, odè lutče sámo i mlado pred carevo lice, te zaprosi novine ubogomu rodu Hrvatskomu. Carsko veličanstvo Franko I. dobrostivo i milostivo, uz ove mu ih mal da ne šaljive rěči dopusti: »Nije pravo da Magjari štampajuće toliko vi baš ne štampate ništa. Primite se i vi posla te štampajte i vi.«

Čto je bilo s Gajevom utlakom (da već tako štampariju prozovemo) kako je u njoj vse kipělo i vrvělo, věšti se ljudi za nju nabavljali, Hrvatske knjige, koje biahu obmúkle, iz nje prosipavale, i slava njezinih pismen lěpo rezanih, lěpo utisnutih, kako se razlěgala, o tom ne progovorim, er to ide u nižju slavu čověka prometnika.

Nu mi je s ponosom i s slavom napomenut, kojim su putem novine mu udarile, kojim krilom uzprhnule, kojim duhom odisale, kojom vatrom vojevale. Ne samo da se poprimio prostraniji jezik, kojega Dalmatinski um izbrusio, Dalmatinska knjiga obogatila, Dalmatinska usta usladila, nego se uzeo gonit i razbijat zakonski razdor i nemir; učila se plemena od svojega popuštat a kupnomu pridavat, o slozi nastojat; začeo narod o sebi pomišljat i svojem jedinstvu; uzeli smo na um i uputili se čto je ljubav roda i koje li joj pravo; zagledali u spomenike stare nam slave; trgli i uzpregli onomu se oprět ko nam dobra ne htio. To su bile staze Gajevim novinam.

Takvim se novinam i takvomu glasu narod i odazvao, po vsih stranah Ilirskih pokrajin nastalo radost i klicanje, s toga se i ljubav uvrěžila te je svudaj sladki nád proklijao i napupio se, očekivanje procvalo, dok nije vsemu tomu korěn podgrizla ona zlokobna svadja, koja se u nas konca ne dočeka, svadja radi imena. Niti se Španjol plaši imena Iberskoga, ni sěverni sin imena Škandinavskog, ni se lecaju u Švicah imena Helvetskog, niti po Němcih imena Germanskog, nu naši ljudi, mišje ćudi, ulekli se imena Ilirskog, er im bio u prilog zakonski kvasac, s kojega i danas našlo bi se ljudij, koji kako i po Turskoj, narode bi zakonu brojili i krojili.

Takve svadje po srěći zasula i zatrpala godina 1848a. Ote se godine pojavio i narodni naš junak i čudna stvar! onaj, o kojem protivnici gatali, da je uztuk i odpor svobodi i naprědku, o njem puno godin ranije, dok Josip u Ogulincev služio, meni Gaj tainstveno i veselo progovarao, da u krajini šibica raste, koja se prometne prutom osvetnikom: da tamo čověk žive, Hrvatski plemić, čto je naumio našu nevolju uklonit, i našoj svobodi puteve prokrčit. Tako je Gaj umio ljude uvrebat, te na službu domovine, sa ljubav roda podgovorit ih i uputit; er se ne varam, ako mislim, da je Gaj u banovu dušu prvo sěme zasadio.

Žao mi je da o godini, koju spomenuh, kao svědok govorit ne mogu, nu one godine, tužnâ spomena, čto se potom objavile, i našega Ljudevita obsěnile, u svoje ga ne narodne mrěže zaplele, u jamurinu težkih dugov zavukle, zasužnjile i sile mu skršile, na kraj propasti dovele, i, težko mi je reći, omrazom obastrle i sramotom obasule. Težko li se čovjeku oteti i ohrabrit, kad zalutao, dušman ga uklěštio i davi, a svoji ga se ne sěćaju, nit iodkle kakva pomoć da sine! Nu hristjanom na grobu nije da sudimo, nego da pomilujemo, da požalujemo, da oprostimo, da zaboravimo slabost i krivicu, a da priznamo počten trud i učinjeno dobro, i da oplačemo čověka, koji knjigu nam obnovio, jeziku puteve otvorio, slogu med plemenî uveo, zakone izmirio, narod osvěstio, světu nas pokazao i na oči mu izveo, te na veliki put narodnjega nauka i napredka odpremio. Tvojemu putovanju po zemlji ostala stopa, koje nitko ne zatare. Zato ti hvala, uzkrisitelju roda, istom sada u grobu, kad je živ nisi mogao imati od nezahvale na zemlji.

(Slova nad grobom Ljudevita Gaja izgovorena Franom Kurelcem u Zagrebu 1872. g. na groblju sv. Jurja.)

Besjeda preuzvišenoga gosp. pokrovitelja biskupa Strossmayera na prvoj svečanoj sjednici jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti dne 28. srpnja 1867.

Častna gospodo akademici!

Vriedni sbore!

Običajno je, da se ljudi i narodi obavljajuć važne i znamenite sgode služe u sredini svojoj propelom, kakono svetim znakom: da se radi o poslu neobičnu, koj duboko zasieca narodu u sviest i u udes, koji premda se razvija i vrši, daleko u budućnost pače i neumrlost zasiže. Na priliku: Jedno najsvetijih i najznamenitijih zvanja na svietu jest brez dvojbe sudstvo, komu je zadaća, da ona sveta pravica, koja nebom ravna, i na zemlji medju ljudmi vlada; pa čim narodi sudijam povjeravaju svaku svoju svetinju, javno svoje pravo i svoju sigurnost; državljani čast, slobodu i imutak svoj: to u slobodnih i u izobraženih naroda sudija jest osoba sveta i neoskvrnjiva, koja od ničesa na svietu zavisiti nesmije, do jedino od sviesti svoje i od Boga, koj mu se u sviesti odzivlje, pak od zakona i pravice, koja se zakonom zaštićuje i brani. I baš zato, što je sudstvo tolike važnosti, baš zato ćeš u sudionicah kršćanskih obično naći propelo, sudcem opomena, da im je zvanje i poslovanje naravi bi reć božanstvene; da ih sbog sudstvenih izreka njihovih čeka velika odgovornost ne samo pred narodom, nego i pred onim, koj za vječnu pravicu umrvši suze progonjenih i nepravično osudjenih u svom srdcu sahranjuje, da ih na svom sudu svemu svietu na vidik iznese kako no za osvetu i vjekovitu osudu svim, koji imavši po zvanju svom pravicu braniti i nevinost štititi, jednu i drugu tlačiše i nogama gaziše. Zato evo i mene danas u sredini Vašoj u ruci sa propelom, što o da djetinstva u srdcu i duši svojoj nosimo. To propelo biti će Vam, nadam se, tim milije, što je darivano od onoga, koga dvjesta miliuna svojim otcem i vrhovnim pastirom nazivlju, vàs pako sviet štuje što braneć neumrla prava vjere i sviesti, ujedno i najsvetije interese cieloga čovječanstva zaštićuje.

Častni sbore! Jedna najvrućih želja naroda hrvatskoga evo se, hvala Bogu, izpunila. Radi se o tom, da sve naše umne sile ujedno skupimo i u svih strukah znanstenih istini ih posvetimo; istini pako posvetiti se znači u najljepšem i najplemenitijem smislu onu luč sliediti, koja je cielomu svietu u propelu i u sv. vjeri za na vieke zasjala. U tom uvjerenju narodi na svietu prvaci i najnaobraženiji nadjoše vječno vrelo višega žića i umnoga napredka svoga. Tuj će ga sigurno naći i naš narod hrvatski. Zato dopustite mi, da svetčanom ovom prilikom progovorim ob odnošaju propela i vjere prema znanosti, a to predstavljajuć Vam Propetoga kako istinu u vjeri i bogoštovju, kako istinu u življenju, a po tom i istinu u znanosti.

Propeti je istina u vjeri i u bogoštovju. Svi, koji se knjigom bavimo, znamo, da je sviet više tisuć godina što se tiče Boga i načina, kojim se on štovati ima, u najvećem neznanstvu i najgušćoj tmini čamio, i to ne samo sviet neuk i zapušćen, nego i najizobraženiji i najugladjeniji.

Sigurno ni Rimu ni Atini nije manjkalo izobraženosti. Grci su oštroumjem svojim podigli jezik svoj na toliki stepen ugladjenosti i savršenosti, da se je nekakovim pravom reći moglo, da ako se Bogovi na Olimpu jezikom ljudskim služe, da to brez sumnje grčkim Platonovim jezikom. U politici i pravoslovju, u vještini: kako valja državom vladati, granice državne promicati, ratove silne najuspješnije i brez ogromnih troškovah voditi i narode novake tako osvajati, da im jaram tudji omili.. u svem tom nitko još staromu Rimu nije bio premcem. A pak sva tolika izobraženost i sva ta bezprimjerna vještina nebijaše kadra osloboditi te narode prednjake strahovitih bludnja u vjeri. Ti onoliko izobraženi narodi, da zloće i opačine koje su im svu zemlju pokrile bile, opravdaju strasti su svoje na žrtvenik uzdigli, a Bogove izabrali za zaštitnike bludnosti, osvetljivosti, grabežljivosti i još koječemu na toliko, da nebijaše na zemlji nijedne grdobe, nikakve nepravice, koja nebi našla u nebu svoga zaštititelja. Pozovimo pako danas u sredinu našu dà i najprostije pastirče, koje slova poznaje i kadšto svoju molitvenu knjigu prebira, pozovimo ga medju nas, i upitajmo: što o Bogu drži – odgovorit će nam smjelo i odvažno: Bog je čisti duh i najizvrstnije biće, stvoritelj neba i zemlje, koj u ime otčinstva svoga samo zato čovjeku sviest i slobodu, dušu neumrlu, sliku svoju i priliku pokloni, da se svake zloće čuva, da izvrstnosti Božje nasljeduje, da u čistoći srca svoga, u pravičnosti, dobroti i svakoj drugoj krieposti čast, slavu i cielj svoju traži. Prijatelji! kada bi danas doista to pastirče medju nami bilo, i pak kada bismo uza to još mogli uzkrisiti i preda se pozvati kogagod starih mudraca, n. pr. Platona sa njegovim Phaedonom »o neumrlosti dušâ« ili Cicerona sa pismom njegovim »de natura deorum« – što mislite, kakovo bi čuvstvo zavladalo timi veleumi? Vjerujte mi, čudom bi se čudili slušajuć odgovore nevina pastirčeta ter zamienivši za na vieke knjige svoje sa nasimi svetimi, naprosto bi izpovjedili, da to diete nije rodila majka samrtna nego da ga je sama vječnost iz krila svoga na ov sviet poslala, da tajna njena, um čovječji nadilazeća ljudem odkriva. – O providnosti, pravičnosti i ljubavi božjoj stari ništa neznadjahu, što bi umu i srdcu čovječjemu zadovoljilo. Oni bi s veće strane mislili, da se Bog u vječitu miru i pokoju svom sa svietom i nebavi, da je sgode ljudske sliepomu udesu povjerio, koj krjepost proglašuje slabošću i obsjenom, opačinu pako gvozdenom sudbinom i naravnom hitrinom. Pa ako bi ga oni kadšto i pomislili, da im Bogovi na ovu zemlju dohadjaju, to bi bivalo radi koječega, na što nevidno srdce brez stida i srama ni pomisliti nesmije. Istom kada je Propeti žrtvom ljubavi i života svoga zemlju s nebom pomirio, kada je čovjeka na križu krvlju svojom pobratio i naravi svoje dionikom učinio; istom tada poče se sviet bojati pravice Božje, koja zna i umije nepravicu ljudsku i u najgušćih tminah pronaći, i u najsjajnijih palačah dostići, da ju kazni i vječnom sramotom žigoše; istom tada poče sviet štovati promisao Božji, koji sve zna, sve vidi i sve na plemenite svrhe obraća, a ipak ljude i narode u slobodnoj volji i odluci neprieči. Neumrlo djelo s. Augustina: »de civitate Dei«, u kom se uprav divnim načinom razvija nit, koju je promisao Božji o sgodah rimskoga carstva pleo, to djelo svjetlom je tek po Propela otajstvu zasjalo; a krasna »theodicea« Leibnicova, po kojoj ljudi i narodi nesgode i nevolje svoje neimaju nikomu drugomu zahvaliti, nego jedino zloporabi sila svojih i nevjeri svojoj, ta knjiga jest staroj mudrosti knjigom otajstvenom na sedmerimi pečati.

Nikada i u nikakvih okolnostih nesdvajati; u borbi sa nepravdom i nevjerom krjeposti i poštenju do posljednje kapi krvi vjeran ostati; dobit dà i najsjajniju osnovanu na nepravici i oholosti obsjenom držati; u nuždi i nevolji utočište tražiti sâm u sebi, u Božjoj pravedljivosti i ljubavi više nô u taštih obećanjih ljudskih, koja čestokrat i sviest i krjepost na korist sebičnosti obratiti žele; to sve ljude i narode nauči stoprv otajstvo propelom svietu odkriveno.

Istinabog priznati propelo priestoljem mudrosti, komu da se um čovječji pokoriti ima, opire se taštini ljudskoj, koja bi dakako voljela ugledati vječnu istinu i pravicu u sjajnosti veličanstva svoga. To je, što su jur Tertullijanu slavnomu odvjetniku rimskomu, kašnje još slavnijemu kršćanstva zatočniku prigovorili stari mu drugovi. Ali im mudro odvraća čuveni učenjak, da to poništa koristilo nebi čovječanstvu, uprav do mrtvila dospjelu, a to po strahovitoj pošasti, koju porodi oholost, putenost i sebičnost. Tuj je trebalo primjera izredne poniznosti, osobita zatajanja samoga sebe, neke ljubavi i velikodušnosti, koja za pravicu i istinu, za obći spas dragovoljno sve što ima, sve sile i svu moć svoju, život i smrt žrtvuje.

Mudrost i vječna istina mogla je samo u toj slici rane čovječanstvu izvidati i čovjeka ohrabriti, da se iz svoga groba uzdigne, strasti svoje da zauzda i sam sebe nadvlada, da ona ljubavì i požrtvovanja čudesa tvori, po kojih se sviet novi od staroga razlikuje. I doista ako poviest u zviezde kuje one domoljube, koji zaboravivši sami sebe posvem se koristi naroda svoga žrtvuju, koji narod svoj tim većma ljube, čim je on siromašniji i zapušćeniji, i čim manje prijatelja i sjajnih odvjetnika broji, kojim je radje prije umrieti, nego sviest i osvjedočenje svoje na štetu i sramotu naroda svoga zatajati; koji tako živu i posluju za narod svoj, da su, kad je nužde, pripravni zanj i trpjeti i umrieti; ako poviest do u nebo uzdiže domorodce, koji se ničim, baš ni crnom nezahvalnošću odvratiti nedadu od ljubavi prama narodu svomu: onda je nad svaku sumnju, da svietu takove uzor ljude, koji su čestoput narode do skrajne propasti dospjele revnošću i požrtvovanjem svojim iz mrtvila na nov život probudih – da ih nitko drugi darovao nije, nego uprav propelo i ono otajstvo ljubavi i požrtvovanja, što se na njem obavilo. Odtale je snagu svoju crpao neumrli irski patriot O’Conell. Svi poznavaoci žića i djelovanja toga slavnoga muža priznat imaju, da je on više upliva imao nad narodom i nad javnim mnienjem po Englezkoj, nego i oni, koji su tamo vladali i svu državnu vlast u ruku svojih nosili i to ne samo kada je divne svoje govore slovio, stare i nove nepravice proti narodu svomu na vidik iznosio, nego i kada je narodu svomu za ljubav u tamnoj stanici sjedio i mukom mučao. Nu sva ta izredna moć bila je samo odsjena one velemoći, koju je O’Conell prije svakoga poduzeća propelu na podnožju tražio. A to uzdanje i ta nada bijaše mu vazda ono božanstveno srdce, koje vječnom žrtvom za vàs sviet postavši, nigda još prognanika za pravicu iznevjerilo nije.

Žiće onih učenjaka, koji su spisi svojimi svietom pokrenuli i slavu si neumrlu stekli, kazuje nam ih kako ljude čedne i ponizne, koji uza svu svoju znanost najprvo znaju i osjećaju nemoć uma i znanja svoga. Ljudi su to brez svake pohlepe. Odrekli su se svake udobnosti u životu; čestokrat ubozi, boležljivi, prognani i porugani. Stanište im posvema prosto; neima im tuj dičnih posjeta, ni ugodljivih zabava, ni skupocjenih posuda. – ali nikada i nikada u njem nemanjka propelo. Pa ako zapitamo Blaža Pascala, jednoga medju prvaci veleumi ovoga svieta: što ga je u samoći i boliezni tješilo, što mu je snage davalo, da je trideset i devet godina na samu živuć najzamšrenije matematičke zadaće rješavao, da je množtvo neslućenih doslie istina obreo i svoj fizici nov pravac podielio, da je u tom položaju djelo neumrle vriednosti napisao? – on će nam odvratiti: propelo, u samoći mu razgovor, u nemoći utjeha, u požrtvovanju primjer, u umstvenom radu luč i provodilac. Netko starih reče: Neki se uče i znaju, da se znanjem svojim proslave. – a to je taština: neki opet, da se znanjem svojim nasladjuju, – a to je znaličnost; neki napokon da narodu svome koriste – a to je ljubav. Ovim evo priljubio se je Pascal i svi pravi učenjaci. Priljubimo se i mi.

Akademija naša postala je s većega diela po prinescih prostijega naroda našega, što ja držim zalogom blagoslovu božjemu, koj, dao dragi Bog, u njoj vjekovao! Nu ako je dobri narod naš darove svoje okupao znojem lica svoga, učinio je on to, ne da se taštini i znaličnosti nekih samo zadovolji, nego da to cielomu narodu našemu od jednoga kraja do drugoga bude uharno i koristno. Ja ponavljam: držimo se toga, a držati ćemo se tim uspješnije, ako nam pred očima lebditi bude otajstvo propela, što svjetlošću svojom tmine svieta razprši i umstveni napredak čovječanstvu za navjeke zajamči. Taština uma ljudskoga opire se dakako otajstvo poniznosti priznati izvorom krjeposti i mudrosti; nu vriedno je ovdje još primietiti, da su nam ne samo naše stare svete knjige sliku otajstva toga živimi posve vjernimi bojami opisale, nego da su najumniji i najkoristniji stari mudraci slutili, željeli i predvidjeli, da ako je čovječanstvu sudjeno od propasti svoje spasiti se i k novomu moralnomu i umnomu životu povrnuti, da se to sbiti ima i sbiti može jedino po biću, koje propelu našemu posve priliči.

Rimski mudrac i govornik Ciceron u spisu »de republica« i to u odlomku sačnuvanom u Laktancijevu djelu »divinarum institutionum«, knj. 5., gl. 12 crta slike dvaju ljudi: čovjeka nevaljalca i čovjeka poštenjaka. O prvom veli: Da je čovjek bez sviesti i duše; štogod radi, da neradi za drugo nego sve za sebe; prijatelja iznevjeriti, domovini kvar nanieti, kada je to ponj koristno, stvar da mu je posve lahka i obična. Za da ipak sviet zavede odorom nevinosti da se, veli, zaodieva i obsjenom resi, pak tim opakim putem izbilja dolazi do časti, ugleda, imutka i svega onoga, što bi poštenju i krjeposti nagradom biti imalo. To je slika ljudi, kakovih bez broja bijaše, kadno sofiste atinske najpravičnijega čovjeka i mudraca na smrt osudiše, i kada Jugurta o Rimu reče, da se u skvarenosti svojoj na prodaju nudi i kupca očekuje.

Uzor čovjeka crpi Ciceron iz druge knjige Platonove »de republika«, i ni jedan ni drugi netraži ga u sjajnih palačah i pod grimizom, da li u prostoj i ubogoj kućarici. On je njima čovjek prost i ponizan, čovjek od riečì i poštenja, koj nikada ništ nesbori do istinu i pravicu, kô što mu se u sviesti i osvjedočenju odziva; prijatelj je on stalan, privrženik narodu svomu postojan, čigov je svaki čin i svako poduzeće za obću korist. Ali polag svega toga nepoznaje ga sviet, pače mrzi, prezire i progoni ga, jerbo krjepošću i požrtvovanjem svojim sebičnost i nevaljalost njegovu osudjuje. Potvore se svakojake nanj bacaju, a on sirota nikoga na svietu svjedokom svoje nevinosti zazvati nemože, zašto i prijatelji ga u nuždi ostaviše, i nebo se nekim načinom glasu njegovu ogluši, da mu krjepost izkuša i na smrt ga slavodobitna pripravi. To je slika, koju su ti na umu velikani zaman u starom svietu tražili, a koja se je do najzadnje crte na našem propelu, a poslie toga na žiću više tisuća ljudi obistinila.

Ljudi površni smućuju se u propela otajstvu, i nepazeć, da je narav sva puna otajstva, da još nitko dokučio nije one sveze, koja u čovjeku dvie posve različne naravi u jedno biće spaja: niti način kojim se misao zrakom odieva i u tudje srdce i um prelieva; a čvrsto sam uvjeren, da su pomenuti veleumi za koj viek kašnje živjeli, da su divni nauk slušali, koj pripovieda propelu, da su svjedoci bili njegovim čudesom, i onomu duhovnomu preporodu, što ga je propelo u svietu proizvelo, – čvrsto sam, velim, uvjeren, da bi oni u poniznosti srdca svoga um svoj pod jaram sv. vjere skučili i drage se volje onomu Bogu poklonili bili, komu na priestolju križa pokloniše se Atanasij i Augustin, Kopernik i Newton, Bossuet i Leibnitz.

Samo je po sebi očevidno, da su ove misli i ova načela neizmjerno uticala ne samo u život svih naroda, nego i u knjigu i u znanost njihovu. – Jedan od najučenijih i najrevnijih muževa o početku kršćanstva zove ih punim pravom suncem svietlećim svietu danas, sutra i do vieka; premda je bilo i ima nezahvalnika, koji se suncem i danju služe, a nepriznaju darovatelja i dobročinitelja, brez kojega bi se sviet udilj u stare svoje tmine i bludnje povratio. Svim nam poznato je djelo Chateaubriandovo »Le génie du christianisme«. Prevrat francezki minuloga vieka živim je naukom promisla Božjega: kako se ondje sgrada sreće i napredka ljudskoga iz dna ruši, gdje Bog i vjera svoj temelj i priestolje svoje gube. Sreća, da je u podobnih užasnih slučajevih ljubav Božja veća od ludosti i neharnosti svjetske. Propelo prognano iz crkava i ulica, povuče se tada ljudem u srdce i sviest, kamo nikakovo samosilje nedopire, pak se odtale u dobri čas opet u javni život narodu na sreću i slavu povraća. Poslie hiljadu prepaćenih muka sviest cieloga naroda francezkoga odazva se u djelu mladoga Bretagniola; u njem se divnim oštroumjem a još divnijom učenošću dokazuje: sve što narod vriednijega u životu, uzvišenijega u misli i knjizi ima, da se propelu zahvaliti ima; da je neizmjernim narodnjim patnjam nevjerstvo krivcem; da je sve, što je u knjizi i učenosti stari sviet proizveo, tašto i ništetno prama onomu, što je kršćanstvom proniklo.

Ja rekoh: da se u djelu tom odazva sviest naroda francezkoga, a uza to drago mi je neizmjerno, što smjelo i pouzdano reći mogu: da se ne samo u sviesti dobroga i prostoga naroda našega, nego i u sviesti učenjaka naših, a najpače u vašoj, slavni akademici! ta ista moć i ta odziva, koja će narodu našemu na brzo, ako Bog da, u krugu izobraženih naroda dično mjesto opredieliti.

Dopustite mi, da na koncu ove česti još nešto samo pripomenem o mudroslovju, rječitosti i pjesničtvu.

Što se prvoga tiče, spomenuo sam jurve Blaža Pascala. Lahko da je svim poznato djelo naslovljeno: »Les pensées philosophiques«. Ako se pravo veleum orlom nazivlje, to vjerujte mi, gospodo, nigda još bilo nije orla na svietu, koj bi se mišlju svojom više od Pascala uzdigao. Štogod je stari sviet na tom polju proizveo, s tim se djelom uzporediti neda. Ono je lahko sto put preštampano i toliko put tumačeno. Ti tumači prema samoj knjizi ništa drugo niesu, nego kako najprostije naše kuće zemunice prema kojemu najdivnijemu umotvoru prvih gradjevnika ovoga svieta. – Pascal se bavljaše nakanom pisati djelo, što ga kašnje u svom: »genie du Christianisme« spisa Chateubriand; ali nakana nepostade djelom valjda zato što promisao Božji nije htio, da njeka tajna, koja je vjeri u krilu sahranjena, razbistrena bude; zašto ako itko, a ono bi ju veleum Pascalov uzvišene te misli; što je toga uzornoga genija nadahnulo? to nam je jasnim odgovorom njegovo življenje skroz i skroz kršćansko; to je djelo, koje u šest prvih glava ob onom otajstvu umuje, što ga svi u grudih naših nosimo i osjećamo, što ga naš katekizam iztočnim griehom naziva. Kad bi mi dopušćeno bilo svjetovati, želio bih, da se to djelo svakomu naših mladih učenjakah u ruku nadje.

U istu vrstu spada djelo najnovije: »les méditations sur l’essence de la religion chretienne«, kojim si slavni francezki državnik i umni povjestnik evropejske civilizacije, Guizot, novu slavu i neumrlo ime stekao. Djelo ovo divne ljepote i duboke mudrosti jest osvetnik časti i poštenja, što najizobraženiji narodi i najveći učenjaci propelu izkazuju, a to proti djelu posve površnu i neznanstvenu, koje nije znalo navaliti na vrhu naravni značaj propela, a da iz temelja nepodruje njegov naravni značaj, razlikujuć u žrtvi njegovoj više vrsti iskrenosti, kojom bi se prama ljudem i prama svietu služila.

Punim pravom zatim slavi se rječitost Demostenova i Ciceronova. Pravo je, da se s njihovimi govori naša mladež zabavlja; ali nije dvojbe, da ih je obojicu ne samo što je same stvari, nego i što je forme daleko nadmašio Bossuet. Njegove: »Oraisons funebres« jesu nedosiživi uzori ljudske rječitosti. Prvo njekoliko godina otvorivši grob toga velikoga svećenika nadjoše mu usta posve neoskvrnjena. Čini se, da se je i smrt strašila približit se k ustima, koja su rječitošću svojom naravne granice prekoračila. Stari mudrac veli: da je govornik kralj nada dušami. To se je u Bossuetu doista i podpunoma izpunilo ne samo u istih živih, nego, što je redje, i u mrtvih slovih; zašto reći se može, da je moć rieči njegove na osobitu tada djelovala, kada je narod francezki poslie poplavice prevratne uzkrsnuće svoje na nov život slavio; pak i danas još pobožnošću uprav religioznom kupe se kanoti sveti ostanci hartije Bossuetove, na kojih je običavao misli svoje prvo govorenja svojih bilježiti. Nije nuždno k ovomu dodati, da su misli i čuvstva kršćanska um i srdce Bossuetovo na onaj savršenosti stepen uzniele, komu se vàs sviet čudi. Dosta je dopomenuti, da do Bossueta nigda nitko još nije tolikom ugladjenošću, tolikom neodvisnošću najstrožije istine pripoviedao. Najsilniji kraljevi i najsjajniji velikaši sto put čuti moradoše: da diadem i sva slava njegova pred Bogom ništa nije nego puka i gola taština; da moć njihova ništa nije nego san; da i oni ništa drugo niesu, nego šaka praha.

Što se pjesničtva tiče, netreba nam, Bogu hvala, tražiti primjera po tudjih narodih. Imamo svojih neumrlih pjesnika, imamo Gundulića, Palmotića, Gjorjiće i čudo drugih, medju kojimi nekoji uzdaju se u akademiju kako u svoju uzkrisiteljicu. – Propelo je, što je njihova djela nadahnulo i cienu im doista evropejsku priskrbilo. A i naše narodne pjesme, koje su toliko ime naše po stranom svietu proslavile, nisu nego izliev moralnih i religioznih čuvstva prostoga naroda našega. Kad o narodnih pjesmah sborim, i nehotice spomenuti mi je neumrloga našega Vuka Karadžića, komu je narod naš vječnu zahvalnost dužan. Ja mislim, da se nebi današnji dan dostojno proslavio, kad mu nebi svi od srdca uzkliknuli: Slava! Slava mu i hvala mu i s toga, što je zlatno svoje pero posvetio prievodu naših svetih knjiga. Slava i hvala vjernomu učeniku njegovu, tajniku akademičkomu, koj dio časa i rada svoga istoj svetoj svrsi posvećuje. – Sve su to plodovi svete vjere, koja će, nadamo se, probuditi u narodu našem sv. Jerolima, koj će vas život svoj, sve oštroumje i svu znanost svoju u to uložiti, da nam sv. knjige onom točnošću i savršenošću na naš jezik prenese, kojom se ostala slavjanska plemena jurve ponose.

Dopustite da ovu čest govora nekom osobnom opazkom dovršim. Nedavno u Parizu naidjem na novine crkveno-političkoga pravca: »L’Univers«, koje nemilice na mene navaljivahu, kao da novce crkovne, vjeri posvećene na svjetske svrhe trošim. Lasno je pogoditi, iz kojega su izvora te i podobne navale crpene, i da se tuj na akademiju i na sveučilište naše misli. Hvala Bogu, dâ niesam takov krivac sâm, da mi je sukrivcem cielo naše svećenstvo od prvoga do zadnjega; svećenstvo, koje zna, da štogodj se vjeri učini da je znanosti na probitak, a što znanosti u prilog ide, da i vjeri koristi. A pak s toga neka narod znade, da se mi ni u buduće nikakvim sumnjičanjem, nikakvom klevetom nećemo dati odvratiti s pravca, kojim smo do sada polazili, to jest: da vršimo savjestno dužnosti zvanja svoga, ali ujedno da sa svimi silami promičemo svaki interes, koj zasieca u materialni i umni razvitak, a po tom u život i budućnost naroda našega.

Priznati nam dakle, da se istina u vjeri i znanosti stiče, i da jedna drugoj na korist radi.

Što se nas tiče poslujmo iz svih sila, da se materijalno stanje hrvatskoga naroda što prije podigne i promakne; nu čuvajmo nada sve vjeru otaca naših, kojoj najljepše crte našega narodnoga značaja: prostodušnost i u svietu daleko čuvenu gostoljubivost zahvaliti imamo.

Obitelj čovječanstvu izvorom, a državi temeljem služi. Obitelj je dar propela. Gdje u braku neima svetosti, jedinstva i nerazdruživosti, tuj neima ni vjernosti, ni ljubavi, ni istine ni života. Braku pako život, a obitelji otca, majku i diete poklonila je vjera. Kršćanstvo roditeljem nalaže dužnost čuvati život djetinji kako oko u glavi. U starom svietu, a gdje vjere nije i dan danas siromaško djetešce neima otca ni majke, nego okrutnike, kojim je na volju djecu prije poroda, tako rekav, na smrt osuditi i od sebe odvrći. Imao sam sgodu govoriti sa svećenikom, kojega je u Kini nekršćena majka omah po porodu odbacila, a ljubav kršćanska, koja svagdje djeluje, kamogod sunce Božje dopire, od smrti oslobodila. Pri parižkoj izložbi vidio sam, gdje roditelji djetešce svoje boležljivo i posve slomljeno na kolih voze i najnježnijim načinom zabavljaju. Približiv se, upitah ih: Što da je djetetu? da li imaju još druge djece? Odgovori mi majka suznim očima: Jest imamo ih više. Ovo evo, od poroda nam je bolestno, pak nam je zato nekim načinom milije nad ostalom, ter se trsimo, da mu ljubavlju našom barem ponešto nadoknadimo muke, na koje je sirotče od poroda osudjeno, a morda radi naših grieha. Pri ovakovu prizoru mora te suza obliti, suza zahvalnosti prama propelu; a s druge strane sgroziti se moraš kad pomisliš što bi od sirotčeta toga bilo, da se je od nekršćenice porodilo.

Da su žena i majka izvan kršćanstva puke robkinje, lišene svake slobode i časti – toga netreba dokazivati nam, koji žalibože oplakujemo jednu čest krasnoga naroda našega sv. vjeri otudjenu. Dosta je pred gospodjami ovdje prisutnimi pripomenuti, da odista nitko zahvalnost propelu dužan nije koliko je to žena, kršćanstvom od tolike potištenosti oslobodjena, i na toliku čast u obitelji i družtvu podignuta. Ako narodi kršćanski ženi i majci danas prvo mjesto daju, da im nekim načinom one uvrede nadoknade, koje im je poganstvo kroz toliko viekova nanielo, to gospodje jedino propelu zahvaliti imaju. Tomu dodajmo da bi nesmisao bila i pomisliti, kao da bi ma kakovi napori o izobraženosti u narodu uspjeti mogli, koji neznaju ženi ni majci onu čast, onu važnost i onu odliku udieliti, brez koje one niesu u stanju družtvenim i obiteljskim dužnostim udovoljavati. Da takov narod odista sve ostale uvjete izobraženosti posjeduje, a samo taj jedan da manjka, nigda se nepodiže, nigda se barbarstva neotrese. Mi svi to i očima svojima gledamo ondje, gdje nas Sava oda turstva dieli. – Napokon samo se po sebi razumije, da kršćanstvo muža obitelji na čelo postavlja, ne da silnikom, nego zaštitnikom i skrbnikom onim bude, u kojih mu se život nastavlja i koji pravo imaju od ljubavi i skrbi njegove baštinu, ne koliko tjelesnih dobara, koliko krjeposti poštenja i slave tražiti.

Što je državnoga i medjunarodnoga života, u Evangjelju neposredno o tom ništa zapisano nije, ali u njem su načela, brez kojih države obstojati, a narodi napredovati nemogu. Evangjelje stavljajuć oblasti državnoj počelo i izvor u samom Bogu, dakako da joj tim toliki ugled, toliku važnost i postojanost pribavlja, kolike izvan kršćanstva nigda imala nije; ali tim je ujedno Evangjelje i granice dužnosti, koju oblasti vršiti imaju, neizmjerno razmaklo. Oblast je po taj način obvezana pravičnost, dobrotu, mudrost i milosrdje Božje nasljedovati. Kakogod od Boga odbijamo svaku hudu i nečistu misao, tako oblasti kršćanske u svojih namjerah i poduzećih na ništa drugo ni pomisliti nesmiju, nego na slavu, sreću i napredak države i državljana. Propelo, koje jednom rukom oblast državnu toliko uzvisuje, drugom ponor kopa i stotinu kazna pripravlja oblasti, koja se zvanju svomu iznevjeri i višu moć svoju na zlo obraća. Čim kršćanstvo moć i krjepost državnih zakona ondje traži, gdje je Bog sebi i svetomu zakonu svomu mjesto priredio: to jest u sviesti čovječjoj, očevidno je, da se nijedan državni zakon sviesti, pravici i nuždi narodnoj protiviti nesmije.

Rieč u jednu, propelo ko što sve družtvene i obiteljske, tako je i sve gradjanske krjeposti porodilo. Prava ljubav domovine, požtrvovanje za obće dobro, vjernost, strpljivost, postojanost i sve ostale prednosti, kojim izobraženi narodi svoju slobodu, napredak, slavu i prosvjetu zahvaliti imaju, plod su po vjeri, dar po propelu.

Pravilom medjunarodnih odnošaja vjera isto ono sveto načelo označuje, koje medju ljudmi u privatnih odnošajih vladati ima: Što nećeš, da ti drugi učini, nečini ga ni ti drugomu, a što želiš od drugoga i ti mu ga čini. U zao čas narodom, gdje protivna načela zavladaju, gdje oholost, pretjeranost, sebičnost i nepravičnost vlada. Tuj medjusobna mržnja, razdor, trvenje i rat na sramotu čovječanstvu, obćoj slobodi i sreći vječni grob kopaju.

Opetujem, da su ova načela od velikoga upliva biti morala na sve one znanosti, koje sa materijalnim i ekonomičkim razvitkom i sa pravnimi narodnjimi odnošaji u savezu stoje.

Vaša dobrota i strpljivost dopustit će, da opazke svoje na dvie točke i dva diela ograničim. Jedan se tiče javnoga državnoga prava, a drugi poviesti. Ob onom je brez dvojbe najslavnije djelo, koje slavni publicista XVIII. vieka Montesquieu, napisa s naslovom: »L’esprit des lois«. Tomu djelu ništa se sravnit nemože, što od staroga svieta u tom obziru baštinismo, i štogod je kasnijega i vrstnijega u toj struci pisano, sve je na neki način iz toga spisa crpeno. Istinabog veleumni pisac u mladosti svojoj protivnik bijaše ne toliko vjeri, koliko njekim njenim obredom, koje je u svojih »lettres Persannes« napao bio. Nu poslie po dobi, znanju, izkustvu zreliji spazio je, da je slavi njegovoj u interessu spomenik graditi na čvršćem temelju, nego što je prašak zemaljski, kojim vjetrovi po volji igraju. S toga veleum njegov izumi djelo, koje je preko uzkih granica života ljudskoga i do nas doprlo, i koje će sigurno doprieti i do najkašnje dobe i do svih naroda i to baš zato, jer ga je uzko spojio sa propelom, komu je Bog sva vremena i sve narode baštinu opredielio. Tkogod djelo to pročita, uvjerit se bude, da je skroz i skroz duhom sv. vjere orošeno. Čini se, veli Chateaubriaud o njem, da mjestimice samo potanje razvija misli, koje je Bossuet iz sv. pisama o politici crpao. Na mnogih mjestih svoga djela Montesquieu jest pravi apologet kršćanski proti nepravednomu napadanju neprijatelja njegovih. U knjizi 24, gl. 3 sjećajuć se okrutnosti počinjenih po krvnicih rimskih, grčkih i aziatskih, izrično veli: da sve, što je boljega u državnom životu, štogod je blažega u medjunarodnih odnošajih, da se kršćanskoj prosvjeti zahvaliti ima. U kratko: Montesquieu drži, da vjera kršćanska onim istim putem, kojim vodi ljude do sretne neumrlosti, vodi takodjer narode do one slobode i sreće, za kojom narodi plemeniti, a danas jurve Bogu hvala, i naš teži.

Što se tiče poviesti, grčki Herodot, Tukidide i Ksenofon, rimski Tacit, Livij i Salustij glede forme pravi su uzori reć bi nedosiživi. Ali Bossuet sve ih je kudkamo nadmašio u djelu svom »Les discours sur l’histoire universelle«, u kom misao i nje izraz iste su visine. U tom remek-djelu sve se je u jedno steklo, što je ikada klasičke povjestnike odlikovalo. Bossuet opisujuć Rimljaninu značaj veli: Najbitnija crta značaja njegova jest, da on nada sve ljubi slobodu i domovinu svoju. Dvie bi ove ljubavi Rimljanin vazda ujedno spajao, to jest, ljubeć slobodu svoju, ljubio bi ujedno i domovinu svoju, koja mu je od djetinstva slobodna i velikodušna u srdce uljevala. Pod slobodom pako, nastavlja pisac, razumjevao bi Rimljanin i Grk stanje, u kom državljanin nikomu drugomu nebi podložan bio do samo zakonu i gdje moć zakonom više važi nego ikoja druga u državi. Nigdje Livij i Salust tako istinito značaj rimljanski opisali niesu. Kada se pomisli, da je Bossuet svećenik bio; da je živio pod uplivom samosilja, prezirača prava i zakona, da je djelo svoje spisao za kraljevića: tada se bjelodano vidi, da se samosilje s vjerom neslaže; da je slobodumnim narodnim težnjam vjera najvjerniji saveznik; da poviest francezka užasnih prevratnih dogadjaja nebi zapoznala bila, da je priestolju nasljednik znao sliediti mudre svjete i nauke učitelja svoga. – Tacit opisujuć piramide misirske moralni njihov znamen mukom prolazi, a Bossuet jezikom, koj se prevesti neda, istom prilikom ovo opažava: čovjeka, kako mu drago on visoko na ovom svietu stajao, uviek prati nemoć i ništetnost njegova. Piramide, veli, imale bi biti grobovi kraljem, kojim nemoć i ništetnost ni toga nedozvoli, da se grobova svojih naužiju. Isti rimski povjestnik pišuć ob običajih Germanskih na gl. 33 hladnokrvno opisuje, kako su se preko 60 tisuć ljudi, Bruktere ih nazivlje, na očigled tabora rimskoga pobili i pomorili – pak nadodaje: Dao Bog, da se tudji narodi nam i našoj koristi za ljubav barem medjusobno mraze i kolju, kad nas pravom ljubavlju ljubiti nemogu. Doista grozno načelo! a to se kad manje, kad više i danas ondje počituje, gdje propelo moć i upliv svoj gubi. Isti povjestnik pišuć u svojih ljetopisih o Tiberiju, da je po Trasilijevu proročanstvu priestolje zasjeo, veli: da se neusudjuje dosuditi, da li su dogodjaji ljudski posljedica gvoždena nemienljiva udesa, ili nesviestna svietom se igrajuća slučaja. Kolika žalost srdce kršćansko obuzeti mora, kada u klasičkih djelih starih povjestnika naidje na podobne bludnje, od kojih je prosto u nas i najprostije djetešce. Samo se po sebi dokazuje, da Bossuet svjetlom propela u ruci strogo osudjuje svaku okrutnost i onu paklenu himbenost, kojom se narodi u ime prava, koje im veća tobože izobraženost pruža, služe, da narode, s kojimi se doticivaju, poizopaće, od naravnih svojih težnjah odvrate, i na brezdušne svoje namjere kako puko orudje upotriebe. Samo se po sebi razumieva, da Bossuet divnim svojim perom opisuje promisao Božji, koji se krjepošću i poštenjem ljudskim služi, da malene i zapušćene narode uzdigne i do neumrle slave uzvisi, dočim s protivne česti dopušća, da nepravica i zloća ljudska ponor kopa, koj znamenitost i drevnu slavu čuvenih u svietu naroda za navieke proždire. Svu bi mi skoro poviest Bossuetovu prevesti trebalo, kada bih sva klasička na stvar našu spadajuća mjesta navesti htio; a misao i izraz u njegovih spisih tako su uzvišeni, tako medjusobno spojeni da bi ih svaki prievod lahko osakatio i misao po svoj prilici oštetio.

Istina je dakle, da je vjera sa znanošću u najužjem savezu; istina je stoput u životu narodnjem posvjedočena, da gdjegod propelo moć svoju gubi, da skvarenost srdca i potištenost uma sliedom sliedi. Stari su naši dična djela počinili i po svietu se proslavili. Onaj diel naroda našega, koj se srbskim imenom ponosi, pravo je čudo počinio, kad se je malo ne goloruk i oda svakoga ostavljen i uslied nečuvenih muka od okrutnoga turskoga jarma oslobodio. Mi Hrvati pravično se ponosimo, da smo se u stoljetnoj krvavoj borbi turstvu oteli i to kada je ono najsilnije i strah i trepet zapadnim narodom bilo. Vjerujte mi, da uzkrsnu slavni djedovi naši, tadanji narodu našemu predvoditelji, oni bi nam rekli, da sve to dobiše i premogoše u ime častnoga propela. »Za krst sveti i slobodu zlatnu«, to je bila, to će i za vazda, ako Bog da, ostati lozinka naroda našega. Pod tim znakom dobit je jamačna. Mi želeći stupiti u kolo izobraženih naroda i proslavit se na umstvenom polju, kako smo se negda na bojnom, polučit ćemo brez dvojbe želju svoju, ako pod istom zastavom vojevali i luč, koja s propela svietu svietli, sliedili budemo.

Ja po dobroti Vašoj prvi pokrovitelj akademiji želim, da ovo propelo naviek u sredini njenoj ostane i akademikom dopominja, da vjera svjetlom svojim svakamo dopire, kamogod se um čovječji radom i poletom svojim zanaša.

Iza ovoga proslova nepreostaje mi drugo, nego da gostom, koji su svetčanost našu svojim posjetom počastili u ime akademijino zahvalim; najpače pako onoj gospodi i braći, koji su s one strane Save došli. Hvala im i slava! Neka uvjereni budu, da onaj ljubavi i bratinstva sveti vez, koj je srdca naša jurve sklopio, nikakova na svietu sila i nikada razvrći neće. Bog blagoslovio akademiju i sve slavne njene članove! Bog da blagoslovi onoga muža, koga su najučeniji sinovi naroda našega na najodličnije mjesto uznieli. Mi se predsjednikom akademije naše ponosimo, kô što bi se, osvjedočen sam, njim ponosili i najizobraženíji narodi. Milo mi je, što vršeć prvu dužnost pokroviteljevu, ravnanje akademije naše izručiti mogu prijatelju, meni vele ljubljenomu i počitovanomu, i umoliti ga, da sbor naš razveseli rječitim slovom svojim, koje nestrpljivo čekamo.

Besjeda predsjednika dra. Račkoga.

Preuzvišeni gospodine pokrovitelju!

Slavni sbore!

Kada se je god. 1793. u englezkom saboru razpravljalo pitanje o dokinuću trgovine s crnci, bilo je protivnika, koji su robstvo ovih nesretnika opravdavali njihovom tobož duševnom nesposobnosti. Slavni državnik Pitt pobijao je taj nedostojan prigovor u svojem dugačkom govoru medju ostalim na sliedeći način: »Bilo je vrieme, kada su se i na ovom otoku prikazivale čovječje žrtve i trgovina s robljem tjerala upravo tako, kao što se sada tjera s Afrikanci. I tadanjemu tržtvu izvori su jedni te isti; pak se isti uzroci i gdjekoje ljudske žrtve navode za dokaz, da je Afrika po naravi nesposobna za prosvjetu i od providnosti neopozivo odsudjena, da bude leglo roblja Evropljanom, slobodnim i prosvećenim. Zašto se ovo isto nebi bilo moglo reći i o starih Britanih? Zašto gdjekoj rimski viećnik, umujuć poput njekih članova ovoga sbora, nebi bio mogo i o njih reći: puk su, koj se ne podigne nikada dio civilizacije – komu nije sudjeno biti slobodnim – koj neima uma za koristno umnienje – od providnosti ponižen izpod ljudskoga mjerila, stvoren ostalomu svietu na robovanje? – Pa mi izidjosmo ipak iz barbarstva od tolike davnine, da zaboravismo, kako bjesmo njekada i mi barbari… Bjesmo njekada nepoznati medju narodi, divlji u običajih, pokvareni tečajem mnogih godina, polaganim napredovanjem postasmo bogati u razlikom blagu, usrećeni bez mjere svimi darovi providnosti, neprispodobivi u trgovini, uzvišeni u umienju, od svakoga naroda napredniji u mudroslovnih i naučnih iztraživanjih, obilni svakoga blagoslova prosvjete… Pa ipak, da je išto istine u načelih koja mnogi članovi ovoga sabora navode proti Africi, za uviek bismo u gluposti i poniženju, na koje su bili spali naši predji po svjedočanstvu poviesti«.

Vaše će oštroumlje poštovani slušaoci! lasno doseći, zašto ja ove mudre rieči slavnoga englezkoga državnika navodim na ovom mjestu i ovom sgodom. Vi znate, da osim tjelesnoga imade još nesnosnije robstvo duševno; a znate i to, da što su njeki sinovi slobodne Britanije navodili za opravdanje tjelesnoga robstva afrikanskih murina, njeki naših susjeda s lieva i desna navode za dokaz, da naš narod ima ostati vječnim duševnim robom njihove prosvjete, njihove znanosti i umjetnosti. Oni mu doduše neodriču umnih darova; ali odriču mu snagu i silu, da se podigne do samosvojne civilizacije, da si osnuje samoniklu knjigu i umjetnost, da bude slobodnim i samostalnim na polju umnoga ráda. Ove protivnike naše mogli bismo i mi s umnim Pittom uputiti na poviest njihova vlastita narodna razvitka, u kojoj bi našli i oni svoje predje na onom stepenu »gluposti i poniženja«, na kojem bijahu njekada u doba grčke i rimske civilizacije stanovnici sada toli napredne Britanije. Ali toga nam netreba, koji vodjeni naukom kršćanskim, potvrdjenim poviesti ljudskoga razvitka, nevjerujemo ni u tjelesno ni u duševno robovanje bud pojedinaca bud naroda – koji usuprot vjerujemo u napredak cieloga čovječanstva neizključiv ni jednoga naroda – koji znamo da su prosvjeta i civilizacija svojinom cieloga svieta i baština svakoga naroda – koji napokon znamo, da je civilizacija i prosvjeta, jer nikla iz jedne vječite mudrosti, u svako vrieme i u svih naroda u bitnosti istovjetna, a različita samo u obliku i vanskom pojavu prema raznolikosti naroda pozvanih, da u ono vrieme njezin stieg podignu.

Narod slovjenski, kao što je iza svakoga romanskoga i germanskoga brata stupio na pozorište poviesti, tako stupa poslie njih i na polje umnoga djelovanja. On, postavljen providnosti na razmedju iztoka i zapada, svojima je ledjima tolike vjekove štitio umni rád sretnijega zapada. Ali je i pripravan uciepiti mladicu sa stabla romanske i germanske prosvjete u svoje mlado, nu granato i bujno stablo, pak ga sa svojim znojem zalievati, svojom rukom njegovati, da uz romansko i germansko procvate i urodi na korist čovječanstva i slavu ljudskoga uma.

Mi si Slovjeni netajimo, da preporodivši se na život nov »nadjosmo – kako pjeva neumrli vjestnik slovjenske uzajamnosti – praznu pustoš, koje se nije još dotaklo ni jedno ralo«; netajimo si ni toga, da narodi romanskoga i germanskoga plemena »idu cestom utrvenijom, a mi za njimi težko i kasno.« Ali s druge strane »jesmo mi i naš narod mladji; mi znamo, što su ini dokazali, nu to je sakriveno drugim, što mi imamo biti u knjizi čovječanstva« – pa napokon ni takove nam se neće »pobjede, koja bi s gora pala bez znoja.« (Slavy dcera 262.)

To što rekoh o Slovjenstvu u obće, vriedi doista o južnom Slovjenstvu. Mi, mučenici kršćanstva i zatočnici civilizacije u stoljetnoj borbi proti muhamedanstvu, jedva što nam je dano odahnuti, i nepreboljevši tolikih rana upoznasmo, da samo djela duha narodom dižu neoborive spomenike; upoznasmo istinu zlatnih rieči umnoga povjestnika: »podrtina se za podrtinom nagomilala nad Grčkom Pisistrata i Konstantina; ali ona će neumrla živjeti u pjesmah Omira i Pindara, u kipovih Fidije i Praksitela, u govorih Chrysostoma i u veličanstvu sv. Sofije; isto tako putnik, pobožan ili naučan, dolazeć u Rim da promišljava nad grobom dvijuh velikih civilizacija, ćuti na srdcu tiesak uspomena, dok ga Kolosej i sv. Petar, kupelj Karakale i sv. Marija veća, umirajući gladiator i Michelangelov Mojsija neupute, da neumrli duh hoda nad ruševinom svjetske veličine.« (C. Cantù. Stor. univ. doc. III. 588.)

Priznavajuć dakle mi južni Slovjeni, da su djela uma još slavnija od junačkih, snidjosmo i na poprište umnoga napredka. Pa zašto da se plašimo ove nove borbe, koji smo se mačem u ruci borili za najuzvišeniju ideu? Ili zar nije naš narod i u prosvjeti njekada koracao uzpored drugim narodom? Mi smo Hrvati i Srbi bez odpora stupili prije XII. viekova u kolo kršćanske Evrope. Mi osnovasmo slobodne države u doba, kada se je s jedne strane feudalizam pomaljao, a s druge cezarizam cvao. Naši Držislavi i Krešimiri, Nemanje i Dušani mogu se pribrojiti najrazboritijim i najodvažnijim vladaocem svih naroda. Mi smo prvi umjeli dovesti u sklad obćenitost crkve s osebnosti svoje narodnosti; dočim uvedši narodan jezik u crkvu ostadosmo vjerni svezi s ostalim svietom kršćanstva. Naš je jezik gospodovao ne samo u obitelji i crkvi, nego takodjer u državi tada, kada su naši susjedi iznemoglom latinštinom zakone krojili. Koliko može naš narod na polju prosvjete, kada je svoj, sjajno je pokazala mala republika dubrovačka. Ovoj slobodnoj obćini imade Evropa zahvaliti, što je prva dala utočište učenim Grkom, koji su sa životom prenesli na zapad mudrost svojih otaca, i što je štampi dala prvu tragediju i prvu trgovačku knjigu. Naša se stara knjiga neima stiditi pred licem svojih vršnjakinja: ako imade byzantinska književnost svoje čuvene chronografe, imade srbska srednjega vieka svoje ljeto- i životopisce; s preporodom humanizma na zapadu udomio se je bolji ukus u hrvatskom pjesničtvu dalmatinskom i dubrovačkom; doba Ariosta u Italiji porodila je nam »božanstvenoga« Marulića, duh Torquata Tassa nadahnuo je našega Ivana Gundulića. Dapače – što nam je romanska knjiga i umjetnost dala, odvratismo joj davši za uhar naše Crieviće, Klovije, Boškoviće i Meduliće, Baglivije i Vranjanine.

Prema tomu smiemo uztvrdit, da bismo mi južni Slovjeni sada stajali na ravnom stepenu prosvjete za zapadnom Evropom, da nas osmanlijstvo nebi bilo toli silovito obustavilo u svojem razvitku. Ovu tvrdnju opravdava onaj napredak, koga uz goleme vanjske i nutarnje zaprieke učinismo tečajem ovoga vieka na polju duševnoga râda. U vrieme našega duševnoga preporoda jedva su se Hrvati i Srbi, kamo li oba sa Slovenci i Bugari, pripoznali, da su jednorodna i jednokrvna braća – razciepani i razsijani u državah zemljopisna imena bješe nam prečja od narodopisnih, voda milija od krvi – borit nam se je bilo s prvimi počelim pismenstva; u dvih azbukah nazirasmo pogubno ono dvojstvo, koje smeta sklad i mir u iztočnom bajoslovju. Pa svih ovih zapreka nakon kratka vremena od trideset i njekoliko godina nestade ili jih nestaje: za nas više neima rieka i gora, koje bi u duševnom životu razstavljale Hrvate od Srba, obe od Slovenaca i Bugara – mi Hrvati i Srbi osnovasmo jedinstvenu i istovjetnu knjigu na temelju jezika, koj od jadranskoga mora do dolnjega Dunava romoni iz ustiju više milijuna našega naroda – dvogubo pismo, taj ostanak dvogube prošlosti, nesmeta nam više jedinstva u jeziku i knjizi – knjiga nam laganim, ali sigurnim korakom napreduje, pa je ona sviestnu Hrvatu i Srbinu mila, izišla u Zagrebu ili Biogradu, Novom Sadu ili Zadru.

Ovo su velike stečevine one duševne borbe, koju je naš narod na polju prosvjete bio poslie novijega preporoda. Glavna joj pozorišta bijahu i jesu trojedna kraljevina i srbska kneževina, ove dvie glavne točke, oko kojih se kreće prošlost, sadanjost i budućnost našega naroda. – Ovim stečevinam pripomogla su toli pojedina družtva koli pojedina lica. Od prvih budi mi dozvoljeno ovdje pripomenuti obe matice, srbsku i hrvatsku, te družtvo za poviest i starine Jugoslavena u Zagrebu. Od drugih zabilježila je poviest naše novije književnosti imena Vuka Karadžića i Davidovića, Gaja, Mažuranića, Vraza, Vukotinovića, Kukuljevića, Šuleka i ostalih njihovih suposlenika.

Ali u koliko i jesu ove stečevine novije jugoslavenske knjige prema okolnostim vremena i ogromnim zaprekam sjajne, u koliko one zasvjedočavaju silni duh našega naroda: to nam je ipak priznati, da su one samo čvrstim osnovom za dalnju radnju. Romanska je naime i germanska znanost u posljednjih desetcih našega vieka silno pokrenula. Jezikoslovje odkrilo nam je tajna o ljudskom duhu i srodnosti naroda, kojim neima pametara u vidljivih spomenicih. Poviest izmamila je rieč iz grobova Amun-grada, Babela, Ninive, Tyra i Caere. Prirodoslovje razporilo je utrobu zemlje, iznielo njezino blago, upitomilo i podjarmilo paru, zrak i svjetlo, izmjerilo nebeska tjelesa i njihove staze. A ova napredna znanost dala je narodom sredstva u ruke za blagostanje, državnoj vlasti za osvajanje tako, da je istinit onaj riek: »znanost je moć«, te samo onaj je moćan, bio pojedinac bio narod, koj se znanosti zavjerio. Našemu je dakle narodu ili napredovati u znanosti, pak si tim pribaviti sva sredstva, koja ona daje; ili biti duševnim robom ovdje romanske, ondje germanske znanosti; a tim orudjem i gradjom za veličinu romanskih i germanskih naroda.

I sbilja – naš je narod svojim zdravim umom uvidio, da mu valja u svojem jeziku i prema svomu duhu njegovati znanost, pak da mu dojakošnja sredstva u tu svrhu nisu dovoljna. Iz ovoga uvidjenja niknù u obih granah našega naroda s jedne strane srbsko učeno družtvo i jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, a s druge velika škola i nastojanje o jugoslavenskom sveučilištu. Ovo posljednje ostade žalibože do sada glas vapijućege u pustinji s uzroka, koji se ne dadu ničim opravdati. Naša omladina, kojoj se višji nauci uzkraćuju u materinskom glasu, smije punim pravom jadikovati s prorokom:

»Eto naše srce plačno
pečali se, boli i gine:
Eto uživat sunce zračno
nedadu nam mrkle tmine.«

(Jerem. po Gjorgjiću.)

Nù akoprem se ova dva najviša naučna zavoda, sveučilište i akademija, zamjenito popunjuju, ter bi oba složnije i uspješnije mogla djelovati na razvitak narodne nam znanosti; to nas ipak veseli, što je jugoslavenska akademija napokon stupila u život i što može već danas držati svoju prvu svečanu sjednicu. Buduć da će izviešće tajnikovo u kratko napomenuti dojakošnje zgode ovoga zavoda, to meni nepreostaje ino, nego da se najprije u ime akademije zahvalim tebi njezin tvorče i pokrovitelju! koj si od mnogo godina pravi zaštitnik i mecenat našoj knjizi; tebi – »koji si – da se poslužim riečmi našega Nikole Nalješkovića – slava našega jezika, i u svem čás prava, i kruna i dika«. (Poslan. 18.) Ovaj hram nauka, komu si ti položio osnovni kamen a bog ti dade milost da ga danas sam otvaraš, ovo djelo tvoga neporočnoga rodoljublja – da upotriebim liepe rieči rimskoga povjestnika – »manet, mansurumque est in animis hominum, in aeternitate temporum, in fama rerum (C. Tac. Agric. c. 46.) Mi pako, koji se u ovom hramu oko tebe sakupljamo, želimo ti iz sinovskoga srdca: »diu laetus intersis populo… hic ames dici pater atque princeps«. (Hor. carm. I., 2.)

Pošto je naša akademija gojenče cieloga naroda hrvatskoga, koj na poziv svoga »prvoga sina« prinese velikih žrtava u taj hram znanja i umienja, držim si za dužnost upotriebiti ovu sgodu, da pred ovim štovanim sborom u kratku nacrtu očitujem, kako akademija svoj zadatak shvaća tako naprama znanosti i umjetnosti, kao naprama narodu; koja li su joj sredstva u ruci, da tomu zadatku zadovolji.

Akademija imade po svojem ustrojstvu njegovati znanost i umjetnost. Ali glede posljednje imam primjetiti, da su joj sadanje okolnosti naše domovine i našega naroda tako neprijazne, da će djelovanje akademije u toj struci bar u prvom početku veoma skrovno biti. Tek onda, kada se prosvjeta i blagostanje podigne, rodit će naša domovina, kao što se nadamo, umjetnika svake vrsti, koji će služiti svomu rodu, a ne poput njihovih starijih zemljaka, stranoj slavi. Ovo će vrieme do ciela pospješiti znamenita sbirka slika i umotvorina, koju je akademiji njezin preuzvišeni pokrovitelj poklonio, i koja će naš glavni grad riešiti, čim ovaj »dom« postane svojinom akademije.

Tim obsežnija i sabranija biti će djelatnost akademije oko znanosti. Ali ona neće gojiti znanosti u pravcu idealnom, nego obzirom na potrebe i na korist našega naroda i naše domovine. Prema tomu nastojat će akademija, da sakupi i jezikoslovnomu sudu podvrgne sve blago našega jezika, bilo ono sahranjeno u ustima našega naroda i odazivalo se u pučkih pjesmah, pričah i poslovicah, bilo ono ubilježeno u dobrih starih i novih knjigah. Tim će putem akademija prirediti obširan i jezikoslovnoj znanosti dolikujući rječnik našega jezika. S toga će i ona u ovu svrhu, kao takodjer da budućemu povjestniku naše književnosti i narodne kulture pripravi pouzdanu gradju, nastojati, da sakupi i na svjetlo izdade naše starije pisce, bili oni još u rukopisih ili u starijih izdavanjih. Tako će ona predati narodu u ruke cielu književnost minule davnine, da se njom koristi, nasladjuje i ponosi. – U životu našega puka, u njegovih običajih, navadah i izrekah imade toliko izobilje gradje ne samo za narodnu filozofiju i pjesničtvo, nego najpače za nepisano pravo, da će akademija osobitu pažnju obratiti na ovu struku narodne znanosti. Običajno pravo razsvjetlit će nam nazore našega naroda o različitih odnošajih javnih i sukromnih, pokazat će nam, koje mjesto pripada narodu u poviesti kulture medju romanskimi i germanskimi mu susjedi, a našemu zakonotvorcu dat će u ruke klupko, da ga izvede iz labirinta, u koj ga uplete tudjin zakonoša Istimi razlozi vodjena akademija sabirat i izdavat će spomenike pisane za pisano pravo jugoslavensko kano što su zakoni, pravila, naredbe itd. toli neodvislih država, koli pojedinih obćina na našem jugu. Tim putem pobrinut će se ona za sbornik jugoslavenskoga prava, koje će se tek podpuno i temeljito sastaviti, kada pravni običaji i zakoni u cjelosti izidju na svjetlo. Poviest jezika, knjige i práva je samo diel poviesti, u kojoj se ima ogledati prošlost našega naroda. S toga će akademija jednakom pomnjom i uztrajnosti sabirati i izdavati listine, kano gradju za sbirku listina i povelja ili jugoslavenski diplomatar, nadalje domaće i inostrane naše poviesti tičuće se ljetopise i za sbirku jugoslavenskih povjestničkih spomenika.

Jednakim trudom izpitivati će akademija zemlju, na kojoj naš narod živi, i to ne samo da iznese u njoj zakopane starine, pak tim u trag udje tajnam prošlosti; nego da prouči i njezinu površinu i njezinu utrobu, pak tim odkrije sredstva narodnoga blagostanja, olahkosti sadašnjost i obezbiedi budućnost narodnu. Jugoslavenske zemlje, rukom naravi tako rasipno nadarene, plodnimi dolinami i ravnicami ukrašene, brodonosnimi riekami izprepletene, rudonosnimi gorami izprekrižane, sinjim morem obkoljene, a veće su česti slabo ili nikako poznate. Tudjer nalazi akademija, nalazi znanosti neobradjenu ledinu. Zato držat će si za dužnost podupirati svaki podhvat u zemljopisu i zemljoslovju, prirodopisu i prirodoslovju naše blagoslovljene, nad sve nam mile Jugoslavije.

Naša će dakle akademija prisvojiti si svaki napredak znanosti, izvojevao se on ma u kojoj zemlji, ma u kojega naroda. U tom smislu bit će akademija zavodom kosmopolitskim. Ali napredak znanosti, posljedke inostranih iztraživanja ona će uporaviti na naš narod, na zemlju našu; a osim toga ona će naš narod i našu zemlju učiniti predmetom svojih posebnih učenih iztraživanja. U tom smjeru biti će akademija zavodom jugoslavenskim, kojim se imenom pred svietom ponosi. Tako shvaća akademija svoj zadatak naprama znanosti i naprama našemu narodu. Nu moglo bi se pitati: naprama kojemu narodu? Misao, koja je jugoslavensku akademiju osnovala, bje ta; da ona bude ognjištem književne radnje južnih Slovjena, nebi li se s vremenom u njem sakupili i sjedinili traci, koje sada šalje duševna moć plemena hrvatsko-srbskoga, slovenskoga i bugarskoga. Ova misao, sjedinjujuća jugoslavenska plemena, voditi će sveudilj našu akademiju poput ognjena stupa u toj pustinji, te će ju čuvati od zablude, obmame i obsjene. Imajuć akademija pred očima književno jedinstvo slovjenskoga juga, pomnjivo će podjedno paziti na razvitak i napredak ostalih slovjenskih književnosti, imenito ruske, poljske i česke. Ona bo je uvjerena, da će samo književna uzajemnost slovjenska izhoditi ogromnomu narodu slovjenskomu i njegovim granam dično mjesto u kulturnoj poviesti pored narodâ romanskih i germanskih.

Ovo je smjer, kojim misli poći naša akademija u svojem djelovanju književnom; ovo je, kao što se veli, njezin program. Samo se kaže, da ga ona neće odmah, niti za koju godinu izvesti; ali ona bje dužna ustanoviti ga već u napried i radi same stvari i radi očiju, koje su u nju uprte. Za izvedenje ovoga zadatka treba akademiji to vremena to sila duševnih i materijalnih. Jedne i druge u prvom su joj početku skromne. Ali za sada ni neće nitko izobilje duševnih sila u nas tražiti, tko pravedno prosudi prošlost našega naroda i tko uzme na um, da su nam još sveudilj zatvorena vrata domaća k najvišim naukom i da u nas imade malo ljudi, koji bi se znanosti izključivo posvetili. Ali i onaj malen sbor članova akademije, koji već sada obstoji i koj će se umnožati novimi licî, kako će se za čas čuti, i ovaj sbor članova daje podpunu nadu, da će se akademija svaki dan svomu cielju bliže primaknuti. U tom bo sboru imade čuvenih književnika u svakoj struci: imade muževa, koji su sav svoj ljepši viek posvetili poznavanju našega jezika i njegovu sravnjivanju s ostalimi srodnimi, ter njegovu krasotu i bogatsvo učenimi djeli na svjetlo iznieli – nadalje imade muževa, koji su duboko zaronili u prošlost našega naroda i kojim je najmilija zabava s našimi velikimi pokojnici voditi razgovore, pak u davnini tražiti nauk i utjehu, što no jim ju uzkraćuju naši dani – imade muževa, koji su i sami učili pravdu i zakone i druge mudro naučali – imade napokon muževa, koji su prostranu i blagotvornu prirodu obljubili, koji izpituju njezine pojave i zakone, motre njezine raznolike tvorove. Znanje i mudrost takovih akademika zajamčuju napredak ovomu zavodu; meni, u koga ćete naći dosta mana, ali ne pomanjkanja dobre volje, služi na čast, što takovoj kiti učenih ljudi stojim na čelu. A taj sbor pomladjivat će se novimi silami od godine do godine i primiti u se sve, što je odličnije na polju knjige slovjenske.

Ako uzmemo u obzir materijalno stanje našega zavoda, ter ga o gore nacrtanoj zadaći omjerimo, nedade se tajiti, da si nestoje u jednakom i ravnom razmjerju. Ali uzdajuć se u dosada izkazano požtrvovanje i u domoljubnu darežljivost našega naroda nesumnjamo, da će akademijska zaklada rasti od dana do dana, pa bilo to prinosi evangjeoske udove.

Akademija je već sada svoje umne i materijalne sile u obzir uzela, kada je za buduću godinu svoju djelatnost ograničila na njeke književne radnje, koje će se iz tajnikova izviešća pobliže doznati. Mi smo za sada, prije nego li se upustimo u široko more znanosti, ustanovili osnovu svoga putovanja; a izvadjat ćemo ju prema svojim silam postojano i neumorno. Da bi to propustili bili, moglo bi nam se reći: da je naš zavod nalik ladji bez putne osnove, bez glave i kormilara.

To je, što može akademija izjaviti ovomu odličnomu sboru u današnjem prvom svečanom sastanku. Toliko učašće od strane naroda i prijatelja narodne nam knjige, koje se danas ovdje u tih prostorijah pokazuje, bodri akademiju u započetu djelu i poziva ju, da svoje biće slije u jednu cjelinu s bićem narodnim. A nad čim nemožemo sakriti svoje radosti, jest to, što kod ove svečanosti vidimo toliko prevriednih predstavnika naše srbske braće s ove i s one strane Save. Mi ih u našoj sredini pozdravljamo s iskrenim »dobro došli«; pak i u njihovu bratinskom odzivu opazujemo »znak vremena«, opazujemo jamstvo sretnije i zajedničke nam budućnosti, kojoj će i jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti sav svoj râd, sve svoje sile posvetiti. U to ime pomoz Bog!

Ulomak govora prvoga i najboljega govornika i improvizatora velike franc. revolucije od g. 1789. grofa Honoré-Gabriela Mirabeau-a o bankrotu proti financ. projektu ministra Nockera.

»Prijatelji! posluhnite me jednu jedinu samo rieč: Dva su stoljeća pronevjerenja i brigandaže (de brigandage, räuberei, raubsystem, unterschleif) kopala ponor, komu je kraljevina s kraljevstvom blizu, da se unj strovali. Taj se strašni ponor mora zasipati.53 E vala! Evo vam liste francezkih vlastnika; odaberite najbogat je, da se žrtvuje manje gradjana. No birajte; tâ, zar nije potrebno i nuždno, da se upropasti malen broj, a da se spasi masa naroda? Dedermo, ta ove dvie tisuće odličnika posjeduju toliko, čim da se pokrije deficit. Uvodite opet red u financije, mir i blagostanje u kraljevinu; udrite (frappez), žrtvujte bez pomilovanja te žalostne žrtve; strovalite je u ponor54 (bezdno): odmah će se zatvoriti, zatisnuti….. Vas grozota spopada. Vi muževi nedosljednici (hommes inconséquents)! muževi vi malodušni! ah! zar ne vidite, da dekretujuć bankrot (banqueroute), ili, što je još mrzkije, čineć ga neizbježivim, a ne dekretovav ga kaljate se činom tisuću puta kriminalnijim, te što je neponjatna stvar, svojevoljno (dragovoljno) kriminalnim; jerbo napokon bi ta strašna žrtva odstranila barem deficit. No zar mislite, što i jer vi ne budete plaćali, da ne dugujete više ništa? Zar mislite, da će vas tisuće milijuni ljudi, koji će u jedan mah izgubiti strašnom eksplozijom, ili protivnim od toga, sve, što im bijaše utjehom života, a možda i jedinim sredstvom uzdržavanju (života), da će vas na miru pustiti, uživati se vašega zločina? (jouir de votre crime)? – Vi stojički motritelji neproračunljivih zala, kako će se ta katastrofa razlijati po Franciji; vi tvrda srdca samojedi (egoïstes), koji mnijete, da će ote grčevite konvulzije očajanja (sdvojenja) i biede onako proći, kako već mnoge druge i tim brže, što budu silovitije (violentes), zar ste vi posve sigurni, da će vas toliko svieta pustiti na miru i bez muke lagano da uživate te jestvine, kojim nećete da umanjite ni broja ni teka? Ne; vi ćete propasti; te u obćoj konflagraciji, koje se vi evo ne plašite, (ne sgražate) zapaliti, neće vam gubitak vašega poštenja spasiti da bi ni jednoga od ružnih užitaka. Evo, kamo idemo…… Slušam i čujem govoriti o patriotizmu, pozivati se na rodoljublje, na domovinu, na patriotsko osjećanje. Ah! nemojte prostituovat tih rieči: domovine i rodoljubja! Tako je veledušno, vele liepo dati jedan dio od svoga dohodka, da ti se spasi sve ono, što posjeduješ! O! moja gospodo, to vam nije do lih jednostavna aritmetika, te onaj, koji bude oklevao, nije kadar razoružati indignacije, nego prezirom, koji će mu nadahnjivati njegova ludost (qu’inspirera sa stupidité). Jest, gospodo, to vam je najprostija mudrost, najtrivijalnija razboritost, to jest najprostiji (najgrubiji) interes, na koji vam se ja evo pozivljem. Ja vam ne kažem više, nego što sam vam već jednoč kazao: zar ćete vi prvi dati narodom prizor sabrana u saboru puka, komu manjka javna vjeresija? Ja vam više ne kažem: Eh! koje imate pravo za slobodu? Koja vam ostaju sredstva, da ju sačuvate, uzdržite, ako svojim prvim korakom nadkrilite nepodobštine i rugobe najpokvarenijih vladavina (des gouvernements les plus corrompus), ako potreba vaših vjeresijaša i vašega bdenja nad vjeresijom nije garancijom vašemu ustavu? Ja vam kažem: vi ćete svikolici biti povučenu u sveobću propast (ruine), te ćete vi biti prvi interesanti žrtvom, za koju vas vlada moli. Glasujte dakle za ovu izvanrednu pripomoć, te može li biti dovoljnom! glasujte za nju, jerbo, dvoumeći o sredstvih neopredieljeno i nejasno, to ne dvojite o nuždi i o našaj nemoći da se tiem nadoknadi novac. Glasujte za nju, jerbo javne okolnosti ne dopuštaju više nikakova krzmanja (oklevanja) i jer ćete vi biti odgovorni za odgadjanje i svaku odatle proizlazeću štetu. Nemojte tražiti vremena: nesreća se s tim ne slaže. Gospodo moja, eno baš smiešna pokreta od Palais-Royal-a, smiešna ustanka, koji ne imašo nikada vriednosti, van u usijanih i slabih glavah, ili u hrdjavih (zlih) nakanah nekolicine zloglasnih ljudi; nedavno ste čuli ove grozne rieči: »Catilina je pred vratima, pa se još vieca«, i odista: nit je bilo okolo nas Katiline, niti pogibije, niti straže, nit protustranke, nit Rima; ali danas je tu bankrot, ružni bankrot (la hideuse banqueroute est là); on nam prieti progutati sve: vaše vlasničtvo, vaš posjed, vaše poštenje i čast; a vi viećate! sborite!«

(S francezkoga preveo prof. dr. Petar Tomić. Honore-Gabriel Riquetti, comte de Mirabeau, »le plus grand orateur de la révolution française«, rodio se u Bignonu blizu Neversa g. 1749. a umre u Parizu g. 1791. U mladosti bijaše tako svoje glave, da ga je vlastiti otac njegov morao dati više krat zatvoriti. Kašnje uvidi svoje pogreške te se popravi. G. 1787. poslaše ga u tajnom diplomatskom poslu u Prusiju. Akoprem kao grof sám plemićem ne htjede ga plemstvo izabrati u gl. skupštinu g. 1789. Zato mu se osveti poslie, kad je od naroda bio izabran. Do smrti igraše kroz 3 godine prvu ulogu svojim talentom i umom. Umre od napora. On htijaše ustavnu kraljevinu. Ljudevit XVI. predobi ga napokon novcem za sebe.)

»Gospodo zastupnici! Evo me (tako počima prvi govornik naše dobe o monarkiji i republici55 na sjenokoši (livadi) po vami jur pokošenoj, svestranom je bo diskusijom predmet (da li ima biti u Španiji republika ili monarkija) već izcrpljen, pa ako me dar govorničtva moga i može hrabriti, da me skupština kortešâ dobrohotno sasluša, to vas molim za strpljivost i pazljivost radi iskrenosti moga (republikanskoga) zakona, radi važnosti mojih razloga i radi interesa, štono ga svikolici imamo za domovinu, slobodu i spas rujanskoga prevrata od g. 1808.! – Republika je meni socijalna pravda, a domovini politička sloboda. Republikanska ideja, koja vas sve proniče, priliči u vas grijućim trakom sunca, koji padaju na tužne, no za uviek zaklopljene zjenice sljepca, pa premda se nikoja ideja nije sjajnije pomolila ni odlučnije djelovala, ipak se republika (španjolska) približava porazu. – Poviest čovječestva viečna je borba medju idejami i interesi; momentalno nadjačaju (nadhrvaju) vasda interesi, a trajno ideje, ter stvar, koja će ovdje poražena biti, stvar je razuma i duha čovječjega. Vaši se glasovi (vota) gospodo, protive duhu stoljeća našega, pa će opet na vas pasti poput striela odaslanih put nebesa; stoga je triumf republike prije ili poslie neizbježiv (u Španiji); Zato započimam pun pouzdanja ovu svečanu debatu (razpravljanje), te mi neopozovivost vaše odluke neće oslabiti srčanosti.« –

»Gospodo!, prije malo dana izazvao je moj vele poštovani prijatelj Orense izreknuv: »da i republika ima svoje proroke«, neponjatno vaše smješkanje, pa ipak ta dvojba samo to dokazuje, da nepoznajete družtva, u kom živite. Kao što vrieme ima troju epohu, a misao troju formu: tako ima družtvo tri stranke: stranku svećenika, to je stranka uspomena; stranku državnika, to je stranka konzervativaca i stranku proroka i mučenika, a to je stranka republikanaca. – Kao što ja imam pravo zvati se demokratom, dvoumim dakako, da ste vi to, a kažem vam gospodo, da je demokratska škola dopriniela velike žrtve budućnosti; s toga joj povjeri svoje tajne, odkri i odkriva uzvišene misli. Rakovci (reakcijonarci) poznavahu osvjedočenje prošlosti, a vi gospodo konzervativci, poznajete interese sadašnjosti, mi pako demokrati (prijatelji puka) poznamo nepristupive visine, s kojih se spuštaju oluje, koje očišćuju atmosferu i oplodjuju zemlju. Demokratska škola navješćivaše uskrs Italiji, i Italija uskrsnu. Ona navješćivaše da će u američkom boju nadhrvati republika i pasti negve robstva, i tri milijuna ljudi, koji su bili robovi, liepim su eno uzorom budućnosti; ona navješćivaše, da će u njemačkom okršaju – dobiti Rusija, i tako bî; ona navješćivaše, da franceski bajoneti neće uzdrmati silnog dogodjaja vieka: neodvislost Amerike i – Francezi ostaviše Mexico (Mehico) poniženih i krvavieh glava. – Gospodo, jedan od najslavnijeh muževa iz najpozitivnijeh od svih zemalja, sadašnji ministar kraljice (englez.) Viktorije, John Bright, reče jednom: »svaka rasa svoje ima svetinje: kao Evreji Jeruzolim, Arapi Meku, Rusi Moskvu, tako imadu Saksi zapad, sjevernu Ameriku, a sjeverno-američki regime zagospodit će i Englezkom i Evropom«.–

»Znate li vi zašto su se izpunila sva proročanstva siromašnih, neukih i poniznih starih proroka, koji prorekoše: da će Niniva biti razorena, a Babilon sažgana podrtina, ter nadoći Mesija, što i bi, jerbo ih je oduševljavalo zveketanje okovâ na pojeziju nepokolebive vjere, jerbo su iz dubljine tame svoje vidjeli svietlo dana prije, nego l’ se pomoli na obzorju sunce, jerbo su mrzili osvojitelje i okrutnike; jerbo su vidjeli, da će se nad tiranstvo Belsazarâ, nad putenosti Sardanapalâ i nad hramovi kumira podići ideja boga jedinoga, kao što mi vidimo, kako se nad Cesari, udvornici i nad klimajućimi – diže ideja uljudnosti (čovječnosti) i njezinih prava, a recimo na čast rodu ljudskomu: da je gospodstvo svieta bilo, jest i bude u rukuh ideja napredka«.–

»Znam ja gospodo, da ćete vi reći: Castelar ostaje Castelar, jer kad mi od njega izčekujemo razpravljanje ustavnoga pitanja, donosi nam on apokalypsu svoga pojetskoga vjeroizpoviedanja. – Već me gospodin Ulloa prispodobio Lamartinu, a gospodin Silvela ne budući tiem zadovoljan i Viktoru Hugi, prem da ta gospoda ne pomisliše na to, kako je težko onoga, koj nikad ni verza nije napisao, i koji ništa od onoga ne ima, što pjesnik posjeduje, uzporedjivati ovoj dvojici prvih velikana. – Gospodo, ako sam ovdje ponešto prosborio o pojeziji naših nada, učinih to s toga, da vam dokažem, da sam se razstao s pojezijom, do koje sam se bio popeo višegodišnjim progonstvom (kraljice Izabelle), isto tako dugom odsutnosti od svega i svakoga javnoga života, ter da sada prelazim na dnevno pitanje: na ustavno političko (pitanje); nu i to vam hoću da dokažem, da ako uzev u obzir stanje Evrope, susjednu Portugaliju, kolonije, a osobito svakdanje dogadjaje i sve postojeće okolnosti, nenalazim riešenja pitanju, koje bi odgovaralo patriotizmu (španjol.), politici i humaniti u ničem, van u republici«.

»Gospodo, dvojio sam, da namjeravate utemeljiti demokraciju, ali od kada nas je gospodin Olozaga uvjerio, vjerujem vam, da je komišija barem htjela, što nije mogla. – A što jest demokracija? Koje joj je prvo načelo? Načelo suverenstva naroda, avtonomije družtva, pravo sam dobom vladati, sam sebi gospodariti i gospoditi. Koje joj drugo načelo? Individualna prava, koja stoje pored svieh konstitucija, iduć napred pred njimi. A koje joj treće načelo? Načelo harmoničke škole, što nam je g. Remer Giron toli sjajno razložio. Zakon ne postoji samo za družtvo i individuj, nego čitav niz zakona, od kojih svaki odgovara ljudskoj sili ili moći: volji, koja je u obćenitom pravu glasovanja, savjesti, koja je u obćenitom pravu glasovanja, savjesti, koja je u poroti (jury) i razumu, koji ima u crkvi i u sveučilištih svoj izražaj: sve te obćenitosti (zajednosti) da se organizuju po načelih slobode i jednakosti, koje se opet koncentriraju u onom uzvišenom načelu, koje je neobhodno nuždno za krunisanje svake socijalne sgrade, imaju svoj krov u načelu pravednosti. Eto, gospodo, to vam je podpuna demokratska škola.«

»Slavna gospodo! Vaša se načela protive demokraciji i svemu kolikomu modernomu životu! Što je opredieljenje, cilj družtvu, svietu u kom i na kom mi živimo? Uprkos često u biesnoću prelazećoj energiji, s kojom je gospodin Rodriguez pobijao federalnu republiku, priznade ipak, da sviet ide u susret velikoj federaciji, a »narodi Evrope veliku savezu sjedinjenih evropskih država« poput sjeverne Amerike, pa, moja gospodo, nalazite li vi veću ideju u poviesti?!«

»Pregledamo li poviest, moramo se čudom čuditi majušnu broju idejâ uprkos mnogobrojnim raznolikostim činâ i djelâ. Jednu jedinu ideju u kuburi kubureć glodje čitavo stoljeće. Prvo je stoljeće sviet poživotario političkim jedinstvom; drugo: idejom stoicizma; treće: aleksandrinskom (idejom); četvrto; proglašenjem kršćanske dogme (325. g. u Nikeji); peto: pojavljenjem germanskoga elementa (Gota, Vandala); šesto: stopljenjem ovoga (germanskoga) s rimskim tradicijami u crkvi; sedmo: narivavanjem orientalnoga elementa pomoćju arabskieh dimisćinja; osmo: borbom rasâ, kaosom, s čega se razlučiše pojedine buduće narodnosti (u Francezkoj i Njemačkoj), deveto: razsulom rimskoga carstva, a utemeljenjem političke vlasti papinstva te pojavljenjem feudalizma; deseto: vjerozakonskom prevladom terorizma; jedanaesto: borbom izmedju svjetske i duhovne vlasti i pobjedom Hildebrandovom (pape Grgura VII. 1073., † 1085.); dvanaesto: krstaškimi (križarskimi) vojnami posljednjih velikih theokratskih i prvih velikih namaganja sila svjetskih; trinaesto: procvietanjem svjetskoga i oporukom (testamentom) theokratskoga elementa; četrnaesto: pobjedom kraljevâ nad theokracijom (crkvom) i nad feudalizmom oživotvorenjem gradjanstva; petnaesto: preobraženjem našega planeta pomoćju umjeće tiskarske, magnetske igle, širenjem husitizma i puščanoga praha, epskim putovanjem Portugalacâ na iztok, a mytskim Španjolaca u Ameriku; šestnaesto: stečenom slobodom saviesti (conscientiae) pomoćju reformacije; sedamnaesto: emancipacijom uma i filozofije pomoćju westfalskoga mira; osamnaesto: borbom francezkih enciklopedista proti svim nepodobštinam i revolucijom u Americi, a onda u Francezkoj; a devetnaesto stoljeće živi unijom demokracije, koja je postala revolucijami i slobodom, koja je postala znanošću, cvietom duha i uma ljudskoga, devetnaesto stoljeće, komu je zvanjem, da utemelji savez jednakih i ravnopravnih država evropskih i tom formulom budućnosti da okruni, ovjenča civilizaciju svemira (universa). Želite li, gospodo, u istinu takav savez evropskih država i naroda? Ja ga od svega srdca želim: želim si svesrdno onaj trenutak, kada, prem da uz obstojanje narodnosti, imaju prestati dieleće nas ekonomske pogranične zidine (mirovi), koje luče narod od naroda. No vjerujete li, gospodo, da se u ljudskom životu što dobije, kad se promaši prava hora?!« (Kako u Hrvatskoj g. 1848.) –

»Kanimo se svieh abstrakcija, pa hajdmo na političko polje i recimo u kratko, što jeste upravo demokracija? Što je demokracija? Pravo svijuh.

Ja nisam jak u fiziologiji; s toga prosim gg. Sunera i Matu, da mi oproste, ako pogriešim, kad nas je svatko pogrješljiv. Ja držim, da ima u pasjoj krvi mnogo elemenata, koji su posve slični onim, od kojih se sastoji naša krv. Čujem gospodina Morena Nieta, koj, kao što i ja, pripada spiritualistom, gdje kaže, da je bitnom razlikom medju čovjekom i psom jedino razum. Ne znam, da li se je duh, kako Platon hoće, potražio organizam, ili kako bi rad Hegel, da je ujedno s čovječjom prilikom došao na sviet; samo to znam, da su mi moždjani okrugli poput svoda (bolte) nebesnoga i da imaju prostora za one svietove, koji se zovu ideje. Pa zato, moja gospodo, kao što čovjek ima osobitu formu – čovječjega duha: tako i demokracija ima svoju posebnu formu, a to je – republika. U socijalnom se organizmu isto sbiva, što i u fiziologičkom, ter svakomu stupnju civilizacije kao i prosvjete u obće odgovaraju posebni zakoni, stanovite organizacije. Proučite mastoden ili megatherium, kad posjećujete prirodno-historičke muzeje! Kraljeva i velikieh monarhija radi putujete u Egipat i u pantheon Eskurijala; pa kao što se mi danas čudimo gorostasnim oblikom onih životinja, tako će se buduća pokoljenja čudom čuditi čudovištu vaših ideja i čina!

Vi ste, gospodo, proti republiki španjolskoj. Što je republika i federacija s demokracìjom u poviesti i činih? Mi imamo ovdje posred nas dva velika spisatelja gg. Valeru i Alarcona. Alarcon je napisao knjigu o Italiji, koja je jedan od najljepših spomenika moderne literature, odišuć duhom stare Italije. Ta vam neka gospoda kažu, gdje je domovina velikih institucija, velikih nauka umjenja i znanja. Ako iole poštujete ideju o Bogu i njegovih zapoviedih, komu ju imate zahvaliti?

Federalnomu puku, t. j. republici iliti plemenom (12) Izraela. Tko je pronašao alfavet? Federacija Feničana. Od koga vam je trgovina? Od republike kartažke. Tko je umio izvrstno isklesati sliku i priliku čovjeka? Republika Grčka. I dan danas se učite patriotizmu od Grka u Termophilah, buram duša Aishila i Sofokla, teoreme Euklida študujete, crpite bogoslovje iz Aristotela, filozofiju iz Platona, a dusi Aishilovi i Demostenovi reć bi pire po ovih prostorijah i tužno gledaju s visina po naših nizinah, jer sinovi našega vremena ne imaju govorničke božanstvenosti, koja patri tim sinovom republike Grčke. Tko vam je dao slobodu saviesti i trga? Republika Holandezka. Odakle pomorska vlast englezka Englezom? od njezine republike. Od kuda potiče upliv Francezkoj po čitavoj obli zemaljskoj? Od njezine republike. Tko je cielo čovječestvo podigao priznanjem individualnih prava, kojimi se toliko ponosite? Republika sdruženih država sjeverne Amerike.

Tko vas je učio, podučio i naučio suverenstvu puka? Republikanska Geneva (Ženeva švajcarska). – Onomadne nam kaza g. Ulloa, da švajcarska vlada živi od milostinje, a g. Silvela, da republika postoji samo kod onih naroda, koji ništa ne imaju, i koji su bez važnosti, kao što je Švajca, Andorra (u Pirenejih) i San Marino. No znatedeli, gospodo, kolik je prihod švajcarskoga zemljišta od 740 četvornih milja i dva i pol milijuna žitelja? Petnaest stotina milijuna franaka, od čega dolazi na svakoga stanovnika 140 franaka, dočim u Belgiji razdieliv ukupnu produkciju, ne dolazi na pojedinca više od 116 franaka, (a Belgija na 536 četvornih milja ima preko pet milijuna duša). Vlastničtvo je u Švajcarskoj većma osigurano, no igdje drugdje, premda nigdje ne postoje tako liberalne institucije. Hektar zemljišta (1 hekt. po 2.780 hvati i 13 stopa) vriedi ondje, što je u nas nemoguće, jer se na obalah lemanskoga iliti ženevskoga jezora plačao po 50,000 franaka (1 franak preko 40 novčića u Hrvatskoj). U Švajci vam se, gospodo, pri svakom i sliednjem koraku nalazi škola; po 300 žìtelja ima učitelja, a svaki municipalitet ima biblioteku, dà, i onaj, koji nebroji više od 12 kuća! Tamo vam ima svaki seljak pred bielom poput sniega kućaricom zelenu ledinu ter ne žive kao težak iliti nadničar u Parizu, protjeran iz grada razorenjem maira Hausmanna, da si traži okolo grada stan u njekoj vrsti šatora; on ne živi ni onako, kako nesretni radnik u Londonu oko parlamenta, ne; on vam živi posred slobodne prirode: jedar, podučen i tako rekuć: bogat, jer se posljednjih pet godina nadničarska plaća znamenito povećala. Ja sam tame prisustvovao skupštini od francezkih, njemačkih i talijanskih nadničara, u kojoj je predsjednik sàm težak (radnik) prebesjedjene besjede tumačio u raznih jezicih svojim tim (trima) jezicima – manje vještim drugovom. – Sve ovdje navedene podatke vadim iz jedne naučne agronomičke knjige. A znate li, što njeki spisatelj kaže, koji nije ni s daleka republikanac. Da su to puke i neobhodne posljedice naobraženja, štono ga šire demokratske, republikanske institucije.« – Kad gledam prirodu, osjećam Boga, a kad čitam poviest (historiju), pojmim i poznam Boga. – Gospodo zastupnici!, svi narodi imaju veliko opredieljenje u poviesti a svaki opet svoje. Ja mnijem, da Španjolci veoma dobro znaju, da oni svoje (opredieljenje) u Evropi jedino republikom mogu izpuniti, jer zabrinuto gleda Evropa na vojničko-autokratsku konfederaciju njemačke rase u svom centrumu, – konfederaciju, koja je napokon naperena proti rasi latinskoj, a proti toj pogibelji ima samo jedno sredstvo: kofederacija latinske (i slavenske) Evrope. I tako će mojim prijateljem Rodriguezom ponajprije zamišljena slika postati istinom: unija narodâ, rasâ, kontinenata (kapana) te cieloga čovječanstva medju sobom, da bude jedan duh, jedno pravo i – (kako ja, koji sam religijozan –) jedan jedini car, otac naš, koj stoluje na nebesih.« – Ali, gospodo, ako narod španjolski ima u Evropi to veliko poslanje, kakvo će drugo imati jošte u Americi? – Američkoga pitanja nisam nikada ovdje (u saboru) htio potaknuti ni poticati iz patriotizma. Ja ću šutjeti, dok je nuždno; ali – ako budem govorio, govorit ću i o velikoj meti (svrsi), koju imamo u onih zemljah postići. Tamo možemo jošte imati velik moralan, političan, ekonomičan i socijalan upliv, te mi možemo biti – našom republikom – organom onih republikâ kod evropske konfederacije.«

Moja gospodo korteši! Ja zaglavljujem, jer sam trudan, a skupštine će još biti, i jer republiku, koji biste mogli, ne ćete da utemeljite. Da ste to učinili, zadužili biste si velik narod, iz kojega se prestolnice sada ori u zmožnih korih – Marseillaisa. Vi ćete mene prozvati sanjarom; no sanjom nazivahu stari farizeji: sjedinjenje roda ljudskoga u religiji; sanjom bijaše kršćanstvo; sanjom nazivahu učenjaci srednjega vieka ideju Kristofa Kolumba i otkriće novoga svieta; sanjarijom nazivahu aristokrate uskrsnuće demokracije, a sanjom bijaše i prvo proklamovanje čovječjih prava u Parizu g. 1789. A sada i vi nazivate nas »sanjari.«

No trak munjine, koji će duhove starih kula, podrtina rapršiti, neće izostati, a onda ćete morati doći, da pomognete podići vlastitim rukama drvo nove narodnosti, a u njegovo ćete stablo morat ukopati imena onieh 60 muževa, koji će ovdje glasovati za republiku s napisom: »Navjestiteljem budućnosti, utemeljiteljem republike u Španiji.« (Govorio u Madridu u sjednici corteša dne 20. maja 1869. g. o monarhiji i republici«, profesor Milan (Emilio) Castelar. Pohrvatio Petar Tomić u sisačkom »Zatočniku« g. 1870. u brojevih: 82. do 87. mjeseca aprilja 11.–16. Krasni su jošte govori Castelarovi o slobodi savjesti od 5. maja g. 1869.; »o neproigranih pravih čovjeka« od 25. junija 1869. g., »ob oslobodjenju robova u amer. kolonijah g. 1870. i više drugih. Emilio Castelar, moderni novovječni Demosten, rodio se je g. 1832. Castelar bijaše profesorom u sveučilištu madridskom. Najprije je g. 1854. obratio pozornost na se kod ustanka sa njekoliko političkih brošura; za tim kao urednik demokratskog lista »Tribune«. God. 1864. utemelji časopis »Democratie«. A sbog sudjelovanja kod ustanka i na barikadah g. 1866. odsude ga na smrt; no uteče sretno. Od to doba življaše u Genevi i Francezkoj Castelar se poslie rujanskoga prevrata god. 1868. povrati u Španjolsku, te bude opet sveučilištnim profesorom i povjestnikom u Madridu. Za tim postane predsjednikom federalne republike 1873–74. godine. Sad opet od lanjske god. živi izvan domovine – poput Cicerona – prognan, a služi si kruh pisanjem u razne franc. i američke novine i časopise.)

Najslavniji govornici staroga i novoga vieka.

Dovršiv ovaj kratki dodatak o govorničtvu iliti besjedničtvu te zaključiv ovaj prvi pokus iz hrvatske stilistike i retorike učenimi akademičkimi besjedami prvih sinova hrvatskih o prvom učenom sboru hrvatskom, dodati mi je još samo nekoje najslavnije i najvažnije govornike pouke i pobude radi.

I. Grci.

1. Perikles Olimpijski (444–429 prije Isuk.) Njegovi su se govori izgubili do nekoliko odlomaka, kojimi slavi junake izginule na Maratonskom polju. – 2. Gorgias Leontinac za vrieme perzijskih bojeva nagovaraše Atenjane na vojnu protiv Przijanaca, a uz to imamo od njega i pohvalu junakom Salaminskim. 3. Isokrat, učenik Gorgijev On bijaše retorom, t. j. učiteljem govorničtva iliti riečitosti. Poznat je njegov panegirik iliti slavospjev Athenjanom. 4. Isej, učenik Isokratov a učitelj Demostenov, življaše za Filipa II., kralja Macedonskoga i otca Aleksandra Velikoga. 5. Demosten (384–322 prije Isusa). Najslavniji je dosad govornik, rodom iz Athene. Sav svoj viek borio se proti hegemoniji Macedonaca osobito kralja Filipa II. Rodoljubive i oštre njegove besjede proti Filipu II. zovu se Filipike. Najvažniji je njegov govor o »viencu«, koji mu je Athena dopitala za zasluge proti Aishinu, koji je vojevao kao govornik proti Demostena, a radio potajno za Filipa II.

II. Rimljani.

1. Marko Tulij Ciceron (106–44 prije Isusa) najbolji je rimski govornik kao što je Demosten grčki. Od njega imamo 59, koje političkih, koje sudskih govora. 2. M. Fabij Quintilijan na koncu prvoga vieka poslie Isusa. Osim govora i deklamacija imamo od njega spis o govorničtvu: de institutione oratoria. 3. Plinij mladji učenik Quintilijanov, sudski besjednik u Rimu, ostavio nam je krasnim slogom napisan panegirik caru Trajanu.

III. Duhovni besjednici.

1. Vasilij Veliki vladika (329 † 379. poslie Isusa). Mnogi ga prispodabljaju Platonu i Demostenu sbog uzvišenih misli. 2. Grigorij bogoslov vladika (328 † 389. poslie Is). 3. Ivan Zlatousti iz Antiokije (353 † 407. poslie Isusa), izvrstan govornik i prvi crkveni propovjednik. 4. Sv. Ambrozij (340 † 397. poslie Is). 5. Sv. Augustin (354 † 430. poslie Is.) 6. Sv. Bernhard de Clairveaux (1091 † 1153. posl. Is.) Poznat svojim izvanrednim govorničtvom za križarskih vojna po svoj Evropi.

IV. Francezi.

Kao što su u staroklasičnom vieku Grci, tako su u novom (vieku) Francezi na čelu govorničtvu, akoprem imaju i Englezi (kao što su Pitt-i, Burke 1730 † 1797. kat. Irac Danijel O’Connell 1775 † 1847., historik Macaulay 1800 † 1859. i drugi) i Španjolci (n. pr. Castelara, koga zovu novovječnim Demostenom) izvrstnih govornika. Medju timi francezkimi govornici znamenitiji su: 1. Vladika Bossuet † 1704. 2. Isusovac Bourdalone † 1704. 3. Vladika Fléchier † 1710. 4. Nadbiskup Fénelon (1651 † 1715.) 5. Vladika Massillon † 1742. 6. Grof Honoré-Gabriel Mirabeau 1749 † 1791.) Bezprimjerni improvizator u govorničtvu za prve franc. revolucije. 7. Vergniaud, gilotinovan 1793. 8. André Marie Dupin rodio se 1783. 9. Stožernik Maury † 1817. crkv. polit. govornik na velikom glasu, protivnik Mirabeau-a. 10. Casimir Périer (1777 † 1832.) 11. Historik Guizot (1787 † 1874.) 12. Historik i bivši predsjednik franc. republike Adolf Thiers, rodio se 1797. 13. Gambetta Léon rodio se 1838. inače svakomu poznat od g. 1870–71. kao vodja republikanske stranke u Francezkoj.