U susret modernoj hrvatskoj stilistici

Umjetnost riječi, br. 2/3 (1972)

Maretićeva stilistika

Po Maretićevoj definiciji stil je dobar način pismenog izricanja misli u prozi, stilistika mu je nauk o stilu, a stilist je čovjek koji piše po pravilima stilistike. Naime, u raspravljanju o hrvatskoj stilistici prijeko je potrebno poći od Maretića jer se općenito prihvatilo da je njegova Gramatika i stilistika hrvatskoga ili srpskoga književnog jezika (Zagreb, 1899) na području stilističke misli »jedno od prvih naših djela«. Stoga i ovo raspravljanje o budućoj sustavnoj hrvatskoj stilistici počiva na kritičkom odnošaju prema tome poznatom Maretićevu djelu.

Sažetu i svestranu ocjenu Maretićeve Stilistike dao je u novije doba Vatroslav Kalenić u »Jeziku« XIV, br. 3, 1967 (Maretićeva Stilistika). Temeljni Kalenićev prigovor Maretiću sastoji se u tome da stilistika kako je Maretić poima nije stilistika kako je mi danas definiramo. »Pod riječju stilistika mi danas, sasvim razumljivo, razumijevamo naučnu deskripciju, klasifikaciju i kritiku prvenstveno onih elemenata jezičnog i izvanjezičnog tipa koji su prisutni u umjetničkim književnim djelima trajne vrijednosti«; i: »danas se u riječ stilistika ipak prvenstveno uključuje ispitivanje onoga izraza od kojega je integralno načinjeno umjetničko djelo.« Kalenić je Maretiću zamjerio što se ovaj u svojoj Stilistici bavio samo »prozom« jer »stilistika se nipošto ne bavi samo prozom niti pak samo načinom pismenoga izricanja misli, nego, naprotiv, kompletnim jezičnim iskazom, bez obzira na to u kakvoj se formi on javio«. Kalenić načelno zamjera Maretiću što ovaj »nema razumijevanja za iskaz kao višeslojno sastavljeno sredstvo« pa kao dokaz tomu navodi Maretićev primjer iz narodne pjesme: Opazi ga straža od Arapa pak povika iz grla bijela, kome Maretić daje negativnu stilsku ocjenu zbog izraza iz grla bijela, »a zna se, da su Arapi u narodnim pjesmama uvijek orni«, kako obrazlaže Maretić. Nadalje, Maretić je, po Kaleniću, pogriješio što kao primjere za Stilistiku uzima tekstove koji nemaju pretenzija umjetničkog kazivanja, već se u njegovoj Stilistici mahom radi »o efemernim, prigodnim i općenito uzevši slabim tekstovima, napisanim za potrebe svakidašnje prakse«, a takav je izbor tekstova »nanio Maretiću višestruku štetu«. Maretić griješi i u tome što »zaobilazi pravi kontekst« i »što izolira primjere od cjeline u kojoj se oni nalaze«.

Ima još zamjerki Kalenićevih Maretićevoj Stilistici, ali se sve one, zajedno sa spomenutima, mogu svrstati u zamjerke teoretske naravi, tj. da Maretiću nije bila jasna prava funkcija stilistike (što Kalenić donekle ispričava vremenom kad je Maretić pisao Stilistiku), i na zamjerke praktičke naravi, tj. da Maretić nije primjere uzeo iz književnog umjetničkog stvaralaštva i da nije izabrane primjere promatrao u vezi s kontekstom (što Kalenić povezuje s Maretićevim nastavničkim djelovanjem kao profesora-ispravljača učeničkih zadaća). Kalenić ipak i danas vidi vrijednost i aktualnost Maretićeve Stilistike u tome što je »možemo … shvatiti, pa i upotrebljavati, kao djelomice aktualnu teoriju pismenosti u kojoj su srž, bit i okosnica problema i živi i prihvatljivi«. Po Kaleniću »Maretićevo djelo ne možemo nazivati stilistikom, već elementarnom teorijom pismenosti, ili, možda, praktičnom stilistikom. Pod ovakvim naslovom Maretićevo djelo, unatoč mnogogodišnjoj patini, ponovno oživljuje, i to ne samo kao djelo koje pobuđuje dužnu historiografsku pažnju, već i kao djelo koje se, u mnogim detaljima i u većem dijelu svoje klasifikatorske strukture, može korisno upotrebljavati i danas. Isključi li se iz njegove Stilistike nedostatak cjelovita teoretskoga pogleda i zaobilaženje jezičnih ostvarenja u umjetničkim pisanim tekstovima, što mi danas doduše imperativno tražimo od svake stilistike, Maretićevo djelce odjednom dobiva aktualnu vrijednost školskoga priručnika, koje se, u bilo kakvu daljnjem radu takva tipa, nikako ne može mimoići«.

Ovo što sam iznio nije radi toga da možda sada polemiziram s Kalenićem ili radi toga da branim Maretića. Radi se jednostavno o tome da Maretićevi stavovi o stilistici i Kalenićeva jasna i sustavna ocjena tih stavova mogu dobro poslužiti kao temelj za neke načelne primjedbe o pitanjima na koja treba odgovoriti buduća hrvatska stilistika. Zapravo i nema nekih drugih pitanja načelnih za hrvatsku stilistiku koja ne bi bila nazočna u Maretićevoj Stilistici ili u Kalenićevoj ocjeni toga djela. Zato će se i ovo razmatranje o hrvatskoj stilistici kretati na istim putovima uz nešto drugačije opaske i zaključke.

Maretićevi pogledi na stilistiku nisu posve napušteni

Dosta brojne stilističke studije pa i novije teorije književnosti, što su u nas objelodanjene nakon Maretićeve Stilistike, temelje se uglavnom na proučavanju umjetničkih književnih tekstova naših i stranih književnika. Iako se teoretski pogledi novijih hrvatskih stilističara i književnih teoretika međusobno dakako razlikuju, nešto im je zajedničko: počivaju na uvjerenju da je umjetnički književni izraz osobit, tj. da se jezični izraz može već u teoriji dijeliti na umjetnički i neumjetnički. To isto poimanje susrećemo i kod Maretića koji kaže: »Ali pisci izriču svoje misli dvojako: prozom i pjesmom; pa budući da o načinu pjesničkoga izricanja misli govori poetika, a stil se upotrebljava samo za prozu, zato će potpuna definicija stila glasiti ovako: stil je dobar način pismenoga izricanja misli u prozi.« Kao što se vidi, Maretić drži da se stilistika ne smije baviti pjesničkim izrazom u stihovima jer je to zadatak poetike. Po Maretiću, dakle, postoji »način pjesničkog izricanja misli« kojim se bavi poetika i »način izricanja misli u prozi«, kojim se bavi stilistika i koji očito nije »pjesnički«, već je »nepjesnički«. Za razliku od Maretića, naše suvremene stilističke studije s pravom su izbrisale umjetno postavljenu granicu između proznog izraza i izraza u stihovima, tj. danas se više ne drži da se stilistika ne bi smjela baviti i »pjesničkim izricanjem misli«, već se drži da se stilistika i ne treba baviti ničim drugim do baš »načinom pjesničkog izricanja misli«. Međutim, razlika između naših današnjih pogleda na stilistiku i onih Maretićevih više je tehničke naravi nego teoretske. Nije bitno što je Maretić stilistiku vezao uz prozni (»nepjesnički«) izraz, a što je današnji stilističari vežu uz pjesnički izraz, kad i u jednom i u drugom slučaju leži u osnovi stilistike podjela izraza na umjetnički i neumjetnički, i to podjela koja pretpostavlja da između umjetničkog i neumjetničkog izraza postoji kvalitativna razlika. Zato se onda i Maretićeva Stilistika prihvaća danas kao »teorija sustava«, kao praktična stilistika za školsku uporabu, jer ona ipak može poslužiti u didaktičke svrhe, kao priručnik u borbi za podizanje opće pismenosti. Dakle, Maretiću, nisu bili jasni teoretski temelji stilistike, ali je bio dobar praktičar pa njegov rad može biti primjenljiv za usavršavanje neumjetničkog izraza.

Teško se složiti s tim da je moguća neka teorija sastava i da je moguća neka praktična stilistika, koje bi obje imale samo narav didaktičku i primjenu školsku, a da bi uz njih postojala još i neka opća teoretska stilistika što bi se bavila isključivo tzv. višim izrazom, tj. izrazom umjetničkim i pjesničkim. Svaka prava stilistika mora kao predmet svoga proučavanja prihvatiti jezični izraz u njegovoj cjelovitosti i ne može ga unaprijed dijeliti na umjetnički i neumjetnički. Stilistika koja pretendira na to da bude znanstvena, ne može biti utemeljena kao neka tehnika umjetničkog izraza, a ako je teorija, onda ne može zapostaviti »neumjetnički« izraz. Maretić je svakako bio u zabludi kad je držao da stilistika može poslužiti kao neka tehnika nepjesničkog proznog izraza i da nema prava miješati se u poetiku, ali su isto tako u zabludi oni koji drže da bi hrvatska stilistika bila ona koja bi isključivo vrijedila kao teorija pjesničkog jezika kao najvišeg i najslojevitijeg jezičnog izraza. Obje ove zablude vuku svoj korijen iz postavke da je umjetnički (pjesnički) izraz nepredvidiv, individualan i subjektivan, a da je neumjetnički (nepjesnički) izraz predvidiv, opći i objektivan. Zbog toga još se uvijek u razvitku hrvatske stilistike kao sustavne teorije izraza nije učinio bitan kvalitetan korak naprijed.

Hijerarhija stilova

Da bi se uspostavila stilistika kao nauk o stilu, potrebno je najprije definirati stil. Kao što se vidjelo, za Maretića je stil dobar način pismenog izricanja misli u prozi. Suvremenija definicija glasi da »stil nije ništa drugo nego izbor, izbor izražajnih sredstava u jeziku, izbor u jeziku koji je ukupnost svih izražajnih sredstava«,1 čime se onda automatski stilistici oduzima pravo da bude normativna, kao što to jesu gramatika, rječnik, pravopis i izgovor (ortoepija). Inače je dosta popularna podjela jezičnih normi na čvrste i relativne, tj. da gramatika, pravopis, rječnik i izgovor književnog jezika predstavljaju skupove čvrstih ili općeprihvaćenih normi, a da stilistika ne može predstavljati čvrst normativan sustav budući da je izbor izražajnih sredstava u jeziku u biti individualan i subjektivan. U skladu s takvim poimanjem stila i stilistike očito je da mora biti uspostavljena i hijerarhija stilova, jedna stilska ljestvica koja će se kretati od stila gdje je izbor izražajnih sredstava najmanje individualan i najmanje subjektivan, dakle najobjektivniji, pa do onoga stila gdje je izbor izražajnih sredstava najindividualniji i najsubjektivniji, dakle najmanje objektivan. Dalje se onda stilovi dijele i po tome u kojoj se mjeri naslanjaju na logiku (intelekt-razum), odnosno na maštu (emociju). Može se hijerarhija stilova zasnivati i na značenju riječi, pa se kaže da je za neki stil značajan izbor riječi koje zadržavaju u kontekstu svoje pravo (temeljno) značenje, a za drugi stil značajan je izbor riječi koje u kontekstu imaju slikovito (preneseno, figurativno) značenje. Bez obzira na veću ili manju razliku u mjerilima za uspostavljanje stilske ljestvice, uglavnom im je posljedak čuveno stilsko trojstvo: 1) komunikativni stil (stil svakodnevnog ophođenja), prožet elementima intelektualnim i emotivnim, objektivnim i subjektivnim; 2) znanstveni stil – posve logičan i intelektualan, lišen subjektivnosti i emotivnosti, riječi imaju pravo značenje; 3) umjetnički stil – emotivan, maštovit, individualan, subjektivan, riječi vrlo često imaju preneseno, slikovito značenje. I jedna šira podjela stilova, u koju bi osim triju spomenutih ulazili još i stilovi kao što su razgovorni, administrativni, publicistički, znanstveno-popularni, vojnički i dr., u biti ostaje uvijek u rasponu između intelekta i emocija, logike i mašte, objektivnog i subjektivnog, pravog (temeljnog) i prenesenog (slikovitog) značenja riječi.

Nije teško nakon rečenog utvrditi da je Maretić svojoj Stilistici namijenio normativnu ulogu na području tzv. objektivnog proznog izraza, dakle izraza za koji se već dugo drži da je stilski predvidiv. Maretić je dobro oćutio kako bi bilo vrlo nezahvalno i zapravo nemoguće raditi neku normativnu stilistiku namijenjenu umjetnicima. Tȁ umjetnici i jesu umjetnici po tome što mogu poslužiti kao stilski uzori, što im nije potrebno najprije završiti neku stilsku školu pa da tek onda postanu dobri književnici. Iskustvo nam stalno dokazuje da nikakvo poznavanje gramatike, pravopisa i rječnika ne može ni od koga načiniti dobra pisca ako taj nema talenta, kao što ni studij na likovnoj akademiji ne može sam po sebi ni od koga načiniti dobra slikara. Ali iskustvo pokazuje i to kako se jednom solidnom i sustavnom jezičnom naobrazbom može postići sposobnost da se napiše korektan izvještaj, dopis, molba, objektivna vijest i slični sastavi s takozvanom praktičnom namjenom, dakle tekstovi u čijem se sastavljanju autor služi »uglavljenim, uobičajenim značenjima jezičnoga sistema, naprosto zato što bi u protivnom slučaju moglo doći do nesporazuma, a to znači da bi tekst promašio svrhu«.2 Maretićeva je Stilistika, po nekim mišljenjima, upravljena baš na takve tekstove kojima je bitna značajka »ekonomičnost i svrsishodnost izraza«. Maretić dakle nije pogriješio što je u svojoj Stilistici odustao od promatranja »načina pjesničkog izricanja misli« jer i suvremene stilističke teorije govore da »normativna stilistika za shvaćanje pjesničkog djela nema nikakva značenja«.3 Maretićevo odustajanje od normiranja pjesničkog jezika može se dakle ocijeniti kao vrlina njegove Stilistike, a ne kao slabost.

Međutim, Maretić je isto tako odustao od normiranja onoga jezičnog izraza što se služi »uglavljenim, uobičajenim značenjima jezičnoga sistema«, a što bi njegovu Stilistiku doista moglo uvjetno odrediti kao neku školsku teoriju sastava. On kaže: »Ja se ne ću držati drugih stilistika te govoriti o tome, kako se pišu pisma, kako historičke i druge rasprave, kako treba sastavljati opise, kako govore i t. d. Ja u to ne ću dirati ni malo, jer su pravila o svemu tome jako elementarna i šablonska te mogu nešto malo koristiti samo nezreloj mladeži, koja je veoma siromašna svojim mislima, a što ih i ima, ne umije pišući složiti ili kako valja u cjelinu. Ko zna, što će pisati, te ima dovoljno misli i građe, njemu tih pravila i onako ne treba; neka on svoje misli i građu slaže, kako hoće, samo neka se ne protivi onim naprijed navedenim svojstvima dobra stila, pa stilistik ne će imati što da mu zabrani.« Kao što se vidi, Maretić nije stilistiku poimao kao puki priručnik za »nezrelu školsku mladež«, a to je proizišlo iz toga što je držao kako postoje sastavi koji se pišu po jako elementarnim i šablonskim pravilima, što nisu potrebna onima koji imaju što reći, tj. onima kojima su misli sadržajno bogate. Takvi, po Maretiću, mogu pisati kako hoće pod uvjetom da se njihov izraz ne protivi svojstvima dobra stila. Tu se jasno vidi i teoretski temelj Maretićeve Stilistike. Maretić je u izrazu strogo dijelio sadržaj od forme jer, po njemu, stilistika »ne pita što je rečeno, nego kako je rečeno, a to je sasvim u redu, jer stilistika pored gramatičke pravilnosti traži ukus, a taj ne pita za sadržaj. Ko je siromašan mislima ili nema dovoljno znanja o predmetu, o kojem hoće da piše, taj neka ne traži pomoći u stilistici, jer je neće naći«. Temeljna dakle pretpostavka Maretića stilističara jest poimanje da je stil nadgradnja sadržaju kao njegova forma, tj. kako se zadaća stilistike očituje u tome da onoga koji zna neki sadržaj uputi u vještinu kako će taj sadržaj zaodjeti u stilski prikladnu formu. Tu je vrlina i slabost Maretića stilističara: vrlina u tome što je dobro oćutio kako nikakva stilistika ne može pomoći onome koji nema što reći, a slabost u tome što nije oćutio da je besmislena svaka ona stilistika kao teorija koja bi se zasnivala na promatranju gole forme kao izrazne realnosti nezavisne od sadržaja. Teoretske postavke Maretićeve Stilistike jasne su. Maretić je vjerovao u hijerarhiju stilova i u izraznu dvojnost sadržaj – forma. Kao stilističar nije se htio baviti onim izrazom za koji je po njegovu poimanju bilo prethodno potrebno samo znati sadržaj (građu) budući da su izrazna pravila za takav izraz »jako elementarna i šablonska«. Isto se tako nije htio baviti izrazom u stihovima, tj. pjesničkim izrazom ili slikovitim i posve subjektivnim, »jedno stoga, što te stvari [figure i tropi – J. D.] idu u poetiku ili u retoriku, a drugo, što je stilistik zadovoljan svakom figurom i tropom, samo ako su jasni, istiniti i lijepi«, kako sâm kaže. Maretić je očito vjerovao da postoji neki opći stil, neki stil kojim bi se bavila neka opća stilistika što nije ni školska teorija sastava ni poetika, dakle nije isključiva ni u jednom smjeru. Stoga on svjesno uspostavlja opće zakonitosti, opće norme dobra stila kao što su jasnoća (razumljivost), istinitost i ljepota. On dakle uspostavlja univerzalnu stilistiku hrvatskoga ili srpskoga jezika (iako skromnu), a promatranje izraznih primjera služi mu najviše zato da utvrdi u kojoj mjeri neki izraz udovoljava unaprijed postavljenim zahtjevima dobra stila, odnosno u kojoj je mjeri jezični izraz pogrešan ili ispravan sa stajališta općih stilskih normi.

Hrvatska stilistika – što je to?

Uspostavljajući univerzalnu ili opću stilistiku, Maretić načelno ne prihvaća stilistikâ koje bi imale značaj nacionalni. On kaže: »Stilistička pravila koliko zasijecaju u ukus, toliko vrijede uopće za sve kulturne narode i jezike i za sva vremena u jednakoj mjeri. Stoga ne bismo imali prava govoriti o stilistici na pr. latinskoj ili njemačkoj, kako nema na pr. latinske ni njemačke estetike ni etike ni matematike i t. d.« Vjerujući u univerzalnu ljepotu, Maretić ne može prihvatiti ni stilistiku koja u samom svom temelju ne bi bila univerzalna i opća. Ipak, on ne može zapostaviti ni Maretića jezikoslovca i praktičara pa odmah dodaje: »Ali mnoga stilistička pravila moraju se za pojedine jezike odjelito određivati; stilistik veli na pr. uopće: ›ne upotrebljavaju nepotrebnih tuđih riječi‹ i proteže to pravilo na sve jezike i na sva vremena. Ali kako su u svakom jeziku tuđe riječi različna izvora, tako opća stilistika ne može za svaki pojedini jezik dati odjelita pravila o porabi tuđih riječi. [---] Sada vidimo dakle, da pored općene svejezične Stilistike ima i osobita stilistika za svaki pojedini jezik, te možemo govoriti o latinskoj, njemačkoj, pa i o hrvatskoj ili srpskoj stilistici.«

Ovi navodi iz Maretićeve Stilistike potvrđuju da je Maretić želio načiniti jednu »općenu svejezičnu stilistiku«, ali da je isto tako naslućivao kako su potrebne i »osobite stilistike« za svaki pojedini jezik. Doduše, njemu je opća svejezična stilistika značila teoretski normativ kojemu su posebne stilistike potčinjene kao primijenjene stilistike, dakle kao tehnike. S obzirom na teoretske temelje kojih se držao, Maretić nije mogao pojmiti da su posebne ili »osobite« stilistike jedine moguće stilistike i da je neka »općena svejezična« stilistika u biti fikcija, ali je barem dopustio mogućnost da se uspostave posebne stilistike za svaki pojedini jezik i time udario temelje suvremenom razvitku hrvatske stilistike.

Veliki zamah stilističkim proučavanjima hrvatskoga jezičnog izraza dalo je pokretanje »Umjetnosti riječi«, časopisa za nauku o književnosti, što ga je 1957. počelo izdavati Hrvatsko filološko društvo, sa Zdenkom Škrebom kao glavnim i odgovornim urednikom te Aleksandrom Flakerom, Ivom Frangešom, Franom Petrèom i Josipom Torbarinom kao članovima uredništva. Dvostruk je doprinos ovog časopisa hrvatskoj stilistici. On je sustavno i vrlo ozbiljno i dokumentirano upoznao čitalačku javnost s nizom stilističkih pogleda najznačajnijih suvremenih svjetskih stilističara, a isto je tako donio brojne stilske raščlambe i interpretacije značajnih djela hrvatske književnosti. Proučavajući i ocjenjujući hrvatski umjetnički jezični izraz, urednici i suradnici »Umjetnosti riječi« načinili su goleme usluge budućoj hrvatskoj stilistici, koja se ne bi mogla zamisliti bez takvih »predradnji«. Oko »Umjetnosti riječi« okupila se skupina hrvatskih (pa i drugih) lingvista, kritičara i književnih povjesnika što su svojim brojnim radovima s područja teorije književnosti stvorili tzv. zagrebački krug, koji je nesumnjivo formirao u nas nove poglede na stil i na stilistiku. Za razliku od Maretića noviji hrvatski stilističari stavljaju u središte stilističkih proučavanja umjetnički, »pjesnički« izraz i odriču se normativne stilistike budući da se individualni i subjektivni izbor izražajnih sredstava u jeziku ne može normirati. Pjesnički izraz baš se i promatra kao osobito stilsko odstupanje od normi standardnog jezičnog izraza. Vjeruje se u dijalektičko jedinstvo sadržaja i forme u umjetničkom djelu, a umjetničko djelo promatra se i kao zavisno i kao autonomno, tj. – kako kaže Frano Čale – »u tome dvojakom vidu, u tome neprestanom uzajamnom prožimanju [zavisnosti i autonomnosti – J. D.] leži tajna i snaga svakoga istinskog umjetničkog djela«. Ipak je i dalje nazočno stajalište o postojanju hijerarhije izraza jer je to stajalište svojstveno većini velikih modernih evropskih estetičara i stilističara. Dosta je na hrvatske stilističare utjecalo poimanje Lea Spitzera, po kome je stil »umjetnički upotrijebljen jezik«, a stilističar u djelu »traži devijacije od normalnoga jezika«.4 Giacomo Devoto utječe na hrvatske stilističare tvrdnjom da se stilistika treba baviti »individualnim jezikom određenoga pisca«. Profesor Ivo Frangeš, jedan od urednika »Umjetnosti riječi«, objelodanjuje značajnu knjigu Stilističke studije, u koju uvrštava svoja stilistička istraživanja stvaralaštva Kovačićeva, Vojnovićeva, Matoševa i Krležina, a daje i iscrpne kritičke prikaze stilističkih sustava Spitzera i Devota. Što je još važnije, profesor Frangeš u uvodnom dijelu te knjige iznosi svoje poimanje stilistike tvrdeći da »ne postoji ›gramatika‹ umjetnosti kao što postoji gramatika jezika«, dakle odbacuje normativnu stilistiku, iako dopušta da se na neka djela iz prošlosti može primijeniti (npr. na sonet) i neka »gramatika« stvaranja, tj. da treba prihvatiti činjenicu kako su neka djela u prošlosti stvarana prema unaprijed poznatim estetskim i izraznim normama.

Na suvremenu hrvatsku stilistiku snažno utječe i profesor Zdenko Škreb, glavni i odgovorni urednik »Umjetnosti riječi«, i kao pisac brojnih studija o stvaralaštvu hrvatskih književnika (Šenoe, Vidrića, Cesarića i dr.) i kao prikazivač istaknutih europskih estetičara (Emila Staigera, Wolfganga Kaysera i dr.).5 Osobito je zaslužan profesor Škreb što je iznio načela interpretacije umjetničkog djela, a to je ostavilo mnogo pozitivnih tragova u našoj književnoteoretskoj misli te neizravno unaprijedilo i nastavu književnosti u našim školama. Uopće se može reći da nema suvremenijih evropskih i svjetskih teoretskih pogleda na književno djelo koji nisu izravno ili neizravno izneseni na stranicama »Umjetnosti riječi« u tijeku dosadanjeg šesnaestogodišnjeg izlaženja tog časopisa. Svakako se kao sinteza djelovanja »zagrebačkog kruga« u našoj znanosti o književnosti može istaknuti značajna knjiga Uvod u književnost (Zagreb 1961) u redakciji Frana Petrèa i Zdenka Škreba, a u kojoj jedno od poglavlja nosi naslov Stil, gdje Viktor Žmegač sustavno izlaže suvremene poglede na stil u vezi s umjetničkim jezičnim izrazom. U najnovije vrijeme izlazi za hrvatsku stilistiku važno djelo Krunoslava Pranjića Jezik i književno djelo (Ogledi za lingvostilističku analizu književnih tekstova – Zagreb 1968), koje vrlo dobro ilustrira većinu teoretskih postavki što su nikle u krugu suradnika »Umjetnosti riječi« i u okviru »zagrebačkog kruga«. Ukratko, »Umjetnost riječi« kao danas središnji časopis za nauku o književnosti, Uvod u književnost kao svojevrsna moderna hrvatska teorija književnosti i niz samostalnih književnoteoretskih djela uglavnom predstavnika »zagrebačkog kruga« – nesumnjivo su jamstvo da postoje vrlo stvarni temelji za stvaranje i jedne moderne i sustavne hrvatske stilistike. Samo se po sebi razumije da su brojne i vrijedne predradnje za buduću hrvatsku stilistiku obavili i književni kritičari, književni historičari i jezikoslovci, kao i svi oni koji se na ovaj ili na onaj način bave hrvatskim jezičnim izrazom. Stoga je prijeko potrebno da se iznesu i neke načelne pretpostavke takvoj stilistici.

Stilistika treba biti opisna

Nemoguće je zamisliti kao teoriju i sustav jednu modernu stilistiku koja bi se bavila isključivo umjetničkim jezičnim izrazom. Ako treba prihvatiti postavku da je stil umjetničkog književnog djela individualan izbor jezičnih izražajnih sredstava, onda treba prihvatiti i postavku da bi jedna stilistika koja bi se bavila takvim stilom – budući da ne bi mogla biti normativna – bila u najboljem slučaju skup interpretacija, skup stilističkih studija pojedinih djela pojedinih književnika. Kako se može zamisliti neka stilistika kao teorija, u kojoj bi se mogle izložiti sustavne stilske značajke što povezuju Šenou s Krležom ili Mažuranića s Matošem, Gunduli

a s Antunom Brankom Šimićem? Teško je zamisliva i jedna sustavna stilistika što bi se bavila stilom samo jednog pisca, recimo stilom Petra Šegedina u svim njegovim djelima, na kojima bi htjela izgraditi jednu »šegedinovsku« stilistiku kao teoriju, dakle kao zakonitost. Stilistika koja se bavi stilom umjetničkog izraza i pri tom želi biti teorija protuslovi samoj sebi. Ona se ne može maknuti dalje od stilističke kritike. To su vrlo dobro oćutjeli stilističari pa se čak odriču nakane da recimo u cjelokupnom Goetheovu stvaralaštvu odrede stil što bi u općem smislu mogao biti značajka Goetheova jezičnog umjetničkog izraza. Gotovo da i nema pogleda na stilistiku koji nisu podvrgnuti ozbiljnim zamjerkama – i oni koji su polazili od toga da se ustanove karakteristične stilske crte jednoga književnog djela ili cjelokupnog stvaralaštva nekog književnika, i oni koji su polazili od toga da treba ustanoviti značajne i opće stilske crte jednoga književnog razdoblja. I ona popularna stilska metoda koja se zasniva na mišljenju kako je umjetnički jezični izraz odstupanje od jezične norme, a koju zastupaju mnogi veliki stilističari, zapinje već na pitanju što je jezična norma. Svetozar Petrović vrlo duhovito raščlanjuje to temeljno pitanje (Kritika i djelo, str. 96–97) i uvjerljivo unosi skepsu u povjerenje prema stilističkoj metodi »normativne devijacije«.

Zapravo bi se trebalo zapitati: ima li uopće smisla da se individualni jezični izraz promatra kao neko odstupanje od jezične norme? Obično se to odstupanje promatra u odnošajima između gramatičke, pravopisne, rječničke i izgovorne norme književnog jezika s jedne strane i stilske osobitosti umjetničkog izraza s druge strane. »S gledišta gramatičkog (leksičkoga, ortoepskog i pravopisnog – također) pravilno je i dopušteno u jeziku sve što je općepriznato, tj. sve što je normirano. I obrnuto: nije pravilno, nije ni dopušteno sve ono što nije općepriznato, dakle što nije normirano. Sa stilističkog pak stajališta – sve što postoji u jeziku dobro je, ali nije jednako vrijedno. Dobro pod jednim jedinim uvjetom: da služi svrsi. A svrhe su u jeziku dvije temeljne: komunikativna i ekspresivna. Pod prvom razumijevamo ljudsko svakidašnje sporazumijevanje, priopćavanje misli; pod drugom razumijevamo izražavanje, ponajprije izražavanje osjećanja; u ovu drugu uključujemo i estetsku svrhu jezika, tj. izražavanje ljepote. Sa stilističkoga gledišta pogotovu je sve dopušteno što služi ekspresivnosti«, kako kaže Krunoslav Pranjić,6 koji kao ilustraciju za navedene tvrdnje daje niz vrlo zgodnih primjera iz djela hrvatskih književnika i iz tekstova tzv. objektivnog tipa. Sve se to može prihvatiti, ali se moramo zapitati što je onda s onim zahtjevom jezikoslovaca da treba pisati »kao što dobri pisci pišu» (Petar Skok) i s tvrdnjom koju također izriče Petar Skok: »Stvaraoci jezične kulture bili su, jesu još i sada i bit će u budućnosti veliki pisci.« Naime, čini se da je odstupanje (devijacija) od norme ili čak narušavanje norme kao svojstvo umjetničkog jezičnog izraza, umjetničkog stila, vrednije od poštivanja norme, što djeluje svakako paradoksalno. I kako protumačiti zahtjev da se piše kao što dobri pisci pišu? Jasno je da to ne znači oponašanje stila pojedinih dobrih pisaca, tj. nećemo pisati »šenoinski«, »matoševski«, »krležinski«, »šegedinovski«. Isto tako nećemo oponašati – u punom značenju te riječi – ni leksik velikih pisaca. Očito je zato da se pretpostavlja kako u izrazu dobrih pisaca postoji nešto što je iznad posebnih i povremenih tzv. odstupanja od norme kao stilskih značajki izraza. Zapravo, u izrazu velikih pisaca ima kudikamo manje odstupanja od »norme« nego u slabih pisaca, i to osobito poimamo ako izraz promatramo u njegovoj cjelovitosti. To ne znači da umjetnicima oduzimamo izraznu individualnost. Naprotiv, veće je umijeće postignuti izraznu individualnost ako ne odstupamo od jezičnih normi nego ako od njih odstupamo. Nisu slučajno najveći pisci i najmanje »individualni« ako individualnost mjerimo količinom odstupanja od normi. Stoga se ne može reći da je značajka umjetničkog stila odstupanje od jezičnih normi, već treba reći da je značajka umjetničkog stila najveće moguće približavanje jezičnoj normi. To su jezikoslovci dobro oćutjeli jer ne obrazlažu slučajno jezične norme gramatičke i rječničke) baš primjerima iz djela najboljih pisaca. Tu se onda i vidi temeljna zadaća stilistike. Ona ne treba biti skup stilističkih studija jer se time bavi književna kritika. Ona ne može biti teorija umjetničkoga književnog izraza niti može biti normativna u odnošaju na taj izraz. Ali ona može u mnoštvu posebnih umjetničkih jezičnih izraza pronaći ustrojstvene (strukturalne) jezične elemente značajne za neki jezik kao svestrano sredstvo izraza. Sigurno je da Šenoa i Šegedin pišu stilski različito ako na njihov izraz gledamo praktički i tehnički. Ali je isto tako sigurno da i Šenoa i Šegedin pišu istim jezikom, tj. hrvatskim, i da je moguće usporedbom pronaći u njihovim izrazima ono opće što dokazuje da je to isti jezik. Zabluda je ako se misli da su Šenoi i Šegedinu zajedničke u općem smislu samo tzv. čvrste norme – gramatičke i rječničke, a da i jedan i drugi od tih čvrstih normi odstupaju svaki na svoj osobit stilski način. Ni Šenoa ni Šegedin ne odstupaju ni od kakvih normi. Oni samo iz svoga materinskog jezika snagom svoga dara izabiru ono što im je potrebno i što je norma samo po sebi. Njihov izbor ne može biti devijacija. Sve što je iz jezika moguće izabrati isto je što i norma. Stilistika – ako želi da bude hrvatska i ako želi da bude sustav – opisuje i klasificira sve mogućnosti jezičnog izraza što su ih »otkrili« hrvatski književnici. Samim tim što su mogućnosti jezičnog izraza otkrivene u jezičnim umjetničkim djelima, možemo ih prihvatiti kao norme (tj. kao mogućnosti) svakog mogućeg budućeg izraza – i umjetničkog i neumjetničkog. Stilistika kao sustav ne može postupati drugačije od gramatike – izraz je temelj jedinoj i drugoj disciplini. Stilistika i gramatika nužno se prozirniju i nisu jedna ispod druge. Stilistika opisuje i sređuje mogućnosti jezičnog izraza, a gramatika tim mogućnostima daje značaj normativnosti bez hijerarhije.

Izrazne mogućnosti i jezične norme

Adolfo Weber Tkalčević iznosi kao primjer za gipkost i bogatstvo našeg izraza poznatu rečenicu Vidjeh jednu hrabru ženu, koja se može izreći na 24 načina. »Postoje dvadeset i četiri matematske mogućnosti da rasporedimo četiri riječi, a u našem jeziku, kako vidimo, postoje i dvadeset i četiri praktične mogućnosti da to ostvarimo.«7 Za stilistiku, dakle, sve dvadeset i četiri »praktične mogućnosti« da rasporedimo riječi vidjeh, jednu, hrabru i ženu predstavljaju stilske norme koje u stilističkom sustavu moraju biti jednakopravne. Izraz Vidjeh jednu hrabru ženu ne može stilski u jednoj sustavnoj stilistici biti vredniji ili manje vrijedan od izraza Ženu hrabru jednu vidjeh jer ne postoji opći kriterij po kojemu bi se jedan od tih dvaju izraza načelno mogao stilski favorizirati. Ako pisac A napiše Vidjeh jednu hrabru ženu, a pisac B Ženu hrabru jednu vidjeh, onda se može reći da je svaki pisac učinio individualni izbor, ali se ne može reći da je ijedan odstupio od norme. Gramatika će mogućnost Vidjeh jednu hrabru ženu uzeti možda kao sintaktički uzor, dakle kao najuobičajeniju normu, ali stilistika promatra sva 24 moguća izrazna oblika kao podjednako normativna i stilski jednakovrijedna. Čim se jedna od izraznih mogućnosti proglasi estetski vrednijom, prelazi se na područje stilističke kritike, tj. promatra se jedna od izraznih mogućnosti u odnošaju s umjetničkom izraznom cjelinom, dakle u odnošaju s konkretnom pjesmom, novelom, dramom, romanom i sl., a to već nije predmet stilistike kao sustava jezičnog izraza.

Struktura (ustrojstvo) svakog jezika pa tako i hrvatskog ima svoje imanentne granice koje najmanje prekoračuju baš umjetnici. U načelnom smislu umjetnici te granice uopće ne prekoračuju. Djeluje možda čudno, ali je činjenica da je tzv. pjesnički jezik najmanje »slobodan« baš zato što je strukturalno najdiscipliniraniji. A. B. Šimić bijaše u velikoj zabludi kad se pobunio protiv gramatike. On nije bio svjestan da se pobunio samo deklarativno, a stvarno je svojim pjesničkim izrazom snažno pridonio normiranju hrvatskog jezika, tj. svojom snažnom pjesničkom riječju on je unaprijedio hrvatski jezik baš u normativnu značenju. Književnici su čuvari i sređivači jezika, a ne njegovi narušavatelji ili osporavatelji. Što je književnik veći, to više ćuti ustrojstvo jezika kojim govori i piše, to su manje izrazne mogućnosti što su mu na raspolaganju, jer on u stvaralačkom procesu unaprijed odbacuje sve one mogućnosti koje ma i u najmanjoj mjeri odstupaju od jezičnog ustrojstva. Ako već govorimo o odstupanjima od normi, onda treba reći da je pjesnički jezik onaj jezični izraz u kojemu postoji najmanje moguće odstupanje od jezične norme. Kako se može vjerovati da temeljni normativni sustav nekog jezika treba tražiti u svakodnevnu, komunikativnu jeziku uopće, u jeziku tobože objektivnom i lišenom najboljega mogućeg izbora?! U kojem to komunikativnom i objektivnom jeziku? Jedino u onom što ga također karakterizira individualni izbor talentiranog govornika, talentiranog novinara, talentiranog i pametnog podnositelja izvještaja, činovnika u uredu, dakle samo u onom izrazu što sadrži ma i najmanji trag individualnog i stvaralačkog. Književnici su samo na vrhu ljestvice sposobnih da izabiru najbolji mogući izraz pa zato služe kao uzori, a ne zato što im je dana neka mistična sposobnost stvaranja izvan jezičnih normi i nasuprot normama. Htjeli to ili ne, književnici ne mogu biti protiv jezičnih normi i protiv gramatike s jednostavnog razloga što baš oni najviše pridonose stvaranju i sistematiziranju normi.

Samo se u prvi čas čini da su bezbrojne izrazne mogućnosti hrvatskog jezika pa da je iluzija vjerovati u to kako se može stvoriti sustavna opisna stilistika. Tkalčevićev primjer može zavesti jer nameće misao kako jedna rečenica od samo četiri riječi može biti izrečena u 24 »stila« i još da svaki od njih bude dobar. Međutim, čim imamo rečenicu u kojoj su enklitike i proklitike, a takvih ima u hrvatskom jeziku najviše, izrazne mogućnosti naglo se smanjuju. Rečenica Bio sam u gradu, dakle po broju riječi i po broju matematičkih mogućnosti rasporeda riječi jednaka Tkalčevićevu primjeru, ima daleko manje praktičnih izraznih mogućnosti. Može se još reći U gradu sam bio, U gradu bio sam i gotovo je s izraznim mogućnostima. Ograničenost izraznih mogućnosti daleko više možemo oćutjeti u složenim i visokoumjetničkim izrazima pa se tako još snažnije potvrđuje misao kako je umjetnički izraz najnormativniji jer najmanje podliježe promjenama. I tu se vidi dobra prilika za sustavnu stilistiku. Njoj je moguće na temelju stvarnog jezičnog izraza doista ustanoviti stilske tipove koji neće biti tako brojni da se ne bi mogli klasificirati. Samo se po sebi razumije da gramatika može i mora u toj klasifikaciji surađivati sa stilistikom, a ne smije biti stilistici suprotstavljena ili potčinjena.

Stilistika i jezična struktura

Buduća sustavna hrvatska stilistika mora temeljiti svoj sustav na duhu hrvatskoga jezičnog izraza, na duhu hrvatskog jezika. Naziv »duh jezika« nesumnjivo je u modernoj lingvistici donekle proskribiran, ali on je sigurno jedna jezična realnost, jezična indicija koju ne može i ne smije stilistika zapostaviti. Ništa ne smeta što se duh nekog jezika ne bi mogao potpuno ustanoviti objektivnom jezikoslovnom raščlambom i što taj naziv djeluje naoko mistično. »Sve zajedničko u jeziku čitavog naroda, u jeziku starih i suvremenih pisaca a bez tuđica – to je duh jezika, o kojem odlučuje čitav narod i svi pisci, a ne provincijalizmi niti osobine pisaca« glasi jedna definicija koja – iako djeluje prilično uopćeno – ipak može poslužiti kao temelj raspravljanju o duhu jezika. Sigurno je da duh nekog jezika čini ukupnost individualnih jezičnih izraza na tom jeziku u prostorno-vremenskom kontinuumu. Ne kaže se slučajno da neki izraz »nije u duhu jezika«, a da se pri tom ne mora misliti samo na to kako izraz ne udovoljava gramatičkim, riječničkim, pravopisnim i izgovornim normama. Duh hrvatskog jezika mogu oćutjeti i nepismeni Hrvati i oni Hrvati koji znače najveći domet umjetničkoga jezičnog izraza. Taj duh jezika ili ustrojstvo jezika granica je tzv. individualnom izboru jezičnih izraznih sredstava. Nemoguće je zamisliti takav individualni jezični izbor u hrvatskom jeziku, takav hrvatski stil dakle, koji bi se nalazio izvan hrvatskoga jezičnog ustrojstva, izvan strukture jezika. Zabluda je kad se misli da umjetnici riječi imaju pravo na devijacije od jezičnih normi. S obzirom na ustrojstvo hrvatskog jezika ni Miroslav Krleža ni Petar Šegedin nisu u nimalo pogodnijem položaju od nekog administrativnog manipulanta u uredu mjesne zajednice. Oni su svakako u položaju težem jer im njihova umjetnička jezična svijest ne dopušta one individualne stilske devijacije koje se ne bi mogle uklopiti u cjelokupnost hrvatskog jezičnog izraza. Administrativni manipulant, naprotiv, možda nenačitan, primitivan, bez izgrađenog jezičnog osjećaja u normativnom smislu, mirne će savjesti napisati dopis pun jezičnih grešaka što se mogu posve objektivno ustanoviti i utvrditi kao devijacije od jezičnog ustrojstva, od jezične norme. Za umjetnike se jednostavno može reći da daleko više poštuju ustrojstvo jezika kojim pišu nego što to čine administrativci. Ne može se dakle govoriti o administrativnom stilu »kao takvom«, nego o stilu administrativaca koji se ne znaju služiti jezikom tako dobro kao što to čine književnici ili dobri pisci uopće. Ne postoji onda ni hijerarhija stilova, već postoji samo hijerarhija onih koji pišu (ili govore).

Hrvatska se stilistika ne može obzirati isključivo na jezične norme koje bi tobože bile svojstvene nekom općem izrazu, izrazu neutralnom ili »svakodnevnom«. Ona može priznati samo jedinstveni normativni sustav hrvatskog jezika, podjednako obvezatan za svaki mogući individualni izraz – i umjetnički i neumjetnički. Bilo koje odstupanje od norme stilistika nužno mora ocijeniti kao jezičnu grešku, a ne kao izraznu individualnost ili čak kao posebnu estetsku ili stilsku vrijednost. Zablude u poimanjima što je to jezična norma javljale su se često zbog toga što su se pojedini pjesnički izrazi držali odstupanjima od norme zato što nisu bili uobičajeni u svakodnevnu govoru, a ne zato što bi bili suprotni gramatici, rječniku ili pravopisu. Cesarićev izraz Posve polako, u maglenom plaštu, jutros je ušla u selo (Kasna jesen) mogao bi se označiti kao odstupanje od norme ako kao kriterij za odstupanje od normativnosti prihvatimo činjenicu da mi u svakodnevnom ophođenju ne bismo za dolazak kasne jeseni rekli tako kao što je rekao Cesarić ili kao što govore drugi pjesnici. Ipak ta empirijska razlika između Cesarićeva izraza i našega svakodnevnog izraza u vezi s dolaskom kasne jeseni ne treba zbunjivati sustavnu stilistiku. Stilistika u Cesarićevu izrazu vidi samo jednu izraznu mogućnost, svrsishodniju u njegovoj pjesmi Kasna jesen od drugih izraznih mogućnosti, ali mogućnost isto tako normativnu kao što su i mogućnosti došla je kasna jesen, evo nam kasne jeseni i sl., koje bi bile svojstvene i nekom nepjesničkom izrazu. Cesarić nikako ne remeti ustrojstvo hrvatskog jezika, on to ustrojstvo produbljuje i proširuje, on ga »otkriva« i potvrđuje, pa je onda njegov izraz za dolazak kasne jeseni normativniji od izraza u svakodnevnom govoru. Ne normativan tako da ga treba doslovce primijeniti u svakodnevnom ophođenju, nego normativan tako da ga treba uzeti kao jezični uzor kako bismo što bolje objasnili strukturu hrvatskog jezika. Stilistici dakle nije potreban umjetnički jezični izraz radi toga da bi u njemu otkrila neke osobitosti ili odstupanje od »normalnog« jezika, već zato da bi u tom izrazu pronašla uzore najveće moguće normativnosti, pojmljene kao elemente ustrojstva ili duha nekog jezika. Stoga i Desničin izraz Ne ćeš ti poginuti, nego ćeš naprosto biti poginut! što ga Krunoslav Pranjić navodi kao primjer stvaralačkog narušavanja jezične norme – jer »poginuti nije prelazan glagol, nema objekta u akuzativu, ne može uopće imati objekta. Prema gramatičkoj normi ne bi mogao, ne bi smio imati ni pasiva«8 – nije zapravo narušavanje ustrojstva hrvatskog jezika iako u »normalnom« govoru, po tzv. normativnoj gramatici, nećemo od glagola poginuti tvori participa pasivnog. Neuobičajeni izraz ti ćeš biti poginut nema nikakve strukturne osobitosti ako ga usporedimo s »uobičajenim« izrazima kao što su npr. izrazi ti ćeš biti podignut, ti ćeš biti pognut, ti ćeš biti sagnut i si. On nije ništa strukturno specifičniji od pasivnih participa crknut ili krepan na primjer. Sustavna stilistika ne smije upasti u zamku da izraze koji se zbog bilo kojeg razloga mogu promatrati kao »odstupanja« od norme proglasi izražajnijima ili više stvaralačkima od onih izraza koji ne znače »odstupanje« od jezične norme. Ne može se načelno prihvatiti poimanje da bi devijacija od jezične norme – ma i u iznimnim slučajevima – mogla u stilskom smislu više vrijediti od poštivanja jezične norme. Ako bi stilistika počivala na takvu poimanju, onda i sustav jezičnih normi gubi svaki razlog postojanja. Ne može kao temelj stilskim proučavanjima biti prihvaćen bilo koji sustav jezičnih normi kojima bi se bilo koji izraz mogao pretpostaviti ili suprotstaviti. Pravo na opstojnost u bilo kojem »stilu« mogu imati samo oni izrazi koji su normativni u odnošaju na strukturu jezika.

Stilistika i jezik prošlosti

Stilističare je zbunjivalo pitanje odnošaja stilistike prema jeziku prošlosti. Naime, ako individualni izraz promatramo kao odstupanje od neke uobičajene, »kolektivne« jezične norme, onda je doista teško vršiti stilske raščlambe starijih književnih djela jer je nemoguće uspostaviti kolektivnu i uobičajenu jezičnu normu prošlosti prema kojoj bi se takva djela promatrala kao »odstupanje«. Kako da pjesme Džore Držića stilski raščlanjujemo drugačije nego u odnošaju prema našem današnjem sustavu kolektivnih jezičnih normi? Samo što tada uvijek prijeti opasnost da izraz nekog pjesnika iz prošlosti proglasimo individualnom stilskom osobitosti ili devijacijom iako je možda taj izraz bio u vrijeme pjesnikova stvaranja uobičajen i u »normalnom« jeziku. Lucićevi stihovi

Pri rumenih njeje usti
ostao bi kuralj zada

iz pjesme Jur nijedna na svit vila počesto su današnjem prosječnom čitatelju nedostatno jasni pa mu treba najprije protumačiti kako je to usporedba između djevojčinih rumenih usana i koralja koji bi u toj usporedbi – iako je poznat po intenzivno rumenoj boji – izvukao kraći kraj jer ipak nije tako rumen kao djevojčine usne. Lucićeve stihove ne možemo »prevesti« na današnju uobičajenu jezičnu normu tako da kažemo npr.

Uz rumene njene usne
ostao bi koralj straga

jer bi to djelovalo smiješno, a ako bismo na primjer rekli

I koralj bi zaostao za rumenilom njenih usana,

onda bismo pokvarili vrlo uspio Lucićev pjesnički izraz. Sve nas to navodi da pomislimo kako je Lucićeva uspjela pjesnička usporedba stvaralačko odstupanje od jezične norme, od »normalnog« jezika. Međutim, iako je sigurno da je Lucićev izraz i umjetnički i stvaralački, nipošto ne mora biti sigurno da je taj izraz odstupanje od uobičajene jezične norme u Lucićevo vrijeme. Treba vjerovati u to da su Lucićevi suvremenici poimali te stihove bez ikakva tumačenja i »prevođenja« na »normalni« jezik. Napokon, treba postaviti pitanje jesu li spomenuti Lucićevi stihovi čak i prema današnjoj jezičnoj normi takvi da bismo ih promatrali kao odstupanje ili izraznu osobitost. Oni se još uvijek – iako su pisani u sklopu čakavskoga jezičnog izraza u XVI stoljeću – i danas ćute kao stihovi što ne odstupaju od ustrojstva hrvatskoga jezičnog izraza pa onda i nije slučajno što su oni pjesnički »neprevodivi« na današnji jezik kao što bi recimo mogli biti prevodivi da su napisani na ruskom jeziku.

Proučavanje integriteta hrvatskoga jezičnog izraza vrijedi osobito za hrvatsku stilistiku jer se ona ne može temeljiti samo na štokavskom jezičnom izrazu. Bogat izraz na čakavskom i kajkavskom književnom jeziku ne može biti isključen iz hrvatske stilistike. Problemi su, dakle, mnogostruki i složeni. Maretićeva Stilistika sve je te probleme automatski riješila budući da je – kao što smo vidjeli – postavila samo opća načela dobra stila, a u tzv. poetiku nije se pačala. Suvremena hrvatska stilistika ne može se nikako osloniti na neka opća načela dobra stila može, dakle, biti maretićevska), već treba uspostaviti stilsku tipologiju na temelju proučavanja hrvatskoga jezičnog izraza od Baščanske ploče do danas, jezičnog izraza štokavskog, čakavskog i kajkavskog, ijekavskog, ikavskog i ekavskog. Kad lingvistika posve razložno govori o hrvatskom jeziku kao cjelovitosti i pri tom ga promatra sinkronijski i dijakronijski, nema razloga da to ne učini i buduća hrvatska stilistika. Lingvistika kaže da je npr. čakavsko narječje narječje hrvatskog jezika i tu ne misli samo na čakavsko narječje kojim danas govore Hrvati čakavci, nego misli i na onu čakavštinu kojom je Marko Marulić 1501. napisao Juditu, i na onu čakavštinu kojom su govorili Marulićevi suvremenici. Ako dakle lingvistika kao znanstvena disciplina može hrvatski jezik promatrati kao prostorno-vremenski jezični integritet, onda stilistika treba »iskoristiti« lingvistiku.

U tom izraznom jedinstvu u mnoštvu, zapravo u stilističkom uspostavljaju jedinstva u mnoštvu, može buduća hrvatska stilistika možda naći svoju dobru priliku.