Skica za dužnu studiju

Umjetnost riječi, br. 3 (1985)

Književni historik, kritik i stilistički interpretator žive iz druge i od druge ruke; njima pjesma, roman ili drama treba da su dani; književna povijest, kritika te interpretacija postoje zahvaljujući tuđem geniju; no povijest (književna), kritika te interpretacija mogu i same postati književnošću: temeljem stilske vlastitosti. Sainte-Beuve po svojim kritikama pripada francuskoj književnosti. Književni historik, kritik i stilistički interpretator, profesor Ivo Frangeš, hrvatski je Sainte-Beuve; svojim književnopovijesnim studijama, kritikama te stilističkim interpretacijama on zacijelo pripada hrvatskoj književnosti vrlinom svoje stilske samosvojnosti; stilist i stilističar u njemu su neodvojivi. U članku se imenuju, ilustriraju te komentiraju četiri moguće paradigme što tvore Frangešovu stilematiku:

• klasična pučka štokavština (s pripadnim joj orijentalizmima) kao supstrat;
• izboji njegove rimske i romanske naobrazbe, kao adstrat;
• urbani njegov jezički senzibilitet i pjesnička dispozicija
• te spoznajni doseg njegovih univerzalnih iskaza, sve troje ovo posljednje kao superstrati.

Zao je usud i književnome historiku, i kritičaru, i interpretatoru (stilističkome i inome) da su osuđeni na pisanje o drugima; engleski bi se ovo posljednje još pregnantnije dalo izraziti: to write about. No da stilsko tvoraštvo i stilska osobnost iznimljuju pojedinca do dioništva u kojoj književnosti, to je za Frangeša u hrvatskoj književnosti već uvodno ustvrđeno; globalno, u našoj se suvremenosti, kao nikad dosad, u pisanju o književnosti razvila vrst komplementarne pošasti: čitanje prikaza i kritika o knjigama radije negoli knjiga samih; tako se onda o književnosti ne sudi više iz već nepouzdane druge ruke, nego iz treće, iz rukine ruke – da kažem; zadušu je to ne činiti s knjigama Frangešovim.

U pedesetak naslova zabilježenih pod naslovom Važnija literatura o Ivi Frangešu, u knj. 119. izdanja Pet stoljeća hrvatske književnosti: Ivo Frangeš, Izabrana djela, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb 1980 (a svi će navodi biti iz te knjige s obilježbom broja stranica, i sva će isticanja u njima biti moja, K. P.), gotovo da nije nijednoga da se neće mimogred ili pak in extenso osvrnuti upravo na flagrantnu Frangešovu kvalitetu pisanja; na njegovu stilsku svojstvenost; uvodnik Aleksandra Flakera napose je istaknuo:

Kad se govori o Frangešu, osobito u krugovima koje manje zanimaju metodološke pretpostavke znanstvenog djelovanja književnog historičara, ističu se kao njegove, na prvi pogled uočljive vrline: jezično umijeće, kultiviranost govora i stila, koja posebno dolazi do izražaja u njegovim javnim nastupima, od predavanja na Sveučilištu do prigodnih govora u povodu pojedinih književnih jubileja ali i do istupa na znanstvenim skupovima i kongresima. Fasciniranost Frangešovim jezikom istaći će i svaki čitalac njegovih radova, pa se često naglašava njegov esejizam, čak i na štetu uočavanja znanstvenih vrijednosti i tekstova koji imaju prvenstveno istraživačku namjenu. Jezično umijeće Frangešovo kao da najpotpunije odgovara onom idealu koji je još uvijek nazočan u svijesti hrvatske kulturne sredine, a koji se dade formulirati krilaticom kako o lijepoj književnosti valja lijepo i pisati odnosno kako je književnokritički čin ujedno i sam estetski čin. (7/8)

Kao da nije: književnokritički čin ujedno i estetski? Pa ako svaki i nije, Frangešov to zacijelo jest.

Ako nije horribile auditu, neće biti ni horribile dictu: dva nauka polazio je Frangeš zarana (nije zazorno otkriti da je tada bio asistent tridesetogodišnjak) dok je prevodio klasiku književne (= duhovne = kulturne) historiografije: Francesco de Sanctis, Storia della letteratura italiana, 1870 (Povijest talijanske književnosti, izd. Matica hrvatska, Zagreb 1955); nauk stilske perfekcije izvorniku kongenijalan, i nauk gnomičkoga sažimanja u iskaz zvan univerzalni:

Ci incalza ancora l’accademia, l’Arcadia, il classicismo e il romanticismo. Continua l’enfasi e la retorica, argomento di poca serietà di studi e di vita. Viviamo molto sul nostro passato e del lavoro altrui. Non ci è vita nostra e lavoro nostro. E da’ nostri vanti s’intravede la coscienza della inferiorità. (Edizioni »A. Barion«, p. 365)

Kad ne bi Frangeš (a kako da ne bi?) požurio bih se da svojatam komentar ja, o tome koliko profetski aktualno mogu da zazvuče završne riječi mudroga talijanskog južnjaka, u Frangešovu uzornu prijevodu:

Još nas prati akademija, Arkadija, klasicizam i romantizam. Još traje emfaza i retorika, a to je neozbiljnost nauke i života. Živimo odviše naslonjeni na svoju prošlost i na tuđ rad. Nema još našega života i našega rada. A iz našega hvalisanja nazire se svijest o našoj inferiornosti. (651)

A i druge, uvodno već imenovane, stavke iz repertoara Frangešove majstorske stilematike već su in nuce u ovome prijevodu, primjerice u ovom ulomku:

Ali, i firentinska mudrost i napuljska mašta, bile su podjednako sumnjive Crkvi i Španjolskoj. Knjiga prirode bila je zabranjeno štivo, a tko ga je čitao bio je heretik, odnosno ateist. Prvi je nastradao Campanella [...] Proglasili su ga... piscem djela De tribus impostoribus, Mose, Christo et Mahumed (»O trojici varalica, Mojsiju, Kristu i Muhamedu«), koje je bilo tiskano trideset godina prije njegova rođenja. Reklo mu se, da je htio osnovati republiku uz pomoć Turaka, da je heretik, da ispovijeda opasnu nauku, da ne vjeruje u Boga. Uzalud je napisao djela Della monarchia (»O monarhiji«), Ateismo vinto (»Pobijeđeni ateizam«) i Disputa antiluterana (»Protivluteranska rasprava«). Bio je osuđen i od Rima i od Španjolske, kao buntovnik i heretik i držan u tamnici dvadeset i sedam godina, sedam puta udaran na muke. (519)

U izvorniku:

Ma saviezza fiorentina e immaginazione napoletana erano del pari sospette a Chiesa e Spagna. II libro della natura era libro proibito, e chi vi leggeva era eretico o ateo. Prima ci capitò Campanella. [...] Lo si fece autore del libro De tribus impostoribus, Mose, Christo et Mahumed, stampato trent’anni prima ch’ei nas cesse. Fu detto che voleva fondar la repubblica con l’aiuto de ‘turchi, e che era un eretico, e aveva dottrina pericolosa, e non credeva a Dio. Invano scrisse Della monarchia e l’Ateismo vinto e la Disputa antiluterana. Fu condannato da Roma e da Spagna, ribelle ed eretico, e tenuto in prigione ventisette anni, sottoposto alla tortura sette volte. (216)

U nerevidiranu otisku stoji: Knjiga prirode bila je zabranjena knjiga; doslovno kako i u izvorniku: Il libro della natura era libro proibito; prevodilac je (I. F.) interventno zabranjenu knjigu odmijenio u: zabranjeno štivo izrazu davši natprevođenjsku patinu; jednako kao što je interventnim izrazom izvorno sottoposto alla tortura od stavljan na muke, i opet natprevodilački preokrenuo u kudikamo snažniji udaran na muke ostavši vjeran jednakovrednosti sadržaja, a znatno ojačavši vrijednost izraza prema modelu štokavske pučke klasike tipa: Džulek bego od Stambola grada/svake ni (=nam) je muke udario. Sve kad i znamo onu duhovitu talijansku krilaticu o prevodiocu-izdajniku što izražava dvojbu o mogućnosti jednakovredna prevođenja s jezika u jezik (i samu nikako prevodljivu na razini izraza): traduttore-traditore, za Frangešovo prevođenje s talijanskoga moglo bi se reći traduttore – commendatore!

Spomenuta je bila i kultiviranost Frangešova govornoga stila te fasciniranost njegovih slušatelja/čitatelja tom njegovom vrlinom; i to, ali i više od toga: još je »mladi« Frangeš u prevodiočevoj napomeni Francesco de Sanctis karakterizirao – rekao bih: uprav autopsihogramski – autora rečene (nenadmašene) Povijesti:

uza sve gramatičke i estetske analize, upravo zahvaljujući njima, znao je de Sanctis u svoje đake udahnuti najznačajniju vrednotu svake nastave: svijest o povezanosti nauke sa životom i problemima vlastitoga naroda. (715), a isticanje je i opet moje, jer: to su vrednote i »mlada« i »zrela« Frangeša profesora/predavača. U istoj prevodiočevoj napomeni još je pregršt Frangešovih karakterizacija (koje jednakovredno možemo primijeniti i na njega sama); ovakvih: da je de Sanctis vladao golemom načitanošću i poznavanjem književnih djela; da je i prihvatio i ujedno odbio Hegelovu misao; prihvatio: da je umjetnost razvoj ideje; odbio: da će umjetnost nestati kad misao ostvari potpunu vlast nad idejom; i zaključno, Frangešovim pogovoriteljskim riječima:

Međutim, ono što je kod de Sanctisa novo, jest svijest da svako umjetničko djelo krije u sebi ključ za vlastito razumijevanje, i da kritika djela treba da pođe od djela samoga odbacujući sve ono što može biti i vrijedno i zanimljivo, ali nije bitno i ne objašnjava djelo. (716) Ne prepoznajemo li tu barem za pol stoljeća anticipirane ideje stilističke kritike?

Štokavski (klasični, pučki) supstrat manifestira se u Frangešovu pisanju višeliko, ponekad u teško ulovljivim prijeljevima, npr. prozodijskim, kao kad u tekstu namjerno bilježi prozodem naglaska:

Što dakle preostaje stilistici? Ili da prizna još jednu drúgu svoju, estetsku, književnu stilistiku [...] ili da, kad se radi o književnom djelu i o njegovu ocjenjivanju, prizna da se toj delikatnoj operaciji može pristupiti s više polaznih točaka: od sadržaja, motiva, jezika, kompozicije, kulturne povijesti; povijesti uopće, ukratko od svega onoga čime je djelo determinirano. (Lingvistička stilistika Giacoma Devota, u: Stilističke studije Naprijed, Zagreb 1959, str. 66) Može li se u akademskome diskursu, k tome još nabijenu metajezičkim ezoterizmima, rabiti za jednu učenu disciplinu izraz drúga koji značenjskom deminutivnošću gotovo da intimistički folklorno tepa? Može tko umije (I. F. može).

Drugi je primjer istoga postupka kad Frangeš opisuje Draženovićevo pisanje: »pustiti riječi da padaju same – pokrenute vlastitom težinom, nekako neizbježno, údesno«; dakako da je tu naglasni znak da bi osigurao značenje kao sudbinskoga, kobnog, fatalnoga padanja Draženovićevih riječi; a mogući prozodijski ostvaraj ove riječi kao ȕdesno bio bi kalamburska dosjetka s banaliziranom polit-ideologijskom konotacijom! A zašto ne i to? Htjednuta ili ne, ona je čak kontekstualno moguća, istina i opet kao: kalambur.

Jedno Frangeš nije nikad u svome pisanju: jezički (a ni ini koji) dogmatik. Neutralan jedan, biografijsko enumeracijski kontekst:

Za banovanja Jelačićeva obnaša Mažuranić različite značajne dužnosti: tijekom 1848. on je perovođa banskoga povjerenstva i sastavljač pretežnog djela javnih proglasa; 1849. nalazi se u Beču, kao član hrvatske delegacije, dok 1850. Jelačić ishoduje njegovo imenovanje generalnim prokuratorom za Hrvatsku i Slavoniju; naskoro zatim postaje državni nadodvjetnik i na toj dužnosti ostaje sve do pada apsolutizma, točnije do 1860. Godine 1851. odbornik je, a 1858–1872. predsjednik Matice ilirske. Potkraj 1860. nakon povratka ustava, imenovan je Mažuranić za predsjednika »dvorskog dikasterija za Hrvatsku i Slavoniju«, naredne godine sudjeluje u poznatom Saboru od 1861, ostaje kancelar do 1865, kad se povlači iz javnog života. (141: Umjetnost Ivana Mažuranića)

Započevši klasičnim štokavskim onim vremenskim za, on ima instrumentalno (klasično) imenovanje generalnim prokuratorom, odmah zatim ima urbano standardni predikatni nominativ: postaje državni nadodvjetnik, da uz particip trpni ne ponavlja mehaničku analogiju predikatnoga instrumentala već ima predikatni genitiv s prijedlogom: imenovan je Mažuranić za predsjednika. Prilika je reći kako Frangešov stilistički laboratorij štuje drevno: Est modus in rebus!

A vrhunac je razuđenosti vokabularskoga Frangešova atlasa kad u istome kontekstu svoje interpretacije (U avliji, u prokletoj; 474. i passim gdje inventivno, bugaršćičkim modelom ponavlja prijedlog Andrićeva izvornoga naslova) kad naizmjence rabi te orijentalizam u spomen kako je fra Petar navijanjem satovima davao »kuvet« (= snagu), te latinistički evropeizam »konvertit« za Karađoza kao grotesknu figuru turskog Schattentheatera (= kazališna igra sa sjenama, što gotovo isto znači i turski karađoz = kazališna predstava s obojenim figurama).

Jednako se višeliko manifestira u Frangešovoj stilematici i adstrat rimsko-romanske (evropske) kulture, najprepoznatljivije i opet u vokabularu: tako se primjerice u njega oksimoronski frazeologizam candida obscuritas kategorijalno invertno prevodi kao mrkla bjelina, pjesnički zanos se ponavlja u usporednu, i to pojačajnu prijevodu kao furor poeticus, godine naukovanja i ljudska sudbina se uopće ne prevode (Lehrjahre, condition humaine), a izraz in medio virtus tek se u širem kontekstu vraća eho-prijevodom slobodnije preinake kao srednji put najbolji izbor, dok se igra s poznatom smrću izjednačavateljicom (mors nivelatrix) dovitljivo sparuje sa nix nivelatrix (snijeg koji da izjednačuje), i to u interpretaciji motiva fra Petrova pogreba U avliji, u prokletoj (u Prokletoj avliji), da se nijedan frazem ne prevede. Itd. i sl. uporabna bi se tipologija dala još detaljističkije provesti i stilistički vrednovati.

Kao primjer za tvrdnju o superstratnoj stilematici Frangešovoj, što posvjedočuje njegov urbani jezički senzibilitet i pjesničku dispoziciju, poslužit će ulomak teksta, ovaj:

To kako se Filip nekoć davno, kao šesnaestogodišnjak, zaputio »frajlama«, ta njegova težnja da se, još kao dječak »zablati« dokraja i time, zapravo otkupi i objasni sam sebi; ta sugestivna – koloristička i zvučna – slika njegova »sentimentalnog odgoja«; ta njegova težnja za oslobođenjem od vlastite (bolje reći: majčine) nejasne i mutne situacije, a zapravo sve dublje upadanje u nju; to sablasno, ritmičko navraćanje užasne tematske riječi »frajle«; i konačno, ta stravična likovna tema ženskog trbuha, pa izbezumljen bijeg sa srebrom forinte u ušima – sve to nije samo izvrsna literatura nego i jedna od ključnih situacija ove drame. (U potrazi za izgubljenim djetinjstvom, Nekoliko paralela uz Povratak Filipa Latinovicza, 393)

Strukturna euritmička homolognost s Krležinim jednim ulomkom iz Povratka razaznajiva je i vizualno i akustički, osobito kad se razabere da im je kompozicijsko načelo jednako: kontrapunktno variranje nekoliko motiva/tema osobito stilotvornim to /ta /to: tu /tamo /pokraj i njihovo svođenje u kadencu stilotvomim homologonom sve to (u Frangeša): Sve sami (u Krleže).

Tu Filipove slike, knjige, studije, essayi o slikarstvu, o problemima boje, o stvaralačkim poticajima svjetlosti, a tamo košnice i slamnate kolibe i spavaći vagoni brzog vlaka! Tu njegove morbidne ideje o ženstvu, a pokraj njega čeka njegov kočijaš na morske jelene. Nekakvi debeli crkveni dostojanstvenici kao astmatični ljubavnici u roketama i ljubičastoj svih, koji rađaju nezakonitu slugansku djecu s trafikanticama, male životne prilike s razornim djelovanjem. Sve sami isprerovani mravinjaci, truli krovovi, gnjili grobovi! (68, Sabrana djela, sv. 3, izd. Zora, Zagreb 1969)

»Prijelazni« ilustracijski oblik od poetskoga ka misaonom, univerzalizacijskom u Frangešovu stilu zastupat će ovaj navod:

Živimo u velikoj povijesnoj Avliji, i svatko od nas pronosi kroz njezin mrak tanko, treperavo kandioce [sic! K. P.] svoje priče, svoje vizije života. Lutamo kroz neosvijetljene prostore, kroz labirinte pojedinačnih avlija, a jedino za čim žudimo jest oživotvorenje dodira s čovjekom. Da ispričamo i saslušamo. Priča se s pričom dodiruje, sudara, pomiruje. (482: U avliji, u prokletoj, Priča i egzistencija u Andrićevoj umjetnosti)

Univerzalizacijskim segmentima u Frangešovim tekstovima osim konstatacije o njihovoj stilematičnosti i stilotvornosti inih komentara ne bih dodavao; neka o svojemu spoznajnom dosegu svjedoče svakom čitatelju ponaosob; odabrat ću tek njih nekoliko, što s užim – što sa većim kontekstom.

Iz Umjetnosti Ivana Mažuranića:

Ali se, kao i uvijek, vrijednosti i značenje jednoga pjesničkoga djela ne mjere količinom teksta nego snagom umjetničke evokacije. (142)

I kasnije je Mažuranić [nakon 1848, K. P.] kao po nekom nepisanom pravilu, na prvome mjestu, on je vrhovni državni tužilac, kancelar i ban. No to je već slom pjesnika. (152, isticao K. P.)

Riječ mora u tekstu dobiti novu, umjetničku dimenziju, ali mora još prije toga, tako reći pred tekstom, biti obremenjena evokativnim funkcijama. Bolje rečeno, u književnom jeziku riječ nije nakit nego sama bit umjetničkog izraza. (164)

Iz U avliji, u prokletoj:

Na početku Proklete avlije, u sobama jučer pokopanog fra Petra, obavlja se inventura, ostavinska rasprava, kakvih je književnost prepuna. (Uostalom, čitava literatura i nije drugo doli ostavinska rasprava). 474

Pričanje je naša obrana od života i pobjeda nad njim; slušanje pak potvrda da tuđu viziju možemo primiti kao svoju. Da smo sposobni osjećati, suosjećati s drugima. (476)

Ćamil se ne identificira s Džemom zato što je on sultan, pretendent na prijestolje (– to je verzija njegovih progonitelja i ispitivača), nego zato jer je Džem simbol pravde, simbol neravne i unaprijed izgubljene bitke što je pravda i plemenitost od pamtivijeka vode s grubom, samouvjerenom pragmom. (484)

Jer granica između slobode i ropstva nije u onome metru zida, nego u nepravdi koja pravednika baca s onu stranu te iste proklete, zlokobne zidine, iza koje jasno postaje fra Petru da je civitas Dei poetska fikcija, a da je jedina moća realnost ona nepodnošljiva, ponižavajuća civitas diaboli. (ibid.)

Jer svatko je svoj sultan unutar svoje makar kako male sudbine, i svatko biva svrgnut samo sa svoga prijestolja, čak i kad je ono obični tronožac. Samo tako živimo: prisvajajući vlastiti kontekst života, podvrgavajući ga sebi, svojim potrebama i svojim snovima. A Džem? Silno je carstvo bilo mjera njegova konteksta, i samo je u njemu on mogao naći smisao svog djelovanja. I daje ostao u njemu, čak i manje nego sultan, možda bi – redukcijom koju su kadri provesti samo jaki duhovi – uspio pronaći nove granice i nove relacije. No prešavši zid svoga svijeta, izručivši se neprijateljskom svijetu kao sultan, ili bar sultanski pretendent, nije on više mogao biti ništa drugo. Uloga je trajna, maska se zalijepila za lice, čovjek je žrtva svoje sudbine. Magistralna stranica Andrićeve skandirane proze ujedno je i centralna u čitavom djelu; alegorija je potpuna. Nije samo Ćamil postao Džem; ne: svatko u Džemu, prema vlastitim proporcijama, nalazi vlastiti udes. (486)

*

Što se invencije, što se elegancije, što se sugestivnosti, što klasičnosti se i modernosti ujedno u hrvatskome književnom izrazu tiče – da se ovrednuje stil Ive Frangeša, uteći ću se pozajmnici metajezika matematičkoga: komutaciji (postupku primjenjivanu i u njegovim »rođenim« stilističkim interpretacijama i kritikama); poentirao je naš interpretator (i kritik) svoju studiju Umjetnost Ivana Mažuranića (u »Forumu«, 1964) ovim finalom:

Vrijeme je prijatelj prave umjetnosti. Kako sazrijevamo individualno, naš je Mažuranić sve zreliji; kako sazrijevamo nacionalno, naš je Mažuranić sve veći. Svatko od nas ima svoga Mažuranića, Mažuranić nas sve. (165)

Pretkažljiva je komutacija, no ipak ću je izvesti, kibernetički rečeno: zalihosno, a pučki pak, prema tome nemetajezički rečeno: izvesti zališno, no svejedno ću je dokrajčiti, komutaciju, poradi (dopustljive li?) prisne inačice: Svatko od nas ima svoga Frangeša, Ivo nas sve!

Zgoda je prigodna (riječ je tu o šezdesetipetome godištu svečarovu) pa bih – po navadi – jednu zdravicu, i to lak--o razaznajivo ukodiran kajkavskoštokavskočakavski cocktail:

Retki Ti se jošter ijadili, gosparu Ivo!