Studij stilistike

Reci mi da pišeš kao...

Tapka majka / Govor majke uloge / Moć majčina govora / Ono majčino izrečeno

1)

Tapka majka
zarobljena
ciganka
nošenja fleš
tegljenje
podno i okolo
kesni leš

zakrp krpu
kradno čučanje
ples nevinosti
sočno zvučanje
nožem okrznut nokat
skladno krčanje

tamna
mamna
noktima besramna
kakva mama
mlada akva
dječaku takva

2) Govor majke uloge

Gledam te i stojim iza prašnjavih crvenih zastora. Okupani vremenom – već desetljećima dio su kazališta, pružaju se i sakupljaju kao da raspoznaju STVARNOST i UMJETNOST. Ti, glumico, duboko uzdišeš. Valja se pripremiti za ulogu (nije lako glumiti Ciganku). U torbi je Notre-Dame de Paris, jer ta, vječito važna, uloga zahtijeva pripremu. Raspustila si kosu i obukla šarenu haljinu, a ruke i gležnjeve ukrasila nakitom. Palcem si zakopčala svaku narukvicu, ali se oštri metal zario ispod nokta. Treba početi vježbati monolog...

»Ne ostavljaj me, ne ostavljaj me«... To moraš reći, započeti s tekstom koji si naučila napamet. Uživi se u ulogu. Ne mogu, ne mogu. Ah! Progovorila si. Sada samo moraš početi glumiti. Ne mogu, ne mogu. Govoriš i hodaš daskama, ali moraš – pa pojela bi sve glumce koji su danas na sceni kada bi se malo potrudila. Ja sam Ciganka. Ja sam Ciganka. Ja spavam okružena lutkama od platna. Svaka lutka ima posebnu priču. Ah! Pa ti i dalje pričaš, ali nikako tekst monologa. »Ne ostavljaj me, ja ne znam kuda dalje« Tako bi moglo ići. Lutke me progone i guše. Ja sam opkoljena. Mene poderu i zakrpaju svaki dan. Ispod stola držeći nož, skrivam se od onih koji su me ukrali. Na noktima mi polumjeseci govore o nebeskom soku posljednjeg dana, a ja plačem. Tebi ću pokazati svoje palčeve, dječače, a ti me besramno pogledaj. Eto, ipak izlaze zvukovi, ali gase se svjetla pozornice, ja ti više ne mogu pomoći...

3) Moć majčina govora

Danas se vratila ranije, odloži čizme na pod vlažne sobe, sjede i sjeti se majčina govorenja. Njen suhi i hrapavi glas poče odzvanjati u glavi.

– Vrazi te ciganski odnijeli i smeće koje donosiš.

Mrzila je nered što ga donosi u kuću, ali se u njenim rukama osjećala ljubav kada bi prste provlačila kroz crnkastu kosu. Znale su se svađati, ali bi sobu brzo nakon toga ispunio miris krivnje. Jedina je uspomena na nju blijeda, trošna, sirotinjska odjeća.

Dijete bijaše sakupljač i življaše u skupinama zajedno sa svojim lutkama, vrećama, stvarima. Šeta, korača, trči bijelim svijetom kao magla. Drijema, spava i sniva okružena masom koju prenosi iz života u život. Opkoljena pokušava spoznati slobodu. Nježna tlapnja postojanja tare joj obraze. Čas je Luna, a onda Feba. Vječito poderana, uprljana, zapuštena. Hladan nož ne pomaže, bol se nadvio kao taman oblak. Istinu ispijaše, ali ona ne nosi svježinu, nego paklenu moć spoznaje. Po noktima se prepoznaje nježno djetinjstvo. Mladićima će uvijek pokazati nokte, čiste, uredne, mlade.

4) Ono majčino izrečeno

OSOBE

MAJKA, 49 godina
DJEVOJKA, 20 godina
MILJENKO, 32 godine
MIRA (MILJENKOVA ŽENA), 30 godina

Obiteljska kuća, dnevni boravak. Majka i kći sjede svaka na svom naslonjaču. Djevojka čita časopis, majka pije popodnevni čaj.

MAJKA: Kako je bilo na rođendanu?

DJEVOJKA: U redu.

MAJKA: Čujem da Francuzi izvode opet izvode neke pokuse na životinjama. Majmunski idioti.

DJEVOJKA: Oni su častan narod.

MAJKA: Kojeg vraga čitaš?

DJEVOJKA: Je li važno?

MAJKA: Nije. Pitam iz pristojnosti. Ne zanima me što čitaš, a ni kako je na rođendanu.

Djevojka se nasmije.

Djevojka sjedi za pisaćim stolom svoje sobe i nešto crta po papiru. Dovršen crtež ljepljivom trakom lijepi na ormar. Soba je krcata crtežima, skicama, papirima. Majka stenje nekoliko minuta u kupaonici, a nakon toga se začuje nekoliko udaraca rukom od mašinu za rublje, a onda i glasan smijeh.

Spavaća soba. Miljenko leži u krevetu, Mira slaže odjeću u ormar.

MILJENKO: Puna mi je kapa tih idiota. Svaki vrišti na pomisao da nešto uradi.

MIRA: Sam si kriv. Budi oštriji.

Nastavlja slagati odjeću.

MILJENKO: Pošteno me izazivaš. Znaš da sam pod stresom.

Baca je na krevet i šamara. Oblači se i odlazi.

Djevojka pleše u sobi. U pozadini Nirvanina pjesma Stay Away, u ruci čaša s pivom. U kuću ulazi majka, čuje se muški glas. Malo kasnije i vrisak u sobi, a potom i glasno zatvaranje vrata. U sobu ulazi majka. Kosa raščupana, na licu razmazani crveni karmin.

MAJKA: Ciganska tvorevino, kakvo je ovo smeće što ga tegliš i razvlačiš od praiskona. Hodaš poderana, izderana, smrdljiva. Poskidaj te postere golih žena, netko će doći i vidjeti. Kako možeš zaspati okružena ovim smradom i kesama smeća.

Djevojka sada pada na koljena, a potom glavom udara od pod.

MAJKA: Proklet dan kada sam te ukrala iz beogradskog rodilišta. Ti debeli prsti i nokti govore o tvom porijeklu. Kobasičasti prsti najgore vrste.

Djevojka ustaje s poda, sa stola uzima sok od ananasa i pije ga iz ambalaže, on se prosipa po bradi. Ima zatvorene oči. Pokušava otvoriti oči i nešto reći, ali ne može. Uzima nož iz ladice kojim inače oštri zidarske olovke. Stavlja ga na ruke i želi odsjeći srednji prst.

MAJKA: Pokaži te nokte, bez srama pred svima.

Djevojka zareže prst. Majke je spriječi. Djevojka legne na krevet i stavi porezani prst u usta.