Studij stilistike

Reci mi da pišeš kao...

Odjutradosutra / Nokti / Ciganka / Prava ljubav

1) Odjutradosutra

Ona spava
opkoljena od koljena do koljena.
Sa skupljenim stvarima rima ima.
Ona ima
lutke u sve kutke kreveta
postavljene njene
kao sjene.

Uzbuđenje uz buđenje!
Drska,
čeka me
plač ili pljuska.
Pljus!
Ali ne mrska, već moja!
Tegle se teegle vuuukuće vrećice.
Skrivena s nožem ispod stola
nemoj se plašiti, sve ćemo ponovno zašiti!
Uvijek zakrpamo poderano zakrpom, za krpom.
Krpa krpi grize rep i vuku se tegle i tegle se vuku
i srče se sok srrrrk, krk, hrk, hrk, hrk...
Ne plaši se tamnoputo dijete tama tamnim tonovima tone u sutone.

Dječaci puni srama kao sarma,
a ti si mala moja Ciganka.
Nokte im pokaži!
I dok spavaš u kuli od lutaka čuva te
zvuk zvjezdanog praha i
nema više straha
samo daha aha haha.

2) Nokti

»Sa mnom ćeš ostati kao djevojčica, to će se vidjeti po tvojim noktima«, govori stara gospođa Riznić. »Ti buš samo violinu svirala, lijepu literaturu čitala, pohađala satove baleta i bumo ti našli finog kavalira.«

A, evo ga sad finih kavalira nigdje, samo pohotni starci koji bulje u njeno mlado tijelo dok koncentrirano briše prašinu po stubištu. Vječito poderana, pa zakrpana izaziva samilost kućepaziteljeve supruge Marte koja je nakrca gomilom vrećica s krumpirima, mahunama, kolačima i svakakvim delicijama koje uvijek kao Ciganka tegli do svog sobička u vlažnom i hladnom potkrovlju. Kao što bi kao dijete lutke poslagala duž sebe prije spavanja tako sad pušta da je obavije miris mesa i štrudle što joj je za Božić udijelila Marta. Ugodni mirisi šire se i penju po zidovima, po jastucima, pokrivaču, ali njoj to ne smeta, naprotiv, daje joj osjećaj spokoja. Omamljena mirisima uzima svoje najdraže stvari i stavlja ih pod jastuk jer se već nekoliko puta zatekla gdje čuči pod stolom s nožem u ruci u strahu od mogućih lopova koji žele ukrasti baš njen spomenar ili pisma njenog dragog Kreše koji se već godinama ne javlja iz Italije. Gdje je on? Pita se dok je mjesečeva svjetlost odvodi sve dublje u prošlost. Vidi sebe dok srče sok kao da joj je posljednji i napušta kuću svog djetinjstva jer roditelje više nema. Dječaci kućne posluge s čuđenjem gledaju njen odlazak dok joj gospođa Riznić uzdignute glave govori: »Gledaj dječake, kako su sitni i puni srama. Pokaži im nokte.«

Zaplače, a onda se sjeti svog prvog zagrljaja s Krešom i kada je rekao da je njegova, a sada je ostala samo mukla praznina i hladna koža koju dodirne samo pokoji insekt iz kuta sobe ili koja usamljena grinja...iznenada, trgne je zvuk zvona s katedrale i shvati da više nema tinte i da mora hitno odjuriti po još, prije nego bude kasno jer sad baš ima inspiraciju za pisanje, sad je trenutak ako misli predati rad iz stilistike profesorici Gabrijeli. Ulazi u tramvaj i razmišlja o svojim cimericama, o čudnim gazdaricama, o selidbama, o tome koji je dio nje ostao isti od prvog dolaska u Zagreb, s maskom na licu ni sama više ne zna tko je, ali zadaća se mora predati do ponoći inače će se tramvaj pretvoriti u bundevu, a grinja u slovo na papiru. »I cvrči, cvrči cvrčak na čvoru crne smrče

Svoj trohej zaglušljivi, svoj zvučni, teški jamb...«

3) Ciganka

Djevojčice, dušo
ti Ciganka si moja mala
dok tegliš stvari skupljene: poderana, zakrpana.

I Ares ti si, dok cijelog dana juriš
i s nožem u ruci pod stolom se kriješ!
Al ne slutiš da odaje te sok koji srčeš
kao prije bitke,
kao posljednjega dana.

Amazonka ti si mala!
Čas pljusnuti me hoćeš,
čas plakat staneš.
Umorna od borbe cijelog dana
zaspati ćeš skoro s lutkama, kao stražom.

Gledam te dok spavaš, kao razbojnik si mali
okružen svojim blagom u vrećicama bijelim
što kao anđeli s nebesa čuvaju tvoj sanak
i šapćem tebi tiho:

Ne boj se djačaka sitnih što čude se tamnoj puti tvojoj!
Ciganko moja mala
ti si arslan ljuti
i orao strašni
nokte im pokaži!

4) Prava ljubav

OSOBE

MAJKA 28 godina
DJEVOJČICA 7 godina
IKEBANA 41 godina
MAJKA 38 godina

Dvije žene sjede za stolom u kafiću i ozbiljno razgovaraju.

MAJKA (zabrinuto): Moram joj pomoći, ne može to tako nastaviti.

IKEBANA (ljuto): Da, rekla sam ti, o toj djevojčici nitko ne vodi računa vječito poderana, pa zakrpana, gladna i žedna!

Soba. Ikebana posprema sobu djevojčice. Raščupana djevojčica sjedi na krevetu i igra se.

Ulazi nervozno majka. Ljuto otvara vrata.

MAJKA(glasno): Šta to radiš? Još se igraš, a krenula si u školu!

Djevojčica se nastavlja igrati.

MAJKA (glasnije): Šta će ti sve te lutke oko tebe, nemaš se mjesta ni okrenuti! I kakve su to stvari što si dovukla na krevet? Gdje to skupljaš? Prava si Ciganka!

Djevojčica gleda u pod i zatvara se sve više u sebe.

MAJKA(nastavlja): U mojoj si odjeći, ja sam te othranila, a ti si tako drska i ništa ne odgovaraš! Nema ti ručka! Majka ljuto izađe iz sobe.

Ikebana vodi djevojčicu u školu. Pred školom stoje dječaci i podrugljivo gledaju djevojčicu.

IKEBANA: Gledaj dječake, kako su sitni i puni srama! Ti se nemaš čega sramiti. Pokaži im nokte!

IKEBANA: Nisam je mogla gledati kako čuči pod stolom s nožem u ruci, uvijek u strahu. To nisu bili uvjeti za dijete, a ta obitelj uzela je djevojčicu samo radi novca. Srećom, poslušala me njena sadašnja majka. Pokazala je hrabrost, izborila se za to dijete.

Nikad neću zaboraviti kad je djevojčica stigla u stan novoj majci, kako je čvrsto držala sok u ruci i srkala kao da joj je posljednji. Bila je ljuta i uplakana, a majka joj je rekla da se ne plaši i da će s njom ostati prava djevojčica što će se vidjeti po njenim njegovanim noktima, zatim ju je zagrlila i rekla: Uvijek ću te voljeti jer ti si moja!

Lijepo je vidjeti takvu ljubav jer svatko voli svoje dijete, a ovakva ljubav je prava!

Ikebana se zadovoljno osmjehne nakon što je otpratila djevojčicu u školu.