Studij stilistike

Reci mi da pišeš kao...

Poderana dernjava / Ti, veliki pisac / Malena djevojčica / Soba u majčinu stanu

1) Poderana dernjava

Vrećica teret gomila
Klanim koljenima golima
Pljusak plačan
Čučanj s nožem

Bučna tama
Moja atma
Besramna mama

Moja djevojčica
Posramljena dječica
Gomila vrećica
Zanemarena noktarica

2)

Ti, veliki pisac, na izmaku inspiracije sjediš tu nad praznim papirom i čekaš da te dotakne dah Kaliope dok te ja gledam kroz zamagljeno okno malenoga prozora. Pišeš o meni, riječi moje majke. Promatraš nas iz daljine i pokušavaš u nama pronaći to što ti nedostaje – tražiš iskru koja će pokrenuti požar, već si očajan.

Ispred tebe zbilja na platnu leži i čeka da je uzdigneš u visine besmrtnosti. Majka djevojčici govori: »Ciganka si, tako tamna i tako moja.« Djevojčica ne razumije te njene riječi, pomalo je i bole. Nisam ja ciganka, ja sam tvoja djevojčica! Majka te dobro poznaje i zna da ćeš njezine riječi upotrijebiti za nešto uzvišeno, nadmoćno, nešto više od papir-knjige i zato nastavlja razgovor s djevojčicom bez imalo lažne suzdržanosti. Govori joj kako i suviše vremena provodi sa svojim stvarima, pa od njih se ne mogu ni okrenuti u krevetu. Djevojčica to zna. Sve znam. Ali strah od gubitka joj je previše. Ti stojiš i besramno nas promatraš, oči ti se cakle spoznajom da si pronašao ono što ti nedostaje. Prilaziš nam laganim korakom sve bliže i bliže, gledaš dječake kako gone loptu s jednog kraja na drugi, tako sitni i sramežljivi. »Drska si, bojiš se da ako nešto ne držiš dovoljno čvrsto...bojiš se da će ti pobjeći.« Prišao si nam sasvim blizu. Promatraš izraze djevojčina lica i ne možeš ih pročitati. Moja majka vidi kako ih promatraš i pročita ti nešto zloslutno na licu. Vidi kako si spreman na sve i kako nećeš oklijevati. Vidi kako od nje činiš nešto što ona nije. Ljuti se na tebe: »Znaš da ne mislim loše, zašto to radiš, ja nisam negativac u ovoj priči!« Osvrće se oko sebe i ti u tom trenutku shvaćaš da stojite na mostu iznad nabujale rijeke. Mama, bojim se! Ona me ne sluša, krene bježati, ti je hvataš za ruku, ona se spotakne i padne preko ograde. Djevojčica plače i moli da joj spasiš majku. Ali ti me ne slušaš. Majčina težina postaje previše i zajedno padate u istu onu nabujalu rijeku kraj koje je sve počelo. Samo je djevojčica ostala plačući na mostu. Samo sam ja ostala.

3)

Malena djevojčica prljavo-tamne puti sjeđaše na lijepom, mekanom, krem dvosjedu očekujući majčin povratak s posla. Majka je kelnerica u lokalnoj smrdljivoj, seljačkoj birtiji. Djevojčica začuje zveket ključeva u bravi i majčin baršunast glas kako je doziva da sjedne za stol jer je donijela ručak. Ona, kao malo, hitro tane, doleti u malenu zastarjelu kuhinju i sjedne za stol. Majka je izljubi, kao mačka kada se nakon lova vrati svojem nejakom mačetu. Djevojčica nekontrolirano krene gurati hranu tako da joj ružičasti obrazi nabubre kao da će se raspuknuti.

»Polako, neće ti nitko oteti hranu s tanjura.« – tihim prijekorom je upozori majka.

Djevojčica uspori s jelom, ne želi razočarati majku koju tako mnogo voli. Majka je za nju predstavljala dom i sigurnost, ona je za majku predstavljala ostvarenu želju i bijeg od stvarnosti. Vidjevši kako djevojčica neprirodno sporo jede, majka se nasmiješi toplim, blagim osmjehom.

»Ti si moja mala zafrkantica. Vidim da si opet poderala hlače, pa koliko ću im šavova još morati dodati...« – reče joj majka kroz osmijeh.

Djevojčica nešto promrmlja, ali je, od usta punih hrane kao masirača špica, majka nije mogla razumjeti. Uživahu u glasnoj tišini koja je okruživala njihov mali raj u kojem bijahu zaštićene od truleži i smrada svijeta od kojeg majka poput žandara pokušavaše zaštititi nevinost svoje ljubimice.

4)

Soba u majčinu stanu. Djevojka i majka sjede za stolom.

MAJKA: Dugo te nije bilo.

Djevojka nijemo promatra majku. Slegne ramenima

MAJKA: Oprosti, nisam mislila...

DJEVOJKA: Nema veze. Nije me bilo, da. Nisam osjećala potrebu doći.

MAJKA: Hoćeš popiti nešto? Imam soka ili nešto jače...

Djevojka se prene pa odmahne glavom.

DJEVOJKA: Neću, ne treba.

Na kauču sjede mlada žena i tamnoputa djevojčica.

MLADA ŽENA: Od sada ćeš živjeti ovdje sa mnom. I držat ćeš se nekih pravila.

Tamnoputa djevojčica drhti. Boji se. Sve je novo.

MLADA ŽENA: Do sada si bila ciganče, ali više ne. Nema poderanih prnja, dugih prljavih noktiju, pazit ćeš kako se ponašaš.

DJEVOJČICA: Dobro...Mogu li dobiti soka?

MLADA ŽENA: Možeš, kad opereš suđe i očistiš stan.

Djevojka i majka sjede za stolom.

DJEVOJKA: Ne znam što si očekivala od mene poslije svega. Da ti dotrčim u zagrljaj?

MAJKA: Nadala sam se... Mislila sam da si...

DJEVOJKA: Nadala si se da sam zaboravila? Mislila si da ŠTO?

MAJKA: Kad sam vidjela da si ipak došla pomislila sam da možemo početi iznova.

DJEVOJKA: Iznova? Došla sam samo zato što si bolesna. I sama.

MAJKA: Nećemo se svađati. Nemam snage za to.

DJEVOJKA: Imala si snage kad je trebalo zamahnuti na mene...

Majka pogne glavu. Djevojka ustane i napusti stan.