Usprkos značenjskoj i uporabnoj rasprostranjenosti pojma stil, hrvatska je filologija navikla stilistiku motriti ili kao metodu pomnoga čitanja književnoumjetničkih tekstova ili kao pomoćnu lingvističku disciplinu koja opisuje stilsko raslojavanje jezika u svakodnevnoj uporabi. Dakle, usprkos odavno prihvaćenoj tezi da je „stil sâm čovjek“, iz koje proizlazi da stilistici „ništa ljudsko nije strano“, stilistički je djelokrug, osobito u domaćoj filologiji, tradicionalno sveden ili na proučavanje autorskih književnih stilova ili na opisivanje jezičnih zakonitosti u šest uskih, standardom zadanih funkcionalnih stilova. Prihvaćajući takvu podjelu poslova, lako je iz vida izgubiti činjenicu da je stilistički potencijal zapravo neograničen, odnosno da stilistika s lakoćom pronalazi svoje interese u najrazličitijim sferama ljudskoga života i djelovanja.
Tako je u posljednjih dvadesetak godina, u okviru sveprisutnog zaokreta k diskurzu koji potiče širenje filoloških interesa na dosad zanemarivane ili osporavane diskurze (kao što su ekonomski, reklamni ili politički), stilistika pronašla novu primjenu u svijetu kriminologije, forenzike i pravosuđa. Pred vama je temat Stil i zločin koji je posvećen prikazu relativno nove stilističke grane – forenzičke stilistike – koju u tematu oprimjerujemo raspravom britanske stilističarke Christiane Gregoriou o jezičnom i stilskom mapiranju umova serijskih ubojica te člankom norveškoga kriminologa Sveinunga Sandberga o diskurzivnom strukturiranju autonarativa u Manifestu zloglasnog norveškog terorista Andreasa Breivika. U temat nas uvodi kritički tekst Gabrijele Puljić koja se osvrće na osnovne postulate forenzičke stilistike i njezinu vezu s mnogo poznatijim prethodnicama – genetičkom stilistikom, atribucijskom stilistikom i stilometrijom.