Čitanje Breivikova Manifesta u svjetlu narativne kriminologije

Sveinung Sandberg. 2013. Acta Sociologica 56(1). Str. 69–83. Preveo: Vladan Čutura

1. Uvod

22. srpnja 2011. g. u Norveškoj su se dogodila dva uzastopna teroristička napada. Najprije eksplozija autobombe u Oslu, u blizini zgrade vlade i ureda premijera. Drugi napad se dogodio nepuna dva sata kasnije u ljetnom kampu koji je organizirala mladež vladajuće norveške Laburističke stranke. Osmero ljudi poginulo je u eksploziji, a njih 69, uglavnom tinejdžera, stradalo je tijekom pucnjave. Terorist Anders Behring Breivik bio je antiislamski kritičar vladine politike multikulturalizma. Očito je da su njegove mete bile vlada i buduće političko vodstvo.

Samo nekoliko sati prije napada Breivik je mailom na adrese nekoliko tisuća ljudi poslao 1500 stranica svojega Manifesta, napisanoga na engleskom jeziku, u kojemu objašnjava svoje postupke i njihovo detaljno planiranje. Iako prepun pogrešnih informacija, proturječan, čak odbačen od strane njegovih antiislamskih istomišljenika, Manifest otkriva Breivikov simbolički i semiotički univerzum. Također prikazuje njegovu životnu priču i autonarativ. Naslovljen „2083 europska Deklaracija neovisnosti” Manifest navodi, prepričava i reinterpretira pupajuću europsku retoriku antiislamskoga pokreta. Riječ je o zbirci tekstova različitih izvora. Neki su dijelovi teksta plagirani s manjim izmjenama, kao npr. 39 eseja norveškoga blogera Fjordmana ili Manifest američkoga bombaša iz 1995. godine. No Breivik nedvojbeno jest autor dnevnika na 58 stranica koji sadrži detaljan opis priprema za napad te autointervju na 37 stranica koji također govori o pripremama i razlozima napada.

Manifest je vrijedan izvor za sociologe i kriminologe koji proučavaju narativne i diskurzivne elemente zločina jer se u njemu nalaze iscrpni i detaljni opisi počiniteljeve slike o samome sebi kao i njegova životna priča te razlozi napada. Istraživači najčešće vrlo teško i sporo dolaze do takvih informacija. Dokument izmiče klasičnoj dvojbi teorije neutralizacije − preteče i najvažnije inspiracije suvremenih studija o narativima prijestupnika. Sykes i Matza (1957) su ustvrdili kako tehnike neutralizacije1 (kao što je nijekanje odgovornosti) prethode devijantnom ponašanju i čine ga mogućim. Kritičari su tvrdili da su opravdanja i neutralizacije tek vrsta naknadne racionalizacije (Hindelang 1970). Doduše, neutralizacije su se kompromisno opisivale i kao „proces očvršćavanja“ koji olakšava daljnje prijestupe (Hirschi 1969: 208) ili kao nešto što ne može prouzročiti prijestup, ali ga zapravo podupire (Maruna i Copes 2005: 271-281). No, ako raspolažemo podacima koji su prethodili samom zločinu, ova zamršena rasprava postaje izlišnom.

U izvješću prvoga tima psihijatara koji su procjenjivali Breivika zaključuje se da pati od paranoidne shizofrenije, a u izvješću drugoga tima stoji da ima narcisoidni i asocijalni poremećaj ličnosti. Sud je u obzir uzeo zaključke izvješća drugoga psihijatrijskoga tima i osudio ga na zatvor umjesto na boravak u psihijatrijskoj ustanovi. Iako važna za sud i norveški pravosudni sustav, rasprava o dijagnozi nije ključna za ovaj članak: psihijatrijske se dijagnoze često promatraju kao završne, a ne kao polazišne točke socioloških i kriminoloških istraživanja. Mene u ovoj studiji zanima narativna struktura Manifesta i odnos između teksta i zločina.

Članak će kroz temeljitu analizu Manifesta natsojati pokazati plodnost teorijskoga okvira narativne kriminologije. Posebna pozornost posvetit će se Brevikovu autointervjuu i dnevniku, s obzirom na to da je oba sâm napisao te da oni jasno prikazuju njegov identitet, životnu priču i autonarative. Temeljna pitanja ovoga istraživanja su sljedeća: Je li životnim pričama i autonarativima bolje pristupati kao umjetničkoj i kreativnoj akciji ili kao pojavama uvjetovanima kulturom i socijalnim kontekstom? Je li životne priče i autonarative bolje promatrati kao koherentne ili kao fragmentirane? Kada su narativ i zločin usko povezani, ta dva pitanja zadiru u srž problema, odnosno u pitanje odgovornosti i složene uzroke zločina.

2. Narativna kriminologija

Lois Presser (2009) tvrdi da kriminologija takve tipove narativa analizira na tri različita načina: kao zabilješke događaja, kao interpretacije objektivno danog društvenog svijeta ili kao sastavnice zločina. Manifest nedovoljno opisuje planiranje napada i sadrži mnoge netočnosti i iskrivljene činjenice. Primjerice, Breivik se predstavlja kao popularna i društvena osoba, iako svi koji ga poznaju svjedoče o njemu kao stidljivom i usamljenom čovjeku. Prima facie analiza Manifesta stoga se ne preporuča. Breivikovo djetinjstvo i adolescencija ne otkrivaju nikakve tragove razmišljanja o terorističkim napadima, barem ne u ozbiljnijoj mjeri. Ne postoji izravna veza između Breivikova života i njegovih djela. Njegova interpretacija „stvarnih“ okolnosti čini se manje važnom od sustava značenja (ili ideologije) koje nastoji izgraditi i autonarativa koji prezentira.

Konstitutivni ili konstruktivistički pristup narativima privilegira jezik, demonstrirajući načine na koje se narativi koriste u oblikovanju svijesti o samome sebi i naglašava da je narativima moguće pristupiti isključivo kroz društveni i kulturni kontekst (Presser 2009). Narativna se kriminologija „fokusira na način na koji ljudi određuju tko su – njihov rad na identitetu − integrirajući vlastito iskustvo“ te „nastojeći objasniti zločin i druge kriminalne radnje u funkciji priča koju počinitelji i promatrači pričaju o sebi“ (Presser 2012). Također, ova disciplina pruža okvir (Presser 2009, 2012; Sandberg 2010) koji može biti koristan kada je riječ o teorijskim utjecajima i vezama s tradicionalnim društvenim znanostima.

Životne priče i autonarativi analizirani su na različite načine koji mogu biti zanimljivi znanstvenicima iz područja društvenih znanosti koji proučavaju priče, što se može sažeti pojednostavljenim modelom koji odražava istraživačke interese u ovomu članku. Model je to koji jednako tako predstavlja osnovni poticaj teoriji narativne kriminologije.

Dimenzija akcije/strukture (eng. agency/structure) akcijska je teorija modela i pretežno je analitičkog ili filozofskog karaktera. Riječ je o poznatoj opreci koju su Bourdieu (1990) i Giddens (1984) pokušali premostiti svojim teorijskim okvirima. Odnosi se na pitanje promatraju li se akteri kao aktivni i kreativni ili kao strukturno zadani. Dimenzija koherentnosti/fragmentarnosti odnosi se na pitanje analiziraju li se autonarativi kao dosljedni i koherentni ili prije kao situacijski, raznoliki i fleksibilni.

Dimenzija koherentnosti/fragmentarnosti može biti analitička. Možemo odabrati hoćemo li u autonarativu ili životnoj priči tragati za koherentnošću ili za fragmentarnošću. Međutim, koherentnost i dosljednost autonarativa mogu biti empirijske ili mogu biti rezultat metodološkog pristupa. Istraživači mogu postavljati pitanja na način da na kraju dođu do koheretnog autonarativa. Ako primjerice uličnim prijestupnicima postavite pitanje o kriminalu, nasilju i ilegalnim drogama, njihov će odgovor često sadržavati relativno koherentan „zakon ulice“ (Anderson 1999). Pitanja o obitelji, odrastanju i djeci mogu proizvesti sasvim drugačiji tip autonarativa.

Model I. Teorijski i analitički pristupi analizi autonarativa

Akcija	Struktura
Koherentni
Narativna psihologija Fokus na kreativnoj i vještoj izgradnji koherentnog i dosljednog autonarativa	Francuski strukturalizam Fokus na zrcaljenju koherentnog i dosljednog prethodno autoriziranog autonarativa
Fragmentirani
Etnometodologija Fokus na stalnim i strateškim izmjenama različitih, ponekad proturječnih autonarativa	Postmodernizam Fokus na zrcaljenju mnoštva autonarativa u kompleksnom i kaotičnom poretku diskurza

Model 1 prikazuje načine na koje su autonarativi ranije bili analizirani u društvenim znanostima. Narativna bi psihologija (Crossley 2000; László 2008; McAdams 1993; Polkinghorne 1988), primjerice, tragala za koheretnošću i podrazumijevala djelovanje. McAdams (1993: 11) opisuje kako „svatko od nas, svjesno ili nesvjesno, izgrađuje osobni mit koji svaku individuu čini jedinstvenom“. Analitički gledano, narativni psiholozi tragaju za takvim narativom te za vrijeme terapije inzistiraju na tome da se priča o sebi izmijeni. Etnometodologija (Garfinkel 1967; Wieder 1974) i konverzacijska analiza (Sachs 1995) tvrde da su narativi ugrađeni u različite društvene kontekste iz kojih proizlaze. Govor se često promatra kroz prizmu stalnih i strateških izmjena različitih, često i proturječnih narativa. Kao i narativni psiholozi, etnometodolozi su usredotočeni na djelovanje ili na ono što pripovjedači čine dok pričaju priče, no ne tragaju za koherentnim narativom.

Narativ je u osnovi struktura, a analiza narativa potraga je za tom strukturom. Roemer (1997) objašnjava da termin „naracija“ potječe od latinskoga narrare („povezati“), čiji je korijen grčka riječ gno („znati“). Stoga, „znati“ znači povezati se s poznatim narativom (Roemer 1997: 13). Mnogi pristupi narativu naglašavaju kako su autonarativi zadani strukturom samog narativa (Labov 1972). Francuski strukturalizam (Saussure 1974), primjerice, ističe koherentnost strukture (npr. Foucault 1977), dok poststrukturalizam ili postmodernizam ističu narativne strukture, ali su otvoreniji prema većoj raznolikosti i fragmentiranosti (npr. Derrida 1988; Lyotard 1984).

Većina znanstvenika i teorijskih tradicija slažu se da je važno uvidjeti kako narativi mogu istovremeno biti i koherentni i fragmentirani, i strateški i zadani. Unatoč tomu, u okviru tih tradicija još je uvijek naglasak samo na jednom ili samo na drugom. Predstavljeni model 1 i njegova uporaba u empirijskom istraživanju može pomoći pri razumijevanju autonarativa i potaknuti istraživače da se zapitaju o teorijskim temeljima svojih istraživanja. Ovaj članak demonstrira kako se Breivikov Manifest može analizirati služeći se uvidima narativne psihologije, etnometodologije, francuskoga strukturalizma i postmodernizma, pokazujući kako izbor narativne teorije i analitičke strategije utječe na izvedene zaključke.

3. Kreativna konstrukcija koherentnog autonarativa

Potraga za cjelovitim i koherentnim autonarativom najčešći je pristup životnim pričama, uključujući i priče prijestupnika (Copes i dr. 2008; Maruna 2001; Presser 2008). Ta tradicija nadahnuta je narativnom psihologijom i njezinim fokusom na pojedince i njihove životne priče (Crossley 2000). Naglasak na koherentnosti i dosljednosti također se može vidjeti u tradiciji teorije neutralizacije i njezinih kritičara (Sykes i Matza, 1957; Topalli 2005; Maruna i Copes 2005). Osnovna premisa jest da su dosljednost i koherentnost osnovni ciljevi i karakterisitike autonarativnosti i pripovijedanja (Maruna 2001: 7).

Traganje za životnom pričom također je najočitiji način analize Breivikova Manifesta u pokušaju stvaranja koherentog i cjelovitog autonarativa. Pitanja i odgovori, primjerice, započinju Breivikovim samoispitivanjem:

– Kako ste se uopće počeli baviti sadašnjim aktivnostima?

– Pa, u to sam vrijeme postao svjestan određenih stvari. Moj dugogodišnji najbolji prijatelj, musliman, cijeli je život živio u zapadnom dijelu Osla s ograničenim kontaktima s norveškom pakistanskom zajednicom. Usprkos tomu, on i gotovo 100% mladih poput njega se i dalje nisu uspjeli integrirati.2

Na sljedećoj stranici nastavlja odgovarati na pitanja, uplićući u svoju životnu priču implicitne reference na teze o Euroarabiji i plagirajući argumente Ulrike Meinhof (1968) o otporu:

Oko 2000. godine shvatio sam da je demokratska borba protiv islamizacije Europe, europski multikulturalizam, propala. Otišla je predaleko. Jednostavno se nije moguće demokratski boriti protiv režimâ koji uvoze milijune glasača. 40 godina dijaloga s kulturalnim marksistima/multikulturalistima završilo je katastrofalno. Sada je potrebno samo 50 do 70 godina da mi, Europljani, postanemo manjina. Čim sam to shvatio odlučio sam istražiti alternativne načine otpora. Prosvjed je način da iskažete neslaganje. Pružanje otpora je način da kažete da ćete to zaustaviti. Odlučio sam da se želim priključiti pokretu otpora.

U tradiciji narativne psihologije intertekstualnost iskazana kombinacijom radikalno ljevičarske i antiislamske retorike može se tumačiti kao rad kompetentnog autora koji stvara koherentnost. Breivik stvara koherentnu životnu priču nabrajajući važne događaje iz svojega života, od rane adolescencije do sadašnjosti, tj. terorističkih napada. Nekoliko sukoba s etničkim manjinama, osobno iskustvo s pakistanskim bandama iz Osla i otmica dviju školskih kolegica, muslimanki, iskorišteni su da bi se pokazalo koliko su muslimani nasilni i opasni. Štoviše, ponavljanjem izjave o prijateljstvima s muslimanima neutralizira se tvrdnja da ga pokreće ogorčenost i naglašava njegova upućenost u problematiku. Uzeti zajedno, svi ti narativi tvore kostur jednoga većeg koherentnog narativa − kritike multikulturalizma – i na osobnom nivou opravdavaju planirane terorističke napade.

Drugi događaji i iskustva iz Breivikova života upisani su u tu istu koherentnu životnu priču. Primjerice, njegova aktivnost u desničarskoj pučkoj stranci:

Bio sam politički aktivan u kulturalno-konzervativnoj Naprednoj stranci, odnosno mladeži stranke, od svoje 16. do 21. godine. Na kraju sam zaključio da je sustav nemoguće promijeniti demokratskim putem i napustio sam konvencionalnu politiku.

Slično, godine koje je proveo u svijetu biznisa opisane su kao rad koji je bio motiviran prikupljanjem novca za terorizam. Taj ulomak Breivik započinje detaljnim opisom svojega poslovnog uspjeha i nastavlja:

Recesija 2005. i 2006. godine pogodila je industriju kojom se bavim, što je rezultiralo smanjenim prihodima. Stoga sam odlučio napustiti tvrtku i spasiti sva sredstva koja sam mogao. Najisplativiji način za to u mojoj zemlji jest proglašenje bankrota, što sam i učinio. Tada sam ispunio svoj cilj i imao sam dovoljno sredstava za nastavak planiranja napada.

U Breivikovoj životnoj priči osobni su narativi povezani s važnim političkim događajima i demografskim i kulturnim promjenama u Europi. Sljedeće pitanje koje si Breivik postavlja jest:

– Što je prevagnulo kod Vas? Koji Vas je točno događaj nagnao da odlučite nastaviti planirati i krenete u napade?

– Za mene je to bila umiješanost moje vlade u napade na Srbiju (NATO-ovo bombardiranje 1999. godine) prije nekoliko godina. Bilo je potpuno neprihvatljivo to što su SAD i vlade zapadnoeuropskih zemalja bombardirale našu srpsku braću. Sve što su oni htjeli jest istjerati islam deportirajući albanske muslimane natrag u Albaniju.

Na taj način povezuje osobnu životnu priču s važnim međunarodnim događajima. Također opisuje veliku mrežu „PCCTS, vitezova templara“ u Europi koja se bori protiv kulturnog imperijalizma islama, a Manifest potpisuje s „AB vitez zapovjednik Justiciar, ćelija 8“, što ukazuje na to da postoji još najmanje sedam ćelija.

Manifest ne nudi dovoljno pouzdanih informacija o zbivanjima tijekom tih godina. Sadrži iskrivljene činjenice, pretjerivanja i netočnosti. Iako još uvijek nije potvrđeno, njegova tvrdnja o članstvu u terorističkoj mreži i sastancima diljem Europe čini se izmišljenom. Pretjeruje u tvrdnjama o povezanosti s pakistanskim bandama u Oslu, ulozi u desničarskoj stranci, broju prijatelja i poslovnim uspjesima. Otmica njegovih školskih kolegica također se čini kao laž ili u najmanju ruku kao nesporazum.3

Uglavnom, čini se kako Breivik reinterpretira većinu događaja iz vlastita života kroz prizmu relativno nedavne političke radikalizacije. Prikazi adolescencije i međunarodnih događaja oblikovani su i prilagođeni kako bi opravdali terorističke napade. Primjerice, tvrdi da su njegovi poslovni pothvati u 2000-ima bili motivirani prikupljanjem novca za pripremu napada dok je, prema riječima njegovih prijatelja, u to vrijeme bio opsjednut idejom da se obogati.4 Ipak, njegova životna priča i dalje je zbirka neprocjenjivih podataka za razumijevanje razloga napada. Manifest predstavlja njegovu proživljenu životnu priču i simbolički, semiotički i imaginarni univerzum u okviru kojega je skovao svoj zločin.

Manifest se može interpretirati kao koherentan autonarativ, a akcija i kreativnost koje je ugradio u konstrukciju toga narativa jasno su vidljivi. To što planira učiniti, Breivik opravdava konstruiranjem koherentne životne priče i autonarativa koji vode sve do trenutka napada. Međutim, on se pritom poprilično oslanja na društvene narative i tuđe tekstove, gotovo do te mjere da koncepti kao što su akcija i kreativnost ne odgovaraju realnom opisu njegova pripovijedanja.

4. Proizvodnja prethodno autoriziranoga narativa

Breivik je bio nadahnut i motiviran antiislamskom retorikom, narativima i diskurzima. Čitao je i ponekad objavljivao tekstove na antiislamskim mrežnim stranicama poput Gates of Vienna, New English Review, Brussels Journal, Stormfront i norveški Document.no. Jezik i narativi u svojoj su srži društveni i zajednički (Atkinson i Coffey 2003). Strukturalna analiza priča prijestupnika naglašava činjenicu da su narativi uvjetovani pripovjedačevim kulturnim i društvenim kontekstom. Takvi zajednički i medijski posredovani narativi u srži su interesa kulturalne kriminologije, a proučavanje Breivikova Manifesta empirijsko je proučavanje načinâ na koje se „kulturne snage isprepliću s kriminalnom praksom i kontrolom zločina“ (Ferrell i dr. 2008: 2).

Breivikov društveni kontekst tvorila je relativno zatvorena zajednica antiislamista na internetu. No, nikada nije upoznao svojega idola, blogera Fjordmana, iako su živjeli u istome gradu. Prema Williamsu i Copesu (2005) internet privlači marginalizirane skupine i pomaže im u konstruiranju njihovih identiteta. To je praktičan prostor u kojemu marginalizirane skupine mogu eksperimentirati s identitetom, s obzirom na to da mogu komunicirati sa sebi sličnima i ignorirati potencijalne primjedbe i odbijanja. U drugačijim društvenim kontekstima odbacivanje autonarativa i eksperimentalni identiteti često imaju dugotrajne negativne posljedice (Williams i Copes 2005: 72). Priče i narativi na internetu šire se online između ljudi koji se nikada i ne moraju susresti. Mnoge od tih priča ostale bi neispričane da nije „liminalnih karakteristika samoga medija i ekspanzije slabih veza koje on promovira“ (Denzin 1998; William i Copes 2005: 85). Društveni kontekst interneta bio je ključan u razvoju Breivikova identiteta, a time i u razumijevanju njegovih pothvata.

Strukturni aspekt Manifesta norveškoga terorista karakterizira to što objavljuje tekstove drugih autora, predstavljajući ih kao dio onoga što naziva svojom knjigom. Unatoč tomu, prepričavanje je osnova svakog pripovijedanja i proizvodnje teksta, a diseminirajući karakter narativa očit je u dijelovima Manifesta koje je nedvojbeno sâm pisao. S mnogim je ljudima podijelio svoje stavove o trenutačnoj situaciji u Norveškoj i Europi, tezu o Euroarabiji i metafore „samoobrane“, „izdaje“ i „izdajnika“, u većoj ili manjoj mjeri preuzimajući tekstove s „protudžihadističkih“ internetskih stranica. Primjerice, naslov Manifesta preuzet je iz teksta „Pobuna starosjedioca: Europska deklaracija neovisnosti“ koju je napisao Fjordman i objavio na portalu Brussels Journal.5 Pažljivijim proučavanjem toga dokumenta otkriva se kako Breivik prepričava narative s antiislamskih internetskih stranica, kao što su politički zahtjevi i Fjordmanovi narativi:

Zahtijevamo da se ideologija multikulturalizma odmah ukloni iz cjelokupne politike vlade i iz školskoga programa [...] Zahtijevamo da se muslimanska imigracija u bilo kojem obliku odmah i potpuno obustavi [...] Dosta nam je toga da se osjećamo kao stranci u vlastitoj zemlji, da nas pljačkaju, siluju, bodu, uznemiravaju i čak ubijaju nasilne muslimanske bande.

(Fjordman, Native Revolt)

Takav pogled na svijet i jezik ponavljaju se u Breivikovu tekstu. Mnoge metafore „rata“, „kolonizacije“, „invazije“, „izdaje“, teze o Euroarabiji i emotivni poziv na akciju također su prisutni u Fjordmanovu dokumentu:

Val pljački u Malmöu, koji sve više postaje muslimanski grad, dio je ‘rata protiv Šveđana’ [...] Europa je meta promišljene kolonizacije od strane muslimanskih država, koordiniranih pothvata, čiji je cilj naša islamizacija i eliminacija naših sloboda. Mi smo predmet strane invazije, a pomaganje i bilo kakav poticaj stranoj invaziji predstavljaju izdaju. Ako neeuropljani imaju pravo oduprijeti se kolonizaciji i opredijeliti se za samoodlučivanje, onda i Europljani na to imaju pravo. I kanimo ga upotrijebiti.

(Fjordman, Native Revolt)

S iznimkom detalja o oružanom otporu i pripremi bombe, narativi i jezik Manifesta teško se mogu razlikovati od onih s antiislamističkih stranica. Dominantan Breivikov narativ ima mnogo toga zajedničkog sa sličnim slikama „potlačenih, ali ponosnih protudžihadističkih“ aktivista koji pišu svoje blogove na internetu. Neke od tih ideja i razmišljanja također su prisutni, u skromnijem obliku, u širem društvenom okruženju. Neki od Breivikovih stavova podudaraju se sa stavovima velikoga dijela norveške javnosti. Primjerice, 40% Norvežana smatra da imigracija predstavlja prijetnju po norveške vrijednosti, a 50% da se islamske vrijednosti u mnogome ili uopće ne poklapaju s norveškima (IMDI 2011). Štoviše, 50% ispitanika želi zaustaviti ili strogo ograničiti imigraciju muslimana (IMDI 2010).6 Siv Jensen, vođa populističke desničarske Napredne stranke 2009. godine je uveo termin „puzajuća islamizacija“ koja se, iako nenamjerno, poklapa s idejom euroarapske teze o zavjeri muslimana u Norveškoj i uspostavi političke elite. Druga dva člana Napredne stranke opisala su postojeću politiku kao „kulturnu izdaju“, pritom dodajući: „Čak i da postave poster s tekstom ‘bit će upucani svi koji...‘, bit ćemo multikulturalni“.7 Riječ je o eksplicitnoj referenci na poster koji su postavili nacisti kad su okupirali Norvešku tijekom Drugoga svjetskog rata što sugerira da će Norveška biti, ili već jest, okupirana.

Općenito, sličnosti između Breivikova Manifesta i širega antiislamskog pokreta zapanjujuće su: priče o tome kako muslimani masovno siluju Europljanke, mladi i nasilni članovi muslimanskih bandi, teze o Euroarabiji, proročanstva o tekućem ili nadolazećem građanskom ratu, idealizacija samožrtvovanja i poziv na djelovanje protiv islamizacije Europe. No, iako neke ideje imaju širi značaj, najvažnija korespondencija jest ona između Manifesta i radikalnih „protudžihadističkih“ blogera i internetskih stranica. U biti, jedina stvarna razlika jest u političkom djelovanju ili rješenju problema. Upravo se u tome norveški terorist razlikuje od većine, ako ne i od svih antiislamskih istomišljenika (Berntzen i Sandberg 2013) i možda je upravo zato tom pitanju u Manifestu posvećeno manje prostora. Iako Manifest ima 1500 stranica, na temeljna pitanja poput onoga o etičnosti ubijanja nevine mladeži ili potrebi za tako okrutnim nasiljem, odgovori su vrlo šturi.

Nadahnuće za svoja djela vjerojatno je crpio iz školskih masakara u Columbineu (Colorado, SAD) 1999. i Finskoj 2007. Tijekom napada u Norveškoj Breivik je također planirao slušati glazbu poput ubojica u tim školama. Očito je i da je, jednako kao u navedenim masakrima, bio nadahnut računalnim igricama, kao što je Call of Duty, gdje je cilj ubiti što više ljudi. Unatoč tomu, Breivik je imao poteškoća u povezivanju tih ideja s osnovnim narativom političkoga terorizma te planirani napadi ostaju nijemi dio Manifesta. Možda je uviđao teškoće pri povezivanju narativa o školskom masakru s narativom političkoga terorizma. Šutnja u tom pogledu može biti primjer čistog djelovanja i upućivati na njegovu težnju k dosljednosti. Međutim, ona također upućuje i na kompleksnost proučavanja jezika i važnost razumijevanja različitih kulturalnih izričaja i izvora koji nadahnjuju zločinački čin.

5. Četiri vrste autonarativa

Od Matzinog (1964) koncepta devijantnosti (eng. drift) proučavanje kulturne kompleksnosti uvriježena je tradicija u okviru konstruktivističke kriminologije. Primjerice, etnometodološka tradicija analizira govorne činove kao alat s pomoću kojega se obavljaju određeni zadaci i nadahnjuju konceptualizacije kao što je „kod žrtve“ (Wieder 1974) i „prikaz koda ulice“ (Jimerson i Oware 2006). Druge studije opisale su promjene između autonarativa ili diskurza kao elastičnih narativa (Presser 2008), nedosljedne pripovjedne linije (Brookman i dr. 2011) ili interdiskurzivnost (Sandberg 2009). Kako je ranije navedeno, Breivikov Manifest se može čitati kao koherentan autonarativ koji se ponajprije oslanja na internetsku antiislamsku retoriku te širi antiislamski pokret. Međutim, također se može primijetiti da Breivik u samopredstavljanju koristi nekoliko nerijetko proturječnih autonarativa ili karaktera (McAdam 1993).

a) Profesionalni revolucionar

U svojemu Dnevniku Breivik pridaje veliku pozornost detaljima izrade bombe. Tehnički žargon i jezik kojim daje upute dominiraju dugim ulomcima. Primjer su bilješke od 13. srpnja – „73. dana“:

Danas sam očistio svoju 3M plinsku masku. Bila je puna mrljâ od aluminijskoga praha i multifilteri su bili puni aluminijske prašine. Nažalost, to su moji posljednji multifilteri (kombinirani i za čestice i za isparavanja) pa ih ne mogu zamijeniti. Imam nekoliko filtera za čestice, ali mislim da oni neće baš moći isfiltrirati isparavanja dizela prilikom miješanja ANALFO-a.

(Dnevnik, str. 54)

Veći dio Dnevnika doima se napisan iz perspektive kemičara koji sudjeluje u pokusu. Breivik daje savjete drugima s naglaskom na tehničke detalje i na to kako da ne privlače pozornost. Autonarativ tehnički potkovanog profesionalnog revolucionara očit je u ulomcima u kojima se opisuje profesionalizam i odlučnost koji su nužni da bi se izveo teroristički napad.

U dijelu s pitanjima i odgovorima na sličan način opisuje ulogu revolucionara iz organizacijske perspektive. Primjerice, spominje nekoliko značajki važnih za „ćelijskoga operativca“, a to su: „ideološko uvjerenje, strpljenje, sposobnost samomotivacije, čuvanje povjerljivih informacija, snalažljivost, pragmatičnost i uvid u vlastitu psihu“ (str. 10). Također smatra da njegovi istomišljenici, „kulturni konzervativci“, trebaju biti blogeri, infiltrirati se u političke stranke, započeti karijeru u vojsci, medijima ili sveučilištu i imati mnogo djece (str. 36).

Ono što je upečatljivo u njegovu autonarativu jest to da se sâm uzrok čini sporednim. Bomba koju je napravio nadahnuta je skupinom Baader-Meinhof, a upoznat je i s Al Quaidom te citira Castra (str. 36) i Shawa (str. 37) kao izvore nadahnuća. Naglasak je na vještinama koje su potrebne da bi netko postao terorist i revolucionar i na praktičnoj organizaciji revolucije. Jezik i stil pisanja praktične su i tehničke naravi, bez osjećaja i emocija.

b) Evanđelist

Suprotno maloprije navedenom, u ostalom dijelu pitanja i odgovora primjetan je gotovo evanđeoski poziv na djelovanje protiv islamizacije Europe. Sljedeći je citat tipičan za način na koji se Breivik obraća svojim pristašama i sljedbenicima:

Pozdravljam svakog brata i svaku sestru koji daju svoj doprinos dan za danom! Vi ste pravi heroji konzervativne revolucije! [...] Čuo sam vaš poziv i zato sam izvršio svoju dužnost, kao što će i mnogi drugi nastaviti činiti.

(Dnevnik, str. 35)

U nekim ulomcima Breivik povlači povijesne paralele što pridonosi patosu: „Polovica Velike Britanije je 465 godina bila pod rimskom okupacijom: hrabri britanski domoljubi nikad nisu prestali pružati otpor [...] Iako trenutačna situacija ne djeluje sjajno, nikada nije kasno. Nikada se ne predajte!“ (str. 9). U stilu evanđelista on se obraća publici eksplicitnije nego u drugim dijelovima, a neki se mogu čitati i kao stilizacija javnih govora. Primjerice: „Možete se boriti perom ili mačem, svaki trud se računa!” (str. 27). Evanđelistički stil pisanja odražava hvalisanje, apelira na osjećaje i ispisan je kratkim i pompoznim rečenicama. Svojstvena mu je i upotreba uskličnika što upućuje na usmenu formu govora.

U mnogim drugim dijelovima teksta prisutan je i proročki i religiozni jezik. Svoje sljedbenike opisivat će kao „braću i sestre“ i naglašavati da ih je mnogo (str. 35). Predviđa Armagedon i koristi općepoznati religijski narativ u kojemu će stvari postati loše prije no što postanu bolje (str. 35). Također naglašava važnost samožrtvovanja (str. 27), a svoje sljedbenike opisuje kao „odabrane ljude“:

Preuzeli smo ove nezahvalne zadatke na sebe zato što posjedujemo te odlike; samospoznaju, ideološko i moralno uvjerenje i snagu i voljni smo žrtvovati svoje živote za našu braću i sestre, iako će nas oni otvoreno prezirati.

(Dnevnik, str. 8)

Religijski utjecaj također je evidentan kada opisuje vlastitu „preobrazbu“. Primjerice: „Kada sam bio na vrhuncu, imao sam sve. Ili sam barem tako mislio, ali sam u biti sve izgubio“ (str. 26) i „To nije osoba kakva sam nekoć bio, ali je to tip osobe u koju sam se pretvorio” (str. 27). Na kraju, mnogi od simbola koje koristi nadahnuti su religijom, kao kada opisuje kako će ljudi u budućnosti „držati naš barjak i pjevati naše crkvene pjesme zato što će im konačno sve biti jasno” (str. 7). „Crkvene pjesme“ nadahnute su vjerskim svjetonazorom, ali „barjak“ upućuje na to da Breivik sâm sebe doživljava i kao sudionika društvenoga pokreta. Takva kombinacija ne iznenađuje. Štoviše, mnoge se religije mogu analizirati kao religijski društveni pokreti. Opća retorika društvenih pokreta često nalikuje religijskome jeziku i argumentaciji.

Emocije su dugo bile zanemarivane u studijama o terorizmu (Cottee i Hayward 2011), no Breivikovi autonarativi oprimjeruju njihovu važnost. Autonarativ evanđeoskog antiislamista u mnogim se pogledima razlikuje od autonarativa profesionalnog revolucionara. Dok je profesionalac praktičan i razuman, evanđelist je emotivan i služi se povijesnim paralelama. No, postoje i sličnosti. Obojica su posvećena ekstremnome cilju koji zahtijeva velike žrtve. Dok profesionalac pruža tehničke savjete potrebne za izvršenje terorističkih napada, evenđelist je motivator.

c) Pragmatični konzervativac

Ostala pitanja i odgovori nisu toliko distopijski, umjereniji su, te na nekim mjestima djeluju kao pismo pragmatičnog i intelektualnog političara. U okviru onoga što se može analizirati kao treći autonarativ, Breivik primjerice opisuje kako je iscrpno proučavao „sve važne ideologije, od marksizma, socijalizma, islama, fašizma, nacionalizma, kapitalizma“, a u jednom je trenutku bio i ekstremni libertarijanac, no na kraju se zainteresirao za kulturni identitet i „tradicionalniju konzervativnu školu mišljenja“ (str. 21). Također se stalno osvrće na svoje libertarijanske poglede na svijet i važnost osobne slobode. U nekim ulomcima spominje zanimljive detalje o prioritetima za koje bi se zalagao njegov režim kada bi preuzeo vlast, kao što je izdvajanje 20 posto sredstava iz državnoga proračuna za istraživanja (str. 10).

Na taj način ističe da ne traži osvetu te da ga ne pokreću gorčina ili mržnja: „Ustvari, kada bi se oni (kulturalni marksisti) uprkos svemu danas odrekli multikulturalizma, zaustavili imigraciju iz muslimanskih zemalja i počeli deportirati sve muslimane, oprostio bih im njihove zločine iz prošlosti“ (str. 6).

Naglašava kako poštuje muslimane: „Ja uopće ne mrzim muslimane. Priznajem da u Europi ima nevjerojatnih muslimana. Zapravo, imao sam nekoliko muslimana za prijatelje od kojih neke i dalje poštujem“ (str. 7). Također, za sebe tvrdi da je osoba koja je zahvalna na raznolikosti (str. 7), opisujući se kao „ležernoga tipa koji je prilično tolerantan u većini pitanja“ (str. 11​​). U odgovoru na vlastito pitanje protivi li se svim aspektima multikulturalizma, nudi sljedeće objašnjenje:

Ne protivim se. Podržavam nastavak konsolidacije nemuslimanske Europe i bezuvjetnu potporu svim kršćanskim zemljama i društvima (uključujući Izrael), uz nastavak naših dobrih odnosa sa svim hinduističkim i budističkim zemljama. Stoga, ne podržavam deportaciju nemuslimana iz Europe ukoliko su potpuno asimilirani (ja sam pobornik mnogih japanskih/tajvanskih/južnokorejskih politika/načela). Međutim, treba zaustaviti masovne imigracije u cjelini (računajući od 2008. godine). Svaka buduća imigracija mora biti strogo kontrolirana i isključivo nemuslimanska. Naglasak bi trebao biti na pojedincima koji uvelike mogu pridonijeti Europi na neki način (str. 8).

Prva dva autonarativa mogu se kombinirati, no suprotstavljena su slici pragmatičnoga i donekle razumnijeg konzervativnog političara s antiimigracijskim stavovima. U ovome autonarativu Breivik se čini odgovornijom osobom s kojom bi se moglo pregovarati ili čak postići kompromis. On raspravlja sa svojim oponentima, pokušava s njima pregovarati ili ih uvjeriti da nije ekstremist, navodeći kako prepoznaje određene vrijednosti u raznolikosti i u drugim kulturama.

d) Društvena i simpatična osoba

Posljednji se autonarativ nastavlja na prethodni s tim što zahvaća privatnu sferu. Taj dio Manifesta najmanje je očekivan. Primjerice, u pitanjima i odgovorima Breivik postavlja pitanja kao što su: „Možete li opisati svoje djetinjstvo?“ i „Kako biste opisali sebe kao osobu?“, odgovarajući neformalnim tonom:

Imam dobar odnos sa svojih četvero polubraće i polusestara, NN (piše njihova tri imena), ali posebno s NN (četvrto ime). Nalazimo se nekoliko puta godišnje. NN se preselila u Los Angeles prije 14 godina i sada ima dvoje djece, NN i NN. Čujem se s njom jednom mjesečno.

(Dnevnik, str. 11, imena su izostavljena radi anonimnosti)

Nastavlja, opisujući svoj odnos sa ženom iz šire obitelji: “NN-ova djevojka je feministkinja i prilično radikalna marksistica. Vodili smo neke vrlo zanimljive razgovore gdje me je gotovo fizički udavila :D“ (str. 11). Obratite pozornost na njegov način govora koji podsjeća na bilo koju običnu osobu u kontekstu svakodnevne društvene interakcije. Pokušava biti duhovit, a ton je neformalan i opušten.

U drugim dijelovima raspravlja o prijateljima i otkriva detalje o svojim ukusima i interesima (str. 31-32). Saznajemo, primjerice, da najradije putuje u Budimpeštu, koja su mu omiljena pića kao i to da misli da sve zemlje imaju izvrsnu kuhinju. Među omiljene knjige ubraja i Bibliju i Kuran. Ovako opisuje putovanje u inozemstvo: „Tamo smo proveli pet dana, tulumareći i slaveći. Nisam konzumirao toliko Absolut votke i Red Bulla otkako sam bio u Las Vegasu ;)“ (str. 30). Nekoliko puta spominje da uživa ići na zabave i da je društveno dopadljiva osoba: „Uvijek sam bio dobar u druženju, upoznavanju novih ljudi“ (str. 34).

U idućem odjeljku ležerno opisuje kako je bilo teško sakriti pripreme za terorističke napade:

Nekoliko mojih prijatelja ipak je sumnjalo. Međutim, uspio sam usmjeriti njihove sumnje podalje od poveznica s mojim političkim uvjerenjima. Umjesto toga, oni sumnjaju da igram WoW8 (i da pokušavam to skriti), a nekoliko njih vjeruje kako sam izabrao poluizolaciju zbog navodnog homoseksualnog odnosa za koji sumnjaju da ga pokušavam skriti, LOL. Vrlo smiješno, budući da sam ja 100% hetero, ali neka oni i dalje vjeruju što žele, jer ih to sprečava da postavljaju dodatna pitanja.

(Dnevnik, str. 6)

Kada se predstavlja kao društvena i simpatična osoba, Breiviku je važno da ga se vidi kao heteroseksualca, normalnu osobu koja poznaje puno ljudi i koju prijatelji poštuju. Priznaje da je pomalo sramežljiv, a to što nema djevojku pripisuje operaciji koju planira. Ovaj autonarativ odlikuje se neformalnim jezikom karakterističnim za SMS poruke i chatove. Često koristi simbole kao što su „LOL“ (glasno se smijem) i različite vrste emotikona u tim dijelovima Manifesta. Breivik također stalno pokušava biti duhovit i predstaviti se kao ležerna osoba. Shvaća da su to važne socijalne vještine u svakodnevnoj interakciji, no ne i da se čine nezgrapnima u takvom narativnom okolišu. Njegovo prilično narcisoidno predstavljanje samoga sebe kao normalne i popularne osobe znak je pribjegavanja jeziku novih društvenih medija koje, čini se, povezuje s normalnošću i društvenošću. Sve to ilustrira Breivikov život nekoliko godina prije napada. Njegov društveni život uglavnom se odvijao na internetu.

6. Kreativno djelovanje ili strukturna zadanost?

U etnometodološkoj tradiciji i analizi konverzacije često se ističe da govorne činove treba proučavati kao simboličke resurse kojima se obavljaju određeni zadaci (Potter i Wetherell 1987: 73). Ti se zadaci, međutim, neprestano mijenjaju, a pripovjedač će se često referirati na sasvim različite kontekste, čak i u kraćim tekstovima i razgovorima. Različitost autonarativa u Manifestu može se tumačiti na ovaj način. Primjerice, u prvom autonarativu Breivik želi uvjeriti čitatelja da je profesionalni terorist. Evanđeoski antiislamist, međutim, može se shvatiti kao pokušaj izgradnje „afektivne“ ili „vruće kognicije“ (eng. hot cognition) koju koriste društveni pokreti i politički akteri kako bi prikupili podršku (Gamson 1992, 1995). No da bi se ljude angažiralo, potrebno je više od racionalnih argumenata. Potrebne su emocije i apeliranje na neke više vrijednosti.

Järvinen (2001, 2003) tvrdi da se iskazi najbolje razumiju ako se odnose na stvarne ili zamišljene optužbe. Iduća dva pragmatičnija autonarativa – narativ pragmatičnog i razumnog konzervativnog političara i društveni narativ − mogu se tumačiti kao odgovori na potencijalne optužbe za ekstremizam ili kakav mentalni poremećaj. Breivikovi opisi u kojima samoga sebe prikazuje kao normalnu, simpatičnu i društvenu osobu mogu se tumačiti kao unaprijed pripremljen odgovor na optužbe s kojima zna da će se susresti, npr. optužbu da je neka vrsta neljudskog čudovišta. Eksplicitno govori o tome kako će ga javnost doživljavati nakon napada: „Kulturalno-marksistička/multikulturalna vlada vjerojatno će pokušati 'ubiti moj lik' obilježavajući me kao 'luđaka, plod incesta, pedofila, nacista i gubitnika'“ (str. 5). Shvaća da će teroristički napadi i prva dva autonarativa dovesti do takvih optužbi, kojima se druga dva na kreativan način suprotstavljaju. Ovo balansiranje s autonarativima primjer su prilično složenoga rada na identitetu.

Autonarativi su fleksibilni (Maruna 2001) pa će tijekom suđenja Breivik umanjivati „evanđeoski“ i „društveni i simpatični“ autonarativ te isticati narativ „pragmatičnoga konzervativca“ i „profesionalnoga revolucionara“. Tijekom vremena je kroz kontakte s drugim ljudima mogao primijetiti kako su neki od njegovih narativa imali više odjeka od drugih kao i probleme pri njihovu povezivanju. „Evanđelist“ se pojavio samo jednom i to kada je u sudnici prikazan jedan njegov prilično pompozan film o opasnosti od islama koji je bio ranije snimio i objavio na Youtubeu. Tada je izgubio kontrolu nad emocijama i zaplakao.

Tu su i znakovi kreativnosti i lukavosti u kratkim ulomcima Manifesta. U pitanjima i odgovorima rečenice ponekad obavljaju nekoliko zadaća: „Čudo je kako sam uspješno preživio svoje 'ranjive godine', bez i jednog poniženja od strane muslimanskih bandi“ (str. 17). U toj rečenici uspijeva se predstaviti kao čvrsta osoba koja se nikada ne pokorava, istodobno prikazujući muslimane kao agresivne i nasilne. Na taj način izbjegava „narativ žrtve“, koji na drugome mjestu kritizira, no još uvijek je u mogućnosti govoriti o viktimizaciji.

Breivik, međutim, nije dobar govornik ni pripovjedač i ne uspijeva povezati različite autonarative i apelativne forme. Primjer je dio autonarativa o pragmatičnom konzervativcu gdje odbacuje nasilje. U tome ulomku opisuje razloge zbog kojih se u mladosti nije borio protiv članova muslimanskih bandi: „Međutim, budući da nismo dijelili njihov divlji mentalitet, nasilje je bilo besmisleno. Mi smo, dakle, izbjegavali sučeljavanja koliko je to bilo ljudski moguće“ (str. 19). U kontekstu zločina koje je počinio ove izjave su naravno kontradiktorne kao i mnogi drugi dijelovi Manifesta. U kulturalno-strukturalističkoj analizi takvo smjenjivanje autonarativa ne bi se tumačilo kao izraz akcije, već prije kao strukturni proizvod protoka diskurza u određenom društvenom kontekstu.

Autonarativi i identiteti obično su fragmentirani, a tekstovi često intertekstualnog karaktera. Nije lako biti dosljedan, iako je to ipak lakše u pismu nego u govoru. Cjelovit ili koherentan autonarativ često je proizvod (ponekad nužno) reduktivne analize koju provodi istraživač kao i odraz stvarnoga sadržaja tekstova ili intervjuâ. Skakanje s jednog autonarativa na drugi može biti uvjerljivo i mnogi pripovjedači uspijevaju slušatelju pružiti dojam koherentnog autonarativa, možda i zato što se takav narativ očekuje i spremno recipira. Međutim, ponekad ti skokovi nisu toliko uvjerljivi i nedvojbeno pokazuju da interdiskurzivnost nije samo proizvod strateškoga djelovanja kompetentnog pripovjedača. Interdiskurzivnost također odražava način na koji je proizvodnja teksta zadana i ograničena diskurzivnim repertoarom ili poretkom diskurza (Foucault 1972).

Riječ je o važnom načinu na koji valja čitati česta smjenjivanja autonarativa u Breivikovu tekstu. Jezik i narativi različitih diskurza kojima se služi u manjoj ili većoj mjeri strukturno određuju njegov tekst. Kompetentniji bi ih pripovjedač uspio uvjerljivije povezati, a takvi prijelazi ujedno su i glavni razlog zašto je tekst teško prohodan i kaotičan, ali i nenamjerno smiješan, kao kod naglog prijelaza iz pompozne priče o požrtvovnosti u priču o odjeći i kolonjskoj vodi koju preferira (str. 31-32). Time tekst poprima zastrašujuću dimenziju te djeluje kao razmatranje kakvoga „luđaka“, kao kada primjerice s pragmatičnih interesa i spremnosti na oprost naprasno prelazi na posljedice koje će zadesiti one koji ne žele promijeniti svoje mišljenje: „Na kraju ćemo uništiti svakoga od njih“ (str. 6).

Jedna je od najvažnijih karakteristika Manifesta jest nemogućnost povezivanja četiriju autonarativa i njihovih različitih principa i logika. Breivik ne može izbjeći uporabu tehničkoga jezika svojstvenoga priručnicima kada opisuje tehničke i organizacijske napore koje je potrebno uložiti da bi se izvršio teroristički napad. Kada pokušava potaknuti na djelovanje, on koristi religijski diskurz, simbole i narative. Kada nastoji biti pragmatičan, on odbacuje nasilje, prihvaća raznolikost i druge kulture i, konačno, kada se predstavlja kao društvena i simpatična osoba, on je u potpunosti uronjen u jezik novih društvenih medija. Konstrukcija značenja uvijek je ograničena dominantnim diskurzima u polju. Primjerice, u kratkim vremenskim odsječcima tijekom intervjua ispitanici se često prebacuju iz jednog autonarativa u drugi, koji mu je nerijetko proturječan (Sandberg 2009, 2010). Iako je Breivikov Manifest ekstreman slučaj, autonarativi i životne priče koje sadrži fragmentirani su pa će svaka analiza koja im pristupi kao koherentnima nužno odvesti u pojednostavljivanje.

7. Zaključak

Narativna analiza često se tumači kao hermeneutička vježba, čime se umanjuje njezina važnost u odnosu na realističnije pristupe. Presser (2009) međutim tvrdi da je ispisivanje narativa važan uzrok zločina. Riječ je o nesvakidašnjem promišljanju narativa koji se obično tumače kao naknadna racionalizacija ili ih se (kao u lingvistici) analizira bez ikakve namjere ili pokušaja povezivanja s konkretnim djelovanjem. Teroristički napadi u Norveškoj predstavljaju izvedbu određenoga skupa političkih narativa što ih čini presudnim predmetom proučavanja u pokušaju razumijevanja tih događaja.

Breivikov je Manifest napisan prije terorističkoga čina te zbog toga nije riječ o naknadnoj odnosno ex post facto legitimaciji ili racionalizaciji. Zasigurno je besmisleno definirati te narative kao slučajnost ili nuspojavu mentalnoga poremećaja. Breivik je možda imao psihičkih problema, no njegove svjetonazore i političke stavove dijele mnogi (Berntzen i Sandberg 2013). Također, bio im je posvećen. Da parafraziram McAdamsa (1993), Manifest opisuje priče koje su Breiviku „život značile“9. Zajedno s političkim, socioekonomskim i psihološkim istraživanjima analiza narativa može pridonijeti boljem razumijevanju kriminala, terorizma i nasilja. Većina činova, a ne samo oni koji su dramatični i zvučni, podrazumijeva neku unutrašnju logiku i često se pojavljuje u nekoj vrsti narativa. Narativi nisu dostatan povod, ali su u mnogim slučajevima (kao što je terorizam) nužan uzrok.

Ova studija otkriva kako se Breivikovi autonarativi mogu analizirati na četiri različita načina; kao strateški, zadani, koherentni ili fragmentirani, koristeći različite perspektive kao što su narativna psihologija, francuski strukturalizam, etnometodologija i postmodernizam. Izbor analitičke strategije ima goleme posljedice, a odabrani teorijski pristup u proučavanju narativa ključan je za razumijevanje ovoga fenomena. Analizom kriminogenih narativa kao kreativne akcije, primjenom narativnog psihološkog pristupa i traženjem koherentnosti u tekstu odgovornost se usmjerava na počinitelja. S druge strane, ako se ti narativi analiziraju kao reprodukcija prethodno autoriziranih narativa fokus će prebaciti na društveni kontekst. Primjerice, antiislamske organizacije bore se da Breivikove autonarative smjeste na lijevu stranu modela 1 (akcija), dok akteri s političke ljevice tvrde da ih treba interpretirati koristeći strukturalni pristup čime se odgovornost prebacuje na širi antiislamski društveni pokret. Istraživanja tekstualne fragmentarnosti mogu dodatno ojačati strukturalnu perspektivu, bilo u okviru poststrukturalizma ili kao indikatori mentalnoga poremećaja u okviru psihološkoga pristupa.

U analizi autonarativa potrebno je koristiti sva četiri narativna pristupa opisana u članku. Istraživanja narativa u širem smislu, a osobito narativna kriminologija, autonarative trebaju analizirati kao akciju uvjetovanu kulturom i kontekstom i kao pokušaje ostvarivanja koherentnosti i jedinstva koje se napaja raznolikim kulturnim narativima i diskurzima. Samo na taj način moći ćemo shvatiti važnost koju narativi imaju za djelovanje. Razumijevanje prirode narativa je također nužno da bismo učinkovito osporili one antagonističke narative koji potiču kriminal i terorizam.

Literatura

• Anderson, E. 1999. Code of the Street: Decency, Violence, and the Moral Life of the Inner City. New York: W. W. Norton
• Atkinson, P. i Coffey, A. 2003. Revisiting the relationship between participant observation and interviewing. U: Postmodern Interviewing (ur. Gubrium, J.F. i Holstein, J.A.): 109-122. London: Sage
• Berntzen, L. E. i Sandberg, S. 2013. The collective nature of lone wolf terrorism. Anders Behring Breivik and the anti-Islamic movement. Neobjavljen rad
• Bourdieu, P. 1990. The Logic of Practice. Stanford, CA: Stanford University Press
• Brookman, F., Copes, H. i Hochstetler, A. 2011. Street codes as formula stories: How inmates recount violence. Journal of Contemporary Ethnography 40(4): 397–424.
• Copes, H., Hochstetler, A. i Williams, J. P. 2008. ‘We weren’t like no regular dope fiends’: Negotiating hustler and crackhead identities. Social Problems 55(2): 254–270.
• Cottee, S. i Hayward, K. J. 2011. Terrorist (e)motives: The existential attractions of terrorism. Studies in Conflict and Terrorism 34 (12): 963–986.
• Crossley, M. L. 2000. Introducing Narrative Psychology: Self, Trauma, and the Construction of Meaning. Buckingham: Open University Press
• Denzin, N. K. 1998. In search of the inner child: Co-dependency and gender in a cyberspace community. U: Emotions in Social Life: Critical Themes and Contemporary Issues (ur. Bendelow, G. i Williams, S. J.): 97−119. London: Routledge
• Derrida, J. 1988. Signature, Event, Context. U: Derrida. J Limited Inc. Evanston, IL: Northwestern University Press, 1–25.
• Ferrell, J., Hayward, K. i Young, J. 2008. Cultural Criminology. London: Sage
• Foucault, M. 1972. The Archaeology of Knowledge and the Discourse on Language. New York: Pantheon Books
• Foucault, M. 1977. Discipline and Punish. New York: Pantheon Books
• Gamson, W. A. 1992. The social psychology of collective action. U: Frontiers in Social Movement Theory (ur. Morris, A.D. i Mueller, C.M.): 53–76. New Haven, CT i London: Yale University Press
• Gamson, W. A. 1995. Constructing social protest. U: Social Movements and Culture (ur. Johnston, H. i Klandermans, B.). Minneapolis, MN: University of Minnesota Press
• Garfinkel, H. 1967. Studies in Ethnomethodology. Englewood Cliffs, NJ: Prentice Hall
• Giddens, A. 1984. The Constitution of Society. Berkeley, CA: University of California Press
• Gubrium, J. F. i Holstein, J. A. 1997. The New Language of Qualitative Method. Oxford: Oxford University Press
• Gubrium, J. F. i Holstein, J. A. 2009. Analyzing Narrative Reality. Thousand Oaks, CA: Sage
• Hindelang, M. J. 1970. The commitment of delinquents to their misdeeds: Do delinquents drift? Social Problems 17(4): 502–509.
• Hirschi, T. 1969. Causes of Delinquency. Berkeley, CA: University of California Press
• IMDI. 2010. Integreringsbarometeret 2009: Holdninger til innvandring, integrering og mangfold. Report 4-2010. Oslo: Directorate of Immigration and Diversity (IMDi)
• IMDI. 2011. Integreringsbarometeret 2010: Holdninger til integrering og mangfold 2005–2010. Oslo: Directorate of Immigration and Diversity (IMDi). Integration Survey 2005–10. Pogledano 06.10. 2012.
• Jimerson, J. B. i Oware, M. K. 2006. Telling the code of the street. An ethnomethodological ethnography. Journal of Contemporary Ethnography 35(1): 24–50.
• Järvinen, M. 2000. The biographical illusion: Constructing meaning in qualitative interviews. Qualitative Inquiry 6(3): 370–391.
• Järvinen, M. 2003. Negotiating strangerhood: Interviews with homeless immigrants in Copenhagen. Acta Sociologica 46(3): 215–230.
• Labov, W. 1972. Language in the Inner City: Studies in the Black English vernacular. Philadelphia, PA: University of Pennsylvania Press
• László, J. 2008. The Science of Stories. An Introduction to Narrative Psychology. London: Routledge
• Lyotard, J. 1984. The Postmodern Condition: A Report on Knowledge. Minneapolis, MN: University of Minnesota Press
• Maruna, S. 2001. Making Good. How Ex-convicts Reform and Rebuild Their Lives. Washington: American Psychological Association
• Maruna, S. i Copes, H. 2005. What have we learned from five decades of neutralization research. Crime and Justice: A Review of Research 32: 221–320.
• Matza, D. 1964. Delinquency and Drift. New York: Wiley
• McAdams, D. P. 1993. The Stories We Live By: Personal Myths and the Making of the Self. New York: Guilford
• Meinhof, U. 1968. Ulrike Meinhof calls for a move from protest to resistance. U: German History in Documents and Images, Svezak 9, Two Germanies, 1961–1989.
• Polkinghorne, D. E. 1988. Narrative Knowing and the Human Sciences. Albany, NY: State University of New York Press
• Polletta, F. P., Chen, C. B., Gardner, B. G. i Motes, A. 2011. The sociology of storytelling. Annual Review of Sociology 37: 109–130.
• Potter, J. i Wetherell, M. 1987. Discourse and Social Psychology: Beyond Attitudes and Behaviour. Los Angeles, CA: Sage
• Presser, L. 2008. Been a Heavy Life: Stories of Violent Men. Urbana, IL: University of Illinois Press
• Presser, L. 2009. The narratives of offenders. Theoretical Criminology 13(2): 177–200.
• Presser, L. 2012. Getting on top through mass murder: Narrative, metaphor, and violence. Crime, Media, Culture 8(1): 3–21.
• Roemer, M. 1997. Telling Stories. Postmodernism and the Invalidation of Traditional Narrative. Boston: Rowman & Littlefield
• Sacks, H. 1995. Lectures on Conversation. Malden, MA: Blackwell
• Sandberg, S. 2009. Gangster, victim, or both? Street drug dealers’ interdiscursive construction of sameness and difference in self-presentations. British Journal of Sociology 60(3): 523–542.
• Sandberg, S. 2010. What can ‘lies’ tell us about life? Notes towards a framework of narrative criminology. Journal of Criminal Justice Education 21(4): 447–465.
• de Saussure, F. 1974. Course in General Linguistic. London: Fontana
• Sykes, G. i Matza, D. 1957. Techniques of neutralization: A theory of delinquency. American Sociological Review 22(6): 664–670.
• Topalli, V. 2005. When being good is bad: An expansion of neutralization theory. Criminology 43(3): 797–836.
• Wieder, D. L. 1974. Language and Social Reality: The Case of Telling the Convict Code. Lanham, MD: University Press of America
• Williams, J. P. i Copes, H. 2005. How edge are you? Constructing authentic identities and subcultural boundaries in a straightedge internet forum. Symbolic Interaction 28(1): 67–89.