Stiloteka

Feministički otpor rodnoj asimetriji u jeziku i jezikoslovlju

Tatjana Pišković. Feministički otpor rodnoj asimetriji u jeziku i jezikoslovlju. Otpor. Subverzivne prakse u hrvatskom jeziku, književnosti i kulturi. Zbornik radova 42. seminara Zagrebačke slavističke škole. Uredili: T. Pišković i T. Vuković. Str. 145-168. Zagreb: FF press.

1. Počeci feminističke lingvistike

Feminističko bavljenje jezikom započinje 1973. godine kada je američka lingvistkinja Robin Lakoff objavila članak „Language and Woman’s Place“.1 Dvije godine kasnije objavila je knjigu istoga naslova. Autorica smatra da između jezika i govornika postoji reverzibilan odnos, odnosno da govornici rabe jezik, ali da i jezik rabi njih (Lakoff 1973: 45; 1975: 3). Zato jezik može biti sredstvo ugnjetavanja drugoga, a uporaba jezika može odražavati i potvrđivati različite vrste društvene nejednakosti. Robin Lakoff najviše zanima kako se jezikom proizvodi društvena nejednakost između žena i muškaraca. Ističe da su žene jezično diskriminirane na dva načina: prvo, podučava ih se kako moraju rabiti jezik, što je samo dio općega podučavanja o tome kako se biva ženom, i drugo, obespravljuje ih se načinom na koji se tretiraju u jeziku. Posljedica je jezične diskriminacije žena svojevrsno otpravljanje žene u podređene, pokorničke pozicije: ona može biti ili seksualni objekt ili neka vrsta sluškinje. Dakle žene govore drugačije nego muškarci, a način na koji one govore istodobno odražava i proizvodi njihov podređeni položaj u društvu. Nastojeći ilustrirati razlike između ženskoga i muškoga jezika, Lakoff (1973: 49–57; 1975: 8–19) upozorava na određene leksičke, sintaktičke i prozodijske potvrde tih razlika. Ističe da u ženskome vokabularu postoji mnogo više naziva za boje nego u muškome vokabularu i zaključuje da je tomu tako jer muškarci smatraju da je precizno razlikovanje boja u stvarnome svijetu trivijalno i nevažno kao i mnoge druge teme važne ženama (npr. kultura i umjetnost; Lakoff 1973: 49–50). Ženski jezik obiluje modalnim izrazima i intenzifikatorima (stvarno, jako, užasno, zaista) te gramatičkim i leksičkim „ublaživačima“ (mislim, čini mi se, rekla bih), što ga čini nesigurnim, nemoćnim i trivijalnim te ga diskvalificira s položaja moći i autoriteta. Muškarci smiju svoj govor začiniti jakim, vulgarnim psovkama kao što u javnosti smiju biti gnjevni i bijesni; žene se smiju žaliti, prigovarati i cendrati, ali ne smiju izgubiti živce jer to nije pristojno kao ni psovanje i vikanje. Zato se njima ne dopušta ništa vulgarnije od blagih i ublaženih psovki (jesenti miša, kvragu, u klinac, idi k jarcu), što ponovno potvrđuje da žene moraju učiti kako se govori jer sve one moraju govoriti jednako i tako izbrisati svoju individualnost. Nadalje neki pridjevi kojima se izriče odobravanje ili divljenje neutralni su, pa ih smiju rabiti i muškarci i žene (odličan, nevjerojatan, dobar, uredan), dok su neki dopušteni samo ženama (divan, presladak, dražestan, božanstven, prekrasan) i muškarci ih moraju izbjegavati. No to ne znači da su potonji pridjevi neutralni u ženskome jeziku; žene ih mogu rabiti i doslovno i ironično, a muškarci isključivo ironično, kao potvrdu ženske trivijalnosti i afektivnosti (jer su jezične jedinice rezervirane za ženski jezik nevažne muškarcima i stvarnome svijetu, pa žene udaljuju od utjecajnih i moćnih pozicija). Na sintaktičkoj razini razliku između muškoga i ženskoga jezika potvrđuju dopunska pitanja ili upitne fraze (engl. tag-questions) koje se dodaju izjavnim ili uskličnim rečenicama uglavnom radi ljubaznosti i pristojnosti (Trebalo bi završiti taj posao, zar ne?, Sviđa ti dar, jelda?, Dobro smo se proveli, zar ne?, Donesi mi knjigu, može?). Jasno je da ih češće rabe žene i da je takva verbalna obzirnost analogna maločas spomenutoj uporabi modalnih izraza, čime žene ublažavaju izjave ne usuđujući se nešto ustvrditi ili nekomu nešto narediti. Tomu valja dodati i neizravne zahtjeve (Jao, doista sam žedna!, Baš bih željela pojesti juhu.), vrlo uglađene i pristojne formule za ublažavanje molbe (ako ti nije teško, budete li imali vremena, kad god ti bude odgovaralo), mnogobrojne isprike (oprostite što Vas gnjavim, ali…, žao mi je što Vas opterećujem, no…, nemoj se ljutiti, ali ja mislim…) i svojevrsna oklijevanja pri izricanju kakve tvrdnje (čini se da, izgleda da, (nešto) kao, otprilike). U vezi s upitnim frazama na kraju rečenice valja istaknuti činjenicu da se zbog njihova dodavanja mijenja rečenična intonacija, pa se i na toj razini ženski govor razlikuje od muškoga. Žene češće iskorištavaju rečenični naglasak za isticanje pojedinih riječi ili sintagmi u iskazu, i to najčešće intenzifikatora koji su rijetki u muškome govoru (To je tako grozno!, Malkice sam pretjerala., Jako se uzrujao!).

Svi dosad spomenuti primjeri ilustriraju samo jednu vrstu jezičnoga diskriminiranja žena: način na koji žene rabe jezik generira mnogobrojne predrasude o njima. No jezikom se samim može diskriminirajuće upućivati na žene i to čine i žene i muškarci. Ista leksička jedinica može upućivati i na muškarca i na ženu, a pritom ih različito označavati, što se ne može predvidjeti, nego se može argumentirati jedino različitim društvenim ulogama muškarca i žene (Lakoff 1973: 46, 57–73; 1975: 4). Lakoff upozorava na mnogobrojne asimetrije među imenicama koje označavaju muškarce i žene i koje odražavaju društvenu rodnu nejednakost, utišavanje ženâ u društvu i mnogo agresivnije zadiranje u bračni, ljubavni, seksualni i, uopće, privatni život žena nego muškaraca. Čak i kad postoje parne imenice za muškarca i ženu (npr. kavalirdama, neženjausidjelica, ljubavnikljubavnica, profesionalacprofesionalka), imenice ženskoga roda počesto nose deprecijativnu konotaciju, a imenice muškoga roda neutralne su ili čak pozitivno intonirane.

Dvije se osnovne teze provlače kroz rad Robin Lakoff: prvo, da muškarci i žene govore drugačije i drugo, da je to posljedica muške dominacije uopće (usp. Eckert – McConnell-Ginet 2006: 1–2). Iz potonje teze proizlazi tzv. dominacijski pristup rodu i jeziku u kojemu se drži da su razlike u jezičnome ponašanju proizišle iz muške dominacije nad ženama i općega nastojanja da žene budu podređene muškarcima. Takav pogled na razlike između muškoga i ženskoga jezika prevladava u početnoj fazi feminističkoga bavljenja jezikom,2 a najpoznatija je i najilustrativnija monografija utemeljena na takvu pristupu Man Made Language (1980) australske feministkinje Dale Spender. Ona drži da su u patrijarhalnim društvima muškarci superioran spol i da mnoge društvene institucije i prakse odražavaju takvo stanje. Oslanjajući se na UN-ovu statistiku iz 1980, tvrdi da superiorni muškarci posjeduju 99% svjetskoga kapitala, što im omogućuje da zadrže autoritet i nametnu svoje vrijednosti (Spender 1990: 1). U takvu društvu muškarci kontroliraju jezik; njihov je jezik norma, a ženski je jezik otklon, devijacija. Spender (1990: 6) pokazuje kako „jezični determinizam“ povezan s ekonomskim determinizmom ugnjetava žene u društvu. Pritom istražuje i ilustrira seksizme u jeziku, semantičku derogaciju žena,3 nečujnost i nevidljivost žena u javnoj sferi, mušku dominaciju i primarnost, razlike u poimanju (i prohibiranju!) muške i ženske seksualnosti, dvostruke standarde u procjenjivanju muških i ženskih sposobnosti itd.

Na prvoj tezi Robin Lakoff utemeljen je tzv. razlikovni pristup rodu i jeziku koji je svojevrsna reakcija na radikalno postavljene dihotomije u dominacijskome pristupu. U razlikovnome se pristupu razlike između muškoga i ženskoga jezika tumače različitim načinima socijalizacije djevojčica i dječaka, a prvim se tekstom u kojemu se razlike između muškoga i ženskoga jezika tumače divergentnim društvenim obrascima drži onaj D. N. Maltza i R. A. Borker (1982). Razlikovni pristup u proučavanju muškoga i ženskoga jezika osnova je rada američke lingvistkinje Debore Tannen koja ističe da inzistiranje na muškoj dominaciji nije dovoljno za opis jezičnoga ponašanja muškaraca i žena te da dominacija nije uvijek rezultat namjere da se dominira (Tannen 1990: 18). Supkulture u kojima odvojeno žive dječaci i djevojčice analogne su supkulturama formiranima na osnovi rasne ili klasne pripadnosti, pa su razlike među verbalnim navikama muškaraca i žena očekivana posljedica različitih odgojnih mjera i usvajanja društvenih konvencija o poželjnome i prihvatljivome muškome i ženskome jeziku. Ženski je jezik usmjeren na ostvarivanje veza i suradnje, pa ga Tannen (1991: 77) naziva prisnim jezikom (engl. rapport-talk), a muškarci u svojemu jeziku nastoje ostati neovisni i zadržati status u društvenoj hijerarhiji, zbog čega njihov jezik Tannen naziva izvještajnim (engl. report-talk). Te rodne razlike u jeziku Tannen naziva rodolektima (engl. genderlects). Iz takva tumačenja i, usuđujemo se reći, pojednostavljivanja rodnih razlika u jeziku proizlazi opća teza o natjecateljskome muškom i suradničkome ženskom jeziku koja obilježava mnogobrojne tekstove izrasle na razlikovnome pristupu rodu i jeziku.

Iako Robin Lakoff (1973; 1975) i sama ublažava svoje rigidno rodno polariziranje društvenih položaja i jezičnoga ponašanja navođenjem kontekstâ u kojima se i muški posao smatra beznačajnim i trivijalnim (npr. znanstveni, akademski, kulturni ili umjetnički rad), a muški se jezik približava ženskomu, jasno se primjećuje stalno isticanje muške dominacije i ženske podređenosti, što se ilustrira izoliranim brojem vrlo prikladnih primjera. Problematične su i neke teze D. Tannen, na što je upozorila Alice Freed (1992) ističući da je teorijski pristup koji Tannen rabi u knjizi You Just Don’t Understand (1990) osporen u akademskoj zajednici, da svojom knjigom Tannen perpetuira negativne stereotipe o ženama bez obzira na to što se trudi da to ne čini, da opetovano opravdava bezosjećajnost, grubost i nepristojnost muškaraca njihovom željom za neovisnošću, da ignorira akumulirano znanje lingvistike kao znanstvene discipline ili ga pogrešno prenosi, da iz istih anegdota izvlači drugačije zaključke u svojim člancima i u knjizi (npr. anegdotu o muškarcu koji prekida svoju suprugu dok pripovijeda vic i sam ga završava Tannen u članku interpretira kao muškarčevo iskazivanje moći, a u knjizi kao primjer različita gledanja na stvari).

Sve u svemu, ni razlikovni ni dominacijski pristup rodu i jeziku nisu dugo opstali. Već se krajem sedamdesetih godina u feminističkoj lingvistici prevladava isključivost dominacijskoga, a krajem osamdesetih površnost razlikovnoga pristupa jer postaje jasno da rodno uvjetovane jezične razlike nisu jednodimenzionalan fenomen svediv na razliku ili dominaciju, nego su sustav niza povezanih varijabla (odgoja, obrazovanja, dobi, društvene stratifikacije itd.). U novije su doba takvi pristupi temi „podvrgnuti oštroj kritici, najviše zbog nekritičnoga preuzimanja pojma ženskoga jezika naslijeđena iz pretfeminističke lingvističke tradicije koja ga je opisivala kao nedostatni, nemoćni i manje vrijedni rodno obilježeni otklon od rodno neobilježene, ali prešutno podrazumijevane muške norme“ (Bertoša 2001: 63). Stoga se u relativno kratkoj povijesti feminističke lingvistike može govoriti o trima osnovnim fazama razvoja toga lingvističkog pravca, odnosno spominju se tri vala feminističke lingvistike. U prvome valu započinje osviješteno bavljenje jezikom iz perspektive feminističke znanosti i obilježava ga dominacijski pristup rodu i jeziku; u drugome valu prevladava se isključivost dominacijskoga pristupa i temi se pristupa iz pozicije razlikâ između ženskoga i muškoga jezičnog ponašanja; u trećemu valu feministi se bave raznolikim jezičnim manifestacijama mnogobrojnih govornikovih identiteta jer drže da svaki pojedinac jezikom izvodi različite rodne identitete te da su oni usko povezani s drugim čovjekovim identitetima (rasom, dobi, klasom, profesijom itd.). Teorijsko-aktivistička promišljanja roda i jezika imaju svoje začetke u antropološkim i etnografskim radovima o rodnim razlikama u jeziku nastalima u drugoj polovici devetnaestoga i prvoj polovici dvadesetoga stoljeća (v. prvu bilješku). Te aktivnosti uvjetno možemo nazvati nultim valom tematiziranja roda i jezika ili pripremom za pojavu feminističke lingvistike.

U opisu smjenjivanja paradigmi rodne lingvistike, koje se uglavnom razlikuju po poimanju rodne norme i devijacije u jeziku, nema smisla kritizirati, omalovažavati ili podcjenjivati ranije radove zbog njihove isključivosti ili ograničenosti na odabrane zajednice prakse (npr. na govornike bijelce koji pripadaju srednjoj klasi) jer je svaka teorija ograničena pameću vremena u kojemu se razvila (Hall 2003: 354).

2. Priprema terena i prvi val

Iako članak Robin Lakoff obilježava službeni početak feminističke lingvistike ili feminističke kritike jezika, to ne znači da se znanstvenici dotad nisu bavili rodnim razlikama u jeziku ni da su te razlike najprije uočene i izučene u engleskome jeziku. Proučavajući krajem 19. i početkom 20. stoljeća jezike koji ne pripadaju indoeuropskoj porodici, antropolozi i etnografi razvili su koncept muškoga i ženskoga jezika objašnjavajući fonološke i morfološke razlike koje su uočili u govoru žena i muškaraca (Hall 2003: 355, 360).4 Upravo se u tim radovima uvodi dihotomija između norme (predstavlja je muški jezik) i devijacije (veže se za ženski jezik), odnosno između rodno povlaštenoga i rodno ekskluzivnoga jezika, koja se održala začuđujuće dugo.5 Muški i ženski jezik opisuju se kao odvojeni jezici, što se povezuje s rigidno podijeljenim društvenim rodnim ulogama, a prelazak govornika na jezični kod suprotnoga spola doživljava se kao promjena spola (npr. ako bi muški govornik jezika karajá umetao između dvaju uzastopnih vokala konsonant k ili h, što je obilježje ženskoga govora, zajednica bi ga ismijavala i držala ne samo feminiziranim muškarcem nego i ženom; Chamberlain 1912; Hall 2003: 356). Takvo se rodno stratificiranje jezika često drži dokazom da su u „primitivnih“ neeuropskih naroda muškarci i žene shvaćeni kao različite kategorije ljudskih bića, pričem su muškarci superiorna, a žene inferiorna bića. Budući da je muškomu jeziku superiornost prirodno dana, prelazak na ženski kod demaskulinizira muškarca i oduzima mu moć.6 Nije u tim radovima problematično samo proglašavanje muškoga jezika normom, nego i poimanje rodno ekskluzivnih neeuropskih jezičnih sustava „primitivnima“ i „arhaičnima“ u odnosu na „civilizirane“ i „moderne“ jezike kakav je naprimjer engleski,7 što se posebno očituje u Jespersenovu radu (1954: 241–254; passim). Jespersen ima i pomalo nečasnu pionirsku ulogu u apliciranju spomenute dihotomije između normativnoga muškoga i devijantnoga ženskog jezika na suvremene europske jezike, i to ponajprije na engleski. Dok su njegovi prethodnici takvu asimetriju pronalazili u „primitivnim“ neeuropskim jezicima, Jespersen u poglavlju „The woman“ u svojoj knjizi Language. Its nature, development and origin (19228) određuje ženu jezičnim Drugim, odnosno otklonom u odnosu na društveno prihvaćenu i dominantnu normu koju predstavlja muški jezik, i to u suvremenome engleskom jeziku. Ženski se jezik u tom svjetlu prikazuje kao nešto čudno (engl. peculiar), abnormalno, obilježeno, kao nešto što odstupa od norme. Neke Jespersenove usporedbe muškoga i ženskoga jezika toliko su neukusne da ih se i ne može shvatiti ozbiljno. On naime tvrdi sljedeće: da su muškarci „obnovitelji jezika i pokretači jezičnih promjena“ jer izbjegavaju svakodnevne i banalne riječi te stalno tragaju za novim riječima; da je ženski vokabular „siromašniji“ od muškoga, pa pri učenju stranoga jezika valja najprije čitati mnogo ženskih romana i tek na naprednijemu stupnju učenja posegnuti za tekstovima muškaraca; da žene često ne završavaju rečenice jer počnu govoriti, a da ne znaju što zapravo žele reći; da žene doduše čitaju brže nego muškarci, ali da to nema nikakve veze s inteligencijom; da žene govore više nego muškarci jer im je rječnik siromašniji, pa moraju govoriti više da bi objasnile ono što muškarci kažu puno sažetije; da je razlog jezične inferiornosti žena činjenica da su vezane za domaćinstvo, što ne zahtijeva nikakve dublje misli itd. (Jespersen 1954: 247–254).

Iako su feministkinje koje su izabrale dominacijski pristup temi roda i jezika nastojale upozoriti na neprihvatljivost dihotomije između muškoga i ženskoga jezika uspostavljene u pretfeminističkoj tradiciji, svojim su inzistiranjem na potvrdama trivijaliziranja i marginaliziranja ženskih jezičnih obrazaca te na isticanju muške dominacije samo produbljivale tu asimetriju. Bez obzira na njihovo negodovanje muški jezik i dalje figurira kao norma, a ženski jezik kao iznimka. Upravo je pionirski tekst feminističke lingvistike, Language and Womanʼs Place Robin Lakoff (1973; 1975), potvrdio perpetuiranje polarizirana shvaćanja roda u jeziku, a nastavlja se i u mnogobrojnim kasnijim radovima u kojima se na isti način konceptualizira odnos roda, jezika, moći i marginalnosti. Traženje potvrda za to da je „ženino mjesto“ u privatnoj sferi, daleko od muške javne sfere gdje su moć, autoritet i pravo na odlučivanje, te da iz takve društvene podjele rada i moći proizlaze različiti načini uporabe jezika nimalo ne doprinose dekonstruiranju ozloglašene dihotomije. Nadalje povezivanje ženskoga jezika s jezikom drugih marginaliziranih društvenih skupina kao što su homoseksualci, hipiji i muškarci zaposleni u prosvjeti i znanosti, što Lakoff (1975: 10–14) čini, dodatno cementira smještanje žena na društvene i jezične margine jer sve te skupine povezuje isključenost iz struktura moći izgrađenih na muškim idealima. Zato već dokraja 1970-ih godina dominacijski pristup rodu i jeziku postaje neprihvatljiv anakronizam jer se naglašavanjem tobožnje muške dominacije ne rješava problem tobožnje ženske inferiornosti. Tada završava prvi val feminističke kritike jezika.

3. Drugi val

Kao što je već rečeno, smjenu dominacijske paradigme razlikovnom simbolički i kronološki označava tekst „A cultural approach to male-female miscommunication“ Daniela Maltza i Ruth Borker iz 1982. Nadovezujući se na istraživački model i metodologiju koju je u proučavanju međurasne komunikacije primijenio John Gumperz (urednik zbornika u kojemu je objavljen rad D. Maltza i R. Borker) te na istraživanja jezičnoga aspekta igre među crnom djecom u Philadelphiji koja je krajem 1970-ih i početkom 1980-ih provodila Marjoire Goodwin, Maltz i Borker (1982: 200) ističu da žene i muškarci u SAD-u potječu iz različitih sociolingvističkih supkultura u kojima su usvojili i razvili drugačije interakcijske obrasce. Na temelju niza studija autori zaključuju da se dječaci i djevojčice u SAD-u od svoje predškolske dobi orijentiraju na vršnjake istoga spola i da to traje do njihove petnaeste godine dokad već nauče i usvoje drugačije jezično ponašanje, i to od svojih vršnjaka, a ne od odraslih govornika. Dakle oblikovanje rodno specifičnih jezičnih navika u predškolskoj i osnovnoškolskoj dobi pokazatelj je svojevrsne konsolidacije rodnih uloga u društvu koje se nastavljaju „igrati“ i u adolescentskoj i odrasloj dobi. Rodne razlike u jezičnome ponašanju ne razvijaju se u odrasloj dobi, nego su dotad već internalizirane; muškarci i žene od rane dobi usvajaju drugačija pravila o tome što se čini s riječima, pa bi u odrasloj dobi morali učiti kako se te razlike prevladavaju da bi izbjegli nesporazume. Pristalice razlikovnoga pristupa rodu i jeziku često inzistiraju na skupljanju dokaza o povezanosti onoga „što rade dječaci“ i „što rade djevojčice“ s onim „kako govore dječaci“ i „kako govore djevojčice“ te kako se naposljetku stvara dihotomija između natjecateljskoga muškog i suradničkoga ženskog jezika ili, rječnikom D. Tannen, kako se oblikuju rodolekti.

Iako razlikovni pristup rodu i jeziku predstavlja napredak u odnosu na rigidnost dominacijskoga pristupa, ima i u njemu problematične „samorazumljivosti“ nekih rodnih polariziranja. Naime Maltz i Borker (1982) pretpostavljaju da djeca beziznimno biraju jezični kod svojih vršnjaka istoga spola i, posredno, da se djeca predškolske i osnovnoškolske dobi bez ikakvih dvojbi identificiraju sa spolom koji im je biološki zadan. Zato se Hall (2003: 366) s razlogom pita što se događa s njihovom teorijom i, uopće, s razlikovnim pristupom kada djeca iznevjere tako zamišljenu socijalizaciju. Što se događa kada dječak ne govori kao drugi dječaci ili kad djevojčica govori kao dječak? Hoće li postati homoseksualci koji dijele konverzacijski obrazac s osobama suprotnoga spola? Jesu li oni iznimke koje potvrđuju pravilo? Sankcionira li se njihovo „devijantno“ jezično ponašanje? Thorne (1993) ističe da se od članka R. Lakoff (1973) do 1990-ih mnogo toga promijenilo u odgoju i socijalizaciji djevojčica i dječaka te da im načini ponašanja, odijevanja i govorenja nisu tako strogo zadani i nametani od predškolske dobi kako bi se to moglo zaključiti iz radova utemeljenih na razlikovnome pristupu rodu i jeziku. Osim toga Thorne (1993: 109–112) upozorava na to da su razlike među djecom veće u skupini istoga spola nego među dječacima i djevojčicama podijeljenima u dvije skupine te tako pokazuje da se rod može proučavati i bez uspostavljanja raznoraznih dihotomija. Valja promatrati kako društveni kontekst generira rodne razlike i tako izbjeći konstruiranje apstraktnih – često stereotipnih – suprotnosti. Naime takvi stereotipi često rezultiraju povezivanjem „rodno devijantnog“ jezičnog ponašanja u dječjoj dobi s homoseksualnom orijentacijom odraslih osoba,9 pričem se posve neprihvatljivo i začuđujuće ležerno o dječacima koji prelaze na kod djevojčica (engl. sissy), o djevojčicama koje prelaze na kod dječaka (engl. tomboy) i homoseksualcima govori kao o (jezično) devijantnim društvenim skupinama. Ako se u radovima o rodu i jeziku u to vrijeme i tematiziraju verbalne navike homoseksualaca, one nikad nisu u središtu istraživanja, nego figuriraju kao ekstreman primjer rodne dihotomije u jeziku: homoseksualne žene drastičan su primjer ženskoga koda, a homoseksualni muškarci još drastičniji primjer muškoga koda.

Jedan od bizarnijih primjera zaziranja od bavljenja jezičnim navikama homoseksualaca donosi Hall (2003: 370–371). Naime Burrell i Fitzpatrick (1989: 176–177) preuzimaju od Tannen (1986: 119) ulomak razgovora među dvama homoseksualcima, ali ga mrtve-hladne heteroseksualiziraju. Znači, Mike i Ken, koji se u primjeru D. Tannen prepiru oko preljeva za salatu, postaju u tekstu N. Burrell i M. A. Fitzpatrick – Bob i Joanne, neovisni suprug i tradicionalna supruga koji se rječkaju oko preljeva za salatu. Iako autorice sasvim sigurno nisu namjeravale problematizirati odnos roda i spola ni dovoditi u pitanje poistovjećivanje tih dvaju čovjekovih identiteta, upravo su to učinile. Naime njihova pretvorba Mikea i Kena u Boba i Joanne bez ikakvih intervencija u tekst njihova dijaloga izvrsna je ilustracija performativnosti rodnih identiteta koji uopće nisu uvjetovani spolom. Ta se činjenica posve zanemaruje u literaturi o rodu i jeziku tijekom 1970-ih i 1980-ih godina, što znači da spoznaja o nepoistovjetivosti roda i spola donosi još jednu promjenu paradigme u feminističkoj lingvistici. Tako započinje treći val.

4. Treći val

U radovima Debore Tannen homoseksualci i njihove jezične navike ne prikazuju se kao čudne i devijantne, pa se njezino bavljenje tom temom drži iznimno progresivnim za ono vrijeme, a Hall (2003: 372) ističe da predstavlja prijelomnu točku u akademskome pisanju o rodnome identitetu i jeziku. Veliki pomak u literaturi o rodu i jeziku unose tri važna događaja: 1. uvođenje pojma zajednica prakse u feminističku lingvistiku, 2. feminističko razgraničavanje spola i roda, 3. pojava queer-lingvistike (usp. Hall 2003: idem).

Pojam zajednica prakse (engl. community of practice) prvi su upotrijebili američki antropolog Jean Lave i švicarsko-američki teoretičar obrazovanja Étienne Wenger u knjizi Situated Learning: Legitimate Peripheral Participation (1991). Proučavajući pripravništvo (engl. apprenticeship) kao model učenja, autori definiraju zajednice prakse kao skupine ljudi koji dijele zajedničke interese i u svakodnevnoj interakciji uče kako mogu unaprijediti svoj rad.10 U literaturu o rodu i jeziku pojam zajednica prakse uvode 1992. Penelope Eckert i Sally McConnell-Ginet. Autorice ističu da su se dotadašnja proučavanja roda i jezika koncentrirala ili na rodne razlike u jezičnome ponašanju ili na mušku dominaciju kao važnu komponentu rodnih odnosa, pa nastoje nadići oba pristupa i baviti se konkretnim jezikom kojim se služe stvarni ljudi u stvarnim društvenim situacijama. Dakle odnos roda i jezika one proučavaju u određenim lokalnim zajednicama u svakodnevnim društvenim situacijama smatrajući da se upravo u takvim kontekstima konstruiraju i rod i jezik. „Misleći praktično i gledajući lokalno“ (Eckert–McConnell-Ginet 1992: 462–463, 484), autorice prevladavaju i odbacuju nekoliko pretpostavki koje su se bez ozbiljna propitivanja provlačile kroz dotadašnje radove: da rod može biti izoliran od ostalih aspekata društvenoga identiteta i društvenih odnosa, da rod ima jednako značenje u svim zajednicama, da je jezična manifestacija toga značenja također jednaka u svim zajednicama, da je rod skup spolno determiniranih svojstava pripisanih pojedincu (koja su često združena s podjelom društvenih aktivnosti na ženske, poput čuvanja djece, i muške, poput ratovanja) ili odnos u kojemu muškarci ugnjetavaju žene. Autorice tvrde da se rod ne može svesti na svojstva kojega pojedinca niti se reducirati na odnos muškaraca i žena. Imenica rod u njihovim radovima postaje faktitivni glagol koji neko djelovanje opisuje kao „činjenje roda“ i pridjev koji neke prakse, svojstva, vrijednosti ili aktivnosti određuje kao „rodne“, pa one rodno obilježavaju ljude i njihove odnose. Dakle rodne prakse određuju članove neke zajednice kao žene, muškarce ili pripadnike drugih rodnih kategorija, ali određuju i odnose među različitim spolovima i odnose među ljudima istoga spola. Osim toga zajednica prakse koja određuje pojedinca kao ženu isto tako konstruira i druge identitete te osobe, pa je određuje naprimjer kao bjelkinju, kao pripadnicu srednje radničke klase, kao osobu srednjih godina, kao majku, suprugu, sestru, susjedu itd. Zato se rod mora promatrati kao identitet oblikovan u zajednici mnoštvom društvenih praksi, od osobina svakoga pojedinca do složenih odnosa moći. Pojednostavljivanje i stereotipiziranje rodnih odnosa u jeziku posljedica su ignoriranja socioloških teorija o rodu, zbog čega sociolingvisti kategorije muškoga i ženskoga uzimaju zdravo za gotovo. Posebnu pažnju sociolingvističkomu je bavljenju rodom posvetila Mislava Bertoša koja se prva u hrvatskoj akademskoj zajednici počela baviti rodom i jezikom. Betoša je (2001) navela nekoliko primjedaba koje feministička kritika jezika upućuje sociolingvističkomu tumačenju roda (a i načinu na koji se sociolingvistika bavi feminističkom lingvistikom) i tako naglasila autonoman status feminističke znanosti o jeziku. Dakle feminističko bavljenje odnosom jezika i izvanjezične zbilje ne može se izjednačiti sa sociolingvističkim ili se podvesti poda nj. Najvažnija primjedba sociolingvistici koju Bertoša (2001: 66) navodi tiče se „njezina prihvaćanja roda kao neupitne varijable svrstane u ravnopravni odnos s ostalim govornikovim demografskim obilježjima (klasom, rasom, dobi)“. O rodu, rasi i klasi uvijek se govori kao o istovrijednim parametrima, a za rasu i rod ističe se da su manje apstraktni od klase jer se čovjek može praviti da ne pripada nijednoj klasi, ali se ne može pretvarati da ne pripada nijednomu rodu ili nijednoj rasi. Iz feminističke je perspektive takvo pojednostavljivanje i kruto shvaćanje roda posve neprihvatljivo jer se valja zapitati zašto se ljudi obavezno moraju određivati jednim od dvaju spolova. Feministkinje predbacuju sociolingvistima da rodne razlike uvijek strogo rodno polariziraju oblikujući spolnu dihotomiju i zahtijevajući da se svaki pojedinac opredijeli za jednu od tih dviju skupina. Kako se ne mogu svi tako rigidno i jednoznačno odrediti, ostaju diskriminirani jednako kao što su diskriminirane različite društvene manjine. Svjesne svih površnosti u lingvističkim radovima o rodu i jeziku, Eckert i McConnell-Ginet (1992: 485–487) ističu da se rodne kategorije i jezično ponašanje mogu suvislo i ozbiljno proučavati samo u interdisciplinarnim studijama koje ujedinjuju lingviste, sociologe, etnografe i etnologe. Takvim bi se istraživanjima pokazalo da se rod prepleće s drugim društvenim kategorijama (rasom, dobi, klasom, profesijom), i to na različite načine u različitim zajednicama prakse, što nužno mijenja sadržaj same kategorije roda u svakoj od tih zajednica. Zato valja istražiti kako društvo konstruira kategorije žene i muškarca jer jezično ponašanje predstavlja samo jednu dimenziju društvenih praksi. To se može postići jedino lociranjem istraživanja u kontekst zajednica prakse. Tada pak norme ženskoga i muškoga govora postaju potencijalno beskonačne jer se rodne ideologije oblikuju u interakciji s isto tako lokalizirano shvaćenim varijablama rase, klase, dobi i seksualnosti.

Osim uvođenja pojma zajednice prakse u proučavanje roda i jezika za odmak od razlikovnoga i dominacijskoga pristupa toj temi iznimno je važno i feminističko razgraničavanje spola i roda, pričem se prvi termin odnosi na biološku, a drugi na društvenu činjenicu. Naglašava se da društveno mapiranje roda utječe na poimanje biološkoga spola, za što je posebno zaslužna američka filozofkinja Judith Butler (1990, 1993) koja tvrdi da naše shvaćanje biološkoga spola proizlazi izravno iz kulturnoga razumijevanja društvenoga roda. Poimanje roda kao performativnoga iskaza usmjerava feminističku lingvistiku prema ispitivanju govornikova upravljanja ideologijama ženskoga i muškoga jezika pri oblikovanju vlastita rodnoga identiteta. Više nije važno kako govornici potvrđuju svoje zadane biološke oznake ili im se opiru, nego kako aktiviraju različite (rodne) identitete u određenome kontekstu i konkretnoj komunikacijskoj situaciji. No klasični austinovski performativi, kako ih i Butler poima, odgovaraju svijetu prilagođavajući se konvencijama koje im jamče „uspješnost“, ali istodobno oblikuju taj svijet, pa se može reći da i svijet odgovara riječima, odnosno da između ritualiziranih (ili tako shvaćenih) performativa i svijeta postoji povratna sprega (Hall 2003: 373–374). U tome se smislu proučavanje roda i jezika usredotočuje na specifične, prototipne performative koji su uspješni i kojima su dosta rigidno zadani okviri jezične ženskosti i muškosti. Zato se postmodernistička feministička lingvistika odmiče od ritualnih, uspješnih performativa i konvencionalnih konverzacijskih situacija prema bilo kojemu govornom činu i njegovim neponovljivim, kreativnim aspektima. Primjer odmaka od butlerovskoga tumačenja rodnih performativa rad je Rustyja Barretta (1999) o govoru crnih drag queens u teksaškome baru za gejeve (usp. Hall 2003: 373–374). Držimo li se teorije J. Butler, morali bismo tvrditi da drag queens izvode „pogrešan“ rodni identitet i da su primjer „dvostruke mimeze“ jer se „muškarci ponašaju kao žene koje se ponašaju kao žene“ (idem: 374). No Barrett (1999) tvrdi da se drag queens ne ponašaju kao žene nego kao drag queens. Naime govornici mogu manipulirati jezičnim sredstvima koja indeksiraju različite aspekte njihova identiteta, što ovisi i o kontekstu i o cilju koji žele postići. Dakle govornici mogu iskoristiti indeksnu vrijednost jezika da bi se pozicionirali u određeni identitet u određenome interakcijskome trenutku, što znači da oni nemaju samo jedan identitet nego cijeli repertoar identiteta koje po volji aktiviraju u kontekstu. To mnoštvo identiteta iskazanih jezikom Barrett (1999: 318) naziva polifonim identitetom ističući da je svaki identitet iskazan jezikom višeglasan i da govornika povezuje s više različitih društvenih kategorija. U slučaju crnih drag queens u teksaškome baru za gejeve jezikom se indeksiraju kategorije Afroamerikanac, gej i drag queen. Što se roda tiče, drag queens jezikom izvode ženski rodni identitet, a biološki su muškoga spola, dakle izvedba se ne podudara s anatomijom. Štoviše, jezik izvedenoga identiteta obično se razlikuje od stvarnoga govora onoga tko izvodi taj identitet. Zato se rasprava o govoru drag queens ne može reducirati na subverziju ženskosti i na iznevjeravanje ženskoga performativa jer to znači da se ženski i muški performativi unaprijed (kruto) definiraju. Da bi se izbjeglo označavanje nekih rodnih identiteta kao subverzivnih i protivnih normi, kako je Butler (uglavnom implicitno) odredila identitet drag queens, uspješne i neuspješne rodne performative valja proučavati u vezi s jezičnim ideologijama koje kolaju u pojedinim zajednicama prakse. I, dakako, valja „denaturalizirati heteroseksualnu normativnost“ (Hall 2003: 374), što je i najvažnije za pojavu queer-lingvistike.

Treći čimbenik koji dovodi do oblikovanja suvremenoga lingvističkog pristupa rodu i jeziku pojava je queer-lingvistike sredinom 1990-ih. Prvi opsežniji zbornik radova u kojima se rod i jezik promatraju iz gledišta queer-teorije uredile su Anna Livia i Kira Hall (1997). Ističu da se u takvu pristupu jeziku polazi iz dvojne perspektive roda i seksualnosti koji se „poimaju kao zasebne, ali zamršeno povezane kategorije“ (Livia–Hall 1997: 5). Zato queer-lingvistika izaziva istraživače da se pozabave konverzacijskim praksama i marginalnih i središnjih rodnih identiteta te ispitaju kako se heteroseksualna normativnost proizvodi i perpetuira i kako joj se određene skupine suprotstavljaju u konkretnim zajednicama prakse (Hall 2003: 375). Dakle više se ne istražuju razlike između muškoga i ženskoga jezika ili razlike između načina na koji jezik rabe heteroseksualci i homoseksualci, nego se nastoji dokumentirati ukupnost jezičnoga repertoara koji je na raspolaganju govornicima u određenome kontekstu. Hall (2003: 375–376) zaključuje da se u okviru queer-lingvistike drži da se „rod materijalizira samo u interakciji s drugim sociološkim diskursima kao što su povijesni, nacionalni, etnički, rasni, dobni i seksualni diskurs“.11 I dok se postavke queer-lingvistike ne podudaraju s postavkama prvoga i drugoga vala feminističke lingvistike, nego ih nadilaze i prokazuju njihove nedostatke i ograničenosti,12 treći val feminističke lingvistike uvelike je nadahnut idejama i metodama queer-lingvistike.

5. Usporedba trećega vala s ranijim razdobljima

Osnovne pravce feminističke lingvistike pojmovima je prvoga, drugoga i trećega vala razgraničila britanska lingvistkinja Sara Mills (2003, 2012). Iako se njezine kronološke granice ne podudaraju potpuno s granicama predloženima u ovome radu ni s granicama koje povlači Hall (2003),13 opća su mjesta svih triju razdoblja uvijek jednako opisana. Mills je (2003) usporedila postavke i metode trećega vala feminističke lingvistike s onima ranijima razmatrajući pet osnovnih tema oko kojih se koncentrira feminističko bavljenje jezikom. To su značenje, moć, propitivanje pojma „ženski jezik“, odnos između individualnoga i društvenoga te tumačenje seksizama.

Ranija se razdoblja feminističke kritike jezika od suvremenoga bavljenja izvođenjem rodnih identiteta jezikom razdvajaju, između ostaloga, i terminima esencijalističke i antiesencijalističke struje (Bertoša 2001; Mills 2003). Pripadnice i pripadnici ranije, esencijalističke struje (Robin Lakoff, Dale Spender itd.) tvrde da postoje esencijalne, nezanemarive razlike između žena i muškaraca koje su ponajprije biološke, ali mogu biti i društveno fundirane. Zato se muškarci i žene razlikuju i po jezičnim navikama, pa esencijalistkinje prihvaćaju i razrađuju pojmove muškoga i ženskoga jezika tražeći potvrde za različitost tih kodova u jezičnom ponašanju djece, adolescenata i odraslih osoba. U toj struji, koja obuhvaća prva dva vala feminističkoga bavljenja jezikom, dakle dominacijski i razlikovni pristup, ne osvještava se razlika između biološkoga spola i društvenoga roda, nego se ta dva čovjekova identiteta poistovjećuju i svako se odstupanje od tako shvaćene zadanosti drži devijacijom. Antiesencijalistkinje i antiesencijalisti (Judith Butler, Senta Troemel-Ploetz, Victoria Bergvall, Mary Bucholtz, Rusty Barrett, Kira Hall, Sally McConnell-Ginet, Penelope Eckert itd.) drže da ne postoje esencijalne razlike među spolovima te prevladavaju i odbacuju pojmove muškoga i ženskoga jezika. Takav stav proizlazi iz spoznaje o nepoistovjetivosti spola i roda i spoznaje o nemogućnosti da se rod izolira od drugih aspekata pojedinčeva društvenoga identiteta (rase, klase, dobi, profesije itd.). Budući da ne postaje univerzalne kategorije ženskoga i muškoga, lingvisti mogu proučavati kako se jezično manifestiraju različiti rodni i mnogobrojni drugi čovjekovi identiteti u konkretnim kontekstima. Treći val feminističke kritike jezika antiesencijalistički je i zato što ne dovodi u pitanje samo stabilnost roda, nego i stabilnost drugih identiteta koje čovjek iskazuje jezikom (rod, rasa, nacionalnost). U trećemu se valu napuštaju te goleme kategorije jer je njihova homogenost nerealna i umjetno stvorena, a pažnja se usmjerava na obilježja identiteta koja se potvrđuju i propituju u konkretnim situacijama u vezi s konkretnim pojedincima (npr. majka, upravitelj, osjetljiva osoba, političar, nezaposlena žena srednjih godina itd.). Svi se ti identiteti promatraju kao pluralni i konfliktni jer svaki pojedinac može biti konfliktan u određenoj interakciji (Mills 2003). Zato se ne iznose opće i univerzalne „istine“ o ženskome i muškome jeziku, nego se proučava kako nečiji rodni identitet varira od konteksta do konteksta. Već je istaknuto da je na pojavu trećega vala u feminističkoj lingvistici utjecala Judith Butler svojom idejom o rodu kao identitetu koji nijedan pojedinac ne posjeduje po inerciji, nego se on izvodi u interakciji s drugim(a), oblikuje se ponavljanjem rodnih činova i ovisi o kontekstu. Dok se u drugome valu pretpostavlja da rod prethodi interakciji i utječe na nju, u trećemu se valu rod promatra kao proces u kojemu sudionici komunikacije otkrivaju i oblikuju svoj rodni identitet (Mills 2003).

Prvi problem oko kojega Mills (2003) koncentrira svoju usporedbu trećega vala feminističke lingvistike s ranijim razdobljima jest značenje. U prvome i drugome valu značenje se riječi shvaćalo predoslovno i nije se promatralo u kontekstu. Pritom se pretpostavljalo da su određene riječi i određene govorne strategije moćnije od drugih (npr. upadanje u riječ, koje je češće u muškome govoru, moćnija je strategija od oklijevanja i ispričavanja, koji su češći u ženskome govoru). Pripadnice i pripadnici prvoga i drugoga vala iscrpljivali su se u dokazivanjima da je uporaba generičkoga muškog gramatičkog roda, posebice uporaba generičke lične zamjenice oni, seksistička i diskriminirajuća te da je u jeziku mnogo više deprecijativnih i derogativnih leksičkih jedinica kojima se označavaju žene nego muškarci (kurva, kuja, droca, glupača, kokoš, tuka i sl.). Sastavljali su se rječnici seksističkoga jezika i priručnici za neseksističku uporabu jezika te se uvijek držalo da je seksistička uporaba jezika ona u kojoj su žene jezikom negativno označene. U trećemu se valu odustaje od poimanja značenja (riječi) kao nečega zadanoga i nametnutoga ženama te se tvrdi da značenje konstruiraju svi sudionici komunikacije propitujući i prevladavajući ustaljene jezične navike i institucionalizirane ograde jezičnoga ponašanja. Promatra se kako određeno značenje riječi postiže svrhu u određenome kontekstu, pa se otkrivaju pojedinačne situacije u kojima su neki govornici (žene, homoseksualci, nezaposlene osobe, osobe određenoga geografskoga podrijetla) diskriminirani jezikom i u kojima se žene na specifične načine nose s rodom i konfliktom. Pritom se izbjegavaju rasprave o globalnim društvenim strukturama (npr. o patrijarhatu) i globalni zaključci o društvu (npr. da ono jest ili nije patrijarhalno).

S tim je u vezi i različito poimanje moći u trećemu valu u odnosu na ranija razdoblja feminističke lingvistike. Dok se u prvome i drugome valu moć tumači kao neopipljivo i apstraktno svojstvo koje dolazi odozgo i „blagoslivlja“ muškarce, u trećemu se valu pod utjecajem Michaela Foucaulta moć promatra kao svakodnevna, materijalna i svjetovna mreža odnosa koja se ostvaruje, postiže i osporava u interakciji. Feministkinje i feministi trećega vala pitaju se kako se pojedinci nose sa statusom koji je u određenome kontekstu dodijeljen njima i drugim sudionicima komunikacije i kako svojim jezikom učvršćuju taj status, osporavaju ga i postižu koji drugi, željeni status. Zato valja razlikovati status koji pojedinac dobiva na temelju svojega položaja u nekoj instituciji od lokalnoga statusa koji ostvaruje svojim verbalnim umijećem, uljudnošću i ostalim komunikacijskim vještinama. Budući da se u trećemu valu ne analizira povezanost roda i pojedinčeva institucionalnoga statusa ni utjecaj rodnih predrasuda na njegov lokalni status, jasno je da se u manje ostrašćenome tonu promatraju konkretni konteksti i s njima povezane jezične prakse.

Mills (2003) potom upozorava na različita tumačenja pojma „ženski jezik“ u pojedinim razdobljima feminističke lingvistike. Bez ozbiljna se propitivanja u prvome i drugome valu pretpostavlja ili tvrdi da su žene u verbalnoj komunikaciji popustljivije, pristojnije, zabrinutije za sugovornike i spremnije na suradnju od muškaraca, što je posljedica njihove nemoći i muške dominacije. Jedno je od općih mjesta trećega vala odbacivanje koncepta ženskoga jezika koje započinje zahtijevanjem da se preispita koliko je doista ženski jezik „suradnički“ i kakve veze suradništvo ima s nemoći (Holmes 1995; Coates 1998). Iako sve žene nisu nemoćne, popustljive ni spremne na suradnju, feministi trećega vala ističu da većina ljudi o ženama ipak tako razmišlja te da se žene koje govore samopouzdano i asertivno uglavnom doživljavaju agresivnima jer odudaraju od stereotipa koje je društvo stvorilo o njihovim jezičnim navikama. Mnoge su žene toga svjesne, pa strateški rabe uljudan i suradnički jezik ne provocirajući napadačke reakcije. U trećemu se valu pažnja svraća s problematičnoga koncepta rodnih stereotipa i podređenih žena, što su opća mjesta prvoga i drugoga vala, te se istraživanja usmjeravaju na jake govornice koje se ni po čemu ne razlikuju od muških govornika ili pak svjesno iskorištavaju predrasude o ženskome jeziku kako bi postigle ono što žele. Promatra se jezik žena koje rade u muškome okruženju (svećenice, policajke, političarke itd.; v. radove u Coates 1998) i primjećuje se da žene brzo usvajaju i prihvaćaju jezične navike koje se vežu za profesionalnost i muškost. To, doduše, upućuje na njihovu prilagodljivost, ali ne i na rušenje ustaljena poretka: studije bilježe primjere ženskoga usvajanja muških normi, ali ne i (jednako česte) primjere muškoga prilagođavanja ženskim jezičnim navikama.14 Ne valja, opet, iz takva stanja stvari izvoditi globalne zaključke o muškoj dominaciji i ženskoj podređenosti, nego u ženskome usvajanju dominantnih muških obrazaca prepoznati osviještenu strategiju i postizanje moći. U trećemu se valu ukazuje na nužnost da se muškost i ženskost promatraju kao obilježja situacije i konteksta, a ne kao svojstva pojedinca. Tako se mogu izbjeći predrasude o muškome i ženskome jeziku te o muškoj i ženskoj profesionalnosti i kompetentnosti.

Na to se nadovezuje četvrta tema u vezi s kojom Mills (2003) propituje razvoj feminističke lingvistike: odnos između pojedinačnoga i društvenoga. U prvome i drugome valu društvo se promatralo kao zadani entitet koji generira rodnu neravnopravnost, a jezične navike kao jedan od mehanizama kojima se takav poredak potvrđuje i perpetuira. Za feministe trećega vala, kao što je već rečeno, iznimno je važan pojam zajednica prakse, pa se ne bave ni ugnjetavačkim društvenim sustavom, ni ideologijom patrijarhalnosti, ni njihovim utjecajem na pojedinčevo jezično ponašanje, nego promatraju interakciju u ograničenijim, lokaliziranim kontekstima i istražuju kako u tim kontekstima pojedinac odlučuje što je primjeren jezik i primjeren stil govorenja. Oslanjajući se na razmišljanja Pierrea Bourdieua o habitusu, Eelen (2001) ističe kako su svi ljudi svjesni postojanja nekog „zajedničkog svijeta“ i skupa općeprihvaćenih vjerovanja koja postoje u tome svijetu; oni ih prihvaćaju ili osporavaju svojim praksama. Slično tomu Bucholtz (1999: 20) tvrdi da su identiteti govornika rezultat mnogobrojnih društvenih interakcija te da su pod utjecajem različitih društvenih konstrukta među kojima su i rodne ideologije. Govornici svojim jezičnim ponašanjem kadšto izvode dominantna vjerovanja, kadšto ih izazivaju, što podosta ovisi o stavu zajednice prakse o tome što je jezično primjereno. Zato nečije jezično ponašanje može odražavati potvrdu ili obranu pozicije u nekoj zajednici prakse. Usredotočenost feminista trećega vala na ograničene kontekste istraživanja predstavlja s jedne strane prednost, a s druge strane otkriva nedostatke. Naime na temelju takvih istraživanja nemoguće je raspravljati o odnosu jezičnih navika i društva u cjelini jer se zaključci mogu povezivati samo s proučavanom zajednicom prakse. Budući da se ne može ignorirati rasprava o tome kako društvo u cjelini utječe na ponašanje u pojedinačnim zajednicama prakse, zanimanje prvoga i drugoga vala za takve „globalne“ teme više se ne doima anakronim i prevladanim, nego se nameće kao spasonosna dopuna uske perspektive trećega vala.

Analiza seksizama bila je u središtu interesa prvoga vala feminističke lingvistike, pričem su se seksizmi i seksistički jezik definirali kao uporaba izjava „koje utemeljuju, tvore, promoviraju ili iskorištavaju nepoštenu ili nevažnu razliku među spolovima“ i „koje uzrokuju ili promiču ugnjetavanje osobe na osnovi spola“ (Vetterling-Braggin 1981: 3–4). Koncept seksizma temelji se na postavci da je diskriminacija žena sustavna, da seksističkim jezikom govore oni koji su na poziciji moći i da je seksizam duboko ukorijenjen u svim društvenim strukturama. Potvrde za to rane su feministkinje pronalazile na različitim jezičnim razinama, a najeksploatiranije su teme bile uporaba generičkoga muškog roda, leksičke praznine među profesijskim imenicama i pejorativne konotacije vezane za imenice koje označavaju žene. Svojim su analizama redovito potvrđivale da su muškarci i muški jezik norma, a žene i ženski jezik trivijalnost i odstupanje od norme te da takvo stanje obavezno treba mijenjati. Već je Cameron (1990) prigovorila takvu simplificiranom konceptu i on se u trećemu valu napušta, odnosno danas se smatra potpuno anakronim. Bavljenje jezičnim seksizmima u trećemu je valu umnogome otežano prvovalnim feminističkim kampanjama kada su objavljeni brojni „vodiči za neseksističku uporabu jezika“ u kojima se oblikuje i propisuje neko novo nazivlje i neke nove imenice za žene kao alternativa dotadašnjima, čime se trebalo izbjeći negativno upućivanje na žene. No tim su aktivizmom ispolitizirane brojne profesijske imenice i niz drugih jezičnih jedinica (uporaba općega muškog roda, oslovljavanje itd.), pa je svaki govornik u svakoj interakciji mogao proizvesti seksistički iskaz, a da to i ne zna (jer nije proučio vodič za neseksističku uporabu jezika!). Naime brojne su institucije bile zastrašene feminističkom kampanjom izgona seksizama iz jezika, pa su usvojile brojne prijedloge iz spomenutih vodiča; govornici koji su se pak svjesno opirali površnomu i nepromišljenomu proglašavanju jezičnih jedinica agresivnim seksizmima ispadali su neupućeni u stanje stvari i „politički nekorektni“. Iako se – opet pri površnu promatranju – čini da je pohvalno to što su neki načini uporabe jezika i referiranja na žene protjerani iz javne komunikacije, zapravo se tako stvara plodno tlo za razvoj neizravnih oblika seksizma.

Dok se u prvome i djelomično u drugome valu feminističke lingvistike seksizam razumijeva kao jasno definiran skup postupaka koji odražavaju negativan stav prema ženama, u trećemu se valu upozorava na to da je seksističko jezično ponašanje obično mnogo suptilnije: tek se nagoviješta ili pretpostavlja, manifestira se kroz humor, ironiju, nepreuzimanje odgovornosti i slične dvosmislene i neizravne strategije kojima se seksizam izvrsno maskira i govorniku omogućuje da porekne seksističnost svojih izjava (Mills 2003). Najviše se primjera za to može pronaći u radijskim i televizijskim emisijama, posebice u reklamama, gdje se seksističke primjedbe o ženama i muškarcima kamufliraju tobožnjom ironijom koja je obično loša, ali dobro prikriva seksizam i osigurava osmišljavača od optužbi za diskriminaciju. Takve postupke Mills (2003) naziva neizravnim seksizmima i drži ih mnogo perfidnijim oblikom diskriminacije od izravnih, neposrednih načina izražavanja netrpeljivosti na osnovi rodnoga identiteta. Naime svaki pojedinac koji bi se ipak usudio upozoriti na seksističnost promidžbene poruke, izlaže se ismijavanju zbog svoje doslovnosti i čistunstva te nerazumijevanja „fine“ ironije. Dakle bahtinovska dvoglasna riječ postaje nepogrešivo opravdanje za najrazličitije oblike diskriminacije u suvremenim medijskim žanrovima. Važno je istaknuti da se u trećemu valu upozorava i na neizravne seksizme uperene protiv žena i na one upravljene protiv muškaraca, što se nije činilo u ranijim razdobljima feminističke lingvistike kada se seksizam izjednačavao s negativnim stavom prema ženama. Razlika između tih dvaju pristupa može se ilustrirati interpretacijom reklama koje se nevješto i obično iritantno poigravaju stereotipnim rodnim ulogama.15 U nasumično odabranoj reklami za Ožujsko16 dvije prijateljice sjede na terasi kafića i promatraju mladića koji im se približava. Jedna upita: „Hej, jel ti to novi dečko?“, a druga odgovara: „Nije nov, ali izgleda tako svježe jer ga održavam Ožujskim limun.“ U sljedećemu kadru taj mladić sjedi za stolom s četirima djevojkama, pokazuje pivo i zaključuje: „Otkad pijem novu osvježavajuću Žuju limun, ostajem svjež i nakon višesatnog druženja s njenim prijateljicama.“ Potom narator pojašnjava blagotvorno djelovanje piva: „Zato što suvremeni način života stavlja pred muškarce puno napornih izazova, Žuja limun donosi ultimativno osvježenje da bi uspješno odgovorili na sve njih.“ Prvovalna feministička interpretacija u toj bi reklami pronašla pregršt seksizama kojima se negativno upućuje na žene, njihove navike i očekivanja: žena mora održavati svojega muškarca; želi ga pokazivati svojim prijateljicama, a njemu je to – kao svakomu pravom muškarcu – jako naporno; muškarac preko volje odrađuje druženja s prijateljicama svoje partnerice jer će je tako ušutkati; muškarac treba različita pomagala da bi preživio izazove koje pred njega postavlja odnos sa ženom; pivo je spasonosno rješenje za muškarca kojega gnjavi žena; žene afektiraju, govore piskutavo i iritantno, a muškarac govori smireno i spikerski; zato je i narator muškarac itd. Trećevalne feministkinje rekle bi da se reklama poigrava stereotipovima svih vrsta (npr. početna razmjena replika među djevojkama parafraza je uvodnoga dijela poznate reklame za deterdžent; u tim se reklamama kao prototipni perači rublja uvijek pojavljuju žene kao što se u reklamama za pivo kao prototipni pilci uvijek pojavljuju muškarci). Dakle u reklami se podjednako ismijavaju i žene i muškarci. Iz prvovalne perspektive gledatelj može ispasti seksist ako mu je reklama smiješna (jer misli sve ono što je maločas opisano kao prvovalna interpretacija te reklame), a iz perspektive onoga tko je osmislio reklamu može ispasti ograničen ako mu reklama nije smiješna (jer ne razumije ironiju i intertekstualnost, nema smisla za humor i doslovan je). Feministi trećega vala upozoravaju na to da valja razlikovati antiseksizam od „političke korektnosti“ koja tobože podrazumijeva brigu za manjine, a zapravo je površno i neupućeno imitiranje feminizma bez ikakva pravog razumijevanja feminističkih praksi, što naposljetku zbog pretjerana uopćavanja dovodi do apsurda.17

Jezično ponašanje može se interpretirati kao seksističko samo u određenim kontekstima; obično je ono mnogo suptilnije od puke paljbe pejorativa za žene i ne prebiva u samim riječima. U najmanju ruku u jezičnim navikama postoje različite vrste seksizama koji se pojavljuju na svim jezičnim razinama (fonološkoj, morfološkoj, sintaktičkoj, leksičkoj, diskursnoj); neki su od njih duboko ukorijenjeni, drugi su površinski, pomodni i nestaju jednako brzo kao što su se pojavili. Budući da su se feministi prvoga i drugoga vala zanosili idejom da se seksističke jezične navike mogu i moraju mijenjati i zato su zahtijevali jezičnu promjenu, reformu i globalnu akciju, njihov je pristup primjeren bavljenju duboko ukorijenjenim, ustaljenim seksizmima. Treći val usredotočen je na prepoznavanje kamufliranih seksizama zaogrnutih ironijom i humorom u pojedinačnim, izoliranim situacijama. Uostalom, i seksizam i antiseksizam pretpostavljene su pozicije koje pripisujemo drugima. Mills (2003) ističe da ne postoji konačna i općeprihvaćena definicija seksista, pa se seksizam i seksističnost ne mogu smatrati autentičnom veličinom ni inherentnim svojstvom, nego su stvar procjene, ljestvična vrijednost izravno ovisna o kontekstu. Naša procjena nečijega jezičnog ponašanja kao seksističkoga ovisi o raširenim vjerovanja o tome pitanju u zajednicama prakse u kojima se krećemo i kojih želimo biti članovi.

Bez obzira na to što se na temelju dosadašnje usporedbe triju razdoblja/pravaca feminističke lingvistike stječe dojam da su prvi i drugi val prevladani i anakroni, nakraju ipak valja reći da se odmjerenom i inteligentnom kombinacijom metoda svih feminizama mogu postići najbolji rezultati. Kao što je ranije rečeno, svaka je teorija ograničena pameću vremena u kojemu se razvila (Hall 2003: 354) i zato nema smisla odbacivati spoznaje ranijih feminističkih pravaca niti ih držati antagonističkima u odnosu na treći val. Možda će se četvrti val feminističke lingvistike razviti iz prepoznavanja komplementarnosti ranijih pristupa i suvremenoga promišljanja roda i jezika, što bi doprinijelo povezivanju globalnih pitanja o rodnim identitetima iskazanima jezikom s njihovim mnogobrojnim odgovorima uronjenima u kontekst.

Bilješke

1 To nikako ne znači da se znanstvenici (osobito antropolozi) dotad nisu bavili rodnim razlikama u jeziku ni da su te razlike najprije uočene i proučene u engleskome jeziku. Albert S. Gatched proučavao je 1884. rodne razlike u muskogijskome jeziku hitchiti (mikasuki), Paul Ehrenreich 1894. i Fritz Krause 1911. u mašakalijskome jeziku (ili jeziku makro-ge) karajá, Waldemar Bogoras 1922. u čukotskome (jedan od čukotsko-kamčadalskih jezika), Edward Sapir 1929. u sjevernoameričkome indijanskome jeziku jana, a Mary R. Haas 1944. u muskogijskome jeziku koasati.

2 Npr. Zimmerman i West (1975) pretpostavljaju da je upadanje u riječ konverzacijska strategija kojom se iskazuje dominacija, a dominacija u razgovoru odražava i podržava dominaciju u društvu. Ne treba posebno naglašavati kako autori tvrde da muškarci mnogo češće upadaju u riječ ženama nego one njima.

3 Sintagmu „semantička derogacija žena“ osmislila je američka lingvistkinja Muriel Schulz 1975. u članku „The semantic derogation of women“. Autorica smatra da nije slučajnost to što u jeziku postoji mnogo više pozitivnih riječi za muškarce (koje nemaju ekvivalentnih parnjaka za žene) i mnogo više pejorativnih riječi za žene (koje nemaju ekvivalentnih parnjaka za muškarce). Riječ je dakle o sustavnome jezičnom diskriminiranju žena koje autorica naziva semantičkom derogacijom žena.

4 Usp. prvu bilješku u ovome radu.

5 Hall (2003: 360) ističe da žene nikako nisu mogle „pobijediti“ u tim ranim radovima o jezičnim razlikama između muškaraca i žena u neeuropskim jezicima: ako se ustanovi da je način na koji žene rabe jezik stariji ili osnovni, znanstvenici baš taj način proglašavaju konzervativnim i arhaičnim u odnosu na inovativni i mladenački jezik muškaraca u toj jezičnoj zajednici; ako je pak ženski jezik noviji ili izveden, proglašavaju ga psihološki devijantnim ili abnormalnim. Dakle uvijek je način na koji muškarci rabe jezik bio primaran, neobilježen, uobičajen i, jednostavno, bolji.

6 Mnogobrojne su potvrde svojevrsnoga sankcioniranja prelaska muškaraca na ženski kod u radovima koje uvjetno držimo nultim valom istraživanja odnosa roda i jezika. Govoreći o rodnim razlikama u neeuropskim jezicima (koji se vežu za „primitivne kulture“), Furfey (1944) ističe da se muškarci koji koriste ženske izraze smatraju feminiziranima i da je rodno stratificiranje jezika u „primitivnim“ kulturama analogno klasnomu stratificiranju u europskim kulturama, odnosno da je uporaba muškoga i ženskoga jezika usporediva s uporabom standardnih i nestandardnih idioma: u „primitivnim“ kulturama jezik je sredstvo kojim se stječe rodna (muška) dominacija, a u europskim kulturama jezik je sredstvo za kontrolu kojim se služi viša klasa. Flannery (1946) upozorava i na obratan proces u algonkijskome jeziku gros ventre, odnosno na činjenicu da i žene prelaze na muški kod te da ih se zato smatra muškobanjastima. Uopće, svaka se osoba koja prelazi na kod suprotnoga spola smatra biseksualnom, a obitelji takvih „jezično devijantnih“ pojedinaca izložene su ponižavanju i ismijavanju.

7 U Ibrahimovu se pregledu devetnaestostoljetnih spekulativnih teorija o rodu osjeća averzija prema sintagmama „primitivni ljudi“ i „primitivne civilizacije“ jer odražavaju ničim opravdan superioran stav prema ljudima iz antičkoga i predantičkoga doba i teoriju o hijerarhiji rasa. Isti takav superioran stav zauzimaju spomenuti europski znanstvenici (i govornici europskih jezika) prema mnogim, njima suvremenim, neeuropskim kulturama, jezicima i njihovim govornicima. „Primitivni ljudi“ tretiraju se kao djeca, kao primjer infantilnoga stadija ljudske inteligencije, a „viši ljudi“ imaju sposobnost znanstvenoga mišljenja i tehnološke moći (Ibrahim 1973: 16–18).

8 U ovome se radu upućuje na deseto izdanje te knjige iz 1954.

9 O tome usp. McElhinny 2003.

10 Takve se zajednice mogu sastojati od umjetnika koji traži nove oblike izražavanja, od inženjera koji istražuju slične probleme, od kirurga koji istražuju nove tehnike, od ljudi koji planiraju neku priredbu, od ljudi koji zajedno piju i izlaze… Dakle to je skupina ljudi koji se bave sličnim aktivnostima i vole to što rade, pa zajedno uče kako te aktivnosti mogu usavršiti u interakciji.

11 Detaljan pregled povijesti, zanimanja i metoda queer-lingvistike donosi Koch (2008).

12 Svi razlozi zbog kojih je drugi val feminističke kritike jezika zamijenio prvi val i sva problematična mjesta iz prvoga i drugoga vala na koja upozoravaju feministkinje trećega vala zapravo su osnovna čvorišta oko kojih se koncentrira rastakanje heteroseksualne normativnosti u radovima queer-lingvista. Dakle odbacuju koncept „ženskoga jezika“ kao jezika podređene društvene skupine nad kojom dominiraju „moćni muškarci“ te koncept manjina u jeziku uopće. Muški su govornici u prvome i u drugome valu feminističke lingvistike imali privilegirani položaj i status neupitne jezične norme, i to ne zato što su se sami izborili za taj položaj, nego zato što se vječnom borbom protiv njihove nadmoći u radovima ondašnjih feministkinja i feminista samo produbljivala dihotomija između muških i ženskih jezičnih navika, pričem se ženski jezik uvijek (nesvjesno) omjeravao o muški kao o neku neutralnu varijablu. Ženski je jezik na taj način lociran na margine kao i jezik homoseksualaca, biseksualaca, transrodnih osoba, crnaca, Azijata i niza drugih „manjinskih govornika“. Najveći je problem u prvovalnome i drugovalnome feminističkolingvističkom bavljenju govorom queer-osoba to što se njihovo jezično ponašanje promatra kao subverzija, kao otklon od apstraktnoga neutralnog koda (kojim, po svemu sudeći, govore bijeli heteroseksualni muškarci srednjih godina i srednje klase) ili kao otklon od „uspješnoga“ rodnoga performativa. Queer-lingvistika odobrava uvođenje pojma zajednice prakse i teorije performativa u rodne studije te ih prilagođava svojemu bavljenju raznolikim jezičnim manifestacijama mnogobrojnih govornikovih identiteta od kojih nijedan nije neutralniji, dominantniji, normalniji ni zanimljiviji od onih drugih. U tome se smislu poklapaju stavovi queer-lingvistike i trećega vala feminističke lingvistike.

13 Mills (2003) drugim valom drži razdoblje koje je u ovome radu podijeljeno na prvi i drugi val. Hall (2003) također jasno odjeljuje razdoblje u kojemu prevladava dominacijski pristup od razdoblja u kojemu prevladava razlikovni pristup rodu i jeziku, pa sam odlučila nazivlje S. Mills prilagoditi načinu na koji Hall opisuje kronologiju i smjenu paradigmi feminističke lingvistike.

14 Neke naznake jezične ženskosti Fairclough je (2000) prepoznao u retorici Tonyja Blaira.

15 Takvih je reklama doista mnogo i primjera radi mogu se izdvojiti one koje su portali koji žive od oglašavanja uvrštavali na svoje top-liste „najgorih seksističkih ili šovinističkih reklama svih vremena“: niz reklama za Osječko pivo (http://www.youtube.com/watch?v=vPEKhmbPD14&list=PLF0263FB32D418285), reklama za pivo Pan (http://www.youtube.com/watch?v=HAdNHTfZrLo), neke reklame za pivo Ožujsko (http://www.youtube.com/watch?v=g1iBaHVj4d4&list=PL2A510A2F904A3814), reklama za Guinness (http://www.youtube.com/watch?v=iVHy8MG2CQU), niz reklama za kikiriki Combos (http://www.youtube.com/watch?v=Nb5pXZSWDc8), reklama za čokoladicu Yorkie (http://www.youtube.com/watch?v=QcjlzSod0CE) itd.

16 Vidi: http://www.youtube.com/watch?v=EcUzoij4Ur4.

17 Politička korektnost ne podrazumijeva samo predoslovno tumačenje feminizma. Pripadnici drugih manjina također upozoravanju na neobično zabranjivanje riječi koje se odnose na njih i koje oni sami uopće ne drže uvredljivima. Naprimjer u jednoj emisiji Drugoga programa hrvatskoga radija psihologinja Mirjana Krizmanić 13. ožujka 2014. izjavila je da joj smeta zamjena imenice invalid „politički korektnom“ sintagmom osoba s posebnim potrebama. „Ja sam invalid“, kaže ona i nastavlja: „Kad imam posebne potrebe, ja odem na zahod.“

Literatura

  • Barrett, Rusty. 1999. Indexing polyphonous identity in the speech of African American drag queens. U Mary Bucholtz, Anita C. Liang i Laurel A. Sutton (ur.) 1999. Reinventing Identities: The Gendered Self in Discourse: 313–331. New York: Oxford University Press.
  • Bertoša, Mislava. 2001. Jezične promjene i feministička kritika jezika. Revija za sociologiju 32: 63–75.
  • Bucholtz, Mary. 1999. Bad examples: transgression and progress in language and gender studies. U: Mary Bucholtz et al. (ur.) 1999. Reinventing Identities: The Gendered Self in Discourse: 3–20. Oxford – New York: Oxford University Press.
  • Burrell, Nancy; Mary Anne Fitzpatrick. 1989. The psychological reality of marital conflict. U: D. D. Cahn (ur.) 1989. Intimates in Conflict: A Communication Perspective: 167–186. Hillsdale: Erlbaum.
  • Butler, Judith. 1990. Gender Trouble: Feminism and the Subversion of Identity. New York: Routledge.
  • Butler, Judith. 1993. Bodies That Matter: On the Discursive Limits of „Sex“. New York: Routledge.
  • Butler, Judith. 2000. Nevolje s rodom: feminizam i subverzije identiteta. Zagreb: Ženska infoteka. Prev. Mirjana Paić-Jurinić.
  • Cameron, Deborah (ur.) 1990. The Feminist Critique of Language: A Reader. London – New York: Routledge.
  • Chamberlain, Alexander F. 1912. Womenʼs languages. American Antropologist 14: 579–581.
  • Coates, Jennifer (ur.) 1998. Language and Gender: A Reader. Oxford: Blackwell.
  • Eckert, Penelope; Sally McConnell-Ginet. 1992. Think practically and look locally: Language and gender as community-based practice. Annual Review of Anthropology 21: 461–490.
  • Eckert, Penelope; Sally McConnell-Ginet. 2006. Language and Gender. Fifth printing. Cambridge: Cambridge University Press.
  • Eelen, Gino. 2001. A Critique of Politeness Theories. Manchester: St. Jerome Publishing.
  • Fairclough, Norman. 2000. New Labour, New Language. London: Routledge.
  • Flannery, Regina. 1946. Menʼs and womenʼs speech in Gros Ventre. International Journal of American Linguistics 12: 133–135.
  • Freed, Alice F. 1992. We Understand Perfectly: A Critique of Tannenʼs View of Cross-sex Communication. U: Kira Hall, Mary Bucholtz i Birch Moonwomon (ur.) 1992. Locating power: Proceedings of the second Berkeley women and language conference (vol. 1): 144–152. Berkeley: Berkeley Women and Language Group.
  • Furfey, Paul Hanly. 1944. Menʼs and womenʼs language. American Catholic Sociological Review 5: 218–223.
  • Haas, Mary R. 1964. Menʼs and womenʼs speech in Koasati. U: Dell Hymes (ur.) 1964. Language in Culture and Society: 142–149. New York: Harper & Row.
  • Hall, Kira. 2003. Exceptional Speakers: Contested and Problematized Gender Identities. U: Janet Holmes i Miriam Meyerhoff (ur.) 2003. The Handbook of Language and Gender: 353–380. Maiden – Oxford – Melbourne – Berlin: Blackwell Publishing.
  • Holmes, Janet. 1995. Women, Men and Politeness. London – New York: Longman.
  • Ibrahim, Muhammad Hassan. 1973. Grammatical Gender. Its Origin and Development. The Hague – Paris: Mouton.
  • Jespersen, Otto. 1954 [1922]. The woman. U: Language. Its nature, development and origin: 237–254. London: Allen & Unwin. Pretisak u: Deborah Cameron (ur.) 1990. The Feminist Critique of Language: 201–220. New York: Routledge.
  • Kimball, Geoffrey D. 1991. Koasati Grammar. Nebraska: University of Nebraska Press.
  • Koch, Michaela. 2008. Language and Gender Research from a Queer Linguistic Perspective: A Critical Evaluation. Saarbrücken: VDM Verlag Dr. Müller.
  • Lakoff, Robin Tolmach. 1973. Language and Womanʼs Place. Language in Society 2: 45–80.
  • Lakoff, Robin Tolmach. 1975. Language and Womanʼs Place. New York: Harper & Row.
  • Lakoff, Robin Tolmach. 2004. Language and Womanʼs Place. Text and Commentaries. Revised and expanded edition. Ur. Mary Bucholtz. Oxford: Oxford University Press.
  • Lave, Jean; Étienne Wenger. 1991. Situated Learning: Legitimate Peripheral Participation. Cambridge: Cambridge University Press.
  • Livia, Anna; Kira Hall. 1997. „Itʼs a girl!“ Bringing performativity back to linguistics. U: Anna Livia i Kira Hall (ur.) 1997. Queerly Phrased: Language, Gender, and Sexuality: 1–18. New York: Oxford University Press.
  • Maltz, Daniel N.; Ruth A. Borker. 1982. A cultural approach to male-female miscommunication. U: John J. Gumperz (ur.) 1982. Language and Social Identity: 196–216. Cambridge: Cambridge University Press.
  • McElhinny, Bonnie. 2003. Theorizing Gender in Sociolinguistics and Linguistic Anthropology. U: Janet Holmes i Miriam Meyerhoff (ur.) 2003. The Handbook of Language and Gender: 21–42. Maiden – Oxford – Melbourne – Berlin: Blackwell Publishing.
  • Mills, Sara. 2003. Third Wave Feminist Linguistics and the Analysis of Sexism. Discourse Analysis Online. Zadnji pregled: 22. veljače 2014.
  • Mills, Sara. 2012. Gender Matters: Feminist Linguistic Analysis. London: Equinox.
  • Schulz, Muriel. 1975. The semantic derogation of women. U: Barrie Thorne i Nancy Henley (ur.) Language and Sex: Difference and Dominance: 64–73. Rowley, MA: Newbury House.
  • Spender, Dale. 1990. Man Made Language. Second Edition. London: Pandora.
  • Tannen, Deborah. 1986. Thatʼs Not What I Meant! How Conversational Style Makes or Breaks Relationships. New York: Ballantine.
  • Tannen, Deborah. 1990. You Just Donʼt Understand: Women and Men in Conversation. New York: Ballantine Books.
  • Thorne, Barrie. 1993. Gender Play: Girls an Boys in School. New Brunswick: Rutgers University Press.
  • Vetterling-Braggin, Mary (ur.) 1981. Sexist Language: A Modern Philosophical Analysis. Totowa: Littlefield, Adams and Co.
  • Zimmerman, Don; Candace West. 1975. Sex roles, interruptions and silences in conversation. U: Barrie Thorne i Nancy Henley (ur.) Language and Sex: Difference and Dominance: 105–129. Rowley, MA: Newbury House.