Pred vama su prijevodi dvaju tekstova usko vezanih uz područje stilistike, kriminologije, forenzičke stilistike, naratologije i autorskog identiteta. Iako se u osnovi radi o posve različitim tekstovima s različitim pristupima, zajednička im je tema pitanje zločina, odnosno pitanje percepcije zločinca te korištenje jezičnih sredstava u oblikovanju karaktera zločinca.
Prikazom zločina, točnije prikazom istinitoga zločina, bavi se Christiana Gregoriou u članku Stilistika istinitoga zločina: mapiranje umova serijskih ubojica, objavljenom u zborniku Contemporary Stylistics (Continuum, 2010). Gregoriou zanima način na koji se serijski ubojice konceptualiziraju u zbirci intervjua Christophera Berry-Deeja Razgovor sa serijskim ubojicama: Najgori ljudi na svijetu pričaju svoje priče (2003).
Analizirajući intervjue koje je sa serijskim ubojicama vodio autor knjige, autorica analizira načine na koje je Berry-Dee prikazao zločinački um izvan njegove svijesti. Gregoriou se dakle usredotočuje na autorov prikaz serijskih ubojica, a ne na njihove vlastite iskaze, te određuje kako im pripovjedač pristupa i kako ih stilski konceptualizira. Gregoriou pritom pokušava objasniti fasciniranost današnjega društva žanrom istinitoga zločina. Primjećuje da ljude oduvijek zanima prikaz zločinačke perspektive, a u serijskim ubojstvima posebno je zanimljiv uzorak ponavljanja te neizvjesnost koja prati razotkrivanje uzroka počinjenja zločina. Serijski se ubojice predstavljaju kao slavne osobe koje ne osjećaju kajanje. Analizi fikcionalnoga narativa o serijskim ubojicama Gregoriou pristupa iz lingvostilističke i kognitivnostilističke perspektive oslanjajući se na Fowlerov pojam stilonazora (eng. mind style). Koristeći određene odlike figurativnoga jezika, poput metafore ili usporedbe, autori portretiraju um serijskoga ubojice. Na taj se način figurativni jezik povezuje s našim obrascima mišljenja. Diskurs kojim se opisuju serijski ubojice pridonosi tomu da ih promatramo kao druge, što ih otuđuje od nas. U knjizi Berry-Deeja kronološki pratimo razvoj različitih serijskih ubojica. Oni su metaforički najčešće prikazani kao neljudska bića, pritom prebacujući krivnju za zločine sa sebe na vanjske pojave poput Boga ili na teško djetinjstvo, roditeljsko zanemarivanje itd. Korištenjem figurativnoga jezika uspostavljaju se suvišne veze između serijskoga ubojstva i abnormalnoga izgleda, idiosinkrastičkoga ponašanja i genetskih poremećaja. Dok čitamo o odrastanju i razvoju serijskih ubojica, istovremeno vrlo malo saznajemo o žrtvama koje su najčešće prikazane kao hrana koju treba konzumirati.
Članak Sveinunga Sandberga, profesora kriminologije na Sveučilištu u Oslu, nosi naslov Jesu li autonarativi strateški ili zadani, koherentni ili fragmentirani? Čitanje Breivikova u svjetlu narativne kriminologije i objavljen je u časopisu Acta Sociologica 2013. godine.
Kao što doznajemo iz naslova, u fokusu članka je autorsko djelo terorista Andreasa Breivika koji je u dva teroristička napada izvedena u Norveškoj 2011. usmrtio 77 ljudi. Njegov Manifest nastao je prije samih napada, a splet je nekoliko različitih narativa kojima autor objašnjava svoj život te svoje političko opredjeljenje. Osnovni pojam koji se provlači kroz članak je autonarativ. Analizom Manifesta pokušava se odgovoriti na pitanje jesu li autonarativi umjetnička i kreativna akcija ili pojava uvjetovana kulturom i socijalnim kontekstom. S obzirom na to da se autonarativ analizirao na različite načine u različitim društvenim znanostima, s vremenom se razvilo nekoliko pristupa. Analitičari mogu promatrati autonarative kao koherentnu ili fragmentiranu strukturu ili kao rezultat strateških i strukturnih aspekata pripovijedanja. Izbor narativne teorije i analitičke strategije utječe na izvedene zaključke. Breivikov Manifest može se analizirati kao koherentan autonarativ, što podrazumijeva aktivnost i kreativnost autora. Međutim, Breivik koristi više različitih narativa i tuđih tekstova pa se analiza mora osloniti i na društveni i kulturni kontekst. Strukturalnom analizom Manifesta dolazi se do zaključka da je društveni kontekst interneta ključan u razvoju Breivikova identiteta te u razumijevanju njegovih pothvata. Naime, Breivik objavljuje tekstove drugih autora, a utjecaj radikalnih antiislamističkih i protudžihadističkih blogera i internetskih stranica očit je u dijelovima u kojima objašnjava pogled na svijet i jezik. Za Breivikov je autonarativ karakteristična nedosljednost pripovjedne linije te pojava nekoliko različitih autonarativa ili karaktera. Profesionalni revolucionar, evanđelist, pragmatični konzervativac te društvena i simpatična osoba karakteri su koji ispunjavaju određene zadatke pomoću jezika i stila pisanja. Prva dva autonarativa mogu dovesti do zaključka da je Breivik nečovjek, dok druga dva pokušavaju čitatelja uvjeriti da nije ekstremist i da je odgovorna osoba. Dodavanjem kulturne odrednice strukturalnoj analizi zaključuje se da izmjena različitih autonarativa nije rezultat kreativnosti, nego tek strukturni proizvod teksta koji je ograničen diskurzivnim repertoarom. Breivik nije uspio povezati različite autonarative u koherentnu strukturu pa je Manifest teško prohodan i kaotičan. Ono što Sandberg primjećuje nakon analize Breivikova teksta jest da se pri analizi nije dovoljno voditi samo koherentnošću. Takav je pristup ograničen dominantnim diskurzima biranim u točno određene svrhe u točno određenim trenucima pa dovodi do pojednostavljivanja. Analiza autonarativa mora biti produkt analize kao kreativne akcije, primjene narativnog psihološkog pristupa i traženja koherentnosti u tekstu. Tako odgovornost za počinjene zločine i dalje ostaje na zločincu, a ne prebacuje se na društveni kontekst.
Obje analize, s obzirom na fokus istraživanja, mogu se ubrojiti u područje forenzičke stilistike. Forenzička stilistika, kao grana forenzičke lingvistike, fokusira se na pisani jezik ili na govoreni jezik u pisanome obliku. Primarno se bavi pitanjem autorstva, ali i analizom značenja dokumenata poput oporuka, ugovora, dogovora, zakona te govorenoga diskursa. Osnovna je postavka forenzičke stilistike pravo pojedinca na odabir određenoga jezičnog oblika. To znači da je jezik u vlasništvu svakog pojedinca ili grupe govornika te da ga svaki pojedinac koristi na poseban način. Jezični se oblici kombiniraju na jedinstven način u stilu pojedinoga pisca. Te se kombinacije opisuju i mjere lingvističkim proučavanjem i analizom te se tako omogućuje identifikacija autora. Analiza tekstova ne smije zaboraviti da je autorov izbor dostupnih jezičnih oblika određen vanjskim uvjetima, a kasnije postaje svjestan ili nesvjestan rezultat korištenja jednoga oblika umjesto drugoga (McMenamin 2002: 163).1 Znanstvena opravdanost osnovni je problem forenzičke stilistike i njezine primjene. Naime, pojedinci koji svojim kompetencijama ni u kojem smislu ne odgovaraju osobi forenzičkog stilističara pojavljivali su se kao svjedoci u određenim suđenjima te tako dovodili u pitanje znanstvenu relevantnost forenzičke stilistike. McMenamin u knjizi Forenzička lingvistika napominje da osoba koja će se baviti forenzičkom stilistikom mora imati iskustva i jaku pozadinu u analizi jezičnih različitosti (isto: 168).
Forenzička stilistika kao relativno nova znanost bavi se temom koja je stilističarima zanimljiva od najstarijih dana. Pitanje autorstva popularno je još od srednjega vijeka. U 21. stoljeću, s već postojećim strukturiranim znanjem i poznavanjem jezika i figurativnoga izražavanja postaje lakše analizirati tekstove i pripisati ih određenom pojedincu. Međutim, forenzička stilistika ne staje samo na tome. U fokusu je također društveni i kulturni kontekst, utjecaj autora na čitatelja te stvaranje i prikaz identiteta. Forenzičku stilistiku stoga možemo okarakterizirati kao transdisciplinarnu znanost koja povezuje lingvistiku, stilistiku, sociologiju, psihologiju i naratologiju. Takvim se pristupom osigurava preciznost analize, točnost dobivenih podataka te sveobuhvatnost različitih pristupa.
Kako bismo pobliže objasnili pojam forenzičke stilistike, usporedit ćemo ju s pristupima koji su u hrvatskoj stilistici poznati otprije: genetičkom stilistikom, atribucijskom stilistikom te stilometrijom. Bitno je primijetiti da se sva četiri znanstvena područja bave jezičnim činjenicama koje postaju ključnim obilježjima stila nekoga autora.
Tako će genetička stilistika ili stilistika pojedinca sagledati činjenice djela u totalitetu njihovih kontekstâ (Guiraud 1964: 54-59).2 Glavni su predstavnici genetičke stilistike Leo Spitzer i Karl Vossler, iako se ona može prepoznati i u radovima Gastona Bachelarda i Paula Valéryja. S obzirom na to da genetička stilistika proučava izraz kao dio situacije unutar ukupnih jezičnih mogućnosti pojedinoga autora ili djela, možemo reći da ta teorija stoji u opoziciji s de Saussureom koji se okrenuo proučavanju isključivo jezičnih činjenica, a istraživanje konteksta prepustio je književnoj teoriji. Imajući na umu da je Vossler zaključio kako je stil individualna primjena jezika za razliku od opće, možemo takav stav povezati s osnovnom postavkom forenzičke stilistike koja se ograničuje na pravo pojedinca na odabir jezičnoga oblika.
Atribucijsku stilistiku pak vežemo uz američkoga filozofa Nelsona Goodmana i njegov stav da je stil složena značajka koja služi kao pojedinačni ili skupni potpis (Goodman 1984: 34).3 Goodman tvrdi da čitanjem različitih tekstova istih ili različitih autora uviđamo vrlo slične ili iste načine pisanja. Tako možemo govoriti o potpisu autora, škole, razdoblja, opusa i teksta. Prilikom čitanja posebno se ističu strukturna ili formalna obilježja kao što su sintaksa, ritam, figurativnost i vokabular. Stil kao potpis odnosi se podjednako na pojedinca kao i na pokret ili na školu, a i na društvo: na svakoj od tih razina omogućuje da se riješi pitanje atribucije (Compagnon 2007: 219).4 Vrlo slično pitanju atribucije i forenzička se stilistika bavi pitanjem autorstva, odnosno identifikacijom autora.
Kao i forenzička stilistika i stilometrija je relativno nova disciplina iako prvo pojavljivanje bilježi još u 19. stoljeću. U fokusu joj je istraživanje stilskih pojava kao algoritmičkih obradivih podataka. Najveća je kritika upućena upravo toj matematičkoj egzaktnosti jer se stilski podaci razlikuju kvalitativno. Početkom 1990-ih ponovo se javlja interes za strojno istraživanje, ali stilometrija ipak ostaje izolirana unutar humanistike. Ono što je velika prednost stilometrije ili stilostatistike jest da se pomoću statistike jezičnih obilježja može dokazati autorstvo ili ustanoviti datacija teksta. Međutim, takva obilježja moraju biti neovisna o kontekstu i funkciji, pa i o autorovoj volji (Jovanović 2011: 34).5 Stilometrija zbog objektivnosti i proučavanja funkcionalnih riječi zapaža ono što ne vide ni autor ni čitatelj te tako čini nevidljivo vidljivim. Upravo bi stilometrija kao egzaktna znanost mogla koristiti forenzičkoj stilistici i pitanju autorstva te opravdati argumente koje forenzički stilističari iznose kao dokaze na sudu.
Dakle, pred vama su dvije rasprave kojima smo željeli pokazati koliko je zapravo širok raspon primjene suvremenih stilističkih metoda i alata, pa čak i u jezičnim praksama koje su zbog svojeg pragmatičkog konteksta, a možda i zbog stigmatiziranosti, dosad rijetko bile predmetom filoloških analiza. Stilistika svakodnevnog života, njegovog lica i naličja, otkriva se kao provokativno i dinamično područje u kojemu pitanje autorstva i autorskoga stila može imati presudnu ulogu u razumijevanju individualnih i društvenih devijacija. Svijet u kojem živimo pruža nam potvrdu da su nam takve vještine svakim danom sve potrebnije.
Bilješke
1 McMenamin, Gerald. 2002. Forensic Linguistics: Advances in Forensic Stylistics. CRC Press.
2 Guiraud, Pierre. 1964. Stilistika. Sarajevo: Veselin Masleša.
3 Goodman, Nelson. 1984. Of Mind and other Matters. Harvard University Press.
4 Compagnon, Antoine. 2007. Demon teorije. Zagreb: AGM d.o.o.
5 Jovanović, Neven. 2011. Stilističko čitanje Marulićeva Evanđelistara. Zagreb: FF-press.