Uvod
Tematizirati piščev jezik u hrvatskim stilistikama XIX. stoljeća znači sagledati kratko plodno razdoblje od nekoliko godina sedmoga desetljeća kad su u Zagrebu tiskana dva samostalna stilistička izdanja – Hrvatska stilistika (1875.) Janka Tomića i Kratka stilistika za gradjanske i višje djevojačke škole (1876.) Ivana Filipovića, kao i uzeti u obzir da je na izmaku stoljeća izdano djelo koje će snažno obilježiti naše jezikoslovlje, među ostalim i svojom stilističkom koncepcijom – Gramatika i stilistika hrvatskoga ili srpskoga književnog jezika (1899.) Tome Maretića. Riječ je o stilistikama koje su bile namijenjene školskoj uporabi te se u tome ogleda važnost uključivanja razvijanja stilističkih kompentencija u naobrazbu. U skladu s onodobnim shvaćanjem stilistike, u Tomićevoj i Filipovićevoj stilistici povezuju se retorika, posebice učenje o figurama, teorija književnosti, manjim dijelom i gramatika, pretežito sintaksa, te se donosi i razdjelba tekstova prema svrsi, tj. razlikovanje i opisivanje funkcionalno usmjerenoga izraza. Nauk o stilu među ostalim obrazlaže se s pomoću niza naputaka za prepoznavanje i sastavljanje različitih vrsta tekstova, kao i za postizanje odlika „dobra” stila te izbjegavanje obilježja „loša” stila. Takva pravila na teorijskoj su razini univerzalne naravi, ne ovise o pojedinim jezicima, iako se u njima oprimjeruju, te se stoga među hrvatskim stilistikama i nekim europskim, posebice njemačkim i češkim stilistikama, mogu pronaći mnoga zajednička mjesta. S druge strane, kad je riječ o stilistikama pojedinih jezika, pa tako i o stilistici hrvatskoga jezika (za razliku od hrvatskih stilistika), tada se stilistika okreće i prema leksikologiji te, obično upućujući na jezičnu čistoću, izbjegavanje barbarizama i tuđica, ide prema pojedinačnim stilističkim pitanjima, što je razvidno u Maretićevoj stilistici, posebice u njezinu dodatku antibarbarusu. Ipak, valja naglasiti da je i u hrvatskim stilistikama, idući od općega prema pojedinačnomu, tj. od pravila ili naputka prema ilustraciji, implicitno riječ o prožimanju dvaju tipova stilistika, tzv. univerzalne i tzv. pojedine stilistike, što posebice dolazi do izražaja u Filipovića, kojega V. Kalenić (1971: 67–68), uz A. Vebera Tkalčevića, drži predšasnikom lingvostilističkoga proučavanja hrvatskoga jezika.
I.
Prvim samostalnim stilističkim djelom u nas drži se Hrvatska stilistika J. Tomića, učitelja u Višoj djevojačkoj školi u Karlovcu, koja je tiskana 1875. godine u Zagrebu. Potrebu za sastavljanje hrvatske stilistike Tomić je uvidio tijekom dugogodišnjega nastavnog djelovanja te je djelo namijenio za „pedagogije, preparandije, višje djevojačke i mužke gradjanske škole kao i za gimnazije i realke”. U predgovoru je istaknuo aktualnost učenja o stilu i nužnost njegova uključivanja u nastavu („kad se u svem izobraženom danas svietu mnogo gleda na slog”, V), te uputio na stanje u domaćoj znanosti u kojoj je zatekao nedostatno razvijenu stilističku terminologiju, tj. nepostojanje stilističkih radnji o koje bi se mogao osloniti, uporabivši zato strane stilistike. U tome kontekstu valja uzeti u obzir Tomićevu napomenu da u sastavljanju Hrvatske stilistike nije težio toliko za izvornošću koliko za praktičnošću, tj. njezinom uporabnom vrijednošću. Tomić navodi djela o koja se oslonio – u prvome redu riječ je o opsežnim njemačkim stilistikama i poetikama, među kojima su Stilistik oder vollständiges Lehrbuch der deutschen Abfassungskunst für die obern Klassen der Schulen und zum Selbstunterrichte Ch. F. Falkmanna (Leipzig, 1849.), Das Gesammtgebiet der deutschen Sprachwissenschaft im Abriss C. G. Högelsbergera (Beč, 1859.), Entwürfe zu deutschen Aufsätzen und Reden nebst einer Einleitung enthaltend das Wichtigste aus der Stilistik und Rhetorik für Gymnasien, Seminarien, Realschulen und zum Selbstunterrichte J. Kehreina (Paderborn, 1856.), Deutsche Poetik O. Langea (Berlin, 1865.). Među ostalim rabio je Radove JAZU, raznovrsne priloge iz Vienca, gramatike V. Babukića te S. Novakovića, a terminologiju i teorijski dio preuzeo je iz Teorije proze, osvetljene primerima za učenike viših razreda u gimnasijama kneževine Srbije V. Vujića (Beograd, 1864.). Kod izbora pisaca čijim je tekstovima ilustrirao stilistička pravila vodio se kriterijem znamenitosti:
Čega u nijednoj stilistici ne ima, glede raznolikih primjera i opazaka tako, kako u mojoj, (da bude poučnija i ugodnija), kazao sam uz dotične primjere u opazci odmah, tko je i kakov i s čega je zaslužan i znamenit pisac, koga citujem. (Tomić 1875: XII)
Među citiranim su se hrvatskim piscima našli I. Gundulić, A. Kačić Miošić, I. Mažuranić, I. Trnski, F. Kurelac, J. J. Strossmayer, A. Veber Tkalčević, A. Šenoa, a preuzimani su u velikoj mjeri primjeri i iz djela srpskih pisaca:
Za valjanost pravilah jamče mi vèrstni „naši” (hrvatski i srbski) pisci, kojih sam děla upotrěbio – : počev od Ivana Gundulića, Gjorgjića i Kačića, pa do Ivana Mažuranića, Ivana Trnskoga, S. Milutinovića Sarajlije, Vuka, Kurelca, Stanka Vraza, Račkoga, Štrossmajera, Mušickoga, Pavlinovića, Janka Jurkovića, Fijamina, Vujića, Vukelića, Vrčevića, Vebera, Šenoe, J. S. Popovića, dr. Steića, Mijata Stojanovića, Živka Vukasovića i mnogih drugih. (Tomić 1875: IX)
Iako se koncepcijski uvelike oslonio o njemačke stilistike, ondje gdje je držao potrebnim Tomić je, naznačuje tako i u predgovoru, radije preuzimao i prevodio primjere iz djela francuskih i talijanskih pisaca, a utkao je i primjere ruskih i engleskih pisaca, ponajviše iz prijevoda P. Tomića, „gdje ne imamo zato dobrih hrvatskih, jer su i oni i poučniji i srodniji duhu i slogu hrvatskomu od njemačkoga” (XII). Obilatije se služio primjerima iz djela V. Stefanovića Karadžića, Đ. Daničića, a posebice F. Kurelca, držeći da se iz jezika tih pisaca može dosegnuti „čistota” i „klasicitet”, a dodaje da je uporabio „sva književna djela i spise odličnijih hrvatskih književnika” (XIV) do kojih je mogao doći u Zagrebu i Karlovcu.
Tomićeva Hrvatska stilistika sadržava šest poglavlja (Uvod, Pisma, Opisivanje, Pripoviest, O razpravah, Dodatak) te, s petsto i jednom stranicom, spada u opsežnija djela. Uvod je oveće poglavlje u kojem donosi definicija stila, a ona obuhvaća način pisanoga izražavanja („Način, kojim se misli izrazuju, zove se govor, ili ako se napiše slog.”, str. 1). Donosi se i raščlamba svojstava „dobra sloga” (čistoća, točnost, „običajnost” i dr.), potom se opisuju značajke hrvatske „izreke” (rečenice) – razumljivost, „zorovitost” i simetrija, pretežito s primjerima iz Karadžićevih i Kurelčevih djela. Tomić od gramatike prelazi na obrazlaganje epiteta i figura, ilustrirajući ih velikim brojem primjera; stihovima iz Smrti Smail-age Čengića I. Mažuranića, narodnih pjesama, potom pjesama S. Vraza, A. Nemčića, I. Đorđića i drugih, te donosi i neprevedene primjere (njemački pisci: Goethe, Rückert, Schlegel, Wieland). Ekstenzivnijim odlomcima ilustrira vrste stilova (jednostavni, srednji i uzvišeni stil), posežući u ilustraciji prve vrste često za primjerima iz narodnih pripovijesti što ih je prikupio Stefanović Karadžić te za Ilirskom čitankom za višu gimnaziju, u ilustraciji druge za spisima M. Pavlinovića, a u ilustraciji treće vrste stila za tekstom F. Kurelca. Potom se bavi rečenicom i njezinim vrstama, koje među ostalim oprimjeruje Suzama sina razmetnog i Dubravkom I. Gundulića, Razgovorom ugodnim naroda slovinskoga A. Kačića Miošića, uzima narodne poslovice, a u potpoglavlju posvećenu definicijama donosi velik broj prijevoda s francuskoga koje je načinio P. Tomić. Dio izlaganoga gradiva u poglavlju Pisma oprimjerenen je iz korespondencije hrvatskih i europskih uglednika – F. Kurelca, J. J. Strossmayera, N. Machiavellija, T. Tassa i mnogih drugih. Poglavlje Opisivanje donosi također mnoštvo primjera te raslojava tekstove ovisno o svrsi, a među citiranim piscima su F. Kurelac, A. V. Tkalčević, A. Šenoa, V. Vujić, preuzeti su tekstovi potpisani inicijalima iz Jadranske vile i Nevena, prijevodi s francuskoga P. Tomića, klasični pisci (Platon, Ciceron, Plutarh i drugi). Veći broj opsežnih prevedenih te neprevedenih primjera iz njemačkih djela, uz druge citirane autore, sadržan je u poglavlju Pripoviest. Donoseći „crtice iz besjedničtva” u poglavlju Dodatak, na gotovo pedeset stranica, obrađuje se retorički sadržaj, završavajući popisom najslavnijih govornika staroga i novoga vijeka. Razvidno je da Tomićeva stilistika uključuje s jedne strane (u znatno manjem opsegu) gramatiku (dio o rečenici), a većim dijelom teoriju književnosti i retoriku te daje niz uputa za sastavljanje različitih tipova (pisanih i govorenih) iskaza. Tomić rabi piščev jezik za ilustraciju uspjela izražavanja, pri čemu je riječ o tzv. univerzalnoj stilistici poduprtoj pojedinačnim piščevim izborima koje stilističar drži kvalitativno uspjelima te stoga uzornima. Na to u jednome od prvih osvrta na Tomićevu stilistiku upućuje D. Jambrečak („Vienac”, 1876), nabrojivši joj manjkavosti, među kojima su Tomićevo pretjerano oslanjanje na stilističke radnje koje su mu poslužile kao uzori, prema postavljenu kriteriju uvrštavanja pisaca suviše velik broj primjera P. Tomića („lahko bi se tkogod mogao zavesti na misao, da je P. Tomić jedan od prvih stilističkih temenjaka hrvatskih,...” str. 306), obilato citiranje Kurelca (kojemu stil „strukturom svojom, navlastito poredbom rieči mjestimice dosta jako zanosi na latinštinu; gdješto je odviše kićen i za prozu prepjesnički, kadšto opet previše govornički...”, str. 347), nepotrebno citiranje klasičnih pisaca/govornika ondje gdje su mogli biti hrvatski primjeri itd.:
Znam ja, da nije lasno stilistici obosti granice izmedju gramatike i retorike pa i leksikografije (sr. o tom Grysara i Naegelsbacha), ali kad se već udari tim putem, kojim je pošla Tomićeva stilistika, da je mnogo povukla u svoj krug od retorike (figure i nauku o besjedničtvu) i gramatike (izreke, perijode) to bi jamačno probitačno bilo navlastito za našu mladu knjigu i „prvu” hrvatsku stilistiku, da je pisac progovorio barem o običnih barbarizmih – germanizmih, talijanizmih i latinizmih – od kojih nam se slog istom počima čistiti. Tim bi se knjiga više primakla „hrvatskoj stilistici”, a ne bi narasla, da je pisac ostalo gradivo gdje što preobilno probrao i povriedio. ( Jambrečak 1876: 331)
Ako se uzme u obzir ocjena Tomićeve stilistike u Javoru (Novi Sad 1875., potpisana inicijalom Ž), kao i odgovor P. Tomića D. Jambrečaku u Primorcu (1876.), recepcija je toga prvoga našega samostalnoga stilističkog djela bila podijeljena, ali mu se nije negirala važnost u krčenju stilističkih puteva, važnih jer se upravo ondašnjom koncepcijom stilistike pridonosilo „naobraženosti” i razvijanju pismenosti te je u tome kontekstu piščev jezik (izbor reprezentativnih autora i tekstova) imao praktičnu vrijednost.
II.
Opsegom skromnija od Tomićeve, stilistika I. Filipovića izrijekom ne spominje svoju kronološku prethodnicu već u predgovoru ističe oskudicu u stilističkim izdanjima u nas te nužnost uključivanja u nastavu „što znanstvenije stilistike”. U sastavljanju Kratke stilistike za gradjanske i višje djevojačke škole (1876.), koju je izdao godinu nakon svoje čitanke Kratka poviest književnosti hrvatske i srbske za građanske i višje djevojačke škole (1875.) i gdje se odredio, izdvajajući kao jezične autoritete V. Stefanovića Karadžića i Đ. Daničića, kao vukovac, Filipović se oslonio o češku stilistiku V. Lešetickoga i druga djela. U prvom, općem dijelu, donio je definicije stila i stilistike koje odgovaraju onodobnoj stilističkoj koncepciji: „Nauk o slogu dakle nije ništa drugo, nego izvod pravilâ, po kojih se čovjek ravna, kada njekomu pismeno priobćuje svoje misli; a knjiga, u kojoj se taj nauk nalazi, zove se stilistika” (str. 8). Dalje razlikuje „prozaički slog” i „pjesnički slog” te opisuje niz poželjnih svojstava „sloga”: pravilnost (poznavanje svih „pravila slovničkih”, npr. pravilna uporaba prijedložnih izraza i genitivnih dopuna), čistoća (npr. izbjegavanje barbarizama, zastarjelica, arhaizama i provincijalizama), jasnoća, točnost i sklad. Potom obrazlaže kako se u stilu postiže „povolja” i „veća zornost”, osvrće se i na slike kojima se ističu misli, uključujući u svoju stilistiku učenje o figurama (sinegdoha, metonimija, metafora, aluzija, perifraza, apostrofa, aliteracija i druge). Stilske figure Filipović je među ostalim oprimjerio stihovljem J. Sundečića i B. Radičevića, od hrvatskih preporodnih pjesnika I. Mažuranića, I. Trnskog, P. Preradovića, S. Vraza, od starijih pjesnika I. Gundulića, manjim dijelom figure je ilustrirao ulomcima narodnih pjesama. Dio stilistike koji posvećuje „prozaičkom slogu”, a koji otvara učenjem o trima vrstama stilova (niski, srednji i visoki stil), donosi razdjelbu vrsta tekstova (tekstovi administrativnoga stila – poslovni sastavci, listovi i dopisi), obrazlaže obilježja opisa, prelazi na dijalog, „poučni slog” i raspravu, „historički slog” te „govornički slog”, daje vrste govora. Potom prelazi na pjesničku prozu, roman, pripovijetku i novelu, čime njegova stilistika uključuje i teoriju književnosti. To se uvelike odražava u poglavlju posvećenu pjesničkomu stilu, gdje stihovlje kojim se ilustriraju vrste lirskoga i epskoga pjesništva opsegom prevladava u odnosu na primjere piščeva jezika u drugim dijelovima Filipovićeve stilistike. Mnoštvo primjera donosi se u dijelu o lirskome pjesništvu (K. Zrinski, J. E. Tomić, I. Kukuljević, D. Jarnević i dr.), a najmanji broj u dijelu o drami (Frankopan M. Bogovića). Filipovićeva je stilistika, kako ističe Kalenić (1971: 67), sadržavala „gotovo sve što će kasnije (samo u drukčijoj klasifikaciji i suvremenije) ponoviti i Maretić, a i mnogi drugi”, a valja nadodati da je, uz rasprave A. Vebera Tkalčevića (O slogu hervatskom, 1869. i O naravi hervatske izreke, 1874.) predšasnicom lingvostilističkoga proučavanja hrvatskoga jezika. Kalenić primjerice u Filipovićevu isticanju Kanižlićevih stihova (Sini, zoro, sini, kad me bježi sanak, / Ti mi mrak izmini vodeć bieli danak! / Tako ti sunašca i danka, o zoro, / Nemoj mi srdašca kinit, sini skoro! / Jeda te san tavni, da se ružah spava, / On moj zlotvor glavni, jošter zadržava? / Tako ti sunašca i danka, o zoro, / Nemoj mi srdašca kinit, sini skoro! uviđa:
Kad bismo danas lingvostilistički komentirali ove stihove, spomenuli bismo osobite mogućnosti vokativa i imperativa u apostrofiranju (čestog postupka u literarizaciji jezika), naveli bismo oblike tzv. zaklinjanja, govorili bismo eventualno o pokušaju identifikacije s čitaocima preko stalnih jezičnih kategorija (o tzv. stalnoj jezično-funkcionalnoj maniri) itd. – ali bi Filipovićevo odvajanje ostalo! (Kalenić 1971: 68)
III.
Gramatika i stilistika hrvatskoga ili srpskoga književnog jezika T. Maretića tiskana je 1899., a stilistika je sastavni dio i u drugome izdanju te gramatike (1931.). Maretić, kao Tomić i Filipović, stilistiku drži proučavanjem načina izražavanja jer „stilistika ne pita, što je rečeno, nego kako je rečeno” (1899: 576), a korpus tekstova kojima ilustrira stilistička pravila izabire u skladu s koncepcijom hrvatskih vukovaca, kojih je jedan od najistaknutijih predstavnika. U kontekstu razlika dviju suprotstavljenih filoloških škola, škole hrvatskih vukovaca i Zagrebačke filološke škole, valja shvaćati i Maretićevo apostrofiranje da stilistika nije dio sintakse, zauzimajući time drugačiji stav od A. Vebera Tkalčevića a koji se u raspravi O slogu hervatskom 1869. među ostalim bavio i složenim odnosom sintakse i stilistike. Maretić u svojoj stilistici ne zasijeca u teoriju književnosti, poetiku kao ni u retoriku, te se ne bavi naputcima za sastavljanje različitih tipova proznih tekstova. Ističe da se u svojoj kratkoj stilistici ne bavi ni trima vrstama stilova, o kojima su stilistička pravila „labava” te ilustracija kojih bi trebala donijeti „opsežnije oglede iz različitih pisaca”. O stilu govori kroz tri temeljna svojstva, jasnoću, istinitost i ljepotu, a kojima bi trebao težiti neumjetnički način pisanoga izražavanja. Obrazloženu građu ilustrira rabeći među ostalim narodne poslovice, pjesme te narodni govor, kao i djela pisaca koja je rabio za izradbu gramatičkoga dijela. U bilješci ističe da je najveći dio „protivustilističkih” primjera preuzeo „iz različitih knjiga, iz časopisa, iz novina i iz učeničkih radnja”. Rabi i vremenski raslojene tekstove, pa tako primjerice u poglavlju o jedrini govori o lošim svojstvima stila, među kojima je i razvučenost, rabeći primjer iz latinske verzije Ljetopisa Popa Dukljanina. U istome poglavlju, kada poseže u pjesnički stil, zbog ilustracije uporabe epiteta, Maretić ističe da je u tome stilu omogućena sloboda koja se ne može primijeniti na neumjetnički način izražavanja:
Naivni prostonarodni pjesnički stil upotrebljava katkad epitete tako, da upravo govoreći izlazi nesmisao. Na pr. u jednoj narodnoj pjesmi veli se: opazi ga straža od Arapa pak povika iz grla bijela (nar. pjes., 2, 367), – a zna se, da su Arapi u narodnim pjesmama uvijek crni; tako je i na strani 389. u istoj knjizi: al' s' opremi crni Arapine...... dođe pravo pod careve dvore, viče cara iz grla bijela. U jednoj se opet pjesmi (3, 221) veli vjerna ljuba za ženu, koja muža svoga baca u tamnicu. Prostonarodno pjesništvo može ovako upotrebljavati pridjeve, ali ozbiljna proza nikako. Zlo bi na pr. bilo ovo: Ti ljudi odgojeni budući u tuđinskom duhu ne poznaju i ne ljube mile svoje domovine (da im je mila, oni bi je ljubili) (Maretić, 1931: 582)
Time Maretić svoju stilistiku odvaja od umjetničkoga izraza, premda ilustrativno poseže i u njega (i zbog čega su mu upućivani prigovori), a stilistici dodaje popis najčešćih barbarizama i njihovih predloženih zamjena (u drugome izdanju Gramatike i stilistike hrvatskoga ili srpskoga književnog jezika 1931. taj popis ispušta, obradivši ga potpunije u svojemu Hrvatskom ili srpskom jezičnom savjetniku 1924.). Treće izdanje Maretićeve Gramatike hrvatskoga ili srpskoga književnog jezika (1963.) nema stilistički dio, što su priređivači M. Hraste i P. Rogić opravdali činjenicom da stilistika „nije sastavni dio gramatike, a ne odgovara ni principima moderne stilistike” (str. 8.). Unatoč mnogobrojnim zamjerkama Maretićeva je Gramatika i stilistika hrvatskoga ili srpskoga književnog jezika nesumnjivo utjecala na stilistička promišljanja hrvatskoga jezika tijekom prve polovice 20. stoljeća. O njezinoj dalekosežnosti piše V. Kalenić u članku Maretićeva stilistika u časopisu Jezik 1966/67. Tematizirajući situaciju u hrvatskoj stilistici, Kalenić ističe da jedan od problema leži u naslijeđenom konceptu Maretićeve stilistike ako se njezini izvodi pravila primjenjuju izvan teorije pismenosti, tj. na izučavanje samoga jezika književoga djela. U tome kontekstu, ističe, Maretićevi pogledi na stilistiku nisu sasvim napušteni, te predodžbe o piščevu jeziku koje je prenosila Maretićeva stilistika, a koje su temeljene na normativnosti, tj. pravilnosti, prelazile su iz teorije pismenosti na sagledavanje umjetničkoga izraza. S druge strane, J. Derossi u članku U susret modernoj hrvatskoj stilistici (Umjetnost riječi, 1972.) o Maretićevu stilističkome konceptu zaključuje:
Međutim, razlika između naših današnjih pogleda na stilistiku i onih Maretićevih više je tehničke naravi nego teoretske. Nije bitno što je stilistiku Maretić vezao uz prozni („nepjesnički”) izraz, a što je današnji stilističari vežu uz pjesnički izraz, kad i u jednom i u drugom slučaju leži u osnovi stilistike podjela izraza na umjetnički i neumjetnički, i to podjela koja pretpostavlja da između umjetničkog i neumjetničkog izraza postoji kvalitativna razlika. Zato se onda i Maretićeva Stilistika prihvaća danas kao „teorija sustava”, kao praktična stilistika za školsku uporabu, jer ona ipak može poslužiti u didaktičke svrhe, kao priručnik u borbi za podizanje opće pismenosti. Dakle, Maretiću nisu bili jasni teoretski temelji stilistike, ali je bio dobar praktičar pa njegov rad može biti primjenljiv za usavršavanje neumjetničkoga izraza. (Derossi 1972: 189)
IV.
Analizirane stilistike objavljene sedamdesetih godina XIX. stoljeća integriraju učenje o figurama i trima vrstama stilova, književnim rodovima i vrstama, obuhvaćaju i sastavljanje različitih tipova tekstova te dio gramatike, pretežito sintaktičke aspekte, utiskujući tako koncipiranu stilistiku u onodobno hrvatsko filološko obzorje. U njima se stil među ostalim raščlanjuje prema poželjnim i nepoželjnim značajkama, a ilustracija onoga „kako je rečeno” temelji se na piščevu jeziku, pri čemu je važno uputiti na širinu semantičke kategorije pisca. Uzimajući ishodišnim upravo piščev jezik, analizirani tip stilistike oslanja se o imitativnost u svrhu razvijanja jezične kulture i opće pismenosti. Isti odnos, premda je riječ o stilistici koja, za razliku od svojih prethodnica, ne zasijeca u teoriju književnosti, poetiku, retoriku kao ni u sastavljanje različitih tipova proznih tekstova, može se uočiti i u Maretićevoj stilistici, u kojoj je piščev jezik (često ilustriran primjerima iz narodnih poslovica i pjesama) također poslužio kao temelj znanstvenoga govora o stilu i stilistici. S obzirom na sve navedeno, može se tvrditi da je piščevu jeziku dano važno mjesto u hrvatskim stilistikama XIX. stoljeća, a korpus tekstova iz kojeg se crpe primjeri među ostalim ovisi o stilističarevoj filološkoj orijentaciji, kriteriju znamenitosti pisca, praktičnom nastavnom iskustvu te dodirima s piscima suvremenicima.
Literatura
- Derossi, Julije. 1972. U susret modernoj hrvatskoj stilistici. Umjetnost riječi 16, 2–3: 187–202.
- Filipović, Ivan. 1876. Kratka stilistika za gradjanske i višje djevojačke škole. Zagreb: Naklada knjižare Lav. Hartmana.
- Jambrečak, Dragutin. 1876. „Hrvatska stilistika” Janka Tomića. Vienac 20: 330–331, 21: 347–350, 22: 363–366.
- Jonke, 1956. Veberove zasluge za naš književni jezik. Rad JAZU, 309: 33–80.
- Kalenić, Vatroslav. 1966/67. Maretićeva Stilistika. Jezik 14, 3: 79–85.
- Kalenić, Vatroslav. 1971. Lingvostilističko proučavanje hrvatskoga Jezika. Jezik 19, 2–3: 65–80.
- Maretić, Tomo. 1899. Gramatika i stilistika hrvatskoga ili srpskoga književnog jezika. Zagreb: Štampa i naklada knjižare L. Hartmana (Kugli i Deutsch).
- Maretić, Tomo. 1931. Gramatika i stilistika hrvatskoga ili srpskoga književnog jezika. Drugo popravljeno izdanje. Zagreb: Naklada Jugoslavenskog nakladnog d. d. Obnova.
- Maretić, Tomo. 1963. Gramatika hrvatskoga ili srpskoga književnog jezika. Prir. Mate Hraste i Pavle Rogić. Zagreb: Matica hrvatska.
- Pranjković, Ivo. 1993. Adolfo Veber Tkalčević. Zagreb: Zavod za znanost o književnosti Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
- Tenšek, Marijan. 2007. Janko Tomić – književnik, učitelj, pedagog. Zabok: Elektronika-Nakladnik.
- Tomić, Janko. 1875. Hrvatska stilistika. Zagreb: Tiskom Dragutina Albrechta.
- Tomić, Petar. 1876. Kritika na kritiku. Primorac 4, 91–95.
- Veber Tkalčević, Adolfo. 1869. O slogu hervatskom. Rad JAZU, 8: 105–120.
- Veber Tkalčević, Adolfo. 1874. O naravi hervatske izreke. Rad JAZU, 28: 183–190.
- Ž. [Živanović, Jovan]. 1875. Janko Tomić – Hrvatska stilistika. Javor (Novi Sad), 34: 1085–1087.