Pisanje o jeziku kao obred instituiranja

Gabrijela Puljić
Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

1. Uvod

Ovaj je rad potaknut odgovorima hrvatskih pisaca na pitanja postavljena u anketi Jezik in fabula. Čitav je projekt objavljen kao e-knjiga na portalu stilistika.org. Anketa je sadržavala pet pitanja, no ovdje ćemo se usredotočiti na tri. Najviše će nas zanimati piščev odnos prema standardnojezičnoj normi, lekturi tekstova, ali i njegova imaginativnost u odgovoru na pitanje o ironičniku, tj. o stvaranju novoga interpunkcijskog znaka. U svojim se odgovorima pisci određuju prema drugima pa su tako nastale dihotomije autorski jezik : normirani jezik; pisac : lektor; pišem kako hoću : pravopis. Imajući tu činjenicu na umu, u prvom će dijelu rada biti riječi o književnoumjetničkom ili beletrističkom stilu te kako se on smješta u odnosu na standardni hrvatski jezik. Metodologija koja će se koristiti u drugom dijelu rada bit će analiza diskursa, a teorijsko uporište Bourdieova knjiga Što znači govoriti, tj. njegova teorija o jezičnoj djelatnosti i simboličkoj moći.

Sva tri pitanja, čiji su odgovori korpus ovoga rada, tematski možemo odrediti pitanjima koja se bave odnosom standardnoga jezika i književnoumjetničkoga stila. To je odnos koji se kroz povijest normativistike, lingvistike i stilistike često tematizirao. O njemu su među ostalima pisali Krunoslav Pranjić, Ivo Pranjković, Josip Silić i Milivoj Solar. Misao vodilja koja će nam pomoći u razumijevanju odgovora pisaca jest ona Pranjkovićeva i Silićeva da jezik književnoumjetničkoga stila ne podliježe pravilima standardnoga jezika: „Budući da (načelno) ne radi po pravilima jezika kao standarda, nije mu ni podložan. Zato se za nj ne može reći da griješi protiv standarda” (Silić, Pranjković 2007: 385).

Teza od koje polazimo jest da se pisci odgovorima pokušavaju instituirati u legitimnu grupu, ali isto tako da pisanjem ili kako oni kažu „piščevim/autorskim jezikom” legitimiraju svoj govor koji se otklanja od standardnoga hrvatskog jezika. S obzirom na to da se sve više govori o ugroženosti hrvatskoga jezika, da raste strah od novih riječi te da se izvanjskim utjecajima pripisuju katastrofične posljedice po standard, pokušat ćemo odgovoriti na pitanje je li standardni jezik doista u krizi, i ako jest, tko ili što je tomu uzrok?

2. Književnoumjetnički stil prema standardu

Zanimljivo je za početak promotriti kako se ideja o standardnom ili službenom jeziku razvijala kroz optiku lingvistike. Pokušavajući objasniti postavke legitimnoga jezika, Bourdieu se poslužio terminima jezične kompetencije Noama Chomskoga te raspravom o odnosu jezika i prostora iz Tečaja opće lingvistike Ferdinanda de Saussurea. Lingvističko poimanje jezika Bourdieu uspoređuje sa simbolikom blaga, dakle s nečim što se mora čuvati. De Saussure smatra da se jezična zakonitost rasprostire vlastitom autonomnom logikom, ali i posredstvom skupa govornih subjekata koji prihvaćaju da budu njezini nosioci (Bourdieu 1992: 23). Budući da takav jezik postoji i održava se neovisno o svojim korisnicima, Bourdieu zaključuje da je najsličniji službenome jeziku. Ono što implicitno možemo iščitati u Tečaju opće lingvistike, objašnjava Chomsky pod pojmom jezične kompetencije. Njime Chomsky uključuje pojedinca u odnos s jezikom, no percipira ga kao idealnoga govornika-slušaoca pa se tako jezik i dalje promatra kao blago dano na čuvanje, ovaj put jednoj osobi, a ne jezičnoj zajednici (vidi Bourdieu 1992: 23). Oba lingvista izbjegavaju odgovoriti na pitanje ekonomskih i društvenih uvjeta stjecanja legitimne kompetencije te uspostave tržišta na kojemu se ustanovljuje i nameće ta definicija legitimnoga i nelegitimnoga (isto). Bourdieu prestaje promatrati jezik kao blago, već ga zamišlja kao kapital. To mu omogućuje uvođenje simboličke moći pojedinca kao relevantne stavke u razrješenju pitanja tko proizvodi legitimni jezik. On točno naznačuje opreku između pisca i gramatičara tako da potonje određuje kao „nosioce isključivog prava na posvećivanje i kanonizaciju legitimnih pisaca i pismenih proizvoda, jer gramatičari pridonose izgrađivanju legitimnog jezika odabirući između ponuđenih proizvoda one za koje smatraju da budu učenjem u školi posvećeni…” (isto: 41–42). Gramatičari su zadnja instanca u određivanju onoga što je legitimno, pa čak i u književnosti, samim time što im je dana moć da biraju među ponuđenim djelima. Na taj se način odvija neprekidna borba za jezičnim autoritetom, a to ćemo potvrditi i analizom odgovora naših pisaca na pojedina pitanja.

Iz lingvistike tako prelazimo u područje stilistike, točnije funkcionalne stilistike. Razvojem teorije i metodologije funkcionalne stilistike postaju jasniji pojmovi stilske kompetencije i jezične odgovornosti. Standardni jezik promatramo u svim njegovim mogućim realizacijama ili funkcionalnim stilovima. Ono što je karakteristično za svaki pojedinačno jest da se ostvaruje na dvije razine: u neutralnu općeobvezujućem standardu, a drugim dijelom u svojim vlastitostima (Josić 2010: 30). Ljubica Josić nas potiče na razmišljanje postavljanjem niza pitanja:

Ako pak normativnost standarda nema nikakvu važnost za književnoumjetničko stvaranje, kako to da se autori unutar nekih književnih vrsta, u slobodi jezičnoga izbora, odlučuju za poštovanje norma standarda, i to u tolikoj mjeri da njihova djela možemo smatrati primjerom dobre standardnojezične pismenosti? Drugim riječima, kako to da određeni dio jezične pravilnosti, odnosno dobre pismenosti, možemo češće pronaći u praksi određenih književnih vrsta? (Josić 2010: 31).

Zapravo je autorica na tragu već postavljenoga pitanja Treba li pisati kako dobri pisci pišu na koje je odgovore dao Krešimir Bagić. Svakako jedan od zanimljivijih jest iznošenje stava da beletristički stil nije jedan od funkcionalnih stilova nego nadstil. Tu se otvara prostor piščevoj kreativnosti jer „književnik može prevrednovati, preoznačiti sve funkcije jezika i proizvoditi nove” (Bagić 2005: 15).

Postoje dakle različiti stavovi o statusu književnoumjetničkoga stila te o pravilima koja bi on uključivao. Ipak, ono na čemu možemo temeljiti daljnju analizu u ovome radu jest činjenica da treba razlikovati standardni jezik od poetskoga jezika.1 Poetski jezik jednostavno ne podliježe normativnosti, ali istovremeno može sadržavati određena pravila kojima bi se pisci trebali koristiti. Otežavajuća okolnost u cijelome proučavanju jest činjenica da bismo prema pripadnosti određenom funkcionalnom stilu trebali moći jasno razgraničiti tekstove po različitim obilježjima. Danas smo pak svjesni stalnoga prepletanja i preregistracije unutar određenoga teksta i teško je napraviti takvu podjelu.

Odmaknemo li se od (ne)pravilnosti korištenja standardnoga jezika, možemo se osloniti na podjelu po dopustivim, poželjnim i nepoželjnim značajkama u pojedinim funkcionalnim stilovima (Frančić, Hudeček, Mihaljević 2005: 26). U tom slučaju piscima je osigurana kreativnost i posebnost izraza bez obzira kako na iste gledaju normativni priručnici. Istovremeno, omogućeno je stilističarima, lingvistima, ali i lektorima provjeravanje tekstova beletrističkoga stila, ne da bi se utvrdila nekakva pravopisna ili gramatička pogreška, nego da bi se uočila i zabilježila varijacija, odstupanje, na kraju krajeva i predložilo eventualno bolje rješenje.

Možemo zaključiti da je uputno promatrati književnoumjetnički stil ne kao jedno od ostvarenja standardnoga jezika u praksi, nego kao jezični prostor u kojemu je pisac slobodan unijeti pokoju inovaciju i iznalaziti kreativna rješenja. Standardni i poetski jezik supostojeći su sustavi, s tom razlikom što je standardni jezik pripadan svakome čovjeku i sa sobom nosi određenu odgovornost, a poetski jezik karakterističan je samo za dio govornika. Moramo pretpostaviti da korisnik poetskoga jezika upotrebljava i službeni jezik, tj. da postavi pravila na kojima se temelji standard. Istovremeno ista ta pravila može i staviti u zagrade kada piše književnoumjetnički tekst.

3. Simbolički jezik i obredi instituiranja

Prema Bourdieuu anketirani pisci koriste se jezikom koji simbolizira autoritet dobiven izvana (Bourdieu 1992:91). Njihovi su prozni, dramski, publicistički ili novinarski tekstovi te njihova poezija legitimirani ustanovom u kojoj pišu ili čiji su članovi, svakom objavljenom knjigom i postojanjem čitatelja. Ljude koji se koriste takvim jezikom Bourdieu naziva ovlaštenim portparolima (isto.). U našem slučaju hrvatski su pisci postali ovlaštenim portparolima onoga trenutka kada su dobili anketu članova Katedre za stilistiku. Stoga, svaki njihov odgovor sadržava u sebi simbolički kapital. Isto tako, svaki je njihov odgovor uspjeli performativni iskaz, ne zbog ilokucijske moći, nego zbog cjelokupnoga konteksta u kojem se obavlja obred instituiranja, koji Bourdieu uspoređuje s religijskim diskursom. Svaki obred želi posvetiti neku proizvoljnu granicu, ovjeriti njezinu legitimnost, da bi se zaboravilo da je ona proizvoljna i priznalo da je legitimna, prirodna (Bourdieu 1992: 104).

Ta bi granica dijelila skroviti skup prema kojemu se definira obredom instituirana grupa. U odnosu na anketu to bi značilo da odgovaranjem na pitanje o tome koriste li jezične priručnike pri pisanju i surađuju li s lektorom, odnosno urednikom, pisci osim što iznose svoje stavove i mišljenja, povlače crtu između sebe i jezičnih priručnika, sebe i lingvista, lektora, urednika. Tako se potvrđuje prirodno stanje te se posvećuje razlika između skrovite skupine i instituirane grupe. Za dublju analizu bitna je činjenica da se instituiranjem ne dobiva samo pravo, nego i obaveza. Bourdieu kao primjer navodi plemiće koji se ne smiju ogriješiti o svoju čast. Jednom kada se postave granice u komunikacijskom činu, nema više prelaženja, prestupanja, dezertiranja u skrovitu skupinu (Bourdieu 1992:104). Nakon što je granica legitimirana, ona se u komunikaciji konstantno potvrđuje i utvrđuje. O tome koje je mjesto dodijeljeno instituiranjem ovisi izbor vanjskoga izgleda, jezika, manira, ukusa. Zanimljivo je da se pripadnost instituciji osjeća jače što su stroži i bolniji bili obredi inicijacije. Fizička patnja nametnuta piscima spomenuta je u nekoliko njihovih odgovora. Tako navode:

Jezikom se, naime, volim igrati, a hrvatski pravopisci2 to najstrože zabranjuju… (Dežulović, Boris),

Najviše su štete jezičnoj protočnosti, slikovitosti, preciznosti... donosila normiranja otežavajućih savjeta i propisa kojima se u korisnika stvara stalni osjećaj nesigurnosti, a priječe sinonimska razuđenost, autorske kolorature, slikovita izražajnost. (Načinović, Daniel),

Sve otada jebenih sam hiljadu puta napisao jebenu „historiju”, opsesivno takve, prezrene i zabranjene riječi spašavajući od hrvožednih lektora i čuvajući ih u hrvatskom jeziku. (Dežulović, Boris),

Kao autor koji potpisuje tekstove i kao član HZSU-a u statusu slobodnog umjetnika koji radi na ugovor, po istoj definiciji pripadao sam drugoj strani, morao sam pristati na tu relaciju moći jer u suprotnom ne bih mogao dobiti autorski ugovor niti bi me platili, premda se nadnica u obliku honorara konstantno smanjivala, a taj je rad neprestano obezvređivan. (Đurđević, Miloš), itd.

3.1. Strategija susretljivosti

Postoji nekoliko strategija koje se mogu koristiti pri instituiranju te nekoliko osoba ili osobina s kojima se vežu ljudi prilikom obreda. Analizom odgovora ustanovili smo da je najčešća strategija strategija susretljivosti. Zašto baš ta i nije teško shvatiti ako znamo da Bourdieau kaže da se tom strategijom istovremeno stječe dobit zbog usklađenosti s definicijom i dobit zbog prestupanja (navodi primjer aristokrata koji potapše konjušara po stražnjici, a svijet na to kaže: „On je jednostavan čovjek.”). U slučaju odnosa prema jezičnim priručnicima oportuno rješenje bilo bi priznati svoju poziciju ili legitimitet grupe te označiti korištenje jezičnih priručnika (nekih više, nekih manje) te ponuditi mišljenje o njima. Primjerice:

S obzirom na ono što sam otprije usvojila i što se ne poklapa s novijim pravilima, prihvaćam ili odbacujem na temelju osobne jezične intuicije ili zvučnosti. (Bajuk, Lidija),

Pravopis Babić/Moguš je neupotrebljiv, iako im je rječnik pouzdan, a pravopis Instituta za jezik pun nekih čudnih kompromisa. Matičin pravopis volim čitati kao knjigu, a također i Gramatiku Silića i Pranjkovića, osobito poglavlja o funkcionalnim stilovima. (Beck, Boris)

Strategija susretljivosti povećava se u osobi komičnoga pedanta.3 Bourdieu ga posuđuje od Schopenhauera, a objašnjava da je to susretljivi posvećenik koji sa svojim povlasticama postupa kako ga volja:

Iako u oblasti upotrebe jezika buržuji, a osobito intelektualci mogu sebi dopustiti oblike hipokorektnosti, opuštanja, kakvi su zabranjeni malograđanima, koji su osuđeni na hiperkorektnost. Onaj tko je siguran u svoj kulturni identitet može se poigravati pravilima igre. (Bourdieu 1992: 112).

Prema odgovorima naši su pisci u velikoj većini komični pedanti, ne samo po sadržaju, nego i po formi:

Iako se ne smatram ni približno savršeno pismenim – štoviše, neke segmente pravopisa nisam nikad dokraja svladao – pri pisanju ne koristim taj tip normativnoga jezičnog oslonca. Glavni razlog je što me pravopisna „pismenost” teksta, njegova korespondencija s trenutno važećom hegemonijski proglašenom normom, gotovo uopće ne zanima. Jezik koristim prema vlastitom osjećaju za isti, u svrhu stvaranja što je za mene u tom trenutku moguće književno uspjelijeg teksta. (Pogačar, Marko),

.... ne dopuštam lekturu svojih tekstova već dvadeset godina, sve otada jebenih sam hiljadu puta napisao jebenu historiju, opsesivno takve prezrene i zabranjene riječi spašavajući od hrvožednih lektora i čuvajući ih u hrvatskom jeziku (Dežulović, Boris).

Ova se dva pisca svojim povlasticama služe u bitno različitim kontekstima. Dok Marko Pogačar svoju hipokorektnost izražava u književnom tekstu, pa tako i sâm kasnije napominje da ga zanima isključivo književna pismenost, Dežulovićeva se hipokorektnost ipak ogleda u izboru (ne)lektoriranja vlastitih novinarskih tekstova. Uspoređujući ova dva odgovora, primjećujemo da oba pisca ostvaruju simboličku moć svojim izborom. Pogačarov je izbor već opravdan činjenicom da govori o pisanju književnoga teksta. Međutim, simbolička moć kojom se koristi Dežulović ipak je naglašenija jer se književnome tekstu pretpostavlja sloboda i kreativnost u korištenju jezika, dok su novinarski tekstovi podložni normiranju. Naravno da na umu moramo imati i Dežulovićevu ulogu publicista te značajke koje podrazumijeva publicistički stil. Različiti konteksti u kojima navedeni pisci stvaraju i rade gotovo isti izbor vjerojatno ide u prilog činjenici da se danas teško može govoriti o jasnoj razlici među funkcionalnim stilovima.

S obzirom na to da normativni priručnici služe službenom jeziku za koji smo još u uvodnom dijelu naveli da sa sobom nosi i određenu odgovornost korištenja, nekolicina je pisaca u svojim odgovorima pokazala indiferentan odnos prema standardu. No njima je hipokorektnost dopuštena zbog jezičnoga autoriteta koji im je dan izvana.

3.2. Religijski diskurs

Prethodno naveden Dežulovićev odgovor odličan je primjer ne samo ponašanja komičnoga pedanta, nego i svećeničke dijalektike koja se uspostavlja obredom instituiranja. Dežulović koristi religijski diskurs, a kojim se metodama služi da bi legitimirao svoju poziciju zorno ilustrira sljedeće pojašnjenje:

Istina, cijena odricanja od lekture ponekad nije malena – bilo je baš neugodnih grešaka, tipfelera i lapsusa: jednom je recimo cijeli jedan tuđi tekst greškom objavljen kao moj, jer su nesretni lektori mislili da je opet riječ o nekakvoj mojoj metatekstualnoj zajebanciji pa se bojali pitati – ali bolje i to nego moj tekst na tečnom, čednom i kljastom hrvatskom.4

To je spoj javno ispovijedane skromnosti i simptoma emfaze ili visokoparno označavanje vlastitoga pothvata. Diskurs sadržava diskurs o diskursu da naznači intelektualnu i političku važnost diskursa i njegova autora (Bourdieu 1992:178). Svećenstvo ili naši pisci žive od teorijske greške. Oni sastavljaju popis grijeha i neprestano potvrđuju svoj monopol nad legitimnim čitanjem. Grijesima pisci podrazumijevaju ideološku orijentiranost pravopisa, nestalnost pravila, odraz vremena u kojem nastaju, dok su lektorski grijesi slijepo slijeđenje norme i pokoravanje istoj, provođenje samovolje bez prethodne konzultacije s njima, promjene pri kojima se gubi smisao teksta itd.

Možda su najzanimljiviji primjeri, iako ih nema toliko puno, oni u kojima se događa otvoreno žigosanje pridavanjem klasifikacijskih oznaka:

Pravopise koji nastaju kao ideološki konstrukti ne upotrebljavam zato što ne želim da mi se servira jedna, centralizirana vizija svijeta. Suprotno tomu, uvijek mi je nadohvat ruke, vrlo koristan zbog svoje nenametljivosti, suvremenosti i sluha za tekuću jezičnu praksu, pravopis autorskog trojca Badurina-Marković-Mićanović. (Kirin, Miroslav),

Također ponekad zavirim u Hrvatski pravopis Instituta za jezik i jezikoslovlje koji je u nekim dijelovima problematičan, iako je, usput rečeno, važeći službeni pravopis. Za razliku od spomenutoga pravopisa Anićev i Silićev Pravopisni priručnik hrvatskoga ili srpskoga jezika donosi osvježenje. S druge strane Hrvatski pravopis Babić-Finka-Moguš ponegdje umanjuje pravopisnu elastičnost, a Hrvatski pravopis Badurina-Marković-Mićanović mjestimice malo zbunjuje, no djelomično pojačava varljivu nadu u bolje sutra hrvatskih pravopisa. (Valent, Milko).

U navedenim se odgovorima pisci postavljaju autoritativno naspram normativista i priručnika. Njihove smionije ocjene gramatika i pravopisa vjerojatno su rezultat same pozicije njih kao anketiranih.

Što se tiče lektora, već smo spomenuli da ih pisci imenuju kao krvožedne, no ima i onih pozitivno konotiranih:

Jakov radi nježniju i strožu lekturu, dobar lektor je savjetnik i ispovjednik (Gavran, Miro).

Kao najviši oblik veličanja Bourdieu spominje samokritiku. Dakle, nakon što su grijesi navedeni, ovoga puta piščevi, nastaje mogućnost profitiranja od javnoga priznanja greške. Naši pisci nisu pretjerano skloni toj strategiji, iako postoje primjeri i javnoga priznanja pogreške, a ponekad i priznavanja tuđe pogreške. Renato Baretić će primjerice na pitanje o korištenju jezičnih priručnika odgovoriti da ih vrlo rijetko koristi: „Umišljam si da posjedujem solidnu ‚imanentnu gramatiku’, stečenu kroz desetljeća čitanja i profesionalnog pisanja. Nije savršena, ali greške su mi malokalibarske”. Na isto to pitanje Tomislav Domović odgovara da nije jezični ekspert, a na sljedeće, o tome dopušta li lekturu svojih tekstova, kaže da njegova: „izričajnost nije ‚sveta krava’ te je s tog aspekta svaka lektorova ili urednikova intervencija u samom tekstu dobrodošla kao pozitivno otklanjanje mogućih nedoumica što bi remetile jasnoću i zbunjivale potencijalnog čitača”. Enes Kišević o odnosu prema jezičnim priručnicima piše da se„i sastavljačima jezičnih priručnika mogu potkrasti pogreške, a kamoli meni.”. Neki pisci, poput Marinka Koščeca, priznaju namjeru u kršenju propisanih pravila, no napominju da je tomu mjesto u književnom tekstu:

Danas rijetko, ali godinama sam nabavljao što god se pojavljivalo i provjeravao svaku nedoumicu. To ipak ne znači da sam se uvijek pokoravao jezičnim zakonodavcima. Zanima me što propisuju, ali ne vidim što bi me spriječilo da u književnom tekstu to kršim do mile volje.

Dražen Katunarić misli da: „pravopisne greške ne mogu imati alibi u umjetničkoj slobodi. One ostaju pravopisne greške, čak i u stihovnoj organizaciji teksta.”. Njegov se odgovor odnosi na pitanje o suradnji s lektorima, odnosno urednicima pa će kasnije o tome reći:

Lekturu ne samo da dopuštam nego priželjkujem, jer ne bih bio siguran u vlastiti tekst da je nema. Surađujem s lektorom i urednikom u slučaju da se ne slažem s njihovim intervencijama pa želim da mi nešto ne diraju.

Govoreći o tome koristi li jezične priručnike, Marko Pogačar svjestan je svoje imanentne gramatike pritom stvarajući pojam književne pismenosti:

Kada je riječ o književnom tekstu, zanima me gotovo isključivo „književna pismenost” potonjeg. Na normativni pravopis, ipak, nisam potpuno neosjetljiv – što smatram uglavnom posljedicom navike te formiranjem kroz standardni obrazovni sustav. Donekle pazim i trudim se izbjeći „krupne” pravopisne „pogreške” – otprilike one koje bi meni samome smetale u tuđim tekstovima (ukoliko, naravno, iste nisu pretvorene u stilem ili instrumentalizirane kao književni postupak). Općenito, zalažem se za neki vid „minimalne normativnosti”, glavni kriterij za koju bi, vjerojatno, bila semantička preciznost.

Tuđe pogreške odnose se na lektorski rad, a uglavnom je riječ o priznavanju neugodnih, ponekad i nenamjerno komičnih, suradnji s istima. Neke je pisce takvo iskustvo natjeralo da budu oprezni kod svih budućih lektorskih intervencija. Tako Damir Šodan komentira:

…moram napomenuti da i s lekturom valja biti oprezan, jer i lektori su samo ljudi, pa je kod nekih uočljiva znatna diskrepancija između jezičnog znanja i opće kulture, tako da i njihove prosudbe i intervencije valja kritički preispitivati. Primjerice, jednom mi je lektor u knjizi poezije „ispravio” naslov pjesme Vatikanske sestine u Vatikanske šestine (smijeh „iz konzerve”)! Mislim da je ovdje svaki komentar izlišan, a mogu samo dodati da mi je izuzetno drago da sam inzistirao na pregledu zadnje verzije pdf-a prije odlaska knjige u tisak, što je postupak koji mi je otada postao standardna praksa.

U priznavanju pogreške, i one tuđe, jezični je autoritet i dalje prisutan. Dražen Katunarić, među ostalima, osvještava razliku između upotrebe standardnoga jezika i poetskoga jezika. On stoga neće tražiti alibi za pravopisnu pogrešku u jezičnoj kreativnosti koju dopušta književnoumjetnički stil. Da pisci posjeduju perfromativnu moć, sugerirano je već pitanjima Dopuštate li lekturu svojih tekstova? Ako dopuštate, surađujete li pritom s lektorom ili urednikom? Pisci su mogli odabrati izraziti svoju moć eksplicitnim performativom, kao što je to napravio Dinko Telećan: „Dopuštam čitanje upućenih ljudi popraćeno primjedbama i prijedlozima, nipošto ono što se u nas obično naziva lekturom. Pogotovo ako je obavlja kroatist – čast iznimkama...” Ipak je zanimljivije uočiti postavljanje jezičnoga autoriteta u odnosu na jezične priručnike, što možemo primijetiti u odgovoru Davora Šalata:

Koristim u prvome redu Hrvatski jezični portal, a konzultiram i različite pravopise kako bih imao uvid u pravopisnu normu te na prijepornim mjestima birao ona rješenja koja mi najviše odgovaraju. Također, u velikoj se mjeri oslanjam na preporuke Službe za jezik i govor Hrvatske radiotelevizije, na kojoj sam zaposlen kao urednik i novinar.

Šalat ovim odgovorom implicitno upućuje na to da u Hrvatskoj postoji velik broj jezičnih priručnika, koji se ne mogu uvijek složiti oko nekih pravopisnih rješenja. Takva situacija može djelovati zbunjujuće, kako piscima, tako i drugim govornicima hrvatskoga jezika. Sudeći po odgovorima, pisci su sigurni u svoju imanentnu gramatiku i u velikoj većini slučajeva smatraju lektorsku pomoć nepotrebnom.

3.3. Heretički diskurs

Još jedna od karakteristika obreda instituiranja jest heretički diskurs i heretička subverzija. Osim što jezik dobiva simboličku moć, dobiva i strukturatorsku moć, tj. sposobnost da propisuje pod prividom opisivanja ili da prokazuje pod prividom iskazivanja. Korištenjem heretičkoga diskursa javno se propovijeda raskid s uobičajenim poretkom. Kao što smo već mogli iščitati iz nekih primjera, većina pisaca ne želi se vezati niti uz standardni hrvatski jezik, niti uz priručnike, niti uz lektore. Oslanjaju se na imanentnu gramatiku, vlastiti osjećaj za jezik, namjerno i sustavno krše pravopisna ili gramatička pravila. No jesu li oni zaista heretički subverzivni ako svoje odluke javno obznanjuju? Ono što bi se još moralo dogoditi da njihove odgovore zovemo heretičkim diskursom jest to da proizvedu novo općeprihvaćeno značenje i da u njega uključe dotad prešutne ili potisnute prakse i iskustva čitave jedne grupe, čiji je legitimitet ovjeren javnim očitovanjem i kolektivnim priznavanjem.

U odgovoru na pitanje Svojedobno je predloženo da se uvede interpunkcijski znak za ironiju – ironičnik. Biste li i sami iz praktičnih ili umjetničkih razloga predložili novi interpunkcijski znak? Koji?, bilo je nekoliko primjera opisivanja izgleda novoga znaka, ali i sadržaja koji bi on prenosio:

Za početak, za gugutanje malog djeteta bi se svakako trebao izmisliti nekakav poseban znak. (Mujičić Artnam, Kemal),

U romanu Vilijun uvela sam QR kod koji, doduše, nije interpunkcijski znak, ali se može promatrati kao digitalni signal (Horvat, Jasna),

Moj (eventualni) interpunkcijski znak bio bi SIMBOLIČNIK, da se označi kako je neka riječ inkorporirana u tekst po simboličnoj osnovi, izvan doslovnosti. Primjerice, da se rečenica „Ići za svojom zvijezdom” ne prokazuje ideološki, već poslovično-simbolički! (Jelušić, Božica),

Lijepo je biti pjesnik, ali je još ljepše čitati dobre pjesnike pa u čitanju naići na stih koji te podigne od zemlje. E, iza takvoga stiha ja sebi obavezno nacrtam polukrug s točkom – to je moja interpunkcijska oznaka za dugu šutnju. (Kišević, Enes),

Ipak, predlažem i zbog umjetničkih i zbog praktičnih razloga interpunkcijski znak za izazovnu sintagmu „intelektualna seljačina” i isti znak za riječ „seljačkizam”, koja je izvedena iz imenice „seljačina”. Kako sada stvari stoje, a smatram da će se ionako loše stanje u hrvatskom jeziku s vremenom drastično pogoršati, mnogo nam je više potreban taj znak, nazovimo ga „seljačnik”, nego ironičnik. Zasad nemam ideju koji bi interpunkcijski znak za pojam intelektualne seljačine bio najbolji, tj. najpogodniji; iznalaženje toga znaka treba prepustiti jezikoslovcima, stručnjacima za interpunkciju. (Valent, Milko),

Na tragu „ironičnika”, pretpostavljam da već i postoji interpunkcijski znak koji na neki način ionako već koristim u svom, prije svega dramskom pisanju, a mogao bih ga nazvati: „beskonačnik”. Za mene, „beskonačnik” je pravopisni znak „crtica” koji koristim na kraju nedovršene rečenice umjesto pravopisnog znaka „trotočke”, i koji ima, u kvalitativnom smislu, veću težinu od „trotočke”, odnosno podrazumijeva snažniji podtekst neizgovorenog. (Zajec, Tomislav).

Vjerojatno nije iznenađujuće što su, između ostalih, izmaštavanju novih interpunkcijskih znakova prionuli Jasna Horvat, koja je spisateljica oulipovske škole, pjesnik ili pisac dramâ.

Većinom su pisci komentirali da bi htjeli smanjiti već postojeću interpunkciju, a osim primjerice uskličnika koji nekolicini smeta ukinuli bi i razlikovanje glasova č i ć. Možemo zaključiti da, iako pisci većinom nisu zadovoljni normativnim priručnicima i obavljenim lektorskim poslom, ipak ostaju poprilično tihi u svojem negodovanju, većinom bez inovativnih rješenja, nimalo subverzivni, ali istovremeno spremni priznati i opisati tuđe pogreške.

Ako to usporedimo s religijskim diskursom, naši su pisci dio teorijskoga svećenstva koje živi od teorijske greške. Taj im svećenički autoritet daje pravo na korigiranje, u ovom slučaju na hipokorektnost, oslanjanje na vlastiti jezik, mogućnost biranja po normativnim priručnicima onoga što njima odgovara itd.

Iako pažljivim čitanjem odgovora možemo zaključiti da su pisci negativno određeni prema skrovitim grupama lektora i jezičnih priručnika, postoje i oni koji afirmativno gledaju na jezično stanje. Njihova se dakle instituirana grupa ne može oformiti zato što se oni pojedinačno određuju prema drugima, s različitim razmišljanjima. Ipak, ako se oslonimo na većinu, primijetit ćemo anarhičnu raznolikost obreda koju Bourdieu povezuje s krizom vjerske institucije. Možemo to sagledati i iz druge perspektive: ako se standardni hrvatski jezik propovijeda kao religija, ako je i njemu potrebno konstantno instituiranje, tj. odobravanje primatelja poruke, možemo li iz odgovara pisaca zaključiti da je nastupila kriza jezika? Ako na pisce gledamo kao vjernike koji moraju konzumirati svoju religiju, ne možemo se čuditi njihovom sablažnjivanju nad pravilima koja se stalno mijenjaju, velikim brojem jezičnih priručnika itd.

4. Zaključak

Pozicija književnoumjetničkoga stila, odnosno poetskoga jezika jasno je razgraničena u odnosu na standardni jezik. Uz bilo koji standardni jezik uvijek vežemo propise kojih se moramo pridržavati, dok je kod književnoumjetničkoga stila naglasak na slobodnijoj upotrebi jezika. Ako pak uključimo lingvističku perspektivu, točnije analizu diskursa, moramo imati na umu simboličku moć jezika te autoritet onih kojima je ta moć dana. Diskursnom analizom i uz pomoć Bourdieuove terminologije zaključili smo da pisci itekako mogu posjedovati simboličku moć iz čega proizlazi da mogu i sami stvarati neke nove norme.

Pozicija pisaca vrlo je specifična. Oni se moraju odrediti vlastitim diskursom prema postojećem legitimnom jeziku, institucijama i ljudima koji provode donesena pravila. Svakako moraju obredom instituiranja legitimirati autorski jezik i izričaj, no on nipošto ne mora biti udaljen od standarda. Većinom se radi o njihovu vlastitu izboru, jeziku koji sadrži simboličku moć i koji može utjecati na druge ne zbog ilokucije nego zbog konteksta u kojem stvaraju. Već samim time što su se odredili kao pisci, stekli su autoritet koji učvršćuju raznim priznanjima i nagradama.

Budući da je dosta pisaca odgovorilo da ne koristi često normativne priručnike, možemo pretpostaviti da bi među neknjiževnicima situacija bila slična, ako ne i gora, po normativiste. Uzevši tu pretpostavku u obzir, možemo zaključiti da se većina čitateljstva ipak više utječe književnim djelima nego normativnim priručnicima. Jezik pisca vjerojatno će snažnije djelovati na primatelja poruke od jezičnoga priručnika te je stoga diskursna analiza prikladan teorijski okvir za ovakva i slična istraživanja.

U uvodnom je dijelu postavljeno pitanje je li doista standardni jezik ugrožen. Korištenje normativnih priručnika i suradnja s lektorom među piscima ne može biti odgovor na to pitanje. Odgovori su samo pokazatelj piščeva odnosa prema standardu. Ipak, standardni jezik po svojoj biti ne može biti ugrožen. On je činjenica nastala konstituiranjem pravne države te samim time nosi dominaciju, kojoj nijedan drugi jezik nije ravan. Ako se ipak osvrnemo na odgovore, upotreba, odnosno neupotreba normativnih priručnika doista može djelovati zabrinjavajuće jer se radi o piscima koji sa sobom nose autoritet i simboličku moć.

Literatura

• Bagić, Krešimir. 2005. Treba li pisati kako dobri pisci pišu. Zagreb: Disput.
• Bourdieu, Pierre. 1992. Što znači govoriti. Zagreb: Naprijed.
• Frančić, Anđela, Hudeček, Lana, Mihaljević, Milica. 2005. Normativnost i višefunkcionalnost u hrvatskome standardnom jeziku. Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada.
• Jezik in fabula. 2017. U: Bagić, Krešimir, Puljić, Gabrijela, Ryznar, Anera. Zagreb: stilistika.org. (pristup 17. 2. 2018)
• Josić, Ljubica. 2010. Književnoumjetnički stil – funkcija standardnoga jezika, jezik sui generis ili »nadstil«? U: Studia lexicographica. Br. 2 (7), str. 27 – 48
• Silić, Josip, Pranjković, Ivo. 2007. Gramatika hrvatskoga jezika za gimnazije i visoka učilišta. Zagreb: Školska knjiga.