Grafostilistika se ponajprije bavi intencionalno očuđenim zapisima jezičnih poruka, koji se djelomice mogu ostvariti i ne izlazeći izvan okvira pravopisne norme (primjerice mnogi primjeri ekvivalencijskih figura slova, poput grafopalindroma /Košćak 2015/), no ipak se pretežno ostvaruju otklanjajući se od pravopisnih i grafijskih pravila. Prema tome grafostilistička analiza teksta osobito je upućena na pravopis, odnosno na relaciju detalja pojedinoga zapisa spram pravopisne norme. Pismovna kreativnost moguća je dakle i unutar okvira pravopisne norme, no ipak se češće zbiva na granicama ili u otklonu spram onoga što je pravopisno korektno. Temi naznačenoj naslovom može se pristupiti iz raznih perspektiva te u njoj izdvojiti mnoštvo problema. Tako bi se sasvim drugačije moglo pristupiti odnosima pismovne kreativnosti (pa i slobode) i pravopisne korektnosti ovisno o diskursnome tipu ili žanru koji se razmatra. Drugačije se ovaj odnos upostavlja unutar digitalne privatne i javne komunikacije, u reklamnome diskursu, u književnosti i drugdje. U ovome tekstu ograničit ćemo se na pojedine aspekte ovoga problema unutar književnosti, točnije na komentar odgovora koje su pisci dali na anketu, a koji su potom objavljeni pod naslovom Jezik in fabula na internetskoj stranici stilistika.org. Naš će tekst izdvojiti što bi se grafostilistički korisno moglo naučiti iz odgovora pisaca (i iz samih zapisa tih odgovora), čak i ne zagledajući u same literarne tekstove ovih šezdeset i dvoje autora i autorica.
Zapazimo ponajprije da se u pet pitanja (ili blokova pitanja) svako pitanje više ili manje dotiče problema pismovnosti književnoga teksta, tj. pravopisnih ograničenja i pismovne kreativnosti. Treće pitanje (Svojedobno je predloženo da se uvede interpunkcijski znak za ironiju – ironičnik. Biste li i sami iz praktičnih ili umjetničkih razloga predložili novi interpunkcijski znak? Koji?) taj problem dotiče najizravnije, a u prvom (Koristite li pri pisanju jezične priručnike /pravopis, gramatiku, savjetnik i sl./? Ako da, zašto i koje priručnike? Ako ne, zašto?) i drugom (Smatrate li svoj način pisanja i pravopisne organizacije teksta sastavnim – ničim zamjenjivim – dijelom kreacije? Dopuštate li lekturu svojih tekstova? Ako dopuštate, surađujete li pritom s lektorom i urednikom?) problem pismovnosti književnoga teksta zauzima povlaštenu poziciju. Neki će se autori toga problema doticati i u odgovorima na posljednje pitanje (Kako biste opisali glavna obilježja svojega stila? Je li stil za Vas prostor autorske originalnosti /autorski potpis/ i koliko se mijenjao kroz Vaš književni opus?), a i dio četvrtoga pitanja (Čitate li naglas tekst koji ste napisali i mijenjate li nešto nakon čitanja?) mjestimice se shvatilo kao da se odnosi na pismovnost teksta, jer su neki odgovori uključivali zamjedbe o relaciji između pismovnosti (osobito interpunkcije) i ritmičnosti ili govor(e)nosti (razgovornosti) pisanoga teksta. Tako će Ana Brnardić zamijetiti sljedeće: Čitanje naglas pomaže mi kod odluke o uvrštavanju ili brisanju interpunkcija u pjesmi ili pak u lomljenju stihova, jer izgovaranjem teksta postaju jasniji njegov ritmički ustroj i obrasci, pa je tako i jasnije gdje treba što oduzeti ili dodati, prelomiti, zalijepiti, izolirati ili okružiti.
Jedan od ključnih problema koji se nameće eventualna je grafostilistička iskoristivost podataka o korištenju pravopisnih priručnika pri pisanju i o dopuštanju lekture. Anketari pitaju: Koristite li pri pisanju jezične priručnike (pravopis, gramatiku, savjetnik i sl.)? Ako da, zašto i koje priručnike? Ako ne, zašto?, a potom i: Dopuštate li lekturu svojih tekstova? Ako dopuštate, surađujete li pritom s lektorom i urednikom? Pritom je zanimljivo da su među priručnicima baš oni pravopisni stavljeni na prvo mjesto, što može indicirati da i sami autori pitanja daju povlašteno mjesto pravopisnoj problematici, upućujući tako i na dobro poznatu obuzetost pravopisnim pitanjima u domaćem kontekstu, čak i kada je riječ o književnosti. Lektura se ne tiče samo pravopisa, dakako, no drugi dio pitanja u kojemu se spominje svakako upozorava da književni tekstovi mogu doživjeti znatnije preinake prolazeći kroz ruke lektora i urednika, te da u konačnoj, objavljenoj, verziji teksta, čitatelj dobiva tekst koji se i na pismovnoj razini može razlikovati od originala. Ipak, čini se da su odgovori na ta pitanja manje grafostilistički iskoristivi nego što bi se moglo pomisliti u prvi mah. Naime to što pisac kaže da rabi ili da ne rabi, ili da rabi više ili manje, pravopisne priručnike, baš kao ni odgovor na pitanje dopušta li lekturu ili uredničke intervencije, ne može grafostilističaru biti definitivan oslonac zaključku o tome koji je (potencijalno grafostilistički zanimljiv) pismovni postupak u pojedinim objavljenim književnim tekstovima intencionalan.
U tome smislu grafostilistički bi iskoristivije bile rukopisne (sirove) verzije književnih tekstova. One bi, ako ništa drugo, pomogle utvrditi koliko je pojedini autor zainteresiran za pomno pismovno uređenje (tj. ono što se u anketnim pitanjima naziva pravopisnom organizacijom) svojih tekstova. Takve verzije nažalost grafostilističaru najčešće nisu dostupne, no katkad će možda moći pribjeći i nekom drugom izvoru. Primjerice (gotovo) nelektorirane i neredigirane verzije odgovora pisaca na anketu (u takvom su obliku naime objavljene) mogu mu poslužiti za uvid u pismovne navike pojedinih pisaca, koje se možda mogu detektirati i u njihovim objavljenim književnim tekstovima.
Ako ništa drugo, zanimljivo je primijetiti da se neki pravopisno nekorektni postupci vrlo često pojavljuju kod više suvremenih hrvatskih pisaca. Izdvojit ćemo postupke uporabe ili izostavljanja zareza. Najprije zapažamo da nemalen dio pisaca rabi zarez u pravopisom nedozvoljenim pozicijama, primjerice njima odvajajući članove rečeničnoga ustrojstva (podcrtao N. K.):
Dakle dobra lektorica i lektor, često će bivati autorima u sjeni. (Boris Gregorić)
No, u zbirci priča Sloboština Barbie, lektorska ruka je imala više posla i puno više smisla. (...) Ironija je uvelike stvar konotacije i pametne imaginacije, a posebnim znakom za ironiju, njezin bi se učinak uvelike reducirao. (Maša Kolanović)
Činjenica da, recimo, nemam pojma kako ću okrenuti rečenicu koju sam započeo, vrlo je uzbudljiva. (Marinko Koščec)
Na pitanje o lektoru, već sam donekle odgovorila. (Julijana Matanović)
Za ono što je meni potrebno, a to su uglavnom ortografski primjeri u vezi s glasovnim promjenama, gotovo mi je svejedno koji koristim, jer me neke ekstravagancije i redovita otežavanja pravila i uzanci, puno i ne zanimaju. (...) U javnosti, najbolje je kad književne tekstove čitaju bolji spikeri, tako da se izbjegnu scenično patetiziranje i suhoparnost. (...) U dobru prijevodu, svaki bi književni tekst trebao raz-umjeti stranac. (Daniel Načinović)
Sve što tekstu ne treba, mora otići. (Kristian Novak)
Isto tako, u jednom periodu su moje Neću, promijenili u Ne ću. (Sanja Pilić)
Onaj tko me shvaća i voli to što pišem, moj je čitatelj i ja sam njegov pisac. (Ivan Vidić)
S druge strane podosta pisaca ne rabi zarez u (suprotnim) rečenicama s veznicima a i ali (podcrtao N. K.):
Lekturu tekstova dopuštam kao „drugi glas” u oblikovanju teksta, kao mogući korektiv (pogotovo u slučaju tipfelera) ali ne dopuštam lektoru da mi „poboljšava” izraz. rečenicu, ritam, sintaksu i drugo. (Irena Lukšić)
(...) može ali i ne mora (...) (Luko Paljetak)
I onda odrasli sjede, jedu piju i pričaju a mi djeca se igramo. (Bekim Sejranović)
A tko točno tamo određuje što se križa a što ne nije baš precizno navedeno, ali neka imena u impresumu povezuju ga s Institutom za Hrvatski Jezik i Jezikoslomstvo. (...) Ono, što se smije a što ne smije. (Davor Slamnig)
Nemalen broj pisaca izostavlja zareze u zavisnosloženim rečenicama s tzv. inverznim poretkom glavne i zavisne surečenice (podcrtao N. K.):
Kad komuniciramo na internetu koristimo i smajlije/smajliće i obrnute smajlije, koji zamjenjuju „metakomentare” tipa „šalim se” ili „nažalost je tako”. (Stanko Andrić)
Kada me uhvati pisanje nije meni ni do mene, ni do čitatelja – stalo mi je samo do pisanja. (Enes Kišević)
Dok pišem često mislim na čitatelja, no to je neki internalizirani, bliski čitatelj, možda svojevrsni alter ego. (Sanja Lovrenčić)
Kako sam se ja s vremenom obogaćivala novim sadržajima tako je i stil postajao bogatiji, slojevitiji. (Irena Lukšić)
Čim se spomene jezik uključuje se patetični dio ljudskog bića. (Alojz Majetić)
Kako sam se rješavala „svjetske boli” tako su se i rečenice mijenjale. (Sanja Pilić)
Jezik je polje djelovanja i glavni alat pisca i ako se vješto koristi može biti raster kroz koji se (pro)vidi svijet (...). (Olja Savičević Ivančević)
Nadovezujući se na prethodno navedene primjere pravopisnih prekoračivanja u zapisima odgovora na anketu (što je svakako neknjiževni žanr, pa bi se ipak očekivao viši stupanj respekta prema pravopisnoj normi), zanimljivo je razmotriti dio odgovora na drugo postavljeno pitanje, ono o načinu pisanja i pravopisnoj organizaciji teksta kao eventualno sastavnim (i ničim zamjenjivim) dijelovima kreacije. (Pitanje može implicirati da se i način pisanja odnosi isključivo na pismovnost teksta.) Stavovi su različiti, no indikativno je to što se podosta rijetko primjećuje da i u književnim tekstovima može biti pravopisnih grešaka, tj. da se ne može intencionalnim i kreativnim smatrati baš svaki pismovni znak u tekstu. Spomenimo ipak i te rijetke prilike u kojima to pojedini pisci ipak spominju:
Na razini stila da, ali u to ne ubrajam pravopisne pogreške. (Ivana Bodrožić)
Do sada sam imao posla s lektorima koji shvaćaju slobodu koju traži književni tekst, pa sam prihvaćao oko 90 posto sugestija. Ako se zna mjera, jezično uređivanje dat će precizniji, finiji i bolji tekst. (Kristian Novak)
Mislim da pravopisne greške ne mogu imati alibi u umjetničkoj slobodi. One ostaju pravopisne greške, čak i u stihovnoj organizaciji teksta. (Dražen Katunarić)
Velik dio anketiranih pisaca pravopisnu organizaciju smatra sastavnim dijelom (vlastite) kreacije ili se iz njihovih odgovora implicira da je književni tekst povlašten prostor pismovne slobode i kreativnosti:
Naravno da dopuštam lekturu i pritom surađujem s lektorom. No u pisanju pjesama ili proze, gdje je moguće i više se igrati jezikom, inzistiram na nekim svojim jezičnim igrama koje mogu biti u suprotnosti s gramatičkim i pravopisnim pravilima. (Darija Žilić)
Svaki bi pisac morao imati izgrađen sustav usklađen s normama standardnoga jezika, gramatike i pravopisa s jedne strane, i vlastitim načinom pisanja s druge, pri čemu standardna razina jest samo jedna od mogućih kojim se pisac može ali i ne mora služiti u svome djelu, ovisno o vrsti djela i građi koju u njemu želi uobličiti (...). Način pisanja teksta i organizacija različitih potrebnih normi ovisi, barem kod mene, o vrsti teksta i mijenja se, prilagođava: to je suodnos – suparništvo dviju sloboda. (Luko Paljetak)
Na normativni pravopis, ipak, nisam potpuno neosjetljiv – što smatram uglavnom posljedicom navike te formiranjem kroz standardni obrazovni sustav. Donekle pazim i trudim se izbjeći „krupne” pravopisne „pogreške” – otprilike one koje bi meni samome smetale u tuđim tekstovima (ukoliko, naravno, iste nisu pretvorene u stilem ili instrumentalizirane kao književni postupak). (Marko Pogačar)
Pjesničko ili prozno izražavanje, s osebujnim pravopisnom i stilskom organizacijom teksta, svjedoči o autoru i vremenu u kojem autor živi, dakle nedjeljiv je dio autorove osobnosti. (Lidija Bajuk)
Osobito se često poezija ističe kao prostor pismovne slobode:
Svoj način pisanja i pravopisne organizacije teksta smatram sastavnim dijelom kreacije, no to ne isključuje suradnju s lektorima (osim možda kad se radi o poeziji). (Sanja Lovrenčić)
U poeziji vjerojatno da, svoj način pisanja i pravopisnu organizaciju teksta smatram dijelom kreacije. (Zvonko Kovač)
Podrazumijeva se da stupanj odmaka ovisi i o književnoj vrsti u kojoj se nalazim. U tom kontekstu, za mene barem, poezija ili drama omogućuju nešto dulje bivanje u prostoru nevinosti jezika, od primjerice proze. (...) Pravopisna organizacija teksta sasvim sigurno predstavlja neodvojivi dio umjetničkog stvaranja, međutim njezin prostor slobode (...) sasvim sigurno ovisi o mediju u kojem se ostvaruje, odnosno u odabranom književnom rodu ili vrsti. (Tomislav Zajec)
Vjerujem da su moj način pisanja i njegova pravopisna organizacija sastavni dio – ničim zamjenjivi – dio kreacije: u tekstu mi je važno svako njegovo mjesto, dionica grafičke organizacije, margine teksta, njegovih bjelina i crnih mjesta, od naslova do zatvorenog ili otvorenog kraja, do točke, uskličnika, upitnika. (...) Navodim to jer sam siguran da zaboravljen prekid u pjesmi, tipfeler, neučinjeni razmak, gomilanje zareza, ili nepotrebnih znakova oduzima tekstu na značenju, propulzivnosti, živosti... (Miroslav Mićanović)
Treće pitanje, ono kojime se autore pita bi li i sami predložili novi interpunkcijski znak, bilo iz praktičnih ili umjetničkih razloga, podsjećajući ih na prijedlog o uvođenju ironičnika, otvara mogućnost rasprave o tome koliko su suvremeni hrvatski pisci pismovno konzervativni ili blagonakloni spram pismovne kreativnosti i inovacija. Ispostavlja se da je ironičnik mnoge naveo na iskazivanje stavova o uporabi emotikona u suvremenoj neknjiževnoj pisanoj komunikaciji. Pritom manjina njih pozitivno ili barem neneprijateljski reagira u vezi s ironičnikom i emotikonima:
(...) ironičnik bi bio vrlo zanimljiv znak zato što čitatelji nekad ne razumiju ironiju. (Darija Žilić)
Znam da se koji puta ne može sasvim jasno iščitati ironijski akcent ili šaljivi ton, pa onda rabim, posebno u e-pismima, dvotočku sa zagradom – :) (Zvonko Kovač)
Ne bih. Pitanje me inspirira da napomenem: nemam ništa protiv bogatstva „smajlića” :) (Pero Kvesić)
Kad komuniciramo na internetu koristimo i smajlije/smajliće i obrnute smajlije, koji zamjenjuju „metakomentare” tipa „šalim se” ili „nažalost je tako”. Nisam za službeno uvođenje neke slične „interpunkcije” i u običnim/neinternetskim tekstovima. Dovoljno je to što imamo. (Stanko Andrić)
Pisci ipak pretežno negativno, s odbojnošću ili ironično reagiraju na uvođenje ironičnika, pa i na emotikone uopće:
(...) ako je tekst ironičan, čemu poseban interpunkcijski znak? Ne bih podcjenjivao čitatelja. (Sven Adam Ewin)
Ironija je uvelike stvar konotacije i pametne imaginacije, a posebnim znakom za ironiju, njezin bi se učinak uvelike reducirao. (Maša Kolanović)
A ironičnik? Pa, ako tekst sam ne isijava ironičan ton i značenje, ne pomože mu ni arsenal interpunkcijskih znakova. (Ivan Lovrenović)
Ironija proizlazi iz riječi i konteksta, sugerira je autorova verbalna vještina, kao i druge nijanse u tekstu za koje bi se moglo zamisliti interpunkcijske znakove; čini mi se tužnim svesti je na emotikon. (Sanja Lovrenčić)
Možda bi interpunkcijski znak više koristio sucima u parnicama vezanim uz duševne boli, političke korektnosti. Lupiš gore, e sad ću reći štambilj a ne žig, „ironija” i sve je riješeno. (Julijana Matanović)
Mišljenja sam da su ideje za „ironičnik” produkt suvremenog načina komunikacije putem sms-poruka ili FB-poruka, morate iza svake rečenice ubacivati „smajlije” iz straha da te netko ne bi krivo shvatio i uvrijedio se. Mislim i da je pisanje poruka, tvitanje i slično prilično loše utjecalo na jezik, pojednostavilo ga, izbrisalo nijanse, a o interpunkciji da i ne govorim. (Bekim Sejranović)
Ironija je jedan suptilan alat i najuspješnija je onda kada je gotovo neprimjetna. Ironičnik bi, u tom slučaju, „bio neprimjetan kao škorpion na svadbenoj torti”, kako bi to rekao Raymond Chandler u jednom svom romanu. Što bi tekst dobio s ironičnikom? Ništa, čak naprotiv. To me pomalo podsjeća na situacije kada ispričate loš vic, pa onda morate podcrtati što ste mislili. (Josip Mlakić)
Nisam siguran što bi nam donio ironičnik, osim potrebe za još barem desetak znakova koji iskazuju kakvo kompleksnije značenje. To me podsjeća na iskazivanje osjećaja emoticonima na društvenim mrežama. Misliš da vladaš njima, a zapravo oni zavladaju komunikacijom. Propustiš u svoje iskaze smajlije, a uskoro se svaka rečenica koja ne završava smajlijem doživi ljutitom, zabrinutom, tužnom. Ja sam protiv. Ako su u cijelom 20. stoljeću mogli bez ironičnika, a ironije im sigurno nije manjkalo, možemo i mi. Uostalom, postojećim jezičnim sredstvima naznačiti ironiju, ljutnju, nježnost ili nešto drugo što probija iz iskaza samo po sebi predstavlja umjetnički izazov. (Kristian Novak)
Ironija se mora iščitati iz rečenice, ili iz konteksta, a ako je nema, ne pomaže nikakav interpunkcijski znak. S tim u vezi i upitnik i uskličnik su suvišni. Ne vidim, dakle, neki poseban razlog za uvođenje novih interpunkcijskih znakova. Počnemo li s ironičnikom, vrlo brzo ćemo doći do tužnika, plačnika, bijesnika, smiješnika... Kao da trend diktiraju Facebookovi emotikoni. (Edo Popović)
Nije na odmet biti pažljiva s interpunkcijom, o čemu svjedoče, recimo, emotikoni koji interpunkciju u pismenoj komunikaciji zamjenjuju ili nadopunjavaju, pa se emocija u „brzoj” izmjeni informacija iskazuje ikonicama, a ne interpunkcijskim znakovima i riječima. Poznato je da postoji više emocionalnih stanja negoli pojmova koji ih opisuju, a ikonice pokušavaju zamijeniti i sintetizirati čitav niz riječi i rečenica, što nije moguće. Tu, na primjer, više nema mjesta ironiji, kao ni nekim drugim suptilnim načinima izražavanja, jer se ona u takvoj doslovnoj, a nepreciznoj instant komunikaciji, dokida. Mislim da bi slično bilo s ironičnikom, dogodio bi se paradoks. Ironičnik bi ukinuo ironiju. (Olja Savičević Ivančević)
Pisci često iskazuju veće povjerenje u kombinatoriku postojećih riječi, ali i postojećih interpunkcijskih znakova, nego u ikonice:
Smisao ironije ironičnikom bi se ukinuo. Čemu ironija ako na nju treba ukazivati: gle, ovo je sad bilo ironično? A kome je do slikovnog pisma i inače mu/joj slabo ide pismeno izražavanje, ionako ima na raspolaganju svu silu emotikona, pa bujrum. (Dinko Telećan)
Ne moramo valjda za svaki pomak u registru ili semantici uvoditi dodatnu „signalizaciju”, jer tako otupljujemo čitatelja koji će se u tom slučaju umjesto da suvereno „vozi” tekstom tek saplitati o „znakove na cesti” uz realan rizik da malo i „ubije oko” za upravljačem. Ako smo dotle došli, onda je „šoferska tuga pregolema”, mogli bismo zaključiti ostajući u zoni prometnih metafora. Šalim se, ali zar se za markiranje ironije ili višeznačnosti ne mogu koristiti navodni znakovi? Nisam za preopterećivanje teksta dodatnom grafijom. (Damir Šodan)
Velikim dijelom pisci su prostor za odgovor na ovo pitanje iskoristili kritizirajući ironičnik kao ironijski signal navodeći ili podrazumijevajući sljedeće argumente:
- ironičnik bi otupio recipijenta i njegovu imaginaciju, podcjenjuje ga
- tekst mora sam isijavati ironičan ton i značenje
- ironija mora proizlaziti iz riječi (jezika) (eventualno i iz interpunkcije i/ili konteksta)
- (pisana) ironija je suptilna
- (pisana) ironija je nijansirana
- ironičnik ne bi ostavio prostor za likovanje ironičara ako recipijent ne shvati njegovu ironičnost
- ironičnik bi mogao ukinuti ironiju
- ironičnik i emotikoni su opasni jer dolaze iz domene neformalne komunikacije (društvene mreže i sl.) te bi čak mogli prevladati nad (pismeno)jezičnom komunikacijom
Zanimljivo je da se pri tom argumentiranju često rabe metaforični izrazi za govor o jeziku ili pismu: isijavanje, ton, nijanse, probijanje i sl., a vrlo često i sami pisci istovremeno rabe navodnike (pravopisne znakove!) ili kurziv kao signale ironije. U svakom slučaju odgovori pokazuju da suvremeni hrvatski pisci gaje veliko povjerenje u riječ (jezik), slovo i interpunkciju (pismo), ali ne i u ironičnik i emotikone. Pritom se, začudno, ironija vrlo često primarno shvaća kao pisani (književni) fenomen, a argumenti protiv ironičnika i emotikona nerijetko se daju iz perspektive predodžaba o književnom (umjetničkom) tekstu, posve zanemarujući eventualne praktične razloge za uvođenje novih interpunkcijskih znakova iz postavljenoga pitanja.
Nadovezujući se na iskazanu konzervativnost u pogledu ironičnika i emotikona suvremenih hrvatskih pisaca, ne čudi što je malo njih iskoristilo prostor da progovori o drugim mogućnostima pismovnoga inoviranja. Neke od pisaca pitanje je potaknulo da se udalje od pitanja književne pismovne kreativnosti, da iskažu vlastite stavove o suvremenome pravopisu te da iznesu i neke konkretne prijedloge za promjene na tome planu. Barem dvojica među njima primjerice zagovaraju pravopisno pojednostavljivanje:
Ne mislim da je potrebno uvoditi nove elemente u pravopisu. Štoviše, mislim da postoji mogućnost dodatnog pojednostavljivanja i redukcije nedoumica i nepreciznosti s kojima se dosta često suočavamo. (Branko Čegec)
(...) pojednostavio bih i gramatiku i pravopis. To je trebalo učiniti još za vrijeme Ljudevita Gaja i „Iliraca”. (Bekim Sejranović)
Također barem dvojica zagovaraju ukidanje razlikovanja č i ć:
Ne vidim potrebe za uvođenjem novih interpunkcijskih znakova, ali spadam u rijetku manjinu koja ustrajno tupi kako bi u hrvatskom konačno trebalo ukinuti razlikovanje č i ć. U današnjim hrvatskim političkim granicama premali je broj regija i govornika koji to razlikovanje stvarno osjećaju, te nema svrhe da se sve ostale s tim maltretira, a učenike i jezične praktičare traumatizira nečim što niti čuju, niti izgovaraju. Osobno nikad ne griješim kad su č i ć u pitanju, ali to je samo zato što sam do kraja osnovne škole naučio sve riječi gdje se pojavljuju napamet, kao trenirani majmun. Inače, razliku između č i ć nisam kadar niti izgovoriti, niti razlikovati kad je čujem. (Jurica Pavičić)
Nemam prijedloga za interpunkcijski znak, čini mi se da postojeći pružaju sasvim odgovarajuću podršku. Predložio bih, ipak, jedan drugi znak, odnosno način bilježenja: da sam diktator, prvi akt moje jezične politike bio bi ukidanje znakova č i ć u standardnom jeziku, te njihovo bilježenje kao jedinstvenog c s ravnom crtom nad znakom. Današnji način bilježenja smatram nepotrebno kompliciranim, konfuznim, uvelike nepravednim prema govornicima s različitom dijalektalnom pozadinom i sl. Uvjeren sam da bi nam pisani život bio lakši, a da bi upotrebna, standardna i dijalektalna govorna praksa ostala točno onakvom kakva je i danas. (Marko Pogačar)
Pitanja pismovne kreativnosti unutar pravopisnih granica dotaknuli su se Andrija Škare i Dinko Telećan primjećujući da pisci ili općenito oni koji pišu hrvatskim jezikom premalo rabe točku-zarez:
Mislim da postoji sasvim dovoljno interpunkcijskih znakova, ne znam zašto bismo izmišljali nove. Rijetko se koriste i ovi koji postoje pa je, primjerice, točka zarez, pogotovo kada su mladi pisci u pitanju, nekako tužno zanemarena; to smatram pravom štetom. (Andrija Škare)
Inače sam za češću upotrebu točke i zareza, jednog od mojih omiljenih interpunkcijskih znakova. U hrvatskom je, siroti, nekako zapostavljen. (Dinko Telećan)
Damir Karakaš će upravo istaknuti točku sa zarezom, uz dvotočje, kao jedan od svojih osnovnih alata ritmičnosti u romanu Sjećanju šume.
S druge pak strane neki pisci zagovaraju ograničavanje upotrebe nekih interpunkcijskih znakova, konkretno uskličnika, što također evocira metaforiku u diskursu o jeziku književnosti i ideje o njemu koje su se pretežno iznosile ili implicirale u argumentaciji protiv ironičnika i emotikona:
Mislim da tekst, način na koji je „složen”, treba zamijeniti interpunkcijski znak. Posebno me nervira uskličnik – koji gotovo nikada ne koristim. (Daša Drndić)
Ja bih radije jako ograničio upotrebu nekih postojećih interpunkcijskih znakova, primjerice, uskličnika. (Ivica Đikić)
Općenito, suvremeni hrvatski pisci više zagovaraju pismovnu kreativnost unutar postojećih uzusa, i unutar pravopisnih pravila, nego u otklonu spram njih, a više negoli za pismovnu kreativnost zainteresirani su za upućivanje na pravopisnu problematiku i kritiku suvremenih uzusa pisane neknjiževne komunikacije. U anketi se svakako mogu naći zanimljivi putokazi za daljnja grafostilistička istraživanja (primjerice u njoj se poneki pisci često prisjećaju nekih svojih zanimljivih pismovnih eksperimenata), no ovo kratko istraživanje pokazalo je da odgovore na grafostilistička pitanja manje valja tražiti u autopoetičkom diskursu i stavovima pisaca o književnosti, jeziku i pravopisu, a više u njihovim književnim praksama.
Literatura
- Jezik in fabula. Pisci o jeziku i stilu. 2017. Ur. Krešimir Bagić, Gabrijela Puljić i Anera Ryznar. Zagreb: Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. [pregled: 15. 4. 2018].
- Košćak, Nikola. 2015. Figure slova. XII. međunarodni kroatistički znanstveni skup. Zbornik radova: 403‒427. Pečuh: Znanstveni zavod Hrvata u Mađarskoj.
- Silić, Josip. 2006. Funkcionalni stilovi hrvatskoga jezika. Zagreb: Disput.