E-knjige

Svijet stila, stanja stilistike. Zbornik radova

Od fonostilistike do fonokritike: pregled hrvatskih istraživanja i nove perspektive


Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Sažetak

1. Uvod

Fonostilistika (ili fonostilematika) uobičajeno se definira kao lingvostilistička disciplina koja opisuje i vrednuje stilogena sredstva i postupke na fonetsko-fonološkoj razini. Ponajviše je zanima simbolika glasova i njihovih opozicija, ali i sve psihoakustičke kvalitete u govoru. Iako polje fonostilistike nije ograničeno samo na literarne tekstove, u praksi su istraživači ponajviše proučavali utjecaje oblikovanja fonetske strane izraza unutar diskursa koji poklanjaju pozornost formalnom oblikovanju poruke (poezija, oglašavanje, novinski naslovi i sl.) (usp. Katnić-Bakaršić 2000: 81). Stilističke posebnosti tekstova koji se analiziraju traže se u osobitom oblikovanju teksta gdje se naglasak s jedne strane stavlja na ponavljanje određenih obrazaca, a s druge strane na osobito povezivanje određenih fonetskih elemenata s određenim sastavnicama značenja analiziranog teksta ili njegova segmenta. U analizama poezije fonostilističare su ponajviše zanimala glasovna ponavljanja i njihovo povezivanje sa sadržajem pjesme ili njezina dijela (usp. Josić 2011, 101). Osnovno metodološko načelo bila je ideja stilističkog otklona od norme uobičajenoga govora ili općeg jezika, a učestalost javljanja određenih glasova uspoređivala se s njihovom učestalošću u neutralnome govornome kontekstu.

2. Fonostilistika N. S. Trubeckoja

Fonostilistika je u svojoj izvornoj koncepciji trebala imati znatno šire lingvističke domete. Njezin utemeljitelj i imenodavac Nikolaj Sergejevič Trubeckoj (1890–1938) smatrao je da fonetska i fonološka stilistika, za razliku od fonologije koja proučava reprezentativnu razinu govornog izraza, trebaju proučavati konvencionalne ekspresivne i apelativne obrasce. Takvu ujedinjenu fonostilistiku ne bi zanimalo pojedinačno i izvorno u govornoj realizaciji, nego ono što je ponovljivo i društveno uvjetovano. Takva koncepcija proizašla je iz djelovanja Praškoga lingvističkoga kruga (usp. Červenka 1972), što je utjecalo na strukturalističko pozicioniranje fonostilistike (usp. Léon 1969).

Trubeckojeva knjiga Grundzüge der Phonologie1 (Osnove fonologije, 1939) svojevrsna je točka na i promišljanja praških strukturalista o pitanjima fonologije, koja je uz koncept standardnog jezika bila njihovo najplodnije teorijsko i istraživačko područje. Među autorima na koje se eksplicitno pozivao kao svoje zaslužne prethodnike u prvome je redu naveo Ferdinanda de Saussurea, Antoinea Meilleta, Charlesa Ballyja i Alberta Sechehayea, zatim Jana Baudouina de Courtenaya, Lava Ščerbu, Evgenija Dmitrijeviča Polivanova, a naposljetku Romana Jakobsona i članove Praškoga lingvističkoga kruga.

Polazeći od trojne komunikacijske sheme Karla Bühlera (Sprachtheorie, 1934) Trubeckoj zaključuje kako se svaka jezična djelatnost uvijek odvija između govornog subjekta, slušatelja (ili više njih) i onoga o čemu komuniciraju. Shodno tomu sve govorne manifestacije imaju tri lica: prezentaciju, apel i reprezentaciju. Prezentacija je zapravo ekspresija govornog subjekta, koja ga karakterizira, apel na slušatelja/e stvara određen dojam (impresiju), a reprezentacija je pak razina referiranja na predmet razgovora, koji je izvan samoga jezika. Utvrđujući postojanje ekspresivne, apelativne i reprezentacijske razine u jezičnoj/govornoj komunikaciji, Trubeckoj postavlja pitanje proučava li fonologija (kao jezična disciplina) sve tri razine jer se čini kako je njezina zadaća proučavanje reprezentacijske razine s obzirom na to da druge dvije razine naizgled pripadaju samo činu govora te ih stoga može proučavati jedino fonetika (Trubeckoj 1964: 16).

U daljnjem izlaganju Trubeckoj pomno argumentira pravo fonologije da proučava ekspresivnu i apelativnu razinu, ali uz bitnu napomenu kako to može činiti samo dok u njima traži ono kolektivno, društveno (dakle jezično), a ne individualno, tj. govorno. Postoji mnoštvo ekspresivnih i apelativnih elemenata koji se ne mogu razumjeti ako nisu izneseni prema određenim pravilima, uspostavljenima u svakom konkretnom jeziku, stoga Trubeckoj logičnim smatra da se takvim elementima može baviti samo fonologija (isto: 17). Ekspresivni i apelativni fonološki elementi ne proizlaze iz različitih fizičkih predispozicija, nego su ustaljeni konvencijom unutar jedne jezične zajednice. Kao prvog autora koji širi područje fonologije na ekspresivnu i apelativnu razinu, Trubeckoj ističe mađarskoga fonologa Juliusa v. Lazicziusa2. Za razliku od dotadašnjih fonoloških proučavanja, koja su ove dvije razine a priori prepuštale fonetici, Laziczius inzistira na činjenici da je upotreba različitih zvukova (glasova) u ekspresivnoj i apelativnoj funkciji također određena i konvencionalna kao i njihova upotreba u razlikovanju značenja. To je posebice vidljivo iz nemogućnosti izravnog prijenosa obrazaca ekspresivnih i apelativnih funkcija iz jednoga jezika u drugi. Kao jedini logični ishod ovih promišljanja Trubeckoju se nameće ideja o osnivanju dviju novih fonologija: ekspresivne i apelativne (isto: 17). Praktičnu poteškoću utemeljenja dviju novih disciplina Trubeckoj odmah uočava u manjku materijala kojim bi se one mogle baviti. Naime, rijetko se pri opisu glasovnog sustava određenoga jezika govori o ekspresivnim i apelativnim obrascima u tom jeziku. Postavlja se i opravdano pitanje mogu li te dvije fonologije donijeti neke opće ideje ili bi se svele na pojedinačne opise.

Ekspresivnu funkciju ljudskoga govora Trubeckoj vidi u karakteriziranju govornog subjekta, prema tome sve što u diskursu dopušta karakterizaciju govornog subjekta predstavlja ekspresivnu funkciju. Trubeckoja u ovome kontekstu zanimaju isključivo ekspresivni fonološki obrasci, tj. ekspresivni obrasci koji pripadaju glasovnoj strani jezika koji se shvaća kao konvencionalni sustav znakova. Simptomatski glasovni elementi u ljudskom diskursu nisu područje fonologije jer proizlaze iz prirodnih osobitosti te ovise o psihičkim stanjima pojedinca. Ekspresivnoj fonologiji stoga jedino pripadaju obrasci koji su uspostavljeni konvencionalno i koji karakteriziraju govorni subjekt. Polazeći od činjenice da je jezik društvena institucija, Trubeckoj (isto: 18–19) zaključuje kako je funkcija takvih obrazaca prije svega identificiranje govornoga subjekta kao pripadnika određene jezične zajednice (stupanj naobrazbe, mjesna pripadnost pa čak i dob ili spol). Sve druge informacije koje dobivamo o govornom subjektu (težina, psihičko stanje, temperament) nisu bitne za postojanje jezične zajednice, štoviše one su prema Trubeckoju ekstralingvističke.3

Da je Trubeckoj bio svjestan sposobnosti jezika i govora u uspostavljanju identiteta govornoga subjekta svjedoči i zapažanje o »ulaženju u ulogu« s pomoću ekspresivnih fonoloških obrazaca. Naime, ti obrasci ne pokazuju uvijek što govorni subjekt zbilja jest, nego pokazuju kako se on želi predstaviti u danoj situaciji, tj. kontekstu. Svi ekspresivni fonološki obrasci koji u jednoj jezičnoj zajednici služe karakteriziranju govornoga subjekta kao pripadnika određene skupine čine jedan sustav, a skup tih obrazaca može se smatrati ekspresivnim stilom dotične skupine. Još važnije od uočavanja stila jedne skupine jest činjenica da govorni subjekt može mijenjati ekspresivne stilove ovisno o kontekstima (isto: 22).

Apelativni4 fonološki obrasci pak služe provociranju, »pobuđivanju« određenih osjećaja kod slušatelja. Većinom te osjećaje posjeduje i sâm govorni subjekt, ali nije bitno da on pokaže te osjećaje, nego da te iste ili druge odgovarajuće izazove kod slušatelja. Kao i kod ekspresivnih obrazaca, treba razlikovati one koji su simptomatski (fonetski) i one koji su konvencionalni (fonološki), no Trubeckoj je svjestan kako je baš na ovoj razini teško povući razliku između jezika i govora (isto: 24). U konačnici smatra da je zadaća apelativne fonologije određivanje onih konvencionalnih glasovnih postupaka kojima se nijansiraju vrste diskursa (smireni, neutralni, uzbuđeni) (isto: 26).

Trubeckoj priznaje kako nije uvijek lako razlikovati ni apelativne od ekspresivnih obrazaca stoga budućim istraživanjima ostavlja za zadaću pomno razdvajanje ekspresivne i apelativne funkcije unutar različitih stilova diskursa jer je to za tadašnje stanje znanosti još nemoguće. Unatoč svim otežavajućim okolnostima Trubeckoj zaključuje kako je nužno razlikovati ekspresivne od apelativnih obrazaca, ali uviđa da je postojanje triju fonologija u najmanju ruku nesvrsishodno. Prije svega već postoji velik nerazmjer u odnosu na »reprezentacijsku fonologiju« jer naspram njezina golema područja djelovanja, drugim dvjema fonologijama preostaje poprilično maleno polje rada. Nerazjašnjenim ostaje i problem isprepletenosti konvencionalnoga i prirodnoga u ekspresivnim i apelativnim obrascima. I sâm je autor svjestan da za postizanje određenog apelativnog učinka, odnosno odgovarajuće ekspresije govornoga subjekta nije ni bitno radi li se o prirodnim ili konvencionalnim obrascima (isto: 28).

Naposljetku je Trubeckoj morao priznati kako je broj konvencionalnih ekspresivnih i apelativnih obrazaca znatno manji od onih prirodnih te je postavio i dva logična pitanja: jedno je o ravnopravnosti potencijalnih triju fonologija, a drugo je o opravdanosti razlikovanja konvencionalnih ekspresivnih i apelativnih obrazaca. Moguće rješenje vidi u zasebnoj znanstvenoj disciplini koja bi proučavala foničke obrasce ekspresije i apela, a to je fonostilistika. Ona se s jedne strane može podijeliti na ekspresivnu i na apelativnu stilistiku, a s druge pak na fonetsku i na fonološku stilistiku5. Time prestaje potreba za podjelom na tri fonologije – terminom fonologija jednoznačno se određuje disciplina koja proučava zvučnu stranu jezika, i to njezinu reprezentativnu razinu. Zvukovne elemente u jeziku koji imaju ekspresivnu i apelativnu vrijednost treba proučavati »fonološka stilistika« koja nije ništa drugo nego dio »fonostilistike« (isto: 29).

3. Hrvatska fonostilistička istraživanja

Trubeckoj je fonostilistiku osmislio prilično široko, kao lingvističku disciplinu koja bi prije svega proučavala ekspresivne i apelativne fonološke (konvencionalne) postupke na razini općeg jezika. Razvoj akustičke i artikulacijske fonetike u prvoj polovici 20. stoljeća omogućio je pak da fonostilistika, unutar strukturalističkog pristupa, ostvari ideal preciznog eksperimentnog istraživanja književnoga teksta. Paradoksalno, većina istraživanja bila je povezana s konceptima fonetskoga simbolizma (koji je u suprotnosti sa strukturalističkim aksiomom o arbitrarnosti jezičnoga znaka), stoga se postupno dogodilo da je fonostilistika ostala izvan središnjeg interesa strukturalističkih lingvostilističara. Među najvažnijim doprinosima fonostilistike ističe se analiza prozodijskih značajki književnoga teksta jer su brojna istraživanja, još od ruskih formalista, uspostavila drugačija shvaćanja poetskog ritma i metra (Cureton 1992: 84). Ovaj zaključak nije u potpunosti primjenjiv na hrvatsku situaciju jer je u vremenu dominacije imanentnoga pristupa književnomu tekstu fonostilistički pristup bio jedan od plodnijih. Može se i ustvrditi kako je upravo fonostilistika vješto iskoristila promjenu paradigmi u filologiji povezujući se sa srodnim disciplinama (retorikom, teorijom govornih činova, semiotikom i dr.), ali i koristeći se suvremenim računalnim metodama.

Hrvatska fonostilistika razvijala se usporedo s međunarodnom, što je zasluga Petra Guberine, kojeg s pravom smatramo središnjom osobom hrvatske fonostilistike. On je u hrvatskoj znanosti prvi prihvatio i razradio postavke de Saussureova učenika Charlesa Ballyja o stilistici kao znanosti o afektivnom sadržaju jezičnoga izraza. Guberina je preko koncepta vrednota govornoga jezika proširio Ballyjevu stilistiku s razine riječi na razinu rečenice (Rogić Musa 2012: 151). Guberinina disertacija Valeur logique et valeur stylistique des propositions complexes en ftrançais et en croate (Logička i stilistička vrijednost složenih rečenica u francuskom i u hrvatskom, objavljena 1939, kada i Trubeckojeve Osnove fonologije) polazi od Ballyjevih načela delimitacije i identifikacije kako bi uspostavila novu podjelu složenih rečenica koja će dosljedno afirmirati povezanost izraza, misli i stvarnosti (prema Vuletić 2006: 42). Za razliku od svojega učitelja Ballyja, Guberina smatra kako je stilistika kvalitativna, a ne kvantitativna znanstvena disciplina. Razlika između stilističkog i nestilističkog izraza nije u intenzitetu istoga sadržaja, kako je tvrdio Bally, nego su stilistički i nestilistički izraz dva posve različita sadržaja (isto: 45).

U knjizi Zvuk i pokret u jeziku (Zagreb, 1952) Guberina pokazuje da je jezik neodvojiv od svojih manifestacija, tj. ukupne čovječje aktivnosti, kako društvene, tako i individualne. Stoga on vrednote govornog jezika (intonaciju, intenzitet, rečenični tempo, pauzu, mimiku, gestu i stvarni kontekst) proglašava ljudskim oblikom prirodnih elemenata zvuka i pokreta (Guberina 1967a: 7). Definirao ih je kao elemente »jezičnoga izraza koji imaju svoju jezičnu vrijednost na osnovi zvuka i pokreta« (isto: 19). Osobitim vidom ljudskoga izraza Guberina je smatrao upravo umjetnički izraz jer je povezanost vrednota govornog jezika, svih elemenata glasa i glazbe stvorila ritam, osnovu za svaku umjetničku formu-sadržaj. U književnosti je taj ritam postao kvalitativno novi, umjetnički ritam, koji je pak glasovima riječi i vrednotama govornog jezika, kao cjelini, dao novu, umjetničku kvalitetu (isto: 66).

Guberina se otkriva kao pobornik fonetskoga simbolizma u književnosti smatrajući da pjesnik zvukom pojedinih glasova riječi (koji sami nisu bili oponašanje prirode) može oponašati prirodu i dublje je prikazati (isto: 67). Preko umjetnički uzdignutih vrednota govornog jezika pjesnici daju riječima zvuk i pokret koji one izolirano nemaju, no Guberina ne sužava svoje analize samo na poeziju. Ritam se i u stihu i u prozi postiže kreativnim rasporedom vrednota govornog jezika, njihovom kompozicijom u cjelini jezičnog izraza i pri pojedinim kombinacijama glasova same artikulirane riječi. Po Guberini, ritam baš u sadržaju vrednota govornog jezika sadrži osnovni izraz umjetničke misli (isto: 95).

U svojoj Stilistici (1967b) Guberina eksplicira mogućnosti stilističkoga istraživanja u općem jeziku, a posebice u jeziku umjetničkoga teksta (stilografska analiza), što je tematika kojom se počeo baviti u prethodnoj knjizi. Pozornost posvećuje onomatopeji kao lingvističkom i umjetničkom problemu, povezujući određene uvide M. Grammonta i O. Jespersena. U drugome dijelu knjige posvećuje se problemu umjetničkoga prevođenja te donosi primjere stilografskih analiza proznih, poetskih i dramskih tekstova.

Guberinino učenje o vrednotama govornog jezika imalo je mnoge sljedbenike, prije svega među njegovim izravnim učenicima (Ivom Škarićem, Marijom Pozojević-Trivanović i Brankom Vuletićem). Škarić se u prvoj fazi svojega istraživačkoga rada bavio psihoakustičkim svojstvima glasova (Škarić 1964a; 1964b) da bi se kasnije usmjerio na istraživanje javnoga govora u ljudskome društvu, odnosno na retoriku. Problemu fonetskoga simbolizma vratit će se sintetski u svojoj »Fonetici hrvatskoga književnoga jezika«, govoreći o sinestetskim potencijalima pojedinih glasnika (Škarić 1991: 221–225). M. Pozojević-Trivanović napravila je zanimljiv eksperimentalni pristup proznom tekstu istražujući intonacijske obrasce u noveli Ruke Ranka Marinkovića, zalažući se za razumijevanje vrednota govornoga jezika i riječi i sintakse u njihovoj višeslojnosti  (Pozojević 1971: 312).

Izvan toga užega kruga fonostilističkim se analizama ponajviše bavio Krunoslav Pranjić (1962; 1963; 1967; 1983; 1998), ostajući vjeran osnovnim lingvostilističkim postulatima (upotrebljavajući dosljedno termin fonostilematika). Baveći se akustičkim vrednotama govornoga jezika (intonacijom, stankom, tempom, intenzitetom) u proznim i poetskim tekstovima klasika hrvatske književnosti (A. G. Matoša, M. Krleže, I. G. Kovačića) dotiče se i određenih psihoakustičkih značajki glasova, poput sinestezije u Kovačićevoj Jami (Pranjić 1998: 197). Osobitu pozornost posvećuje prozodijskim fonostilističkim postupcima, primjerice stilističkim učincima klasičnog i urbanog izgovora refleksa jata. Fonostilematika je za Pranjića tek jedna od lingvostilističkih disciplina i bez obzira na očitu osobnu sklonost prema uočavanju fonostilističkih postupaka u književnim, ali i neknjiževnim tekstovima, ne problematizira mogućnost fonostilistike kao makrostilističke discipline koja bi proučavala književni tekst kao individualnu jezičnu realizaciju, odnosno kao parole u de Saussureovu smislu.

Branko Vuletić ostao je najvjerniji Guberinin nasljednik, kontinuirano se baveći fonostilističkim istraživanjima na opusima istaknutih hrvatskih književnika (S. S. Kranjčevića, A. G. Matoša, M. Krleže, J. Kaštelana i dr.), ali provodeći i fonetskosimboličke eksperimente, primjerice o procjeni odnosa lijepo – ružno, malo – veliko, u kojima je dokazao presudnu ulogu govornog ostvarenja u postizanju stilističkih vrijednosti (Vuletić 1986). U svojim sintetskim knjigama Fonetika pjesme (Zagreb, 2005) i Govorna stilistika (Zagreb, 2006) zaokružio je svoje spoznaje o problemima motiviranosti pjesničkoga znaka, odnosa zvuka i sadržaja u književnosti te statusa fonostilistike. Vuletić inzistira na motiviranosti i spacijalnosti govornoga znaka, u opoziciji prema arbitrarnosti i linearnosti jezičnoga znaka. Pjesnički pak znak (koji ne treba shvatiti nužno samo kao pojavu u poeziji), blizak je govornome, ali on osim individualnih i motiviranih odnosa uspostavlja i kreativne odnose između izraza i sadržaja koji prenosi (Vuletić 2005: 14–18). Zasigurno je najvažniji teorijski uvid o ukupnosti govornoga ostvarenja kojim se postižu stilistički učinci, što fonostilistiku ne ograničava samo na proučavanje stilogenosti na fonetsko-fonološkom planu, nego je legitimira kao govornu stilistiku.

Od osamdesetih godina prošloga stoljeća lingvostilistička su istraživanja u hrvatskoj znanosti općenito u znatnom opadanju (usp. Josić 2011), pod utjecajem dekonstrukcijskih i poststrukturalističkih pogleda na odnos jezika i književnosti (usp. Biti 1984). Poststrukturalizam proučavanje fonetske strukture pjesničkoga teksta promatra kao relikt imanentizma. S druge pak strane, osnovni preduvjet bavljenja poezijom, a to je činjenica da se određeni tekstovi proučavateljima konsenzualno nadaju kao takvi, jednostavno je iz temelja promijenjen. Ipak, iako glavna književnoteorijska strujanja nisu bila blagonaklona prema fonostilističkim proučavanjima, to ne znači da je istraživačko područje posve opustjelo. Tako u svome Rječniku stilskih figura (Zagreb, 2012) Krešimir Bagić veliku pozornost posvećuje fonostilističkim učincima u tipičnim figurama dikcije (aliteraciji, asonanci) i figurama konstrukcije (inverziji), a kategorizirajući primjerice antimetabolu kao figuru dikcije (bez obzira na sintaktičku razinu na kojoj se ostvaruje) pokazuje bliskost koncepciji govorne stilistike B. Vuletića. Vrijedno je spomenuti i doktorsku disertaciju J. Vlašić Duić Govor u hrvatskome fimu (2009) te iz nje proizašlu knjigu U Abesiniju za fonetičara (Zagreb, 2013) u kojima se između ostalog problematizira i tzv. prirodnost govora u filmu, a što se tumači prozodijskim sredstvima kojima se govorna poruka oblikuje. Pomak prema svojevrsnom multimodalnom pristupu vidljiv je u analiziranju ekranizacije književnih predložaka (problem pisanoga i govorenoga teksta), odnosa vizualnoga i auditivnoga u filmu, a osobito u shvaćanju filmskoga govora kao indikatora društvenih i kulturnih odnosa. Upravo ovaj posljednji aspekt, govor kao društveni fenomen, ušao je u sferu interesa hrvatskih (fono)stilističara još u osamdesetim godinama 20. stoljeća na tragu poststrukturalističkih shvaćanja i svojevrsnog diskursnog obrata u samoj stilistici. Razumljivo je da je politički govor bio početno istraživačko polje, a uz lingvistički pristup Dubravka Škiljana, retorički Ive Škarića, bitnu je ulogu odigrao interdisciplinarni pristup Ivana Ivasa.

4. Ideologija i govor: Ivan Ivas

U svome magistarskome radu Stilistika političkog govora (1983) Ivan Ivas, pripadnik druge generacije Guberininih učenika, polazi od uočavanja problematičnosti strukturalističke dogme o jeziku kao sustavu relativno autonomnu i neovisnu o drugim okolnim sustavima te se usmjerava na ono u jeziku što jasno upućuje na njegovo konkretno društveno funkcioniranje, tj. njegovu dinamičnost. U poststrukturalističkom ili diskursnom obratu Ivasa zanima utjecaj društvenoga života na jezik i utjecaj jezične djelatnosti na društveni život, a sve na tragu promišljanja marksistički orijentiranih lingvista (Ivas 1983: 2). Iako sâm autor naglašava kako je iz svoje analize suvremenoga političkoga diskursa izostavio fonološku razinu, s pretpostavkom da u njoj nema »relevantnih osobitosti«, on se ipak poslužio određenim fonostilističkim metodama. U zaključku rada uočava kako apstraktnosti izraza političkoga govora doprinosi automatizirana upotreba obrazaca preko mjere potrebne za učinkovitu komunikaciju (isto: 97). U političkom se govoru javlja određena doza patosa koja gubi na svojoj konativnosti jer je previše obična, svakodnevna, predvidljiva, a ona se između ostaloga prepoznaje u naglašenom izgovaranju vrijednosno usmjerenih izraza (isto: 99).

U sintezi svoga bavljenja političkim diskursom, knjizi Ideologija u govoru (Zagreb, 1988), Ivas znatno veću pozornost posvećuje fonostilističkim postupcima, što je vidljivo iz naslova jednoga poglavlja (»Vlast ritma i fonetskog oblika u javnom govorenju«, str. 133–185). Primjećuje kako u političkome govoru ritam dolazi ispred logičkoga smisla »kad govornik ne poručuje ništa što bi bilo važnije od poruke njegova sudjelovanja, to jest društvene pripadnosti« (Ivas 1988: 135). Ivas uočava važnost dvočlanih i tročlanih oblika u parolama i sloganima, gdje se ponavljanje osnovne ritmičke jedinice (primjerice daktilske stope) usložnjava i glasovnim ponavljanjima (isto: 148–149). Činjenica da je suvremeno javno govorenje obezličeno Ivasa navodi na usporedbu s religijskim i s umjetničkim govorom jer »kad vladaju ritam i oblik, nestaje subjektivnosti, a tome teže svi kojima je ideal nadahnuto govorenje. Među njima su i proroci i pjesnici i društveno-politički radnici« (isto: 163–164). Rezimirajući problem prevlasti ritma u političkome govoru Ivas primjećuje kako je osamostaljivanje fonetskoga oblika i ritma jedan od važnijih vidova mistifikacije govorom, što u konačnici dovodi do govornoga automatizma koji je rezultat »nedostatka svijesti o sebi i drugima te odsutnosti želje za susretom s drugima« (isto: 173).

Kao što je u predgovoru knjizi istaknuo, unatoč očekivanom zaokruživanju teme ideologije u govoru, Ivas je bio svjestan mogućnosti novih uvida te je i sâm tekst knjige odredio otvorenim za daljnja istraživanja. Novi istraživački impuls vidljiv je u uključivanju teorije kaosa, što je najavljeno u referatu povodom umirovljenja prof. Krunoslava Pranjića (2002), a razrađivano u nedovršenoj knjizi (vjerujemo konačnoga naslova) Kaos u govoru, govor u kaosu, u dovršenju koje je spriječila Ivasova prerana smrt (2006). Iako je na kolokviju u spomen na prof. Ivasa (2011) najavljeno postumno priređivanje knjige, to se još nije dogodilo pa o novom smjeru u bavljenju javnim, političkim, ideologiziranim govorom zaključujemo na osnovi već spomenuta referata. Iako izvorno začetu u prirodnim znanostima, teoriju kaosa na problem govora Ivas ne primjenjuje metaforički nego metonimijski:

Govor je dio svijeta koji je sav strukturiran najvjerojatnije onako ga predstavlja teorija kaosa. I govor je dakle dio toga kaosa. I govor o govoru (stilistika) ne može to ne biti. (Ivas 2002: 203)

Ivasova je pozornost usmjerena i na danas toliko upotrebljavan (a nerijetko nejasno preciziran) govor mržnje, točnije na ratnohuškački govor. Budući da je rat proces koji zahtijeva ogromnu energiju, pokretanje te energije mora se motivirati i to se čini upravo govorom (isto: 211). Ključnu ulogu imaju Ivasu već od prije zanimljivi slogani jer su oni »najsažetiji žanr političkog propagandnog govora i najmanji oscilatori«, a iako maleni tekstom, oni pokreću velike semantičke oscilatore (isto: 214). Ističe se uloga fonostilističkih postupaka, poput iznimno česte aliteracije jer oni omogućuju da se preko kohezivnosti forme postigne koherencija (dojam istinitosti poruke) (isto: 215).

Doprinos Ivana Ivasa hrvatskoj fonostilistici vidljiv je u trajnom interdisciplinarnom pristupu problemu govora u ljudskome društvu. Povezujući (fono)stilistiku s marksističkom kritikom, filozofijom, retorikom, a naposljetku i s prirodoslovnim konceptima poput teorije kaosa i fraktala stvarao je osebujan autorski pristup koji je nažalost ostao nezaokružen. Iako se u objavljenim radovima nije izrijekom pozivao na kritičku analizu diskursa kao metodološki pristup razvijan u britanskoj lingvistici od kraja sedamdesetih godina 20. stoljeća, Ivas je od svoga magistarskoga rada bio na tragu kritičke lingvistike iz koje će se iznjedriti i danas legitimna stilistička disciplina – kritička stilistika (usp. Jeffries 2010, 2014; Nørgaard, Montoro i Busse 2010).

5. Fonokritika kao interdisciplinarna i multimodalna stilistička metoda

Kao svojevrstan zaključak ovoga pregleda razvoja hrvatske fonostilistike pokušao bih u najkraćim crtama orisati moguće smjerove kojima bi se mogla razvijati fonostilistika. Za razliku od vremena u kojem je Ivas pisao svoj magistarski rad, danas skoro nema prijepora da jezik (time i govor) nije samo rezultat društvenih aktivnosti nego je on sâm pokretač društvene zbilje. Krajnja implikacija ovoga postulata jest potpuna jezična konstrukcija naše zbilje, ali za potrebe ovoga rada dovoljno je ostati pri činjenici da jezik nije samo konstruiran – on neprestano konstruira. Fonostilistika koja bi smjerala svoje istraživačko polje tražiti izvan tradicionalnoga područja poezije morala bi tu činjenicu uzeti kao temelj iz kojega se može razvijati suvremena, istraživački poticajna i plodna analiza govora suvremenoga društva. Novostopljenica fonokritika u tome bi smislu pokrivala oba bitna segmenta: fonetsko-fonološke jezične elemente (odnosno govorne elemente) kao predmet analize i kritičkostilističke postavke kao teorijski okvir. Već uspostavljene poveznice s retorikom predstavljaju s jedne strane temelje interdisciplinarnomu pristupu, a s druge strane razrješuju neke probleme koje ova matična znanstvena disciplina ne može adekvatno riješiti6. Potpomognuta metodama korpusne i računalne stilistike fonokritika bi mogla ponuditi zanimljive uvide ne samo o govoru hrvatskih političara (iako bi to vjerojatno bilo početno istraživačko polje), nego i o različitim oblicima ideološkoga, ideologiziranoga i kvaziideologizirana govora u javnome diskursu.

Računalna stilistička analiza u tome je smislu iznimno korisna metoda kada se radi o velikoj količini teksta7 s obzirom na to da je mogućnost pogreške (ako program dobije sve potrebne upute) svedena na minimum. Iako postoje brojni prigovori računalnim metodama u stilistici, posebice kao reakcija na naglašavanje objektivnosti računalnih i statističkih metoda nasuprot subjektivnim dojmovima interpretatora, ništa nije crno ni bijelo pa tako ni primjena računalne metode u stilističkoj analizi. Važno je prije svega znati zašto se upotrebljava određena metoda i koja je njezina prednost u odnosu na klasični pristup. Nakon toga potrebno je znati kakve podatke tražimo od računalne analize, tj. je li ona samo ušteda vremena ili nam računalne analize velikih korpusa mogu svojevrsnom metodom udaljenog čitanja (engl. distant reading) skrenuti pozornost na neke značajke koje bi promaknule ljudskom oku i uhu (Abello, Broadwell i Tangherlini 2012: 62). Konačno, moramo uvijek biti svjesni da računalo traži ono što čovjek želi da traži. Stoga se kritike o predrasudama istraživača koji od računalnih analiza traže da potvrde ono što je njihova interpretatorska intuicija osjetila može preokrenuti u dodatni argument za primjenu računalnih metoda tamo gdje se uspoređuje više tekstova radi utvrđivanja razlika (Stewart 2005: 770).

U konačnici se ne smije zanemariti činjenica da proučavanje javnoga govora ne podrazumijeva analizu samo verbalne, nego i neverbalne strane iskaza. Razvoj vizualne retorike i argumentacije u posljednjih dvadesetak godina doveo je do razvoja tzv, multimodalnoga pristupa u teoriji argumentacije, a unutar stilističkih disciplina svoju legitimnost stječe multimodalna stilistika (usp. Nørgaard 2014). I fonokritika je neprijeporno u svojoj naravi multimodalna jer je zanima sinergija zvuka, pokreta i slike, što samo otvara mogućnost za nove interdisciplinarne pa i transdisciplinarne8 suradnje. Ipak, ne smijemo zaboraviti da koliko god se nova disciplina činila udaljenom od svojih sedamdesetak godina starih temelja, ona se u biti ne odmiče od onoga što je Trubeckoj označio kao ekspresivne i apelativne fonološke obrasce, a Petar Guberina tako jezgrovito sažeo terminom vrednota govornoga jezika. Koračati hrabro naprijed može se samo uz sigurno zaleđe, a fonostilistici, što se vjerujem iz ovoga teksta jasno vidi, njezino zaleđe pruža čvrsta uporišta da uspješno evoluira u fonokritiku.

Bilješke

1 Budući da Trubeckojeva knjiga nije prevedena na hrvatski, služio sam se francuskim prijevodom iz 1964.

2 Trubeckoj navodi dva rada J. v. Lazicziusa: »Probleme der Phonologie« (Ungarische Jahrbücher XV, 1935) i rad u Proceedings of the Second International Congress of Phonetic Sciences (London, 1935).

3 Trubeckoj to uspoređuje sa statusom nošnji u etnografiji jer nju ne zanimaju nošnje debelih i mršavih, odnosno visokih i niskih, pa čak ni karakternih tipova ljudi. Međutim, zanimaju je razlike u nošnji udane i neudane žene jer takve razlike govore o društvenim skupinama, odnosno one su određene konvencijama pojedinog društva.

4 Pierre R. Léon (1969: 75) upozorio je na mnoštvo termina koji označavaju istu pojavu, što izaziva zbrku jer apelativnu funkciju Jakobson naziva konativnom, André Guirault ekspresivnom, a Pierre Guiraud impresivnom.

5 Usp. Trubeckojevu podjelu na fonetsku i fonološku stilistiku s podjelom B. Vuletića (2006: 26) na fonetske i fonološke fonostilističke postupke.

6 Ova je interdisciplinarnost konačno i institucionalizirana osnivanjem smjera govorništva na diplomskome studiju fonetike pri Filozofskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

7 O prednostima računalnoga pristupa (uz određene mane) osvjedočio sam se u svojoj doktorskoj disertaciji koja je fonostilističkim pristupom opisala osnovne ili primarne žanrove hrvatske usmene retorike (Nikolić 2013).

8 Zahvaljujem ovim putem profesorici Katnić-Bakaršić što je svojim izlaganjem na stilističkome simpoziju, u kojem je pledirala na transdisciplinarnost, dala dodatni poticaj za promišljanja o sinergiji različitih stilističkih disciplina.

Literatura

  • Abello, James; Broadwell, Peter; Tangherlini, Timothy R., 2012. Computational folkloristics. Communications of the ACM. 55/7: 60–70.
  • Bagić, Krešimir, 2012. Rječnik stilskih figura. Zagreb: Školska knjiga.
  • Biti, Vladimir, 1984. Prema kompleksnijem razumijevanju odnosa jezika i književnosti. Umjetnost riječi 28/3: 271–283.
  • Cureton, Richard D., 1992. Style: Literary Stylistics, u: International Encyclopedia of Linguistics, ur. William Bright. Sv. 4. Oxford: Oxford University Press, str. 81–86.
  • Červenka, Miroslav, 1972. Temeljne kategorije praškog književnoznanstvenog strukturalizma. Umjetnost riječi 16/2–3: 95–119.
  • Guberina, Petar, 1967a, Zvuk i pokret u jeziku. Zagreb: Zavod za fonetiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
  • Guberina, Petar. 1967b, Stilistika. Zagreb: Zavod za fonetiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
  • Ivas, Ivan, 1983. Stilistika političkog govora. Magistarski rad, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu.
  • Ivas, Ivan, 1988. Ideologija u govoru. Zagreb: Hrvatsko filozofsko društvo.
  • Ivas, Ivan, 2002. Govorni fraktali, u: Važno je imati stila: zbornik, ur. Krešimir Bagić. Zagreb: Disput, str. 201–221.
  • Jeffries, Leslie, 2010. Critical Stylistics. Basingstoke: Pallgrave Macmillan.
  • Jeffries, Leslie, 2014. Critical stylistics, u: The Routledge Handbook of Stylistics, ur. Michael Burke. London/New York: Routledge, str. 408–420.
  • Josić, Ljubica, 2011. Uloga lingvostilističkog pristupa u proučavanju jezika književnog teksta (Lingvostilistička istraživanja u hrvatskome jeziku u drugoj polovini XX. st.). Doktorska disertacija, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu.
  • Katnić-Bakaršić, Marina, 2000. Lingvistička stilistika. Prag/Budimpešta: Open Society Institute.
  • Léon, Pierre R, 1969. Principes et méthodes en phonostylistique. Langue Française 3: 73–84.
  • Nikolić, Davor, 2013. Fonostilistički opis hrvatske usmenoknjiževne retorike. Doktorska disertacija, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu.
  • Nørgaard, Nina; Montoro, Rocío; Busse, Beatrix, 2010. Key Terms in Stylistics. London: Continuum.
  • Nørgaard, Nina, 2014. Multimodality and stylistics, u: The Routledge Handbook of Stylistics, ur. Michael Burke. London/New York: Routledge, str. 471–484.
  • Pozojević, Marija, 1971. Neki načini izražavanja afektivnosti u noveli R. Marinkovića Ruke. Umjetnost riječi 15/4: 303–315.
  • Pranjić, Krunoslav, 1962. Tehnika pauze kao stilski postupak. Umjetnost riječi 6/3: 161–167.
  • Pranjić, Krunoslav, 1963. O Krležinu proznom ritmu. Umjetnost riječi 7/2: 101–112.
  • Pranjić, Krunoslav, 1967. Iz Matoševe fonostilematike. Umjetnost riječi 11/1: 29–45.
  • Pranjić, Krunoslav, 1983. Jedna prozodijska interpretacija (Miroslav Krleža, »Pjesma mrtvom čovjeku«). Jezik 30/5: 132–137.
  • Pranjić, Krunoslav, 1998. Stil i stilistika, u: Uvod u književnost: Teorija, metodologija. 5., poboljšano izdanje, ur. Zdenko Škreb i Ante Stamać. Zagreb: Nakladni zavod Globus, str. 193–231.
  • Rogić Musa, Tea, 2012. Stilistika, u: Hrvatska književna enciklopedija, ur. Velimir Visković. Sv. 4, S–Ž. Zagreb: Leksikografski zavod Miroslav Krleža, str. 151–152.
  • Stewart, L. L., 2005. Computational Stylistics, u: Encyclopedia of Language and Linguistics, ur. Keith Brown. Sv. 2, Bil-Con. Amsterdam: Elsevier, str. 769–775.
  • Škarić, Ivo, 1964a. Glasovi hrvatskog ili srpskog jezika u fizio-psihoakustičkoj i akustičkoj analizi. Jezik 11/2: 45–53.
  • Škarić, Ivo, 1964b. Glasovi hrvatskog ili srpskog jezika u fizio-psihoakustičkoj i akustičkoj analizi. Jezik 11/3: 79–84.
  • Škarić, Ivo, 1991. Fonetika hrvatskoga književnog jezika, u: Povijesni pregled, glasovi i oblici hrvatskoga književnog jezika, ur. August Kovačec. Zagreb: HAZU/Globus, str. 61–377.
  • Trubeckoj, Nikolaj Sergejevič, 1964. Principes de phonologie. Preveo Jean Cantineau. Pariz: Librairie C. Klincksieck.
  • Vlašić Duić, Jelena, 2009. Govor u hrvatskome filmu. Doktorska disertacija, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu.
  • Vlašić Duić, Jelena, 2013. U Abesiniju za fonetičara: govor u hrvatskom filmu. Zagreb: Hrvatski filmski savez/FF press.
  • Vuletić, Branko, 1986. Govorni izraz emocije. Govor 3/1: 33–38.
  • Vuletić, Branko, 2005. Fonetika pjesme. Zagreb: FF press.
  • Vuletić, Branko, 2006. Govorna stilistika. Zagreb: FF press.