Studij stilistike

Reci mi da pišeš kao...

jedna Ciganka mala / Sjedimo za stolom / Pođimo, Ciganko moja / Mali stan, kuhinja

1)

jedna Ciganka mala
vrećica puno
gomila stvari
tegli za sobom.

kraj nje stvari
spava
oko i kraj sebe
lutke slaže

tvrdi san
i još dublji
opkoljena
bez okretanja.

stalno i neprestano
i podera i zakrpa
u čučnju pod stolom
čuči
u ruci nož.

strah, o ne,
sigurna tišina
sad si tu
daleko od njih

tu, blizu,
zauvijek
tvoji nokti
konačno vrište.

slamčica i ruka
glasan zvuk
šiješ, srčeš sok
kao zadnji.

pljuska na
pola puta
zastaješ, zaplačeš
– jaki jecaj

moja odjeća
u njoj plešeš
sasvim sretno
čujem smijeh.

oči prema dječacima
sitni ko kapljica
puni srama
vrijeme za nokte.

2)

Sjedimo za stolom dok trgam zaboravljeni dan na dnu kalendara. Naša terasa ograđena je bukom panične gužve koja gazi usamljenu STVARNOST. Smijem se prolaznicima, a tebe boli glava. Pališ cigaretu i prepuštaš se dimu. Sebičan si, gušim se! Grlim tvoje misli, a još napola spavaš. Stišćem te sve jače pa počinješ kašljati. Gasiš cigaretu i konačno me primjećuješ. Govoriš: »Volio bih prošetati.« Čudim se: »Nećeš se valjda pridružiti gužvi?« Smiješ se: »Toj mrlji iskrivljene STVARNOSTI?« Potvrđujem: »Toj mrlji uokvirene slike STVARNOSTI.« Trčimo ulicom prema tržnici. Guramo se, pjevamo, psuju nas. Ljutiš se što nas ne razumiju, a ja znam da nas ne mogu razumjeti: ne nalazim slične sebi u drugima, zato nas ne razumiju! Konačno stanemo pred sanducima punim voća. Prodavačica lice sakriva maramom. Pitam ju: »Jesi li ti crnkinja?« Napadaš me: »Ne vidiš li da ima bijele ruke?« Sliježem ramenima: »Možda je crnkinja s bijelim rukama.« Kriomice uzimaš naranču i nastavljamo dalje. Ja plešem, a ti me nazivaš djetetom. Mašem rukama i slučajno udaram prolaznika. Primjećujem da mu prevelika kapa prekriva čitavu glavu i vrat sve do ramena. Vičem: »Odreži barem gornji dio za oči!« Promatramo more i držim te za ruku. Znam da voliš ljeto, iako to poričeš. Znam da ti je potreban odmor, iako stalno spavaš. Ja nikada ne spavam, čas se budim u tvojim mislima, čas u snovima. Ponekad se igram tvojom maštom, a ponekad plovim riječima koje zapisuješ. Zajedno zaboravljamo na vrijeme, nama dani ne znače mnogo, oni su slova na papiru koji gužvaš, ponekad opet odmotavaš, no onda bacaš i zaboravljaš. Odjednom u daljini iz mora isplivava čovjek. Pokazujem: »Nikada nisam vidio neobičniju masku za ronjenje.« Stavljaš naočale i složiš se sa mnom. Ustajemo i nastavljamo prema ribarnici. Gradski dječaci, nezreli i bezobrazni, a zapravo sitni i puni srama, ismijavaju Ciganku koja prosi kraj ceste. Oni sa željeznim kacigama i namazana lica igraju se rata, trgaju djevojčici ionako već zakrpanu haljinu. Tjeraš ih, vičeš na njih, zaboravljaš da si i ti bio dječak. Ciganka ima prljave nokte, bose noge i vrećicu punu lutaka koju grčevito stišče na grudima. Pitam: »Odakle ti toliko lutaka?« Odgovara: »Poklonila mi ih je majka.« Nastavljam: »A gdje ti je majka?« Plače: »Izgubila sam je u gužvi.« Uporan sam: »Zašto ju ne potražimo?« Ona pokrije lice jednom rukom, a drugom mi pokaže ljude u gužvi: »Svi su prekriveni maskama, nikada ju neću prepoznati.« Odjednom shvatim: »Ti si, djevojčice, priča u gužvi pripovijedanja.« Jednom se rukom hvatam za nju, a drugom za tebe. Pođemo tražiti Cigankinu majku. Govori: »Ja sam usamljena STVARNOST, moja je majka panična gužva, okvirima ograničena UMJETNOST. Svi ovi ljudi robovi su vlastitih ograničenja, kriju se iza masaka i žive iskrivljenu STVARNOST.« Pitaš je: »A kako to da ti nemaš masku?« Osmjehne se: »Zato što ja nisam odavde.« Ništa ti nije jasno, a ja se samo smijem i puštam ju da nastavi: »U gužvu sam došla potražiti onoga koji će prepoznati priču: mene, one male vojnike, plažu i more, a možda i samoga sebe.« Konačno shvaćaš: »Pa to je sve ono što sam ja vidio i prepoznao!« Ciganka odvraća: »Jesi, ali ti već imaš dijete koje je još uvijek previše živo i nestašno, tek učiš o odgoju. Meni valja pronaći svoju majku, svoje roditelje, one koji će osluhnuti priču tek jedne prosjakinje iz gužve. Sjećam se, jednom sam svoju majku uplašila s nožem u ruci, čučala sam ispod stola i čekala da se otrijezni.« Razumijem: »Mašta može biti zastrašujuća.« Nastavlja: »Da, treba ju njegovati, no ne valja ni pretjerivati. Tako mi je jedna druga majka stalno uređivala nokte, oblačila me u svoje haljine, a ja sam bila drska prema njoj. Ona me ukrala nekom potrebnijem. Što će meni uređeni nokti i haljina?« Dođemo do kraja ulice pa sjednemo na kameni zidić ispod krošnje velikog stabla. Žena koja je ondje prolazila zastane pred Cigankom i pita: »Treba li ti štogod malena? Jesi li se izgubila?« Skine veliki šešir koji joj je prekrivao lice i zagleda se u djevojčicu: »Kakve prekrasne zelene oči imaš!« Ciganka se osmjehne i odvrati: »Nalik su tvojima, majko.« Prime se za ruku i nastave putem. Dugo smo ih još gledali: moj tata i ja.

3)

»Pođimo, Ciganko moja, crna ljubavi moja«:
moja prekrasna tamna vilo, moja si muza.
Ne dam da zaplačeš, da lice ti kvasi suza,
Uzmi u vrećice lutke i sva nadanja svoja.

Haljina tvoja zakrpana, ali tvoga kroja,
pod mirom lipe, kraj polja zlatnog kukuruza
srčeš nektar, božanski sok, djevojčice Suza.
Tebe ukrah njima, oka moga crna si boja.

Buniš se, bježiš, pljuskaš me, a samo tebi pjevam,
kao nestašan dječak, sitan, a ogroman sijevam.
Puštam te da spavaš, lutkama svojim opkoljena.

Samo pjesniku krivom nemoj, Njemu te ne dam.
Cijelog sebe u ovu pjesmu i tebe lijevam.
Grebeš mi dušu, noktima osta zaslijepljena.

4)

OSOBE

Mlađa žena, 35 godina
Starija žena, 40 godina
Muškarac, 45 godina
Djevojka, 28 godina
Prodavačica, 56 godina
Ciganka, 12 godina

Mali stan, kuhinja. Mlađa žena sjedi za stolom i razgovara sa starijom ženom.

Starija žena (ponosno): Rekla sam ti već, nisi ti kriva!

Mlađa žena (uplakano): Ali ja sam ga otjerala kao da je on kriv.

Starija žena (glasno): Nitko nije kriv. Učinila si najbolje što si mogla.

Mlađa žena (ne popušta): Nisam više ni u što sigurna.

Starija žena: Nisi mogla izabrati oboje!

Mlađa žena: Ali ja ništa nisam izabrala!

Starija žena: A ja koja sam izabrala? Što sam dobila? Jednom sam je našla kako čuči pod stolom s nožem u ruci. Bojala me se... A sve sam joj dala: nosila je moje haljine, uređivala sam joj nokte, branila je pred drugom djecom. Bila je drska, što sam mogla?

Mlađa žena (ustaje i odlazi do police s lutkama): Oprosti, nisam te htjela uzrujati.

Zagleda se u jednu lutku baš kad je i muškarac gledao u jednu takvu.

Muškarac (tužno): Ovo sam joj htio pokloniti.

Djevojka (ljuto): Hoćeš li ikada zaboraviti prošlost?

Muškarac: Kako se takvo što može zaboraviti? A volio sam je.

Djevojka: A ja volim tebe.

Prilazi mu i ljubi ga u vrat.

Muškarac: I ja tebe volim, ali bojim se da ti neću moći pružiti mnogo.

Djevojka: Meni trebaš samo ti.

Uzima lutku iz njegovih ruku i baca je na pod njegova stana. Ljube se.

Pred trgovinom mješovite robe sjedi malena Ciganka i prosi. Iz trgovine izlazi prodavačica i tjera ju.

Prodavačica (viče): Rekla sam ti da se ne vraćaš ovamo.

Ciganka (uplašeno): Ali ne znam kamo.

Prodavačica: I što tegliš sve te vrećice sa sobom?

Pokušava joj uzeti vrećice, ali Ciganka ih privlači k sebi.

Ciganka: U njih spremam svoje lutke.

Prodavačica (ravnodušno): Trebala bi se riješiti tih starih, prljavih lutki. Bolje da obučeš te vrećice, pogledaj si haljinu svu u zakrpama. Zašto se ne vratiš svojoj majci?

Ciganka: Zbog majke sam i završila ovdje.

Prodavačica: Sigurno si bila jako poslušna, ako te izbacila iz kuće.

Uzima joj jednu lutku i baca dalje od trgovine kako bi ju otjerala. U tom trenutku muškarac prestaje ljubiti djevojku i podiže lutku koju je ova bacila.

Muškarac: Oprosti, nisam baš najbolje društvo danas. Mislim da bi trebala otići.

Djevojka: A ja mislim da ti trebaš pomoć.

Ljuto oblači kaput i odlazi. Muškarac ostaje sam.

Muškarac (za sebe, gleda lutku): Nikada me nitko neće razumjeti kao ti.

Mlađa žena također još uvijek gleda u lutku.

Mlađa žena: Umorna sam.

Starija žena: Dobro, ostavit ću te samu, odmori se!

Mlađa žena: Oprosti.

Starija žena: Sve će biti u redu!

Zagrli mlađu ženu i odlazi.

Noć je. Žena se kasno vraća kući s posla. Odjednom ju u parku zaskoči crni čovjek i počinje ju tuči.

Žena (vrišti): Pusti me, makni se!

Crni čovjek: Ne opiri se, udarit ću te još jače.

Počinje joj svlačiti haljinu.

Žena: Ubit ću te, platit ćeš za ovo.

U stanu je mračno i iako je umoran, mlađa žena ne spava. Odjednom se začuje zvono.

Mlađa žena: Tko je?

Ustaje iz kreveta i otvara ulazna vrata. U stan ulazi muškarac.

Muškarac (ponizno): Oprosti, možda nisam trebao dolaziti.

Mlađa žena: U redu je, uđi.

Muškarac: Vidim da i ti još čuvaš lutke.

Mlađa žena: Mislim da ih nikada neću moći baciti.

Muškarac: Razumijem. Jesi li dobro?

Mlađa žena počinje plakati.

Mlađa žena: Gušim se ovdje, sve mi je tijesno, usamljena sam.

Muškarac: Hoćeš li da prošećemo? Vani je svježi zrak.

Ona bez riječi oblači kaput i odlaze.

Ciganka se opet vratila pred trgovinu. Pada kiša, a tamo se može skloniti pod krov iznad ulaznih vrata. Trgovina je zatvorena i ovdje bi mogla spavati dok se prodavačica ujutro ne vrati na posao. Muškarac i mlađa žena šeću u blizini.

Mlađa žena: Pogledaj onu promrzlu djevojčicu kod trgovine.

Muškarac: Možda bismo joj mogli pomoći da se skloni negdje.

Priđu joj.

Muškarac: Što radiš ovdje? Gdje ti je majka?

Odjednom im iz parka s druge strane prilazi starija žena.

Starija žena: Što radite ovdje s ovom Cigankom?

Mlađa žena: Šećemo. Ona ovdje prosi.

Starija žena (promatra Ciganku): Takva je bila moja Ciganka. Imala je i puno lutaka kao ti (bijesno upire prstom na Ciganku). Poslagala bi ih pokraj sebe da se u snu ne bi mogla ni okrenuti. (ironično): A isti otac, crnji od najtamnije noći. Još uvijek zastanem na svaki šum lišća oko sebe. Prokleta noć!

Muškarac: Ne budi bezobrazna. To što ti se dogodilo je strašno, ali dijete izbaciti na ulicu?

Starija žena u nevjerici zašuti.

Mlađa žena: Možda bi malena mogla s nama?

Ciganka (zbunjena): Ne smeta ti što sam crna i prljava?

Mlađa žena: Ni najmanje.

Ciganka: Mogu biti i netko drugi ako želiš.

Mlađa žena: Kako to misliš?

Ciganka (skine crnu masku s lica): Kao što i svaka žena povrijeđena ljubavlju, obitelji ili muškarcima mijenja lica, tako i svako dijete. Mogu biti Ciganka, Kineskinja, blijeda i plava Šveđanka, možda čak i dječak. (Uzima lutke, otkida im lica i postavlja na svoje lice maske onih o kojima govori). Svaka je žena posebna na svoj način, kao i svako dijete, svaki muškarac, svaki čovjek koji osjeća. Ne bih voljela suditi, mislim da nitko od nas ne bi trebao. Zapravo, znamo li mi ikada jesmo li ispravno postupili, jesmo li presudili u korist pravednoga?

Mlađa žena (podiže Ciganku s poda i govori muškarcu): Oprosti. Ipak nisam mogla sama.

Muškarac: Ja ne mogu ni sam niti s drugima. Mogu još jednom jedino pokušati s tobom!