Studij stilistike

Reci mi da pišeš kao...

šutnja se ušuljala među nas / Stojiš u pustoši / Odavna minuše dani / jesi li zaključao vrata?

1)

šutnja se ušuljala među nas
zidovi je dišu
beznađe vlada.

gomila tlapnji
vidljiva golim okom
zapinjemo za njih.

sudimo srž svoje srdžbe
u sjeni suživota
snatrimo suglasje.

vanjski svijet vrvi
ćuti događanje
trnovit je put između pogleda.

izađi iz zidova
iznova najavi
predstavu nove jave.

uspomene davne
prljavo prave
varku da su prave.

2)

Stojiš u pustoši kućne tišine, ispunjena strahom od početka. Početka rješavanja problema koji se neprimjetno nadvio nad vas. Ili je bio tu otpočetka? Promatraš debeli sloj prašine na vašim osjećajima, na svojoj nemogućnosti da ih izraziš. Razmišljaš o kasnijem odlasku na posao, tada ćeš mu se već nekako obratiti. I sama znaš da je sve lakše kad se izađe među ljude, među STVARNI svijet, među zvukove. Jedva kontroliraš gnjev u sebi pitajući se hoćete li zauvijek živjeti ovako, od uspomena? Čekaš odlazak na posao. Konačno krećete. On šutke uzima kaput i ne osvrće se za tobom, osjeća da ga slijediš.

– Lijep dan za šetnju.

Ne možeš vjerovati kako lako istresa ove beznačajne riječi. Kao da je sve u najboljem redu. Ti moraš nešto reći, ali usne su ti kao zalijepljene. On samo uzdahne i nastavljate dalje. Uzdahni i ti. Tako, neka zna da ti je dosta.

– Tako ne podnosim to tvoje ponašanje, nesposobna si za svakodnevni razgovor i uživanje u malim stvarima.

Kakva optužba, kao grom iz vedra neba. Vedro nebo ste konačno dobili, makar ovako doslovno. Grom ti nikako nije trebao. Kontrast unutrašnjosti i vanjskog svijeta gubi smisao. Zaboravi, tako je kako je. Drugačije ne možeš dalje. Moraš smisliti odgovor na ovo, već predugo na njegovu licu poigrava samodopadni smiješak. Osjećaš navalu ljutnje i konačno kroz zube protiskuješ:

– Kako bi bilo da me samo prihvatiš? To je valjda osnova svega.

– A što to imam prihvatiti? Tvoju sebičnost i analiziranje, ne hvala, draga!

Aha, draga! I sarkazam se umiješao u ovaj nazovidijalog. Dosta ti je. Ovoga puta stvarno. Scena se raspliće sama od sebe:

– Ne možeš uvijek sve svaljivati na mene!

– Samo sam htio da normalno pričamo.

– Ne mogu shvatiti tvoje normalno.

– Ni ja tvoje.

Opet je ostalo nedorečeno. Osjećaš proboj očiju neznanaca u svoju nutrinu i pitaš se je li i njemu imalo neugodno. Oko vas se već okupila omanja skupina tipičnih zabadala nosova u tuđe poslove. Sa zanimanjem očekuju tvoju repliku, štoviše izgledaju zabavljeno. Njima je ovo besplatna predstava, dive se vašim problemima. Čuješ kako te jedna od njih proglašava hormonalnom trudnicom i upušta se u reminiscencije o vlastitoj prvoj trudnoći.

– Ah, i ja sam tada mijenjala raspoloženja kako vjetar puše! Samo što ovaj čovjek sve to tako dobro podnosi.

Nastavljaš pred publikom koja očito ne vidi poantu:

– Ne mogu više s ovim osjećajem da me ne razumiješ!

– Razmisli je li riječ samo o osjećaju, možda govoriš o REALNOSTI. – odsječe on.

Suze ti naviru na oči i već panično tražiš maramicu. Kreće zujanje u ušima, sposobnost pamćenja te izdaje. Možda on to i nije rekao tim riječima. Možda nisi ni dobro čula, a možda i lažeš.

3)

Odavna minuše dani sreće moje i tvoje, naše ljubavne sanje. Tmasti oblaci zaploviše našim nebom bez kraja i konca. Zrak je u ovom obrisu negdašnjeg doma čemeran, otežao, pust. Spone saveza slabe su kano djetinja kosa. Našavši se pred zidom nepremostivim, jadikujemo u tišini pred usudom što nam ga donije. Napolju naša tišina, dodijavši sebi sama, bestidno prerasta u jal i urlik. Svjetina bulji pogledom zaklonjenim bijelom koprenom sretnoga bračnoga drugovanja. Varoški cirkus u njihovim očima. Htjedosmo se povući, ali samo izloženi možemo govoriti.

4)

Na ulici.

ŽENA: jesi li zaključao vrata?

MUŽ: nemam vremena za tvoje gluposti.

ŽENA: Odakle ti to? Ja sam samo...

MUŽ: paranoična?

ŽENA: ...

MUŽ: Bože moj, sve ti smeta.

ŽENA: Bojim se da se varaš.

MUŽ: Ne.

ŽENA: Ne bojim se ili se ne varaš?

MUŽ: ...

ŽENA: Prije se s tobom dalo razgovarati.

MUŽ: Oprosti, prava se javila.

ŽENA: Ne želim scenu.

MUŽ: Bojim se da baš to želiš.

ŽENA: Ne razumiješ.

MUŽ: Uvijek sam ja...

ŽENA: KRIV!

MUŽ: Aha, sad znaš što hoćeš reći.

ŽENA: Oprosti, ne znam drugačije...to je od ljutnje...

MUŽ: Ljutnje ili šutnje?

ŽENA: Postavljaš previše pitanja.

MUŽ: A ti nikad nemaš odgovor.

ŽENA: Trudna sam.

MUŽ: Ti si ozbiljna?

ŽENA: ...