Studij stilistike

Reci mi da pišeš kao...

Glasom slagala / Nokti / Riječi matere moje / Zagrepsti ispod površine

1) Glasom slagala

Rom si, sinko moj
Vrećama pređeš pleća
I usneš u šumu nemušte mašte:
San – glasan ti ga opip popi
Drmne te, 'mrdnuti ti ne dam';

Uz tiši mač čamiš na podu kao miš
I dernjavu poderane potkošulje
Bez zebnje, ja sam tat, tate nema
Nek' ti nokti uzvuče čedo da si moje

Zlaćanu priču voća dok ti jezik sluša
Ti o šamaru tamnu sred moga lica mnij
O bezbojnu plaču, bučnim suzama što 'zaman skaču

Drzak u majici, što majci tvojoj bje dijel odijela
Čuj, iz dječaka stid ječi
Nek' za njih svira tvojih nokata tokata

2) Nokti

Sjeo si za svoj stari, drveni stol, koji je toliko dugo već podrška tvojem nalivperu, što već mjesecima leži na rubu; da je u njemu bila samo kapljica tinte, već bi onako napušteno, odbačeno poput kakvog starog letka, otrgnuto od pjesnikova geniusa koji ulazi u nj i daje mu život proplakalo crne suze preko cijele te tvrde pravokutne površine, tako da bi nalikovala odru tvoje usnule kreativnosti. Nesiguran si, gladiš bradu prstima i u mislima ploviš u bijela prostranstva papira koji samo čeka da mu nadjeneš identitet, da svojim mislima, figurama riječi, izljevom kreativnosti koja pogađa pisca kao munja gromobran ovjekovječiš neku izgubljenu tajnu koja je samo tebi znana. Ali ništa. Čekaš i čekaš, a bjelina papira kao da se prostrla po cijeloj radnoj sobi, uvlačeći te u svoje gnijezdo, to bezoblično ništavilo, jaz između svjetova, naoko makrokozmos iz kojeg nema povratka. Uplašen i nervozan, trepneš nekoliko puta, u nadi da će se iluzija rasplinuti. Srce ti kuca kao u vrapčića koji je za dlaku izbjegao kandžama ogladnjele mačke. Sve je opet u redu. Nalaktiš se na stol i zagledaš se u daljinu. O čemu bi mogao pisati? Nešto udahne život u tvoje prste žute od nikotina i stanu se kretati po rubu stola bez ritma, poput zbunjenih vojnika koji samo čekaju na neprijateljski prepad. I odjednom – cap! – sinulo ti je. Ta nokti tvoji pjevaju ti svoju priču šupljikavim, visokofrekventnim glasom, taman da osvrneš svoj pogled na njih i počuješ što ti imaju reći. Ozaren, uzimaš svoje nalivpero, puniš ga tintom i nestrpljivo ga vežeš svojim prstima uz sebe – ne smije ti pobjeći! On je tu da provodi tvoje ideje u djelo. Od uzbuđenja ti se počne tresti u desnoj ruci, preplavljen tremom – što ako te nakon sveg tog vremena iznevjeri? Duboko udahneš. Neće, jer ti je zacijelo samo nebo poslalo materijal vrijedan prelamanja, oblikovanja i dotjerivanja u lijepu, konciznu zgodu. Takvo što zauvijek se pamti.

– Pisat ću o svojem djetinjstvu, i kako... Kako... Kako su me ovi nokti pretvorili u osobu koja sam danas. Nitko još nije pisao o noktima na taj način. – svečano mi objelodaniš, iako ti u sobi društvo prave tek kristalna pepeljara posuta surim pahuljicama, dimno sjećanje na popušene cigarete koje lebdi u zraku poput najnježnijeg Damoklova mača i električna svjetiljka čija žarna nit, začudo, još nije pregorjela. To se svjetalce jednostavno ne predaje.

I tako započneš: »Bio sam Ciganin. Možda i nisam, ali me takvim majka smatrala otkad sam došao na svijet...«

Bio sam vrlo privržen stvarima, igračkama, svemu što su moje malene ruke mogle taknuti i ponijeti sa sobom. Omnia mea mecum porto. U spavaćoj sobi sagradio sam svoje neobično, raznobojno kraljevstvo, u kojemu je zraka bilo tek toliko da ne umrem od gušenja. Uz krevet stajalo je toliko lutaka da ih se toliko ne bi moglo nabrojati ni u britanskom parlamentu. Bili su to moji zaštitnici, ispovjednici, čuvari uma moga. Kad sam već ždrijebom sudbine izabran za život u krpama i dronjcima, želio sam se obraniti od hladnoga svijeta kako sam god znao i umio.

Hoćeš li ispričati i onu zgodu o nožu?

– Ne... Ovaj, da, hoću, to bi moglo uzbuditi čitatelja... – odgovoriš nekako uštogljeno, kao da sam ti otvorio Pandorinu kutiju i sva zla svijeta pretočio ti u srce.

Bio sam prestravljen. Vanjski je svijet od mene učinio roba koji izbjegava tuđe poglede kao da su udarci bičem po nagim leđima. Dok sam gradio svoju piramidu od lutaka u sobi, skakao sam na svako vizualno pucketanje i fijuk. Poslije skromna objeda, kad bih čuo da u kuću ulaze ljudi koje nisam poznavao, sakrivao bih se pod stol i nožem kanio braniti svoje dostojanstvo od nasilnika čije bi oči odapinjale strelice i čije bi ruke rezale zrak kao crni barjak s lubanjom i kostima, kao nagovještaj skorašnje smrti.

– Sinko, vrati se, nitko ti neće zadavati rane. – prozbori moja majka, čiji je glas sadržavao toplu, ali tužnu nijansu, kao da je primorana pomiriti se s takvim situacijama za vijeke vjekova.

– Oće me ukrast, ne dam im. – odgovorim i okrenem se više puta oko svoje osi, upirući oštricom u svim smjerovima, kao da od zraka želim napraviti švicarski sir.

Majka se nasmiješi. – Neće, već sam te ja ukrala, ti si odavna moj.

Polako sam provirio iz tog skrovišta. Koljena su mi se tresla kao da su se tektonske ploče u gradu stale pomicati i poput Samsona uništiti ovaj moj hram, moje utočište od huligana, kradljivaca i dugoprstića. Nikoga više nije bilo osim nas.

Rekao si da će priča biti o noktima, zar ne? Pa evo, već si ispisao cijelu jednu stranicu, a o noktima ni n! Već vidim čitatelja kako s nestrpljenjem iščekuje pojavu tih kruna na vrhu prstiju, možda zijeva, možda razmišlja o tome da bi trebao napraviti kavu dok se ti sjetiš prijeći na stvar. Izvanredno!

– Polako, strpljen-spašen. Nijedna dobra priča ne završava nakon tri rečenice.

O, bilo ih je puno više od tri.

– Kako god. – odrežeš i nastaviš s pisanjem.

Majka me posjela za taj paučinom obrastao stol, dotaknula mi je ruku i rekla:

– Da li vidiš ove prste?

Kimnuo sam.

– Da li znaš kakva je moć u njima?

Odmahnuo sam glavom.

– Pažljivo gledaj – to na vrhu, to su ti nokti. Po njima će te svijet znati.

Zagledao sam se u njih. Bojažljivo su se tresli pred mojim očima, iščekujući krvnika koji će ih dekapitirati i pretvoriti u nedorečeno meso, slabiće koji se ne zaslužuju nazivati vladarima prstiju. Ako je u njima takva snaga, zašto dršću, trepere poput prastarog lišća u jesen kojem u bližoj budućnosti predstoji uputiti posljednje zbogom svojoj majci hrastu i zaroniti u šumsko tlo, svoje konačno odredište?

– Zapamti ko si – počne moja majka – ti si Ciganin. Nećeš da se pokoravaš drugima, bježiš od njih i sakrivaš k'o janje za klanje. Ti mora da budeš k'o zvijer, drzak, da prijetiš i napadneš ako netko zađe na tvoj teritorij. Pokaži im ko si ti, pokaži im te nokte.

Pogledao sam ih još jednom, te legendarne ljudske bodeže što mogu jedan trenutak milovati, a drugi sakatiti. Jedna tanana promjena misli čini velik preokret. Nije li to prevelika moć za nas ljude, mrave u usporedbi sa svemirom, planktonima u usporedbi sa svjetskim oceanima? Ili – jesmo li dovoljno mudri izabrati pravi put kad se to od nas traži?

Majka je ustala od stola, došetala se do ulaza u našu trošnu, drvenu kuću i pokazala prstom na dječake koji su igrali nogomet, gotovo namjerno u dvorištu tri kuće dalje, kao da bi zbog puke prisutnosti našeg posjeda pokupili kakvu pradavnu kletvu, kugu, beskrajno prokletstvo koje ne bi mogli okajati ni sprati sa sebe sve do sudnjega dana.

– Pogledaj ih. Tako su mali u daljini, a ipak... Njihov stid je veći od njih. Nek tebe ne bude stid, idi k njima i pokaži im nokte.

Tog je dana ljetno sunce posebno pripeklo. Topilo je naslage prašine na mojim leđima, znoj mi se cijedio po rukama dok sam ih držao ravno ispred sebe, no nepokolebljivo sam koračao prema svojem udesu. Likovi na horizontu postajali su istovremeno sve jasniji i sve mutniji; obrisi su im se lelujali i pomicali amo-tamo kao jezičci vatre u kaminu. Lopta je stala usred dvorišta, a dječaci su se okrenuli prema meni i na mjestu se ukopali.

– Šta se dešava? – upitam, svjestan da sam suočen s nečim većim od sebe.

– Bilo je dovoljno – odgovoriš. – Objasnio si što sve to znači.

– Ne razumem, ko si ti? – zatražim objašnjenje.

– Ja sam ti i nisam ti, bio sam ti i nisam bio ti. Ja sam onaj koji zbog tebe danas piše ove retke, ove crne spojene točkice koje onima koji su upućeni u taj kod predstavljaju život jednog nesretnog junaka dana. Ja sam Homer koji nije oslijepio, ali kojeg nitko ipak ne primjećuje ili ga se boji primijetiti. Ja sam onaj koji ti daruje tek onoliko života koliko je sačuvano tinte u peru i ja sam onaj koji zauvijek gasi tvoje sunce, hvata tvoje vrijeme i drži ga zarobljena...

Odjednom: tama. Pregorjela je žarna nit i cijelu sobu bacila pod noćni plašt. Mučno tragaš za šibicama i cigaretom. Nisu ondje, nisu tu, zacijelo su – ovdje! Kresneš šibicu i prineseš njezin plamen cigareti. Udahneš – gotovo je – i otpuhneš kolut dima, šaljući ga da se pridruži svojoj braći što ti čine jedva vidljivu aureolu. Ustaješ od stola, počešeš se iza uha i odlaziš iz sobe, koja za tobom tone u bezvremenost i ništavilo.

3) Riječi matere moje

Čim se stvorih na tom mrkom, crnom, obijesnom svijetu, mati me moja Ciganinom zvala, ko da sudba odavna odredi da haramijom imam biti. Dok još momče bijah, tek nješto veće od lijera bijelih, nebeskih, impozantnih, prama kojim taman moj lik bješe istinski demonski pojav, vukoh sa sobom kese pune igračaka, da mi ih tkogod ne otme. Složivši ih uza svoj ležaj, san mi padao na umorne vjeđe, prem se odrvati i izboriti za se slobodu u sobi ne mogah. Čaršav pun rupa, zakrpi, brazgotina ne pomagaše mom tanahnom tijelcu da zađe u Hipnosove dvore.

I sam bijah nalik takovu prekrivaču; i oprava moja pretrpješe mnoge zahvate; igla i konac stalni joj bjehu drugovi. Rez za rezom, sve nazreh kano kakvo raščlanjenje i pripajanje. Uplašiv se stranih, čudnih, neobičnih bića koja su sjedala uz sto, rukama čuvah rđavu oštricu. Znadoh da su došli krasti! Zar će me oteti prsti đavolski, ili igračke moje? Čekah u sjeni spreman da ih rezom lišim takovih nečasnih pobuda. Zatim mati crnomanjastu glavu moju privinula na uprljana njedra, govoreć da ne brinem, jerbo već me ona otela svima njima. Uzaman! Strah se ugnijezdi u dušu moju.

Jednoć mi reče da su nokti moji, rožnata, crnkasta, odugačka masa, testament kome pripadam. Deset mojih alata danih da sjeckam, siječem, kidam, kano da sam prirodan, od neba određen timaritelj divlje bašte što se poput ustreptala ata vrzma i uzšeta po sablasnom salašu. I dok kanu sladak nektar na usne moje suhe kano kamen uz mrtav zdenac, bojazan, ta patnička bolest, opkoli me i istisne ono malo spokoja šta jošter posjedovah. Jedva razlikovah mater svoju od Golema šta uniđoše pod krov naš, pa se kano ranjen kurjak jedva sustezah od dizanja ruke na rod, krv, živodajnicu svoju.

Pokazav mi jednoć na pokretne silnike izvanjskoga svijeta, reče mi da pogledam u dječake što su se igrali u blizini. Tu čeljad što nalikovaše anđelima nebeskim odjevenim u rajsko ruho, sjajnije od tisuću sunaca, i što gnušahu se mojega lika, a gnušah se podjednako i ja njih. Kaza mi da im pokažem deset vjernih alatki svojih, što odišu životom kakav nikad ne upoznaše. I – ah! – zapanjih se, jer te riječi ukorijeniše hvoju u Sahari života moga. Pod zlaćanim tracima dnevne naše zvijezde nokti su moji postali odsjev munje, luč arhanđeoska, svjetlo božansko. Bijah i ja odjednom zaodjenut u halje hiperborejske, bijeli lijer što prkosi zemlji i vine se k svemiru.

4) Zagrepsti ispod površine

OSOBE:

SIN, 9 godina
MAJKA, 30 godina
Dječak, 11 godina
Grupa dječaka
Dva gosta

Stara i trošna kuća, kuhinja.

Majka i Sin sučelice sjede za prašnjavim stolom na kojem se nalazi jedaći pribor, vrč pun soka i napuknuta čaša. Sin je cijelim gornjim dijelom tijela oslonjen na stol i spava. Majka je odjevena u stari, pohabani kaput i rupičastu haljinu, a Sin nosi košulju sa zakrpama preko koje je prebačena tanja deka i prljavu trenirku. Reflektor pada na njih, a pod, na kojem leže lutke, crne vreće za smeće pune raznih objekata i raznovrsna odjeća sa zakrpama ostaje u sjeni. Sin se polako budi iz sna, pogleda u napuknutu čašu u kojoj se nalazi sok i polako ga počne piti. Majka se ogleda oko sebe, a zatim pogleda Sina.

MAJKA: Je li sve ovo tvoje?

Sin kimne.

MAJKA: Pa ti si pravi mali Ciganin. Gdje god se nađeš, vrećice i igračke su oko tebe.

Majka odgurne vrećicu nogom u stranu, Sin netremice promatra taj pokret, blago stežući čašu u ruci.

SIN (nježno): Molim te, nemoj udarati moje igračke. To ih buba.

MAJKA: Ne mogu se ni okrenuti na peti a da ne udarim koju, htjela ja to ili ne. Ne znam kako uopće uspijevaš spavati kad si praktički opkoljen ovim stvarima.

SIN: Oni me štite... Štite me...

MAJKA: Ma od čega, molim te?

Reflektor pada na drugi dio prostorije i pojavljuje se grupa dječaka. Svi upiru prstom u Sina i smiju se grohotom, dok se Sin skriva pod dekom i glasno šmrca. Dječak istupi i opali mu čvrgu, na što Sin zajauče.

DJEČAK (osorno): Hodajuća fekalijo! Već smo ti rekli da se gubiš odavde! Jesi došao po još batina?

SIN (u suzama): Molim vas, nemojte me tući... Samo sam se htio prošetat...

DJEČAK (prekine ga): Čuj ovog debila, htio se prošetat. Prošetat će još jedna čvrga po tvom čelu, jadniče.

Rekavši to, čvrgne ga još jednom. Sin zajauče, a grupa dječaka ponovno se nasmije. Obuhvaća čašu objema rukama, kao da prosi.

MAJKA (nešto glasnije): Polako s tom čašom! Već je napola slomljena. Porezat ćeš se po rukama, a nemam novca za doktora!

Sin olabavi stisak i tugaljivo pogleda u stol.

MAJKA (ponešto tiše, ali s jednakom strogoćom): Znaš da smo siromašni. Zato i nosiš tu moju staru košulju sa zakrpama.

Pokaže na svoj kaput.

MAJKA: Budi sretan da ti ju moljci još nisu izgrizli kao što su meni pojeli kaput, gamad jedna!

Sin i dalje nepomično sjedi. Na svjetlo se vraća grupa dječaka, Sin leži na tlu.

DJEČAK: Hoćeš da još igramo golf? Ti budi loptica, a moja noga će biti palica.

SIN (krikne): Ne! Dosta! Neću to!

DJEČAK (sarkastično): Kuš! Loptice ne govore. I jedan, i dva...

Dječak zamahne nogom i udari njome Sina po glavi. Sinu se pojavi velika masnica sred čela. Zaurla od boli.

DJEČAK (kroz zube, s gotovo mahnitim bijesom): Već sam ti rekao – loptice... ne... govore!

Zamahne nogom još jače. Sin sjedi pod stolom i u ruci drži poveći hrđavi nož. Promatra noge dvaju gosta, zatim majčine noge i razmišlja o tome kako najbolje postaviti oštricu da bi došao do zadovoljavajućih rezultata. Majka se sagne i pogleda pod stol.

MAJKA (šapatom): Bojiš se? Ne moraš. Već sam im te odavno otela i neće te više nikad naći.

Sin je pogleda s nezadovoljstvom u očima. Na ruke mu padne nekoliko suza. Sjedi za stolom i pogleda je, kao da namjerava zapamtiti njezin izgled prije nego što se zauvijek rastavi od nje. Majka uzme rašpicu i počne njome uređivati svoje nokte.

MAJKA (pomalo odsutno): Znaš, kad malo razmislim, dosta si nalik meni. Nosiš moju odjeću, drsko se odnosiš prema starijima kad ti kažu nešto što ti nije po volji... Nema što, pravo malo drsko kopile.

Sin naglo ustane, popne se na stol i s očitom ljutitom grimasom podigne ruku na Majku, ali se zaustavi kao da je za nj odjednom vrijeme stalo.

MAJKA (pobjedonosno): Ali uvijek ćeš biti na pola puta, nikad nećeš ići do kraja, zar ne? Pogledaj se. Nisi me ni ošamario, a potreban je samo mali poticaj i zaplakat ćeš. Istina buba više od udaraca.

Sin sjedi za stolom i oslanja lice na dlanove. Majka sjedi sučelice njemu i jede komadić pljesnivog kruha.

MAJKA (istovremeno žvačući): Reci, što te muči?

SIN (potiho, kao da se boji reći): Onaj Josip i ostali...

MAJKA (i dalje jedući): Ma tko ih šljivi. Ako si moj, pokazat ćeš im tko je gazda. Imaš za nešto nokte ako već nemaš mišiće. Malo ih ogrebi i pobjeći će kao ptičice.

SIN (nešto tiše): Ne mog...

MAJKA (glasno, s komadićem kruha u ustima): A što ne bi mogao? Izbori se, do vraga! Nisu čak još ni ljudi, sićušni su, možeš ih naučiti pameti... Te male sramotne balavce.

SIN (malo glasnije): Ali uvijek ih je više od me...

MAJKA (prekine ga): Nema veze. Uradi njihovom šefu ono što ti on radi i svi će se dati u bijeg glavom bez obzira.

Sin pogleda u nokte i zatim u Majku.

SIN: Da onda...

MAJKA: Da.

SIN: Hoću li onda...

MAJKA: Radije bi da ti to rade svaki dan?

Sin leži na tlu, Dječak i ostatak grupe odlaze od njega.

SIN (s hrapavim glasom): J-josipe, pre... Predomislio sam s-se.

Dječak se na to okrene i polako mu priđe.

DJEČAK (sarkastično mu tepajući): A što je bilo? Je li majmunčiću narastao mozgić?

SIN: Priđi bliže, ne mogu pričat glasnije...

Dječak se nagne nad njim tako da se obojica gledaju u lice.

DJEČAK (pomalo nestrpljivo): Daaaaaa? Zvali ste, gospodaru?

Sin, iako ga boli cijelo tijelo, počne se cerekati.

DJEČAK (s još većom iritacijom u glasu): A šta se smiješ, seronjo jedan?

Sin ga pogleda, pogleda u svoju ruku, a zatim Dječaku svom snagom gurne prste u oči, na što on zaurla.

SIN: Oči su ogledala duše... Zagrebao sam ispod tvoje površine. U tebi je samo mrak.

Sin izvadi prste iz Dječakovih očnih duplji, a Dječak bespomoćno vrišti, posve lišen vida. Niz Sinove nokte cure rječice krvi.

SIN: Istina buba više od udaraca.

Sin sjedi sučelice Majci. Lagano ispija sok i gleda u Majku, a zatim položi glavu na stol i polako pada u san. Majka iščezava iz vida, a zatim cijela prostorija pada u tamu.