Biblioteka

Edita Hercigonja-Mikšik: Ogledi o jeziku ljudskome i protuljudskome

Značenjska dekonstrukcija političko-poslovnog govora

Kolo, Zagreb, XXIII (2013), 1–2, str. 130–144.

Veliki neprijatelj razumljivog jezika je dvoličnost.

(G. Orwell)

1. Ukorak s uspostavljanjem globalnoga transnacionalnoga gospodarstva i s popratno grubom političkom instrumentalizacijom slobodnog tržišta jezik se javne komunikacije počeo prilagođavati svjetskom protoku informacija i neprestano usklađivati prema jezičnim obrascima koji su pratili menadžersku i informacijsko-tehnološku revoluciju te očitovati općim stilskim i semantičkim postupcima što su, i onkraj granica tržišta i politike, posvuda prodrli u sva područja javnog života. Političko-marketinška ideologija i kultni mediji oblikovali su i uveli u svjetski optjecaj političko-poslovni hibridni govor, po uzoru na međunarodni engleski, čiji su izrazi uglavnom značenjski prazni, nepronični i višesmiseni ili pak usmjeravani perlokucijskim komunikacijskim dominantama. U takvim je diskursima stvarnosni odnos često dokinut, a dereferencijalizirani znakovi, oslobođeni od stvarnosnih semantičkih veza, slobodno plove deontologiziranim putanjama javnih političko-poslovnih komunikacijskih prostora održavajući znakovnu varku stvarnom i obvezatnom.

Funkcioniranje znakovno rastvarenih simulakrumskih supstituta, koji se više nemaju na što odnositi, središnja je filozofsko-kulturološka tema kojom se opsežno bavio J. Baudrillard. A o osobitostima i značenjskim prazninama političkoga diskursa pisao je već davne 1946. godine danas opet sve aktualniji G. Orwell u poznatom kritičkom ogledu Politics and the English Language (1946). Njihov praktični istomišljenik Don Watson, glasnogovornik i pisac govora u službi australske vlade i korporacija, često zatečen poslovnim nalozima u kojima je morao pretočiti apstraktno prazne sadržaje predložaka za ministarske govore ili za tvrtke u smislen i argumentiran tekst, zastao je na trenutak i pozabavio se vlastitim alatom – jezikom kojim se profesionalno bio obvezan služiti. Godine 2005. objavio je knjigu Death sentences, prikaz nametnutog jezika što ga sudbinski mora dijeliti sa svim sudionicima javnog života. Taj iskusni jezični praktičar i pozorni kritičar javne službene komunikacije pruža brojnim primjerima potkrijepljen, elokventan, znalački, duhovit i jetko ironičan uvid u tzv. javni jezik (public language). U predgovoru američkom izdanju svoje knjige (osnovni sadržaj tog predgovora ovdje je ukratko izložen), koja je postala i svjetska uspješnica, što je pokazalo da knjiga o jeziku ne zanima samo stručnjake i pedante, jer jezik itekako upravlja našim životima, pa je tako i pragmatično egzistencijalno presudan, Watson gotovo ojađeno primjećuje kako je mnogo toga što smo običavali zvati društvom sada tržište, a jezik značenjski ispražnjen i nadničarski zarobljen u službi informatizirane ekonomije i menadžmenta. Javni i privatni, na svim razinama uprave, vladinih agencija, vojske, škola, zdravstva, medija, politike, u svim društvenim segmentima, jezik je svugdje kooptiran i zatočen. Svijet značenja, kulturološki ekvivalent tropskim šumama i izumirućim vrstama, kao i bogata svjetska raznolikost arhitekture, hrane, običaja i načina života nesmiljeno nestaje. Kurentni javni jezik pokazuje sve znakove zamiranja kulture, morala i demokracije. Upućujući na Karla Krausa, koji je smatrao da je nasilje nad jezikom moralno nedjelo, i na Heideggerovu temeljnu misao da je ljudsko biće utemeljeno u jeziku, Watson razočaran komentira: »Naše biće ne može biti utemeljeno na modernom tehničkom ili ›kalkulativnom‹ jeziku koji svima pruža isti pristup svemu« te tako »potkopava estetiku, moral i biće…« (2005: IX–XVI).

2. Glavno je obilježje suvremenoga javnog jezika spremnost jezičnoga znaka za nekontroliranu razmjenu, pa se sve, izvan svih jezičnih konvencija, može nazvati uvijek i prema potrebi drugačije. Takva znakovna razmjena uključuje manipulacije dihotomijom jezičnog znaka te posljedično stvaranje novih semantičkih navika i pretjeranu semantičku otvorenost koju slijedi proizvoljno redefiniranje pojmova, a na kraju čak i potpuna disolucija jezičnog znaka. Eufemizmi, cirkumlokucije i perifraze najčešći su retorički izbori za takve u osnovi perlokucijski motivirane diskurse. Prati ih apstraktno praznorječje obespredmećenih pojmova i njihovih diskursnih odnosa, frazeološki klišeji (weasel words) i pomodne riječi (buzzwords), što sve posljeduje stilskom bezličnošću i značenjskom pomutnjom koja jeziku oduzima svaku imaginaciju te konačno i smisao.

Svakodnevni eufemizirani jezik usmjerava jezične »korisnike« (customers) prema stvaranju novih asocijacija koje odgovaraju političko-menadžerskim i drugim interesnim skupinama koje upravljaju društvenim životom. Eufemizmi obično nastaju iz kulturološke i psihološke potrebe da se izbjegne izravno imenovanje neugodnih, ružnih, zastrašujućih ili tabuiranih strana života, no prestaju biti bezazlenom psihološkom zaštitom kada značenjski opslužuju i reinterpretiraju neetične i koristoljubive govorne namjere koje se u političko-menadžerskoj jezičnoj praksi očituju u supstancijalnim pomacima odnosa unutar izraza i sadržaja samog jezičnog znaka i uspostavljanju kontekstualnih znakovnih odnosa koji otvaraju prostor značenjskoj mistifikaciji i zloporabi. Govornim se činom tada manipulira, a priopćajnost biva potisnuta perlokucijskom dominantom.

U svakom slučaju jezični je znak »prekršen«, uzme li se u obzir semantička etika američkog lingvista Antonya Flewa, koji je smatrao da je stvar ljudskog izbora, a ne prirodnih zakona da se u određenom jeziku »zvukovi i slova povezuju s određenim značenjem« (1998: 87). Ta se poznata sosirovska činjenica o konvencionalnoj naravi jezičnog znaka ne bi smjela zamijeniti nečijom željom da se riječima dade smisao usmjeravan utilitarnim ciljevima jer bi to moglo biti u znaku zle namjere – »in bad faith« (1998: 88). Izraziti se javnim jezikom po Flewu bi značilo govoriti s očekivanjem razumljivosti i u skladu s ustaljenim značenjskim konvencijama, što isključuje namjeru tumačenja koja pogoduje prethodno neobjašnjenim konotacijama privatnih ili interesnih skupina.

Međutim hermeneutički pristup javnom jeziku pokazuje da se u povijesti ne zbiva približavanje istini jer, kao što reče J. Grondin, novo stvaranje smisla i značenja ne upućuje ni na kakvu semantičku izvjesnost, pa u najboljem slučaju danas »ne razumijevamo bolje, već u najboljem smislu drugačije« (1999: 55). Činjenica da uvijek možemo »razumijevati drugačije« potencijalno unosi u javni i politički jezik ambivalentnost i višesmislenost koja izigrava društveni sporazum na kojemu bi se trebao temeljiti razumljiv javni govor, o čemu govori A. Flew u spomenutom tekstu. Priopćajni se jezik u svim prilikama snalazi, ali to snalaženje proizvodi sve više govor koji neodređenošću zavarava, prikriva i zavodi, pa je jezično sporazumijevanje (i razumijevanje) u mnogim okolnostima otežano, a ponekad i posve onemogućeno. Kao tipičan primjer jezične neodređenosti Flew navodi namjernu dvosmislenu izjavu, znak naredbe karizmatičnom engleskom admiralu Horatiu Nelsonu da se uključi u presudnu pomorsku bitku protiv Napoleona: »England expects every man to do his duty.« Riječ expect (očekivati) dvosmislena je, pa tako potencijalno manipulativna. Kako se podrazumijeva da naredbodavci i vlastodršci kažu da se nešto mora dogoditi u skladu s njihovim očekivanjima, oni izjavama u vezi s riječju očekivati daju takvu nijansu koja sugerira da njihova očekivanja ne smiju biti iznevjerena, što znači da se radi o direktivu kojim se želi upravljati određenim ponašanjem ili reakcijama.

Takvim tobože afirmativnim iskazima maskiraju se politički ili poslovni ciljevi kako bi u javnosti bili prihvaćeni s pozitivnom konotacijom. Flew takve jezične iskaze naziva persuasivnim (uvjerljivim, nagovaračkim), a obilježava ih pokušaj da se bilo povoljna bilo nepovoljna značenjska konotacija pridruži nekim drugim opisnim značenjima. Izvrsne primjere takvih jezičnih manipulacija, kakvima se često koriste političari i promidžbena industrija, donosi odlomak iz Huxleyeva romana Slijepi u Gazi (1936), u kojemu pisac razotkriva obrasce takvog jezičnog ponašanja (prevela i istaknula E. H.-M.):

Želiš li biti slobodan, moraš biti zatvorenik. To je uvjet slobode – prave slobode. Prava sloboda! …Uvijek sam volio tu vrstu argumenta. Suprotnost stvari nije njezina suprotnost, oh ne! To je stvar sama, ali kako ona uistinu jest… Pivari reklamirajući pivo govore o pravoj umjerenosti, to je prava umjerenost, obična umjerenost je potpuno odbijanje alkohola, prava umjerenost nešto je mnogo rafiniranije… Prava umjerenost je boca vina uz svaki obrok i tri dupla viskija poslije večere… Sloboda je prekrasna riječ, zato si pretjeskoban da bi je izrekao. Ti misliš da će ljudi, ako nazoveš zatvor istinskom slobodom, pohrliti u zatvore. A što je najgore, potpuno si u pravu.

3. Na slične pozitivno usmjerene semantičke podvale koje se umnažaju ukorak s engleskim političko-poslovnim globalizacijskim eufemizmima nailazimo u hrvatskoj govornoj svakodnevici, i sve ih je više što su društvene prilike neizvjesnije i teže. Iz brojnih se primjera vidi da prihvatljivije zvuči porast nezaposlenosti od pada zaposlenosti, dijeljenje otkaza, plan racionalizacije, interna preraspodjela, restrukturiranje od otpuštanja. Otpuštanje uz otpremninu (ma kakva bila) naziva se zbrinjavanjem radnika, a prisilno umirovljenje (zbog »restrukturiranja«) redovnim i stimulativnim odlaskom u mirovinu. Engleske su varijante: downsizing, rightsizing, smartsizing, reemployment, workforce reduction, force shaping, workforce optimizations itd. Nedavna vijest o poskupljenju hrane na Novoj TV jezično je predstavljena kao snažni rast cijena hrane. Sintagma snažni rast inače se povezuje s dobrim stanjem gospodarstva, a ne sa znakovima gospodarskog nazadovanja.

U društvu dobrano potkopanom korupcijom i kriminalom sigurno se može očekivati bogata proizvodnja jezičnih mimikrija koje kao jezični refleks probitačnog društvenog snalaženja imenuju načine zapošljavanja »po preporuci«: kadroviranje, političko kadroviranje, namještanje poslova, namještanje i razmještanje kadrova, u najnovije vrijeme mail-kadroviranje. Lažna skromnost koju nalaže gospodarska kriza, gubljenje radnih mjesta s istodobnom trkom za »foteljama« i »dijelovima kolača« iznjedrila je nedavno kovanicu s arhaičnom patinom – uhljebljenje, nešto što jasno podsjeća na posljednje sirotinjsko radno utočište iz prošlih vremena. Ta suvremeno prerušena oživljenica promaknula bi pažnji neosviještenih i prebrzih novinara da se nije našla usred semantičkog prijepora političara koji su zbog neregularnog zapošljavanja političkih podobnika ili pak »bliskih« im osoba pod pritiskom javnosti bili prisiljeni razgraničiti pojmove uhljebljivanje i političko kadroviranje, što je izneseno u dnevnim novinama. Spasonosna, nažalost neuvjerljiva razlika nabrzinu je uspostavljena. Objašnjenje jest da je uhljebljivanje zapošljavanje osobe na mjesto koje nije vidljivo javnosti, a političko kadroviranje »kada Vlada imenuje nekoga na poziciju koja nosi odgovornost« (Jutarnji list, 14. 7. 2012). Iako bi logičko cjepidlačenje moglo uslijediti zaključkom da »uhljebljeni« nisu nužno i odgovorni, to je političarsko izmotavanje tek slabo zamijećeno i prepušteno prosudbi pragmatične zbilje koja za logičke i značenjske odnose ne mari previše. Za »utjecajnog poduzetnika« iz jedne stranke novinar navodi, ipak ne bez ironije, da ima koalicijski potencijal jer je nećak utjecajne osobe iz druge stranke.

Romantičarska hermeneutička teza o jeziku kao pouzdanom sredstvu sporazumijevanja kojim bi se spriječio nesporazum pokazuje se pri recepciji takvih iskaza posve zastarjelom jer u javnome političkom govornom činu prednost ima jezik koji zavarava i prikriva značenja, pa se jasnoća na kojoj bi se trebao temeljiti ovjereni govorni čin redom izigrava. Takav javni govor komentira i M. L. Pratt: »Neprekidno smo okruženi govornim događajima koji se načelno ne grade na suradnji, razmjeni i djelotvornosti i u kojima regulativna načela opsega, istinitosti, relevantnosti i informativnosti sustavno izostaju ili su oslabljena« (Biti 1997: 140).

Svakodnevni javni jezik više prikriva no što otkriva, pa je jezični korisnik prepušten kolebljivu tumačenju, štoviše stalnom dešifriranju značenjski neprozirnih i varljivih iskaza. Intencionalnost, kao dominantna jezična funkcija (Jakobsonova konativnost) javnog jezika, od imalo osviještenog govornika, koji sve rjeđe još želi nešto razumjeti, iziskuje stalni napor neke vrste »prevođenja« persuasivno zasićenih govornih kodova. Jezik, izrazito motiviran institucijskim, političkim ili statusnim interesima, sve je nejasniji medij sporazumijevanja, suglasja i zajedništva. Rjeđa su pitanja o tome što neka riječ ili rečenica doista znače, a sve češće valja pragmatično saznati što iza njih zapravo stoji, kakva je bila namjera, gdje se skriva semantička prijevara. Praznina fikcijskog govora licemjerno se podmeće u anestezijskim cirkumlokucijama koje opisuju društvene planove i stanja, kao što se npr. u Britaniji plan za smanjivanje socijalne pomoći naziva blagostanje za rad ili optimizirajuća isporuka socijalnih usluga. Kada je 1985. godine australski dolar opasno poljuljan, ekonomisti su to spomenuli kao substantial downside risk potential, u prijevodu: bitno nizak rizični potencijal (Allan – Burridge 1991: 16). Kreativni, uvijek ažurni žargon međutim brzim leksičkim refleksom odmah prosuđuje. Proničući jezičnu hipokriziju, nemilosrdno prepoznaje lažnost kao zašprehavanje, trabunjanje, muljanje

4. Dok postoji svijest o semantičkim podvalama, u zdrav se razum još koliko-toliko možemo pouzdati. Od semantičke prijevare mnogo je naime opasnija semantička navika. Redefinicije pojmova, manipulacije izrazom i sadržajem jezičnog znaka bez stalne osviještenosti o namjernoj proizvodnji jezične nejasnoće utiru put prema stvaranju semantičkih navika. Kako navika olakšava opstanak, jer se umjesto pozornosti smanjenim naporom prepuštamo nesvjesnom automatizmu, ako se ne pronikne jezična podvala, perceptivno-mentalni ustroj prilagodit će se jezičnom podmetanju, pa se prosječni govornik o značenjima više i neće pitati. Jezik bitno određuje sliku svijeta, pa se neupitna spremnost za prihvaćanje i prepoznavanje ponuđenih jezičnih matrica vrlo lako ugađa s perlokucijama pošiljatelja koji žele nametnuti svoje viđenje stvarnosnih odnosa, ne i bez pomoći pasivnog i neosviještenog recipijenta. Nazove li se tako štogod nekim novim ili metaforički prilagođenim imenom, sam će naziv uvjetovati viđenje i ponašanje poslušnog – ne posve nevinog nesvjesnog građanina – i oblikovati njegov odnos prema imenovanom sadržaju.

Nazove li se na primjer nekontrolirana sječa šuma »pomlađivanjem«, kako i stoji na brojnim natpisima koji u našim šumama obilježavaju sve šira područja stručnim šumarskim nazivom sječine, takvi natpisi možda, doista, jer je opća sječa šume uostalom sveprisutna, bit će protumačeni s opravdanjem da je »sve u skladu s predviđenom planskom sanitarnom sječom«. Kada je na zagrebačkom Dubravkinu putu posječeno 300 zdravih stabala, na novinarskoj konferenciji javnosti je priopćeno da su stabla posječena da se ne bi srušila, a taj je ekocid nazvan klasičnom procedurom. Takvi će nazivi možda umiriti građanski disciplinirani um i ublažiti percepciju mnogih povremenih rekreativno zaokupljenih šetača. No to ne može poništiti činjenicu i, za poneke, loš osjećaj da iza svega ostaje pogled na opustošene krčevine na kojima među žalosnim panjevima posječenih stoljetnih stabala oborenih sanitarnom sječom niče tanka neuredna šikara…

Riječi plan, planski, posebno razvoj u globalnoj ekonomiji obično su zakulisni nazivi koji prikrivaju neku političku tajnu. Često se uklapaju u diskurse koje je Don Watson opisao kao »mračnu i neprohodnu guštaru« (»dark and impenetrable thicket«). Tako je, obuhvatno, svjetska ekonomija i poslušna joj politika interesno zaokupljena »razvojnim planovima« kojima tobože nastoji suzbiti siromaštvo. Novim »modelima razvoja« posebno su pogođene afričke zemlje. Pod nazivom NEPAD-a (New Partnership for Africa’s Development) vođe skupine G8 počele su 2002. godine promicati kampanju za suzbijanje siromaštva u Africi. Za taj »razvojni plan« Afrika je važna (ne i plan za Afriku!), jer prema riječima američkog State Departmenta »doprinosi raznolikosti naših izvora uvozne nafte« (Cenzurirano 2004: 59). Strategijom strukturnih prilagodbi nastoji se ostvariti deklarirani cilj NEPAD-a koji će »osigurati povećanu pomoć zemljama u razvoju koje prihvate potrebni model razvoja«. Nazivi strukturne prilagodbe i novi model razvoja zapravo provedbeno podrazumijevaju smanjenje javne potrošnje (u zdravstvu, obrazovanju, hrani), što ne obećava nikakav razvoj, već sve veće siromaštvo i iscrpljivanje okoliša.

Pozitivno nijansiranim asocijacijativno-predodžbenim aurama koje maglovito obavijaju globalne novogovorne nazive priprema se javnost za kolektivnu recepciju pojmova koji će je konačno pripremiti za prešutno prihvaćanje beskrupuloznog neokolonijalizma. Tako »razvojni planovi« za siromašne zemlje uključuju i tzv. otvaranje bioperspektiva za multinacionalne tvrtke koje se, kao npr. Monsanto, bave proizvodnjom genetski modificiranog sjemena u zemljama južnog Meksika i Srednje Amerike ili nemilice iskorištavaju prirodna bogatstva u korist transnacionalnog kapitala (razvojni Plan Puebla Panama).

Pod nazivom sporazuma »Američka zona slobodne trgovine« (The Free Trade of Americas) skriva se tržišno-fundamentalistički sporazum koji nema nikakve veze sa slobodom. Tzv. slobodna trgovina omogućuje naime korporacijama da proizvode po najnižoj mogućoj cijeni bez dodatnih troškova pri prelasku granice kako bi se ostvario što veći profit na štetu sve bjednijeg stanovništva koje radi za sve manju naknadu. Slobodna trgovina tako omogućuje slobodu samo korporacijama, a za osiromašeno starosjedilačko stanovništvo to zapravo znači »slobodno« sudjelovanje u nepoštednoj egzistencijalnoj utrci prema dnu.

5. Sve u svemu, pri poimanju apstraktnih imenica kao što su sloboda, sreća i mir treba biti naročito oprezan. Možda će jedini prostor građanske »slobode« ostati sudjelovanje na slobodnim izborima gdje se slobodno može birati između dva unaprijed odabrana kandidata, za »sreću« biti dovoljno kupiti neki proizvod uz navođenu reklamnu direktivu i biti moguće uživati u »miru« koji će u militantnom i nasilnom svijetu osiguravati »mirotvorci«, koji »provodeći mirovni proces« zaposjedaju ratom pogođene zemlje i pacificiraju stanovništvo koje bi se još iole moglo suprotstaviti iskorištavanju ratom pogođenih zemalja.

Utješne globalne sintagme kao što su ljudska prava i održivi razvoj postaju pomodno čestotne riječi i izrazi (buzzwords) koji se oportuno koriste u kontekstima koji ne zadovoljavaju temeljne humanističke rječničke definicije pojmova, pa su logičko-semantički nedosljedne ili eufemizirane. Tako u sintagmi održivi razvoj pridjev održivi ukazuje na svjetsku krizu na rubu opstanka. »Održati« već blisko ukazuje na »jedva biti« od čega je samo korak do ne-biti, pa je sintagma zapravo eufemizirana.

Ako je civilizacija prema rječničkoj definiciji »pojam o društvu koje je steklo visoku razinu kulturne stabilnosti, političke tolerancije i životnog standarda« (Anić – Goldstein 1999: 233), tada sintagma ljudska prava podrazumijeva da civilizacija kao uređeno društvo osigurava »ljudska prava«. U stvarnosti takvo društvo još nije ni na pomolu, jer inače ne bi ni bilo potrebno govoriti o ljudskim pravima. Ona su zapravo tek idealno rječnički načelno određena, ali stvarnosno slabo potvrđena.

6. Jezično je licemjerje najočitije u eufemističkom preimenovanju vojnodiplomatskih priopćenja i izvješća u područjima u kojima se nastoje civilizirano tumačiti vojne akcije, a čiji prioritet npr. američka administracija danas opravdava nazivom rat protiv terorizma. Tako je, prema podacima iz knjige Cenzurirano 2004, američka vojna administracija još 1989. godine, neposredno prije početka Zaljevskog rata, sastavila izvješće pod nazivom »Upute za planiranje obrane« kojim se opravdavaju vojne akcije koje će osigurati američku globalnu vojnu dominaciju, što, dakako, nema nikakve veze s obranom. U tome se izvješću najčešće koriste eufemizmi i cirkumlokucije tipa vojno preduhitriti i vojna prisutnost iz predostrožnosti. O ljudskoj cijeni i poginulima u takvoj »obrani« bit će govora u ratnim izvješćima kao o kolateralnoj šteti ili su spomenuti akronimom KIA (Killed in Action). Poslije, dolaskom republikanaca na vlast, u izvješću s naslovom »Preustrojstvo američke obrane« navedene su eufemističke formule ponešto militantnije preinačene: vojno preduhitriti u napad bez upozorenja, a prisutnost iz predostrožnosti u zastrašivanje iz predostrožnosti (Cenzurirano 2004: 29–30).

Nakon 11. rujna zapovjednicima se daje »široki raspon mogućnosti za uporabu saveznih snaga kao pomoć prisilnom provođenju civilnih zakona u svrhu ponovne uspostave zakona i reda« (Cenzurirano 2004: 34). Time se planovi domovinske sigurnosti stavljaju u kontekst domovinske obrane i rata protiv terorizma, pa se i nezadovoljstvo građana, politički fleksibilno, može lako nazvati terorističkim činom. Logički, autonomnu projekciju toga govornog čina samo korak dijeli od ozakonjene represije. Čak i ne prikrivajući moguće stvarno operativne reakcije koje iz takve logike mogu proslijediti, glasnogovornik Kalifornijskog antiterorističkog informacijskog centra izrijekom je izjavio: »Lako možete povezati da, ako na protestnom skupu imate grupu koja protestira protiv rata razlog kojeg je borba protiv međunarodnog terorizma, onda na tom istom protestnom skupu možete imati i terorizam« (Cenzurirano 2004: 35).

Tako se građanska proturatna inicijativa vrlo lako logički izjednačuje s terorizmom. U globalnom okružju negdašnji disidenti koji su se opirali državnoj represiji u rodnim zemljama danas su jezično stigmatizirani (ovisno o tome gdje se nađu i u kakvim okolnostima) – kao društveni aktivisti ili samo kao aktivisti, anarhisti, ekstremisti, vjerski i ini fundamentalisti te antikapitalistički demonstranti.

7. Nazivi za nezakonito stjecanje novca i dobara odaju jednako spretno jezično snalaženje, baš primjereno »vještinama« pljačke, pronevjere i korupcije. Razvoj podzemne ekonomije praćen je nizom fraza, eufemizama i cirkumlokucija. Krađa se tako znakovno zamjenjuje izrazima kao što su posuditi, snaći se, naći (novac), postići nešto (fraza koja se rabi kako bi se kriminalna radnja prihvatila s konotacijama društveno poželjnih vrlina truda i napora). Preraspodjela dobara sofisticirani je novogovorni izraz za društveno legaliziranu krađu, a riječi pretvorba, privatizacija dobara neodoljivo pak asociraju hrvatskoga govornika na isti pojmovni sadržaj kao u prvom primjeru.

Nadalje, prisvojiti, spremiti u džep, posvojiti, popaliti, poplašiti neku lovu, ogrepsti se za sitnu lovu – sve su to skromnije žargonske inačice naših sitnijih lopova. Posvemašnje i posvugdašnje podmićivanje uobičajeno se u nas naziva poslovanjem ispod stola, najčešće činjenjem usluge ili pogodovanjem, jednostavnije honorarom, a najnoviji je primjer preimenovanja jezična formula farmaceutske industrije Pfizer za isplatu mita hrvatskim liječnicima zbog ubacivanja njihovih lijekova u hrvatsko zdravstvo – dodatak za trud (Jutarnji list, 10. 8. 2012). U vezi s tom aferom spomenut je i izraz meka korupcija, koja se eufemistično mimikrijski naziva i zahvalom.

Uz novac se najčešće veže riječ posao, koja sve manje ima veze s radom, a sve više s raznim transakcijama i nelegalnom ili lakom zaradom. Sklopiti dobar posao i tako dobiti lijep novac san je svakog poduzetnika. Opća glad za novcem i dobiti izbacila je u govorni optjecaj niz metafora koje odaju gotovo vampirsku pomamu, pa se novac, kao što se svakodnevno čuje u medijima – isisava, izvlači, ispumpava, odlijeva, prelijeva, prosljeđuje, curi, pere, ubire ili pak zamračuje. A godinu u kojoj je čeznutljivo očekivao dobit od novčanih pronevjera i malverzacija poznati je sudionik jedne od brojnih novčanih afera pak, ruralno uspomeno, metaforički nazvao »godinom žetve«.

Zbog nerazmrsive mješavine legalnih i ilegalnih aktivnosti u jednoj se hrvatskoj crnoj kronici našao, mogli bismo reći, simptomatičan »kolektivno nesvjesni« pleonazam – ilegalni kriminal. Taj izraz, kao odraz stvarnoga stanja, kada zapravo postoji i legalni kriminal, u takvim okolnostima i prestaje biti pleonazmom.

8. Prema mišljenju M. Edelmana politički dekonstruirani diskurs otkriva »otvorenost jezika različitim situacijama, nizu interesa i govornika i publika, bez obzira na konvencionalnu logiku« (2003: 132). Dekonstrukcijska značenjska analiza javnih, posebno političkih, vojnih i administrativnih diskursa upravo zbog takve otvorenosti otkriva suprotnosti, ambivalenciju i stvaranje brojnih značenjskih suodnosa koji prikrivaju pravi sadržaj ili izborom pozitivno konotiranih označitelja utječu na javnu percepciju takvih znakova te uvjetuju kolektivno formiranje pojmova koji će utjecati na viđenje zbilje, pa i na građansko ponašanje u skladu s tako podmetnutom zbiljom.

Jezična sloboda unutar granica književnog teksta omogućuje kreativnost koja stvara estetsko ozračje poetskog diskursa. U umjetnosti riječi nema ograničenja za semantička i logička povezivanja jer upravo to književni tekst, otvoren mnogoznačnosti i slobodnim odnosima znakovnih veza unutar književnog diskursa, čini književnim. Međutim kada pojmovi probiju svoje granice u javnome diskursu, izigravajući jezične i logičke konvencije, ili se proizvoljno redefiniraju i preimenuju, posljedice su opća nesigurnost u jezik kao vjerodostojni komunikacijski medij. Međutim neće svako probijanje pojmova i njihovo preimenovanje imati iste posljedice. Sitna je jezična manipulacija, na primjer vijest koju istodobno komentira Borislav Pekić da su britanske željeznice »donele odluku ukinuti drugu klasu«, što »ne znači da će se Britanci voziti samo prvom. Putovat će i dalje drugom, samo će se ona zvati standardnom« (2011). Poneki će građanin usput, premda zaokupljen svakodnevnim brigama, možda i prepoznati jezičnu prijevaru. No posljedice mogu biti mnogo teže.

Potpuna otvorenost jezičnog znaka o kojoj govori Edelman može toliko olabaviti semantičke spone unutar samog jezičnog znaka da to može konačno završiti njegovim potpunim rasulom kada »više nema nikakve norme između označitelja i označenih« (Ponzio 1978: 198), a javni se govor počne neupitno oblikovati prema znakovnim nalozima etatiziranog mišljenja. Destruktivno totalitarno okruženje pridružuje označiteljima sadržaje koji su u potpunom raskoraku s konvencionalnim smislom, pa se mnogošta naziva potpuno suprotno od načina na koji zapravo stvarno funkcionira. Takva otvorenost znaka najočitija je u tipičnim svjetski uhodanim primjerima kada se osvajanje neke zemlje naziva njezinim »oslobođenjem«, kao što je bilo s kineskim oslobađanjem Tibeta. Najpervertiraniji simptom takvog, u osnovi shizofrenog jezičnog ponašanja potpuna je distorzija jezičnog znaka prepoznatljiva u brojnim primjerima iz nacističke jezične prakse. Bizarni primjeri znakovne razmjene iz tih vremena nazivi su za koncentracijske logore i njihovu tanatološku logistiku: radni logori ili milosrdni zavodi za institucijsku brigu; specijalna postrojenja za plinske komore i krematorije; specijalni smještaj, organizacija životnog prostora za deportaciju; specijalni tretman, dezinfekcija za masovno ubijanje. Svrha je svega bila eugeničko iscjeljenje, čišćenje od židovskog virusa i konačno ozdravljenje nacije palijativnim konačnim rješenjem. Spomenuti drastični semantički pomaci, vidljivi u primjerima, zakrili su stvarnost hipnotičkim prebacivanjem pozornosti javnosti entuzijastički opsjednute rasnom i biološkom higijenom, na konvencionalno i civilizacijski priznate konotacije povezane sa zdravljem, čistoćom (i stručnošću) te, što je najciničnije, i s – milosrđem.

9. Što je poredak totalitarniji ili etabliraniji, značenjska je distorzija supstancijalnija. Takav protuljudski, bezlično birokratizirani jezik sve očitije zrcali posthumanističku društvenu stvarnost. Nazivima iz ratnih vremena, kada su ljudi anonimno uvršteni u vojna izvješća kao kolateralna šteta (Amerika), nazvani entitetom (Bosna), etničkom masom (Afrika), ili su na nemirnom i nesigurnom globalnom tržištu svedeni na anomično skupno biće apstraktno nazvano ljudskim potencijalom (ne više radnicima) ili korisnicima javnih usluga knjižnica, bolnica, staračkih domova, pa čak dječjih vrtića i pogrebnih poduzeća (sve rjeđe: čitateljima, bolesnicima, starcima, djecom i umrlima), obezličeni, unificirani i osiromašeni jezik stvara ozračje u kojemu obitava deesencijalizirana, vojno, proizvodno raspoloživa ili korisnički motivirana »ljudska masa« spremna za privređivanje, zarađivanje, odrađivanje (u takvim prilikama rad je tek nešto što bez kreativnosti i užitka treba tek otrpjeti), šutnju i potrošnju. Riječ posao sve češće znači dobru zaradu bez pravog rada, koja nerijetko graniči i s kriminalom (kriminalna djela uobičajeno se nazivaju dobrim ili unosnim poslom, kad se radi o mafiji i obiteljskim poslom) ili je komotni naziv za institucionalizirani zločin: »Taj je čovjek obavio dobar posao«, izjavio je jedan vojnik za »kolegu« koji je s nožem u ruci sudjelovao u afričkim kolonijalnim borbama prsa o prsa. Jezikom se snalažljivo prikriva mirnodopsko i ratno nasilje. Kako reče G. Bensoussan: »Jačanjem ratne tehnike rat će sve više postajati stvar ljudi na radnome mjestu kao i posao specijalista« (2010: 53). U opsežnoj sociološko-kulturološkoj povijesnoj kritici mentalnog ustroja Europljanina u knjizi Europska strast za genocidom on nadalje navodi:

Prigušeno, prikriveno i ukroćeno nasilje uvuklo se u birokratski aparat koji je najmanje od početka 19. stoljeća počeo gospodariti našim životima svakim danom sve više. A kao sinonim za nasilje birokracija je u sebi nosila tu moć zakonske prisile koja je nekad pripadala brutalnoj sili. Kanalizirano kroz državni aparat, ukalupljeno u birokratsku prisilu i tehnologizirano – nasilje se sve manje shvaćalo kao takvo… ono se potiho pretvorilo u vještinu koja je sastavni dio ljudskih odnosa. (Bensoussan 2010: 96)

10. U društvenim okolnostima u kojima je učinkovitost prototip vrline, kada se deesencijalizacija ljudskog te poništenje individualnosti mjerilima iskoristivosti tako dobro očituje svođenjem ljudskog bića na ljudske resurse – kojima se upravlja uz svesrdnu pomoć statistike što »broji, prebraja, množi, popisuje i klasificira ljude« (Bensoussan 2010: 96) – jezik će spretno prikrivati odnose dominacije iza izraza i spisa iz kojih je nasilje perfidno istisnuto. U vrijeme holokausta birokratsko usitnjavanje poslova koje je trebalo obaviti – od popisivanja, sabiranja i transporta ljudi do radnih logora pod birokratskim morbidnim eufemističkim lozinkama iseljavanje (Aussiedlung), posebni postupak (Sonderbehandlung), preseljavanje (Umsiedlung) – udaljilo je službenike, sudionike tog posla, umirujući im savjest, od stvarnog cilja konačnog rješenja (Endlösung) u kojem je mentalno i jezično prilagođen službenik vrijedno sudjelovao, disciplinirano izvršavajući svoj radni zadatak. Bensoussan, komentirajući takvu moralnu birokratsku ravnodušnost, ističe: »S kakvom lakoćom zlo može trijumfirati čim se pojavi u obliku kakvog rada!« (2010: 97). Birokrat se nikada ne pita o ishodu svoga posla. Popisi, propisi i napuci drže ga sigurno udaljenog od savjesti u istoj mjeri kojom je i izum giljotine tehnički udaljio krvnika od osuđenika na smrt.

U vremenima kada društva zapravo više i nema, pa se ono već sada, s protuljudskom učinkovitosti, jedva održava pogodujući moćnicima, utopija i književna fikcija opasno su se približile stvarnosti. U državnom ustroju Orwellove Oceanije sve se naziva suprotno od onoga što doista jest: Ministarstvu mira zadatak je neprestano izazivati nove ratove, Ministarstvu obilja – nadzirati hranu i ograničiti opskrbu, Ministarstvu istine – spriječiti ljudima da saznaju istinu, Ministarstvu ljubavi – nadgledati i detektirati disidente te ih mučenjem u zloglasnoj sobi 101 natjerati da zavole vlast koja ih proganja.

U književnoj alegoriji halucinantne zemlje, gdje se zatekla i Alica Lewisa Carrolla, vlada jezični relativistički poučak ne baš dobroćudnoga Humptya Dumptya. Drže ga se svi žitelji te zemlje, ne propitkujući se o stvarnom smislu i značenju. Jedino pitanje – regulativ društvenog ponašanja u varci te logocentrične groteske jest: »Which is to be master?«, tj. koji će glavni, apsurdno proizvoljni znak upravljati nekom situacijom i stvoriti perceptivni ugođaj te odrediti ponašanje znakovnih zatočenika svijeta iza zrcala.

Literatura

  • Allan, Keith – Kate Burridge. 1991. Euphemism and Dysphemism. Oxford: Oxford University Press.
  • Anić, Vladimir – Ivo Goldstein. 1999. Rječnik stranih riječi. Zagreb: Novi Liber.
  • Baudrillard, Jean. 2001. Simulacija i zbilja. Prir. Rade Kalanj, prev. Gordana V. Popović. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk.
  • Bensoussan, Georges. 2010. Europska strast za genocidom: Povijest genocidnih ideja i djela. Prev. Ivana Franić. Zagreb: Tim press.
  • Biti, Vladimir. 1997. Pojmovnik suvremene književne teorije. Zagreb: Matica hrvatska.
  • Carroll, Lewis. 1994. Through the Looking Glass, London: Penguin Books.
  • Cenzurirano. 2004. Media Demoracy in Action. Peter Phillips & Projekt Cenzurirano. Zagreb: Teledisk.
  • Edelman, Murray. 2003. Konstrukcija političkog spektakla. Prev. Rajka Rusan-Polšek. Zagreb: Politička kultura.
  • Flew, Antony. 1998. How to think straight: An introduction to critical reasoning. New York: Prometheus Books.
  • Grondin, Jean. 1999. Smisao za hermeneutiku. Prir. Damir Barbarić, prev. Darija Domić. Zagreb: Matica hrvatska.
  • Orwell, George. 1946. Politics and the English Language. London: Horizon.
  • Orwell, George. 2001. 1984. Prev. Antun Šoljan. Zagreb: Alfa.
  • Pekić, Borislav. 2011. Spasonosni eufemizmi.
  • Ponzio, Augusto. 1978. Jezična proizvodnja i društvena ideologija. Prev. Josip Šentija. Zagreb: Školska knjiga.
  • Watson, Don. 2005. Death sentences: How cliches, weasel words and management-speak are strangling public language. New York: Gotham Books.