Biblioteka

Edita Hercigonja-Mikšik: Ogledi o jeziku ljudskome i protuljudskome

O raskoraku između rječničkih opisa i pragmatičnih značenja riječi, izreka i fraza

Tragovi tradicije, znakovi kulture: Zbornik u čast Stipi Botici, ur. Evelina Rudan – Davor Nikolić – Josipa Tomašić, Hrvatska sveučilišna naklada – Hrvatsko filološko društvo – Matica hrvatska, Zagreb, 2018, str. 721–731.

Uvod

Opisi značenja u općim i frazeološkim rječnicima najčešće se uzimaju zdravo za gotovo kao sažeci promatranja i iskustava, što je osnova za razumijevanje i snalaženje u stvarnosti. Automatski ih i kontekstualno rabimo ne pitajući se o zbiljskim osnovama nekih općeuporabnih riječi, fraza i izreka s obzirom na pomake i proširenja njihovih značenjskih okvira. Rijetko se razmišlja o tome jesu li neke riječi, ovjekovječene u rječnicima, ili pak neke izreke ili poslovice, općeprihvaćene kao mudre »vremenske kapsule« u kojima je zapisano ljudsko iskustvo, doista utemeljene u zbiljskim činjenicama i odnosima ili su možda samo semantički nesvjesno iskorištene. Ne podliježemo li možda značenjskoj navici koju nam pružaju rječnici, pa tako održavamo sliku svijeta koja nije u suglasju sa stvarnim odlikama onoga što se opisuje i o čemu se govori? Izgleda da su performativne i recepcijske navike ovladale uporabom i razumijevanjem pojedinih riječi, govornih fraza i izreka, iako ih pragmatična provjera bezuvjetno više ne potvrđuje, te se ne mogu smatrati nepromjenljivim uzorcima rječničke postojanosti. U ovome se članku na primjerima nekolicine riječi, govornih fraza i izreka upozorava na raskorak između rječničkih opisa značenja tih riječi i njihovih promijenjenih pragmatičnih značenja uzmu li se u obzir antropološka znanja i sociolingvističke značenjske preinake.

Ljudski i zvjerski

Opisi značenja riječi ljudski u rječnicima navode primarno relacijsko značenje, ono što se odnosi na ljude, i sekundarno, vezano uz postupke kojima se što čini svojski, čestito ili plemenito. Dok je relacijsko značenje vrijednosno neutralno (ljudski svijet, ljudsko tijelo), sekundarna i frazeološka značenja riječi samo su pozitivno obilježena, pa su, odnoseći se na samo najuzvišenije odlike vrste i zanemarivši cjelokupni raspon ljudske prirode, stvarnosno nepotpuna. Suosjećanje, plemenitost i razumijevanje kao ono što dolikuje ljudima i što na primjer mislimo kada kažemo postupiti ljudski, ponijeti se ljudski osobine su vezane uz ljude koje su prije iznimne i rijetke, no značajne. Mračna sjena ljudskoga nasilno je, razorno i ubilačko djelovanje koje povijesno prati ljudske postupke, no za to je ustaljen pridjev zvjerski. Zvjerski mučiti, ubiti, premlatiti, napasti, silovati, iživljavati se itd. tek su neki primjeri o kojima svakodnevno saznajemo. Za najperverznije postupke i zlodjela uobičajena je riječ zvjerstvo nastala zastrašnom projekcijom slike zvijeri koja komada svoj plijen u ljudski svijet. Zanimljivo je da se ta restriktivna metafora uopće ne koristi za životinjsko ponašanje, već samo kao atribut za opisivanje ljudskih nedjela, etično obilježen popratnim asocijativnim značenjem koje prati gnušanje i osuda, što zapravo posve izlazi iz okvira životinjskog. Životinjsko ponašanje ne podliježe etičkim procjenama jer su životinje u svojoj biološkoj zadanosti nenamjerno nasilne, pa je pojmu zvjerstvo pridruženo značenje patološki maštovite okrutnosti kakvu može imati samo čovjek. Nije na primjer zabilježeno da se kaže kako su vukovi ili lavovi u lovu počinili teška zvjerstva, iako život divljih zvijeri, naročito kad se o hrani radi, nije baš idiličan. O tome zašto životinje ne čine zvjerstva tumačenje nalazimo u austrijskog etologa Konrada Lorenza. Autorova istraživanja pokazuju da su u životinjskome svijetu, evolucijski, zbog zaštite vlastite vrste, razvijeni tzv. mehanizmi susprezanja koji sprečavaju da biološki dobro opremljeni (zubima, pandžama, kandžama, veličinom, snagom) pripadnici jedne vrste, osim u rijetkim okolnostima, ubijaju svojeg suvrstnika. Kada su u divljini, takve životinje rijetko ozbiljno životno ugrožavaju suvrstnika. U sukobima, poznato je, vuk izlaže svoje grlo jačemu u čoporu i taj ga neće pregristi upravo zbog zaštitnog mehanizma koji služi očuvanju vrste. Stoga je neistinita povijesna izreka da je čovjek čovjeku vuk, jer tada bi slika svijeta bila drukčija. S druge strane, vjekovno narodno promatračko iskustvo potvrđuje i Lorenzovo istraživanje izrekom da vrana vrani oči ne vadi. Jednom se primjedbom Lorenz osvrće i na netočnu tvrdnju nekih antropologa koji smatraju da su naši preci »koji su živjeli od lova na krupnu divljač čovječanstvu ostavili opasno nasljeđe zvjerske prirode« (2004: 95). Ta tvrdnja očito podrazumijeva da je okrutnost osobina imanentna zvijerima, a u ljudskoj vrsti samo atavistička ostavština koja nije svojstvena ljudskoj prirodi, pa se tako metaforički »zalutalim« atributom zvjerski vjekovima obilježavaju najokrutniji ljudski postupci. U nastavku teksta Lorenz zaključuje: »U stvarnosti treba duboko žaliti za time da čovjek nema zvjersku prirodu« (ibid.). Upravo mu zbog toga što kao biološki slabiji nema zaštitne mehanizme susprezanja prema vlastitoj vrsti kakvu imaju one snažnije najveća opasnost prijeti upravo od njega samoga, posebno razvojem i dostupnošću oružja, sve od toljage do atomske bombe.

U Hegelovu poimanju povijesti pojavom samosvijesti nastaje želja za priznatošću, ugledom, dominacijom i moći. Princip individualnosti koji prati razvoj samosvijesti proširio se na identifikaciju pojedinaca s nasilnim skupinama, na primjer u novo doba s nacizmom, mafijom, kukluksovskim klanom, totalitarnim državama i brojnim sličnim načinima udruživanja, sve s istim ciljevima porobljavanja, ponižavanja ili likvidacije svih koji su izvan skupnog identiteta. Ubojstvo, sadizam, ponižavanje i prijezir prema pripadnicima vlastite vrste, radilo se pojedinačno o zločincima, psihopatima ili o legaliziranim institucionalnim oblicima nasilja koje čine države u ratu ili pak o čudovišnom organiziranom masovnom istrebljivanju čitavih naroda i protivničkih skupina – sve je to svojstveno samo ljudima. Ipak, iako je čovjek jedino biće koje ubija pripadnika vlastite vrste, mnogi će izvitopereni postupci biti uvijek automatski popraćeni frazama: spustili su se do životinje, ponašali su se kao životinje.

Rječnički opis riječi ljudski u sekundarnoj figurativnoj uporabi uzima u obzir samo najbolje u ljudima, ono što bi čovjeka u idealnoj projekciji trebalo činiti čovjekom, pa je zato i pragmatično ograničen. Kada bi »službena«, rječnički zabilježena riječ zbiljski obuhvaćala čitav raspon od izvitoperenog do božanskog, tada bi izraz postupiti ljudski, ljudski se ponijeti mogao značiti i ubiti, poniziti ili prevariti. Blagonaklono opravdanje za nepoželjne strane ljudske prirode nalazimo u frazi kojom se pokazuje razumijevanje za sitnije ljudske mane: sve je to ljudski. Pojam zvjerski gotovo se nikada ne koristi u primarnom relacijskom značenju, već prevladava samo sekundarno i figurativno za okrutnost, brutalnost, neljudskost. Riječ pak zvjerstvo samo je metaforički proširena projekcija arhetipski dojmljive slike uspješnog životinjskog lova koja se, posve odriješena od veza sa životinjskim svijetom, odnosi samo na ljudsko nasilno i destruktivno naličje koje nije uključeno u pojam ljudski. Osuda, zgražanje i odbojnost koju pokreće kakav zločin ili nasilje čini to da se, ne mogavši razumski integrirati nepoželjne i podijeljene aspekte svoje prirode, tih strana možda nesvjesno odričemo utječući se upravo pojmu zvjerstvo (može se to psihološki činiti kao poricanje vlastite prirode svaljivanjem »krivnje« na drugu vrstu). Od prapočetaka čovječanstva, prije svakog društvenog ustroja, ubojstvo je opća pojava. Međutim kako »metafore imaju posljedice putem kojih ističu i koherentnima čine neke aspekte našeg iskustva« i kako »pojedina metafora može biti jedini način na koji možemo istaknuti i koherentno organizirati te aspekte svojeg iskustva« (Lakoff – Johnson 2015: 139), metaforički konceptualiziran antagonizam ljudskog i zvjerskog ostao je jedini način prevladavanja shizoidne i paradoksalne dvojnosti ljudske prirode. Tu je podijeljenost izvrsno komentirao antropolog Edgar Morin: »Ubojstvo, koje naizgled žestoko proturječi užasavanju od smrti, jest ljudska danost koja je jednako tako univerzalna kao i to užasavanje. Ono je ljudska danost zato što je čovjek jedina životinja koja ubija pripadnika svoje vrste i kada ga za to ne prisiljava opstanak… Na granicama ničije zemlje ubojstvo, krvlju umrljana putovnica, pojavljuje se kao fenomen koji je u toj mjeri ljudski da ga Biblija, govoreći o Kainovu zločinu, spominje kao prvu činjenicu o zemaljskoj obitelji, a Freud ga vidi kao čin iz kojeg je nastalo čovječanstvo« (2005: 90, 91).

Civilizacija i napredak

Riječ civilizacija pored značenja 1. »ukupnost kulturnih i materijalnih dobara jednog ili grupe naroda« i 2. »razina društvenog, ekonomskog, tehničkog, političkog i kulturnog razvoja ljudskog društva ili njegovih dijelova u nekom razdoblju« odnosi se i na 3. »pojavu društva koje je steklo visoku razinu kulture, stabilnosti, političke tolerancije i životnog standarda« (Anić 2004). Uz definiciju navedena je i hrvatska inačica uljudba, opr. primitivizam, barbarstvo. Tome značenju pripada i pridjev civiliziran (civilizirano ponašanje), prilog civilizirano (ophoditi se civilizirano) i glagol civilizirati (privesti, prizvati civilizaciju, dovesti u stanje civilizacije, (u)činiti da što bude civilizirano) (Anić 2004). Jasno je da bez korektiva koji obuzdavaju barbarsko, primitivno i divlje u ljudima civilizacije ne bi ni bilo. No pogled na povijesnu zbilju i sadašnjost otkriva da se civilizacija u svom idealnom rječničkom opisu nikada zapravo i nije dogodila. Ako je civilizaciji suprotan pojam barbarstvo, očito je da civilizacija kao uljudba teži (u)ljuđivanju, postajanju ljudskim. Što je to trebalo uljuditi, učiniti ljudskim? Naravno, onaj dio ljudske prirode koji se od Deset zapovijedi Božjih do modernih zakonodavstava neuspješno obuzdava. Hrvatska riječ uljudba, gotovo s prizvukom grube prisile, indirektno upućuje na ono što se mora uljuditi – na opasne, razorne i nasilne porive koji se moraju pokoriti kako bi civilizacija doista postala ljudska u idealnome rječničkom smislu. Kada su Mahatmu Gandhia pitali što misli o zapadnoj civilizaciji, lakonski je odgovorio kako misli da bi to mogla biti »dobra ideja«. Međutim povijesni temelji civilizacije počivaju na najokrutnijim zlodjelima pod izlikom »svetih« ciljeva civiliziranja. Tako prema riječima američkog antropologa R. Wrighta: »Washington se zaklinje da predvodi i čuva civilizirani svijet, što je tradicionalni američki izričaj kojim je započelo iskorjenjivanje prvih stanovnika te zemlje« (2014: 34).

Nasilje je neiskorjenjivo jer je, kao Janusovo dvojno lice, iskonsko obilježje ljudske prirode. Zapadna je civilizacija, i ne samo ona, nastojala regulirati ljudsku mračnu stranu, no posve neuspješno. Štoviše, s vremenom su načini kojima se suvrstnici ugrožavaju, muče, porobljavaju i ubijaju postajali sve domišljatiji. Institucionalizirana povijesna masovna pogubljenja i pogromi, spomenimo se samo drevnih majanskih svetišta, inkvizicije, nacističke industrije smrti i tortura novovjekovnih totalitarnih režima, što se maštovitosti tiče, gotovo rutinski zaostaju za morbidnom originalnosti smaknuća koje danas provodi ISIL, uz to objavljujući i snimke na društvenim mrežama.

Pojam civilizacije usko se, asocijativnom navikom, povezuje s pojmom napretka o kojemu, kako stvari stoje, možemo govoriti samo kao o tehnološkom razvoju. Činjenica je da tehnološki razvoj nedvojbeno donosi »napredak« koji u pitanje dovodi opstanak ljudske i svih ostalih vrsta. Dok se definicijske civilizacijske vrijednosti svakodnevno urušavaju, teško je, unatoč sve bržem tehnološkom razvoju, govoriti o ikakvom civilizacijskom napretku. R. Wright, skeptičan spram opstanka ljudske vrste, rezignirano zaključuje: »Na ulazu u Koloseum ili u koncentracijski logor nema nam druge nego da napustimo svaku nadu da je civilizacija sama po sebi jamac moralnog napretka.« Nalazi u spiljama otkrivaju tisućljećima očuvane tragove nasilja, ljudožderstva i ubojstava kakvi etološki i priliče vrsti koja nema spomenute »mehanizme susprezanja«, no opća anihilacija usavršavanjem »naprednog«, neselektivnog oružja masovnog uništenja, kako se vojno hladnokrvno naziva atomsko oružje, teško će ostaviti ikakva traga.

Poimanje napretka kao nečega što je razvijenije, bolje i savršenije dolazi iz prilagodbe iskustveno-promatračkoga geštalta evolucionističkom znanstvenom modelu prema kojemu se viđenje autonomnog, u prirodi potvrđenog razvojnog smjera od jednostavnih prema sve složenijim organizmima konceptualnometaforički primjenjuje i na civilizaciju. Sam formativ riječi napredak i rječnička definicija utjelovljuju tu kulturnoevolucijsku metaforu koja se od doba prosvjetiteljstva održava kao neupitni antropološki mit. Kako rekoše Lakoff i Johnson: »Temeljne vrijednosti neke kulture bit će koherentne s metaforičkim ustrojem temeljnih koncepata u toj kulturi« (2015: 21). Paradoksalno je da su civilizacija i sredstva koja prijete općim uništenjem koherentno obilježena istim kulturološkim konceptom napretka. Moglo bi se reći da smo duboko inficirani tom iluzorno zavodljivom metaforom prema kojoj je ono što vremenski slijedi savršenije, pa je time i bolje. O iskustvenoj osnovi pojma napretka R. Wright jednostavno kaže: »Naša tehnološka kultura ljudski napredak mjeri tehnologijom: batina je bolja od šake, strelica bolja od batine, a metak bolji od strelice. Do tog smo vjerovanja došli posve iskustveno: zato što se ostvarilo« (2014: 13).

O uspješnosti ljudskog »napretka« govore i uobičajeni žargonski izrazi kojima se svakodnevno pridružuju novi primjeri što svjedoče o spomenutoj unutarvrstnoj destruktivnosti: dokusuriti, smaknuti, dokrajčiti, skratiti za glavu, koknuti, pogubiti, ucmekati – samo su češći nazivi iz svakodnevice za ubijanje suvrstnika. Za ubojstvo i samoubojstvo oksfordski rječnik eufemizama navodi »samo« tristotinjak natuknica kojima se slikovito kodiranim, često poetiziranim izrazima, nastoji ublaženo izbjeći izravno imenovanje. Jedan je od morbidnijih izraza među njima likvidacija (od lat. liquor ‘tekućina’). Izvorna asocijacija s vodom, osnovnim tekućim elementom bez kojega nema života, zdravlja i čistoće, sada postaje oznakom za nasilnu smrtonosnu »higijenu« – od pojedinačnih i masovnih likvidacija do povijesnih etničkih čišćenja.

Elita

U Anićevu Rječniku hrvatskoga jezika (2004) uz natuknicu elita stoji odrednica »najistaknutije, najuglednije i najvrednije osobe društva, zajednice, struke itd.« Nezaustavljivim i sve obuhvatnijim moralnim urušavanjem društva koje istiskuje i marginalizira upravo one na koje se ta rječnička odrednica odnosila u nas se u posljednje vrijeme u javnoj komunikaciji ta riječ pretežno rabi za pripadnike skupina koje je na društvenoj ljestvici promaknulo novo vrijeme. U tome šarolikom društvu koje čini novodobnu elitu naći će se tako korumpirani i manje korumpirani političari, novodobni skorojevići, uspješni poduzetnici (pošteni i nepošteni), kriminalci, medijski proizvedene osobe, tzv. celebrity itd. od kojih većina nema ni jednu osobinu sadržanu u izvornoj rječničkoj odrednici, osim one koja ih osvajanjem pozicija u društvu ističe po viđenosti na gradskoj špici, eventima ili u beznačajnim vijestima sve »žućih« tiskovina. Ta novonastala društvena elita okuplja se na elitnim okupljalištima prigodom elitnih događanja (evenata), stanuje u elitnim četvrtima, posjećuje elitne destinacije, ruča u elitnim restoranima, a djeca te elite idu u elitne vrtiće i škole. To su tek neki primjeri svakodnevne uporabe te riječi čije je značenje sada obilježeno preobrazbom primordijalnog teritorijalnog nagona u društveno arivističko zauzimanja položaja. Mladi su već posve usvojili takvo reducirano značenje, a za drugo gotovo i ne znaju. Tako se na učeničkim mrežnim forumima učenici na primjer raspituju »Ide li u gornjogradsku zagrebačku gimnaziju većinom elita (šminkeri)?« Posve je jasno što pod time misle i da od primarnog rječničkog značenja tu nema ni traga. U Wikipedijinu je razvojnome rječniku, koji se neprestano usklađuje s vremenom, opis značenja riječi sociolingvistički dopunjen. Uz opću definiciju uz elita (od lat. eligere ‘birati’) – »dio ljudi, društvenih skupina, ustanova ili društava koja zauzimaju istaknuta ili iznadprosječna mjesta« – dodano je da izraz društvena elita označava kategoriju »osoba u sustavu ili podsustavu koje igraju značajne vodeće uloge zahvaljujući individualnim svojstvima, obrazovanju ili socijalnom položaju«. Dok Wikipedijin rječnik još uzima u obzir individualna svojstva (iako ne piše kakva) i obrazovanje, uvodi i odrednicu socijalnog položaja koja u takvo »društvo« uvodi i osobe bez obzira na stvarno obrazovanje, ugled i istaknutost, kako su to do sada navodili rječnici. Kako su se u elitu probile i osobe s nedvojbeno kriminalnim profilom, postala je upitna i stara poslovica navedena i u Anićevu Rječniku: Tko s đavolom tikve sadi, o glavu mu se obijaju. Malo se kome iz takvog okruženja, uzme li se u obzir zapisano rječničko značenje (tko se udruži s lošom osobom, upada u nevolje), u konačnici dogodi štogod loše. Poslovica i dalje vrijedi za one nevičnije, koji nisu uspjeli doskočiti zakonodavstvu, i za one koji se, iako ne neviniji, pokušavajući nevješto izbjeći zakon, samo nisu dobro snašli. Pod snalaženjem obično se u hrvatskim prilikama misli na probitke koji uvelike nadmašuju uvjete opstanka tradicionalno vezane uz rad.

Radnik, djelatnik… i uhljeb

Negdje od početka 1990-ih godina riječ je radnik, a s njome i slične službenik, namještenik, činovnik, zaposlenik, uposlenik iz uporabe potisnuta riječju djelatnik kojom su zanemareni nazivi pojedinih zanimanja i struka, na primjer liječnik, profesor, umjetnik, bolničar, medicinska sestra, laborant itd. Riječ se rad prvotno istiskuje iz uporabe tih godina zbog ideološke nelagode povezane s onim što se obično naziva prošlim vremenima, a zatim zbog administrativnog ujednačivanja naziva koje ide ukorak sa sve većom birokratizacijom društva.

Danas su pored navedenih svakodnevne i nezaobilazne riječi u javnome hrvatskome diskursu i medijima uhljebiti (se), uhljebljenje, uhljeb. U Anićevim izdanjima Rječnika hrvatskoga jezika uz natuknicu uhljebiti (se) dolazi značenje 1. »omogućiti (si) opstanak, zaradu, zaposliti (se)«, 2. »dati kome dobro radno mjesto bez obzira na to što će raditi«. U Velikom rječniku hrvatskoga standardnog jezika (Jojić (ur.) 2015) u skladu s vremenom opis značenja oprezno zamjenjuje »omogućiti zaradu i dati kome dobro radno mjesto s dati (dobiti) priliku za zaradu«: 1. uhljebiti, »dati kome dobru priliku bez puno rada«, 2. uhljebiti se, »dobiti priliku za zaradu, dobiti posao, dobiti priliku za zaradu bez puno rada«. S obzirom na poznate načine snalaženja u hrvatskome društvu, imajući na umu kolektivno iskustvo o tome kako se stječu takve prilike, dodatna nijansa u opisu značenja uz natuknicu zapravo je eufemizirana varijanta kojom se izbjegava izravni naziv za zloporabu koja potvrđuje i staru izreku da prilika čini lopova.

Internetski Rječnik neologizama bilježi i riječ uhljeb koje kao imenice izvedene iz spomenutih glagola nema u VRH-u bez obzira na proširenu svakodnevnu potvrdu u javnosti: »im. m. koji zarađuje na lagan način, bez mnogo truda, obično se odnosi na zaposlenike čija je plaća iz državnog proračuna« (Muhvić-Dimanovski i dr. 2016). U tom opisu značenja dodane su konotacije sakupljene na temelju općeg (već bijesnog) javnog mnijenja iz izvora koje na stranici navode autori Rječnika. Suzdržanost leksikografa VRH-a vjerojatno je u svezi s oprezom prema sirovom formativu žargonskog podrijetla. Uza službene standardizirane opise značenja u rječnicima stvarnosti možda najbolje odgovara objektivna i nerestriktivna definicija u TV-emisiji Provjereno (3. 11. 2016). Uz radni naslov koji sadrži jednu od bezbrojnih biblijskih parafraza: »Filantropija na hrvatski način – uhljebi bližnjega svoga« novinari, neopterećeni leksikografskim oprezom, iznijeli su točno i bez zadrške kako stvari stoje glede definicije riječi uhljebiti: postaviti na neku stvarnu ili izmišljenu poziciju ili radno mjesto osobu koja često nema stručne i profesionalne kvalifikacije, a na to se mjesto postavlja zbog rodbinske, zavičajne, prijateljske ili stranačke pripadnosti. Dok je VRH u opisu značenja ograničen i nema natuknice za izvedenu imenicu uhljeb, općeproširenu u hrvatskoj svakodnevici, gramatika je nepotkupljiva: ako, gramatički, radnik može raditi, djelatnik može djelovati, što li može uhljeb? Gramatički, uhljeb može biti samo uhljebljen ili pak, učvršćivanjem svoje pozicije, lančano uhljebiti još koga sebi bliskog ili sličnog. Predikatne dopune koja bi se odnosila na ikakav rad subjekta uhljeba, osim spomenutog pasiva koji upućuje na vlastiti sumnjivo stečen »posao«, naprosto nema. Postoji tek gramatičkom prijelaznošću iskazano zapošljavanje novih uhljeba (uhljebiti koga). Teškoće u prevođenju te novotvorenice na koji strani jezik zapravo je čine neprevedivim hrvatskim egzotizmom (nema je ni u jednom standardnom rječniku), sociološkim i jezičnim paradoksom koji kulturološki sadržajno pripada samo prostoru što ga sve više običavamo, preobrazbom deiktičke zamjenice u već ogorčeni kvalifikativ, umjesto našom zemljom nazivati ovom zemljom.

Rad, posao, djelatnost

U Anićevu Rječniku uz natuknicu rad dolazi odrednica: 1. »svrsishodna djelatnost radi postizanja korisnog učinka za zadovoljenje osobnih ili proizvodnih potreba (fizički rad, umni rad, proizvodni rad)«, 2. »obavljanje posla uz naknadu, plaćena djelatnost u okvirima dogovora, ugovora, radnog odnosa i vremena«.

No pragmatično se posao ostvaruje i u frazi nisu tu čista posla (tu ima nešto sumnjivo) koja podrazumijeva ono što, u sve kriminaliziranijem poslovnom svijetu, može značiti kad se kaže obaviti dobar posao, a odnosi se na osobni probitak stečen kojekakvim načinima i sredstvima, sve do toga da iza fraze može stajati štošta – od raznih financijskih zloporaba do plaćenog ubojstva. Dovoljno je »pristojno« da se, ovakvim apstraktnim proširenjem, riječ posao obično ne zamjenjuje riječju rad koja je kulturološki, u kolektivnoj socijalnoj svijesti, odvajkada i još uvijek pozitivno povezana s nečim opipljivim, mukotrpnim, teškim i samoprijegornim. Imati dobro plaćen posao ili sklopiti dobar posao ne znači nužno da se mora nešto raditi. Zapravo je idealan posao svakog zaposlenika onaj pri kojemu se ne mora baš naprezati. U Americi postoji situacijski izraz look busy kao prešutni naputak zaposlenicima da se prave zaokupljeni poslom dok ne rade zapravo ništa (postoji i dijaloški vic koji kruži hrvatskim portalima: A) Što radiš? B) Ništa. A) Pa to si radio i jučer! B) Da, ali nisam završio).

Jedino se stvaralački rad i hobiji kao nešto što čovjeka ispunjava i veseli povezuju sa zadovoljstvom i srećom kako je sadržano i u izreci Ako radiš što voliš, nikada nećeš raditi. Taj naizgledni paradoks podrazumijeva bolju inačicu stereotipne martirijske predodžbe o radu koji se od izgona iz raja najčešće doživljava kao kazna, nešto što se nevoljko, u znoju lica svoga, mora odraditi kao nužno zlo. Takva kazna, koja je propisana zakonom za sitnija kaznena djela i za ne baš sitni poslovni kriminal, isto se s mukom odrađuje, u zatvoru ili na slobodi, i kao »društveno koristan rad«, makar ta društvena korist može biti samo simbolično guljenje krumpira ili cijepanje drva za potrebe zatvorske zajednice otvorenog tipa. Isticanje napora i mukotrpnosti koja prati rad nalazimo i u formuli radni ručak što ga sudionici, eto, ne mogu u miru ni pojesti preopterećeni radnim dogovorima na kojima se često sklapaju osobno unosni poslovi. Međutim držimo li se rječničke definicije, posebno 1. dijela odrednice, mora se priznati da su i kriminalne radnje, svugdje i svakodnevno, rad, tj. »svrsishodna djelatnost radi korisnog učinka za zadovoljenje osobnih… potreba« pri čemu »radnici« ulažu još i dodatni napor u oprez kako ne bi bili otkriveni. Na višem stupnju rječničke apstrakcije od riječi rad riječi su djelo, djelatnost koje, zbog toga što ne moraju nužno imati društveno pozitivne konotacije kakve ima riječ rad, obuhvaćaju svekoliku ljudsku djelatnost – od najviših stvaralačkih postignuća (umjetničko djelo, životno djelo) preko priređivanja raznih psina u životnoj svakodnevici (to je njegovo djelo) do pravnog termina kazneno djelo koji se zapravo odnosi na mračna ljudska (ne)djela: nasilje, pronevjere, ubojstva itd., pri čemu se može biti, ima li policijske i pravne volje, i uhvaćen na djelu.

No svijet se mijenja, pa se tako i izreke i poslovice u novim prilikama preinačuju te nisu više prostorno-vremenski sveobuhvatne. Uporedo s neoliberalnim posthumanističkim okružjem kada nastaju novi odnosi u svijetu rada mijenja se i stara izreka Tko radi, ne boji se gladi. Poigravanje starom poslovicom u hrvatskom grafitu Tko radi ne sjedi u vladi (v. Nosić 2014) pokazuje viđenje javnog mnijenja s obzirom na odnos rada i političkog djelovanja. Suvišno bi bilo objašnjavati zašto, jer da je u stvarnosti tako, svima je poznato. K tome, već i zbog brojnih radnika koji u Hrvatskoj ne dobivaju zasluženu plaću, navedeni značenjski opisi rada iz rječnika nisu u skladu ni s našim prilikama ni s globalnom protuljudskom stvarnosti u kojoj sve više ljudi bijednom plaćom jedva podmiruje osnovne životne potrebe.

Zaključak

Leksikografski opisi značenja riječi odabranih za ovaj članak ograničeni su i suženi s obzirom na spoznajno-iskustvene dosege i društvene okolnosti kojima se odnosna značenja neprestano dopunjuju, proširuju ili posve mijenjaju ukorak s mijenama koje donose iskušenja svakodnevnog života, znanstvene spoznaje te novi svjetonazorski i sociološki uzori. Razumljivo je da ih leksikografija teško može slijediti, pa rječnički opisi i ne sadrže cjelokupno znanje i iskustvo. Istodobno sa značenjem nekih riječi u značenjskoj im jezgri leži i prikrivena suprotnost, što je jezična potvrda starogrčke ideje o enantiodromiji – univerzalnom zakonu po kojem sve što postoji prelazi u vlastitu suprotnost. Pojam ljudskog prikriva tako protuljudski sadržaj; pojam civilizacije pogubne stranputice napretka; pojam rada lagodno utočište lijenčina; izvrsnost najviših umnih, znanstvenih i umjetničkih dosega ustupa mjesto ispraznosti novih elita. Zbilja sama po sebi nije proturječna jer je cjelovita, pa naizgled paradoksalno sadrži i činjenice koje postaju vlastita suprotnost. One zbunjuju samo kada su izvan cjeline – kada definicijama ograničimo stvarnost. Iz rječničkih proturječja nema izlaza, jer su umnom ustroju koji ih i stvara svojstvene ograničene prosudbe. No uhodanim rječničkim opisima istodobno je istovrijedna empirijsko-fenomenološka činjenica da je svijet bez interpretacija takav kakav zapravo jest. Prema riječima Lakoffa i Johnsona: »Fizički je svijet to što jest. Kulture su to što jesu. Ljudi su to što jesu« (2015: 159). Stoga bi, u korist cjelovitijeg uvida u značenja, valjalo pozornije pratiti odnos rječničkih opisa značenja i trajno promjenljive stvarnosti.

Literatura

  • Anić, Vladimir. 2004. Veliki rječnik hrvatskoga jezika. Zagreb: Novi Liber.
  • Holder, R. W. 2003. A Dictionary of Euphemisms. How Not To Say What You Mean. Oxford: Oxford University Press.
  • Jojić, Ljiljana (ur.) 2015. Veliki rječnik hrvatskoga standardnog jezika. Zagreb: Školska knjiga.
  • Lakoff, George – Mark Johnson. 2015. Metafore koje život znače. Prev. Anera Ryznar. Zagreb: Disput.
  • Lorenz, Konrad. 2004. Takozvano zlo: Prirodoslovni korijeni agresivnosti. Prev. Sandra Markota Sever. Zagreb: Algoritam.
  • Morin, Edgar. 2005. Čovjek i smrt. Prev. Branka Paunović. Zagreb: Scarabeus naklada.
  • Muhvić-Dimanovski, Vesna – Anita Skelin-Horvat – Diana Hriberski. 2016. Rječnik neologizama u hrvatskome jeziku.
  • Nosić, Vesna. 2014. Suvremeni tekstualni grafiti – vježbe. Croatica et Slavica Iadertina, Zadar, X/2: 437–453.
  • Wright, Ronald. 2014. Kratka povijest napretka. Prev. Irena Miličić i Lidija Bernardić. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk.