Biblioteka

Edita Hercigonja-Mikšik: Ogledi o jeziku ljudskome i protuljudskome

Heideggerova »kaza« i jezična potraga Anke Žagar

Forum, Zagreb, LI (2012), knj. LXXXIV, br. 7–9, str. 959–977.

Ono što je od osvita zapadnog mišljenja duboko mišljeno o jeziku, ono najpoticajnije, spjevano je u pjevanju o njemu.

(M. Heidegger)

U prvom od četiriju predavanja objavljenih u hrvatskome izdanju pod naslovom Na putu k jeziku Martin Heidegger nadilazi utvrđene okvire gramatičko-logičkih, jezično-filozofskih i jezikoslovnih predodžaba o jeziku koje su, kako reče, vjekovima ostale uglavnom istima »premda su se spoznaje o jeziku neprestano umnažale i mijenjale« (2009: 13). Od početaka zapadne filozofije sve do suvremenih lingvističkih teorija kojima on, dakako, ne odriče opravdanost i točnost, jer se u njima napokon stječu »sva pitanja koja prate opis i raspravljanje jezičnih pojava«, uglavnom su obuhvaćena tri osnovna aspekta jezičnosti: »iskazivanje unutarnjih čovjekovih ćuti« (izražavanje), »slikovno-pojmovno prikazivanje« (imenovanje) i »ljudska djelatnost« (komunikacija). Međutim ti aspekti »potpuno ispuštaju iz vida najstariji bitni značaj jezika« (ibid.), što je njegova iskonska odrednica i filozofska konstanta koja se kao tvrdnja neprestano ponavlja u Heideggerovim predavanjima – da »jezik govori«. To »govorenje« jezika sasvim je izvan jezično-funkcionalnog službovanja i ono se ispunjava u »čisto govorenom… u njemu skriva« kao ono što je »u sebi samom začinjajuće« (ibid.). Govorenje jezika treba misliti iz njega samog, ono nije samo imenovanje jer »imenovanje ne podjeljuje naslov, ne rabi riječ, nego zove u riječ« (ibid.), poziva stvari da dođu iz odsutnosti u prisutnost bitka koji se najpotpunije otkriva u jezičnoj pokazujućoj funkciji, u jeziku kao kazi. Služimo se jezikom i zaboravljamo osluškivati njegovo kazivanje, ono što iz njega kao odjek zaboravljene biti progovara. Da bismo čuli taj govor, posebno ako se radi o pjesništvu, moramo zaboraviti smisao i značenje. Naime neizreciva se bit jezika iskazuje njegovom kazom, neobuhvatna je samom riječju – znakom, ona se, jer se ne odnosi samo na ustaljene sintaktičko-gramatičke i leksičke odnose, umrežena u neočekivana povezivanja unutar pjesničke cjeline na stalnom putu k jeziku, pojavljuje uvijek kao nedovršena. U hajdegerovskom vraćanju izvorima jezika kazati znači pustiti jezik da govori: »pustiti da se pokaže, pojavi, vidi i čuje« (Heidegger 2009: 236), jer smo jedino tako »pozvani govoriti iz njegove biti« (ibid.). Za Heideggera je tako bit jezika događajni jezik biti, a ono što je pokazano kazom »ne temelji se ni na kakvu znaku, nego svi znaci potječu iz pokazivanja u području kojega i za ciljeve kojega oni mogu biti znaci« (2009: 237). Spomenimo usput da se i u etimološkim tragovima riječi kaza (grč. tekmor, got. teihan, stvnjem. zeigon) nazrijeva podrijetlo jezika u predverbalnoj deiktičkoj fazi koja razvojno prerasta u pojmovni jezik, na što upućuje i Cassirer u svojoj Filozofiji simboličkih oblika.

Neodvojivost pitanja o bitku od pitanja o biti jezika kojim se o bitku misli i govori od početaka je zapadne filozofije povezala niz filozofa – od Parmenida, Heraklita, Nietzschea do Heideggera i Wittgensteina – u prepoznatljivo zajedništvo s pjesnicima »koji misle«, kako reče Heidegger, »bez znanosti i filozofije« – Hölderlinom, Traklom, S. Georgeom, Rilkeom, Goetheom… Takvo plodno susjedstvo pjesništva i mišljenja bitka u novovjekovnoj je filozofiji posebno razmatrano u Heideggerovim predavanjima i zapisima čiji je filozofski izraz, posebno u kasnoj fazi, osebujno prilagođen njegovoj ideji o prijelaznom mišljenju (od jezika bića prema iskonskom nepostvarenom jeziku bitka) i fenomenološki preobražen u skladu s pronalaženjem posve novog jezika nastalog na izlasku iz zaborava bitka (v. Kordić: 2010: 148). Reakcije filozofskih suvremenika na njegov način mišljenja i pisanja pokazale su međutim da »nije nužno da budete militantni analitički filozof ili školovani logičar da biste zaprepašteno, zabavljeno ili agresivno mogli ustvrditi koliko je stil mišljenja i pisanja kasnog Heideggera beskrajno udaljen od svih standarda govora koji se može argumentativno kontrolirati« (Hörisch 2007: 53). Koliko god ga takav način udaljio od filozofskih suvremenika (posebno su njime bili iritirani Carnap, Quine i Wittgenstein), makar njegovo mišljenje smatrali »pomahnitalim« (ibid.), nepobitnom ostaje činjenica da ni pjesnici ni filozofi zapravo ne gospodare jezikom, već »štoviše njih jezik opsjeda i posjeduje« (Hörisch 2007: 52), pa se kad-tad moraju suočiti s njegovim granicama, što je uza svu analitičku trezvenost i ustrajnost na kraju priznao i Wittgenstein priznajući da »razum nasrćući na granice jezika dobiva čvoruge« (1998: 48). Poznato je da je Wittgenstein, taj strogi logični atomist, »strastveni skeptik«, »semantički policajac« (kako su ga neki nazivali) na kraju svog čuvenog Tractatusa konačno kao »šutljivi mistik« morao priznati: »O čemu se ne može govoriti, o tome se mora šutjeti.«

Heideggerovi filozofski pojmovi i mjestimice poetizirani stil uvode nove načine jezičnog snalaženja na putu povratka zaboravljenom bitku naznačujući put iz jezika zamućenog povijesno uznapredovalim i sve obuhvatnijim postvarenjem svijesti koja se ogleda u deontologiziranom jeziku sve udaljenijem od izvorne stopljenosti jezika i bitka u logosu. U mnogim tekstovima Heidegger upućuje na pjesnički jezik (na primjer Hölderlinov, Traklov, Rilkeov, Stefana Georgea), na njihovo ne-postvareno, raskrivajuće govorenje kojim ti pjesnici čine nešto »doslovce iskonsko: oni puštaju da ono odsutno bude prisutno« (Hörisch 2007: 53) privodeći nedohvatnu i neizrecivu zbilju u jezik.

Pjesnička je cjelina, mogli bismo tako reći, »kazujući« događaj u kojem se »bit jezika najpotpunije otkriva kao jezik biti« (Heidegger 2009: 160), pa ono što se može reći za bitak odnosi se također i na jezik ukorijenjen u bitku na što u svojem cjelovitom spisu o Heideggeru upućuje i Ivan Kordić: »Bitak se, naime, u njegovoj vremenitosti i stalnoj promjenljivosti kazuje, izriče i pokazuje bez nekog fiksiranog definiranja i uokvirivanja u neupitne iskaze. Stoga mišljenja bitka ne može biti bez mišljenja jezika. Pritom je osobito važno da se jezik govorenjem o jeziku ne pretvori u neki predmet, da se ne objektivira. Pri govorenju o jeziku smije, naime, i treba postojati samo »govorenje o govoru«, koje je »pozvano od njegove biti i prema njoj upućeno«, mora počinjati i završavati naslućivanjem njegove tajnovite i zagonetne biti, a ne njezinim definiranjem« (2010:147).

Na sličnom se tragu temeljne preobrazbe pjesničkog jezika u pronalaženju novog jezika za vlastito kazivanje »događaja bitka« u suglasju s Heideggerom i u istom pjesničko-misaonom krugu našla i naša pjesnikinja Anka Žagar kao sudionica spomenutog zajedništva. Anka Žagar progovara majstorski takvim tajnovito začinjajućim neobjektiviranim jezikom kaze kojega je usput, ali posve, što se vidi iz magijski intoniranog imperativa, metapoetički svjesna:

neka samo u sebi oriječi se
čist sluh, ni od čega tkanje
ples tih, stih

(Žagar 1990: 56)

U tim se stihovima o samozačinjajućem metaforičko-sinestezijskom tkanju pjesničkog teksta kao stihovnog plesa čistim sluhom približila osluškivanju prariječi – logosa što se zaboravljen čuje iz gotovo šamanski šaptavog obrednog ritma praćenog ponavljanim strujnikom.

Poetski je govor u postmoderni potpuno zaokupljen samim sobom, što tako neodoljivo podsjeća na Novalisov komentar iz njegova Monologa u kojem je kao daleki kronološki i pjesnički prethodnik tog razdoblja još davne 1798. godine vizionarski slutio da je potraga za smislom i značenjem tek »puka i smiješna zabluda«, jer »nitko nije svjestan upravo osebujnosti jezika da ga zanima samo on sam. Zato je on tako krasna i plodna tajna – da kada netko govori samo da bi govorio izgovara upravo najdivnije, najoriginalnije istine« (Hörisch 2007: 68).

Interpretacije postmodernističke poezije, kojoj poetički pripada i A. Žagar, još uvijek kao i sama ta poezija ne mogu ipak zanemariti kolebanja u pristupu jeziku koji »ima svoju burnu jezgru… u dvostrukoj funkciji« (Hörisch 2007: 69), heteroreferencijalnoj i autoreferencijalnoj, kao izrazu plodne krize koja se prelama kroz istodobnu stvaralačku potrebu za izricanjem i imenovanjem, no često završava u hermetičnoj samodostatnosti jezičnih igara označitelja bez pjesničke volje da se živim jezikom poveže sa zbiljom. Na to da se heteroreferencijalna usmjerenost na svijet i autoreferencijalna autorska zaokupljenost tekstom ne isključuju, tj. da su i svijet i tekst dio istog univerzuma, kritičko-esejistički je upozorio Miroslav Mićanović, i sam autopoetički zaokupljen vlastitim pjesničkim jezikom:

Priznavanje teksta kao svijeta nije nešto što tekstu daje veću legitimnost ili svijetu oduzima na veličini, misteriju i značenju već je to otkrivanje znakovnoga karaktera i jednoga i drugoga, njihove međusobne upućenosti, potreba ljudskoga duha (subjekta) da odredi svoje mjesto u svijetu znakova, da pokuša otkriti svoju istinu. Istinu koja ne bi bila apsolutna i zauvijek dana već je relativna, pojedinačna i neprekidno se doseže, gdje je, vjerojatno, dosegnuto vrlo brzo narušeno jer je odvođeno u novi okvir, kontekst. (Mićanović 1988: 359)

Upravo su se u stihu Anke Žagar u kojem je nebo još duboko nezavisna rečenica (Stišavanje izvora: 88), povezani medijalnim pojmom »nezavisno« koji jednako atribuira i red znakova i poredak svijeta kao stanja stvari, svijet i tekst našli u kontekstu neobičnog metaforičkog suglasja.

Ako se uopće može govoriti o tematskoj i poetičkoj određenosti u pjesništvu Anke Žagar, onda je to prije svega stalna zaokupljenost vlastitim pjesničkim jezikom koji sam govori, koji se, posve nestalan, uvijek iznova čas stvara, čas rastvara, istražuje i pomiče vlastite granice u neiscrpnoj igri preosmišljavanja i preoblikovanja krhotina koje su ostale nakon njezina razornog pohoda na granice konvencionalnog jezika iza čega je interpretacijama dostupna ostala skršena sintaktička disciplina i riječi izbavljene iz konceptualnih krletki, nastambi, kakvim je grubljim metaforama, naznakama kojih se želi osloboditi od uobičajenih jezično-misaonih predodžbenih matrica, naznačila svoju »intuitivnu poetiku« (K. Bagić). Ponajprije svjesna ograničenosti jezika kao pjesničke tvari u svome će pjesničkome manifestu u pjesmi »Zagrljaj« reći:

riječi su u nastambama su riječi su
životinje nepripitomljene njegove
u zoološkom vrtu u željeznu rječniku
neutješno neutješno

(Žagar 1996: 46)

Sublimiranijim inačicama obilježit će ona svoje nestalno prebivalište odnosom prema vlastitim riječima kao krhkim ladicama ili školjkama, čime si metaforički pomaže izreći prolaznu uhvaćenost u jezično-predodžbene znakovne zamke koje joj se u stalnom neizvjesnom propitkivanju o vlastitoj jezičnoj moći-nemoći nježnije podmeću u metajezičnom dijalogu s vlastitim pjesničkim govorom. Iz sraza i razmjene tih dviju jezičnih razina, one opće, službovne, i opažanja o svom jeziku koji se snalazi u takvome zatečenom općeuporabnom nadničarenju kao jezik u fušu, kako sama nonšalatno, usputno u stihu nabacuje, između bijega iz nastambi i za kratkog prebivanja u krhkim ladicama, proizlazi sva intrigantnost i »igrovitost« (Benčić Rimay 2005: 255) njezine poetski i poetički nezavršene pustolovine. U kritičkim opažanjima i interpretacijama poezije A. Žagar često se spominje »jezično iskustvo«. To iskustvo ona stječe baš u punom smislu Heideggerove misli o stjecanju iskustva s jezikom kao pućenja prema onome što čini mogućim da iskustvo s jezikom govori iz njega sama (Heidegger 2009: 145). Puteći se tako prema onome što nepredvidljivo i čudesno čini mogućim da samom biti »jezika koji govori« takne, makar izdaleka i ovlaš »nešto što nas ide, privlači… tišti ili oduševljava, a za što ne nalazimo pravu riječ« (ibid.), poezija A. Žagar neprestano se iznova obnavlja iz rascjepa dviju poetika u kojima je, kako reče sjajno Z. Mrkonjić, pjesnik takve vokacije u dilemi »da odbije govoriti ili da govor izmisli« (Benčić Rimay 2005: 257). Tematska je okosnica njezine poezije zapis o prepuštanju, žaljenju, oduševljenju, odustajanju, milosti i upitnosti – svemu što joj se događa kao pjesnikinji koja se na putu k jeziku njime uvijek virtuozno služi, čak i kada zamuckuje, pa i onda kada dalje ne zna kako što reći:

zaustavit ću ovo stablo
zapisat ću ga
kao hranu
što je ljepše
ali danas više ne proizvode
takve riječi
da plamen liže
odozdo prema gore, samo tako

(Žagar 1987: 93)

Kako dakle, često se pita, imenovati izmičući bivstveni događaj za koji ne postoje određene riječi?

Na jednom mjestu u Nebnicama, nakon sraza s nepoznatim, suočena s nemoći imenovanja, reći će Žagar ponešto o prepuštanju vlastitog pjesničkog govora, čas prevrtljivom čas bezimenom autonomnom tijeku živog jezika u nastajanju: potiho tako odlaziš teći ono što ne možeš izgovoriti. Značenjska je kontekstualizacija govora o nepoznatom i još neizrečenom kao nedovršena semioza kod Žagar, moglo bi se reći, »transreferencijalna«, obilježena odlikama tečenja, rasta, leta, hoda… pa ne govori ni o čemu određenom, već često naprosto zastaje u stihovnom upitu kao npr. u stihu može li se izgovoriti ono što još raste, kada traga za bivstveno događajnim izrazom za koji u jeziku nema znaka. Takav je pjesnički izraz zapravo na putu povratka od imena prema datosti, jezik prijelaznog mišljenja: od jezika tu-bitka prema izvornom jeziku bitka koji se u njezinoj poeziji hajdegerovski događa kao kaza.

Iako je u većinu njezinih pjesama utkana autopoetička refleksija, bilo jasno iskazana upitom bilo implicitno skrivena, šifrirana u tekstu, istodobno s konstantom propitkivanja dosega i smisla vlastitog pjesničkog govora uhvaćenog u metafore nastambi, lađica, školjki »putujućeg jezika« (Benčić Rimay 2005: 259), većina pjesama u podlozi sadrži heraklitovsko ontološko pitanje koje bi se moglo sažeti u stihu: Zašto ovo sve kad kažem, leti. Štoviše čini se da je pojačan autopoetički interes upravo simptom stalne potrage za autorskim, ontološki primjerenijim jezikom. Tumačenje takvog poetskog diskursa teško se može postići samo jednokratnim čitanjem neke od zbirki, poneke pjesme ili pojedinog naizgled razumljivog stiha koji bi se, eto, na kratku, površnu radost čitatelja, kako-tako mogao uklopiti u donekle prepoznatljiv općegramatički sustav i semantičku stabilnost te iz toga mogao primjereno razumijevati. Mogući lingvističko-poetički pokušaji pronicanja njezina teksta nisu dostatno obuhvatni, pa tek jednostrano, sa stajališta određenog stilskog smjera i poetički aktualno probojne kritičarske orijentacije prilaze cjelini njezine izvanredne pjesničke osobnosti. Kako smo čitajući bilo kakav tekst uvijek izloženi »predrasudnoj strukturi razumijevanja« (Hörisch 2007: 106), ne čudi što kritika u traženju kakvog-takvog interpretacijskog okvira njezinu poeziju uglavnom smješta u konkretizam, što svakako jednoznačno ne određuje njezino cjelokupno pjesništvo. U nadahnutom eseju o poeziji Anke Žagar Tea Benčić Rimay ističe njezinu jedinstvenu nedohvatnost:

Kod Anke Žagar radi se o spontanim podražajima sveukupnosti jednog autonomnog pjesničkog svijeta koji, čak i da nije spontan, čak i da je konstrukcija, izgleda kao plod fantastične stvaralačke igre u kojoj se izmjenjuju različiti kutevi ispisa koji vrtlože nova i nova značenja, a potiču iz jedne glave i jednog pera, vođene procesima asocijacija jedinstvenog autorstva. (Benčić Rimay 2005: 256)

Za razumijevanje usmjerenosti prema »sveukupnosti autonomnog pjesničkog svijeta«, koja se ne uklapa ni u jedan pravac, može koristiti Heideggerova misao kad spominje, naoko impresionistički, mjesto pjesme u kojem se stječe, skuplja i čuva sveopći dojam o nečijem pjesništvu, naime:

Svaki pjesnik pjeva samo iz jedne jedine pjesme, međutim… Ta pjesma nekog pjesnika ostaje neizgovorenom. Ni jedna od pojedinačnih pjesama, ni one sve skupa, ne kažu sve. Pa, ipak, svako pjesništvo govori iz cjeline te jedne pjesme i svaki put kazuje nju. Iz mjesta pjesme širi se val s kojim se kazivanje uvijek puti kao pjesničko… Mjesto pjesme skriva kao izvor vala koji se širi prikrivenu bit onoga što se metafizičko-estetičkom predstavljanju može pokazati ponajprije kao ritam. (Heidegger 2009: 35)

O pjesništvu Anke Žagar dobro je, gotovo nužno, govoriti iz cjeline njezina pjesništva koje se izvorno, nakon svih pristajanja na kontekstno uvjetovane prisile i konkretizacije, prije svega metapoetički odnosi prema vlastitoj nad-pjesmi, nikad napisanoj i izgovorenoj, više nego prema svakoj pojedinačnoj. Ta je cjelina, pustimo navolju malo stvarnosnoj usporedbi, kao paukova mreža prostom prvotnom pogledu gotovo nevidljiva, sve dok se ne orosi ili se u nju ne uhvati kakva muha pa zatim odjednom zatitra po cijelom svome tkanju sve do središta, i tek je tada čitavu ugledamo. Tako o kohezijskim silnicama cjelovitosti nad-pjesme sama kaže:

– zamišljaj. tvoja pjesma je srodnica
samo su joj krila malo šira i srce
ima oko sredice pribodeno. da se
ne razleti

(Žagar 1987: 96)

Smisao nad-pjesme proizlazi iz nevidljive dinamične cjeline u kojoj je materija riječi (znakova) čvrsto isprepletena s njihovim proširenim značenjskim poljima, njihovim smisaonim preobrazbama, sa zvukovnim i ritmičko-melodijskim potencijalom riječi čiji se suodnosi u obuhvatnoj, nelinearnoj recepciji estetički očituju kao pjesnički tekst. Sinkronicitet gradbeno-jezičnog materijala i onog što nakon svih preoblika i preosmišljavanja ostaje u recepciji jedinstvenog pjesničkog svijeta kao kaza istodobno se uprisućuje u cjelovitosti njezina pjesništva. Središnje mjesto njezine nad-pjesme možemo slutiti nakon mnogih ponovljenih čitanja svih zbirki, iz udaljenoga, sveprisutnog ritmičkog zvuka, pa čak i iz samo jednog samotno izdvojenog stiha, da se bolje čuje, stiha o šumu dušine nigdine iz kojeg hologramski odjekuje mjesto pjesme kao začinjanje u ritmu transcedentalnog metafizičko-estetskog izvorišta kojemu se, s uvijek prisutnom refleksijom o tihom i bezobličnom pjesničkom prapočelu, uvijek vraća. Paradoksalni stih šum dušine nigdine, pustimo li mu se doživljajno, zvuči kao odjek koji odzvanja iz spomenutog zagonetnog prapočetnog zvuka i širi se stihom u gotovo šamanskom ritmu. Aliteracijsko ponavljanje glasa š, zajedničkog šumu i duši, asocira na nečujni bijeli šum koji dopire iz tišinine nigdine kao iz mjesta pjesme i u blizini se s gradbenim sufiksom -ina povezuje sa stabilnim mjestom pripadanja i mjesta bivanja kao duš-ina nigd-ina. Ta zvučna aluzija iz bezdimenzionalnog, svemogućeg i svesmjernog mjesta nad-pjesmine svugdine i nigdine ima izomorfemske paralele u obilježavanju dimenzija vis-ine, dub-ine, šir-ine te se sinkrono širi eteričnom košuljicom stiha, čuje iz nastambi, iz školjki riječi kao pratnja koja prethodi porivu semantičke znatiželje za tumačenjem poetskog diskursa. Semantički sadržaji sufiksa koji upućuju na stvarnosno značenje kategorija pripadanja i mjesta bivanja projiciranih u gramatičko-tvorbeni jezični ustroj samo prate zvuk nad-pjesme, a za recepciju ideje o nad-pjesmi njihovo je ponavljanje bitnije od samog značenja koje ti sufiksi sadrže. U stihu šum dušine nigdine samo govorenje imenuje drugačije, štoviše bitna je prepoznatljivost, a ne značenje, jer jeka značenja nema. Imenovanje se, kako reče Heidegger, govoreći o biti pjesništva, ne pridružuje samo »predočenim, poznatim predmetima i procesima« – pa ni onim nepoznatim i nepredočivim – kao što su nigdina i svugdina iz Ankina poetskog leksika – mogli bismo dodati. »Ne. Imenovanje ne podaruje naslov, ne rabi riječi nego zove u riječ. Imenovanje zove.« U Heideggera taj zov kao metafizičko-estetička srž poezije dolazi iz nepomičnog zvučanja i glašenja »sabirućeg zvona tišine« koje nije »nipošto nešto bezglasno« (Heidegger 2009: 19), već ispunjava svoju bit »stjecanjem utihe što smiruje zapuh širine u sklop zovuće kaze« (2009: 139) kao govorenje iz tišine. U Žagar je to tišinina nigdina, kišina tišina… U pjesmi je kao neki novi element sadržan i taj zov kao bivstvena snaga jezika kojom dovodi u prisutnost cjelovitost nečijeg pjesništva, obuhvaća njegovu nedohvatnu svedimenzionalnost i zapravo ga transcendira:

pjesma nije od riječi, od sebe same je
kao što i ti nisi od kosti i titrava mesa
nego od tebe je
stvarni zavežljaj tebe

(Žagar 1992: 92)

Na prvi pogled posve autopoetički usmjerena ona je u svome hodu prema jeziku, uza silni poriv da stvori samo svoj jezik i uza sve prepreke što se obijaju o same granica izrecivosti, u neprestanom dosluhu s izvorom vlastitog pjesničkog izraza u samoj biti jezika kojemu se uvijek iznova vraća, ali koji joj se neprestano uskraćuje. Njezina je poezija bijeli odron iz šuma, koji još nije riječ, a sve riječi potencijalno sadrži kao što i bijelo svjetlo, koje još nije boja, uključuje čitav spektar, stalni povratak nečemu što je nazvala prenatalno stanje nerođene pjesme. Ta pjesma u neprestanom nastajanju dolazi iz nigdine, stišanog izvora, zagonetnog koana u kojem već postoji pjesma bez riječi, ali riječima neće biti ako negdje već nije.

»Pjesma bez riječi« svakako je paradoks, ali paradoks nije samo logička zamka već zapravo jezično posustajanje pred obuhvatnošću bivstvenih suprotnosti koje se ne mogu lagodno smjestiti u »nastambe« konceptualnog kategorijsko-relacijskog ustroja. Recepcija poetskog iskaza nemoguća je bez nediskurzivnih pristupa paradoksu kao načelu koje pjesnički i ontološki stvarnije (u tome je istinsko pjesništvo bliže stvarnosti od diskurzivno-analitičkog pristupa) iskazuje stvarnosne odnose neuvjetovane logičkom adekvacijom i semantičkom spojidbenošću. Nešto što je s diskurzivne razine očita logička pogreška pjesnički je obuhvatan pogled koji podnosi sve suprotnosti, dihotomije, sve rezove logičke isključivosti, a za to je potreban transcendentalni odmak. Tako je u »Igračkama svetog Franje« dječjom sintaksom ustihovljeno njezino prisjećanje:

i moj brat kad je bio malen
napisao je u zadaći da je vjeverica
međusobno trčala po granama

(Žagar 1987: 92)

Dječja primjedba o vjeverici koja je »međusobno trčala« viši je vid zamjedbe za koju ne postoji adekvatan izraz u konvencionalnom jezičnom ustroju. Takva zamjedba dolazi iz više svijesti zora tijela u prostoru i vremenu koja s perceptivno povišene razine istodobno zamjećuje i odjednom vidi tijelo u njegovoj četverodimenzionalnoj projekciji kao bezbrojni niz trenutaka povezanih brzim gibanjima u prostoru, što se iz te perspektive doživljava kao »vremensko tijelo« okretne, zaigrane vjeverice. Svatko tko je vidio vjevericu u pokretu, mogao je steći dojam da je jedva može slijediti te da vrtložni hitri pokreti zapravo ostavljaju dojam mnoštvenog, a ne pojedinačnog kretanja. Upravo iz te više zamjedbe semantički nespojidbena primjedba o »međusobnom trčanju« vjeverice dobiva sasvim novi spoznajni smisao. Nešto što je, naizgled, logičko-značenjska pogreška samo pokazuje da za takvu zamjedbenu obuhvatnost nema konvencionalnog izraza. Slične primjere paralogičnih odmaka i proboja koji proizlaze iz nadilaženja uobičajenog osjetilnog kapaciteta i očituju se kao novi poredak poimanja te stavljaju kauzalno mišljenje na kušnju nalazimo na više mjesta u poeziji A. Žagar. Npr. u sličnim ustihovljenim zamjedbama o položajima tijela u prostoru i vremenu: ušla je sa svih strana / u vodu koja sa svih strana / osamljuje te, hoće se sjetiti, ili: i kao dijete je govorilo / sa svih strana / pljuštalo kao kiša, i dalje: I ruka mi je, uvis pala: odakle se rađaju mrtvi.

K. Bagić u studiji o poeziji A. Žagar, pozivajući se na Jakobsona, navodi da »gramatička struktura, dakle, u znatnoj mjeri implicira semantiku izgovorenog: čovjek kaže ono što hoće njegov jezik, a da toga nije svjestan. Izaći iz okvira gramatike znači i pronaći novu semantiku« (1994: 104). U autopoetičkim slojevima, koji dominiraju poezijom Anke Žagar, istodobno je, paradoksalno, prisutno plodno odustajanje od jezika istovremeno s putem prema njemu, poricanje vladanja jezikom kojeg je ona službenica, kako se na više mjesta sama naziva. Taj jezik preživljava uvijek iznova, iz stiha u stih, posvemašnji sintaktičko-semantički slom ne samo kao svojevoljni ludističko-konkretistički kapric već kao izraz nemoći bića koje govori da konvencionalnim jezično-logičkim strukturama iskaže odmake proizašle iz vlastitog uvida u zbilju zastrtu koprenom jezičnih oblika i odlika. Gotovo će zavapiti: bijelo gdje si prije sebe bilo. Gorak je primjer nezadovoljstva vlastitim jezikom crna metatekstualna alegorija u pjesmi »Ispričnica« kada tu nemoć iskazuje gotovo očajnički:

kalala sam mrtvu kokoš na hitroj vodi i

(Žagar 1987: 80)

Elementi poetike poricanja javljaju se u svim njezinim zbirkama, bilo kao rubna usputna pitanja, komentari o onome što je upravo napisala ili baš piše, bilo u samom izrazu, u njegovim metatekstnim slojevima i metaforama te u povremenom prepuštanju posvemašnjoj logomahiji u naletima zamuckujućeg, afatičnog, infantilnog, isprekidanog, asocijativnog i naizgled nesuvislog govora. Upravo tada, kada iskazno i semantički naizgled posustaje, bit jezika kao hajdegerovska kaza počinje se u njezinim stihovima uprisućivati na osobit način.

Stalno poetsko obnavljanje njezina jezika dolazi iz rasapa bijelog zvuka tišinine šume, iz rasredištene sinestezijske bjeline što emanira u krhke stihovne sredice riječi koje se, prosuvši se jezikom, makar kao crni kruh što ga je iz bijela brašna umijesila, opet vraćaju u jezgreno bijelo izvorište:

snježenje. jezik moj. ekran od sipkosti
kamo ide duša, zar je ikad bila
uhvatljiva u vrijeme (dah koji piše)
tiho tijelo snijega

(Žagar 1990: 7)

Ankin poiesis obilježava kružni tok koji se začinje u zgusnutom, smrznutom nultobijelom, neopipljivom i bezobličnom, iz kojeg odlazi na put prema jeziku na kojem svaki put umire i sve zaboravlja pa mu se opet vraća obnovljenom pjesničkom težnjom za orječenjem. Kao u neoplatonističkoj viziji pada duha u materiju nebnice, riječi začete u neizgovorenom, u tišini, orječuju se iz bjeline, emaniraju u stihove, udaljuju se od nultobijelog, prenatalnog bezobličnog mjesta postanja, ulaze u materiju teksta, gdje se jezično opredmećuju u rasponu koji upućuje na slojeve: od nevidljivih, neopipljivih, apstraktnih do onih zamjetnih, tvrdih, dimenzioniranih, osjetilima dostupnih. Ta putanja silaska u riječ iz bijelog šuma dušine nigdine prepoznaje se u istovremenoj prisutnosti disperzijskih razina u svim njezinim zbirkama kao emanacija iz nad-pjesme u jezik, kao projekcija bitka-logosa iz apstrakcije stvaralačkog daha u protočnost lomne, bježne prelivode u nemirnu površinu mora ili stišani izvor sve do zemljano čvrste materije na što aludira nebnicama, stvarnicama, zemunicama… koje su sve istodobno prisutne u hologramu nad-pjesme. »Nebnice« su njezine nerođene riječi koje traju u tihom Božjem sjećanju, jer tišina koja je rodila jezik ima oblik pamćenja; »stvarnice« – njihovo krhko prolazno tijelo u vremenu pjesme (to je nešto kad i onda više nikada nema); »zemunice« – »sirova barka spasa u kojoj jezik koji ima ništa ne opisuje i onda kad preživi«.

Svaki sloj tog stvaralačkog silaska u materiju – od tišine do oblika (primjer je iz istoimena naslovljene pjesme »Oblik, tišina«) – obilježen je metatekstualnim metaforama koje su, korespondentno slojevima pjesničke emanacije, raspršene u svim pjesničkim zbirkama kao snijeg, voda, jezero, more, lišće, vjeverica, krijesnica, divlje guske, lastavice, orahove ljuske, nastambe, krletke, crne nevjeste, mrtve kokoši

Postoji li svijet pjesme, onda je taj svijet ontopoetički raslojen, a za svaku razinu silaska riječi u materiju stiha Žagar pronalazi odgovarajući izraz. U tom kružnom hodu stalno je prisutan i motiv smrti kao metajezična metafora raskida s vlastitim pjesničkim govorom, signal kojim često nagovješćuje preskakanje s jedne razine na drugu: od rađanja riječi iz tišinina izvora u kratko vrijeme govora-smrti do zaborava i ponovnog sjećanja (ustat ću rano i sjetit ću se…). Umrijeti za nju znači izgovoriti ili napisati. Ona zna da kako otvara usta, ona (jezik) umire, odsebljena, pa makar biserna. Izricanje i imenovanje, nešto bez čega pjesništvo ne može, praćeno je uza svu svijest o vokaciji svog poziva neizbježnim nezadovoljstvom i nelagodom zbog smještanja nedohvatnih istržaka i komadićaka »stvarnica« u »nastambe«. Kao službenica tišine, mitska suđenica, ona je u stalnom procesu mučnog odricanja i gotovo kajanja zbog jezičnog utjelovljenja neprimjerenog zbilji (koliko napora da se bude korektan – dopisat će u podnaslovu pjesme »Oblik, tišina«):

kad umrem, vraćam se, param i analiziram:
– što li se jesam sa stvarima nasudarala
– jesam što rasla sam dok sam ti hodala
– a koga sada vjetar presvlači kad
moje riječi više ne

(Žagar 1990: 69)

U životu riječi začinjanje je kao privođenje u govor tako istovremeno i njezina smrt, povratak u nultobijelo pjesnikinjinim stalnim zaboravom u hodu (išla i sve zaboravila, kao u naslovu istoimene zbirke (1983)).

Svaki je njezin stihovni korak praćen suzdržanošću prema jeziku kojim govori i piše, no ipak ne može ostati u šutnji jer, kako reče, ne bira ona jezik, nego jezik, ta viša sila, bira nju: između svih riječi školjka je odabrala mene. Jezik nije njezin medij, ona je medij jezika, njegova službenica, čim se, kako reče, žalosna zasviđala riječima. Jezik kao oblik za nju je posve ograničen, ali na njega mora pristati na izlasku iz nultobijelog u pojavni svijet izricanja, u igrovitu razmjenu prolaznih, nestalnih i nesavršenih označiteljskih formi. Kao da se ispričava zbog pisanja, svjesna ograničenosti jezika pred neuhvatljiva protočnom zbiljom, reći će na jednom mjestu: samo je more sišlo u svoju školjku. Njezin poetski svijet obnavlja se iz napetosti izvornog stvaralačkog poticaja da se o neizrecivom govori iako izmiče i skriva stvarnost (ispod tajnih kapaka / tek nerođene nebnice / o baš lijepo zastiru / ono što nikako nisam htjela napisati) i iz suzdržanosti prema vlastitom pjesničkom izrazu kojemu se ni sama ne može prilagoditi do kraja i biti zadovoljna njime, posvojiti ga, a niti ga se odreći jer, opet, kao u mističnom koanu, toj zagonetki bez logičnog rješenja (mudrost je nerijetko paradoksalna), zna da nigdje nikamo ne možeš odložiti ono što ne možeš nositi.

Pjesničko pokazivanje nadilazi logiku i jezične mane gramatičko-semantički verificiranih spojidbenosti, pa ona nastavlja istodobno paradoksalno umirati (govoriti) i ići dalje, hodati prema jeziku: kojiput kad mi je teško samo umrem i idem dalje. Riječi tako odlaze od nje, bježe, čim ih metaforički imenuje kao ribe, vjeverice, lastavice… Metafora u njezinu pjesništvu sabire jezično-poetički potencijal koji spaja ontološke razine mišljenja i bitka u jedinstvenoj suodnosnoj matrici koju sadrži susjedstvo pjesništva i mišljenja, što je i bit koja povezuje najudaljenije riječi i stvari, konkretno i apstraktno, pa su lastavice, vjeverice, nastambe, krletke česta autoreferencijalna metaforizirana imena za pjesnički doživljaj neslobode, kad nešto želi, a ne može reći jer joj neuhvatljivo izmiče izrazu ili je pak u njemu zaustavljeno i zarobljeno. Ponekad semantički prazno mjesto naprosto prepušta upitniku na početku stiha – šutljivom signalu da nema imena:

rijeka bježi između svojih korica
? sjena
osim u podne
kad je tijelo sve
(moje ruke prelaze rijeku kao srne)

(Žagar 1990: 23)

U lirskoj radnji pjesme Stefana Georgea »Riječ« koju Heidegger hermeneutički interpretira govoreći o biti pjesništva kao predrefleksivnom pokazivanju koje prethodi orječenju ili skućivanju (i skučenosti) jezika u kući bitka, S. George alegorijski opisuje put jezika prema bitku što ga neprestano prati težnja k orječenju koja završava s odricanjem: mitska slika prikazuje došašće pjesnika koji ide prema izvoru, zdencu što sadrži tajnu izvornog logosa iz kojega potječu sve riječi i sve stvari. Tražeći ime, naziv, znak za svoje doživljeno čudo, za sve što je iskusio u jeziku kao pjesnik i kao putnik u bitku, taj pjesnik-putnik nailazi na sijedu Nornu, skandinavsku božicu Usuda i čuvaricu znakova, moleći je da posegne do dna svojega zdenca i nađe ime dragulju lika bogata i nježna (Heidegger je ovu metaforu dragulja shvatio kao »nježnu puninu onog jednostavnog, što se pjesniku u jesen njegova života pokazuje kao ono što se ima prikazati« (2009: 156)), dakle imenovati. Zaustavljen pred pitijskim onto-logičkim odgovorom ponovno zastaje. Norna je dugo tražila, posezala u zdenac, da bi potom rekla: Ništa tu ne sniva na dubokom dnu. Nakon toga slijedi Georgeov stih koji utjelovljuje glavnu Heideggerovu tezu da onog čega nema u jeziku nema ni u bitku: Tako sam se s tugom naučio odreći: Da nema stvari gdje nema riječi. Tek riječ omogućuje da se stvar pojavi i tek jezikom stječemo iskustvo bitka. Ako nema stvari gdje nema riječi, tada možemo reći da će sve što se ne oriječi, a što trenutačno, nepostojano, subliminalno, neuhvatljivo i posve osobno prostruji kroz varljivu prizmu osjetilno-umnog ustroja, pasti u zaborav i kao neosviješteno ljudsko iskustvo ostati nepostojeće u bitku.

Kako je pjesnički diskurs i pjesničko imenovanje kod Žagar neprestano praćeno poricanjem vlastitog stvaralačkog postupka, tako je u tek nastale stihove vrlo često uključena i sumnja u jezične mogućnosti, svoje i one koje jezik općenito pruža čim dospijeva u odnos riječi i stvari kada traži imenovanje. Tako joj je teško, na primjer, uzme li vlastito postojanje kao stvar ili biće, kao imenicu, jezično raspoloživim sredstvima imenovati doživljaj jastva koje seže onkraj vrhova prstiju, granica tijela, ne stoji stabilno opredmećeno u doživljaju, pa tako ni u samom jeziku, već se preko te iluzorne granice širi te nalaže transcendenciju imena kazivanjem, upućivanjem ili negiranjem: – ali ne nisam baš životinja / životinja je goli život / a ovo je / s više omotača. Slično je i u sljedećem primjeru:

ali kako mogu kad ne mogu
taknuti vrh svojih prstiju, reći:
dovde sam

i kako mogu kad ne mogu
taknuti vrh tih prstiju i reći im
ime koje teče onoga što unutra stoji

(Žagar 1990: 12)

Time je sve rečeno i o jeziku i o spoznaji sebstva jezikom, a bez izravnog imenovanja što ga je, priznajući nemoć, izbjegla pjesničkom etikom. Kao što reče Heidegger u komentaru o S. Georgeu: »Nešto može biti kazano da ne mora biti imenovano.« Pjesnik time ne prešućuje riječi jer »prešutjeti možemo samo ono što znamo. Pjesnik ne prešućuje imena, on ih ne zna« (2009: 168). Pjesnikinja se tako ne odriče riječi, nego imenovanja vlastitog bića koje ne zna i kojemu ne može dati ime, ali o onome što unutra stoji ipak govori, na njega ukazuje. Ne odriče se jezika ne može li njime imenovati neizrecivo, već samo nastavlja pitati poetski misleći »bez znanosti i filozofije«. U Stišavanju izvora ona se tako zaustavlja pred jezičnim granicama upitnim ukazivanjem na ono što bi Wittgenstein nazvao »stanjem stvari« za koje jezik nema preciznih znakova: može li se izgovoriti ono što još raste, i dalje: ali kako je ime vodi koju ispijam baš sada. U prirodi je jezične djelatnosti da smo, kako reče Wittgenstein, »obučavani, odgajani za to da pitamo: kako se to zove? – nakon čega onda slijedi imenovanje« (1998: 13). Žagar često izbjegava jezičnu igru imenovanja ukazujući takvim pitanjima na bit pjesničkog jezika kao kaze.

Riječi i stvari, mišljenje i bitak, toliko su povezani već od samog osvita zapadne filozofije da taj nadasve blizak odnos sadržan u pojmu logosa sadrži različita, a opet ontološki povezana značenja. Tako se logos, ujedno ime za bitak i za kazivanje, kao iskonska sinkretična prariječ, uz značenje univerzalnog umnog kozmičkog zakona odnosi i na samu riječ. Heidegger će reći: »Ono najranije što je sa zapadnim mišljenjem dospjelo u riječ je odnos riječi i stvari, i to u odnosu bitka i kazivanja« (2009: 169) i dodat će da »zagonetkom, dakle, ostaje riječ jezika i njezin odnos prema stvari, prema svemu što jest – da jest i kako jest« (2009: 150).

Anka Žagar spremna je za nove odnose riječi stvari i upravo je u tome njezina pjesnička osebujnost. Iako se stalno poriče, iz njezina će pera stalno nastajati nova imena. Nazvala bih te posve njezine jednopojmovne sraslice i neologizme te česte metonimijski komprimirane izraze zapravo ontologizmima kao novim imenima za nove odlike postojanja i odnosa riječi i stvari u događajnom bivstvovanju, npr. panjevati, odsebljena, najsebesvjetlija, otiktakati jednosobni dan, usobljena sebetina, smrtnozeleni, prelivoda, nježnodišuće, lisnatorosni.

Zanimljivo je spomenuti da W. von Humboldt razmatrajući gradbenotipološke modele pojedinih jezika s obzirom na način mišljenja pojedinih naroda na jednom mjestu u svojoj knjizi govori o »odvažnoj slikovitosti« jezika sjevernoameričkih Indijanaca »čije govore karakterizira uznositost duše i odvažni let mašte«, što do izražaja dolazi posebno u složenicama. Humboldt smatra da je veoma važno »koliko će jezik uključiti u jednu riječ umjesto da se služi većim brojem njih. I dobar će pisac tu znati brižljivo lučiti, bar ondje gdje mu jezik prepušta slobodu izbora… Što je spojeno u jednoj riječi, duši se predstavlja kao više no jedno, riječi su naime u jeziku što i pojedinci u zbilji. Pa maštu pobuđuje življe no nešto što joj se pojedinačno pribraja. Zato je uključenost u jednu riječ više stvar mašte, a razlučenost više stvar razuma… Mišlju spojeni pojmovi u delawarskoj rječotvorbi umjesto da ih se pojedinačno nabraja duši se izlože odjednom i pomoću glasja« (2010: 249, 250). Upravo pjesničke složenice A. Žagar pokazuju svu njezinu domišljatost u pronalaženju izraza kojima će, kao u navedenim primjerima, uprisutiti i u jednoj riječi povezati raznolike aspekte simultano obuhvaćenih bivstvenih pojava.

Kritičari se, suočeni s hermetičnosti pjesnikinjinih stihova, često koriste metaforama puta, traganja, lirske pustolovine, kao što i Heidegger koji, rješavajući nastale jezične dvojbe daje putokaz tražiteljima: »Put k jeziku je ono što se stječe tijekom puta« (2009: 225). Taj je put međutim prepun smetnji koje se čistom svojstvu govorenja podmeću kao jezično-gramatički ustroj kojim se nešto treba dovesti do kazivanja. Heidegger si pomaže, svojedobno blizak Humboldtovoj ideji da jezik sam nije djelo (ergon), nego djelatnost (energeia), mišlju da je i opći i pjesnički jezik »rad duha koji se vječno obnavlja kako bi artikulirani glas mogao izraziti misli« (Heidegger 2009: 231). Tu bit jezika u kojoj je označavanje kao imenovanje (za Humboldta ono mrtvorođeno, proizvedeno) tek niža razina jezične djelatnosti Humboldt shvaća kao unutrašnju djelatnost duha što se ispunjava tek u pojedinačnom kazivanju. Tako je i za Anku Žagar ime, nazivanje, nešto mrtvorođeno, mrtva kokoš koju je klala ... na hitroj vodi, pa je jedino kazivanje (u Heideggerovu smislu) životvorna neuhvatljiva jezična djelatnost kojom se događanje bitka dovodi u prisutnost:

kako sam tanjila jabuku ne ne mogu opisati što
govori ono još teče,…

samo je naslov a napišem li riječ odmah zakasnim
i umah je svejedno pa zavijem je nježno
natrag u košuljicu,…

(Žagar 1987: 78)

Pjesničko je označavanje na putu k jeziku tek poput putokaza ucrtanog u zemljovid – pokazuje i oskudnim naznakama opisuje put, ali ne govori ništa o krajoliku, o cjelovitosti nad-pjesme. Krajolik se može tek naznačiti pjesničkom kazom, ne i izreći imenom, što se zapravo dade naslutiti iz recepcije poezije Anke Žagar.

U filozofskom se jezičnome odnošenju ponekad događa da se i najsuprotstavljeniji mislioci, makar ne u istom stvaralačkom vremenu i u istim razvojnim dobima, nađu na sukladnu putu s ponekom mišlju, zaključkom ili pak doživljajno. Tako je bilo s Wittgensteinom i Heideggerom u odnosu prema onome što se semantičko-logički odgovorno jasno može misliti i reći u odnosu na jezične dosege i granice. Heideggerovo naoko pomahnitalo mišljenje preobražavalo je vlastiti jezik prilagođavajući filozofsko nazivlje nepostvarenom govorenju bitka povratkom kazujućim izvorima samog jezika koji se moraju osluškivati iz tišine što iziskuje suzdržanost i šutnju. Wittgenstein je pak, unatoč svim nastojanjima oko kristalno jasnog analitičko-empirijskog jezika adekvatnog za svaki segment zbilje, na kraju svog Tractatusa (1921) progovorio također o šutnji kao odgovoru na neizrecivo koje se mistično pokazuje:

Moje se rečenice osvjetljavaju time da ih onaj, tko ih razumije, naposljetku prepoznaje kao besmislene u mjeri u kojoj se nad njima – na njima – uzdiže ponad njih. Gotovo da mora odgurnuti ljestve po kojima se popeo na vrh… O čemu nije moguće govoriti, o tome valja šutjeti.

Mnogo prije navedenog zaključka u Tractatusu, u svojoj 21. godini, imao je neobičan doživljaj kojim je anticipirao navedene završne rečenice Tractatusa i gotovo poništio svoj cjelokupni analitičko-empirijski odnos prema jeziku. Za vrijeme jedne kazališne predstave doživio je naime »kao da mu koprena spada s očiju« i »to ga je tjeralo da dopre do granica jezika«, rekavši u nedoumici da je to »jurišanje na granice naše krletke posve beznadno« (Baum 2006: 22). Ta primjedba neobičnom podudarnosti pjesnikinjine autopoetičke metafore o jeziku u krletki, ovaj put s Wittgensteinovom metaforom o iscrpljujućoj i na kraju uzaludnoj potrazi za preciznim jezikom koji bi bio idealni odslik suodnosnih činjenica takvosti, još jednom svjedoči o susjedstvu pjevanja i mišljenja u zajedničkom im jezičnom skepticizmu.

Gotovo ljubavnu mističnu stopljenost s trenutkom tišine Anka Žagar s pjesničke je strane izrazila, ne ostajući ipak u šutnji, jer ju je pjesnikinja izrazila vlastitom kazom u »Snijegovu tijelovu« stihovima koji možda najbolje otkrivaju njezin poetički rukopis i čine je istinskom sudionicom pjesničko-misaonog zajedništva povezanog, bez obzira na vrijeme, tragalaštvom za jezikom iz kojega se kao kaza čuje tišina govora biti:

i gledaj: nijedne riječi
više nema. sve sama
stvarnost
je svjetlost
i ne moraš taknuti

snijegovo tijelovo
i vrh je, srh
tišina
koju je nemoguće
prepisati u bijelo
jer je

radosna

dušino
kristalno
blago

a izgovori li se
riječ, crna nevjesta
od nerazumljivosti sebe, umre

(Žagar 1996: 86–87)

Literatura

  • Bagić, Krešimir. 1994. Živi jezici. Zagreb: Naklada MD.
  • Baum, Wilhelm. 2006. Ludwig Wittgenstein između mistike i logike. Prev. Ksenija Premur. Zagreb: Naklada Lara.
  • Benčić Rimay, Tea. 2005. I bude šuma: Mala studija o poeziji žena. Zagreb: Altagama.
  • Benčić Rimay, Tea. 2008. Mudre i lude djevice: Antologija pjesama u prozi od Ujevića do naših dana. Zagreb: Litteris.
  • Heidegger, Martin. 2009. Na putu k jeziku. Prev. Josip Brkić. Zagreb: Altagama.
  • Hörisch, Jochen. 2007. Teorijska apoteka: Pripomoć upoznavanju humanističkih teorija posljednjih pedeset godina, s njihovim rizicima i nuspojavama. Prev. Kiril Miladinov. Zagreb: Algoritam.
  • Humboldt, Wilhelm von. 2010. O raznolikosti gradbe ljudskih jezika i njezinu utjecaju na duhovni razvoj čovječanstva. Prev. Ante Stamać. Zagreb: Alfa.
  • Cassirer, Ernst. 1985. Filozofija simboličkih oblika. Prev. Olga Kostrešević. Novi Sad: Dnevnik – Književna zajednica Novog Sada.
  • Kordić, Ivan. 2010. Misaono putovanje s Martinom Heideggerom. Zagreb: Naklada Juričić.
  • Mićanović, Miroslav. 1988. Svijet kao tekst. U: Julijana Matanović – Vlaho Bogišić – Krešimir Bagić – Miroslav Mićanović. 1988. Četiri dimenzije sumnje: Kritička čitanja. Zagreb: Quorum, 357–419.
  • Wittgenstein, Ludwig. 1998. Filozofijska istraživanja. Prev. Igor Mikecin. Zagreb: Globus.
  • Wittgenstein, Ludwig. 2003. Tractatus logico-philosophicus. Prev. Gajo Petrović. Zagreb: Moderna vremena.
  • Žagar, Anka. 1983. Išla i… sve zaboravila. Zagreb: Goranovo proljeće.
  • Žagar, Anka. 1987. Zemunice u snu. Zagreb: Mladost.
  • Žagar, Anka. 1990. Nebnice. Zagreb: Naprijed.
  • Žagar, Anka. 1992. Guar rosna životinja. Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada.
  • Žagar, Anka. 1996. Stišavanje izvora. Zagreb: Meandar.
  • Žagar, Anka. 2008. Stvarnice, nemirna površina. Zagreb: Meandar.