A. Figure premještanja u prisutnost i život.
Te figure postaju tim, da se ono, što je vremenom i mjestom udaljeno, slušaocu pred oči dovodi, a ono, što je neživo, prikazuje se kao živo. Amo idu:
1. Personifikacija ili prosopopeja (προσωποποιία).
Quintilian (IX, 2, 29) kaže: fictiones personarum, quae προσωποποιία dicuntur. his et adversariorum cogitationes velut secum loquentium protrahimus – et nostros cum aliis sermones et aliorum inter se credibiliter introducimus, et suadendo, objurgando, querendo, laudando, miserando personas idoneas damus. quin deducere deos in hoc genere dicendi et inferos excitare concessum est. Urbes etiam populique vocem accipiunt. Cic. (de or. III, 53) spominje ju kao: personarum ficta inductio, a na drugom mjestu (or. 40) veli: ut muta quaedam loquentia inducat; Cornificius (IV, 53) ima naziv: conformatio; o njoj govori Rutil. Lup. (H. p. 15); Aquila Rom. (H. p. 23) prevadjajući: personae confictio; Jul. Rufinian (H. p. 62) prevadjajući: deformatio vel effiguratio; Anon. Eckst. (H. p. 72); Charisius (IV, 7, 6); Isidor (H. p. 514 et 522); Emporius (H. p. 562); Fortunatian (H. p. 112); Apsines (Sp. I, 386) veli: ἔστι μὲν οὖν προσωποποιία παραγόμενον πρόσωπον, τὸ οὐϰ εἰς τὸ διϰαστήριον παρόν, ἀποδημῶν ἢ τεϑνεώς, ἢ πατρίς, ἢ στρατηγία, ἢ νομοϑεσία, ἢ ἕτερον τῶν τούτοις παρεοιϰότων. Cf. Alexander (Sp. III, 19); Phoebammon (Sp. III, 52); Zonaeus (Sp. III, 162); Anon. (Sp. III, 177); Demetr. (Sp. III, 319); Ps. Plut. (de vit. Hom. 66).
Quintilian (l. c.) veli dalje, da neki samo onda upotrebljavaju naziv prosopopoeia, kad su i osobe i njihove rieči izmišljene, a oponašane rieči istinitih osoba zovu διάλογος, lat. sermocinatio. Izraz sermocinatio nalazi se i kod Kornificija (IV, 43 i IV, 52). Falkmann (Stil. p. 192) kaže: Die Sermocination oder: die Einfuhrung entfernter Personen als redend. Tomić (stil. str. 30) veli: „Sermocinacija. Kad se osoba navadja kao da govori, ili ako navodimo mrtve stvari kao da one govore, biva sermocinacija.“ – Po tom bi se sermocinacija slabo razlikovala od upravnoga govora (oratio recta). Ako treba sermocinaciju od personifikacije dieliti, onda bi za razliku od upravnoga govora valjalo ovako definirati: Sermocinacija biva, kad se odsutne osobe uvadjaju, kao da progovaraju ili na sama govornika ili na njegovoga slušaoca. U ostalom taj naziv s obzira na definicije starih pisaca o prosopopeji smatramo zališnim.
Neki pisci personifikaciju broje medju trope, tako: Anonym. (π. τρόπ. Sp. III, 212), Georg. Choerob. (l. c. p. 254). Gerber (II, 1, 103) veli: Adelung (D. Styl. B. 1, p. 427) behandelt als „Mythologie“ die „mythologischen Bilder“ der Alten und (ib. p. 439) „die Prosopopöie, Personifikation, Personendichtung“; und ihm wurde vielfach gefolgt. Gottschall (Poetik I, 195) nennt als Trope die Personifikation und unterscheidet dann als Arten die metaphorische, allegorische und mythologische. Tako i Šenoa (ant. str. XII) personifikaciju smatra kao metaforu i alegoriju. Tomić (stil. p. 29) zove je „oličenje“.
Gerber (l. c.) veli dalje: Personifikation ist indess keine besondere Art sprachlichen Ausdrucks, sondern bezeichnet allgemein die Art, wie unser Geist Dinge und Welt auffasst; sie durchzieht die ganze Sprache unwillkürlich und unbewusst in jeder Benennung, die dies verräth, wenn sie später auch Geistiges bezeichnet; sie drückt den Abstrakten mit dem Genus ihr Siegel auf u. so w.; sie schafft auch Mythologie, indem sie von ihr selbst gebildete Begriffe zu Eigennamen befestigt. – Ausser den legitimen Gottheiten wurden nach dem Vorgange Homers und Hesiods (cf. Hdt. 2, 53) für den einzelnen Fall auch neue geschaffen. Bei den Alten ist der Uebergang zu ernst gemeinter Personifikation oft unmerklich. Dike, Nemesis, Peitho sind Gottheiten etc.; bei den Neueren ist das Bewusstsein, dass man mit Produkten der Phantasie zu thun hat, und mit Wirkung erheben wir Abstrakta nur zu menschlicher Persönlichkeit, wie Schiller (Braut v. M.): „Schön ist der Friede, ein lieblicher Knabe liegt er gelagert am ruhigen Bach“. –
Personifikacija dakle postaje, kad nežive stvari i abstraktne pojmove kao živa bića predstavljamo tim, da im dajemo znakove života i osjećanja ljudskoga; ili kad takve stvari i pojmove a i neprisutne osobe uvadjamo, kao da govore s nami ili s našim slušaocem. Na pr.:
Sama knjiga caru besedila, V. 2, 46.
Drumovi će poželjet’ Turaka,
A Turaka nidje biti ne će. O. 255.
Pri pojasu sablja ožednjela,
Poželjela krvi od junaka. O. 332.
Još zorica nije zab’jelila,
Ni danica lica pomolila. V. 2, 95.
To se srela sreća i nesreća,
Moja sreća, njihova nesreća,
Moja sreća nesreću svezala. V. 3, 39.
A na dvoru nebo divno
Crniem tminam’ lice zakri,
A da ’e vidjet proz oblake, ...
A mjesec bi vitorog te gledó ...
Nigdje glasa, već što sipi
Rosa sitna, kô da nebo plače. M. Č. 40.
U iztoku jasna dzora b’jelo lice rumenjaše,
A sunašce tad iz mora sv’jetla kola promoljaše. M. 16, 1.
Ninaj, ninaj zlato moje!
Čuj, dje mi te sanak zove;
San te ljubi i govori:
„Ušikaj se drago moje.“ V. 1, 274.
Idje četa, ali kamo?
Man’ ćeš pitat’ četu istu,
Man’ ćeš pitat’ brze munje
I gromove gromke mani,
Kud se ore iznad gore,
Kad ti vazda odgovore:
„Ne mi, ne mi, no gromovnik,
Kom’ valjade svi da dvore.“ M. Č.
U odjeći noći crne
Prieka u krvcu smrt po polju grezne;
Plahom munjom oči joj se svietle.
A proz kosti hladan vjetar duje;
Glasom groma grozna podvikuje
Sada „kuku!“, sada „medet, medet!“,
Sad „pomozi o Isuse blagi!“
I uzdiše, pišti, ciči, hripi,
A pak grabi sad krste, sad Turke,
Ter im svojiem ruhom oči veže. M. Č. 53.
2. Apostrofa (ἀποστροφή).
Quintilian (IX., 2, 38) veli: Aversus quoque a judice sermo) qui dicitur ἀποστροφή, mire movet; sive adversarios invadimus: Quid enim tuus ille, Tubero, in acie Pharsalica gladius agebat? (Cic. pro Lig. 3); sive ad invocationem aliquam convertimur: Vos enim jam ego Albani tumuli atque luci (Cic. pro Mil. 31); sive ad invidiosam implorationem: O leges Porciae, legesque Semproniae! (Cic. Verr. V., 63). Za takve pojave izvan oracije veli (IX., 3, 24), da su samo nalik na figuru „sententiarum, quae ἀποστροφή dicitur“, ter veli za primjere kao: Decios, Marios magnosque Camillos, Scipiadas duros bello et te, maxime Caesar (Verg. Ge. 2, 169) ili: Fas omne abrumpit, Polydorum obtruncat et auro vi potitur. Quid non mortalia pectora cogis auri sacra fames“, (Verg. Aen. 3, 55): hoc, qui tam parva momenta nominibus discreverunt, μετάβασιν vocant. – Herodian (Sp. III., 87) veli: ἡ δὲ τῶν προσώπων μετάβασις ποιεῖ τὴν λαλουμένην ἀποστροφήν, οἷον (Il. 16, 20) τὸν δὲ βαρὺ στενάχων προσέφης, Πατρόϰλεις ἱππεῦ˙ ϰαὶ (Il. 7 104) ἔνϑα ϰέ τοι Μενέλαε φάνη βιότοιο τελευτή. τὸν γὰρ περὶ αὐτοῦ λόγον ἀφεὶς εἰς τὸν πρὸς αὐτὸν ἐτράπη. τουτέστιν ἀπὸ τοῦ τρίτου προσώπου τὴν μετάβασιν ἐπὶ τὸ δεύτερον ἐποιήσατο. – Eustathius (k Il. 4, 127, p. 453) veli: ἐνταῦϑα πρῶτον χρᾶται Ὅμηρος σχήματι ἀποστροφῆς, τῷ ϰατὰ ϰλητιϰὴν δηλαδή πτῶσιν, τὸν μὲν ἀϰροατὴν ἀφείς, τρέψας δὲ τὸν λὸγον πρὸς τὸν τῆς ἱστορίας Μενέλαον ἐν τῷ, οὐδὲ σέϑεν, Μενέλαε, ϑεοὶ μάϰαρες λελάϑοντο. – Cf. Hermogenes (Sp. II., 344); Phoebammon (Sp. III., 49); Zonaeus (Sp. III., 163); Anon. (l. c. p. 178 sp.); Aquila Rom. (H. p. 25) koji apostrofu prevadja izrazom aversio; Mart. Cap. (H. p. 478); Ps. Rufinian (H. p. 54) koji prevadja: conversio; Acron (k Hor. od. I., 12, 49).
Osim toga citira Gerber (II., 2, 62), kako tu figuru definira Adelung (D. Styl I., p. 436): Die Anrede oder Apostrophe entsteht, wenn eine abwesende Person als gegenwärtig, und eine leblose Sache als lebend angeredet wird. Vossius (Inst. or. P. II., p. 394): Cum sermonem ad aliam personam, vel quasi personam, avertimus, quam instituta requirat oratio.
Šenoa (antol. str. XV.) tu figuru površno definira: „Apostrofa. Pjesnik obrati se kojemu predmetu te mu progovori.“ – Pechan (poet. str. 15) zove apostrofu „nagovor“, to valjda ima biti prevod njem. izraza „Anrede“. –
Mi pod apostrofu računamo one pojave, gdje govornik govoreći o odsutnih osobah ili neživih stvarih svoj govor na takve osobe upravlja, kao da su mu prisutne, a na stvari, kao da su žive. N. pr.:
No ne veli Turčin: ako bog da.
Mili bože, ni dati mu ne ćeš. O. 382.
On dozivlje posestrimu vilu:
Bog t’ ubio, vilo posestrimo!
Nijesi l’ mi božju vjeru dala,
Kad mi bude najveća nevolja,
Da se meni na nevolji nadješ. V. 3, 6.
Gacko polje, liepo ti si,
Kad u tebe glada nejma,
Ljuta glada i nevolje ljute!
Al te jadno danas pritisnuli
Krvni momci i oružje svietlo,
Bojni konji, bieli čadorovi,
Težka gvoždja i falake grozne. M. Č. 25.
A latinku (pušku) bogom sestrimio:
Nemoj mene vatrom prevariti!
Za oči te ni moliti ne ću. O. 208.
A s puškom se Nikac razgovara:
Džeferdare, moj uzdani druže!
Ako mene dodje do nevolje
Na krvavo ovo razbojište,
Nemoj mene vatrom prevariti!
E ako me vatrom ne prevari,
Svak će reći i meni i tebi:
Dobre puške u dobra junaka!
Ako li me vatrom iznevjeri,
Nagrdićeš i sebe i mene,
Svak će reći i meni i tebi:
Loše puške i loša junaka! O. 103.
Bogom sestri mlad momak:
Bogom sestro kupino!
Pridrži mi djevojku,
Dok ja dodjem do tebe. V. 1, 611.
Oj Cetino, vodo ponosita!
Ti se sinoć krivo kunijaše,
Da na tebi nigdje broda nema,
A ja jutros i podocne podjoh,
I na tebi do tri broda nadjoh. V. 1, 430.
Te sestrimi goru i planinu:
Bogom sestro, goro i planino!
Čuvaj mene ovce i čobane. V. 3, 47.
Pak se s suncem Ramo razgovara:
Sunce žarko imadeš li majku?
Čeka li te na večeru majka,
Kao mene seja Senkovića? V. 1, 636.
Al’ izidje mjesec iz gorice,
Pita njega ljuba Radoice:
Oj meseče, moj noćni putniče!
Ti prelaziš sela i gradove,
Jesi l’ vid’o gde moju sirotu?
Je li gola, il’ je odevena?
Je li bosa, il’ je obuvena?
Je li gladna, il’ je naranjena? V. 1, 739.
Djevojka je zv’jezdu sestrimila:
Bogom sestro, zv’jezdo prehodnice!
Prehodiš li s istok’ do zapada?
Dolaziš li nad Hercegovinu,
I vidjaš li Ercega Stjepana?
Stoje li mu dvori otvoreni
I u dvoru konji osedlani?
Sprema li se, hoće l’ po djevojku? V. 1, 728.
Ovamo spada i molitva, na pr.:
Boga moli gizdava djevojka:
Daj mi bože od Drine vedrine,
Jugovine od Hercegovine,
Da istjera tamu iz poljane,
Da ja vidim, žalostna mi majka!
Čiji svati ginu, čij’ l’ ostaju. B. 1, 60.
3. Visija (visio, φαντασία).
Quintilian (VI. 2, 29) govori: Quas φαντασίας Graeci vocant, nos sane visiones appellemus, per quas imagines rerum absentium ita repraesentantur animo, ut eas cernere oculis ac praesentes habere videamur. – Longin (Sp. I., 964) razumie pod φαντασίαι ὅταν ἃ λέγεις ὑπ᾿ ἐνϑουσιασμοῦ ϰαὶ πάϑους βλέπειν δοϰῇς, ϰαἰ ὑπ᾿ὄψιν τιϑῇς τοῖς ἀϰούουσιν. On razlikuje ῥητοριϰὴ φαντασία od one παρὰ ποιηταῖς i navadja za ovu drugu primjere kao (Eur. Or. 249): ὦ μῆτερ ἱϰητεύω σε μὴ ᾿πίσειέ μοι τὰς αἱματωποὺς ϰαὶ δραϰοντώδεις ϰόρας˙ αὗται γάρ, αὗται πλησίον ϑρώσϰουσί μου, i: οἴ μοι, ϰτανεῖ με˙ ποῖ φύγω; – Anonym. Eckst. ima naziv ἰδέα govoreći (H. p. 73): Ἰδέα est, cum speciem rei futurae velut occulis offerentes moto animo concitamus. (Cic. (Cat. IV., ξ 11): Videor mihi videre hanc urbem, lucem orbis terrarum atque arcem omnium gentium, subito uno incendio concidentem.
Gerber (II., 2, 69) veli o toj figuri: Die Vision beruht, wie die Prosopopoeie, auf keiner sprachlichen Figuration, sondern bezeichnet einen von der dichtenden Phantasie gegebenen Inhalt.
Od naših pisaca Tomić (stil. str. 30) definira ovako: „Vizija. Predočuje udaljene osobe ili čine, štono se uzrujanoj fantaziji čine prisutnimi, t. j. ako tako postupa umrlimi lici ili stvorenji nadzemnimi. N. pr.:
Sveta goro, sveta tvrdjo kaludjerâ,
U tebi se spasi knjiga, krst i vjera“ itd.
Kako je definicija nejasna, tako i dodati primjer ne ide ovamo; mi ga smatramo kao apostrofu. Bolje definira Pechan (poet. str. 18): „Vizija postaje, kad u duhu odsutna ili nadzemna bića, prošle ili dojduće dogodjaje vidimo“; još jasnije Filipović (stil. str. 19): „Vizija (vidjenje), njom se prošli ili budući dogodjaji, odsutne osobe, pa i vrhunaravna bića tako predstavljaju, kao da ih pjesnik ili govornik gleda“. – Primjeri su u nar. pjesmah dosta riedki, kao:
Mili bože, na svemu ti hvala!
Kamo sila Mahmuta vezira?
Jutros bješe silan i bijesan – – –
Oštru sablju bješe povadio,
Da siječe crnogorske glave,
Da porobi malo i veliko;
A sad vidjoh crnogorsko momče,
Koje nosi glavu Mahmutovu,
Drugo kapu, a treće dolamu,
I četvrto sablju okovanu,
Peto velju pušku sermaliju, itd. O. 228.
4. Representacija (repraesentatio, ἐνάργεια).
Gerber (II., 2, 68) citira Anonyma (H. p. 71), koji uz naziv „ἐνάργεια, imaginatio“ veli: quae actum incorporeis oculis subjicit et fit modis tribus: persona, (cum, absentem alloquimur quasi praesentem), loco (cum eum, qui non est in conspectu nostro tanquam videntes demonstramus, Virg. Aen. 2, 29: Hic Dolopum manus, hic saevus tendebat Achilles; classibus hic locus; hic acie certare solebant), tempore (cum praeterito utimur quasi praesenti, Virg. Aen. 1, 118: Adparent rari nantes in gurgite vasto); denselben Begriff legt der ἐνάργεια als Figur bei Ps. Rufinian (H. p. 62) und Isidor (H. p. 521)“ – dodaje Gerber.
Quintilian (VIII., 3, 61) veli, da za naziv ἐνάργεια drugi kažu i repraesentatio. Gerber (II., 2, 70*) veli: A. Gellius (N. A. X., 3) erhebt die Kunst des Cicero in der „sub oculos subjectio“ in Vergleich zu der des C. Gracchus. Dieser erzähle z. B. „virgis caesus est“, dagegen Cicero (Verr.) „non caesus est sed caedebatur – cum diutina repraesentatione“. Na istoj strani veli Gerber: Die Bezeichnung einer Aussage, welche an sich das Praeteritum oder Futurum erfordern würde, durch das Praesens – wir möchten für sie als passendsten terminus den der ἐνάργεια, repraesentatio, Vergegenwärtigung empfehlen.
Falkmann (Styl. p. 192) kaže: Versetzung in die Gegenwart und folglich in das Leben bezwecken: der Gebrauch des Praesens statt des Praeteritums und des Futurums (Praesens historicum und Pr. propheticum).
Pod representaciju dakle računamo ove slučajeve:
a) Prošla radnja može se oblikom presensa u sadašnjost premjestiti, n. pr.:
Sve je Ublje vojska uhvatila,
Svak bi reka’ i bi se zakleo,
Da nijesu trideset hiljadah,
Nego da je stotinu hiljadah;
Prepali se do tri pobratima,
I njihova družina ostala,
Tresu im se puške u rukama,
A zveče im toke na prsima;
Svi nijemi sjede ka’ kamenje,
Pogleduju tamo i ovamo,
Kako, brate, e oće mrijeti,
Pa uzimlju želju od svijeta. O. 125.
b) Tako se i buduća radnja oblikom presensa u sadašnjost premješta, n. pr.:
Danas jesmo, a sjutra nijesmo. Posl.
Tud će poći vojska na alaje,
Sve vojnici pod bojnim kopljima,
Pred njima je Boško Jugoviću,
I on nosi krstata barjaka. V. 2, 45.
Car Lazare srpska kruno zlatna!
Ti polaziš sjutra u Kosovo,
S sobom vodiš sluge i vojvode,
A kod dvora nikog ne ostavljaš, ...
Odvodiš mi devet mile braće. V. 2, 45.
c) Dodavanjem nekih prislova ka glagolu može se prošla radnja bliže u sadašnjost pomaći, na pr.:
Sinoć majka oženila Jova,
A jutros mu sitna knjiga dodje, H. 18.
Sinoć malu momu dovedoše,
A jutros je na vodu poslaše. V. 1, 418.
Oženi se kralje od Budima
Eto danas devet godin’ dana,
Ništa kralje od poroda nema. V. 2, 12.
Devojka je u kavezu rasla,
Kažu, rasla petnaest godina,
Danas čudo ode po svijetu. V. 2, 40.
Kamo sila Mahmuta vezira?
Jutros bješe silan i bijesan, ...
A sad vidjoh crnogorsko momče,
Koje nosi glavu Mahmutovu. O. 228.
U svih tih primjerih pjevač govori o prošlih dogodjajih tako, kao da su se sbivali u isti dan, kad je on o njih pjevao.
d) Mjestom udaljeni predmeti mogu se pokaznimi zaimeni taj, onaj slušaocu bliže pred oči pomaći:
Opasuje mukadem pojasa
I tu britku sablju pripasuje, V. 2, 44.
Zanesal je Ivu va to ravno polje. Jačk. 163.
Pila košuta na ledu vodu
Za košutu je ta ladna voda,
A za neveste to rujno vino. V. 1, 105.
Sustiže ga bane Milutine
Na onome Golešu planini. V. 2, 31.
B. Figure koje postaju zamjenom objektivnoga načina govora subjektivnim.
Ta zamjena, naime da se nešto izjavljuje subjektivnim načinom govora mješte objektivnoga, postaje onda, kad se vanjski oblik kazivanja mienja tako, da govornik ne izjavljuje stvarî ili dogadjajâ prosto onako, kako su, nego on dodaje svoja unutarnja čuvstva, mišljenja i shvaćanja: on, mjesto da pripovieda, uzklikuje, želi, pita, svoje kazivanje izpravlja, prećutkiva itd. Ovamo dakle idu ove figure:
1. Uzklik (exclamatio, ἐϰφώνησις).
Ta je figura neposredni, jačim glasom izjavljeni izraz nutarnjega čuvstva i osjećanja u obliku ciele ili krnje izreke; to biva tugovanjem, sažaljavanjem, negodovanjem, grdjenjem, ruganjem, krivljenjem, hvaljenjem, divljenjem itd.
Gerber (II, 2, 49) o toj figuri govori ovo: Eine besondere Stellung kommt der Ausrufung zu, d. h. der rhetorischen Interjektion, entwickelt zur – häufig unvollständigen – Satzform. Sie erscheint als unmittelbarer Ausdruck der Affekte, wie sie Aristoteles (Rhet. III, 19), für das „εἰς τὰ πάϑη ἄγειν τὸν ἀϰροατήν” angiebt: ἔλεος ϰαὶ δείνωσις ϰαὶ ὀργὴ ϰαὶ μῖσος ϰαὶ φϑόνος ϰαὶ ζῆλος˙ ϰαὶ ἔρις; und Apsines (π. ῥητ. Sp. I, 406) nennt als deren Darstellungsmittel u. A. die Ausrufungen, nämlich übertreibende Bezeichnungen von Vorgängen, Aeusserungen des Zornes oder der Klage, auch Anrufungen: πάϑος ποιοῦσι ϰαὶ αἱ δεινώσεις˙ „ϑέαμα δεινόν“. πάϑος ποιοῦσι ϰαὶ οἱ σχετλιασμοί, φεῦ ϰαὶ οἴμοι˙ πάϑος ποιεῖ ϰαὶ τὰ ἀναϰλητιϰά˙ „ϑέαμα δεινόν, ὦ γῆ ϰαὶ ϑεοί. – Es entspricht diesen besonders für den Epilog geeigneten Affektäusserungen Cicero’s (de inv. I, 54, 55): indignatio und conquestio; dann (or. 39) die exclamatio vel admirationis vel conquestionis (cf. de or. III, 54); ebenso die exclamatio des Cornificius (IV, 15), der sie indess mit einer Anrede immer verbunden hält („significatio doloris aut indignationis alicujus per hominis aut urbis aut loci aut rei cujuspiam compellationem“).
Quintilian (IX, 2, 26) betont, dass die exclamatio, sobald sie einen wirklich vorhandenen Affekt ausspreche, keine Figur sei, sie werde es durch die „simulatio“ eines solchen; welches schief ist, denn nur darauf kommt es an, dass der Affekt, ob wahr oder erdichtet, in dieser bestimmten, an sich rhetorischen Form ausgedrückt wird. Dagegen sind von der rhetorischen exclamatio diejenigen Interjektionen zu sondern, welche zwar zur Satzbildung vorgeschritten, im usus aber schon erstarrt sind, wie: Gott behüte! Geh zum Teufel! Weiss Gott! Mehercule! Medius fidius, ἠνίδε u. d. m.
U Carm. de figg. (H. p. 66) zove se: ἐπεϰφώνησις, exclamatio, Fortunatian (ars rhet. H. p. 112) ima naziv ἐϰφώνησις; tako i Macrobius (Sat. IV, 6): Exclamatio, quae apud Graecos ἐϰφώνησις dicitur.
Primjeri:
Tad se kralje bio pokajao,
Te je riječ bio govorio:
Lele mene do boga jednoga!
Dje pogubih sina svoga Marka! V. 2, 34.
A najmladja govorila:
Lude li ste drugarice! V. 1, 452.
Kudgod ide, prvog vojna žali:
Prvi vojno, prvo dobro moje!
Dobro ti mi kod tebe bijaše! V. 1, 326.
A ja ću ti mlada govoriti:
Horjatine i horjatski sine!
Tako li se konji provadjaju
I gospoda svati dočekuju! V. 1, 358.
Ljuto cmili lijepa djevojka:
Mili bože, velike nepravde!
Despot sudi, a despot rasudi, V. 1, 550.
Gledala ga, pak je besjedila:
Mili bože, na svemu ti fala!
Divan ti je čelebija Ramo! V. 1, 636.
Nasmija se krčmarica Janja:
Be aferim, junak od junaka!
Bože mili, na svemu ti vala!
Kad ja vidjeh savezana Marka! V. 2, 68.
Ja da ti je okom pogledati,
Kad s’ obuče jedan krilat junak!
No da vidiš divna djuveglije,
Djuveglije Relja Krilatoga!
Nije šala jedan krilat junak!
Nije šala krila i okrilje!
A jadan ti prema njemu Marko!
I jadan ti Miloš vojevoda. V. 2, 40.
Pod uzklik spadaju još kao posebne vrste ove figure:
a) Zaklinjanje (obtestatio, obsecratio).
Ta figura postaje, kada tko koga hoće da na što skloni i privoli ili o nečem uvjeri pozivajući se na ono, što je milo i drago ili obratno.
Ta figura je srodna s usklikom kao i proklinjanje, blagosiljanje i želja. Volkmann (Rhet. p. 425) veli: Einigermassen verwandt mit den Ausrufungen und Betheuerungen sind auch die Schwüre, deren sich namentlich Demosthenes nicht selten bedient. –
Naziv obsecratio navadja Cicero (de or. 1. III, c. 53); Jul. Rufinian (H. p. 43) ima: „δέησις, obsecratio vel obtestatio, qua deos oramus aut homines.“ – Od novijih pisaca Nissl (Anleit. z. Ausdr. des Ged. p. 77) navadja: Die Obsecratio-Beschwörung. Eine Formel für dieselbe ist folgende: Darum zögert nicht, sonder bei unserer alten Freundschaft, bei euerm Versprechen, errettet uns aus dieser Gefahr! bei jenen Thränen, die ihr bei unserm Abschiede vergossen, beschwöre ich euch –
Primjeri:
Od davno si stekla mušteriju,
Kaži kćeri, majčine ti hrane! B. 1, 42.
Ostav’ me se bila vilo, jadi te se ostavili! M. 3, 27.
Ah gospojo, obadva ti svita,
I lipoga po svitu gledanja,
Kaži pravo, tako bila zdravo! B. 2, 112.
A tako me ne rodila majka,
Već kobila, koja konja moga,
I muškijem ne pasala pasom,
I turskijem ne nazvala glasom!
Pokupiću po Bosni junake itd. V. 3, 35.
Već tako mi boga jedinoga!
Desnica mi ne usala ruka!
Dobru konju griva ne opala!
I britka mi sablja ne rdjala!
Ni u mene više nema blaga. V. 2, 16.
b) Proklinjanje (ἀρά, exsecratio).
Ta figura sastoji se u tom, da tko na koga željom svojom zlo navaljuje:
Naziv exsecratio navadja Cicero (de or. 1. III, c. 53); Ju1. Rufinian (H. p. 42): ἀρά, exsecratio.
Primjeri:
Ali Marko vili odgovara:
B’jela vilo, grlo te boljelo! V. 2, 74.
Udri Grujo, usala ti ruka! V. 3, 4.
Odkud knjiga? Ognjem izgorela! V. 3, 5.
Muči šćeri, dugo jadna bila! H. 103.
Ljubila ga medju oči guja,
A crna ga zemlja zagrlila! H. 97.
Al’ besjedi Milica gospodja:
Kam’ mu konji? poklali ih vuci!
Kam’ oruže? odneli ga Turci;
Kam’ od’jelo? ostalo mu pusto! V. 2, 100.
Ko te izd’o, izdalo ga ljeto!
Bijelo mu žito ne rodilo!
Stara njega majka ne vidjela!
Njim se mila sestra ne zaklela! O. 298.
Ljuto kune lijepa djevojka:
Koji kaže, da sam od zla roda,
Ne imao od srca poroda!
Koji kaže, ljuta kao guja,
Guje mu se oko srca vile,
U perčinu ljeto ljetovale,
U njedrima zimu zimovale!
Koji l’ kaže, sanljiva, dremljiva,
Bolovao devet godin’ dana,
Ne imao u bolesti sanka! V. 1, 728.
Više puti proklinjanje biva u šali, a u istini je blagosiljanje na pr.:
Kuni majko, obje da kunemo:
Crn mu obraz ka’ na gori sunce!
Sve mu polje prekrilile ovce!
Često se proklinjanje negacijom ublažava (eufemistično proklinjanje), na pr.:
Kažu čudo Rosandu djevojku,
Ja kakva je, jada ne dopala! V. 2, 40.
A sestra mu dodade oruže:
Drž’ oruže, ne ostalo pusto! V. 3, 85.
Djevojka je crne oči klela:
Crne oči, bog vas ne ubio! H. 191.
Ustan more, mladjano Bugarče!
Bog ti staru ne ubio majku,
Koja te je takoga rodila! V. 2, 29.
Tako mi te ne ubio, tužan sužnju, bog veliki!
Oć’ li meni kazovati, što te budem uprašati? M. 15, 2.
c) Blagosiljanje (benedictio).
Blagosiljanje sastoji se u tom, da komu dobro želimo, te se za to molimo.
Falkmann (Styl. p. 193) navadja: Die Segnung, benedictio (Zeuch in Frieden! sprach der greise Krieger).
Primjeri:
Kume Marko, bog ti pomogao!
Tvoje lice sv’jetlo na divanu!
Tvoja sablja sjekla na mejdanu!
Nada te se nenašlo junaka!
Ime ti se svuda spominjalo,
Dok je sunca i dok je mjeseca! V. 2, 34.
U glas viknu gospoda rišćanska:
Prosto da si Nemanjiću Savo!
Prosta duša tvojih roditelja,
Prosta duša i čestito t’jelo!
Što nosili, svijetlo vam bilo!
Što rodili, sve vam sveto bilo! V. 2, 23.
Više puti je blagosiljanje ironično, a u istini je ono proklinjanje, na pr.:
A mog braca, jadna kleti ne ću,
Zdrav mi brate kalpak izderao
U tamnici, u bugarskoj ruci! V. 1, 726.
Ići joj ne ću na svadbu,
Nego joj šaljem blagoslov:
Muškoga čeda nemala!
Koliko ljeba pojela,
Toliko jada imala! V. 1, 362.
d) Želja (optatio).
Ta figura je izraz čuvstva, kojim govornik teži, da što za sebe postigne.
Cicero (de or. 1. III, c. 53) navadja naziv optatio. Nissl (Anleit. z. Ausdr. des Ged. p. 78) veli: Die Optatio oder der Wunsch ist diejenige Figur, wodurch wir den natürlichen Ausbruch eines starken Verlangens, einen Gegenstand zu besitzen oder zu entfernen, ausdrücken Dieser Figur steht gegenüber die Imprecatio oder Verwünschung (mi bi rekli da imprekacija benedikciji na suprot stoji). Beide werden gewöhnlich mit der Exclamatio oder dem Ausruf verbunden. Formeln sind folgende: O möchten jetzt jene Helden leben, denen das Vaterland seine Wohlfahrt verdankt! könnte jenes goldene Zeitalter wiederkehren! Falkmann (Styl. p. 193) navadja: Der Wunsch, Votum (Noch einmal möcht’ ich, eh’ in die Schattenwelt Elysiums etc.!).
Primjeri:
Najstarija govorila:
„Da je meni svilen pojas!“
A srednja je govorila:
„Ja bi burmu najvoljela“. V. 1, 448.
U tom se primjeru vidi, kako’ se može jedan isti smisao kazati bez te figure; jer rieči: „Ja bi burmu najvoljela“ glasile bi u figuri želje: „Da je meni burma!“ –
Da bi mi se muvom pretvoriti!
Ja bi znao, gde bi zimovao. V. 1, 601.
Car ti bijah, dok djevojkom bijah;
Da li mi se natrag povratiti!
Unijela bih sada djevovati, V. 1, 409.
Vidjela je Bogdu dvore, pa govorila:
Da mi j’ ovdje samoj biti mlada gospodja! V. 1, 476.
2. Pitanje (interrogatio, ἐρώτημα).
Kao figura važi samo retorično pitanje (drugi ga zovu estetičnim, kao n. pr. Falkmann Styl. p. 193), t. j. ono pitanje, na koje govornik ne izčekuje odgovora.
Takvo pitanje ima osobitu silu, jer obično kazivanje može slušalac čuti, pa na nj i ne paziti; ali kad se mjesto toga pita, trgne se i onaj, koji je može biti već htio driemati.
Za retorične pitanje ima kod grčkih pisaca naziv ἐρώτησις, πεῦσις, n. pr. kod Longina (περὶ ὕψ. Sp. I, 170), koji takodje veliku silu te figure iztiče; kod drugih ima naziv ἐρώτημα,πύσμα kao n. pr. kod Alexandra (Sp. III, 24 sq.), koji razlikuje tako, da bi se na ἐρώτημα imalo odgovarati riečcom da ili ne, a na πύσμα sa više rieči. Ima i drugih starih pisaca, koji medju objema razlikuju, cf. Gerber (II, 2, 51*). Hermogenes (Sp. II, 303) bez obzira na onu razliku veli, da se kod takvoga pitanja ne izčekuje nikakav odgovor, isto tako Quintilian (IX, 2, 6); tako i Gerber (l. c.): Es ist aber bei der rhetorischen Frage, als welche überhaupt eine Antwort nicht verlangt, gleichgültig, ob man sich im Falle der Antwort bloss bejahend oder verneinend, oder ob weitläufiger auslassen müsste. A niže na istoj strani veli: Man kann sagen, dass überhaupt der Sinn der rhetorischen Frage nicht fraglich sein darf.
Aquila Rom. (H. p. 25) prevadja ἐρώτημα riečju interrogatum, πύσμα riečju quaesitum; Cornificius (IV, 15) ima naziv interrogatio; Herodian (Sp. III, 96): ἐρώτησις; Tiberius (Sp. III, 64): τὸ πυσματιϰὸν σχῆμα. O razredbi te figure kod Tiberija uporedi Rehdantz-a (Demosth. indic. p. 170 sq.); mi se ravnamo po razredbi Gerberovoj (II, 2, 52). On veli: Man wird zunächst diejenige Frage, welche eine Aufforderung enthält, also einen Imperativ vertritt, von denen zu sondern haben, welche den Sinn einer Aussage enthalten. – Weiter wären zu sondern solche Fragen, welche sich an keine bestimmte Person richten und ebensowohl als Ausrufungen betrachtet werden können. – Diejenigen Fragen endlich, welche an bestimmte Personen sich richten, sind danach zu sondern. ob sie der Redende andern vorzulegen scheint oder sich selbst.
a) Pitanje koje stoji mješte imperativa:
Čuješ Maro, kćeri moja?
Kad li podješ dol’ u kolo,
Ne vataj se do Tomaša. – –
Tomaš Mari govorio:
Vidiš Maro suvi javor?
Ondje ću te objesiti. V. 1, 385.
b) Pitanje koje nije na nikakvu izvjestnu osobu upravljeno, te se može smatrati kao uzklik:
Kaicom je sovru začelio. –
Kakva j’ krasna Kaica vojvoda!
U kakvom li gospodskom odelu! V. 2, 81.
Bez pitanja moglo se reći: Krasna je K. vojvoda u gosp. odelu. –
Kad to začu srpski car Stjepane,
Udari se rukom po koljenu:
„Jao mene do boga miloga!
Dotle li se zulum oglasio
Od sestrića od Voinovića! V. 2, 29.
Bez pitanja bi se to kazalo: Dotle se dakle zulum oglasio. –
c) Pitanje koje govornik sam na sebe upravlja:
Volim drago, neg’ carevo blago!
Što će meni sve carevo blago,
Kad ja nemam što je meni drago? V. 1, 312.
Bez pitanja moglo se to isto kazati: Ne treba mi sve c. blago. –
Sama sobom govorila mlada:
Što će mene momče Hercegovče,
Kad mi može biti Sarajevče? H. 173.
d) Pitanje, koje je upravljeno na kakvu drugu izvjestnu osobu:
Majka Lazi tijo odgovara:
Kako ću ti ja vesela biti,
Kako l’ svate jadna dočekati,
Kad je tvoja umrla devojka? V. 2, 7.
Mjesto toga moglo bi se bez pitanja kazati: Ja ti ne mogu vesela biti, niti svatova jadna dočekati itd. –
Da vidite slavnu Ravanicu, – – –
Da vidite, pak da se divite! – – –
Šta je vaša crkva Dimitrija?
Ja ću vam je sada preturiti
A iz ruke teškim buzdovanom. V. 2, 37.
Bez pitanja moglo se kazati: Malena (ili ništa prema tomu) je vaša crkva Dimitrija. –
Reče Miloš. Jao moja majko!
Jao Marko, bogom pobratime!
A nisam li tebi besedio,
Da ne pevam kroz Miroč planinu? V. 2, 38.
Bez pitanja bi se reklo: Ta ja sam tebi besedio, da ne pevam. –
Ti me posla, da ti čuvam stražu;
Tko bi tebi sačuvao stražu?
Otud idu tri age careve
I za njima triest janjičara, V. 2, 72.
Bez pitanja: Tu tebi nitko ne bi sačuvao straže. –
Ženska strana mudro progovara:
Gospodaru, Crnojević Ivo!
Kog’ su ljube dosle sjetovale,
Koga dosle, koga li ć’ odsele,
S dugom kosom, a pameću kratkom? V. 2, 89.
Mješte: Ljube dosle nikog’ svjetovale nisu, nikog’ dosle, a nikog odsele.
3. Dialogisam (διαλογισμός).
Volkmann (Rhet. p. 419) veli: Eine Verbindung von Frage und Antwort giebt die Figur des διαλεϰτιϰόν, oder den διαλογισμός. – Bei dieser Figur lassen sich wieder mehrere Unterarten unterscheiden. Bisweilen richtet man an sich selbst eine Frage und giebt sich auch die Antwort, z. B. Cic. pro Lig. 3, 7. – Oder man richtet an jemand eine Frage, und ohne die Antwort abzuwarten, schiebt man ihm seine eigne unter. Cic. orat. 67, 223. Einige nannten dies das schema per suggestionem. Quint. §. 1b. So können, um die Rede besonders drängend zu machen, ganze Reihen von Fragen mit Antworten aufgeführt werden, z. B. Cic. pro Quint. 13, 42 ff. 18, 56.
Gerber, pošto je (II, 2, 53–55) govorio o nazivih: subjectio, schema per suggestionem, ὑποφορά, soliloquium ec., veli obzirom na te figure (str. 55) dalje ovako: Sofern durch derartiges Fragen und Antworten die Form des Gesprächs nachgeahmt wird, bezeichnete man dasselbe auch wohl mit den allgemeinen Namen des Διαλογισμός, Διαλεϰτιϰόν; und als ἀναϰοίνωσις oder communicatio, ϰοινωνία, weil durch diese Form der Hörende zum Theilnehmer an der Rede geworden scheine. Die Stelle Ter. (Eun. 1, 1) „Quid igitur faciam? non eam, ne nunc quidem cum accersor ultro? – redeam? non, si me obsecret“ nennt der Ps. Donat: διαλογισμός, σχῆμα διανοίας; ebenso Charisius (IV, 7, 2), J. Rufinian. H. p. 43 sq.) und Acron III, 67), welche Cicero (or. 40) bezeichnet: „ut rursus quasi ad interrogata sibi ipse respondeat“.
Dalje veli Gerber (l. c. pag. 57): Ein Dialogismus kann auch dadurch entstehen, dass einer Aussage die Form der Berichtigung einer früheren gegeben wird, als wodurch sie entschiedener hervortritt.
Po tom je dakle dialogisam obće ime, pod koje spadaju ovi nazivi:
a) Schema per suggestionem.
Ta se figura sastoji u tom, da govornik na svoje pitanje, koje je na koga drugoga upravio, sam odgovara. Cf. Quintilian. IX, 2, 14.
Primjeri:
Često knjige idu za knjigama.
Od koga li, kome li dolaze?
Od Memeda od cara turskoga,
A dolaze do Stalaća grada. V. 2, 84.
Tu s’ začudi Marko i zastidje,
Kad u Leke sagleda čardake,
Od šta bješe na čardak’ prostirka?
Bješe čoha čardaku do vrata,
A po čosi lijepa kadifa.
No kaki su u Leke dušeci,
Kaki li su pod glavu jastuci?
Sve od suha zlata ispleteni. V. 2, 40.
Mili bože, što je raja kriva?
Il je kriva, gad što Turke mori?
Il je kriva, što ih hrdja bije?
Što je kriva? – Kriva ’e što je živa,
Te ne ima, što Turčinu treba:
Žuta zlata i bijela hljeba. M. Č. 26.
Takvo pitanje i odgovor biva i u prispodobah, n. pr.:
Mili bože! čuda velikoga!
Ili grmi, il’ se zemlja trese,
Il’ udara more u bregove?
Niti grmi, nit’ se zemlja trese,
Nit’ udara more u bregove,
Već dijele blago svetitelji. V. 2, 1.
b) Soliloquium.
Onaj slučaj, kad govornik na svoje pitanje sam sebi odgovara, zove Cicero (de or. 1. III, c. 54): „sibi ipsi responsio“. Isidor (or. II, 21, 47) zove taj slučaj: peusis, id est soliloquium, cum ad interrogata ipsi nobis respondemus; i Anonym. π. σχημ. (Sp. III, 121) govori: περὶ σχήματος, ὅταν τις ἑαυτὸν ἐρωτᾶ, kao na pr. (Demosth, παραπρ. p. 348): τίνος οὖν ἕνεϰα ταῦτα λέγω; ἑνὸς μέν, ὦ Ἀϑηναῖοι, μάλιστα ϰαὶ πρώτου cet.; i Longin iztiče taj slučaj (Sp. I, 270) govoreći: ἡ δ᾿ ἐρώτησις ἡ εἰς ἑαυτὸν ϰαὶ ἀπόϰρισις μιμεῖται τοῦ πάϑους τὸ ἐπίϰαιρον.
Primjeri:
Svi munari lumam’ okićeni,
Da rečemo: čija je najljepša?
Najljepša je careva munara. H. 172.
Medju sobom mladi govorili:
Što l’ se ujak na nas rasrdio,
Te nas ne šće zvati u svatove?
Netko nas je njemu opadnuo,
S njega živa meso otpadalo! V. 2, 29.
Stade mislit’ mlado momče:
„Il’ ću brati kitu cv’jeća?
Il’ ću piti kondir vina?
Il’ ću ljubit’ mladu momu?
Kita cv’jeća dan do podne,
Kondir vina toga časa,
Mlada moma do vijeka“. V. 1, 454.
c) Ipofora (ὑποφορά).
– Quintilian (IX., 2, 13 sq.) veli: Ceterum etiam interrogandi se ipsum, et respondendi sibi, solent esse non ingratae vices, ut Cic. (pro Lig. 3): Apud quem igitur haec dico? nempe apud eum qui, cum hoc sciret, tamen me, ante quam vidit, reipublicae reddidit. Aliter pro Coelio (17) facta interrogatio est. Dicit aliquis: Haec igitur est tua disciplina? sic tu instituis adolescentes? et totus locus. Deinde: Ego si quis, judices, hoc robore animi, atque hac indole virtutis ac continentiae fuit ec. Cui diversum est, cum alium rogaveris, non expectare responsum, et statim subjicere. Domus tibi deerat? at habebas. Pecunia superabat? at egebas. Quod schema quidam per suggestionem vocant. Tu se jasno razlikuju tri različna slučaja: prvi je slučaj soliloquium, o kojem smo kao i o trećem već govorili; a drugi je slučaj ὑποφορά.
Za taj drugi slučaj veli Gerber (II., 2, 54): Quintilian benennt dies nicht besonders; da aber die Anführung von Behauptungen eines Gegners, um sie dann zu widerlegen, nach Hermogenes (Sp. II, 207) überhaupt ὑποφορά und deren Widerlegung ἀνϑυποφορά (oder λύσις) genannt wurde; so würden diese termini auch hier anzuwenden sein. In der That nennt Tiberius (Sp. III, 77) ὑποφορά ὅταν μὴ ἑξῆς προβαίνῃ ὁ λογος, ἀλλ᾿ ὑποϑείς τι ἢ ὡς παρὰ τοῦ ἀντιδίϰου ἢ ὡς ἐϰ τοῦ πράγματος ἀποϰρίνηται πρὸς αὑτόν, ὥσπερ δύο ἀντιλεγόμενα πρόσωπα μιμούμενος“, umfasst also mit dem terminus auch die ἀνϑυποφορά, itd. (Cf. Volkmann Rhet. p. 211; Rehdantz Demosth. indic. p. 186.)
Gerber (na spomenutom mjestu niže) veli: Ueberhaupt erscheint die Frageform nicht als Bedingung. So ist ἀνϑυποφορά bei Ps. Rufinian (H. p. 60) nur eben Antwort auf Einwürfe, oppositio vel objectio, wie (Verg. Aen. 4, 306): Verum anceps pugnae fuerat fortuna. Fuisset –
Ima pisaca, koji naziv ὑποφορά u još širem smislu uzimaju. Cf. Gerber l. c. i Volkmann Rhet. p. 420.) Mi prema tomu, što tu navedosmo, pod tu figuru računamo one slučajeve, kad govornik navadja pitanje ili kakvo mnienje ne kao svoje nego kao tudje, pak takvo pitanje ili mnienje svojim odgovorom pobija (prvo je ὑποφορά, a drugo ἀνϑυποφορά). Na pr.:
Stoji Ture odieveno liepo
I pod čalmom i pod britkom sabljom,
I pod puškom i pod ljutim nožem:
(ὑποφορά:) Strah te hvata, posjeć’ će te biesno.
(ἀνϑυποφορά:) Al se ne boj pobratime dragi,
Krotko Ture, posjeći te neće;
Smjerno Ture, poplašit’ ga lasno
Udri samo o zemljicu nogom,
Ter ti smjerno obje skršta ruke,
Ruke skršta i prigiba glavu. M. Č. 54.
Bijeli se čadorje bielo
Na tihotnoj mjesečini.
(ὑποφορά:) Tlapi ti se, sad da lavom rika,
Tlapi ti se, sad da psetom laje;
A sad čuješ lelek mučenikah,
Jauk, pisku, težke uzdisaje;
Čuješ zveku gvoždja okovnoga
I uza nju pomaganju gorku;
(ἀνϑυποφορά:) Slušaj pobre, je l’ i jauk tlapnja?
Slušaj zveku, je l’ i zveka tlapnja?
Slušaj ... slušaj ... ah, te tlapnja nije,
Jer te vidim, gdje te boli jako ...
Što? .. ti plačeš? .. ah, to tlapnja nije,
Ti bo s tlapnje, mnim, da ne bi plako! M. Č. 35.
d) Komunikacija (communicatio, ἀναϰοίνωσις).
Naziv communicatio navadja Cicero (de or. 1. III, c. 53), a na drugom mjestu (or. c. 40) veli: ut saepe cum eis qui audiunt, nonnunquam etiam cum adversario quasi deliberet. Quintilian (IX, 2, 20) veli: Communicatio cum aut ipsos adversarios consulimus – aut cum judicibus quasi deliberamus. Jul. Rufin. (H. p. 41) navadja: ἀναϰοίνωσις, communicatio; Anon. Eckst. (H. p. 54) ima naziv: ϰοινωνία; Isidor (H. p. 520): coenosis. Gerber (II, 2, 56) veli: Freilich fordert der terminus communicatio nicht nothwendig zur Frage auch die selbstgegebene Beantwortung.
Gerber (kako smo već gore naveli) taj naziv uzporedjuje (koordinira) sa dialogismom, što ne ide; jer primjeri, koji idu pod a), nisu svi upravljeni na slušaoca, niti primjeri pod b) neidu pod taj naziv, jer se tu pitanje upravlja na samoga govornika; nego ipofora (kako je mi opredjeljujemo) spada pod komunikaciju. Dakle pošto je o ipofori bilo već napose govora, komunikaciju ovdje u užem smislu navadjamo. Dalje dodajemo, da korekcija i dubitacija spada pod dialogisam, ali ne pod komunikaciju. Dakle je ta figura dialogismu subordinirana a ne koordinirana.
Mi pod komunikaciju računamo sve ono, što Rehdantz (Dem. ind. p. 188) pod „Wechselwirkung zwischen Redner und Hörer“ navadja. On veli, da to biva: „durch Anrede: (ἀντὶ πολλῶν ἂν ὦ ἄνδρες Ἀϑηναῖοι χρημάτων ὑμᾶς ἑλέσϑαι νομίζω 1. 1). – durch Aufforderung: (ἢ παρελϑών τις ἐμοί, μᾶλλον δὲ ὑμῖν δειξάτω, ὡς οὐϰ ἀληϑῆ ταῦτ᾿ ἐγὼ λέγω 2, 8). – in der zweiten Person: λογίσασϑε, ἐνϑυμεῖσϑε, σϰοπεῖτε, ὁρᾶτε 21. 22 u. ä., – häufig dienen dazu die zur Formel erstarrten, daher auch neben pluralische Imperative, auffordernde Conjunctive, Fragen gestellten singularischen Anreden, εἰπέ μοι, zu 4, 10, vgl. 8, 74; 24, 57: 8, 70; 19, 312; 23, 106; 24, 57; ὅρα δ` οὑτωσί 20, 21 u 55 ὅρα δέ dabei tritt häufig eine Begründung φέρε γὰρ 14, 27, und eine Steigerung φέρε γὰρ πρὸς Διός 8, 34; φέρε γὰρ πρὸς ϑεῶν 15, 26. – – durch ὑποφορά, – durch Frage und Antwort, durch Fragen (πεύσεις ϰαὶ ἐρωτήσεις).
Pod komunikacijom dakle razumiemo svaki izraz, kojim govornik (respective pjevač) prekidajući objektivno pripoviedanje na slušaoca progovara, te tim njega učestnikom svoga govora čini. N. pr.:
Pa da vidiš budimske kraljice:
Poletila na bijelu kulu. B. 1, 43.
A što ću ti veće jade kazat’?
Martiniće Turci opkoliše V. 4, 18.
Lijepo ti bješe pogledati,
Kad se turski plijen sastavio. O. 238.
Al’ u Strmac imaš šta vidjeti!
Su tri strane idu tri plijena. O. 237.
Vidji, Vuče sreće kakve ti je. O. 77.
Mila braćo, čuda velikoga!
Ko se nije kod njeg’ prigodio,
Konjske sile nije ni vidio,
Ni na konju besnijeg’ junaka. B. 1, 81.
Da ti se je nagledati druže,
Ka’ se momci grabe na oružje.
A šta ću ti duljit’ lakrdiju... O. 64.
Da se možeš brate pridesiti
I ušima jeku poslušati
I očima seir pogledati,
I kad puče trideset topova! V. 2, 89.
Videć aga kriepost taku
Zazebe ga na dnu srca. ...
Od straha li, jer se glavi boji?
Silan aga to sam sebi taji.
Zar ne vidiš kako radi
Hrabar junak uzpreć’ zimu? –
Gledaj glavu, put nebesah
Gdje se oholo hrabra diže;
Gledaj čelo jasno i oko,
Kako bistro pod njim sieva;
Gledaj kriepki stas, gdje svoju
Znajuć snagu ravno stoji;
Pak mi kaži, ima l’ koja
Tudier straha i najmanja sjena?
A pak slušaj, kako junak sbori. M. Č. 4.
Pognaše se nebom vjetri;
A odande plahe munje
Nebeskijem ognjem sjecajući
Sad ti smrtne bliešte oči,
Sad još guštju, neg bje prije,
Navlače ti nad vid tminu.
Pak za njimi čuj sad grmljavinu,
Gdjeno najprie iz daleka tutnji. –
Al da vjetru dadeš pleći;
Pak kad sjekne oganj iz oblaka,
Da zjenicu upreš bistru,
Ter da gledneš niz vjetar ravninom,
Vidio bi, gdje skup ljudih stupa;
Noć ih luči, al su za to skupa. –
Družba noćna sve se bliže kuči,
Ter razabrat možeš veće,
Tko je vodi i tko š njime hodi. –
Zirni pobre, kako lako idje,
Kó da zrakom mutniem pliva.
Mniš, da napried sve ga nešto vuče. M. Č. 41.
Pak pristupi, tel’ mi gataj pobre.
Čija ’e ovo ponosita čalma? –
To je čalma age Čengijića,
Al se tužno oko glave vije.
Čija ’e ovo, pobratime, glava?
To je glava age Čengijića,
Ali iz nje tamne oči vire.
Čija ’e ovo okovana sablja? –
To je sablja age Čengijića,
Al žalostno uz bedricu visi. itd. M. Č. 55.
e) Sumnja (dubitatio, διαπόρησις, ἀπορία).
Quintilian (IX, 2, 20) veli, da je s tom figurom srodna komunikacija. Mi je računamo pod dialogisam, jer i tu se govornik razgovara ili sam sobom ili sa slušaocem; u ovom drugom slučaju u njoj imade i komunikacija. Quintilian (l. c. § 19) veli: Affert aliquam fidem veritatis et dubitatio, cum simulamus quaerere nos, unde incipiendum, ubi desinendum, quid potissimum dicendum, an omnino dicendum sit. Na pr.: equidem, quod ad me attinet, quo me vertam, nescio; negem fuisse illam infamiam judicii corrupti? (Cic. pro Cluent. § 4). Taj naziv ima i Cicero (de or. III, 53) a na drugom mjestu (or. 40) veli: ut addubitet, quid potius aut quomodo dicat. Cf. Cornific. (IV, 29); Aquila Rom. (H. p. 25) zove tu figuru διαπόρησις, addubitatio; Jul. Rufinian ima i naziv ἀπορία; Macrobius (Sat. IV, 6): ἀπόρησις.
Hermogenes (Sp. II, 382), Apsines (Sp. I, 358), Alexander (Sp. II, 24), Tiberius (Sp. III, 61) i drugi imaju naziv διαπόρησις.
Mi bi rekli, ta figura sastoji se u tom, da se po riečih onoga, koji govori, čini, kao da je položaj, o kojem se govori, takav, da govornik ne zna ni kud ni kamo. Na pr.:
Ona stala pa misli razmišlja:
Mili bože, što ću i kako ću?
Ta ako ću jadna biježati,
Gruji nisu konji utecali,
A kamo li jedna ženska glava. V. 3, 7.
Misli care misli svakojake:
Mili bože, što ću i kako ću?
Kome ću se privoleti carstvu,
Da ili ću carstvu nebeskome,
Da ili ću carstvu zemaljskome?
Ako ću se privoleti carstvu,
Privoleti carstvu zemaljskome,
Zemaljsko je za maleno carstvo,
A nebesko u vek i do veka. V. 2, 46.
Mene pobro u djeverstvo zove;
Kako ću joj tužan djever biti!
Kad joj stanem čašu nazdravljati,
Il’ ću reći: zdrava snaho moja,
Il’ ću reći: zdrava draga moja?
Ako reknem: zdrava snaho moja,
Ja ne mogu srcu odoljeti;
Ako l’ reknem: zdrava draga moja,
Mom ću pobru volju pokvariti.
Jadi poći, a dvoji ne poći;
Al’ ću poći, makar ću ne doći. V. 1, 544.
f) Korekcija (correctio, ἐπιδιόρϑωσις).
Već je kazano, da Gerber (II, 2, 57) tu figuru pod dialogisam uvršćuje. Na istom mjestu veli on dalje: Das Carmen de fig. (H. p. 69) nennt dies Ἐπιτίμησις. Est correctio, cum in quodam me corrigo dicto. „Nam tarde tandem – tarde dico? immo hodie, inquam“. – Vel sic: Non amor est, verum ardor vel furor iste“. Figur werden wir diese correctio freilich nur in dem ersteren Beispiel nennen, wenn der Berichtigungseifer auch die Satzform ergreift und sie zur rhetoricvhen Frage verlebendigt, oder etwa zu einer exclamatio. Der Art ist z. B. Dem. (cor. p. 270): ὀψὲ γάρ ποτε – ὀψὲ λέγω; χϑὲς μὲν οὖν ϰαὶ πρῴην ἅμ᾿ Ἀϑηναῖος ϰαὶ ῥήτωρ γέγονεν. Alexander (Sp. III, 40), der u. A. dieses Beispiel zur ἐπιτίμησις anführt, (die er auch ὑπαλλαγή nennt) verlangt von ihr nur: ἐπιτιμήσαντες τῇ πρώτῃ λέξει ἑτέραν ἐλάβομεν. I Cicero (or. 39) veli: cum corrigimus nosmet ipsos quasi reprehendentes, Zonaeus (Sp. III, 170) i Anonym (ib. p. 187) takodje zovu tu figuru ὑπαλλαγή; Rutil. Sup. (H. p. 10): μετάνοια; Quintil. (IX, 2, 60): poenitentia dicti; Cornific. (IV, 26): correctio, „quae tollit id, quod dictum est, et pro eo id, quod magis idoneum videtur, reponit.“ Tiberius (Sp. III, 62) ima izraz ἐπιδιόρϑωσις. Cf. Gerber (l. c. p. 58), Volkmann (Rhet. p. 422 sq.).
Od naših pisaca Tomić tu figuru navadja dva puta (stil. str. 36 i 37), prvi put pod nazivom: „correctio (popravak)“, a drugi put pod nazivom: „epanorthosis (popravljanje)“. I Filipović (stil. str. 28) prevadja correctio: popravak.
Ta figura sastoji se dakle u tom, da govornik u obliku razgovora sa slušaocem ili sa sobom ono, što je prividno kao nerazmišljeno i neshodno kazao, opoziva, a na mjesto toga ono, što je shodnije, kaže. Na pr.:
Za dva plava ne bi groša dala,
A za jedno mlado crnooko,
Dala b’ za njga iljadu dukata.
Jao tužna, griješnu ti reko!
U moga su draga oči plave. V. 1, 426.
Stvorac višnji pticam nebo dade, ...
Ribam vode i pučine morske, ...
A zverinju livade i gore, ...
Jadnoj raji? ne dade ni kore
Suha hljeba, da je suzam’ kvasi,
Al što velju? Dade nebo dobro,
No je nesit sve već Turčin pobro. M. Č. 31.
4. Sentencija (sententia, γνώμη).
Subjektivan način govora mješte objektivnoga pokazuje se i tim, da govornik kakvu obću misao kaže, pa pod njom i onaj specijalni slučaj, o kojem istom govori, podrazumieva, mješte da samo onaj specijalni slučaj navadja; a to čini sentencijom.
Gerber (II, 2, 33) veli: Eine Steigerung von geringerer Heftigkeit, aber von grösserer Tiefe und Innerlichkeit (nego kod iperbole) wird erreicht, wenn man den Inhalt in seiner Bestimmtheit überhaupt fallen lässt und nur den allgemeinen Gedanken ausspricht, unter dem er einbegriffen werden soll. Die Sentenz oder Gnome imponirt so durch ihre Entfernung von den zufälligen Einzelheiten, fordert für sich Beachtung und erscheint bedeutend, weil sie Weiteres umfasst, als gerade vorliegt.
Cornificius (IV, 17) definira: Sententia est oratio sumpta de vita, quae aut quid sit aut quid esse oporteat in vita, breviter ostendit, hoc pacto: Difficile est primum virtutes revereri, qui semper fortuna secunda sit usus. Ps. Plutarch (de vit. Hom. 152) veli, da je tako zvana gnoma obća izreka o odnošajih života u kratkom govoru, ἡ ϰαλουμένη γνώμη ἥπερ ἐστὶν ἀπόφασις ϰαϑολιϰὴ περὶ τῶν ϰατὰ τὸν βίον λόγῳ συντόμῳ. Njom se izriče štogod teoretično, kao (Il. 1, 80): ϰρείσσων γὰρ βασιλεύς, ὅτε χώσεται ἀνδρὶ χέρηι, ili praktično, kao (Il. 2, 24): οὐ χρὴ παννύχιον εὕδειν βουληφόρον ἄνδρα.
Hermogenes (Sp. II, 429) ima naziv: ϰαϑολιϰοὶ λόγοι; Porphyrion (k Hor. de art. poët, v. 14, 128, 198): ϰαϑολιϰόν; Tiberius (Sp. III, 68) navadja kao figuru: ϰαϑόλου.
Sentencije najviše se u govor pletu u silogismu, osobito skraćenom t. j. u entimemi i kao epifonema. Aristoteles (Rhet. II, 2) veli, ako se sentenciji dodaje uzrok i za što štogod biva, onda je ono cielo entimema, γνώμη, προστεϑείσης δὲ τῆς αἰτίας ϰαὶ τοῦ διὰ τί, ἐνϑύμημά ἐστι τὸ ἅπαν. – Quintilian (VIII, 5, 4) veli: hanc (sententiam) quidam partem enthymematis, quidam initium aut clausulam epichirematis esse dixerunt, et est aliquando, non tamen semper.
a) Primjeri sentencije u entimemi:
Gospodaru bego Radul-bego!
Dje su žene ljude svjetovale?
Što l’ ću i ja tebe svjetovati? V. 2, 75.
Brat je mio, koje vjere bio,
Kada bratski čini i postupa,
Ali oni s nama bratski ne će,
Već krvnički po turskom načinu. O. 5.
Paša opremi dva svoja kavaza:
Ufatite Gondžu Mehmed-agu. ...
U mladjega pogovora nema,
Ufatiše Gondžu Mehmed-agu. H. 34.
Divno ih je Limo sjetovao
I družinu svoju slobodio,
A mudre je lasno sjetovati.
Ufatiše tvrde meterize,
I kamenjem prsi zakloniše, V. 3, 42.
Moj sestriću, Jovan kapetane!
San je laža, a bog je istina;
Ružno si se glavom naslonio,
A mučno si nešto pomislio. V. 2, 89.
Tko si junak osvetit se nemoš
Na junaku dotle dok ne preda:
Smaknu Ture toliko junakah,
Posmica ih, srca ne izkali,
Što bez straha svi su pred njim pali. –
Boj se onoga, tko je viko
Bez golema mrijet jada.
Videć aga kriepost taku
Zazebe ga na dnu srca. M. Č. 3.
b) Epifonema (ἐπιφώνημα) postaje, kad se govor o pojedinih stvarih i dogodjajih na kakvu obću misao ili istinu kao na njihov uzrok svede i tim završi.
Volkmann (Rhet. p, 389) veli: Eine Sentenz am Schlusse einer längeren Auseinandersetzung, gleichsam der letzte Strich, der das ganze vollendet – heisst ἐπιφώνημα. – Bemerkenswerth ist, dass der Anon. de fig. S. III. p. 173 am Epiphonem als charakteristisch die Abwesenheit der Conjunction hervorhebt. – Gerber (II, 2, 35) veli: Den Charakter des Rhetorischen zeigt die Sentenz am meisten, wenn sie als Epiphonema verwandt wird, welches Demetrius (π. ἑρμ. Sp. III, 285) nennt: τὸ μεγαλοπρεπέστατον ἐν τοῖς λόγοις, sofern es zu dem nothwendigen, dienenden Theil der Rede eine schmuckvolle Schlusssentenz füge – Die Gnome unterscheidet Demetrius dadurch von dem Epiphonema (l. c. p. 286): dass jene eben nicht immer am Schlusse der Rede sich finde. – Quintilian (VIII, 5, 11): Est epiphonema rei narratae vel probatae summa acclamatio (Verg. Aen. 1, 33): tantae molis erat romanam condere gentem. – Jul. Rufinian (H. p. 45): ἐπιφώνημα. Hac sententia in fine expositae rei cum affectu enuntiatur. – Carmen de figg. (H. p. 66): Ἐπιφωνούμενον. Intersertio, cum inseritur sententia quaedam. – Ps. Plutarch (de vit. Hom. 65) razlikuje: Προαναφώνησις (praeexclamatio), ὅταν τις διηγούμενος μεταξὺ τὸ ἐν ἑτέροις τάξιν ἔχον τοῦ ῥηϑῆναι προλέγῃ, kao (Odyss. 21, 98): ἤτοι ὀϊστοῦ τε πρῶτος γεύσεσϑαι ἔμελλεν, i Ἐπιφώνησις, kao (Il. 17, 32): ῥεχϑὲν δέ τε νήπιος ἔγνω. – Hermogenes (π. εὑρ. Sp. II, 252) smatra epifonemu kao subjektivnu primjetbu govornikovu (λόγος ἔξωϑεν παρ᾿ ἡμῶν ἐπὶ τῷ πράγματι λεγόμενος), za to se, veli, i zove epifonema, jer se tim ne kazuje sam dogodjaj, nego se uz njega povikuje (διὰ τοῦτο ϰαὶ ἐπιφώνημα λέγεται, οὐχ ὅτι αὐτὸ τὸ πεπραγμένον λέγεται, ἀλλ᾿ ὅτι τῷ γινομένῳ ἐπιφωνεῖται), na pr. Od. 5, 294.
Gerber (II. 2, 36): Die allgemeine Natur, das Gnomische des Epiphonem wurde bei dem Gebrauch des Terminus nicht immer beachtet, und Demetrius (Sp. III, 287) weist ihn daher ab zur Bezeichnung von Ilias 12, 113: νήπιος, οὐδ᾿ ἄρ᾿ ἔμελλε ϰαϰὰς ὑπὸ ϰῆρας ἀλύξειν, welches vielmehr ein προσφώνημα oder ἐπιϰερτόμημα zu nennen sei; – Eustath (p. 1038) nennt das ὡς ἐσσυμένως ἐμάχοντο (Il. 15, 698) ein ἐπιφωνηματιϰόν. Nahe steht dem Epiphonem in dieser lässigen Fassung die Ἐπίϰρισις, ein kurzer beurtheilender Zusatz des Redners, bei Hermogenes (π. ἰδ. Sp. II, 392 sq.), für welche der Anon. (π. σχ. Sp. III, 122) unt. A. als Beispiel giebt (Dom. Meid. p. 517): ἐπειδὰν χρηματίσωσιν οἱ πρόεδροι περὶ ὧν διῴϰηϰεν ὁ ἄρχων, χρηματίζειν ϰελεύει ϰαὶ περὶ ὧν ἄν τις ἠδιϰηϰὼς ᾖ τι ἐπὶ τὴν ἑορτὴν ἢ παρανενομηϰώς˙ εἶτα ἡἐπίϰρισις, ϰαλῶς, ὦ ϑεοί, ϰαὶ συμφερόντως ἔχων ὁ νόμος, ὡς τὸ πρᾶγμα αὐτὸ μαρτυρεῖ.
Primjeri:
Ne brini se mojom kabanicom;
Ako bude srce u junaku,
Kabanica ne će ništa smesti:
Kojoj ovci svoje runo smeta,
Ondje nije ni ovce ni runa. V. 2, 29.
Njemu veli deli Radivoje:
„O moj brate starina Novače!
Bolje bješe tridest dobrih druga,
Ali tvoje sreće ne bijaše.“ –
Teško onom svakome junaku,
Što ne sluša svoga starijega. V. 3, 3.
Ja povratili onu poturicu, ...
Da srbinjske majke ne ucvieli;
Svaka majka rada vidjet’ sina. O. 333.
S veseljem se doma povratiše
Dobra glasa i sv’jetla obraza;
Blago tome, kome bog pomaže. O. 174.
Ja ću poći, za kog’ me ti dadeš;
Ja b’ voljela za mlada junaka,
Makar nigdje ništa ne imao,
Neg’ za stara makar bogatoga;
Nije blago ni zlato ni srebro,
Već je blago, što je kome drago. V. 3, 82.
Prosjak prosi, iza glasa viče:
Udijeli jadnu i nevoljnu,
Porad boga i svojega puta;
Svak’ je tuzi i nevolji dužan. B. 2, 161.
Tad se care grôtom nasmijao:
„Be aferim, moj posinko Marko!
Da nijesi tako učinio,
Ja te ne bih više sinkom zvao:
Svako Ture može vezir biti,
A junaka nema kao Marka. V. 2, 70.
Ter se grle rukam gvozdenijem,
Ter se ljube kljunom gvozdenijem
Krst i prorok, dok jednoga teče:
Tolika im mržnja srce peče. M. Č. 52.