Šesti dio. Sintaktične figure (ἐναλλαγή).

Ovamo računamo neke sintaktične pojave, koji se protive običnim pravilom sintakse.

Kao što se je u jezicih za predstavljanje istih pojmova veliki izbor srodnih koriena a za tim sinonimičnih rieči razvio: isto tako vještina pružaše množinu različnih sredstava, da se jedni isti odnošaji pojmova različnim načinom izražavaju. Ta sinonimija oblikâ, kojimi se odnošaji izražavaju, u koliko se za to upotrebljavani izrazi od običnoga načina razlikuju, označuje se imenom enalage. (Cf. Gerber I, 509.)

Neki hoće, da enalagu iztisnu iz broja figurâ; istim pravom mogli bi to s većinom ostalih figura činiti. Gerber njezinu važnost dokazuje, i mi njegovomu mnienju pristupamo. Svakako valja uvažiti ove rieči njegove (I, 511): „Eine eigentliche Vertauschung von Formen ist niemals bestimmt nachzuweisen, vielmehr nur diess, dass an Stelle der gebrauchten Form andere üblichere gesetzt werden könnten. – An dem, was wir Kunsttechnik der Sprache nennen, haben wir denselben Inhalt zu betrachten, welchen die Grammatik behandelt; aber während Grammatik die Worte als Redeglieder behandelt, welche zum Zweck irgendwie bestimmter Darstellungen vor Allem den Anforderungen des logischen Verstandes zu entsprechen haben und so den usus bilden sollen – also wie fern sie dienen; – zeigt sich dieselbe Technik, vom Standpunkt der Sprache als Kunst betrachtet, als dem verständigen Zweck widerstrebend, nur bedacht auf ein eigenartiges Hervortreten des Moments, vom usus nur eben geduldet, unabhängig für sich an dem reichen Wechsel der Darstellungsformen sich erfreuend. – Und was ist am Ende für ein grosser Unterschied, wenn auch der Grammatiker, statt zu sagen, diese oder jene Beziehung finde sich in seltenen Fällen so oder so bezeichnet, genauer bemerkt, dass in dies en Fällen die Wortarten oder Wortformen ihre Natur zu vertauschen scheinen, d. h. dass eine Enallage stattfinde? – Eine philosophische Erforschung der einzelnen Erscheinungen wird Tieferes nicht bringen.“

Ime enalaga nalazi se kod više starih pisaca, medju drugimi Phoebammon (σχολ. περὶ σχημ. ῥητ. Rhet. Gr. ed. Sp. Vol. III, p. 45) kod figurâ τῆς λέξεως navadja takodje onu ϰατ᾿ ἐναλλαγήν, kod koje se razlikuje osam vrsta kao: ἑτερογενές, ἑτεράριϑμον, ἑτερόπτωτον, ἑτεροσχημάτιστον, ἑτερόχρονον, ἑτεροπρόσωπον, ἀποστροφὴ προσώπου, ἀντιστροφή. Zamjenu u pogledu na namještanje rieči u izrekah, koju Gerber k enalagi računa, Phoebamnon (i s drugimi starimi gramatici) kao posebnu vrstu sintaktičnih figura pod imenom μετάϑεσις navadja. Osim metatese on ima još ove tri vrste sintaktičnih figura: ϰατὰ ἔνδειαν, ϰατὰ πλεονασμόν, ϰατὰ ἐναλλαγήν. Mi smo prve dvie vrste njegove sa metatesom uzeli skupa pod jedan dio. Ps. Plut. (de vita Hom. §. 30) pod enalagom razumie to, što Phoebammon metatesom zove, a njegovu analagu naziva ἀλλοίωσις (§. 41), kod koje se razlikuje zamjena spola, broja, padeža, stepena komparacije, načina, vremena, roda glagolskoga, osobâ, predloga, prislova, veznika. Zonaeus (περὶ σχημ. Rhet. Gr. Sp. Vol. III. pag. 168) veli, da je ἀλλοίωσις i ἐναλλαγή jednoga te istoga značenja. Drugi stari pisci tu figuru još drugčie zovu, kao n. pr. Quintilian: immutatio ἑτέρωσις itd. Mi ćemo u glavnom sliediti Gerbera, kako je on te pojave koji amo idu razredio. Dakle se razlikuje:

1. Antimerija (ἀντιμέρεια).

Pod tim imenom razumie se zamjena (enalaga) raznih vrstâ riečî medju sobom. Steph. Thesaur. (ed. Paris) veli: Ἀντιμέρεια, ἡ, Partis unius pro alia positio: nomen est figurae apud grammaticos, ut τόξων εὖ εἰδὼς volunt dictum per ἀντιμέρειαν, quasi diceretur τόξων εἰδήμων, posita parte una orationis pro alia, sc. participio pronomine. – Scribitur etiam Ἀντιμερία. (Cf. Gerber, I, 515.)

a) Samostavnik kaže se mjesto pridavnika u atributu i predikatu. V. Jagić (Pabirci po cvieću našega nar. pjesničtva u programu kr. gimn. u Zagrebu 1861, str. 18) veli, da na pr. nesretan znači njem. unglücklich, a nesretnik der Unglückliche, t. j. da „Grci i Niemci substantiviraju adjektiv spolnikom, a mi nastavkom. U pjesmah to biva i ondje gdje bi po strogih pravilih imao uz samostavnik stojati prost pridavnik. Čineć to, biva izraz živahniji, što posve dolikuje slogu pjesničkomu“. Za tim navadja mnogo liepih i raznih primjera. Takvi samostavnici obično su načinjeni od pridavnika i participa:

Daruj mene sužnja nevoljnika. V. 3, 22.

Te pripali bojnicu lubardu. V. 2, 77.

Odmetnu se odmetnica Mara. V. 1, 656.

Dok je našla guju otrovnicu. V. 1, 302.

Sušna magla i sušnica munja. V. 3, 30.

Al ga srete vjerenica ljuba. V. 2, 6.

Kod nje stavi pticu zloglasnicu. V. 2, 17.

I daj mene sablju postalicu. V. 2, 52.

Kad dodjoše k vodi čobanici. V. 3, 38.

I donosi crveniku vino. V. 2, 32.

To začula zelenika jabuka. V. 1, 619.

I deseta crljenka jabuka. V. 1, 725.

Imam jadna braca ustaoca. V. 3, 38.

O junačiću crnoočiću. V. 1, 143.

Napiše se vode blatušine. V. 1, 99.

Da pijemo rujevinu vino. V. 1, 724.

Dade braći puške talijanke. V. 3, 41.

Te narante ribe primorkinje. V. 3, 51.

Na nju mi je našetala bila vila planinkinja. M. 3, 18.

Ne boje se slovinkinje vile. M. Č. 40.

No se pusnik k zemlji uvijaše. V. 2, 89.

Odbjegla je žalosnica caru pod šator. V. 1, 470.

Simeune jedan nahodniče. V. 2, 14.

Al’ je ženska strana strašivica. V. 2, 44.

Jer je moja majka domišljanka. V. 1, 770.

Nametkinja kućna razmetkinja. V. 1, 766.

Milica je Lazu sudjenica. V. 2, 32.

Posad nikad biti ne možemo
Umirnici niti uvjernici. O. 7.

b) Samostavnik govori se mješte zaimena. Taj pojav opominje na mladjahan razvitak govora, i kao takav dolikuje narodnoj poesiji. To biva: α) kod zaimena prve osobe:

O Stevane, moje čedo drago!
A šta će ti baba (t. j. ja) učiniti? V. 3, 7.

A on reče ljubi Andjeliji:
Sad će njega Vilip (t. j. ja) uvatiti. V. 2, 59.

Progovara Vuča dženerale:
Sad ćeš vidjet’ dok se starac (t. j. ja) krene. V. 2, 42.

Sestra bratu riječ progovara:
Eto sestre (t. j. mene) na tanke čardake. V. 2, 40.

Pa se ud’ri rukom po koljenu:
„Avaj Vuče (t. j. mene), dom te ne vidio! V. 3, 37.

Kćeri moja, lijepa Andjuša!
Što si majci (t. j. meni) tako nevesela? V. 3, 28.

β) Samostavnik govori se mjesto zaimena treće osobe:

Na studen se kamen naslonila,
Na kamenu (mješte: na njem) grozne suze lije. V. 2, 7,

Dijete su suze propanule,
Pa dijete (m. ono) majci govorilo. V. 2, 8.

Ne može mu kalpak oboriti
A kamo li raniti junaka (m. ga). V. 3, 56.

Kako pade zmija na zemljicu,
Jednak zmija (m. ona) u duvar odmile. V. 2, 12.

Daj ti nama tvoje muško čedo,
Da zakoljem’ tvoje muško čedo (m. ga). V. 2, 3.

γ) Kada dva predloga pripadaju jednomu istomu samostavniku, onda se onaj samostavnik kaže samo kod prvoga predloga, a kod drugoga kaže se zaime, na pr.:

Po Gackome i okolo njega. M. Č. 25.

To je običan način govora, a u pjesmah rado se i kod drugoga predloga samostavnik govori:

Do Morave i oko Morave. V. 4, 46.

Po mejdanu i oko mejdana. O. 219.

On pokupi stotinu konjika
Po Mostaru i okolo grada. V. 4, 57.

c) Pridavnik kao predikativan dodatak (ili dopunjujući predikat) govori se kadkad mješte prislova:

Na siniji izpletena guja,
Povisoka (mješte: povisoko) glavu uzdignula. V. 2, 66.

Dobri (m. dobro) došli kićeni svatovi! V. 1, 29.

Česte (m. često) knjige idu za knjigama. V. 2, 84.

Dobar doša’ k nama, pope Djuče! V. 5, str. 496.

d) Obratno govori se kadkad prislov mjesto pridavnika:

Jesu l’ zdravo (m. zdravi) ovce i čobani? V. 3, 47.

Svi svatovi šemno i veselo,
A ti jesi teško neveseo. V. 3, 72.

Vešto kurvić nišandžija beše. V. 3, 61.

U obraz si sjetno neveselo. V. 89.

2. Enalaga ili zamjena spola (ἑτερογενές).

Više puti se kaže jedan gramatički spol, gdje bi se drugi očekivao. Izraz ἑτερογενές ima osim spomenutoga Phoebammona takodje kod nekih drugih starih pisaca; Anonymus (ed. Eckstein) zove taj pojav immutatio generis, Lesbonax (περὶ σχημ. ed. Valcken p. 116) σχῆμα εὐβοειϰόν. (Cf. Gerber. I, 531.)

a) Kadkad razum protiv gramatične dosljednosti udešava oblik koje rieči prema prirodnomu spolu. Taj se pojav sada obično zove constructio ad sensum, Vossius (de arte gramm. 1. VII, 3) ima za to izraz σύνεσις, a Gregor. Cor. (p. 30) veli: πρὸς τὸ σημαινόμενον (Cf. Gerb. I, 568.) Na pr.:

Dobro doš’o mladjano Bugarče! V. 2, 29.

Aoh mene, prva srećo moja!
Dok mi bješe, dobar li bijaše. V. 1, 328.

A kad ala alu pojahala (t. j. Marko Šarca),
Fatio se polja prilipskoga V. 2, 40.

A kad vidje Ture Hercegovče,
Na Marka je konja nagonilo, –
Da hi njemu oči izvadio. V. 4, 2.

Što je mlado vlašče uz kočije, –
On ne ima brade ni brkova. V. 3, 24.

b) Često se djelovanjem uobraženja samovoljno mienja oznaka spola, te se govori: α) mužki spol mješte ženskoga:

Tade me je proklinjala majka:
Zaludu se udavala sinko! V. 2, 4.

Već ustreli pod prstenom devojku.
Dadoše mi tog’ bolnika da lečim, V. 1, 481.

No mu majka tader besjedila – –
On posluša roditelja svoga. V. 2, 8.

O ti Mare, vjerni druže, vjerna ti bješe! V. 1, 43.

β) Srednji spol govori se mješte mužkoga i ženskoga:

Otud ide ludo mlado
Ludo mlado neženjeno. V. 1, 453.

A bog pusti tešku bolezanju,
Te pomori i staro i mlado,
I rastavi i milo i drago,
Što ostalo, to se pokajalo. V. 2, 1.

Odnesoše i majku i ćercu,
Ukopaše jedno do drugoga. H. 37.

Jesi l’ bio mlado neženjeno? V. 1, 634.

A vi staro i nejako boga molite. H. 347.

c) Često oblik po analogiji drugih rieči odlučuje u spolu. Da kod rieči mužkoga spola na a atribut u višebroju oblik ženskoga spola prima, to se čuje i u običnom govoru, na pr.: Vatra i voda dobre su sluge ali zli gospodari. Posl. Ali u jednobroju taj pojav smatramo samo poetičnim:

Zdravo da si kneževa vojvoda. V. 2, 47.

Mož’ li znati delije neznana? V. 2, 51.

Kakva j’ krasna Kaica vojvodo! V. 2, 81.

A sluga im jedna vino služi. V. 2, 44.

A majka mu diva ugledala
U pećinu divsku starešinu. V. 2, 8.

d) Kad je u izreci jedan subjekt mužkoga a drugi ženskoga spola, onda se zajednički predikat po koji put slaže sa subjektom ženskoga spola, makar i bliže mužkomu subjektu bio:

Ubila te bog i božja vjera! O. 7.

A namjera i bog nanijela. O. 104.

Ako bi ti bog i sreća dala. V. 1, 89.

Uporedi prema tomu:

Nebi li nam bog i sreća dao. V. 3, 46.

e) Predikat ravna se kadkad u spolu po aposiciji:

Moj Damjane, moje jarko sunce!
L’jepo ti me bješe obasjalo. V. 1, 595.

J’o Nedane, moje jarko sunce!
Rano ti mi ti beše izišlo. V. 2, 16.

3. Enalaga (zamjena) u broju (ἑτεράριϑμον).

Pseudo-Rufinian (Rhet. lat. min. Halm) naziva takve pojave: figura per numeros, ut si quis dicat: populus locuti sunt. (Cf. Gerber. I, 534.)

a) I tu kao što kod spola biva constructio ad sensum, kada se kod kolektivnoga imena, koje kao jedan pojam u jednobroju stoji, sva individua kao pojedina predstavljaju te predikat u višebroju dobivaju. Nekoji od takvih primjera već su u običaj prešli. Na pr.:

Dobro došli moja djeco draga! V. 2, 34.

Jer su, reče, vlašad ljuta. M. Č. 1.

Navalite mobo moja. V. 1, 249.

Gospoda se jesu zavadila. V. 2, 34.

Sva gospoda ustade na noge,
Pa se caru časno pokloniše. V. 2, 28.

Sve je turska sila presilila,
I sve donje selo opališe. V. 4, 18.

Oj družino, moja braćo draga!
Ispadnite na drum na busiju. V. 2, 16.

Stan’te mojih do trideset druga. V. 3, 43.

Uporedi: Sjedi ondje tri alaj’ Turaka. V. 3, 47.

Mnogo zrna gomilu načine. Posl.

Otidoše svak’ na svoju stranu. V. 2, 21.

Uporedi: Nek svatovi svaki kući ide. V. 2, 89.

Prolećeše jato golubova. V. 3, 3.

b) Po koji put stoji particip perfekta aktivnoga odnoseći se na dvobroj i sam u dvobroju, što je doduše logično, ali više poetično nego obično:

U tom došla tri Turčina mlada. V. 3, 7.

Već to bila dva brata rodjena. V. 2, 5.

Grad gradila tri brata rodjena. V. 2, 26.

Sedamdeset i četiri prosca,
Što su sestri doslen dohodila. V. 2, 40.

Drugi slučajevi, kako se jednobroj zamjenjuje višebrojem i obratno, nalaze se kod sinekdohe pod c. i d.

4. Antiptosa (ἀντίπτωσις).

Zamjenu u padežih Phoebammon zove ἑτερόπτωτον, Pseudo-Plutarchus (§. 48) ἀλλοίωσις περὶ τὰς πτώσεις, a obično zovu je ἀντίπτωσις, tako Eustathius (ad Il. v. 197), Servius (ad Virg. Aen. 1, 120), Acron (ad Hor. ep. 5, 50) i drugi; Schol. ad Aesch. Promo 3: ἀντιπτωτιϰόν. (Cf. Gerber. I, 537 ec.)

Gdje je kakav padež izumro, te ga ostali padeži zamjenjuju, kao kod nas ablativ, koji se genitivom zamjenjuje, tu dakako ne valja govoriti o antiptosi, jer je takva zamjena postala obična. Često se i postojeći padeži, takodje padeži s predlozi medju sobom zamjenjuju, ali tako da je i jedan i drugi način običan. Na pr.:

Kome me mladu ostavljaš? V. 1, 125.

Uporedi: Na kom mladu mene ostavljaš? V. 1, 295.

Nek zloradu srce puca. V. 1, 427.

Uporedi: U junaku srce prepuknulo. V. 2, 25. –

Majka Maru jutro veče kara. V. 1, 551.

Uporedi: Druga kuka jutrom i večerom. V. 1, 597. –

Puštio si mene veresijom. V. 2, 44.

Uporedi: Nek me pusti iz tavnice klete
A na vjeru i na veresiju. V. 2, 65. –

Kiša pada kapljicama, a napada lokvicama. Posl.

Uporedi: Na bregove voda ustanula,
A udara voda na valove. Vuk, srb. riečn. val.

Takvih i njim sličnih primjera moglo bi se mnogo navesti, ali budući su oba načina obična, ne može se ni tu govoriti o antiptosi. Nego oni slučajevi mogu se pod tu figuru računati, gdje se po običnom gramatičnom pravilu očevidno kakav drugi padež očekuje, premda je više puti i tu težko strogo raz likovati. Mi ćemo po gdjekoje slučajeve dodavati, koji se ne protive doduše gramatičnomu pravilu, ali ipak više poetičnom načinu govora pripadaju.

a. Nominativ stoji: α) mješte vokativa i ondje, gdje za vokativ posebni oblik ima:

Oj boga ti neznan dobar junak! V. 3, 28.

Tako mi boga, carević! V. 1, 746.

β) Gdje bi se po običnom načinu genetiv očekivao, nalazi se kadkad nominativ:

(Zvat ću) od Falema maloga dizdara,
Mali porast, plećih širokijeh. V. 3, 37.

Tu se može nominativ tumačiti elipsom glagola biti. –

Ljeljenko im uz koljeno šeta,
Na ramenu paun pero zlatno,
A na drugo slavuj grlo jasno. V. 1, 379.

Drugi nominativ je tu prednjemu kao aposicija koordiniran, mješte da mu je kao atribut u genetivu subordiniran.

Moja kokoš belo perje piliče zvodila. Valj. 310.

A pokraj nji trideset putaca,
Svako mu je od po litru zlata,
A pod grlom litra i po zlata. V. 3, 81.

Ruke su joj od bisera,
Kose su joj suvo zlato. H. 213.

γ) Mjesto akusativa stoji nominativ, na pr.:

Čedo rodi mlada Vukomanka,
Čedo rodi, i baš muška glava. V. 1, 758.

Žena bila srca junačkoga,
Te pokopa do devet sinova,
Sve u redu jedan do drugoga. H. 16.

Svaki dever svojoj snai daje
Po jedinu crvenu jabuku,
A menika tudjin divljakinju,
Ozgo žuta, a u sredi ljuta. V. 1, 574.

Sobet čini care u Kruševcu,
Sve vojvode na sobet dozvao,
Stavlja redom jednog do drugoga:
U začelju slavni car Lazare,
A do sebe od Konjica Ivka, –
Do Miloša braću Miličinu:
Mladi Petar i mladi Nikola,
A najmladji nejaki Momire, –
A do Jova Petra Braničevca,
A do Petra ostala gospoda. V. 2, 36.

U tih primjerih mogao bi se od česti nominativ elipsom glagola biti raz jasniti. –

Med njimi je cvala i visoko zrasla,
Kû ću imenovat: roža tulipana. Jačk. 15.

U ovom zadnjem primjeru izražen je nominativom upravni neodvisan naziv, t. j. njim se stvar po imenu kaže. (Cf. Daničić. Srb. sintaksa I, str. 411.)

δ) Nominativ stoji mješte lokativa, na pr.:

Ono brdo ponajviše!
Tu je crkva sagradjena. H. 341.

Jedan majdan u Kopaoniku,
Drugi majdan Rudnička planina. V. 2, 36.

Prvi je primjer anakolutija; u drugom je ono, što bi imao biti lokativ, subjektom.

b. Vokativ stoji: α) mješte nominativa, Miklosich (Syntax pag. 370) veli: Der vocativ vertritt den nominativ, wobei darauf aufmerksam zu machen ist, dass es nicht angeht, sich auf das bedürfniss des metrums zu berufen, da diesem bedürfnisse auch andere casus gerecht wären, dass vielmehr darauf hingewiesen werden muss, dass die an- und zurufsform zur bezeichnung des grammatischen subjects angewandt wird. – Taj pojav opominje na grčke oblike u Omera, kao na pr.: ἱππότα Νέστωρ, μητίετα Ζεύς, νεφεληγερέτα Ζεύς. Takav vokativ u pjesmah ne stoji samo kao subjekt nego i kao aposicija i predikat. Na pr.:

Rano rani djakone Stevane. V. 2, 3.

Dva se brata vrlo milovala:
Beg Milane i beg Dragutine. V. 2, 10.

A Vide je krasan prijatelju. V. 3, 78.

Na tvoje me ime prevario,
Ne kaže se Golotrbe Ivo. V. 3, 18.

Stari svate da si pred svatove. V. 2, 89.

On je tebi bogom pobratime. V. 3, 53.

β) Predikat stoji kadkad u vokativu, gdje bi i instrumental biti mogao, na pr.:

„Provrć’ ću se jagnjičicom.“
„A ja starac mrki vuče,
Pa ću doći u livadu.“ V. 1, 603.

Ti li si se care učinio? V. 3, 49.

Djevojke me vragom zovu,
A nevjeste: vragolome. V. 1, 693.

(Uporedi ovaj zadnji primjer sa zadnjim primjerom nominativa, koji mješte akusativa stoji.)

c. Genetiv stoji u pjesmah: α) više puti u značenju posesivnom, gdje po običnom načinu govora biva posesivan pridavnik, na pr.:

Pita njega ljuba Radoice. V. 1, 739.

Božja pomoć, Kopčića robinjo! V. 1, 635.

Mrkonjića i kalpak i perje. V. 3, 61.

Brže ide dvoru Ljubovića. V. 1, 636.

Pod tananu Smiljanića kulu. V. 3, 24.

Pa odoše na beden Stalaća. V. 2, 84.

Takvi primjeri više se nalaze u pjesmah nego u običnom govoru, ali se ne moraju pod figuru antiptosu računati, jer se on ne protive gramatičkomu pravilu. (Uporedi i Daničićevu sintaksu str. 11 itd.).

β) U genetivu rieč pokazuje tvar, od koje je što načinjeno. Takav genetiv bez predloga nalazi se u našem jeziku samo u pjesmah i to većinom s dodatim mu pridavnikom. (Cf. Miklosich, Syntax p. 462. Daničić, srb. sint. str. 51.) Na primjer:

I na travi ibrišima serdžaza. V. 1, 536.

Koren joj je od suvoga zlata,
Grane su joj drobnoga bisera V. 1, 353.

Druga sovra od srebra čistoga,
Treća sovra drva šimširova. V. 2, 19.

Na vojvodi kalpak svile bele. V. 2, 81.

Vugrin Janko darova joj kolajnu suha zlata. M. 14, 6.

A na konju bojno sedlo roga jelena,
A za sedlom mala uzda zuba zmijina. Kovč. 50.

γ) Genetiv (partitivan – cf. Miklosich, Synt. p. 492) stoji kod prelaznih glagola, koji kako osjećanje znače. Takav genetiv nalazi se kod nas osobito u pjesmah mješte akusativa.

Čuvaj Ruže kako svoje glave. B. 1, 54.

Čuvaj, care, ti gospodstva tvoga. V. 2, 29.

Pazi mene drage sestre moje. V. 2, 96.

To je Marko poslušao majke. V. 2, 72.

Vidjoh čuda prije nevidjena. H. 120.

Ugledala udovice crne. H. 309.

Znaš li Marko vode ja mehane? V. 2, 68.

Pozna konjic svoje gospodjice. H. 145.

δ) Genetiv mješte akusativa stoji sličnim načinom i u ovakih primjerih:

A ja jadna majke želim. V. 1, 270.

Uporedi: Ko rat želi, kod kuće ga imao. Posl. –

Čeka kao ozebao sunca. Posl.

Uporedi: Grujo osta na bijeloj kuli
Čekajući pašu Brdjanina. V. 3, 5. –

Da djegodje bolje službe tražim. V. 2, 29.

Pita majka Damjanove ljube. V. 2, 43.

Ma ću pitat’ mile moje majke. V. 1, 342.

Da mu traži lijepe djevojke. H. 25.

Miklošić (Synt. p. 490) veli: „Bei den verba des verlangens, suchens, bittens, erwartens, liebens, wollens u. s. w. und bei den damit zusammenhangenden nomina steht der part. genetiv. im russischen bezeichnet der gen. das streben etwas zu erreichen, während der acc. anzeigt, dass das angestrebte erreicht ist, dieser steht daher bei den verba pft.“ – (Cf. Mikl. Synt. p. 487.)

ε) Kod glagola povratnih, složenih s predlogom na, stoji partitivan genetiv, na pr.:

Da s’ napijem studene vodice. V. 2, 93.

Takav je genetiv sasvim običan; ali je neobičan gen. u istom smislu kod povratnih glagola bez onoga predloga:

Mladosti se mladovali. V. 1, 216.

A često se sunca ogrijao. V. 2, 44.

Te se muče mukah žestokijeh. V. 2, 4.

Takav glagol može se i u prelaznom značenju (t. j. bez povratn. zaimena se) s genetivom naći:

I muči ga mukah pred Turcima. V. 2, 2.

Uporedi: Pa ga muči mukom’ svakojakim’. V. 2, 18.

Češće se takav genetiv nalazi kod glagola aktivnih, koji su složeni s predlogom na, i to opet ponajviše u pjesmah, mješte instrumentala:

Da j’ naraniš leba bijeloga
I napojiš vina crvenoga. V. 2, 60.

Uporedi: Te naran’te ribe primorkinje
Lijepijem hajdučkijem mesom. V. 3, 51.

Napoji ih vinom crvenijem. V. 2, 31. –

Triput ga je zobi nazobio
I triput ga napojio vina. V. 2, 82.

Ja ću tebe napitati brašna svakojakoga,
Još ću te napojiti od godine ladna vina. M. 20, 46.

U istom značenju stoji genetiv kod pasivnih glagola:

Pod njom sveta postelja svakog’ cveća nastrta. V. 1, 209.

U budžaku koža bivoljača
Zalivena latinskijeh rušpi. V. 3, 64.

ζ) Miklošić (Synt. 355) dokazuje, da je glagol biti imao izprva prelazno značenje. On veli, da iz negativnih izreka, kao na pr. sestre nije doma, treba zaključiti, da se je nekad afirmativno kazivalo: sestru je doma. K tomu možemo dodati, da to mnienje potvrdjuju i ovaki primjeri kao: strah me je, stid me je, itd., u kojih je nominativ predikatom, a akusativ objektom glagola biti. Dalje veli Miklošić na spomenutom mjestu: „In den affirmativen existenzialsätzen kann das nomen, welches die sache bezeichnet, im accusativ stehen; meist steht es jedoch im nominativ, an dessen stelle der genetiv treten kann, der als ein partitiver aufzufassen ist. Na pr.:

Mene će biti, a vas biti ne će. Ob. 85.

Dok je boga i dobrijeh prijatelja. Posl. 64.

Na glavi mu fesa pletenoga. V. 4, 56.

Još na vuku kapa od samura, – –
Na lisici lijepa djerdana. V. 1, 712.

Dok je mene i na meni glave. V. 2, 94.

Dok je mene Kraljevića Marka,
I mojega vidovita Šarca,
I mojega šestopera zlatna. V. 2, 39.

Dok je ljudi i dok je Kosova. V. 2, 45.

Dok je sunca i dok je mjeseca. V. 2, 34.

Daničić (sint. str. 90) veli, da u takvih primjerih „mesto pravoga dêla uzima se trajanje duže ili kraće celoga.“ –

η) Ako i nije riedak genetiv kod poricanja, kad on uz neprelazne i povratne glagole mješte nominativa stoji, ipak se čini, da su više poetični ovaki primjeri:

Djetića se doma ne desilo. V. 3, 35.

Ne će s’ Marku qroba opojati. V. 2, 40

Ne uteče druga nikakvoga. V. 3, 13.

Ne dohodi lovca ni trgovca. O. 155.

Niti puče puške ni lubarde. V. 2, 95.

Daničić, Miklošić i više drugih smatraju takav genetiv kao partitivan. Miklošić (Synt. p. 498) veli: „Die partition hat ihren grund in der kraft der negation, inden die durch das verbum ausgedrückte thätigkeit vom ganzen und von jedem, selbst dem kleinsten theile desselben negiert wird. – – Nach Malecki 308. hat dieser genit. seinen grund darin, dass die im affirmativen satze auf den acc. übergehende thätigkeit im negativen Satze von demselben abgelenkt wird.“ – Po jednom i drugom shvaćanju toga genetiva možemo računati pod fig. antiptosu ovake primjere:

A medju njih Vlaha ne bijaše,
No jednoga Uskok-Radoice. V. 4, 60.

Ne ću druge nego moje Mare. H. 196.

Ne ćeš izić’ ni iznijet’ glave,
A kamo li izvesti djevojke. V. 2, 29.

A jadima u stavila ladju,
Niko ne mož’ da otisne ladje. V. 1, 729.

δ) Kao što u negativnih izrekah bez subjekta tako kadkad i u afirmativnih mjesto nominativa genetiv nalazimo kod glagola pasivnoga značenja, na pr.:

Može li se naći Crnogorca,
Ko će poći gore do Banjanah. O. 53.

Onada se boja zadjenulo,
Ubiše se prahom i olovom. V. 4, 17.

Je li gr’ote i je li sramote
Začulo se od nastanja sv’jeta. Vuk. Rječn. nastanje.

I maslo je začina, ali mu se hoće načina. Posl.

Miklošić (Synt. 363) i Daničić (sint. 93) smatraju takav genitiv kao partitivan.

ι) U pjesmah biva, da nežive stvari mužkoga spola po načinu živih imaju oblik genetiva mješte akusativa, Značenje genetiva se tu više ne osjeća, nego se takve stvari tim u red živih stavljaju. Veliki broj takvih primjera pokazuje, da to ne biva sbog mjerila. Na pr.:

Da ja vidim beloga Budima. V. 1, 614.

Vi uzmite moga mača. V. 1, 461.

Sa pojasa povadi handžara pozlaćenoga. M. 11, 29.

Da se kod takvoga genetiva ne osjeća više značenje genetiva, vidi se iz ovakih primjera:

Trnovo mu poharaše grada. V. 2, 75.

Pravo ide u Sofiju grada. V. 3, 6.

Sjede Miloš sitnu knjigu pisat
U Prilipa u bijela grada. V. 2, 42.

Prisloni (barjak) uz gospodskog dvora. V. 2, 47.

Pa išeta pred šatora svilna. V. 2, 81.

Isti pojav biva kadkad kod pridavnika mužkoga spola u jednobroju, kad takav pridavnik stoji sam bez samostavnika:

Oba mača od jednog’ kovača,
Ti izberi koga tebi drago,
Uzmi boljeg’, ostavi gorega. V. 3, 70.

I sastavi tridest konopaca,
I zasuka po dva u jednoga. V. 2, 8.

Majko moja, tri (sam) v’jenca savila, ...
Jedan, majko, milu bratu mome,
Drugoga sam niz vodu pustila,
A treći sam sebe ostavila. V. 1, 332.

I u višebroju kadkad pridavnici stojeći bez samostavnika imaju oblik genetiva mjesto akusativa bez obzira na to, da li što živo ili neživo izražavaju:

Te povata svijeh u planini. V. 3, 46.

Pa vas može s konjem pregaziti
I grdnijeh djeko ostaviti. V. 2, 40.

d. Dativ stoji: α) mjesto lokativa. Miklošić (Synt. p. 579) veli: „Der dativ bezeichnet – – im serbischen auch den ort der ruhe.“ Na primjer:

Jesi vidil Carigradu moga mlada Svilojevića? M. 4, 3.

Čula jesam a vidila nisam
Amo doli Sinju kamenomu
Za nekakva Sinjanin-Gavrana. B. 1, 43.

A kad Luko Novom selu bio. O. 367.

Kad su bili belom manastiru. V. 3, 45.

Kad su bili Senju bijelomu. V. 3, 28.

Kad su bili kraljevu šatoru. V. 2, 34.

Kad su bili dvoru djevojačkom. V. 1, 719.

Kad je bio pobratimu svome,
On dozivlje svoga pobratima: V. 2, 78.

Oni sjede danas Gori Crnoj. V. 5, 5.

Takav dativ stoji po koji put, kad se mjesto zamieni vremenom, na pr.:

Je li i sad životu, a da su ga izgubili? M. 4, 4.

Našli su ga jutru na sokaku. V. 2, 40.

Našli su ga jutru u erdjeli. V. 2, 40.

β) Kad se mjesto mirnoga stanja kaže micanje, onda se može dativom kazati predmet, kod kojega je onomu micanju kraj. Mnogi primjeri, koji amo idu, sasvim su obični, ali ima i takvih, koji se obično u pjesmah nalaze mješte kakvoga predloga s dotičnim padežem. Na pr.:

Izidite polju širokome. V. 3, 3.

Uporedi: Ode Dojčin u polje široko. V. 2, 78. –

Ukopa je zemlji do pojasa. V. 3, 7.

Uporedi: Carevo blago zatomiše
I u crnu zemlju zakopaše. V. 2, 36. –

Sinju mi moru magla zapade. V. 1, 560.

Odvede ga vrhu na planinu. V. 3, 74.

Glednu Musa brdu i oblaku. V. 2, 67.

Zemlji pade vojvoda Kaica, V. 2, 81.

Bojna koplja zemlji položiše. V. 2, 81.

Darivaše, polju izpratiše,
Na djemije vodi naturiše. V. 2, 89.

Mrtav beže zemlji leže. H. 278.

γ) Dativ pripadanja nalazi se vrlo često u našem jeziku, ali ima i tu mnogo primjera, koji su više poetični. O tom dativu veli Miklošić (Synt. p. 605): „Der dativ bezeichnet das verhältniss der zugehörigkeit, das auch durch den genetiv oder durch ein adjectiv ausgedrückt wird. wie der entsprechende genetiv, so gehört auch dieser dativ nicht zum verbum, und dadurch zum ganzen satze, sondern zu dem nomen, dessen attribut er bildet. in manchen fällen ist es zweifelhaft, ob der dativ zum verbum oder zum nomen gezogen werden soll. völlige gleichheit der bedeutung beider ausdrucksweisen ist nicht anzunehmen.“ – Na strani 611 veli: „Die verwendung des dat. zur bezeichnung der zugehörigkeit findet auch in andern sprachen statt. griech. nach dem σχῆμα ϰολοφώνιον. χαλινὸς τῷ ἵππῳ. ἡ ϰεφαλὴ τῷ ἀνϑρώπῳ ec. (Cf. Gerber. I, 538.) – Na primjer:

Božja t’ pomoć, četi arambaša! V. 3, 61.

O Ilija, Brdskoj zemlji glavo! V. 2, 89.

Ne ume Jane kući razloga,
Kući razloga, selu zakona. V. 1, 702.

Dje se varaš Marku rad’ junaštva. V. 2, 40.

Kakvu njemu staru majku kažu. V. 1, 727.

Ne gledaj im skuta ni rukava,
Već im gledaj hoda i pogleda. V. 1, 516.

Pa se primi konju uz koljeno,
Pa se zavi sedlu na jabuku. V. 2, 12.

Ne čudim se patki potkovanoj,
Nit’ vukovoj kapi od samura,
Ni medjedu zelenoj dolami,
Ni pijevcu kovčali čakširam;
Već se čudim zecu dimijama. V. 1, 712.

Kad li mu je ranam bolje bilo. V. 3, 80.

Plaćajte mi slugi melemašče. V. 2, 72.

Kad mu vidim mukademu rese. V. 1, 337.

To začule begu sluge. V. 1, 461.

Ne govore bogu po zakonu,
Već govore caru po hateru. V. 2, 19.

Sjedi mlada kuli na pendžeru. V. 2, 14.

Te avliji otvorio vrata. V. 3, 53.

I fata se boru za ogranke. V. 1, 342.

Naš’o sam te moru pod obalom. V. 2, 15.

Uzrasla je moru na izvoru
I sazrela suncu na istoku. V. 1, 727.

Rasti jelo nebu u visine. V. 1, 614.

Kad mu došli dvoru na poglede. V. 1, 760.

Kad je bio dvoru na pomolu. V. 2, 9.

Ja ne gledam tavnoj noći doba,
Nit’ moj konjic mutnoj vodi broda. V. 1, 612.

Vidje zeta jutru na uranku. V. 2, 44.

δ) Dativus commodi nalazi se kadkad u pjesmah mješte običnijega akusativa s predlogom za:

Ja mi ga sam, sestrice, vjerio i oženio,
Neg’ mi ne moj sestrice, darovima se bojati. M. 18, 6.

Ja se gradu ne bojim Žabljaku,
Dok su na njem topi ognjeviti. O. 490.

Uporedi: Ja se bojim za mojega sina. V. 1, 345. –

Učini se bez nevolje bona;
A kad dodje dijete Jovane,
On se hoće majci prepanuti. V. 2, 8.

e. Akusativ stoji: α) mješte različnih padeža, kad se vanjski objekt spaja s onakimi glagoli, kojih radnja obično ne prelazi na takav objekt. Na pr.:

Vezoh zlato po bijelu platnu. V. 3, 21.

Uporedi: Zlatom veze sve po čistoj svili. V. 2, 82. –

Puni zlato po bijelu platnu. H. 321.

Cv’jeće mi kiti u kite. V. 39.

Vino služi Vaistina sluga. V. 2, 47.

Uporedi: Pa ga sluge rujnim vinom služe. V. 1, 752.

Uporedi: Vino pije Novak i Radivoj,
Služi njima dijete Gruica. V. 3, 2. –

Te ih jesu paše milovale,
I veziri dobro darivali,
Sve kalpake i čelenke zlatne. V. 3, 36.

Uporedi: Dariva ga zlaćenom košuljom. V. 3, 78. –

No al’ čuješ, ali i ne čuješ
U Prizrenu u bijelu gradu
Poglavicu Leku kapetana? V. 2, 40.

Uporedi: Mrtav da je, a za novce da čuje, skočio bi. Posl. –

Jesi l’ čuo latinsko primorje,
U primorju rišćanske Kotare
I u njima Janković-Stojana? V. 3, 21.

A što pitaš Arapove dvore,
Što i pitaš, ostali mu pusti! V. 2, 69.

Uporedi: Žalosno ga za vilaet pita. V. 2, 97. –

Ovde nama kažu momu neudatu. V. 1, 161.

Uporedi: Kaži brati i za drugo blago. V. 3, 64. –

U Ivana lepu sestru kažu. V. 1, 721.

I u Leke čudno čudo kažu. V. 2, 40.

β) Vanjski objekt u pjesmah kadkad stoji u akusativu kod neprelaznih glagola, mješte da stoji s kakvim predlogom i dotičnim padežem, na pr.:

Plače Batrić Živka Djurovića. O. 503.

Uporedi: Ko za svijetom plače, bez očiju ostaje. –
Brata kuka, ovako govori. H. 25.

Udovice cvile zaručnike. Juk. 434.

Gdino majke jadikuju sine. Juk. 330.

Murica, Dravica, gliboka vodica,
Nemrem te leteti, ne znam te plavati. Valj. 295.

Moja raca blato tanca. Valj. 310.

Jer ćemo te svi odustanuti. V. 1, 583.

Dje odusta majku tvoju. Ob. 163.

Uporedi: Odustati od istine. Dosit. basn. 442. –

Svi svatovi konje odsjedoše. H. 75.

Uporedi: Odsednuvši s konja. Prip. 17.

ili: On odsjede od konja dorina. V. 2, 94. –

Lijep ti vas dar dopade. V. 1, 116.

Uporedi: Da mu sablja Turkom ne dopadne. V. 2, 74. –

Mene evo svašta ovdje zapalo. Kovč. 65.

Uporedi: Zapalo ti u vijeku tvome,
Da obiraš tri srpske vojvode. V. 2, 40.

Tu red Jakšu kapetana dodje,
Da on konak svatovima dava. Pjev. 101.

Uporedi: Evo meni tužnoj redak dodje. V. 2, 69. –

Odbigla ga majka i ljubovca. V. 1, 748.

Odbeže nas Ljutica Bogdane. V. 2, 76.

Uporedi: Ne će ona nijednomu od nas na nogama odbjeći. Prip. 131.

γ) Kad u izrekah bez subjekta glagol biti s kakvim samostavnikom kao predikatom stoji, onda takav predikat može imati vanjski objekt u akusativu pored sebe. Sasvim obični su ovaki primjeri:

Prepade se, sramota ga bilo. V. 3, 27.

Dvije te volje, kao kadiju leću zobat’. Posl.

Mješte takvoga akusativa govori se i dativ:

Volja ti je, care, besjediti, V. 2, 52.

Manje običan čini se ovaj primjer:

A kakva je, tri je jada bila! V. 2, 40.

Uporedi: Sad su meni dvoji troji jadi. V. 1.

Kao što glagol biti nalazi se i glagol stajati kao predikat s kakvim samostavnikom, kod kojega se nalazi kadkad akusativ mješte običnijega genetiva, na pr.:

Sta ju cika kao zmije ljute. V. 2, 6.

Stoji cika malo i veliko. O. 237.

Kad je glagol imati neprelaznoga značenja, onda obično uz njega stoji genetiv, n. pr.:

Dje je sreća tu je i nesreća,
Dje nesreća tu i sreće ima. V. 2, 74.

Često kod toga glagola, pošto je postao neprelaznim, i nominativ stoji, na pr.:

I u buhe žuč ima. Posl.

Tamo ima gora Romanija. V. 3, 2.

Nemoj kazat’ Pivljaninu Baju,
Da na meni panc’jeri imaju. V. 3, 70.

Kadkad taj glagol i u tom značenju ima akusativ uz sebe, t. j. kad znači toliko kao biti, na pr.:

Više mora ima vodicu; i tuj ima vrulu; i tuj ima varnicu. Miklošić (Synt. p. 356).

Kao što uz predikat izražen samostavnikom pored glagola biti akusativ stoji, tako se akusativ kao objekt nalazi kadkad uz rieč žao mješte običnijega genetiva (Cf. Miklošić. Synt. 368). Na pr.:

Ža’ mi bješe viteze junake. Mikl. Synt. 368.

Ža’ Hotašu bilo Crnogorce. O. 39.

Žalije mu snahin vienac bilo
Nego glavu svog’ sina Andrije. P. Petr. Vijen. 51.

δ) Miklošić (Synt. p. 390) veli: „Der sing. acc. der ein mass bezeichnenden substantiva erhält die geltung eines unabänderlichen wortes und vertritt den nominativ anderer sprachen. attribut und praedicat stehen demgemäss im neutrum. ob bei dieser den slavischen sprachen eigenthümlichen ausdrucksweise von dem acc. der existenzialsätze ausgegangen wurde oder von der anwendung des acc. auf die frage wie viel? darüber kann gestritten werden.“ –

Prvo mnienje potvrdjuju, čini se, ovaki primjeri:

Sam je cv’jetak stotinu dukatah. B. 1, 53.

Dokle dnevi polovinu bilo. V. 5, 67.

I hiljadu bješe ranjenoga. V. 5, 137.

Begovo je polovicu Duvna. Juk. 71.

Imaše mu stotinu godina. O. 207.

C’jena mu je hiljadu cekinah. Juk. 159.

Mješte akusativa u takvih primjerih nalazi se i nominativ, što se može iz uporedjivanja ovakih primjera vidjeti:

Sve to gleda Piviću Mijate
I njegovih hiljadu svatovah. Juk. 347.

I ručaše hiljadu svatova. Mikl. Synt. 391.

Uporedi: I prati ga stotina Latina. V. 2, 89. –

Polovinu nestalo mu drusta. V. 3, 36.

Sakupi se stotinu svatova. Mikl. S. 391.

Uporedi: Pogibe ti hiljada svatova. V. 2, 56. –

Nije prošlo ni nedjelju dana. V. 1, 651.

Uporedi: A ne bješe ni nedjelja dana. V. 1, 289. –

Još ne bješe noći polovinu. H. 13.

Uporedi: Dokle dodje, pola noći prodje. V. 1, 318.

Rieči pola i sila često kao nesklanjane rieči i onda u nominativu stoje, kad bi se akusativ ili kakav predlog s dotičnim padežem očekivao, na pr.:

Nakovnja je pola presjekao. V. 2, 67.

Pola koplja u zemlju zagnao,
A pola se odlomilo bilo. V. 2, 78.

Kad je bilo oko pola dana. V. 1, 253.

No kad bjehu na pola planine. V. 3, 46.

Kolik’ jagnje od pola godine. V. 2, 87.

Uporedi prema tomu: Čekaću te polu od sahata. V. 3, 18.

Te se vidi do polu svatova. V. 2, 56. –

Jer si tako sila vidjela krasote. Radičević, 1, 10.

Uporedi: Madžurana govorila: silu mene naberite. V. 1, 256.

Akusativ mjere nalazi se kadkad, gdje bi mogao biti predlog za s akusativom, na pr.:

Tavnov’o sam u Zadru bijelu,
Os’jek’o se hiljadu dukata. V. 3, 22.

Dukat uze ljeba bijeloga,
Drugi dukat vina i rakije
Treći dukat svake djakonije. V. 2, 21.

Uporedi: Kupio gaće za marjaš, a popio forintu alvaluka. Posl.

Akusativ mjere može se kod različnih predloga naći bez obzira na to, koji bi padež sbog predloga imao doći, na pr.:

Svako pero po od litru zlata. V. 3, 21.

Od dan do dan nedjelicu dana. V. 2, 74.

Brže bolje do nedelju dana. B. 2, 155.

Iz tri puta semluk učiniše, O. 473.

Te se vidi do polu svatova. V. 2, 56.

Ja ću junak sa stotinu druga. Juk. 74.

Po s tri koplja u visinu skače. V. 2, 38.

Uporedi prema tomu ovake primjere, gdje se padež ravna po predlogu:

Ova svadba do mjeseca dana. V. 3, 33.

Vrlo mlado od meseca dana. V. 2, 26.

Odskočilo sunce s koplja. Vuk. Rječn. koplje.

f. Instrumental stoji: α) mjesto lokativa.

A kad bio poljem izpod grada. V. 2, 40.

Kad su bili poljem širokijem. V. 3, 21.

Kad bješe gorom zelenom. V. 1, 421.

Nije, pobro, daždic Kosovijem. V. 3, 30.

Te sretite poljem gospodara. V. 2, 89.

Ma kad bjehu, moj Bože, planinome zelenome. M. 27. 31.

Miklošić (Synt 685) za takve primjere kaže: „(Der instrumental bezeichnet) den ort der ruhe mit dem nebengedanken der verbreitung über denselben.“ U istom smislu i Daničić (sint. 554).

Nalik na gornje primjere je i ovaj:

U riječi, kojom obje bjaha,
Pogledala na daleko mlada. V. 1, 642.

Uporedi: U riječi, u kojoj bijahu,
Al’ se treće otvorile ovce. V. 4, 60.

β) Kod nekih sada transitivnih glagola nalazi se instrumental izražavajući sredstvo, kojim se kakva radnja, osobito micanje, izvadja. Takav instrumental, kao stariji i u poesiji običniji padež, sve više u običnom govoru ustupa mjesto akusativu. Na pr.:

Sabljom manu, odsječe mu glavu. V. 2, 31.

Uporedi: Manu sablju od Prilipa Marko. V. 2, 57. –

Zeman dodje, da sv’jetom prom’jenim. V. 2, 74.

Uporedi: Već ne žalim svijet prom’jeniti. V. 3, 31 (1823). –

Ne čudim se sjeveru, koji morem muti. H. 49.

Uporedi: Rogom vodu mućaše. V. 1, 199. –

Ko l’ bekrija, naginje čuturom. V. 2, 89.

Nožem vrže Nikolić Tomašu
Te pos’ječe bega Ljubovića. O. 72.

Ljuljnu Marko teškom topuzinom. V. 2, 42.

Pak poteže pernim buzdovanom. V. 2, 37.

Miklošić (Synt. 695) veli za takve primjere: „Diese fügung, die weniger durch den einfluss anderer sprachen, als durch fortschreitende abstraction immer mehr eingeschränkt wird, scheint aus der ursprünglich intransitiven bedeutung dieser verba entsprungen zu sein.“ – Više puta se takvim glagolom dodaje povratno zaime se, te oni u povratnom značenju imaju instrumental uza se mješte sada običnijega akusativa uz aktivnu formu glagolsku. Na pr.:

Baciću se zlaćenom jabukom. V. 2, 15.

Uporedi: Bacala Toda jabuku. V. 1, 394. –

On se meće gloginjom, a devojka trnjinom. V. 1, 487.

Uporedi: Mladi momci kamen meću. V. 1, 463. –

U šetnji se zborom zadjedoše. O. 387.

Uporedi: Zadjesti kavgu, govor, boj. Vuk Rječn. zadjesti. –

Poteže se buzdovanom Marko. V. 2, 38.

Janjičare ć’ u topove zbijat’,
Bacaću se njima na Maltiju. V. 3, 16.

γ) Ono, što se kao unutarnji objekt obično akusativom izražava, kaže se kadkad i instrumentalom, na pr.:

Kada vrba groždjem rodi,
Suvi javor jabukama. Posl.

Uporedi: Višnjičica rod rodila. V. 1, 5139. –

Skokom skaču. Juk. 88. Uporedi: Skok skakahu. 0.441. –

Oni bježe bjegom bez obzira. Juk. 340.

Uporedi: Bjegu ti mi bjegaše. M. 16, 24. –

Ono reče, suzama prosula. V. 2, 13.

Uporedi: Stade Turčin suze prosipati. V. rječn. prosipati.

δ) Da predikat u našem jeziku često stoji u instrumentalu, to uči slovnica. Premda je takav instrumental u običnom govoru sasvim običan, ipak se njime pjesnički jezik osobito odlikuje, na pr.:

Stvoriću se zmijom šestokrilom. V. 2, 85.

Uporedi: Devojka odmah djipi, stvori se paunica, Prip. 20.

ili: Ja ću s’ stvorit u bela leptira. V. 1, 485. –

Da bismo se solju prometnuli,
N e bismo im ručak osolili. O. 34.

Uporedi: Svi mi da se u so prometnemo,
Ne bi Turkom ručka osolili. V. 2, 50. –

Metnuću te do sebe vezirom. V. 2, 77.

Uporedi: Da ga metne veljega vezira. V. 3, 13.

ili: Medju ćoravim ko ima jedno oko meću ga za cara. Posl.

I tako zvani proleptičan predikat nalazi se u instrumentalu, na pr.:

Tvoja Pavlovica starom postarala, ...
Mlada Pavlovica mladom s’ pomladila. Jačk. 159.

Uporedi: On je baci na mermer-avliju,
Mrtva tužna na avliju pade. V. 2, 10.

To isto važi o predikativnom, dodatku, na pr.:

Devom mila, a nevom gnjila. Posl.

Robom ikad, a grobom nikad. Posl.

Kad je mili domom došal,
Tad je milu snahum našal. Jačk. 82.

g. Razni padež i s predlozi zamjenjuju se jedan drugim. Na pr.:

Kod njih došla sveta deva Marija. V. 1, 202.

Uporedi: A ti bane danas k meni dodje. V. 2, 44. –

Kad prodjoše svati mimo dvora. V. 3, 80.

Uporedi: Prodjoh dragoj mimo dvor. V. 1, 391. –

U nju su ti b’jele ruke grada vrijedne. V. 1, 72.

Uporedi: U ratara crne ruke a bijela pogača. Posl. –

Već on gleda s onu stranu Save. V. 1, 441.

Uporedi: S druge strane mjesec prosi. V. 1, 229. –

S onu stranu te vode Bojane,
S onu stranu turska leže vojska. V. 1, 751.

Uporedi: S one strane Morave beo čador razapet. V. 1, 578. –

Bijesnoga vuka poćeraše
Su njegove sive sokolove. V. 4, 8.

Mješte: s njegovimi s. sokolovi. –

Igra li mu pred dvor kolo. V. 1, 11.

Mješte: igra li pred dvorom. –

Kad su bili na to sinje more. V. 1, 722.

Mješte: kad su bili na tom s moru. –

Da joj druge u svu zemlju nije. V. 2, 40.

Mješte: u svoj zemlji. –

Kada budeš u taštine dvore. V. 1, 6.

Al’ ti nije u volju večera? V. 3, 73.

Uporedi: Al ti nije gospodar po volji? V. 3, 28. –

Je l’ ti u ćud moja Andja seka? V. 3, 28.

Uporedi: Al’ ti nije po ćudi djevojka? V. 2, 89. –

Da sinovcu budeš u nevolju. V. 3, 20.

Uporedi: Oni će ti biti u nevolji. V. 2, 79. –

Kad su bili u najveće piće. Pjev. 108.

Uporedi: U piću su teške pijanice. V. 2, 29. –

U vino ih sanak prevario. V. 2, 11.

Uporedi: I u vinu ćeif zadobiše. V. 3, 3. –

U knjigu je vezir besjedio. O. 31.

Mješte: u knjizi je besjedio. –

A kad došli u Zaluti maloj. O. 2.

Uporedi: Kada, more, u Udbinju dodješ. V. 3, 21. –

Ta od Šarca boljeg’ konja nema,
Nit’ nada mnom boljega junaka. V. 2, 74. –

Donese ga junak pod šatorom. V. 4, 2.

Mješte: donese ga pod šator. –

Tumačenje tih pojava spada u slovnicu; ovdje samo toliko budi rečeno, da se svi takvi pojavi osnivaju na subjektivnom smatranju smjera radnje ili stanja i upravo za to spadaju pod figuru antiptosu. Na pr.: Kada dodjemo na sudu (V. 1, 214) imalo bi se po običnom načinu kazati na pitanje kamo: kada dodjemo na sud. A govornik po svome subjektivnom smatranju uzima onaj kašnji momenat, kad je već radnji učinjen kraj, pa kaže na pitanje gdje: kada dodjemo na sudu. Obratno u primjeru: Da si brže na vašu Cetinu (V. 3, 24) misli se u bivanju primicanje k stvari, dakle se uzima na pitanje kamo momenat micanja prije mirnoga bivanja mješte samoga mirnoga bivanja na pitanje gdje. Sličnim načinom mogu se svi gornji primjeri razjasniti.

5. Enalaga u osobah (ἑτεροπρόσωπον).

Više puti gramatične osobe jedna drugu zamjenjuju. Takvu zamjenu Phoebammon navadja pod imenom ἑτεροπρόσωπον i ἀποστροφή, Pseudo-Plut. (§ 57): ϰατὰ πρόσωπα μεταβολή, smatrajući apostrofu kao jednu, vrstu od nje, Donatus (III, 2, 3): soloecismus per personas, Longinus (de subl. s. 26): τῶν προσώπων ἀντιμετάϑεσις. (Cf. Gerber I, 548.)

a) Mjesto prve osobe govori se: α) druga, na pr.:

Onda on zamislivši se malo reče sam sebi: E lijo, sad si dolijala. Posl. 79.

Tako se i u ovoj alegoriji prva osoba zamjenjuje drugom:

Uhvati je (t. j. Andjeliju) Tale budalina,
Pa je baci za se na kulaša,
Pa pobježe preko polja š njome,
A popjeva tanko glasovito:
Siv sokole, dje si doletio,
Da hoćeš li zdravo izletiti
I iznijet ticu prepelicu? V. 3, 35.

β) Mjesto prve osobe kaže se više puti treća, kad prva osoba o sebi ne govori zaimenom ja nego kakvom drugom riečju, na pr.:

Ovo nije Strahiniću bane,
No ja jesam carevi delija. V. 2, 44.

Sama misli i sama govori:
Šta će ova sinja kukavica (t. j. ja)! V. 2, 98.

Ovamo idu takodje primjeri navedeni pod antimerijom b, α. Osobiti način te figure biva onda, kad govornik rieči drugoga navadjajući u upravnom govoru mješte zaimena prve osobe zaime treće osobe izgovara, da se ono, što on govori, ne bi primienilo njemu. Taj način govora nazvali bismo eufemističnim. Na pr.:

A četiri krivo svedočiše:
„Jeste, care, bog i njina (t. j. naša) dus̀a!“ V. 2, 30.

Udari se rukom po koljenu:
„Jao njemu (t. j. meni) do boga miloga!“ V. 3, 24.

Ona žali sva tri pobratima:
„Aoh njojzi (t. j. meni) do tri pobratima!“ V. 1, 558.

Pa je toke rukam’ ustavljao:
„Stan’te toke, ostale mu puste!“ V. 3, 23.

A tu turska dva srdara kažu:
„Čujte Turci, njemu (t. j. moja) braćo draga!“ O. 417.

Tade reče bego Mušoviću:
A da bi ga (t. j. me) ne rodila majka,
No kobila, koja konja moga!“ V. 4, 41.

Do groba: „Jao njoj!“ a od groba: „Ko je moj?“ Posl.

b) Mješte druge osobe govori se: α) prva osoba višebroja, kad onaj, koji drugomu govori, o radnji drugoga tako govori, kao da i sam u tom učestvuje i sudjeluje, premda toga ne čini:

Sanak Jovu govoraše:
Hodi Jovo u bešiku,
Da se sanka naspavamo,
I u jutru podranimo,
I vodice donesemo,
Našu majku odmienimo. V. 1, 273.

β) Mjesto druge osobe govori se treća osim drugih slučajeva onda, kad govornik one osobe, kojoj govori, ili ne vidi ili ne poznaje, premda je ona pred njim, na pr.:

Pa govori lijepa djevojka:
Ko su braća Dinjar-Banjanina,
Hajte amo na tavnička vrata. V. 2, 88.

Al’ eto ti od paše dželata
Baš na vrata tavnici prokletoj,
Pak dozivlje Liješa vojvodu:
Ko je ovdje Liješ od Pipera?
Nek izidje pred tavnicu kletu.
Uporedi dalje na istom mjestu:
Opet dželat sa tavnice viče,
Te dozivlje Vuksana vojvodu:
Izidj’ amo Vuksan’ od Rovaca. V. 4, 4.

c) Mjesto treće osobe govori se: α) prva, na pr.:

Što mi je s svijetom, to mi je s cvijetom. Posl.

Ako se ne nakusasmo, ne naqrebosmo se. Posl.

Uporedi: Ako se kusom ne nakusa, jezikom se ne naliza. Posl.

Takve obće izreke ne važe samo o pojedincu nego o svakom, za to u njih ima mjesta trećoj osobi.

β) U takvih obćih izrekah često se govori druga osoba mjesto treće:

Što ti bog da, niko ti ne ugrabi. Posl.

Ne niči, dje te ne siju. Posl.

Uporedi: Dje se ko ne sije, neka ne niče. Posl.

Druga osoba se često mjesto treće govori, kad govornik (ili pjevač) pripoviedajući i slušaoca u svoj govor pomieša, na pr.:

Da ti se je nagledati, druže!
Ka’ se momci grabe na oružje.
A šta ću ti duljit lakrdiju... O. 64.

Uporedi: Da je kome pogledati bilo,
Kad udari u katane Marko
Kao soko medju golubove. V. 2, 42.

Govornik više puti progovara oblikom druge osobe na onu (udaljenu) osobu, o kojoj u govoru svome pripovieda:

Mladić došavši u carev dvor – šta ćeš da vidi?
Navrvlješe okolo njega bog zna koliko jagnjića. Prip. 127.

Amo ide takodje tako zvani istoričan imperativ; i tu govornik kao u prednjem primjeru progovara na onu osobu, o kojoj pripovieda, izazivajući je na onu radnju, koju ona osoba istom vrši:

Dijete spopadne bukvu, pa povuci tamo, povuci amo, ali ne može da je iščupa. Prip. 1.

U oči udara, što se ne nalazi takvih primjera u naših narodnjih pjesmah.

I apostrofa osniva se na zamjeni treće osobe drugom.

d) Gdje se obično nikakva osoba ne kaže kod tako zvanih neosobnih glagola, dodaje se kadkad izvjestan subjekt; mi bi ga po analogiji unutarnjega objekta nazvali unutarnjim subjektom, jer se i on u samoj glagolskoj radnji sastoji. Na pr.:

Onda se je jemu senja zasenjala. Valj. 300.

Grom zagrmi na svetoga Savu. O. 261.

Kad u jutru Jutro osvanulo. V. 2, 62.

6. Enalaga u vremenih (ἑτερόχρονον)

I vremena rado se zamjenjuju jedno drugim. Takvu zamjenu naziva Phoebammon ἑτερόχρονον, Pseudo-Plut. (§ 54): ἑξαλλαγὴ τῶν χρόνων, Donatus (III, 2, 3): soloecismus per tempora, Diomedes (p. 449): temporum immutatio. (Cf. Gerber. I, 551.)

a) U neodvisnih izrekah često se oblik jednoga vremena drugim zamjenjuje, rjedje to biva u odvisnih izrekah.

α) Aorist govori se mješte futura, kad se buduća radnja predstavlja tako izvjestna, kao da je već prošla (Cf. Mikl. Synt. 787):

Pa idite dvoru bijelome,

A ja odoh Smederevu gradu. V. 2, 83.

Kuvaj meni bijele kolače,
A ja odoh kovati djogina. V. 3, 22.

Nemoj ljubo dokazat’ Sekuli,
Ja na stanak u Kosovo podjoh. V. 3, 30.

Ne ljubih ti pasa medju oči,
Da bih znao, da bih poginuo. V. 3, 70.

„Vrat’ se natrag mila snaho, karaću ga ja“. –
„Il’ ti karat’, il’ ne karat’, ne vratih se ja“. V. 1, 402.

Mlad Ali-beg momkom odgovara:
Ne prodjoh se barjaktar-djevojke,
Da biste me svi odustanuli. V. 1, 383.

β) U istom smislu nalazi se perfekt mjeste futura:

Jaši vranca, bježi u Kotare,
Oboje smo izgubili glave. V. 3, 21.

Ajde vranče, živ te bog ubio!
Vidiš, da sam izgubio glavu. V. 2, 77.

Aorist i perfekt na izmjence stoje mjesto futura u ovome primjeru:

Vuk Mališi riječ besjedio:
Hajde tamo Mališa srdaru,
Ako tebe utekoše Turci,
Ti si jutros u jad udario;
Ako li ti izgiboše Turci,
Ela javi ovce uz planinu. V. 4, 54.

γ) Imperfekt nalazi se po koji put mjesto presensa:

No mi doved’ vranca, konja moga,
E ćah sići u Brda kamena. V. 4, 47.

Još kaduna bratu se moljaše,
Da napiše listak b’jele knjige,
Da je šalje Imoskom kadiji:
Djevojka te l’jepo pozdravljaše,
A u knjizi l’jepo te moljaše. V. 3, 80.

δ) Pluskvamperfekt stoji mjesto aorista:

Kad to začu mlada Kandosija,
Svoje lice zaklonila bila. V. 2i 28.

Kad to začu četedžija Tale,
On družini bio govorio. V. 3, 47.

Što se Jovan bio zatjecao,
To je Jovan bio satvorio. V. 3, 43.

ε) Futur se kaže mjesto aorista. Kad je govornik (t. j. pjevač) u mislih prisutan kod one radnje, koju istom spominje, onda mu je druga, koja iza te sliedi, u budućnosti, te je kao takvu budućim vremenom izražava:

A svekrva, da je bog ubije!
Ne vjerova, i zakukati će. H. 18.

No ne veli Turčin: ako bog da,
Mili bože ni dati mu ne ćeš! O. 382.

Kadkad se govornik u mislih stavlja u vrieme prije kakve već prošle radnje, te ju kao buduću oblikom budućega vremena izražava, a za tim u jedanput u običan način pripoviedanja prelazi:

Ja ću moga otca prosit,
On će meni doslobodit
V gornje zemlje putovati.
Kad sam junak tamo došal,
Počeli me zastavljati. Jačk. 49.

Bog mi daj dočekat sobote večera,
Ću se pojt pogledat, ča mi mila dela.
Kad sam tamo došal, mila je srdita;
Ča sam kasno došal, govorit nî htîla. Jačk. 55.

ζ) Futur eksaktan nalazi se kadkad mjesto perfekta:

Ako bog da i sreća donese,
Te s’ ne bude junak oženio,
Ja ću mlada baš za njega poći. V. 3, 72.

Nut’ ti boru, moja mila majko!
Da me budeš za Ivana dala,
Sad bi ono moji svati bili. V. 1, 342.

Pošlji meni moga brata djordu,
Daću t’ za nju lipo dugovanje,
Štono bi ti i za brata dao,
Da mi g’ budeš živa ostavio. V. 3, 86.

η) Presens mjesto futura stoji u ovakih primjerih:

Ne l’ se sinoć nama zaklinjaše,
Da ne staneš kod tudjina kono? V. 1, 8.

Devojka se klela, cveće da ne nosi. V. 1, 457.

ϑ) Futur stoji mjesto presensa:

U ruci joj fenjer i svijeća,
Ona gleda dobroga junaka,
Hoće l’ biti Janković Stojane. V. 3, 22.

b) U primjerih, koji ovdje sliede, stoji takodje jedno vrieme mjesto drugoga, ako se gleda na onu sadašnjost u kojoj govornik govori; ali u našem jeziku ravna se kadkad vrieme odvisne izreke prema vremenu glavne tako, da u odvisnoj izreci nalazimo:

α) presens, ako se radnja te izreke u isto vrieme sbiva, kad i radnja glavne izreke, bez obzira na to, u koje vrieme radnja glavne izreke spada. Na pr.:

Još kad jadni nabasali Turci
N a onoga Mandušića Vuka,
Koji nema nijednoga druga. V. 3, 35.

Ode roblje, kud je kome drago. V. 4, 29.

Odkud biju Arnauti ljuti,
Odonud mi dod’jaše topovi. V. 3, 8.

Dvoje su se zamilili mladi
U proleće, kad im cveta cveće. V. 1, 343.

* * *

Kazaću ti, kad sam za mejdana. V. 2, 67.

Ta znaće se njino razbojište,
Dok je Cera i Vidojevice. V. 4, 27.

Kad vidim, onda ću i vjerovati. Posl.

Tvoja će majka većma plakati,
Kad tvoje druge na vodu podju,
A lepe Ruže na vodi nema. V. 1, 42.

Ko nas godje vidi od Turaka,
Svak’ će mislit’, njima indat ide. V. 4, 28.

Britku ću mu sablju zatopiti,
Da se ne da izvadit iz kora. V. 2, 25.

Obratno može se i glavna radnja presensom izraziti, ako se u isto vrieme s odvisnom radnjom dogadja, bez obzira na vrieme odvisne izreke, na pr.:

Kad dopade bratu u busiju,
Al’ na bratu glave nejma. V. 2, 10.

β) Radnja odvisne izreke kaže se kadkad prošlim vremenom, kad se dogadja prije glavne radnje, bila ta u ma kojem vremenu, na pr.:

Ako zapeh str’jele moje,
Ustr’jeliću tebe, Janko. V. 1, 266.

Zmaj sokolu poručuje:
Ako puštih živa ognja,
Gn’jezdo ću ti opaliti. V. 1, 664.

* * *

Ja ću onda pašu pogubiti,
A vi svaki svoga pogubite,
Pa hajdete na bijelu kulu,
Da vidite, što j’ od paše bilo. V. 3, 5.

Er ako me ugledaše ti carevi janičari,
Tu je meni glavu moju izgubiti. M. 29, 11.

I tu biva obratno, da se glavna radnja prošlim vremenom izražava, kad se prije odvisne dogadja, bez obzira na vrieme odvisne radnje:

Ak’ ostaneš care u ćeliji,
Onda si se grija ostajao. V. 2, 19.

γ) Radnja odvisne izreke kaže se kadkad budućim vremenom, kad se ona dogadja poslie glavne, bez obzira na to, u koje vrieme glavna radnja spada, na pr.:

Dade za nj’ga tri tovara blaga
I tri konja, što će nosit’ blago. V. 3, 2.

Pa otide u Klisuru, –
Kud će proći Grčiću Manojlo. V. 3, 6.

Stade Luko razredjivat’ vojsku,
Kud’ će koji ud’rit’ poglavara. V. 4, 33.

Glavna radnja izražava se kadkad budućim vremenom, kad se ona poslie odvisne dogadja, ne obzirući se na vrieme odvisne radnje:

Čijeg’ Tale zarobio roba,
N’jedan glave iznijeti ne će. V. 3, 35.

Kad pozaspal Turčin, onda će dojt Marko. Jačk. 136.

c) Trajna i trenutna radnja zamjenjuju se kadkad jedna drugom. α) Trajna radnja kaže se, gdje bi se trenutna očekivala:

Odma ga je Osman poznavao. H. 17.

Te donesi onu čašu zlatnu,
Štono sam je skoro kupovao. V. 2, 22.

Da ja znadem kad ćeš na Doljane,
Ja bih mlada sanduk prodavala,
Te bih tebe konja kupovala. H. 196.

γ) Trenutna se radnja kaže, gdje bi se očekivala trajna:

Vojno mi je pijanica:
Noćom ode, noćom dodje,
Sa mnom mladom ne govori. V. I, 667.

U Indjiji teško bezakonje: –
Kum svog’ kuma na sudove ćera, –
I dovede lažljive svedoke,
I oglobi kuma vjenčanoga. V. 2, 1.

7. Enalaga načina (ἑτεροσχημάτιστον).

Načini mogu se medju sobom jedan drugim zamjenjivati, a i oblikom vremena, infinitiva i participa može se način zamjenjivati. Takvu zamjenu zove Phoebammon ἑτεροσχημάτιστον računajući ovamo i zamjenu opredieljenoga glagola participom, to isto čini Pseudo-Plutarch (§ 58) navadjajući i zamjenu opredieljenoga glagola infinitivom (§ 53). Donatus (III, 2, 3) zove tu zamjenu: soloecismus per modos verborum. (Cf. Gerber. I, 554.) Gerber (I, 556) veli: „In der That sind Tempusformen auch geeignet, modale Verhältnisse auszudrücken. „Das wird etwas zu bedeuten haben“ ist modal; „Wenn die Feinde uns bemerkten, so waren wir verloren“ ist modal; und so mag wohl die Sprache überhaupt die Modusformen von Anfang an im Gebrauch nicht mit hinlänglicher Bestimmtheit von den festeren Tempusformen unterschieden haben“.

U našem jeziku osnivaju se osim indikativa svi načini na enalagi t. j. na zamjenjivanju. Imperativ izražava se optativom. Onaj oblik, koji sada važi kao imperativ, bio je nekad optativ, koje značenje on više puti i sad još ima, na pr.:

Karaj je majko, ne karaj;
Udri je majko, ne udri;
Ona je moja te moja. V. 601.

Mješte: Karala je ti, ne karala itd.

Kamo veter z vejom, tamo junak z verom.
Ne daj bog mu dobra, nit pri cirkvi groba,
Suši mu se telo kak vu leto seno,
Pokaj mu se glava na sto drobne tala,
Suši mu se srce na makovo zrnce. Valj, 299.

Mješte: Ne dao mu b. d. – sušilo mu se telo itd.

Naš pogodbeni način (kondicional ili potencial) nije ništa drugo nego indikativ prošloga vremena t. j. aorist glagola biti složen s participom perfekta; optativ zamjenjuje se sada obično participom perfekta aktivnog. Izprva imao je kondicional značenje optativa i potencijala (uporedi: Miklošić. Synt. p. 807 ec.). Značenje optativa ima kondicional kadkad i u današnjem govoru, na pr.:

Dva mi djula na djerdjev padoše,
Bog bi dao, da bi dobro bilo. V. 1, 345.

A crna mi zemlja omiljela;
Bog bi dao, te bi dobro bilo. V. 3, 78.

A kad više u gosti mi doša’,
Da bi Bog da’, mene ne našao. V. 3, 64.

Stani jure brzi konju, da bi, konju, zaginuo! M. 1, 36.

S vremenom se je počeo pomoćni glagol u kondicionalu izpuštati, te sada sam particip ima značenje optativa, a podpun oblik kondicionala ima sada obično značenje potencijalno. Ono, što se grčkim konjunktivom kaže, nadoknadjuje se u našem jeziku ponajviše indikativom i riečcom da; često se i imperativ (upravo permisiv) sastoji iz indikativa s riečju neka. Ali sve je to sada u našem jeziku obično, kod tih pojava ne ćemo dakle dalje govoriti o enalagi načina, nego u ovakih slučajevih:

a) Indikativ govori se kadkad mješte participa perf. akt. u značenju optativa, na pr.:

Dodje čaša Hasan-agi Kuni,
Nazdravi je u svoju družinu:
Zdravi ste mi moja braćo draga! V. 3, 39.

Mješte: Zdravi mi bili!

Na muštuluk, braćo naša, dobro ste došli! V. 1, 75.

Pod carem je konja privatila:
Car čestiti dobro si došao! V. 2, 30.

I on podje Milošu zlatnom čašom napijati:
Zdrav si zete Milošu, u moje i tvoje zdravlje! M. 6. 123.

b) Indikativ govori se kadkad, gdje bi se kondicional očekivao, u ovakih primjerih:

Šćaše Gavran društvo prepanuti,
Al’ mu ne da harambaša Limo. V. 3, 42.

Mješte: Gavran bi drusto prepanuo. – Uporedi prema tomu ovaj primjer:

Doista bi Marko poginuo,
Al’ opazi Gluhac Mihailo. O. 372. –

To mu reče, bojno koplje pušti,
Od prve ga obraniti šćaše,
Bog pomože Strahiniću banu. V. 2, 44.

Opkoliše Duku zulumčara,
Sćahu njega živa uvatiti,
No se ne da Duka uvatiti. V. 2, 31.

c) Indikativ govori se mjesto imperativa i to: α) indikativ futura, na pr.:

Pobratime Roganović-Turo!
Razdvojićeš na četvoro vojsku,
Te opkoli cijele Rudine. V. 4, 7.

β) Indikativ presensa nalazi se kadkad mješte imperativa, n. pr.

Tad govori Jurišiću Janko:
Voljan jesi care na besjedi.

Uporedi: Voljan budi care govoriti. V. 2, 52.

γ) Indikativ perfekta s riečcom da stoji mješte imperativa:

Odmah da si na noge skočio,
Razvij barjak na bijelu kulu. V. 5, p. 318.

d) Particip perfekta aktivnoga u značenju optativa rado se govori asimilacijom u odvisnih izrekah, kad isti način i u glavnih izrekah ima, na pr.:

Pa je starac tiho govorio:
Kad izišli ključi iz Dunava,
Simeun se grija oprostio. V. 2, 14.

Uporedi: Pa da ključe u more zabacim:

Kada ključi iz mora izadju,
Onda ćeš se greka oprostiti. V. 2, 15. –

Moje t’ oči više ne vidile!
A kad više u gosti mi doš’o,
Da bi bog da’, mene ne našao! V. 3, 64.

Ak’ uzela mila brata svoga,
Božja od vas ne ostalo traga! V. 2, 27.

Ko je Srbin i srpskoga roda,
A ne doš’o na boj na Kosovo,
Ne imao od srca poroda. V. 2, 47.

Što nosili, svijetlo vam bilo!
Što rodili, sve vam sveto bilo! V. 2, 23.

’Vako bilo svakoj druzi,
Koja majke ne slušala! V. 1, 385.

Sretni bili, kud odili! V. 1, 216.

Čestit bio, kud odio!
Sretan bio, gdigod bio! V. 1, 220.

e) Imperfekt pomoćnoga glagola biti uz infinitiv nalazi se kao i particip perfekta akt. istoga glagola u značenju optativa. Miklošić (Synt. p. 786) veli: „Das imperfect einer bestimmten verbalform bezeichnet im bulg. das bedingte und entspricht dem conditionalis praet.“ – U primjerih, koji ovdje sliede, izražava se imperfektom želja o prošloj radnji, koja se je trebala dogoditi, ali se nije dogodila, na pr.:

„Daj mi grle jedno zrno.“
„Ne dam, grle, nijednoga;
Bješe brati, ma ne spati.“ V. 1, 672.

Uporedi: Bio rvat’ na Kosovu. Posl. –

Ne biše ti, ljuba, ključarice slušat,
Neg ti biše, ljuba, sestricu opitat. Jačk. 176.

Uporedi: Ti ne bio prodavati kuma. V. 2, 6. –

Bješe mi ga davati, dokle mogah žvatati. Posl.

Ne ću zato Lazaru ni r’ječi progovoriti;
Bješe mu se moliti kako tvomu gospodaru. M. 6, 95.

Riedko se želja prošle radnje prostim participom perf. akt. bez pomoćnoga glagola izražava, na pr.:

Mislila sam od zla ne mislila! V. 3, 84.

f) Infinitiv nalazi se više puti mjesto opredieljenoga glagola u smislu raz ličnih načina. Tako stoji on: α) u smislu indikativa. U tom slučaju mogao bi se možda većinom razjasniti elipsom. Na pr.:

Ono su ti primorski hajduci,
Sve izginut’ jedno kod drugoga,
Ne će pobjeć’ jedan od drugoga,
Ono su ti sve braća rodjena,
Svi izginut jedan za drugoga,
Ne pobjeći jedan od drugoga. V. 3, 24.

Blago onoj, koja će te ljubit’!
Ja za tobom čeznut’ i uzdisat’,
Sve plačući tebe spominjati. H. 1.

Volim kuma neg’ zlatna goluba:
Golub biti, pa i odletiti,
A ja s kumom rujno vino piti. V. 1, 98.

Osta rdja u košulji;
Ni šta prati, ni krpiti,
Ni o plotu objesiti. V. 1, 118.

Skupi mene draga s te madjarske vuze.
Za me ti prosijo sto zlati cekinov.
Rajši ti brojiti nego te zgubiti. Valj. 304.

β) Infinitiv govori se kadkad u smislu optativa izražavajući želju, na pr.:

Znati mi i kokotom orati. Posl.

Bit’ mi brata željeti,
Na glamnje mu ne sedjeti. Posl.

Ili vuk ne doći, ili šuše ne naći. Posl.

Al’ besedi Srna barjaktare:
Jali, more, moju (čelenku) ne izneti,
Jali tvoju š njom na par odneti. V. 3, 87.

γ) Više puti takav infinitiv stoji u pogodbenom značenju, te se može uzeti u smislu kondicionala ili indikativa s riečcom da, n. pr.:

Ja ti ne ću iz tvog’ dvora poći,
Znat’ mi sidjet’ tri bijela dana. H. 37.

N o ću odit’ put grada Pariza,
Bit’ mi znati izgubiti glavu. V. 5, p. 57.

Ali Bušić Stjepane ljubi svojom odgovara:
Znati mi se, ljubice, sa Kosova ne vratiti,
Ja ti ne ću ostati od vojske kneza Lazara. M. 6, 41.

Ah znat’ mi se neoprostit’ sužnjice, ne dam tebe za

života moga t. j. da mi je znati da itd. Mikl. Synt. 860.

Uporedi:

I da znam još svim doć nesrećam na ruke,
Ne ću zled ni prirok da me se prijat mož’.
Pjesme Menčetića (Zagr. 1870) str. 407.

Uporedi i ovo:

Da bih znal dan i noć patit jad i muke,
N e ću zled ni prirok da me se prijat mož’. Menč. 178.

δ) Infinitiv stoji kadkad kod uzklika mjesto indikativa s riečcom da. (Cf. Mikl. Synt. 852; Krüger griech. Spr. 3. Aufl. § 55, 1, 6.) Ne našavši za sad u nar. pjesmah takvoga primjera, neka tu stoje ovi:

Šta, u crkvu mi Turci uljesti! Milutinović, Obilić, str. 80.

(Mješte: mi da uljezemo!) –
Svim ti, bože, mi svi smrtni dužni!
I kom’ s’ više neg’ ostalim dav’o, ...

Od njeg’ više iskat’ imaš pravo;
No čim igda ja ti s’ odužiti! Milut. Ob. 23.

Uporedi u latinskom.

Mene incepto desistere victam! Verg. Aen. 1, 37.

Uporedi:

Tu ut unquam te corrigas! Cic. in Cat. 1, 9.

ε) U konsekutivnih izrekah nalazi se kadkad infinitiv mješte opredieljenoga glagola, na pr.:.

A kakav bi bio starješina,
Te suditi jednom zemljom ravnom,
Pa se tebe sestra ne bojati. V. 2, 40.

I prije su veselja bivala, ...
Tvoga jada nidje nije bilo,
Da podigneš zemlju u svatove,
A daleko kosti zanijeti
Braći našoj preko mora sinja. V. 2, 89.

ζ) Ovamo još računamo infinitiv, koji se nalazi mjesto indikativa s riečcom da u ovakih finalnih izrekah:

Na to su nas i rodile majke,
Jal’ dobiti, jali poginuti. V. 3, 41.

Pa što kome bog i sreća dade:
Ja povratit’ šalu za sramotu,
Jali svoju izgubiti glavu. V. 3, 68.

η) Vanredni su primjeri kao ovaj:

Dobro nije moj brate Alile!
Dočekati: izginuti listom,
Nedočekat: zazor i sramota. V. 3, 24.

Mi to ovako razumiemo: Ako dočekamo, izginut ćemo; ako ne dočekamo, zazor je.

g) Particip perfekta pasivnoga stoji kadkad u značenju optativa izostaviv part. perfekta akt. pomoćnoga glagola biti:

Djurdjev danče, kad mi opet dodješ,
Kod matere mene da ne nadješ:
Jal’ udata, jali ukopata;
Pre udata, nego ukopata! V. 1, 405.

T. j. bila jal’ udata, jali ukopata.

8. Enalaga u rodu glagolskom.

Pseudo-Plutarch (§ 55) veli Καὶ διαϑέσεις δὲ ἀναλλάσσονται ... ϰαὶ τίϑεται ἀντὶ ἐνεργητιϰῶν παϑητιϰὰ ἢ μέσα ... ϰαὶ τοὐναντίον τὸ ἐνεργητιϰὸν ἀντὶ τοῦ παϑητιϰοῦ, t. j. rod glagolski zamjenjuje se tako, da mjesto aktiva stoji pasiv ili medij i obratno aktiv mjesto pasiva. Donat (III, 2, 3) naziva takvu zamjenu: soloecismus per significationem, Diomed (p. 400): soloec. per qualitates verborum. (Cf. Gerber. I, 561.)

Gerber (I, 561) veli: „Das Verbum zeigt die Form des Activs, wenn sein Subject als thätig erscheint, die des Mediums, wenn seine Thätigkeit sich ausserdem auf das Subject zurückrichtet .. Soll das Subject nur in dem Verhältniss erscheinen, dass es die Thätigkeit an sich erfährt, so wird dies durch die Form des Passivs ausgedrückt ... Da nun die Medialform nach einer Seite auch diese Bedeutung des Passivs an sich bezeichnet, so wurde dieses vielfach von jener vertreten.“

U našem jeziku izražavaju glagoli aktivnoga oblika s povratnim zaimenom se ono, što drugdje medij; takvi povratni glagoli u našem jeziku mogu imati sasvim obično i pasivno značenje. U pjesmah ima i ovakih primjera:

A meni se preprosi djevojka. V. 1, 504.

U kojoj sam tavnov’o tavnici, ...
Podavno se jesam izpustio. V. 3, 22.

Od Srbalja malo ko pogibe,
No se rani Šariću Cvijane. V. 3, 20.

Ti se ne znaš od roda kakva si. V. 2, 14.

Budući da povratni glagoli u pasivnom značenju nisu riedki, za to takvih pojava ne ćemo dalje spominjati. Ni ono nije ništa neobično, da glagoli aktivnog oblika imaju značenje pasivno, kao kisnuti, osirotjeti, podivljati, omrk nuti, osvanuti:

Omrkao, a ne osvanuo! Vuk rječn. omrći itd.

Kao figuru smatramo zamjenu roda glagolskoga u ovakih slučajevih:

a) Kadkad aktivni glagoli stoje u pasivnom značenju kao da je povratno zaime kod njih izostavljeno (cf. Mikl. Synt. p. 265):

Turski bubnji biju. Jačk. 227.

Bubnji tuku, a svirale svire,
Udaraju zile i borije. B. 2, 168.

Viju li mu svileni barjaci? V. 1, 112.

Evo knjiga, evo i poslanik,
Knjiga piše i poslanik kaže. O. 26.

Sva tamnica obasjala suncem. H. 26.

U to zora b’jela otvorila. V. 4, 60.

b) Kadkad transitivni glagoli stoje u povratnom značenju bez dodatoga zaimena se (cf. Mikl. Synt. p. 270, d.). Na pr.:

Okrenuše uz Lovćen planinu. V. 5, p. 304.

Uporedi: Otolen se svati okrenuše. V. 5, p. 298. –

Kreće vojska ravnom Rumelijom. V. 5, p. 77.

Da je Crnom Gorom udario. V. 5, p. 199.

c) Neki prelazni glagoli stoje u neprelaznom značenju, kad instrumental mješte sada običnijega akusativa kod sebe imaju:

Okom treni, kolom kreni. V. 1, 260.

Pak poteže pernim buzdovanom. V. 2, 37.

Uporedi: Poteže se buzdovanom Marko. V. 2, 38. –

Trže sobom tamo i onamo. Pjev. 77.

Dok je Sinan dušom izdanuo. V. 4, 45 (1833).

Više primjera vidi kod antiptose f.

d) Gdjekojim neprelaznim glagolom dodaje se kadkad bez promjene značenja povratno zaime se. (Cf. Mikl. Synt. 266 na kraju):

Ustaj gore nevo naša ....
To začula mlada neva, pa se ustala. H. 300.

Da se šeta po moru na ladji. Prip. 218.

Uporedi: Kud mu Ruža šeće. V. 1, 348. –

Pa se skoči od zemlje na noge. V. 3, 3.

Zaplaka se malo i veliko. O. 16.

Uporedi: Zaplakalo devet sirotica. V. 2, 48. –

Neprelazni glagoli više puti imaju uza se vanjski objekt, kao da su prelaz ni, na pr.:

Da ti kukaš sreću tvoju. K. 101.

Naj me konjič plače, da me ljuba ne če. Valj. 299.

Plava je konja jezdjela, zelenu goru hodila. V. 1, 421.

Više primjera vidi kod antiptose e. β.

f) Neki neprelazni glagoli uzimaju se kadkad kao prelazni u uzročnom značenju, te imaju vanjski objekt u akusativu uza se, na pr.:

Svu gospodu za sofru sjedao. V. 2, 50.

U veče me rano lijegaše,
A u jutru docna ustajaše. V. 1, 228.

Jovo konja trče. H. 258.

Svi svatovi konje provadjaju,
Salt ne šeta zmija lastavicu. V. 2, 50.

Ode Jovo odigra alata. V. 1, 553.

Doigrah ga do vodice. V. 1, 417.

Vino i starca zaigra. Posl.

Pa na susret konje potekoše. V. 3, 21 (1823).

Odjaši me od konja djogata. V. 4, 41 (1833).

Izgorje ti majku oganj živi. V. 2, 8.

Ne ću ti je zimovat’ kod majke. V. 1, 334.

Još djevojka ćaše tugovati,
No je svati mukom zamukoše. H. 31.

Pak zaplaka redom i Bošnjake. V. 5, p. 429.

g) Neki s predlozi složeni glagoli obično su samo povratni, a kad im se izostavi zaime se, onda postaju prelazni uzročnoga značenja, na pr.:

Vi gladnoga nijeste najeli,
A žednoga nijeste napili. H. 317.

Ko bi ga naio, dušu bi stekao. Posl.

Šćaše Gavran društvo prepanuti. V. 3, 42.

Nasmijati koga. Vuk. Rječn. nasmijati.
I svu Leki zemlju rasplakao. V. 2, 40.

Čudno li te Vlasče prepanulo. V. 2, 44.

Kao što se kod glagolskih oblika aktivno i pasivno značenje zamjenjuje, tako to biva po koji put i kod pridavnika.

a) Po gdjekoji pridavnici, koji su obično pasivnoga značenja, uzimaju se kadkad u aktivnom značenju. Vidi metonimiju d.

b) Obratno uzimaju se gdjekoji pridavnici aktivnoga značenja u pasivnom značenju, na pr.:

Zemlja naša strašna od Turaka (t. j. strašljiva). V. 2, 89.

Kad ispade Jovan na labudu,
Željna li ga sluge ugledaše (t. j. željno očekivana) V. 2, 8.

Dobježaše od vojske glavari
Bezobrazni Skadru na Bojanu (t. j. osramoćeni). O. 198.

9. Enalaga u konstrukciji izrekâ.

Izreke mogu jedna za drugom sliediti, nespojene ili spojene, ako to smisao ište. To je λέξις εἰρομένη, nanizan govor; Aristoteles (Rhet. III, 9) naziva ga starim, jer ga (kako veli) prije svi upotrebljavahu, a sada malo tko. Naprotiv tomu mogu se odvisne izreke u glavne upletati, te više njih jednu cielost, period, sačinjavati; to Aristoteles (l. c.) naziva λέξις ϰατεστραμμένη ἡ ἐν περιόδοις. Često biva i to, da se po dvie izreke u jednu stežu. Takvi i još drugi načini, kojimi se izreke namještaju, spajaju i udešavaju, mogu se jedan drugim zamjenjivati. Gerber (I, 566) veli: „So bietet sich der Sprache auch in Bezug auf Wechsel und Vertauschung der Satzbildungen eine unabsehbare. Menge von Mitteln, denselben Inhalt in mannigfaltigster Färbung des Sinnes unter verschiedenen Formen erscheinen zu lassen.“ –

U naših nar. pjesmah skroz vlada nizanje jedne izreke na drugu, iznimke su vrlo riedke. Izreke su većinom uzporedjene (koordinovane) ili glavna s jednom, rjedje sa više podredjenih (subordinovanih). Medju sobom su izreke spojeno ili nespojene (asyndeta), često se veznik kod svake izreke ponavlja (polysyndeta). Posebni pojavi u konstrukciji izrekâ kojimi se običan način zamjenjuje, jesu ovaki:

a) Budući u nar. pjesmah nije obično, da jedna izreka drugu prekida, za to ondje, gdje kod glavne izreke ima više odvisnih, često jedna (veće važnosti radi) napried teži, te zauzima onako mjesto, koje joj po prirodnom redu ne pripada. Tim načinom postaju neobični obrazci reda izrekâ, kao što se neki takodje u latinskom i u grčkom nalaze. Na pr.:

Nijesi l’ mi božju vjeru dala,
Kad mi bude najveća nevolja,
Da se meni u nevolji nadješ? V. 3, 6.

Ako po načinu Nägelsbachovom (lat. Stilistik. p. 417) naznačimo glavnu izreku slovom A, a izreku od nje odvisnu sa a, pak od te ovisnu sa α, onda red izrekâ u navedenom primjeru ima ovaj obrazac: Aα: a. Kad bi te izreke prirodnim redom jedna za drugom sliedile, bio bi obrazac njihovoga reda ovaki: A/a/α; a kad bi jedna drugu prekidala, bio bi obrazac ovaki: A/a(α)a, te bi gornji primjer ovako glasio: Nijesi l’ mi vjeru dala, da se meni, kad mi bude nevolja, na nevolji nadješ. Isti obrazac ima u ovom primjeru:

Osijeci sedam mazgi blaga,
Ko ostane, s tobom da dijeli. V. 3, 42.

U navedenih primjerih je ona izreka, koja od glavne odvisi, u prvom stepenu odvisna, a ona koja od te odvisi, odvisna je u drugom stepenu, a koja opet od te odvisi, odvisna je u trećem stepenu, te se bilježi brojem 3, a svaka u daljem stepenu odvisna sve višim brojem. Na pr.:

Izvadi mi gospodsko odjelo,
Što sam, sestro, bio pripremio,
Kad s’ oženim, ja da se obučem, V. 2, 40.

Obrazac reda u izrekah toga primjera ovaki je: A/a/3: α, a obrazac prirodnoga reda bio bi ovo: A/a/α/3.

U primjerih tu navedenih sve po jedna izreka o drugoj ovisi; ali ima i takvih primjera, da od jedne glavne izreke visi više podredjenih, koje su medju sobom jedna od druge neodvisne. Kao što se više glavnih izreka bilježi velikimi slovi: A, B, C itd., tako se bilježi više odvisnih izreka prvoga stepena, koje sve odvise od jedne iste glavne, slovi: a, b, c itd., i ako od jedne odvisne izreke prvoga stepena više njih odvisi, u drugom stepenu, bilježe se one redom slovi: α, β, γ itd. (Cf. Nägelsbach l. c.). I u tom slučaju ima u nar. pjesmah neobičnih pojava. Na pr.:

Od šta si se danas prepanuo?
Ako su ga kraste ištetile,
Ako bidnu glavni prijatelji,
Za to riječ progovorit’ ne će. V. 2, 89.

U tih izrekah ima ovaki obrazac: a: (b: A). Tu je izreka b odvisna od A, izreka a nije odvisna samo od A nego od (b: A) skupa, što je u obrazcu zaporkami naznačeno. (Cf. Nägelsbach. Styl. p. 421 ec.)

A ja sam se tamo pofalio,
Kad sam tebe u baba prosio,
Štogodj bide kićenijeh svata,
Da ne bide ljepšega junaka
Od Maksima od sina mojega. V. 2, 89.

Obrazac reda u tih izrekah je ovo: (A/a)/α: b. Izreka a je odvisna od A, izreka b odvisna je od (A/a) skupa, što je u obrascu zaporkami naznačeno, a izreka α odvisna je od b. (Cf. Nägelsbach. Styl. p. 427.) U prirodnom redu svome mogle bi te izreke ovako sliediti: a: A/b/α, a kad bi jedna drugu prekidale, mogle bi ovako glasiti: A ja, kad sam tebe prosio, tamo sam se pofalio, da, štogodj bide k. svata, ne bide ljepšega junaka. Obrazac tih izreka je ovaki: A(a)A/b(α)b.

Vanredan je ovaj primjer:

Kad dodjoše vrhu na čardake,
Kudgodj Marko zemlju prohodio,
Ničemu se nije začudio,
Nit’ se Marko od šta zastidio,
Tu s’ začudi Marko i zastidje,
Kad u Leke sagleda čardake. V. 2, 40.

Obrazac toga reda ćemo ovako zabilježiti: a: – a: A, B – C/b. Tu je prva izreka (a) odvisna od pete (C), druga (a) odvisna je od treće (A), posljednja (b) odvisna je od predposljednje (C), a četvrta (B) je s trećom (A) koordinovana. Prvoj (a) bilo bi prirodno mjesto pred petom (C), a tim što je prva s prirodnoga mjesta svoga premještena, dobiše dvie glavne s jednom odvisnom (a: A, B) mjesto u sriedi medju trećom glavnom i njenom odvisnom izrekom, s kojima u nikakvoj svezi ne stoje.

Koliko je drugdje obično, u nar. pjesmah naših dosta je riedko, da jedna izreka drugu prekida, kao na primjer u ovom obrazcu: A(a)A:

Sve mu, što je, po istini kaza. V. 2, 6.

Opet Ture, da s’ okane, ne će. V. 3, 1.

Pak ti trči, štogodj brže možeš,
Krušedolu b’jelu manastiru. V. 2, 91.

Na istom obrazcu osniva se ovaj: A/a(α)a:

Kakva ti je golema nevolja,
Te, kad paseš po zagorju travu,
Za dan paseš, za drugi boluješ? V. 1, 370.

Još rjedje biva, da je jedna izreka drugom propletena, te tim postaju obrasci, kakvih se samo u latinskom i grčkom jeziku naći može. (Cf. Nägelsbach. Styl. p; 417–419.) Na primjer:

Njega Stojan ni da sluša ne će. V. 3, 35.

Tu je obrazac ovaki: a(A)a/A, t. j. zavisna izreka prima jedan dio glavne u svoju sredinu, a kraj glavne sliedi za svršetkom odvisne.

Obratno može glavna izreka primiti odvisnu u svoju sriedu tako, da najprije stoji jedan dio glavne, pak jedan dio odvisne, za tim opet komad glavne, pak kraj odvisne, za kojim onda kraj glavne sliedi. Tu je obrazac ovaki: A(a)A(a)A. Na primjer:

A to paša ni da sluša ne će. V. 3, 17.

One jadne porez sastavljale,
Al’ ga niko da odnese nema. V. 2, 78.

c) Kadkad se glavna i odvisna izreka jedna drugom zamjenjuju, na pr.:

Ona podje starom plandovištu,
Te pogleda šeher Sarajevu,
Kad planduju sarajevske ovce. H. 192.

Mješte toga moglo se kazati: Kad ona podje i pogleda ... a ono ovce planduju. –

Otidje djače ključe da uzme,
Kade mi nahodi dilber Janu,
Dje ju zaklala šećerli Stana. V. 1, 303.
Mješte: Kad otide djače ... nahodi mi dilber Janu. –

Malo tako bilo postojalo,
Malo bilo, za dugo ne bilo,
Kad eto ti Janković Stojana. V. 3, 36.

Koliko je b’jela i rumena,
Kada pije vodu oli vino,
Vidi joj se proz grlo bijelo. V. 3, 62.

Mješte: Toliko je b’jela i rumena, da joj se vidi proz grlo.

Da sličnih primjera i u latinskom jeziku ima, to uči latinska slovnica.

d) Često se u nar. pjesmah nalaze uzporedjene izreke, gdje bi se očekivale podredjene, na pr.:

Opazićeš dvije tanke jele,
Svu su goru vrhom nadvisile. V. 2, 74.

Mješte toga moglo se kazati: – jele, koje su nadvisile. –
Sede sunce, a pade sumrače,
Tad otide krčmarica Jela. V. 3, 26.

Mješte: Kad sede sunce – otide k. J. –

Još Zlatiji dobra sreća bila,
Hasan-age doma ne bijaše. V. 3, 28.

Mješte: Još Zlatiji d. sreća bila, što H. age doma ne bijaše. –

Uvrh sovre jedna kupa sjedi,
Kupa bere devet litar’ vina. V. 2, 40.

Mješte: Kupa sjedi, koja bere d. l. v. –

Kulaš bješe hendek iskopao,
Dva b’ Alila ondje ukopao. V. 3, 20.

Mješte: K. bješe h iskopao, da bi dva A. ondje ukopao. –

Maksimija poče besediti:
Gospodaru Novaković-Grujo!
Kad nežališ moje ruse kose,
Dosta su ti ruku pretištale,
Zašt’ ne žališ moje oči čarne?

Dosta si ih junak poljubio. V. 3, 7.

e) Kad su isti dielovi dviju ili više uzporedjenih izreka iste rieči, onda se obično samo jedan put govore, kao na pr.:

Ševe tice nebom lete, sitno žubore. V. 1, 364.

Ruka ruku mije a obraz obadvije. Posl.

Ali neobično je, kad se ista rieč kao različan dio izreke u dvjema izrekama nalazi, pa se ipak samo jedan put kaže, tako da se u drugoj izreci ima iz prve popuniti, na pr.:

Nisi junak, niti te rodio. V. 3, 42.

Tu je u prvoj izreci rieč junak predikatom, a ta ista rieč ima se u drugoj izreci kao subjekt razumjeti. –

U nas je moma još ne prošena. –
Vi ćete doći, mi je ne damo. –
Bogme ćeš dati, i naša biti. V. 1, 1.

Tu se subjekt zadnje izreke i objekt predzadnje ima razumjeti iz genitiva: je u trećoj izreci. –

To jeste voda zaboravna:
Ko s’ umije i ko se napije,
Svoja će mu vjera omrznuti,
Zaboravit’ svoju porodicu. V. 2, 95.

Tu se subjekt zadnje izreke razumije iz dativa mu u predzadnjoj izreci. –

Ono je moja djevojka,
Cmilje će meni darovat’,
A ružu metnut’ u njedra,
Mirisat’ mene i njojzi. H. 209.

Tu se ima subjekt zadnje izreke razumjeti iz akusativa cmilje i ružu u prednjih izrekah. Tako je i u ovih primjerih:

Poštrapaše n’jeme i slijepe;
Progledaše i progovoriše. H. 323.

Dosta si me vinom napojio,
Bijelijem ljebom naranio,
A često se sunca ogrijao,
Pustio si mene veresijom. V. 2, 44.

f) Dvie izreke, od kojih je jedna glavna, druga odvisna, lako se stegnu u jednu, kad imaju obie isti subjekt. U tom slučaju kaže se zajednički subjekt samo jedan put, a glagol odvisne izreke može se pretvoriti u infinitiv. Manje obični primjeri jesu ovaki:

Ja tu ostah noćcu prenoćiti. V. 1, 432.

Osta Vuče čekat’ na mejdanu. V. 3, 54.

On me reče, mila majko,
Il’ uzeti, il’ umreti. V. 1, 613.

Rekla mi je draga doći,
Rekla doći, pak ne dodje. V. 1, 547.

Ako li je subjekt odvisne izreke različan od subjekta glavne izreke, onda se takodje glagol odvisne izreke može pretvoriti u infinitiv, a subjekt i druge rieči, koje se na njega odnose kao nominalni predikat i predikativan dodatak, kadkad stoje u nominativu ili u dativu ili u akusativu. Na pr.:

Ženiti se mlad rano je, a star docne je. Posl.

Bolje nam je sva tri izginuti,
Neg’ sramotno danas pobjegnuti. V. 2, 39.

Da m’ je ovdje samoj biti mlada gospodja. V. 1, 474.

Muka se srećnu roditi, a nije mu o hrani misliti. Posl.

Šteta tebi poginut! od mene. V. 3, 70.

Bolje je biti i izbijenu nego posve ubijenu. Posl.

Bolje je i ranjen nego ubijen biti. Posl.

Bolje bi mi bilo na svitu ne biti,
Neg’ ovo junaku progonstvo trpiti. Jačk. 227.

Bolje se ’e vojšćanu po polji šetati,
Neg’ mi je fratru po vàs dan klečati. Jačk. 306.

Kuda su te začuli moje ime klikovati. M. 2, 56.

Vidla je junaka pod brîgom ležati. Jačk. 175.

g) Odvisna izreka može se i tako s glavnom stegnuti u jednu, da se opredieljeni glagol odvisno izreke u particip pretvori, a njezin subjekt može biti isti kao i glavne izreke, te se kaže samo jedan put, na pr.:

I panj je lijep obučen i nakićen, Posl.

No ko vidje, čini s’ nevidio. V. 2, 89.

Tu se malo zabaviše Turci
Gledajući sestru Stojanovu. V. 3, 35.

Više puti su subjekti glavne i odvisne izreke različni; kad se u takvom slučaju glagol odvisne izreke pretvori u particip, nalazi se njegov subjekt kadkad u nominativu (absolutan nominativ):

Tako oni tijo govoreći,
Al’ divojki dodje knjiga bila. V. 3, 83.

Još to oni u rieči bili,
Puče puška iz gore zelene. V. 1, 559.

Više takvih primjera vidi kod anakolutije.

Kadkad ima se subjekt participa razumjeti iz kakvoga odvisnoga padeža glavne izreke, na pr.:

Teško Turkom trgujući s Markom. V. 2, 58.

Teško mene i tebe sokole
Lov loveći s Turci bez Srbalja,
Lov loveći, krivo dijeleći. V. 2, 70.

Pa otide novoj banovini,
Štono mu je care poklonio
Vojujući po zemlji bugarskoj. V. 2, 31.

Istrunu mi jagluk i marama
U marami groždje odnoseći,
A jaglukom suze utirući,
Sa mojom se dragom rastajući. V. 1, 612.

Ražali se Novaković-Gruji
Gledajući nejaka Stevana. V. 3, 7.

Već Miloša zaboljela ruka
Ustežući vilovna djogata. V. 4, 32.

Nadje jadnu gospu kukajući. V. 2, 77.

Ljuta kadu uvati groznica
Gledajući na strašne hajduke. V. 3, 64.

Pak se fali u selu drugama,
Da su tebe zaboljele ruke
Ljuljajući nejaka bratića. V. 1, 754.

Kda ju začul Aleksander lîpo igrajući. Jačk. 145.

Kada ga je začuo vitez Janko klikujući. M. 1, 72.

Mene majku ostavi grozne suze prolijući. M. 3, 67.

Predikativan dodatak u takvih izrekah nalazi se i u nominativu, premda se subjekt njegov iz kakvoga drugoga padeža glavne izreke razumjeti ima:

A čardače ognjem izgorio!
Veće si mi mladoj dodijao
Šetajući sama po čardaku. V. 1, 406.

Da gospodji zafaita nema
Putujući sama Smederevu. V. 2, 82.

Kadkad se subjekt takvoga participa razumie iz posesivnoga zaimena ili posesivnoga genitiva glavne izreke, na pr.:

Dok su moje oči iskapale
Sve pletući od zlata košulju. U. 2, 89.

Da ne puca jadno srce moje
Gledajući sirotice svoje. V. 3, 89.

Al’ se tvome srcu dodijalo
Sve noseći dibu i kadifu. H. 21.

U Šarića izgorjela tava
Zetu Peru prigajući jaja. H. 182.

Ima primjera, u kojih se particip nalazi bez izvjestna subjekta, na pr.:

Pokraj furune sjedeći ništa se ne dobija. Posl.

Izgoreše Mostarske svijeće esapeći Sarajevsko blago. Posl.

Ne može se carstvo zadobiti
Na dušeku sve duvan pušeći. V. 4, 24.

’Z Belgrada idući čut biše javkanje
Žen i vse dîčice miljahno plakanje. Jačk. 298.

h) Kao što se od dviju izreka često pravi jedna, tako se obratno i od jedne mogu načiniti dvie. Primjere vidi pod epanalepsom a i b.

S enalagom srodne, to jest na njojzi osnovane jesu ove dalje sintaktične figure:

10. Endiadis (hendiadys, ἓν διὰ δυοῖν).

Ta se figura sastoji u tom, da se po dva imena ili glagola jedan drugomu uzporedjuju mješte da je jedan drugomu podredjen.

Izraz ἓν διὰ δυοῖν nalazi se kod Servija, koji ga upotrebljava kod Vergilijevih rieči (Georg. II, 192): pateris libamus et auro; i kod Aen. (1, 61): „molemque et montes insuper altos id est: molem montium. Et est figura hendiadys, ut una res in duas dividatur“. – Gerber (1, 570) veli: „Das ἓν διὰ δυοῖν bezeichnet die parataktische Darstellung von Satzgliedern statt der syntaktischen, indem entweder Nomina nebeneinander treten, statt ihre Beziehung auszudrücken, wie etwa: „mit Leidenschaft und Liebe“ statt „mit der Leidenschaft der Liebe“, oder: „mit leidenschaftlicher Liebe“; oder Verba, wie etwa; „Sei so freundlich und erwarte mich“ statt: „Sei so freundlich, mich zu erwarten.“

Primjeri:

Sakupiše silu i svatove (t. j. silne svatove). V. 2, 12.

Dok najači sila i Turčija (t. j. silna Turčija). V. 4, 55.

Poja’ konja, ode u krajinu
Do careve sile i ordije. V. 3, 40.

Spremiše se kita i svatovi (t. j. kićeni svatovi). V. 2, 29.

Nu potrudi čudo i gospodstvo (t. j. čudno gospodstvo). V. 2, 44.

Gradi nodje Ravanicu crkvu, ...
A pokrivaj pločom i kamenom (t. j. pločom od kamena). V. 2, 36.

Svet’ Ilija (uze) groma nebeskoga,
A Marija munju i strijelu. V. 2, 2.

Pred svijema glas i knjigu čita (t. j. glas iz knjige). O. 2.

B’jelom rukom i kalemom piše (t. j. kalemom u ruci). V. 1, 498.

Udari ga rukom i prstenom (t. j. prstenom na ruci). V. 2, 4.

A udri ga čizmom i mamuzom (t. j. mamuzom na čizmi). V. 3, 20.

No su oni činili juriša
Sve sa sabljom i rukom desnicom. V. 3, 36.

Već prosipaj riznicu i blago (t. j. iz riznice blago). V. 2, 82.

Drugom rukom buzdovanom tuče (t. j. buzdovanom u drugoj ruci). O. 306.

Sad ću stati na dvor na kapiju (mješte: dvoru na kapiju). V. 2, 7.

Uporedi: Pa je stala dvoru na kapiju. V. 2, 7.

* * *

Hodi mene uzmi gospodara (t. j. hodi da uzmeš). V, 2, 27.

Idi jaši ždrala visokoga. V. 2, 36.

Bržaj nosi knjigu babu mome. H. 31.

Idi reci jadna tvojoj majci. V. 1, 464.

Idi ti kaži mom dragom. V. 1, 565.

Hodi dodji ka Jerusalimu. V. 3, 11.

11. Ipalaga (ὑπαλλαγή).

Taj izraz nalazi se kod starinskih pisaca u različnom smislu. Ono značenje, u kojem taj izraz noviji pisci većinom upotrebljavaju, nalazi se kod Servija. On veli kod Vergilija u Georg. I, 59: Eliadum palmas (mittit) Epiros equarum: „hypallage est, nam hoc dicit: Epiros creat equas optimas, quae apud Elidam palmas merentur in Jovis Olympici curuli certamine“. Tako i k Aen. 6, 278: ibunt obscuri sola sub nocte per umbras, „pro: obscura nocte soli“. – (Cf. Gerber. I, 571.)

Gerber (l. c.) veli: „Es treten hiernach bei der Hypallage solche Satztheile grammatisch in Beziehung, welche nach dem Sinne zu anderen gehören; namentlich also stellen sich Adjectiva zu anderen Substantiven, wie: ein gutes Glas Wein, statt: ein Glas guten Weines; auch kann in Folge einer geänderten Beziehung Antimeria eintreten, wie: „Er hält der Leier Zier“ statt: die zierende Leier; oder Antiptosis, wie: „Sie rührte ihm leise die Schulter“, stat: ihn an der Schulter. – Na strani 572 veli: So stellt sich auch wohl die Apposition an Stelle des Hauptworts. – A malo pred tim na istoj strani veli: Der Anlass zum Eintreten einer Hypallage wird im Allgemeinen darin zu suchen sein, dass Worte in eine ungewöhnliche Beziehung gebracht, nothwendig die Aufmerksamkeit auf den Begriff lenken, welchen sie dem Satzbilde hinzufügen; man kann sie nicht wohl übersehen.

Po tome dakle sastoji se ipalaga u tom, da se dielovi izreke medju sobom zamjenjuju; ili se spajaju oni dielovi izreke, koji po običnom smislu skupa ne idu. Na pr.:

Žalosne ga suze propanule. V. 2, 8.

Mješte: žalosna ga suze propanule. –
Kada prvi zapjevaju pjevci. V. 2, 25.

Mješte: kada prvi put zapjevaju pjevci.

Gospodareve oči konja goje. Posl.

Mješste: gospodar očima konja goji.
Meni ga je onda srce i duša obljubila. M. 17, 33.

Mješte: ja sam ga onda srcem i dušom obljubila. –
Ja ne mogu svima biti ljuba,
Nego jednom, kog’ mi srce ljubi. V. 1, 424.

Mješte: koga ja srcem ljubim.
Što je vajde, e dobra djevojka,
Kad je guja jeste zaprosila,
Ljuta guja, Grčiću Manojlo. V. 3, 6.

Mješte: kad ju je G. Manojlo, ljuta guja, zaprosio.

Valja da je grješnik težak,
Na kog hoće da obori
Taku silu svrh nebesah
Sud njegove pravde vječne. M. Č. 13.

12. Ifen (ὑφέν).

Ifen znači najprije to, što naš spojnik. Veber (u slovn. hrv. str. 211) veli: „Spojnik je kratak potez, koji se meće u sredinu slovakah, da se naznačuje, da idu skupa; i stoji: (osim drugih slučajeva) medju dva samostavnika, koji nepromienjeni čine jedan pojam; na pr. samur-kalpak“. – Sličnim načinom definira Diomedes (II, p. 429). Servius (k Verg. Aen. 1, 198) veli: ante-malorum ὑφέν“. Tako i Donatus (k Terent. Andr. 1, 2, 4) rieč „semper-lenitas“ naziva hyphen. (Cf. Gerber. I, 455.) – Gerber (l. c.) naziva hyphen, „wenn Wörter, welche der usus trennt, so verbunden werden, dass sie als ein zusammengesetztes erscheinen“. – Na str. 456 veli: Was das Hyphen betrifft, so erscheint es theils als schüchterne Verbindung noch neuer Compositionen, theils als erzwungene bei gewagten. Sprachen, welche leicht zusammensetzen, wie die Deutsche, machen auch leicht aus dem Hyphen ein wirkliches Compositum.

Miklošić (Synt. p. 341) veli: Die congruenz fehlt gegen die regel. die abweichung ist durch die innige verbindung des attributes oder der apposition mit dem nomen begründet. bei der attributiven verbindung von adjectiven, welche die form des sing. nom. masc. bewahren, indeclinabel sind. A na strani 342 veli: Was vom attribute, gilt auch von der apposition, bei welcher nicht selten der nominativ gewisser substantiva, am häufigsten vor nomina propria, jeden andern casus vertritt. die sprache bezeichnet den casus nur an einem der zusammengehörigen worte. (Cf. Daničić. srb. sint. str. 48.)

Ifen se dakle sastoji u tom, da se dvie samostalne rieči kao u jednu cielost spoje tako, da se samo zadnja sklanja. Dakle ne samo znak spajanja (spojnik) nego i rieči njim spojeno zovu se kao figura u ὑφέν. Na primjer:

Na njemu je pancijer-košulja. V. 3, 35.

Pošetala šećer-Kajna Šehova. H. 222.

Prodj’ se bego barjaktar-djevojke. V. 1, 583.

Al’ eto ti dijete-Maksima. V. 2, 89.

Te je šalje Srijem-zemlji ravnoj
Na koljeno Zmaj-despotu Vuku. V. 2, 43.

A na glavi samur-kapu i čelenke. H. 261.

Za nekakva soko-Omer-pašu. H. 105.

A navrnuh žuber-vodu. V. 1, 500.

Da razbije kamen-vrata gradu. V. 1, 657.

Jelen-rogom Barca osedlala. V. 1, 234.

I obuče svilen-košulju –
I prigrnu zelen-ćurka. H. 261.

Pa privati Bogićev-zelenka. H. 16.

Poš’o s bogom moj siv-zelen sokole! V. 1, 554.

Pod njim konjic žut-beo. V. 1, 629.

13. Prolepsa (πρόληψις).

Više puti se subjekt ili predikat, kadkad i oboje, rjedje objekt, iz podredjene izreke, koja bi imala za glavnom sliediti, uzima napried u glavnu izreku kao odvisan dio te izreke; a glagol odvisne izreke ili ostaje nepromienjen, kadkad se pretvori u infinitiv, ili (ako znači biti, postati i tima slično) sasvim izostaje, te tim od dviju izreka postaje jedna.

Gerber (I, 573) veli: Von den neueren Grammatikern wird es Prolepsis genannt, wenn einem Worte eine Eigenschaft beigelegt wird, welche erst in Folge der im Verbum bezeichneten Thätigkeit ihm zufällt; das Prädikat giebt in attributiver Beziehung, wie wenn es heisst: „Ihnen schloss auf ewig Hekate den stummen Mund“, was ein folgender Satz als Wirkung auszusprechen hätte. Bei den Alten findet sich der Terminus nicht gerade in dieser Bedeutung. – To je ono, što drugi zovu proleptičan predikat. Cf. Slovn. grčko jez. prev. Fr. Petračić. § 361, 8. Na primjer:

Te uzima čašu molitvenu, –
Punu rujna natočio vina. V. 2, 98.

t. j. natočio je r. vina, te ona postade puna. –

Uze torbu na lijevu ruku,
Od zobnice jedne te do druge,
Dok je svoju punu napunio. V. 2, 29.

On je baci na mermer-avliju,
Mrtva tužna na avliju pade. V. 2, 10.

Gerber (I, 543) veli: Buttmann (gr. Gram. § 151) nennt dieselben Constructionen wie οἶδα γῆν, ὁπόση ἐστί (für οἶδα, ὁπόση ἐστὶ γῆ) Attraction, Krüger (gr. Spr. § 61, 6): Prolepsis, Anticipation. Upravo je tu ujedno i atrakcija i prolepsa. Gerber (l. c.) veli: Man begreift, wie der Acc. an Stelle des Nom. treten musste, wenn man jenen als durch Attraction zu einem Verbum trans. geführt erkennt, man versteht die Veranlassung zur Anwendung der Figur, wenn man sie Prolepsis nennt. –

Ovamo idu ovaki primjeri:

Već te vidim, da si dobar junak. V. 2, 43.

t. j. vidim, da si ti dobar junak. –

Dok ne vidim tvoga brata glave,
Dje se mrtva po avliji valja. V. 2, 10.

t. j. dok ne vidim, dje se glava tvoga brata mrtva valja.

I u Leke čudno čudo kažu. V. 2, 40.

t. j. kažu, da u Leke čudno čudo ima. – Miklošić (Synt. p. 394) veli:

„Der acc. bezeichnet beim infinitiv das subjekt desselben“. – Na kraju iste strane veli: „ähnlich ist: tamo dolje jezer polje kažu, ibi dicunt campum esse.“ – Takvi su i ovi primjeri:

U Ivana lepu sestru kažu. V. 1, 721.

Ovde nama kažu mom u neudatu. V. 1, 161.

Šta bi dao onome junaku,
Koji bi ti živa kaz’o Marka? V. 2, 67.

t. j. koji bi ti kazao, da je Marko živ.
Kakvu njemu staru majku kažu! V. 1, 727.

Jel ga kažu odviše junaka. V. 3, 42.

Ma me za to kriva naći ne ćeš. O. 59.

t. j. ne ćeš naći, da sam ja kriv.

I dativ može biti proleptičan i atrahiran, kad se nalazi sa infinitivom mješte nominativa s opredieljenim glagolom, na pr.:

Šteta tebi poginut’ od mene. V. 3, 70.

t. j. šteta je, da ti pogineš od mene.

Kadkad se objekt odvisne izreke premješta (anticipira) u glavnu izreku (Cf. Krüger, griech. Spr. § 61, 6, 7). Na primjer:

On me reče, mila majko,
Il’ uzeti, il’ umreti. V. 1, 613.

t. j. on reče, da će me il’ uzeti, il’ umreti.

I ovaki pojavi osnivaju se na prolepsi:

Prvi su ga petli zapevali
Kod ubava mesta Požarevca,
A jarko ga sunce ogrejalo
Kod malena sela Dubrovice. V. 2, 82.

t. j. prvi su petli zapevali, a on bijaše kod mesta Požarevca; a jarko je sunce ogrejalo, kad on bijaše kod sela Dubr.

Uporedi: Drugi pjetli u polju cetinjskom,

A Novica u polje cetinjsko, M. Č. 9. –

Bela ga je zora zabelila
Na Kosovu krasnom polju ravnom. V. 2, 47.

Na moru ga jutro osvanulo. V. 3, 29.

Na dva sata sunce ih zaselo,
Na dva sata daleko od Senja. V. 3, 26.

U tih primjerih uzima se subjekt odvisne izreke u glavnu kao objekt uz neprelazni glagol, a opredieljeni glagol odvisne izreke izostaje.

I uskraćenih izrekah komparativnih često se nalazi atrakcija, na pr.:

I rodila ka’ jabuku sina. H. 24.

t.j. rodila sina, kao što je jabuka.

Sjutra dan mi konja izvedite,
Silna hata k’o gorskoga diva. P. Petr. Šćep. 20.

t. j. silna hata, kao što je gorski div.

Uporedi: Ona će ti svagda vjerna biti,
Rodiće ti, ka’ i ja junaka. V. 2, 25.

Dohvati nekaku sviralu dugu prevjenu i šarenu kao najveća zmija. Prip. 192.

Ali gdjekoje komparativne izreke mogu se još većma skratiti tako, da se i komparativna riečca izostavi, tim se ono, što bi u odvisnoj izreci imalo sub jektom biti, izjednačuje s prispodobljenom stvarju prelazeći u glavnu izreku kao odvisan dio te izreke. Na primjer, mješte da se kaže: „Ovaki junak nije dohodio, ja takvoga ni vidjela nisam kao što njega, ni stasa ni obraza kao što njegova“, a ono se kraće prolepsom kaže ovako:

’Vaki junak nije dohodio,
Ja ga takvog ni vidjela nisam,
Ni njegova stasa ni obraza. V. 3, 72.

Na to nalik je i ovo:

Da kaka je! jadi je ubili!
Ljepote joj u svijetu nema. V. 3, 22.

t. j. ljepote kao što je njena u svijetu nema; pak mješte da je prolepsom kazano „njene ljepote u svijetu nema“, uzima se mješte posesivnoga zaimena dativ u posesivnom značenju, što u našem jeziku ništa riedko nije. Po analogiji takvih primjera čini se da je kazano i ovo:

Posestrima krčmarica Jana –
Razumna je uma i pameti,
Guslara joj u svijetu nema. V. 2, 8.

t. j. guslara u svijetu nema, kao što je ona.

Ako li si sele naumila
Uzet’, sele, dilbera junaka,
Kome snage ni ljepote nema,
Niti ima stasa i obraza
U svoj zemlji na četiri strane. V. 2, 40.

t. j. nema snage, kao što je njegova; mješte toga može se prolepsom kazati: njegove snage – ili: njemu snage nema, a mješte toga: komu snage nema.

(Izvadiše) i vrančića ljube Ličanina,
Kog’ bržega u krajini nema. V. 3, 21.

t. j. bržega nema, nego što je on. Mješte toga: bržega nema nego njega, pak: njega bržega nema, a mješte toga: kog’ bržega nema.

Ono su ti sve braća rodjena,
Ono su ti pod kamenom guje,
Kojih žešćih u primorju nema. V. 3, 24.

t. j. nema žešćih, nego što su oni.

14. Anakolutija (ἀναϰολουϑία, ἀναϰόλουϑον).

Anakolutija je nedosljednost u gradjenju izreke, tako da svršetak njen ne odgovara početku, t. j. izreka se drugčije svršuje, nego što se počela.

Anakolutija kao umjetni naziv nalazi se kod Servija (k Verg. Aen. 2, 321, tako i 8, 541); takodje zovu διπλόη συντάξεως, kad stoje dvie različne konstrukcije u odnošaju na istu rieč, kao na pr. Il. 1, 133: ἐϑέλεις ὄφρ᾿ αὐτὸς ἔχῃς γέρας, αὐτὰρ ἔμ᾿ αὔτως ἧσϑαι δευόμενον; – Eustath. (p. 409, 46) navadja iz Soph. Aj. 983: ὦ δυσϑέατον ὄμμα ϰαὶ τόλμης πιϰρᾶς, i naziva taj pojav διπλόη συντάξεως, jer je trebalo, veli, kazati: ὦ δυσϑέατον ὄμμα ϰαὶ τόλμη πιϰρά. (Cf. Gerber, I, 579 ec.)

Primjeri anakolutije nalaze se tamo amo i u naših nar. pjesmah:

Ono brdo ponajviše!
Tu je crkva sagradjena. H. 3, 41.

U našega milostiva kuma
Na ruci mu zlatan golub guče. V. 1, 98.

(Zvaću) od Falema maloga dizdara,
Mali porast, plećih širokijeh. V. 3, 37.

Ruke su joj od bisera,
Kose su joj suvo zlato. H. 213.

Sedamdeset i četiri prosca,
Što su sestri doslen dohodila,
Svakom sestra nahodi mahanu. V. 2, 40.

Sobet čini care u Kruševcu,
Sve vojvode na sobet dozvao,
Stavlja redom jednog do drugoga:
U začelje slavni car Lazare,
A do sebe od Konjica Ivka. –
Do Miloša braću Miličinu:
Mladi Petar i mladi Nikola,
A najmladji nejaki Momire –
A do Jova Petra Braničevca,
A do Petra ostala gospoda. V. 2, 36.

Ovamo ide tako zvani absolutan nominativ (cf. Krüger, gr. Spr. § 56, 9, 4):

Onoliko malahno to njihovo govorenje,
Ali Mitar pokliknu iz zelene iz planine. M. 8, 27.

Tako oni tijo gdvoreći,
Al’ divojki dodje knjiga bila. V. 3, 83.

Tako oni tijo govoreći
Puče puška iz kaurske vojske. V. 3, 86.

Jesu (nas dojke odranile), majko, al’ je skupo stalo
Ta dvoreći Duku zulumčara
Goli bosi za tri godinice. V. 2, 31.

Videć aga kriepost taku
Zazebe ga na dnu srca. M. Č. 4.

Dok objema izpanula duša
Pitajući jedan za drugoga. V. 4, 2.

A čardače ognjem izgorio!
Veće si mi mladoj dodijao
Šetajući sama po čardaku. V. 1, 406.