Te figure postaju dodavanjem, oduzimanjem, kadkad slievanjem i premještanjem slovâ u riečih. U tih figurah najmanje ima estetičnoga efekta, jer one nisu plod uobražavanja; nekoje od njih su provincijalismi, mnogim je povod metrična potreba, da se rieč lašnje u stih smjesti; ima ih, koje se i u običnom govoru čuju.
Gerber (I, 450) veli o njih: „Unter den phonetisch-grammatischen Figuren sind der Sprachtechnik angehörige Varianten von Formen zu verstehen, welche vom Standpunkt einer bestimmten Schriftsprache aus als Vermehrung, Verminderung oder Umstellung der Laute erscheinen. Ihr Vorkommen erklärt sich zum Theil daraus, dass Formen früherer Zeit fortwirken, wie wenn noch Herze neben Herz gesagt wird, nachdem (goth. hairti), ahd. herza, herze gehört wurde; zuweilen sind sie Provinzialismen, wie zwars, abers; gewöhnlich sind es Formen, in Bezug auf welche eben der usus im Schwanken geblieben ist, wie z. B. bei Quelle und Quell“.
1. Prostesa (πρόσϑεσις).
Ta figura postaje, kad se kakvoj rieči u početku njenom koje slovo dodaje. Gerber taj pojav zove: Lautvermehrung im Anlaut (I, 451), te veli: „als Prosthesis erscheint z. B. getreu statt treu, Gehirn neben Hirn; stlocus neben locus, gnatus für natus, σμίϰρος neben μιϰρός, ἐϑέλω neben ϑέλω ec.“ – Iz naših pjesama navadjamo ovake primjere: Hod’jelo mješte od’jelo. B. 2, 169. – Dzora mješte zora M. 16, 1. – Fuzda mješte uzda. V. 4, 2, 146. – Uvjedoh mješte vjedoh, t. j. ujedoh. V. 1, 552. – Vumerjem mješte umerjem. Pl. 3, 25. – Zostavim mješte ostavim. Pl. 3, 25. – Fustaj mješte ustaj. Pl. 3, 18.
V. Jagić (u gram. jez. hrv. I, str. 60) zove tu figuru „predsuvak“.
2. Epentesa (ἐπένϑεσις).
U gdjekojih riečih umeće se po jedno slovo u sriedu. Cf. Gerber (I, 444): Ἐπένϑεσις, nach Donat. auch Parenthesis, nach Diomed. auch Pleonasmus genannt, Zusatz in der Mitte. Na strani 451 navadja primjere; Hochzeitstag neben Hochzeittag; siet neben sit; ἀνδρός neben ἀνέρος; ὁμοίϊος, πυϰινός für ὅμοιος, πυϰνός“. – U naših pjesmah ima ovakih primjera: Vojinova majka mješte vojnova majka. V. 1, 76. – Pavunice mješte paunice. V. 3, 62, 33. – Izdobila mješte izobila. V. 2, 89, 427. – Zdri, nezdrele, sazdrene mješte zri, nezrele, sazrene. V. 1, 391. – Ždraka mješte zraka. V. 3, 28, 136. – Onizih besidah mj. onih b. B. 2, 129.
Jov. Subotić (nauka o srb. stihotvor. str. 151) navadja kao primjere te figure: „ljubavlju; odabrati“. – V. Jagić (l. c. p. 61) zove tu figuru „usuvak“.
3. Paragoga (παραγωγή).
Više puti se na kraju rieči pojedno slovo ili slovka dodaje. Gerber (I, 451): „Als Paragoge tritt auf z. B. mittelst statt mittels; dicier für dici: ἔλεγεν neben ἔλεγε“. – J. Subotić (l. c.) navadja ove primjere; „njojzi, tuna, sebika, tekem, takodjer, jošte“. – Mi dodajemo ove: Jera mj. jer. V. 1, 611. – Ondolena mj. ondole. V. 4, 20, 36. – Sadeke mj. sade. V. 4, 2, 68. – Naske mj. nas. V. 3, 89, 41. – Kletizi mj. kleti. O. 13. – Kad je njiha paša domamio (mj. njih). B. 1, 39. – Napij mi se moji siv sokole (mj. moj). V. 4, 39, 181. – Vjenčaji je mješte vjenčaj je. H. 139. – Neki od takvih primjera navedeni su već spried kod paraplerome. – Jagić (l. c. str. 60) zove tu figuru „zasuvak“. –
4. Aferesa (ἀφαίρεσις).
Ta se figura sastoji u tom, da se kojoj rieči sprieda kakvo slovo oduzme. Gerber (l. c.): Aphaeresis würde man nennen z. B. mählich statt allmählich; mal statt einmal, ’s scheint statt: es scheint; rabo (Plaut. Truc. 3, 2, 20) statt arrhabo, conia statt ciconia; στεροπή statt ἀστεροπή, ϰεῖνος statt ἐϰεῖνος. – J. Subotić (1. c, str. 149) navadja ove primjere: „ći; ’vako; sam, si; teti, ću“. – Mi dodajemo ove: ’Voliko mješte ovoliko. V. 1, 511. – ’Nako mj. onako. V. 1, 555. – ’Brišim mj. ibrišim. V. 1, 228, 2. – ’Maju mj. imaju. V. 1, 229. – Denije mj. bdenije. V. 2, 15, 132. – Zdigne mj. uzdigne. Pl. 3, 23. – Saki mj. vsaki. Pl. 3, 46.
V. Jagić (l. c. str. 57) tu figuru zove „odsuvak“.
5. Sinkopa (συγϰοπή).
Ta figura postaje izpadanjem glasova u sriedi rieči tako, da se tim jedna slovka gubi. – Gerber ima ovake primjere (I, 752): „Hört statt höret, sehn st. sehen, meins st. meines, mächt’ger st. mächtiger; auch, wenn Wörter in eins verschmolzen, wie: sprach’s, der’s statt sprach es, der es; so im Lateinischen dextra, vinclum statt dextera, vinculum; sis statt si vis, prendere statt prehendere, dixti für dixisti, caldus für calidus, puertia statt pueritia; ἔπλεν neben πέλεν, ἱρός für ἱερός, τίπτε für τίποτε, οἶσϑα statt οἴδασϑα. – Od primjera, koje Subotić (l. c. str. 149) pod tom figurom ima, navest ćemo ove: „Ljudma (što se govori pored ljudima); vi’š m. vidiš; tražte mj. tražite; ev’vako m. evo ovako; valjda m. valja da; ma m. moja“. – Mi još dodajemo ove primjere: Mać’ha mješte maćeha. B. 1, 40. – Vid’la mj. vidila. V. 3, 22, 325. – Da b’ste mj. da biste. V. 1, 9. – Za njga mj. za njega. V. 1, 426. – B’jele ruke mj. bijele. V. 2, 8, 264. – Stan’te mj. stanite. V. 2, 12, 1. – Ud’ri mj. udari. V. 2, 40, 43. – Gr’ota, t. j. greota, grehota. H. 93. – Sna’ mj. snaa, snaha. V. 1, 634. – Pra’ mj. praha. V. 3, 59, 56. – Stra’ mj. straha. V. 2, 16, 167. – Poja’ mj. pojaha. V. 3, 40, 49. – Grotom mj. grohotom. V. 2, 44, 548. – Do’di mj. dohodi. V. 3, 49, 130. – Glala mj. gledala. V. 1, 384. – Poglati mj. pogledati. V. 3, 21, 326. – Uglaše mj. ugledaše, V. 2, 70, 57. – Sja’la mj. sjahala. H. 19. – Doše mj. dodjoše. V. 1, 458. – Poše mj. podjoše. M. Č. 38. – Ošli mj. otišli, V. 3, 49, 196. – Poh mj. podjoh. V. 1, 501. – Ne mo’š mj. ne možeš. M. Č. 3. – Pr’o mj. preko. V. 1, 155 – Kadno mj. kad ono. V. 3, 25, 1. – Nete mj. nemojte. V. 2, 32, 146. –
V. Jagić (l. c. str. 59) zove tu figuru „izsuvak“.
6. Apokopa (ἀποϰοπή).
Ta figura postaje odpadanjem glasova na kraju rieči, osobito kad se druga rieč počinje suglasom.
Gerber (1, 451) ima ovake primjere: „Schön Wetter statt schönes Wetter; metu für metui; viden, vin statt videsne, visne; οὕτω für οὕτως; πρόσϑε für πρόσϑεν“. – Subotić (l. c. str. 149) navadja za tu figuru ovake primjere: „Dobrog mjesto dobroga; dobrom m. dobrome; bit’ m. biti; ostat’ m. ostati; zašt m. zašto; dok m. dokle“. – Tim sličnih primjera ima u našem jeziku mnogo: Što s’ se ponijela? V. 1, 429. – Prosio b’ te. V. 1, 505. – Jes’ vidio? V. 1, 446. – Dalek’ sela. V. 1, 169. – S večer’ sjala mjesečina V. 1, 612. – S istok’ do zapada. V. 1, 728. – Ludo l’ s’ zavjetovah. V. 1, 458, – Ovo s’ ključi. V. 2, 15, 125. – I ciela slovka kadkad odpada: Ček’ me majko. H. 268. – Žimi moja glava, t. j. živa mi moja glava. V. 1, 29. – Holi (oli) mješte hoćeš li. V. 1, 647, 97. – Dig’ se mješte digni se. V. 1, 419. –
V. Jagić (l. c. str. 58) zove tu figuru „sasuvak“. (Glede toga i njemu sličnih naziva uporedi: Srovnávací mluvnice jazyka českého a slovenského. Sepsal M. Hattala. 1857, str. 134 itd.)
7. Sinizesa (συνίζησις).
Više puti se po dva samoglasa skupa tako izgovaraju, da se oba glasa čuju, a ipak samo jednu slovku čine.
Gerber (1, 452–53) veli: „Das Zusammenziehen zweier Vokale in eine Sylbe, welches zuweilen durch den Vers gefordert wird, ohne sonst usus zu sein, nennt man συνίζησις. Nach Eustathius 11, 21 (zu Ilias 1, 1 [Πηληιάδεω]) auch συνεϰφώνησις genannt als „συναίρεσις δύο ϰαϑαρῶν συλλαβῶν εἰς μίαν“ z. B. χρυσέῳ ἀνὰ σϰήπτρῳ. So fliessen z. B. Hom. Od. 1. 226: εἰλαπίνη ἦε γάμος; die beiden η in εἰλαπίνη ἦε zusammen. – Weiter: μὴ͜ ἄλλοι (Od. 4, 165), ἀσβέστῳ͜ οὐδέ (Il. 17, 89), υἱεῖ ἐμῷ͜ ὠϰυμόρῳ (Il. 18, 458) cet. So gebraucht nun Virgil z. B. aur͜ea (Aen. 1, 698); deinde ist zuweilen zweisylbig, ebenso deesse, cui einsylbig u. d. m.“.
a) Primjeri, u kojih se u jednoj te istoj rieči po dva samoglasa jednom slovkom izgovaraju: Za’vah, t. j. za͜ovah. B. 1, 62. – Za’vica, t. j. za͜ovica. V. 1, 415. – Probuče se, t. j. preobuče se. H. 261. – Gr’ota, t. j. gre͜ota. H. 93. – Vid’o, t. j. vidi͜o. V. 1, 739. – Gon’o, t. j. goni͜o. V. 1, 724. – D’o bog, t. j. da͜o. V. 2, 3, 11. – U z’o čas, t. j. u za͜o čas. V. 2, 14, 171.
b) Tako se više puti izgovaraju po dva samoglasa, od kojih je jedan na kraju jedne a drugi na početku druge rieči:
Nauči nas ti, što ne͜ um’jemo mi. V. 1, 142.
Svadbu͜ igraše za nedelju dana. V. 2, 12.
U͜ ime boga, u čas dobar. V. 1, 13.
Neka bih konjem u goru͜ utekla. V. 1, 148.
Ma bih dala moje͜ u glavi crne oči. M. 5. 5.
Sad divojko pogledaj uz trpezu͜ i niz trpezu. M. 29, 39.
Ere ti sam čuo͜ ovako, da moj bane͜ i razumio. M, 23, 27.
Onda͜ ’e počal junak na korlja sîdati. Jačk. 121.
Da bi trava͜ i lišće moglo vas batriti. Jačk. 225.
Tako mislim, izgovarali su i stari Dubrovčani ovake stihove:
Jadna͜ u srcu uspomena
Caru͜ Osmanu bješe͜ ostala.
Da mu͜ ’e vojska nebrojena. Gund. Osm. 1, 19.
Cf. Subotić (l. c. str. 150).
8. Elisija (elisio, συναλοιφή).
Dočim se u primjerih pod sinizesom navedenih tako ima izgovarati, da se razgovietno čuju oba glasa, koja se jednom slovkom govore; ima tomu naprotiv mnogo primjera, gdje jedna rieč na kraju a druga u početku ima samoglas, od kojih se prednji tako kratko izgovara, da se kad čuje kad ne čuje, t. j. on se gotovo iz govora iztiskuje.
Gerber (I, 453–54) veli: „Wenn der Hiatus vermieden werden soll, so geschah dies durch die Verkürzung, welche συναλοιφή genannt wurde (Hephaestion, p. 11), später ϑλῖψις, ἔϰϑλιψις, von den Neueren meist Elision. Charisius (inst. gram. IV, 5) erklärt z. B. συναλοιφή als „duarum vocalium concursio, alterius elisio“. – Wirkliche Elision ist es, wenn im Deutschen gesagt wird: sag’ an, Lieb’ und Treue cet. Ecthlipsis oder collisio nannte man wohl besonders die Ausstossung des m mit dem vorhergehenden Vokal. – – Sie ist nicht als Ausfall des Vokal zu fassen, obwohl z. B. Pseudo-Draco (p. 157) angiebt: ἔϰϑλιψις μέν ἐστιν ἑνὸς φωνήεντος ἀπώλεια, ὅταν ἀντ᾿ ἐϰείνου τοῦ ἐϰϑλιβέντος ϰουφίζεται ἡ ἀπόστροφος οἷον˙ ὑπὸ ἐμοῦ ὑπ᾿ ἐμοῦ“. – A na strani 417 veli Gerber o toj figuri: „Es ist dies eine Verkürzung der Art, dass er (der auslautende Vokal) zwar, wie cin Vorschlag in der Musik, gehört wurde, aber keine messbare Zeit in Anspruch nahm“.
Subotić (l. c. str. 150) veli: „Elizija se čini jedina figura poetičeska, koja se kao takva i kod nas nalazi. – U mi, ti dat. zaista pred je izostaje i u stihovima, a u govoru ne. U ga izostaviti se može a pred sliedujućim glasnim; u se odbaciti može e kad potreba donese; je se izgladiti daje u slučaju potrebe. Ali se, mislim, s ovo njekoliko riečica i svršuje cielo upotrebljenije. Druge rieči zadržavaju, i moraju po svojstvu jezika zadržati, svoja krajnja glasna i onda, kad za njima glasno dolazi“.
V. Jagić (u česk. naučn. rječn. IV, 355) navadja ove rieči, kod kojih se elisija nalazi: „Il’ mjesto ili, s’ m. se, m’ m. me, g’ m. ga, tad’ m, tada, nit’ m. niti, info na t’ m. ti, impt. nos’ m. nosi, govor’te m. govorite itd.“ – Ima još i ovakih primjera: Da s’ u mene pera zlatna. V. 1, 379. – Tebe ć’ uzet’, t. j. tebe ću uzet’. V. 1, 462. – Il’ ć’ u meni živo srce pući, V. 2, 7, 69. – Ev’ ostade. V. 2, 27, 2. – Kak’ izede. V. 2, 12, 55. – Dol’ u polje, dol’ u kolo. V. 1, 385. – Slug’ uzeše, mješte: sluge uzeše. V. 2, 12, 99. – Kudjelj’ uz preslicu, t. j. kudjelju uz pr. V. 2, 50, IV, 62.
Valja reći, da bi se takvi primjeri takodje sinizesom izgovarati mogli.
9. Sineresa (συναίρεσις).
Više puti se po dva samoglasa u jednoj rieči sliju u jedan glas. Gerber (I, 454) veli: „Die eigentliche Contraktion zweier Vokale innerhalb eines Wortes heisst συναίρεσις, z. B. gratis statt gratiis norunt statt noverunt. – Wenn sie zwischen zwei getrennten Wörtern stattfindet, bezeichnet durch die Koronis, heisst sie ϰρᾶσις, wie z. B. τοὔνομα, ὤνϑρωπε, ϰἄπειτα.
Subotić (l. c. str. 151) ne razlikujući jednu od druge veli: „Sinerezis ili krazis, u kojoj se figuri dva sloga u jedan slivaju. N. pr. djevojka mjesto dijevojka, bjelo m. bijelo, skakao, skaka-o; kao m. ka-o“. – Prvi primjer ne spada amo, jer se običnije nalazi djevojka; drugi primjer bi po Vukovom pravopisu spadao u sinkopu, a treći i četvrti bi mi pod sinizesu računali. Pod sineresu, mislim, idu ovaki primjeri iz nar. pjesama: Plav’oka. V. 1, 611. – Sna’ postavši od snaa, a taj oblik postao je sinkopom od snaha. V. 1, 634. – Takvi su i ovi primjeri: Pra’ mj. praha, stra’ mj. straha, poja’ m. pojaha, grotom mj. grohotom, do’di m. dohodi, ma mj. moja itd. u tih primjerih dakle ima sinkopa i dieresa. (Uporedi te primjere s gornjimi kod sinkope.)
Primjera za krasu (ϰρᾶσις) u naših pjesmah malo ima:
Er kad meni nom pane, t. j. na um. M. 20, 29.
Amo valjda ide i ovo:
Ako ti je preminula majka,
Ano ti je baba ostanuo (t. j. a ono). H. 200.
Uporedi: Ako sam se načučala, a ono sam ručala. Posl. –
Divna ću te naučiti veza,
Dano vezeš po svilenu platnu. H. 200.
Tako će biti: teno mj. te ono. H. 148. – Kojuno mj. koju ono. V. 2, 89, 1014. – Pano mj. pa ono, kaono i kano mj. kao ono itd. V. rječn. no. – Ili se tu samo riečca no dodaje (vidi slične primjere kod paraplerome).
10. Dieresa (διαίρεσις).
Sineresi naprotiv stoji dieresa, koja postaje kad se jedna slovka u dvie rastavlja. Gerber (I. 444): „Διαίρεσις, Eine Sylbe wird in zwei getheilt, z. B. pictaï für pictae (Virg. Aen. 9, 26).“ Str. 454: „Eustathius spricht (zu Il. ψ, 282, p. 1300, 61) von einer διάλυσις (oder ἀνάλυσις) φωνηέντων im Gegensatz zur Contraktion, z. B. λοέσσαι statt λοῦσαι“.
Subotić (l. c. str. 152) veli: „Dijerezis pak, koja slog jedan u dva razstavlja, imamo u govoru pa i u stihovima. N. pr. bijelije Vila; ponijeti i pr.“ – Mi po sadašnjem načinu južnoga govora nalazimo, da su ti primjeri sasvim obični; drugo bi bilo, kad bi se takvi primjeri sudili po mjerilu staroga ili istočnoga i zapadnoga govora, onda dakako ima u njih dieresa. Pod dieresu računamo ovake primjere: Biježati. V. 2, 78, 246; vijerna V. 2, 89, 71, tako se nalazi u pjesmah, a obično se govori: bježati, vjerna; tako ima u pjesmi dijevojka mj. djevojka. Vuk, rječn. dijevojka. – Valjaane mjesto valjane. V. 2, 40, 211. – Dvaa mj. dva. V. 1, 699. – Taobora m. tabora. V. 2, 50.
11. Metatesa (μετάϑεσις).
U gdjekojih riečih nalazi se po koje slovo s običnoga mjesta svoga premješteno: Gerber (I, 455) naziva: „Metathesis, wenn die Laute desselben Wortes ihre Stellung gegen einander ändern“. – Na strani 459–60 navadja on medju drugimi ove primjere: ϑράσος pored ϑάρσος, ϰραδίη pored ϰαρδία, βάρδιστος mj. βράδιστος; lat. portendo pored protendo, arcesso pored accerso itd.
Iz naših pjesama idu ovamo ovaki primjeri: Uzavnica mješte zvanica. V. 2, 68, 3. – Cavtijaše mj. cvatijaše. V. 1, 327. – Procavćela mj. procvaćela. V. 1, 83. – Osavnulo mj. osvanulo. V. 3, 29, 25. – Oseldani mj. osedlani. V. 1, 22. – Namastir mj. manastir. V. 2, 14, 9. – Garvani mj. gavrani. Jačk. 160. – Ko to cuka alkom na vratima? mj. kuca. Vuk, rječn. cukati.