Prvi dio. Figure, koje se osnivaju na zamjeni značenja rieči (tropi).

A. Zamjena značenja biva kod riečî s neke strane u značenju srodnih.

1. Metafora (μεταφορά).

Već je sprieda kazano, kako Aristoteles (Poët, 21) pod nazivom metafore shvaća ono, što se kašnje zove sinekdoha, metonimija i metafora. Što se sada razumije pod metaforom, ono je kod njega četvrti način metafore, gdje veli: μεταφορὰ δέ ἐστι – ϰατὰ τὸ ἀνάλογον. Pod analogijom razumie Aristoteles, kad se drugo odnosi prema prvomu kako četvrto prema trećemu; pa se može mješte drugoga četvrto i mješte četvrtoga drugo kazati (τὸ δὲ ἀνάλογον λέγω, ὅταν ὁμοίως ἔχῃ τὸ δεύτερον πρὸς τὸ πρῶτον, ϰαὶ τὸ τέταρτον πρὸς τὸ τρίτον˙ ἐρεῖ γὰρ ἀντὶ τοῦ δευτέρου τὸ τέταρτον ἤ ἀντὶ τοῦ τετάρτου τὸ δεύτερον). Za tim navadja za analogiju ove primjere: ὁμοίως ἔχει φιάλη πρὸς Διόνυσον ϰαὶ ἀσπὶς πρὸς ῎Αρην˙ ἐρεῖ τοίνυν τὴν φιάλην ἀσπίδα Διονύσου ϰαὶ τὴν ἀσπίδα φιάλην ῎Αρεως; ἢ ὃ γῆρας πρὸς βίον, ϰαὶ ἑσπέρα πρὸς ἡμέραν˙ ἐρεῖ τοίνυν τὴν ἑσπέραν γῆρας ἡμέρας ϰαὶ τὸ γῆρας ἑσπέραν βίου (čaša se odnosi prema Dionisu kao štit prema Aresu; može se dakle čaša štit Dionisov i štit Aresova čaša zvati; ili, što je starost prema životu, to je veče prema danu; može se dakle veče zvati starost dana i starost veče života). Dalje veli, da kadkad nedostaje koje rieči u analogiji, a može se ništa manje slično govoriti, kao što je na pr. sȉjati to, što žito bacati, a za svjetlost od sunca ne ima takve rieči (kao što je kod žita sȉjanje τὸ σπείρειν), ali se ipak to odnosi prema suncu kao sȉjanje prema žitu (ἐνίοις δ᾿ οὐϰ ἔστιν ὄνομα ϰείμενον τῶν ἀνά λόγον, ἀλλ᾿ οὐδὲν ἧττον ὁμοίως λεχϑήσεται, οἷον τὸ τὸν ϰαρπὸν μὲν ἀφιέναι σπείρειν, τὸ δὲ τὴν φλόγα ἀπὸ τοῦ ἡλίου ἀνώνυμον˙ ἀλλ᾿ ὁμοίως ἔχει τοῦτο πρὸς τὸν ἥλιον ϰαὶ τὸ σπείρειν πρὸς τὸν ϰαρπόν, διὸ εἴρηται „σπείρων ϑεοϰτίσταν φλόγα.“

Gerber (II, 1, 29) veli: Sehr gut erkennt Aristoteles in seiner vierten Art, der eigentlichen μεταφορά, d. i. in dem Hinübertragen aus einem durch seine Beziehung bestimmten Ort in einer Sphäre an den entsprechenden Ort innerhalb einer andern, die zu Grunde liegende Proportion. Es bedeutet ihm nämlich das ϰατὰ ἀνάλογον die Proportion. Na strani 79 (l. c.) veli Gerber: Man hat vielfach sich begnügt, die Metapher als ein abgekürztes, gleichsam in Eins zusammengezogenes Gleichniss zu definiren. Quintilian VIII, 6, 8) veli: „in totum autem metaphora brevior est similitudo (prispodoba) eoque distat, quod illa comparatur rei, quam volumus exprimere, haec pro ipsa re dicitur.“ – I Aristoteles o tom ovako veli (Rhet. III, 4): ἔστι δὲ ϰαὶ ἡ εἰϰὼν μεταφορά˙ διαφέρει γὰρ μιϰρόν˙ ὅταν μὲν γὰρ εἴπῃ τὸν Ἀχιλλέα „ὡς δὲ λέων ἐπόρουσεν“, εἰϰών ἐστιν, ὅταν δὲ „λέων ἐπόρουσε“ μεταφορά˙ διὰ γὰρ τὸ ἄμφω ἀνδείους εἶναι, προσηγόρευσε μετενέγϰας λέοντα τὸν Ἀχιλλέα. Gerber (l. c. p. 80) tomu dodaje: Aber damit wird zwar ein charakteristisches Kennzeichen der Metapher angegeben, nicht jedoch ihr Wesen. Denn eben darauf kommt es an, dass Metapher und Gleichniss aus einer Proportion hervorgehen, deren Verhältnisse verschiedenen Sphären angehören, so dass also nicht etwa die vertauschten Begriffe selbst die Gleichung bilden, sondern die Verhältnisse, innerhalb derer sie an den einander entsprechenden Stellen erblickt werden. Aristoteles hält darum auch immer an der Proportion fest, wie z. B. wenn er (Rhet. III, 11) das Wort ἀναιδής als Attribut zu λᾶας (in dem Verse Od. XI, 598) erklären will, er sie aufstellt: ταῦτα δὲ προσῆψε διὰ τῆς ϰατ᾿ ἀναλογίαν μεταφορᾶς˙ ὡς γὰρ ὁ λίϑος πρὸς τὸν Σίσυφον, ὁ ἀναισχυντῶν πρὸς τὸν ἀναισχυντούμενον. Wir finden nun, dass nur bei dem Ps. Plutarch (de vit. et poës. Hom. 19) die Definition des Aristoteles bewahrt ist: ἔστιν ἀπὸ τοῦ ϰυρίως δηλουμένου πράγματος ἐφ᾿ ἕτερον μετενηνεγμένη ϰατὰ τὴν ἀμφοῖν ἀνάλογον ὁμοιότητα, so dass ϰορυφὴ ὄρεος (Od. 9, 481) von, ihm erklärt wird: ὃν γὰρ λόγον ἔχει ϰορυφὴ πρὸς ἄνθρωπον, τοῦτον ϰαὶ ἡ ἀϰρώρεια πρὸς τὸ ὄρος und: Νῆσον τὴν περὶ πόντος ἀπείριτος ἐστεφάνωται (Od. 10, 195): ὅν ὁ στέφανος πρὸς τοῦτον ᾧ περίϰειται, τὸν αὐτὸν ϑάλασσα πρὸς νῆσον. Sonst begnügt man sich damit, ganz allgemein zu definiren, wie Tryphon (Sp. III, 191): μεταφοσά ἐστι λέξις μεταφερομένη ἀπὸ τοῦ ϰυρίου ἐπὶ τὸ μὴ ϰύριον ἐμφάσεως ἢ ὁμοιώσεως ἕνεϰα (metafora je izraz prenesen od pravoga u nepravo značenje radi živoga prikazivanja ili prispodabljanja). Cornificius (IV, 34) definira: Translatio est, quum verbum in quandam rem transfertur ex alia re, quod propter similitudinem recte videbitur posse transferri.

Sa gledišta logičkoga umovanja ne može se zabaviti Aristotelovoj definiciji metafore; drugo je dakako pitanje, da li pjevači u metaforah i prispodobah proporciju osjećaju. Ali premda se teoretik ne mora na to osvrtati, kako pjevač to ili ono shvaća, ipak, kako su već stari pisci napustili Aristotelovu definiciju, tako je i mnogi današnji ne primaju.

Adelung (Dtsch. Styl. I, 395) definira: Die Metapher setzt anstatt eines minder anschaulichen Begriffes einen ähnlichen anschaulicheren. Das Verhältniss zwischen dem bezeichneten und bezeichnenden Begriffe beruhet bei ihr auf der Aehnlichkeit, – welche deren einziges Band ist. – Gebauer (Listy filologické a paedag. Ročník I. V Praze 1874 str. 98) definira ovako: Pod metaforom razumiemo polaganje imena A za ime B, kad se medju predmeti A i B nekakva sličnost m (tertium comparationis) nalazi; tako na pr. tvrdo srce (B) imali bismo nazvati pravim imenom (B), ali ga nazivamo kamenom (A, na pr. lakomac ima u prsih kamen) sbog sličnosti, koju nalazimo medju njim i kamenom (A). – J. Jurković (O metafori našega jez. u Radu jugosl. akad. knj. XXXI, str. 117) veli: „Max Müller opisuje metaforu ovako: Metafora je u obće prienos imena od stvari, kojoj je ono svojstveno, na druge stvari, koje nam se duha dojimaju tako, kano da u svojstvenosti one prve stvari i one njekim dielom učestvuju.“ –

Kako valja metaforu na vrste dieliti, u tom su nazori i starih i novih pisaca različni. Mi ćemo ovdje, što je u tom najvažnije, navesti. Gerber (II, 1, 84) kaže, da se je najviše odobravao i još se odobrava način od Aristotela naznačen. On zahtieva od metaforičnoga izraza, da se njim označeni predmet živo pred oči stavlja (εἰ πρὸ ὀμμάτων ποιεῖ Rhet. III, 10), a to, veli, postizava se tim, da se što tako predstavlja, kao da živo djeluje (λέγω δὴ πρὸ ὀμμάτων ταῦτα ποιεῖν ὅσα ἐνεργοῦντα σημαίνει ib. cap. 11). Ako tko krepka čovjeka zove τετράγωνον (quadratum, cf. Plat. Protag. p. 339 B), onda je to doduše metafora, ali bez živoga djelovanja; živo djelovanje (ἐνέργεια) vidi se na pr. iz ovih rieči: ἀνϑοῦσαν ἔχοντος τὴν ἀϰμήν (Isocr. ad Phil. 5). To biva često i u Omera, koji metaforom nežive stvari kao žive predstavlja, kao λᾶας ἀναιδής (Od. 11, 598), ἔπτατ᾿ ὀιστός (Il. 13, 587), o strieli: ἐπιπτέσϑαι μενεαίνων (Il. 4, 126). I Demetr. (de eloc. § 81) hvali, da je ta μεταφορὰ ϰατ᾿ ἐνέργειαν najbolja, tako i Quintilian (VIII, 6, 11) veli: praecipue ex his oritur mira sublimitas, quae audaci et proxime periculum translatione tolluntur, cum rebus sensu carentibus actum quendam et animos damus. qualis est „pontem indignatus Araxes“ (Verg. Aen. 8, 728).

Ps. Plutarch. (de vit. Hom. 20) i Quintil. (VIII, 6, 9) i drugi navadjaju četiri vrste metafore: 1) nešto živo kaže se mješte živa, 2) živo mješte neživa, 3) neživo mješte živa, 4) neživo mješte neživa. Gottschall. (Poët. I, 190) dieli ovako: Die erste Art der Metapher setzt einen sinnlichen Gegenstand für den andern; die zweite Art vergeistigt das Sinnliche; die dritte Art versinnlicht das Geistige; die vierte Art setzt ein geistiges Bild für das andere.

Gerber (II, 1, 86) pobija jedan i drugi način diobe, pak se vraća k onoj, koju je Aristoteles naznačio. Na strani 88 (l. c.) veli: Entweder der Begriff wird durch Gestalten aus dem reichen Formenspiel der Aussenwelt plastisch veranschaulicht, oder er wird energisch durchströmt von der personifizirenden inneren Bewegung der Seele. Dies sind die beiden Arten der Metapher, und Aristoteles hat im Wesentlichen keine anderen gemeint. Sein ἀνὴρ τετράγωνος (vidi spried) gehört der ersteren Art an, die Beispiele aus Homer der letzteren, welche er die μεταφορὰ ϰατ᾿ ἐνέργειαν nennt.

– Da übrigens die Erscheinungswelt ihre Bilder theils als ruhende zeigt, theils als bewegt, so würde nichts einzuwenden sein, wenn man die letzteren als eine Unterart besonders aufführen wollte. – Prvi način metafore naziva on (l. c. p. 89) Metapher der Schilderung (a. eines ruhenden, b. eines bewegten Bildes), drugi način zove: personifizirende Metapher.

Prema tomu i mi dielimo metaforu na plastičnu i oživljavajuću i razlikujemo kod prve sliku na miru i u pokretanju. K tomu opažamo, da se metafora pojavljuje u samostavniku, pridavniku prislovu i glagolu.

1. a) Primjeri plastične metafore, u kojoj se pokazuje:

α) mirna slika:

Vidite li, da smo poginuli,
Kaka vatra (t. j. junak) izmedju nas dodje. V. 3, 29.

Odkako si isprosio zlato (t. j. djevojku). V. 3, 73.

Al’ ti babi krila odlomiše. V. 2, 81.

I labuda svoga uzjahao. V. 2, 8.

Idi jaši ždrala visokoga. V. 2, 36.

Skoči Osman na noge lagane,
Pak zakroči na svoga gavrana (t. j. konja). V. 4, 25.

Pogibe mu gulaš od mejdana,
Ja mu moga potkuči goluba (t. j. konja). B. 2, 137.

Lijepo je odjevena:
U sunce je obučena
I mjesecom opasana,
Zvijezdama zapučena. V. 1, 469.

Bojak bio tri debela sata. V. 2, 154.

Bez debele turske pogibije. O. 38.

A Brdjani! crn vi obraz bio! O. 197.

Sajvan vodo, suva žedjo moja! H. 76.

I tu majka tvrda srca bila. V. 2, 48.

Tvrda vjera! ostavit’ te ne ću. V. 2, 64.

Crven plamen svezan je za nebo
A od one vatre iz pušaka. O. 345.

β) Slika u pokretanju:

Mi smo vama sigurali ručak:
Iz pušakah vrućijeh krušakah,
Od noževah crvenoga vina. V. 4, 18.

Vladeta je konja oznojio
I u b’jelu pjenu obukao. V. 2, 49.

Pa oruže grli u naruče. V. 2, 89.

Kud pogleda okom rasiječe. V. 3, 57.

Str’jelja njega s oba oka vrana. B. 1, 92.

Ja porezu započnem brojiti,
A on na me očima strijelja. O. 269.

U junake krvca uzavrila. V. 2, 89.

Potegoše čelikli nadžake,
Miluju se i s desna i s leva. B. 1, 77.

U njeg’ oči naoblači. B. 1, 82.

Puče tanka puška od Turakah,
Saviću je srce izgorela. O. 106.

Nego puče puška od Turakah,
Te Iliji srce pokosila V. 4, 20.

Ti si mene za srce ujeo. V. 3, 70.

Ali oni stupaj laki
Mračniem poljem napried steru
I daljinu izmed sebe
I čadorja hitro beru. M. Č. 42.

Na prsi mu toke prolomiše,
A na pleći prozor otvoriše. V. 4, 8.

Plamen mu se uz obraz zapali. V. 3, 34.

Iz usta mu (t. j. konju) živi oganj sipa,
A iz nosa modar plamen suče. V. 2, 29.

Cura žali svoga Nuke babe,
Iz očiju vedar biser truni. B. 1, 92.

Ostade mi Niko diete malo,
U njeg’ bijah sve rane zavila. B. 1, 83.

Da udarim pečat na oblake. V. 2, 1.

Porastao Lijer momče mlado,
Pored njega Ruža cavtijaše. V. 1, 327.

1. b) Primjeri oživljavajuće metafore:

Noć je vani sliepa i gluha. M. Č. 41.

Oko (stabra) se u okolo.
Bijo čador ohol stere. M. Č. 39.

Il bijela krišku sira
Iz utrobe vjernoj torbi vadi. M. Č. 16.

Zviznu zrakom džilit viti,
Ter lakokril nejednaciem letom
Mješte janjca mrka kosnu vuka. M. Č. 27.

Čija ‘e ovo ponosita čalma? –
To je čalma age Čengijića,
Al se tužno oko glave vije....
To je sablja age Cengijića,
Al žalostno uz bedricu visi. M. Č. 55.

Pa on ode niz bijelu kulu,
Paloš broji basamake redom. V. 3, 18.

Što se sunce pokraj gore krade? V. 1, 742.

Te se gora preodjene listom,
A zemljica travom i cvijetom. V. 3, 52.

Ljut jatagan o pojasu reži. M. Č. 8.

Pognaše se nebom vjetri;
A odande plahe munje
Nebeskijem ognjem sjecajući
Sad ti smrtne bliešte oči,
Sad još guštju neg bje prije,
Navlače ti na vid tminu. M. Č. 41.

Jednako je bojak na Loznici:
Puške prašte, a topovi gude,
Sve baljemez baljemeza viče,
A lubarda lubardu doziva. O. 352.

2. Alegorija (ἀλληγορία).

Cicero (or. 27) veli: Jam cum confluxerunt plures continuae tralationes, alia plane fit oratio; itaque genus hoc Graeci appellant ἀλληγορίαν, nomine recte, genere melius ille (Aristoteles), qui ista omnia tralationes vocat. – Kod Kornificija (IV, 34) ima „permutatio“ kao „oratio aliud verbis aliud sententia demonstrans.“ Permutatio dieli se onda na troje: similitudo (ἀλληγορία), argumentum (ἀντονομασία), contrarium (εἰρωνεία). Similitudo definirana je ovako: „per similitudinem sumitur, quum translationes plures frequenter ponuntur a simili ratione ductae, sic: nam quum canes fungentur officiis luporum, cuinam praesidio pecua credemus?“ – K tomu navadja Gerber (II, 1, 99) Heraklita (ἀλληγορίαι ῾Ομηριϰαί 5), koji alegoriju definira u onom smislu kao Kornificij permutaciju; on veli: ὁ γὰρ ἄλλα μὲν ἀγορεύων τρόπος ἕτερα δὲ ὧν λέγει σημαίνων, ἐπωνύμως ἀλληγορία ϰαλεῖται (trop koji jedno kaže, a drugo, nego što kaže, znači, zove se dobivši otud ime ἀλληγορία). Tako i Ps. Plutarch veli (de vit. Hom. 70), da je alegorija nalik na ironiju i sarkasam, jer njom se jedno kaže a drugo predstavlja (τούτοις παραλησίως ἔχει ϰαὶ ἡ ἀλληγορία, ἥπερ ἕτερον δι᾿ ἑτέρου παρίστησιν). – Quintilian (VIII, 6, 44) veli: Ἀλληγορία, quam inversionem interpretamur, aliud verbis, aliud sensu ostendit, ac etiam interim contrarium. Prius (t. j. od riečî različan smisao), ut:

O navis, referent in mare te novi
Fluctus. O quid agis? Fortiter occupa
Portum; –

totusque ille Horatii (Od. I, 1, 14) locus, quo navim pro republica, fluctuum tempestates pro bellis civilibus, portum pro pace atque concordia dicit. – – In eo vero genere, quo contraria ostenduntur, ironia est, illusionem vocant, quae aut pronuntiatione intelligitur, aut persona, aut rei natura. A na drugom mjestu, pošto je razložio, da se ironia kao trop sastoji iz pojedinih rieči a kao figura u većem govoru, veli (IX, 2, 46), da ironia kao trop produžena čini figuru ironiju isto tako, kao produžena metafora alegoriju (ut quemadmodum ἀλληγορίαν facit continua μεταφορά, sic hoc schema (h. c. εἰρωνείαν) faciat troporum ille contextus. A opet na drugom mjestu (VIII, 6, 14) veli: usus continuus translationis in allegoriam et aenigmata exit. – Tryphon (Sp. III, 193) definira ovako alegoriju: λόγος ἕτερον μέν τι ϰυρίως δηλῶν, ἐτέραν δὲ ἔννοιαν παριστάνων ϰαϑ᾿ ὁμοίωσιν ἐπὶ τὸ πλεῖστον. –

Dakle kod starih pisaca nalazimo naziv ἀλληγορία u svezi sa ironijom. Gerber (II, 1,101) veli: Wir wissen aus Plutarch (de aud. poët. 4), dass der Name Allegorie erst später statt des terminus ὑπόνοια aufkam: „ταῖς πάλαι μὲν ὑπονοίαις, ἀλληγορίαις δὲ νῦν λεγομέναις“; unter einer Rede „ϰαϑ᾿ ὑπόνοιαν“ oder „per suspicionem“ (cf. Dion. Hal. art. rhet. IX, in. und Quint. VI, 3, 88) verstand man aber eine solche, welche in versteckter Weise den Sinn nur andeutete. Quintilian bespricht diese Art des Ausdrucks, welche man besonders schema nannte (IX, 2, 65): in quo per quandam suspicionem quod non dicimus, accipi volumus, non utique contrarium, ut in εἰρωνεία, sed aliud latens et auditori quasi inveniendum.

Pravo čine oni, koji alegoriju sasvim diele od ironije, jer što je zajedničko medju njima, to je zajedničko medju svimi tropi, t. j. da se rieči u promienjenom značenju uzimati imaju. A kad bi se pazilo na etimologiju rieči ἀλληγορία, mogli bi se pod nju s istim pravom kao ironija i ostali tropi računati.

Noviji pisci dakle uzimaju alegoriju u onom smislu, kao što je Ciceron u napried navedenoj definiciji shvaća. – Gerber (II, 1, 98) definira je ovako: Wenn der metaphorische Ausdruck weitere Glieder der Rede ergreift, so dass die aus dem fremden Gebiete übertragenen Bezeichnungen ganz an die Stelle der eigentlichen treten, und das Verständniss überhaupt nur aus der Anschauung des Gebietes gewonnen wird, in welchem die Metapher lebt, so hat man dies Allegorie genannt.

Da u kratko kažemo, alegorija postaje, kad se metafora kroz cielu misao (t. j. kroz sve dielove jedne izreke) ili još dalje proteže.

Mnogo ima poslovica, u kojih je alegoričan smisao:

Cerajući lisicu nagazio na kurjaka. Posl.

Gradi ražanj, a zec u šumi. Posl.

Ja pseto iz bunara vadim, a ono me ujeda. Posl.

Ko istinu gudi, gudalom ga po prstima biju Posl.

Ko nije vidjeo crkve, i peći se klanja. Posl.

Lasno je djavolu u ritu svirati na karablje. Posl.

Ne budi svakoj tici kobac. Posl.

Posrne i konj od sto groša. Posl.

Posviraj, pa i za pas zadjeni. Posl.

Svadili se vrapci oko tudje prohe. Posl.

Sirće svoje bure najviše grize. Posl.

U svakom žitu ima kukolja. Posl.

U tudje koze više loja. Posl.

(Primjeri duže alegorije.)

Beg Dragutin bratu govorio:
Lasno bi se brate, iženili;
Al’ kad tudje seje sastavimo,
Tudje će nas seje zavaditi,
Baška će nam dvore pograditi,
Izmedju njih trnje posaditi,
I kroz trnje vodu navratiti;
Neka trnje u visinu raste,
Da se nikad sastat ne moremo. V. 2, 10.

Ah, da vide svieta puci ostali
Krst ov slavni, nepobjedjen igda;
Pak da znadu, kako neman turska
Grdniem ždrielom progutat ga radeć
O te krši zub svoj zaman krši. M. Č. 19.

Uhvati je (Andjeliju) Tale budalina,
Pa je baci za se na kulaša,
Pa pobježe preko polja š njome;
A popjeva tanko glasovito:
Siv sokole, dje si doletio,
Da hoćeš li zdravo izletiti
I iznijet’ ticu prepelicu? V. 3, 35.

U hajduke juriš učiniše ...
No trideset glava osjekoše,
Radivoja živa uvatiše,
Vezana ga vode kroz planinu,
A nagone, te im popijeva.
Ode pjevat’ deli-Radivoje:
„Bog t’ ubio, goro Romanijo:
Ne raniš li u sebi sokola?
Prolećeše jato golubova
I pred njima tica golovrane,
Provedoše bijela labuda
I proneše pod krilima blago.“ –
Začu njega dijete Gruica. V. 3, 3.

Ima malih pjesama koje su ciele alegorične, na pr:

Paun šeta, vojno le! na venčanje,
S’ sobom vodi, vojno le! paunicu,
Paunicu, vojno le! za ručicu. V. 1, 46.

Kad se pomole svatovi s djevojkom, pjeva se:

Ide soko, vodi sokolicu,
Blago majci! zlatna su joj krila. V. 1, 79.

Dva cvijeta u bostanu rasla:
Plavi zumbul i zelena kada.
Plavi zumbul ode na Doljane,
Osta kada u bostanu sama.
Poručuje zumbul sa Doljana:
Dušo moja, u bostanu kado!
Kako ti je u bostanu samoj?
Odgovara u bostanu kada:
Što je nebo, da je list artije,
Što je gora, da su kalemovi,
Što je more, da je crn murećep;
Pak da pišem tri godine dana,
Nebi moji napisala jada. V. 1, 553.

Kad je alegorija nejasna, postaje od nje zagonetka (αἴνιγμα). Quintilian (VIII., 6, 52) veli: Haec allegoria, quae est obscurior, aenigma dicitur, vitium meo quidem judicio, si quidem dicere dilucide virtus, quo tamen et poëtae utuntur (Verg. Ecl. 3, 104) – et oratores nonnunquam. Gerber (II., 2, 260) veli: Die auf der Metapher beruhende Allegorie und das Räthsel (Aenigma) dachten die Alten eng verbunden. (Cf. Aristot. Poet. 22,) – Na strani 270 (l. c.) veli Gerber: Wir bemerken noch, dass auch Räthsel als Figuren im Zusammenhang der Rede auftreten können.

Primjera radi navadjamo ovo:

Biela njiva, crno sjeme, star bio tko ga sio. – (Knjiga). B. 1, 125.

Čitavo bielo od prnjah postalo, najviše zna, a ne će nikomu da kaže. – (Artija). B. 1, 126.

Crkva puna djakah, a ne zna jim se za vrata. – (Šipak). B. 1, 125.

Dvanaest bravaca leži, nijedan se nijednog ne dodijeva, a nijedan nije od kraja. – (Palcevi u kolah). B. 1, 127.

Gvozdeno bravče na mesnatu ražnju peče se. (Prsten na prstu). B. 2, 191.

Jedna glava voska svemu svietu dosta. – (Mjesec). B. 2. 191.

U ostalom valja primietiti, da nije svaka zagonetka alegorična. Obširno o tom predmetu govori Gerber (II., 2, 149 sq.; II., 2, 260 sq.). –

3. Katahresa (ϰατάχρησις, abusio).

Pod tim nazivom navadjaju se različni pojavi. – Quintilian (VIII., 6, 34) veli: Eo magis necessaria ϰατάχρησις, quam recte dicimus abusionem, quae non habentibus nomen suum accommodat, quod in proximo est. Sic: „equum divina Palladis arte aedificant“, et apud tragicos: „et jam leo pariet“, at pater est. Mille sunt haec. Et acetabula, quidquid habet; et pyxides, cujuscunque materiae sunt; et parricida, matris quoque aut fratris interfector. Discernendumque est hoc totum a translatione genus, quia abusio est, ubi nomen defuit: translatio, ubi aliud fuit. Nam poëtae solent abusive etiam in his rebus, quibus nomina sua sunt, vicinis potius uti; quod rarum in prosa est.

Tu dakle imamo dva slučaja razlikovati: jedan, gdje se radi nedostatka izraza za kakav pojam uzima drugi, srodan onomu, kojega nedostaje. Taj drugi izraz onda mienjajući pravo svoje značenje označuje i onaj pojam, kojemu pravoga izraza nedostaje. Drugi je slučaj, kad se i ondje, gdje kakav pojam ima svoj pravi izraz, mješte toga uzima drugi, srodan izraz u značenju pravoga izraza.

Tryphon (Sp. III., 193) razlikuje prvi slučaj katahrese od metafore go voreći, da se u metafori kaže nazvano za nazvano, a u katahresi nazvano za nenazvano (ὅτι ἡ μὲν μεταφορὰ ἀπὸ ϰατονομαζομένου ὲπὶ ϰατονομαζόμενον λέγεται, ἡ δὲ ϰατάχρησις ἀπὸ ϰατονομαζομένου ὲπὶ ἀϰατονόμαστον). Za tim navadja ovake primjere katahrese: γόνυ ϰαλάμου, ὀφϑαλμὸς ἀμπέλου, χεῖλος ϰεραμίου, τράχηλος ὄρους itd. Ovamo idu i ovaki primjeri:

Na troje je vojsku razdvojio. V. 4, 60.

Tu je pjevač kazao „razdvojio“, jer rieči „rastrojiti“ ne ima.

I četvoro paunčadi,
Djevojka im čobanica. V. 1, 598.

Za čuvaricu paunova ne ima posebnoga izraza, kao što je za čuvaricu ovaca čobanica. –

Od mačeva našijeh nožnica. V. 3, 59.

Drugi gore „navedeni slučaj katahrese Cornifcius (IV., 33) definira kao exornatio, quae verbo simili et propinquo pro certo abutitur, hoc modo: vires hominis breves sunt, aut parva statura, aut pauco sermone. – Tako i Cicero (or. 27) kaže: Aristoteles autem tralationi – subjungit et abusionem, quam ϰατάχρησιν vocant, ut cum minutum dicimus animum pro parvo et abutimur verbis propinquis, si opus est vel quod delectat vel quod decet. – A na drugom mjestu (de orat. III., 43, 169) veli: abutimur saepe etiam verbo non tam eleganter quam in trasferendo, sed etiamsi licentius interdum tamen non impudenter, ut cum grandem orationem pro longa, minutum animum pro parvo dicimus. – Ciceron tu iztiče razliku izmedju toga slučaja katahrese i metafore, ali ne jasno. Razlika je u tom, što se kod metafore mješte pravoga imena kakve stvari uzima ime stvari, koja je onoj u nečem slična; a ovdje uzima se mješte pravoga imena kakve stvari ime po značenju onomu bližnje (Quin tilian gore kaže nomen vicinum, Cornific.: verbum simile et propinquum, Ciceron: verba propinqua); dakle ime stvari, koja je s onom prvom srodna, a ne samo u nečem na nju nalik.

Volkmann (Rhet. p. 363) veli: Als Tropus kann die Katachrese nur in den Fällen betrachtet werden, wo zu ihrer Anwendung keine Nöthigung vorhanden war.

Pod taj slučaj katahrese bi mi ovake primjere računali:

O djevojko ne mnogo (mj. veoma) lijepa! V. 1, 530.

Puno (mj. mnogo) svata darovat’ ne mogu. V. rječn, puno.

Tad junaku grdje (mj. većma) žao bilo. V. 2, 26.

Tad se Turci grdno (mj. jako) prepadoše. V. 3, 26.

A ti jesi teško (mj. veoma) neveseo. V. 3, 72.

Te sam tada ljuto (mj. veoma) štetovao. V. 3, 67.

Vidji divno (mj. dobro), ko je kod ovacah. O. 38.

A ti sele da s’ udomiš divno. V. 2, 40.

* * *

Gradi (mj. piše) knjige na četiri strane. V. 2, 87.

Da ja kitim jednu sitnu knjigu. V. 2, 65.

Kada bane knjigu proučio (= pročitao). V. 2, 31.

Pa se šeće (= ide) gore na čardake. V. 2, 47.

Vrći (= postaviti) ću te velika vezira. V. 2, 45,

Svako puce miče (= tegli) litru zlata. V. 4, 8.

Kako li te po imenu viču (= zovu)? V. 3, 46.

Još mu ništa Iva ne povrnu (ἀπαμείβετο, odgovori). V. 3, 26.

Gerber (I., 390) navadja osim drugih ovake primjere katahrese: Wir sagen: das Feuer brennt, aber auch: der Schnee brennt, indem wir der Kälte zuschreiben, was von der Hitze gesagt wird; so lat. friqore uri: – ϰαίω ist verbrennen und erfrieren. – Wir sagen: Sonne oder Mond ergiessen ihre Strahlen; die Sonne ist, die Quelle, der Born des Lichtes; man dürstet nach Gold; der Sonne entquillt Leben; die Ströme des Lichts rauschten. Dahin gehören die Vertauschungen der Sinnesempfindungen. Na pr.: ϰτύπον δέδορϰα (Aesch. Sept. 99); λεύσσω παρὰ νηυσὶ πυρὸς δηίοιο ἰωήν (Hom. Il. 16, 127); ὅρα ὁποῖ᾿ ἔπη ϑροεῖ (Soph. Ai. 785).

Ovamo dakle idu pojavi, gdje se zamjenjuje značenje onakih pojmova, medju kojimi niti ima prave sličnosti, niti u obće prave srodnosti. Na pr.:

Puče šarka, kao i grom sinji. V. 3, 60.

Izmedju sinje boje i glasa groma neima sličnosti. –

Ugasite svirke svekolike, V. 3, 24.

Ni izmedju vatre i svirke ne ima prave sličnosti. –

Dokle teče sunca i mjeseca. V. 3, 8.

Quintilian (VIII., 6, 50) propisuje: Id quoque in primis est custodiendum, ut, quo ex genere coeperis translationes, hoc desinas. Adelung (D. Styl, I., 413) takvu manu naziva katahresom (cf. Gerber II., 1, 95). Na pr.:

I sa vojskom snažno udarite, ...
Da zatrete gn’jezdo sokolovo,
U koje se ljute zmije legu,
Te Turcima oči izbijaju. O. 165.

U sokolovom gniezdu ne legu se zmije.

4. Sinekdoha (συνεϰδοχή).

U definiciji sinekdohe slažu se u glavnom stari i novi pisci. Pseudo- Plutarch (de vita et poësi Hom. II., 22) veli, da sinekdoha pod onim, što je riečmi pravoga značenja naznačeno, predstavlja što drugo, koje pod isti rod spada (ἀπὸ τοῦ ϰυρίως σημαινομένου ἕτερόν τι τῶν ὑπὸ τὸ αὐτὸ γένος ὄντων παριστᾶσα). Zatim navadja kao vrste sinekdohe: 1. kad se pod cielošću samo dio predstavlja (ἀπὸ τοῦ ὅλου τὸ μέρος), na pr. u Il. (12, 137) βόας αὔας stoji, jer tu pod govedi hoće da predstavlja kože, od kojih su štitovi (ἀπὸ γὰρ τῶν βοῶν τὰς βύρσας, ἐξ ὧν ἀσπίδες, δηλοῦν βούλεται). 2. ἀπὸ μέρους τὸ ὅλον, na pr. (Od. 1, 343) τοιήνδ᾿ αὖ ϰεφαλὴν ποϑέω. ἀπὸ γὰρ τῆς ϰεφαλῆς τὸν ἄνδρα σημαίνει. 3. ἀπὸ ἑνὸς τὰ πολλά, kao što se o Odiseju kaže: ἐπεὶ Τροίης ἱερὸν πτολίεϑρον ἔπερσεν (Od. 1, 2) prem da nije toga sam, već s drugimi Grci uradio. 4. ἀπὸ τῶν πολλῶν τὸ ἕν. na pr. (Il. 2, 397): στήϑεά ϑ᾿ ἱμερόεντα mješte τὸ στῆϑος. 5. ἀπὸ εἴδους τὸ γένος, na. pr. (Il. 12, 380): μαρμάρῳ ὀϰρυόεντι βαλών˙ εἶδος γάρ ἐστι λίϑου ὁ μάρμαρος. 6. ἀπὸ γένους τὸ εἴδος, na pr. (Od, 2, 159): ὄρνιϑας γνῶναι, ϰαὶ ἐαίσιμα μυϑήσασϑαι, jer nije tu govor o svih pticah nego vračarskih. 7. ἀπὸ τῶν παρεπομένων τήν πράξιν (ono, što iz radnje sliedi – posljedak mješte uzroka –). 8. ἀπὸ τοῦ προηγουμένου τὸ ἀϰόλουϑον (iz predidućega pokazuje se ono što sliedi). 9. ἀπὸ τοῦ ἀϰολούϑου τὸ προηγούμενον (iz sliedećega ono što predhodi). Zadnja tri slučaja (pod 7, 8, 9) spadaju pod metonimiju. – Cocondrius (Sp. III., 236) definira sinekdohu kao izraz, koji jednim dielom cielost, a cielošću dio naznačuje (συνεϰδοχή ἐστι λέξις ἢ φράσις ἀπὸ μέρους ὅλην διάνοιαν ἐμφαίνουσα, ἢ διὰ τοῦ παντὸς τὸ μέρος. – Cornificius (IV., 33) pod nazivom intellectio definira: cum res tota parva de parte cognoscitur, aut de toto pars. – Quintiliam (VIII, 6, 19): συνεϰδοχή – variare sermonem potest, ut ex uno plura intelligamus, parte totum, specie genus, praecedentibus sequentia, vel omnia haec contra, liberior poëtis quam oratoribus. I tu je jedan dio metonomije (ut ex – praecedentibus sequentia, vel contra – intelligamus) umiešan u sinekdohu. – Donatus (art, gramm. III., 6): Ξυνεϰδοχή est significatio pleni intellectus capax, quum plus minusve pronuntiet. – Charisius (IV., 4, 8): synecdoche est dictio plus minusve pronuntians magis quam significans (izraz kojim se više ili manje većma javlja nego naznačuje): modo enim toto dicto pars intelligitur, modo parte nominata totum accipitur. – Isidorus ( or. I., 57) ima naziv: conceptio. –

Gerber (II., 1, 35) veli: – das Setzen des „pars pro toto“, welches in der That das Wesen der Synekdoche ausmacht; man hat jedoch für die aesthetische Figur dieses Namens hinzuzufügen, dass auch totum pro parte sich einstellen kann, und es wird dadurch jene zu äusserliche Auffassung, dass ein Theil genannt werde für ein Ganzes, berichtigt. – Ein Setzen des pars pro toto oder umgekehrt ist widersinnig, wenn der Zusammenhang der Rede die Umstände nicht enthält, welche das Hervorheben eines Besonderen in einem Wortbegriff rechtfertigen; und die Wahl dieses Besonderen ist nicht willkürlich, denn nur diejenige pars ist möglich, welche der Sinn fordert. Der Besitzer des Hauses kann also nicht etwa „Besitzer der Schwelle“ heissen; Wir flehen um ein wirthlich Dach“, aber nicht: „um eine wirthliche Schwelle“. – Eustathius (p. 713, 3) veli: ὅτι οὐϰ ἔστιν ἀπὸ μέρους ϰαλέσαι τὸ ὅλον, εἰ μὴ τὸ μέρος ἐϰεῖνο εἴη λόγου ἄξιον. Donatus (art. gr. III., 6): meminisse autem debemus, quum fit a parte totum, ab insigni parte faciendum.

Dio se uzima mješte cielosti i obratno, reći će toliko kao rieč, koja dio označuje, uzima se u značenju one rieči, koja izražava dotičnu cielost i obratno. U sinekdohi se dakle zamjenjuje značenje riečî, koje izražavaju pojmove istoga sadržaja ali različnoga obima.

a) Kaže se dio kakve stvari, a razumie se njena cielost. Gerber (II., 1, 40) medju drugimi primjeri navadja ove: Weit herum ist in der Aue keine Feder mehr, keine Klaue (Schiller W. Lager); desiderium tam cari capitis (Hor. Od. 1, 24, 2.). – Amo idu ovaki naši primjeri:

Išti blaga koliko ti drago.
Pušti care kosti iz tavnice. V. 2, 52.

Jedva nosim u kostima dušu. V. 2, 75.

Nek su žive sve junačke glave, V. 3, 26.

Obuci se kako muška glava. V. 3, 28.

Ne uteče oka za sjedoka,
Ni da kaže, kako pogiboše. V. 1, 132.

Ćera njega, al’ ne može stići,
Konjske noge poljem odmakoše. V. 3, 42.

Ter od glave po žut cekin ište,
A od ognja po debela ovna. M. Č. 26.

b) Ciela stvar se imenuje, a misli se samo na jedan dio od nje. Gerber (l. c) navadja primjere: Ὀμφάλη τὸν λέοντα (lavsku kožu τοῦ Ἡραϰλέους περιβεβλημένη Lucian quom. hist. conscr, 10); Sammt und Hermelin und Zobel (Chamisso). –

A na rame džida oblivena,
A od po nje vukom obšivena. O. 423.

Jedne noge, dvoje sandal-gaće,
Oko nogu kunom postavljene. V. 3, 22.

Skide s glave samur i čelenke. V. 2, 35.

c) Jednobroj kaže se u smislu višebroja. Quintilian (VIII., 6, 20) veli: et Livius saepe sic dicit, Romanus proelio victor, cum Romanos vicisse significat. – Gerber takve primjere računa pod enalagu u broju (I., 536 sq., cf. II., 1, 38 sq.).

I izvede dvanaest hiljada,
Gospe moja! ljutog oklopnika. V. 2, 45.

U Laze je silan Srbalj bio,
Sedamdeset i sedam hiljada V. 2, 46.

El’ da vidim djece pod barjake
Porodice ljuta Crnogorca. V. 2, 89.

Ja okupih šesdeset Turakah,
Sve Turčina krvava junaka. V. 3, 44.

To je bio strašan tucak junak
Mrka brka i krvava oka. V. 3, 57.

I činiću mnoge zadužbine,
Naraniću sužna i nevoljna. V. 3, 75.

d) Višebroj kaže se mjesto jednobroja. Gerber (II, 1, 39) k enalagi u broju računa primjere kao Soph. Oed. t. 1403 sq.: ὦ γάμοι, γάμοι cet.

Kum svog kuma na sudove ćera. V. 2, 1.

Daj mi bože od rajevah ključe. V. 2, 4.

Te ukrade nože zaovine,
Njima zakla čedo u kolevci. V. 2, 5.

I da bi mi na povrate, ne bih ti ga pogubio. M. 2, 36.

Ona mlada pošeta u zelene perivoje. M. 5, 27.

Ona pade moru u dubine. V. 2, 17.

I poleće nebu u visine. V. 2, 17.

Tko popali naše b’jele dvore,
Tko odnese blago iz riznica? V. 2, 97.

Pa otide u tavnice donje. V. 2, 84.

Gotoviti gospodsku večeru,
Da je nosi Zlatki u kaveze. V. 3, 22.

Pak uzima luke i strijele. V. 2, 16.

e) Opredieljen broj govori se često mješte neopredieljena. Gerber navadja ovake primjere: Matth. 18, 22: Λέγει αὐτῷ ὁ Ἰησοῦς˙ οὐ, λέγω σοι, ἕως ἑπτάϰις˙ ἀλλ᾿ ἕως ἑβδομηϰοντάϰις ἑπτά. Hor. (Od. 1, 31, 13): Dis carus ipsis, quippe ter et quater anno revisens aequor Atlanticum impune. –

Donesoše drenovinu Marku, ...
Pršti pusta na dvoje na troje. V. 2, 67.

Pije vino tri četiri dana. V. 2, 67.

Uze sobom sedam osam drugah. O, 231.

Sobom uze deset dvan’est druga. V. 4, 57.

Od tebe bi trista jada bilo. V. 2, 67.

f) Ime vrste se kaže mješte imena pojedine osobe (individua). Taj pojav zove se i antonomasija (ἀντονομασία). Gerber (II, 1, 41 sq.) veli: Man kann diese Art der Synekdoche mit den Alten als Antonomasie bezeichnen. Cornificius (IV, 31) zove je: pronominatio. – Quintilian zove antonomasijom one pojave, kad se mjesto vlastitoga imena kaže epitet, kao Tydides, Pelides, ili kakvo osobito svojstvo, kao romanae eloquentiae princeps mješte Cicero. – Charisius (IV, 4, 6): antonomasia est dictio per accidens proprium significans. – Gerber (l. c.) ima ovake primjere: ὁ ποιητής mješte Ὅμηρος; ut ait orator, t. j. Cicero; puer mj. Cupido; sorores mj. musae etc. – Ovamo idu ovaki naši primjeri:

Petar Gospi poručuje:
Pošlji Gospo sinka tvoga,
Uza nj pošlji sve andjele. H. 329.

Rodi sveta prečista Rista boga našega. V. 1, 211.

U riječi, u kojoj bijahu,
Sam se Gospod sa nebesa javlja. H. 321.

Gromovnik, kom’ valjade svi da dvore. M. Č. 13.

g) Vrsta se uzima mjesto roda. – Gerber (II, 1, 42) ima ovake primjere: Sie hat ihr Brot (= Nahrung) in Ehr und Zucht gegessen (Chamisso); somnus non fastidit Zephyris agitata Tempe (Hor. Od. 3, 1, 24); Aufidus kaže se mješte flumen (Hor. sat. 1, 1, 58); trabe Cypria mješte trabe (Hor. od. 1, 13); Icariis fluctibus mjesto fluctibus (ibid.). –

Nevjere ti učiniti ne ću,
Ni tvojega ljeba pogaziti. V. 2, 44.

Brže li me brate zaboravi,
I leb i so pod noge pogazi. V. 2, 90.

Sever (mješte vjetar) goru oblomi. V. 1, 2.

A ja sam junak morski trgovac. V. 1, 2.

U nar. pjesmah govori se „junak“ mješte „čovjek“. –

Siguraj mi gospodsku večeru:
Debeloga ispod Skadra mesa (= mesa),
I pogače iz polja Kosova,
Crvenoga vina iz Vidina,
I rakije iz Demir-kapije. V. 3, 49.

Ja ti mlada ponude nosila:
Šećer s mora, smokve iz Mostara,
I jagnjeta prije premaletja,
Zeljanice prije kukavice,
Karašlame u medu kuvane, V. 1, 390.

Kupila joj djerdjev od merdžana
I lijepu iglu od biljura,
Tanka beza od grada Mostara,
Svake svile baš od Sarajeva
I lijepa mnetačkoga zlata. V. 1, 647.

h) Rod se kaže mjesto vrste. – U Gerbera (II, 1, 42 sq.) ima ovakih primjera: Gieb das Schwein und nimm den Vogel (für Gans); mortales für homines; ὄρνις für Henne (Aesch. Eum. 866).

Soko sjedi na grančici, te pera gladi,
Otud ide sura tica (t. j. orao), te ga udari. V. 1, 681.

Ciknu Marko kao gorsko zvere (t. j. vuk). V. 2, 41.

5. Metonimija (μετωνυμία).

I u definiciji te figure slažu se više manje i stari i novi pisci. Cornificius zove je denominatio i definira IV, 32) ovako: Denominatio est, quae ab rebus propinquis et finitumis trahit orationem, qua possit intelligi res, quae non suo vocabulo sit appellata. – Cicero (or. 27): Mutata (ea dico), in quibus pro verbo proprio subicitur aliud, quod idem significet, sumptum ex re aliqua consequenti. – Hanc ὑπαλλαγήν rhetores, quia quasi summutantur verba pro verbis, μετωνυμία grammatici vocant, quod nomina transferuntur. (Cf. de orat. III, 42). – Quintilian (VIII, 6, 23): – μετωνυμία, quae est nominis pro nomine positio; cujus vis est, pro eo, quod dicitur, causam, propter quam dicitur, ponere. – Donatus (III, 6, 2) veli, da je met. „veluti transnominatio.“ – Charisius (IV, 4, 5) veli: μετωνυμία est dictio ab aliis significationibus ad aliam proximitatem translata. – Diomedes (p. 454): transnominatio est dictio ab alia propria significatione ad aliam proximitatem translata. – Ps. Plutarch (de vit. Hom. II, 23) definira, da je μετωνυμία: λέξις ἐπ῾ ἄλλου μὲν ϰυρίως ϰειμένη, ἄλλο δὲ ϰατὰ ἀναφορὰν σημαίνουσα (rieč, koja za jednu stvar u pravom značenju stoji, a drugu po odnošaju naznačuje). – U istom smislu Cocondrius (Sp. III, 233): μετων.: λέξις ἀντὶ ἑτέρας λέξεως παραλαμβανομένη, ϰατά τινα ϰοινωνίαν τῶν πραγμάτων (met. je rieč mješte druge rieči upotrebljena po nekom zajedničkom odnošaju stvarî). –

U tom smislu definira i Nissl (Anleit. p. 8): Die Metonymie ist die Versetzung eines Begriffes aus seiner eigentlichen Wortbezeichnung in eine andere wegen der äusseren Verbindung zwischen dem, was der eigentliche, und dem, was der tropische Ausdruck bedeutet. – Gerber (I, 382) veli: Vertauschungen von Ursach und Wirkung – werden besonders mit dem Namen Metonymie bezeichnet.

Volkmann (Rhet. d. Gr. u R. p. 360 sq.) veli: Verwandt mit der Synekdoche und eigentlich nur eine besondere Unterart derselben ist die Metonymie. A Šenoa (antol. str. XIV) po Gottschalu (Poet. I, p. 207) veli: „Podvrst metonimije jest Synekdocha.“ – Ako bi do toga stalo, da se te dvie figure pod jednu uzmu, onda je po našem shvaćanju prirodnije metonimiju kao podvrst sinekdohe smatrati.

Pechan (poet. str. 13) veli: „Metonimija je slika, kojom se zamjenjuju pojmovi mjesta, vremena i uzroka.“ – K tomu dodajemo, da se ne zamjenjuju upravo sami rečeni pojmovi nego značenje onih rieči, kojimi su ti pojmovi izraženi. Osim toga mogu se svi rečeni odnošaji na jedan odnošaj uzroka svesti.

a) Što biva prije, stoji u uzročnom odnošaju prema onomu, što otud sliedi, pak se često jedno mješte drugoga kaže. Ovamo ide ono, što Quintilian (VIII, 6, 19) k sinekdohi računa: ut ex praecedentibus sequentia – vel contra – intelligamus; tako i Ps. Plutarch (de vit. Hom. II, 22, vidi spried kod sinekdohe); Gregor. Cor. (Sp. III, 219) navadja: ἀπὸ τοῦ συμβαίνοντος τὸ προηγούμενον (iz onoga što se sbiva razumie se ono, što ide napried), na pr.: λεύϰαινον ὕδωρ – ἀντὶ τοῦ συτόνως ἤρεσσον (Od. 12, 172); Anonym. (π. ποιητ. τρόπ. Sp. III, 210) navadja: ἀπὸ τοῦ προηγουμένου τὸ ἀϰόλουϑον i ἀπὸ τοῦ ἀϰολούϑου τὸ προηγούμενον Gerber (II, 1, 66) dodaje: Die Einstellung dieser Art unter die Synekdoche scheint darin ihren Grund zu haben, dass man Vorhergehendes und Nachfolgendes als Theile eines Vorganges betrachtete, von denen jeder das Ganze vertreten könne Aber der äusserliche Begriff der Theilung in der Zeit verknüpft deren Momente nicht, sondern trennt sie vielmehr; die Verknüpfung ist erst gegeben, wenn z. B. das λευϰαίνειν des Wassers als Folge, Wirkung des Ruderns begriffen wird. Dies aber ist eine Art der Metonymie.

α) Primjeri, gdje se kaže ono što prije biva (uzrok, povod) mješte onoga što sliedi (posljedak):

I pod jelu piju vino ladno,
U vinu ih sanak prevario. V. 2, 11.

(t. j. zaspali su, što su se podnapili, a uzrok tomu je vino). –

Ječam trče, a rakija viče. Posl.

Doke vince uljeze u lice,
A rakija stade govoriti. V. 2, 12.

Udala se mlada Vidosava
Za nekoga Duku Senkovića,
Pušća Duku u gotovu muku. B. 1, 106.

(t. j. u bogatstvo mukom stečeno; muka je uzrok, bogatstvo posljedak).

Al’ u njemu jošte kuca duša. 3, 26.

(t. j. krv kuca, čemu je duša uzrok). –

Ni se miče ni dušicom diše. V. 3, 51.

β) Primjeri, gdje se kaže ono što sliedi, mješte onoga, što kao povod i uzrok onoga prije biva:

Ti se jesi krvi naučio,
Učinićeš krvcu o prazniku. V. 2, 68.

(t. j. zametnut ćeš kavgu, usljed koje će se krv proljevati). –

Te na vjeri izvadi Jakova,
Sve mu mrtve poklonio Turke. V. 4, 55.

(t. j. oprostio mu, što ih je ubio). –

Pa Komnenu pokoj duše daje. V. 3, 26.

(t. j. daje mu daću za pokoj duše). –

Ta doklen si konja zamučio? O. 254.

(t. j. dojahao, te tim zamučio). –

Sinu sablja ispod prijevjesa,
A Arapu polećela glava. V. 3, 4.

(t. j. odsieče mu glavu, te je polećela). –

Lako maše, al’ udara teško,
Gde udari, melem ne trebuje. V. 2, 82.

(t. j. gdje udari, on ubije, te za to melem ne trebuje). –

Te udari Djurdjevu Jerinu,
Koliko je lako udario,
Sa crnom je zemljom sastavio. V. 2, 83.

(t. j. ubio, te sastavio. Uporedi Hom. Il. 16, 418: πάντας ἐπασσυτέρους πέλασε χϑονὶ πουλιβοτείρῃ)

Obećava nebrojeno blago,
Ko pogubi Musu kesedžiju;
Kako koji tamo odlazaše,
Već Stambolu on ne dolazaše. V. 2, 67.

(t. j. pogibe, te ne dolazaše). –

Kad udari tridest na jednoga,
Pa ne ščeka kuća nijednoga. V. 3, 21.

(t. j. pogiboše, te ih kuća ne ščeka). –

Da nis’ ovo Srblji vitezovi,
Ni ti ne ćeš po svetu oditi. V. 2, 82.

(t. j. poginut ćeš, te ne ćeš oditi.) –

Da me konjic nije unosio,
Ja se glave ne bi nanosio. V. 4, 47.

Onda reče Zeko buljubaša:
Ako mene braćo uslušate,
Biće dosta mesa i gavranom
I u goru zelenu kurjaku. V. 4, 35.

(t. j. mnogi će poginuti, te će biti mesa.) –

Nit’ bi vezir sad se pohvalio,
Da će konja na moru pojiti. O. 225.

(t. j. da će zemlju do mora osvojiti, te tamo konja pojiti.)

b) Orudje i sredstvo stoji u odnošaju prema onomu, što ono čini, pa se više puti ono mješte učinka kaže. Cornificius (IV, 32) veli: id quod fit, eo, quod facit, significatur.

Na slugina ledja nabrojiše
Tridest i šest zlatni buzdovana. V. 2, 72.

(t. j. udaraca zlatnim buzdovanom). –

Tri sta bata po tudjim ledjima ne boli ništa. Posl.

Uvati nam popa Golovića,
Te m’ udari stotinu toljaga. V. 4, 58.

No oprosti one topuzine,
E sam mnoge noge osvetila. V. 3, 49.

(t. j. žena svoga muža hajduka udarala topuzinom, a on je prije nju gazio i tukao nogama.) –

Stanko ti se tad na muke nadje;
Volje život i pašalik turski,
Nego sablju i crna dželata. O. 3.

(t. j. nego smrt od sablje i dželata). –

Pak se Jova mnogo poarčio,
Baš na pero tri tovara blaga. V. 2, 101.

Miloš peva, vila mu otpeva,
Lepše grlo u Miloša carsko. V. 2, 38.

(t. j. ljepši mu je glas grla.) –

(Košulju) sam vezla sedam godinica,
Pri njojzi sam oči (t. j. vid očinji) ostavila. H. 100.

c) Orudje kaže se mješte osobe, kojoj ono pripada. Cornificius (l. c.) veli: Instrumento dominus significatur. Gerber (II, 2, 70) ima ovake primjere: ὅπλα für ὁπλῖται, wie „Bajonette“ für Soldaten etc. –

„Je l’ koliko Kučah na oružje?“ –
„Ima, pašo, hlljada pušakah,“ O. 103.

Kad ustane kuka i motika,
Biće Turkom po Medini muka. O. 265.

d) Ono što djeluje, (t. j. kaku stvar proizvadja), označuje se kadkad onim, što otud postaje. Gerber (II, 1, 69) veli: Häufig vertritt das Hervorgebrachte die Bezeichnung des Hervorbringenden. Cornificius (l. c) kaže: quod facit, eo, quod fit (significatur), ut, quum desidiosum Martem dicimus, quia desidiosos facit, et frigus pigrum, quia pigros efficit. Cf. Quintil. (VIII, 6, 27). Gerber (l. c.) navadja ovake primjere: Verg. (Aen. 6, 275): pallentesque habitant morbi, tristisque senectus; Juv. (III, 7, 206): gelidae cicutae; Hom. (Il. 8, 159): βέλεα στονόεντα; (Od. 14, 463): οἶνος ἠλεός (Il. 7, 479): χλωρὸν δέος). –

A car dovede vezire ... nesretne većile (t. j. koji će nesreću nanijeti). V. 2, 44.

Ostavi ga u strašivu klancu (t. j. koji strah zadaje = strašan). H. 27.

Da to jeste voda zaboravna (t. j. koja čini, da tko što zaboravlja). V. 2, 45.

Bunar voda svaka grozničava (t. j. zadaje groznicu).

Dozivaše kamene majstore (t. j. koji od kamena što grade). O. 14.

Te dovati drvene majstore. V. 2, 27.

e) Cocondrius (περὶ τρόπ. Sp. III, 233) navadja, da se kaže gospodar mješte onoga čim on upravlja (ἀπὸ τοῦ ϰυριεύοντος τὸ ϰυριευόμενον). Quintilian (VIII, 6, 23): metonymia inventa ab inventore, subjecta ab obtinentibus significat – (6, 25) a possessore quod possidetur. –

Tako se kaže zaštitnik mješte onoga, što on zaštićuje, u ovakih primjerih:

Dvije crkve harač predadoše:
Sveti Savo i sveti Nikola. V. 4, 56.

Ter se ljube kljunom gvozdenijem
Krst i prorok, dok jednoga teče. M. Č. 52.

f) Tvar (materia) kaže se mješte onoga, što je od nje načinjeno. Anonym (περὶ ποιητ. τρόπ. (Sp III, 209) navadja: ἀπὸ τῆς ὕλης τὸ ἀποτέλεσμα, ὡς τὸ „χρυσὸν δ᾿ αὐτὸς ἔδυνε περὶ χροΐ (mješte χρυσῆν πανοπλίαν) Il. 8, 43. Anonym taj slučaj k sinekdohi broji, a Gerber (II, 1, 60) k tomu veli: Diess ist aus oberflächlicher Betrachtung zu erklären, auf welche Quintilian (VIII, 6, 28) hinweist: est (metonymiae) quaedam cum synecdoche vicinia – cum aurata tecta „aurea“ (dico), pussillum a vero discedo, quia non est nisi pars auratura. –

Kad s’ obuče Kraljeviću Marko
Ud’ri čohu i ud’ri kadifu. V. 2, 40.

Kod Gruice nosiš čistu svilu,
A kod nas ćeš šetati po svili,
A nositi i srebro i zlato. V. 3, 7.

Mili bože, čuda velikoga!
Dobra gvoždja u loša junaka! V. 2, 59.

g) Mješte imena, kojim se bitni pojam kakve stvari izražava, kaže se vanjski znak, s kojim se ona stvar pojavljuje. Gerber (II, 1, 64) k tomu navadja ovake primjere: „Krone“, „Scepter“ für König oder Königsmacht, „Lorbeer“ für Sieg, „Oelzweig“ für Friede, „der Halbmond“ für Türkenmacht itd. – Anonym (περὶ ποιητ. τρόπ. Sp. III, 209) navadja: ἀπὸ τοῦ συμβόλου τὸ ϰύριον, ὡς τὸ σϰῆπτρον τὴν βασιλείαν; pak računa i taj slučaj k sinekdohi. –

Kad je črni oral turski mesec dobil. Jačk. 205.

Kojino će umrijeti
Za krst častni, kiem se krsti. M. Č. 11.

Od povoja do pokrova. Posl.

Okupio pet hiljadah vojske
Sve po pušci i krvavoj ruci (t. j. po junačtvu). O. 38.

h) Abstraktna imena govore se kadkad mješte konkretnih. Gerber (I., 384) veli: Durch die Uebertragung, welche in der Bildung von Substantiven, wie Schönheit Grösse vor sich geht, werden metonymisch Begriffe bezeichnet, welche um ihres mit Bezeichnung sinnlicher Qualitäten zusammenhangenden Namens willen den Anschein erregen, als seien sie jenes Wesen, welches die Eigenschaft bewirkt und hervorruft, während umgekehrt sie nur in Folge dieser Eigenschaften von uns bildliches Dasein erhalten. – Na drugom mjestu (II., 1, 60) veli: Abstracta, wenn sie sich durch die ihnen ursprünglich innewohende Personifikation wieder neu zu sinnlicher Anschaulichkeit, zu neuen Bildern beleben, treten dann metonymisch für die Concreta ein, deren Eigenschaften und Zuständen sie entnommen sind. Der Art ist z. B. was Quintil. (VIII., 6, 26) als Beispiel anführt: sacrilegium deprehensum statt sacrilegum hominem, und Cic. (de or. III., 43): „et virtutes et vitia pro ipsis, in quibus illa sunt, appellantur: „Luxuries quam in domum irrupit“; et: „quo avaritia penetravit“; aut „fides valuit, justitia confecit“. – Na strani 65 (l. c.) veli za naveden Quintilianov primjer: Den sinnlich lebendigen Verbrecher bezeichnet durch Personifikation ein abstrakter Begriff, und man hat so in der That eine ästhetische Figur. Nicht jedes Abstractum indessen, welches Concreta vertritt, ist noch als Metonymie zu fassen. Juventus für juvenes, senectus für senes, aber auch servitium für servi, nobilitas für nobiles, zeigen, wie etwa ἡλιϰία für ἥλιϰες, συμμαχία für σύμμαχοι, unser „Jugend“, „Alter“, „Adel“ eben nur dies, dass der usus abstracta auch als Collectiva verwendet. Dagegen wäre als Metonymie zu erkennen, wenn z. B. Plaut. (Curcul. 2, 3) sagt: O mea opportunitas, Curculio exoptate, salve! – oder Phaed. (1, 3, 16) tua calamitas für tu calamitosus. – Theils liebkosend, theils zu Schimpf wandten namentlich die Lateiner die Bezeichnung einer Eigenschaft oft zur Bezeichnung der Person; so Plautus (Casin 3, 14): mea festivitas; (Epidic, 5, 1, 8): mea commoditas; (Stich. 5, 5, 14): mea suavitudo; Sall. (Cat. 14): Catilina omnium flagitiorum atque facinorum circum se catervas habebat. – Soph. (Electr 614): ὦ ϑρέμμ᾿ ἀναιδές; id. (Oed. R. 85): ἄναξ, ἐμὸν ϰήδευμα; Hom. (Il. 14, 201): Ὠϰεανόν τε, ϑεῶν γένεσιν (= πατέρα); Plat. (Phaedr. p. 228): ὦ φιλότης (= ὦ φίλε). –

Sasvim taki su i naši primjeri:

Jao Jovo, moje nesudjenje! (= nesudjenik). H. 1.

Što je Jovo, moje milovanje? II. 1.

Ne boj mi se moje milovanje! V. rječn. milovanje.

Imam Imbra, obrečenje moje. V. 1, 642.

Obrečenje moje nesudjenje! V. rječn. obrečenje.

Milane, prvo gledanje! V. 1, 371.

I tu mu doše djevojke,
I medju njima žudjenje. V. 1, 580.

Ej Stojane, sve moje uzdisanje. B. 1, 96.

Na doratu noge prekrstio,
A titra se sila buzdohanom. V. 3, 42.

i) Naznačivanje kakvoga vremena i onoga, što u ono vrieme biva, može se jedno drugim zamjenjivati. – Gerber (II., 1, 64) veli: Quintilians Beispiel: saeculum felix zeigt die Vertauschung der Zeitangabe mit der Bezeichnung des diese Zeit Erfüllenden. Wir sagen: eine glückliche, eine prosaische Zeit, ein aufgeklärtes Jahrhundert; – so stehen: „Gegenwart“, „Vergangenheit“, „Zukunft“ für „Zeitgenossen“, „Vorfahren“, „Nachkommen“. – Auch umgekehrt, z. B. messis statt tempus messis, wie bei Plinius (h. n. 22, 19): Semen (urticae) colligi messibus oportet; ποιά für ϑέρος, wie Rhian. bei Paus. (IV., 17): χείματά τε ποιάς τε δύω ϰαὶ εἴϰοσι πάσας, was Pausanias erklärt: χειμῶνας γὰρ ϰαὶ ϑέρη ϰατέλεξε, πόας εἰπὼν τὸν χλωρὸν σὶτον ἢ ὀλίγον πρὸ ἀμητοῦ; Eurip (El. 154): τί με, γύναι, φονεύεις, φίλαν πατρίδα δεϰέτεσι σποραῖσιν ἐλϑόντ᾿ ἐμάν.

Tako se u naših nar. pjesmah više puti doba dana i noći, a i ljudska doba naznačuje onim, što u takvu dobu biva, mješte da se sama doba kazuje:

Bela ih je zora zabelila
Na Kosovu krasnom polju ravnom. V. 2, 47.
(Mješte: Rano u jutru bili su na Kosovu).

Dok u jutru jutro osavnulo,
Zora ga je bela zabelela
Proću puste kule karaule. V. 3, 26.

Na dva sata sunce ih zaselo
Na dva sata daleko od Senja. V. 3, 26.

Prvi su ga petli zapevali
Kod ubava mesta Požarevca,
A jarko ga ogrejalo sunce
Kod malena sela Dubrovice. V. 2, 82.

Piše vino do prvih petala. V. 3, 87.

* * *

Predrag majci do konja doraste,
A do konja i do bojna koplja,
Pak odbeže svoju staru majku. V. 2, 16.
(Mješte: Bilo mu je po prilici 18 godinâ). –

Rani majka Materino zlato,
A kad zlato do kudjelje bilo,
Skovaše joj srebrnu kudjelju; – – –
A kad zlato do djerdjefa bilo,
Kupila joj djerdjef od merdžana, V. 647.

Kî ste me hranili iz malâ veliku,
Iz malâ veliku do zelenog’ venca. Jačk. 163.

I kad sam ih jadna bila do vitežtva dohranila. M. 3, 41.

j) Naznačivanje kakvoga prostora i onoga, čim je onaj prostor zauzet, može se jedno drugim zamjenjivati. – Cornificius (IV., 32) veli, da se zamjenjuje: „eo, quod continet, id, quod continetur“ ili „eo, quod continetur, id, quod continet“. – Cocondrius (περὶ. τρ. Sp. III., 233) veli: ἀπὸ τοῦ περιέχοντος τὸ περιεχόμενον, ὡς ἔϰπιε τὸ ποτήριον ἀντὶ τοῦ ποτηρίου οἶνον, ἢ ἀπὸ τοῦ περιεχομένου τὸ περιέχον, οἶον ὅταν τις Ἀμφιτρίτην τὴν ϑάλασσαν λέγη, ϰαὶ τοῖον οἱ πῦρ δαῖεν ἀπὸ ϰρατός τε ϰαὶ ὤμων˙ ἀπὸ γὰρ τῶν ἐπιϰειμένων ὅπλων ἐπιφέρει..

Takav prostor, koji se kaže mješte onoga, što je u njem, može biti zemlja, grad, kuća, kakav sud itd. Na pr.:

Sva nas Bosna pomiriti ne će,
Ni sva Bosna ni Ercegovina. V. 1, 473.

Da podigneš zemlju u svatove. V. 2, 89.

Sad će doći Brda i krajine. V. 4, 18.

S’ sobom uzmi varoš Podgoricu
I njezine okoline ljute,
Hajde s vojskom Spužu na krajinu. O. 465.

Loznica nam u nevolji cvili. O. 351.

Ovakoga sivoga sokola
Još Srpkinja porodila nije
Od Kosova ni pridje Kosova (t. j. bitke na Kosovu). V. 4, 2.

Sjever (t. j. vjetar sa severa) goru oblomi. V. 1, 2.

Uze Marko sablju i buzdohan,
Pa se stade sofri zaklinjati:
Čujete li sofro i gospodo! V. 2, 72.

Do dva čabra crvenoga vina –
Drugi popi na pohodu Marko. V. 2, 40.

Obratno kaže se sadržaj mješte prostora u ovom primjeru:

Ka’ je Janko tame dopadnuo (t. j. tamnice). V. 3, 52.

Dio tjela kaže se mješte svojstva i osjećaja, koji se na njem pojavljuju. – Gerber (II., 1, 62): Man setzt ganz gewöhnlich statt gewisser Geisteseigenschaften oder Affekte die Körpertheile, welche als deren Sitz gelten. – „Herz“ steht für „Muth“, Gehirn, Kopf für Verstand, Galle für Aerger, Arm für Kraft, Bauch für Hunger, Stirn für Frechheit u. s. w.

Troši blago i obraza čuvaj. B. 2, 117.

Čuvaj nama obraz (= čast) i poštenje. O. 6.

Prvijenče, mudra glavo, da mnogo ti znaš. V. 1, 117.

Ja ne mogu srcu (t. j. želji) odoljeti. V. 1, 544.

Biće naša, ako bog da, ruka (t. j. sreća). V. rječn. ruka.

6. Perifrasa (περίφρασις).

Quintilian (VIII., 6, 61). definira tu figuru ovako: Pluribus verbis cum id, quod uno aut paucioribus certe dici potest, explicatur, periphrasin vocant, circumitum quendam eloquendi, qui nonnunquam necessitatem habet, quoties dictu deformia operit, – interim ornatum petit solum, qui est apud poëtas frequentissimus: tempus erat, quo prima quies mortalibus aegris incipit et dono divum gratissima serpit (Verg. Aen. 2, 268), et apud oratores non rarus, semper tamen adstrictior. Quidquid enim significari brevius potest et cum ornatu latius ostenditur, periphrasis est, cui nomen latine datum est non sane aptum orationis virtuti circumlocutio. Verum hoc ut, cum decorem habet, periphrasis, ita, cum in vitium incidit, περισσολογία dicitur: obstat enim quidquid non adjuvat. Gerber (I., 478) kaže, da se sada perifrasa i perisologija u onom smislu uzima, kao što Quintilian odredjuje.

U istom smislu kao Quintilian zove i Phoebammon perifrasom, kad ono, što se jednom riečju naznačuje, sa više rieči izražavamo (περίφρασίς ἐστιν ἑρμηνεία διὰ πλειόνων τοῦ διὰ μιᾶς λέξεως σημαινομένου Sp. v. III., p. 47). – Cornificius zove tu figuru (IV., 32): circuitio; Carm. de fig. (H. p. 70): circumlocutio; isto tako Donat (ars. gr. III, 6, 2), i još drugi.

I Pseudo-Plutarch (de vit. Hom. 29) definira: διὰ πλειόνων λέξεων τὸ σημαινόμενον ἀποδίδωσιν, ὃ ϰαλεῖται περίφρασις˙ ὡς ὅταν λέγῃ υἷας Ἀχαιῶν τοὺς Ἀχαιούς, ϰαὶ βίην Ἡραϰλείην τὸν Ἡραϰλέα. – Za takve primjere veli Gerber (II., 1, 49), da u njih po načinu antonomasije (čim se zamjenjuje samostavnik atributom) epitet mješte pravoga imena stoji. Falkmann (Styl. p. 186) veli: Wird ein Individuum durch die Periphrase bezeichnet, so heisst diese Antonomasie. K tomu navadja Quintilianove rieči (VIII., 6, 43): Si dicas: Ille, qui Carthaginem et Numantiam evertit, antonomasia est; si adjeceris Scipio, appositum (= epitheton).

Gerber (I., 485) veli: Die Periphrasis wird überwiegend den rhetorischen Figuren zugeordnet; es sind jedoch der Veranlassungen sehr viele, welche sie herbeiführen, so dass sie auch dem gewöhnlichen Sprachgebrauch keineswegs fremd ist. Da in der ausgebildeten Sprache die Wörter nur noch als Zeichen empfunden werden, tritt oft der Fall ein, dass deren blosse Nennung zur Darstellung des Gedankens nicht auszureichen scheint; sie gehn zu schnell an der Seele vorüber, und man verleiht ihnen desshalb grösseren Umfang und zwingt so, bei ihrem Begriff zu verweilen. – Z. B. „Da noch Alles lag in weiter Ferne“ (st. fern war); – „Du zwingst mich eine Wahl zu treffen“ (st. zu wählen); – „Du sprichst von Zeiten, die vergangen sind“ (von vergangenen Zeiten) u. d. m. – Aehnlich: τὴν μὲν οὖν τυραννίδα ὁ παύσας εἰμὶ ἐγώ (Lucian); ὅτι σπονδάς τε λελυϰότες εἶεν (Thuc. 1, 67); διδόναι ἄχεσί τινα statt λυπεῖν (Od. 19, 167); διδόναι πυρί statt ϰαῦσαι (Od. 24, 65). – So bei Cicero (ad div. 13, 12): est abhorrens; bei Plautus: ut tu sis sciens; Terenz (Hec. 3, 5, 51): si est, ut velit reducere uxorem. –

U primjerih tu navedenih ne zamjenjuje se značenje pravoga izraza kakve stvari drugim, nego se pravi izraz samo raširuje. Ali ima primjera perifrase, gdje se takodje jedan pojam sa više izraza naznačuje, medju kojimi može i pravi biti, ali u podredjenom značenju (kao što to biva kod antonomasije); ili su svi izrazi nepravi, te skupa ono naznačuju, što bi značio jedan pravi. Takvi primjeri dodiruju se većinom sinekdohe, a i drugih tropa, kao metonimije. To je i Gerber (II., 1, 49 sz.) iztaknuo, a ima i starih pisaca, kao Quintilian (VIII., 6, 61), Tryphon (Sp. III., 191) i drugi, koji perifrasu medju trope broje.

Gerber (II., 2, 20) definira ovako: Wird uns die Vorstellung eines Begriffs nicht durch Nennung des ihn unmittelbar bezeichnenden Wortes gegeben, sondern durch Verwendung weiterer Darstellungsmittel, welche ihn nach seinen besonderen Merkmalen, Eigenschaften, nach seinem Wesen und Verhalten kennzeichnen, so ist dies die Figur der Periphrasis. Na strani 21 (l. c.) navadja ovake primjere: Verg. (Aen. 1, 21): quo saepe solemus pastores ovium teneros depellere fetus (t. j. jaganjce); id. (Aen. 2, 126): bis quinos silet ille dies; Hom. (Il. 2, 851): Παφλαγόνων δ᾿ ἡγεῖτο Πυλαιμένεος λάσιον ϰῆρ; Eur. (Hec. 712): ἀλλ᾿ εἰσορῶ γὰρ τοῦδε δεσπότου δέμας Ἀγαμέμνονος; – Schiller (Tell): Landsmann, tröstet ihr mein Weib, wenn mir was Menschliches begegnet; Klopstock (Frühlingsf.): Vergieb auch diese Thräne dem Endlichen, o Du, der sein wird! – A na drugom mjestu (II., 1, 50) navadja ovake primjere: Verg. (Aen. 4, 584): et jam prima novo spargebat lumine terras Tithoni croceum linquens Aurora cubile, statt jam lucebat; id. (Aen. 2, 268): „tempus erat, quo prima quies mortalibus aegris incipit“ cet. statt prima nocte. U tih primjerih dodiruje se perifrasa s metonimijom, jer se tu mješte prostoga označivanja vremena kaže ono, što se u istom vremenu sbiva. – Dalje navadja primjere: Schiller (Tell): „Ich will dich führen lassen und verwahren, wo weder Mond noch Sonne dich bescheint“; „so lang die Berge stehn auf ihrem Grunde“. – Wenn Horaz an Maecenas schreibt (Od. 3, 29, 13):

Plerumque gratae divitibus vices
Mundaeque parvo sub lare pauperum
Coenae sine aulaeis et ostro
Sollicitam explicuere frontem;

so giebt er in „mundae pauperum coenae sine aulaeis et ostro“ für „sine magna pompa“ ein synekdochisches Beispiel, ebenso in „mundae coenae sollicitam explicuere frontem“ für oblectarunt (doch kann hier auch Metonymie angenommen werden), aber auch der Sinn des ganzen Verses (t. j. strofe) stellt sich nur in Form des παράδειγμα dar, denn mundae parvo sub lare pauperum coenae sollicitam expl. fr. ist nur ein Beispiel für: „gratae divitibus vices“. –

Od naših pisaca Pechan (poet, str. 16) definira: „Opis (perifraza) mjesto samoga pojma nabroji njegove znatne biljege.“ – Tomić (stil. str. 34): „Perifraza (opis). Figura riečmi neupravnimi izražava mjesto upravnimi, ponajviše likom iz života za neživotne pojme, ili likom poznatijim mjesto manje poznatim.“

Mi definiramo po Gerberu: „Perifrasa sastoji se u tom, da se kakav pojam ne prikazuje tako, da se neposredno svojim običnim i pravim izrazom imenuje, nego se drugimi riečmi po posebnih svojih biljegah i svojstvih, po biću svom i odnošajih označuje. Na pr.:

Vidi onaj, koji vedri i oblači. Posl.

Tako tebi jedinoga, koji te je satvorio. M. 6, 126.

Idje četa, kuda? kamo?

Sam on znade, koj’ je gori. M. Č. 13.

Ako zlotvora nemaš, majka ti ga je rodila. Posl.

Onda si ti hljeb zvao papom (to jest, bio si malo dijete). Posl.

Da može, metnuo bi ga u njedra (t. j. mio mu je). Posl.

Da može, popio bi ga u kašici vode (t. j. vrlo mrzi na nj). Posl.

Ne bi dao ni bogu tamjana (t. j. vrlo je skup). Posl.

Do božića: Kraljeviću Marko!
A od božića: Jaoh moja majko (t. j. do božića živi se u izobilju, a od božića oskudno). Posl.

Pak počeše piti lozovinu, B. 1, 46.

Nebo visoko, a zemlja tvrda (t. j. nema se kud). Posl.

Svetli care, kruno pozlaćena!
Eto sablje, evo naše glave! (t. j. u tvojoj je vlasti nas pogubiti). V. 1, 234.

U rukuh ti britka sablja, a na zemlji glava moja. M. 4, 34.

Eto konja, a eto polja (t. j. ogledajmo, ko je jači). Posl.

Dobro gleda i puškom i okom (mješte: nišani). V. 3, 42.

Po pušci ga tankoj pogledao,
Pa on pušci živu vatru dade. V. 3, 43.

Janko ima konja od megdana,
Kulaš bješe hendek iskopao,
Dva b’ Alila ondje ukopao (t. j. vrlo dubok hendek). V. 3, 20.

Sve mu drusto izgubilo lice,
A iz lica izgubi se krvca (t. j. prepadoše se). V. 3, 26.

Jer se š njime razdvojiti ne ću,
Dok razdvoji kuka i motika (t. j. do smrti). V. 4, 47.

Laže i kad se bogu moli (t. j. svagda). Posl.

Ta znaće se njino razbojište,
Dok je Cera i Vidojevice
I na nebu sunca i mjeseca (t. j. uviek). O. 292.

Ime ti se svuda spominjalo,
Dok je sunca i dok je mjeseca. V. 2, 34.

Kad vrba groždjem rodi (t. j. nikad). Posl.

Kada mravak more predje,
Tad će ona u raj doći. H. 332.

Pevaj brate, ti se ne boj vile,
Dok je mene Kraljevića Marka
I mojega vidovita Šarca
I mojega šestopera zlatna. V. 2, 38.

Od kako je svijet postanuo,
Nije veće čudo nastanulo,
Što kazuju Rosandu djevojku (t. j. nikada do sad), V. 2, 40.

Ovakoga sivoga sokola
Još Srpkinja porodila nije
Od Kosova ni pridje Kosova. V. 4, 2.

Od kako je gavran pocrnuo,
Nije zmija guju dočekala
Kao Ćupić Mehmed-kapetana. O. 309.

Da l’ je majka rodila junaka,
Da l’ sekuna brata odnjijala
Bez bešike u bijelu krilu
I muškijem opasala pasom
I junačkim dovikala glasom,
Da otide u Banjane ravne? V. 4, 3.

(t. j. Tko će otići –?) –

Sto desnicah na te rieči
Oružja se manù ljuta,
A sto očiuh kô proz rosu
Mješte sunca dûgu vidjè. M. Č. 22.

(mješte: sto očiu zaplaka). –

Kada, braćo, grozna zima prodje,
Zima prodje, Djurdjev danak dodje,
Te se gora preodjene listom,
A zemljica travom i cvijetom,
A zapoje tica ševrljuga, ...
A čuje se u planini vuče,
Opet, braćo, da se sastanemo. V. 3, 52.

(t. j. na proljeće).

B. Zamjena značenja kod riečî protivnoga značenja.

1. Ironija (εἰρωνεία).

Definicije starih pisaca o ironiji slažu se u tom, da govornik u toj figuri ono, što misli, riečmi tomu protivnoga značenja kaže. Tako Tryphon (Sp. II., 387), Phoebammon (Sp. III., 53) i drugi kako grčki tako i latinski pisci. Cicero (de or. II., 67) prevadja taj naziv riečju dissimulatio, tako i Quintilian (IX., 2, 44), koji osim toga ima (VIII., 6. 54) naziv illusio; Aquila Rom. (H. p. 24) ima naziv simulatio; Ps. Rufinian (H. p. 61): dissimulatio vel irrisio.

Quintilian (VIII., 6, 54) kaže, da se ironija poznaje već po samom izgovaranju, po osobi, ili po prirodi predmeta; jer ako se što od toga ne slaže s riečmi, onda je jasno, da je namjera govora druga (in eo vero genere, quo contraria ostenduntur, εἰρωνεία est: illusionem voeant: quae aut pronuntiatione intelligitur, aut persona, aut rei natnra: nam, si qua earum verbis dissentit, apparet diversam esse orationi voluntatem). Na drugom mjestu (IX., 2, 44) razlikuje Quintilian ironiju kao trop od ironije kao figure. Kao trop sastoji se ona iz pojedinih rieči, kao figura pako iz misli govorom izraženih; ali jedno i drugo, veli, osniva se na tom, da se ima razumjeti protivno od onoga, što se govori. Njegove rieči glase: εἰρωνεία, quae est schema, ab illa, quae est tropos, genere ipso nihil admodum distat (in utroque enim contrarium ei, quod dicitur, intelligendum est) species vero prudentius intuenti diversas esse facile est deprendere primum, quod tropos apertior est et, quamquam aliud dicit ac sentit, non aliud tamen simulat: nam et omnia circa fere recta sunt, ut illud in Catilinam: „a quo repudiatus ad sodalem tuum, virum optimum, Metellum demigrasti“, in duobus demum verbis est ironia, ergo etiam brevior est tropos. At in figura totius voluntatis fictio est, apparens magis quam confessa, ut illic verba sint verbis diversa, hic sensus sermoni et voci et tota interim causae conformatio, cum etiam vita universa ironiam habere videatur, qualis est visa Socratis.1 nam ideo dictus εἴρων, agens imperitum et admiratorem aliorum tanquam sapientium, ut quemadmodum ἀλληγορίας facit continua μεταφορά, sic hoc schema facit tropos (neki pišu „troporum“) ille contextus. – Naprotiv tomu veli Gerber (II., 2, 87): Der Unterschied zwischen einer durch Ein Wort und einer durch mehrere Worte ausgedrückten Sinnfigur hat für unsere Auffassung keine Bedeutung; es handelt sich bei der Ironie als Figur nie um den Wortlaut, sondern um die Wortbedeutung, welche verschiedenen, längeren oder kürzeren Ausdruck gestattet.

Noviji pisci slažu se u glavnom sa starimi u definiciji ironije. Gerber (II., 2, 83) definira: Die Ironie wirkt durch Wahl eines Ausdrucks welcher das Entgegengesetzte von dem ausspricht, was sie meint und verstanden wissen will. – Na str. 84 (l. c.) veli: Bedenkt man nun, dass, wenn es sich um Beifall oder Tadel handelt, die Ironie, indem sie das Entgegengesetzte von ihrer eigenen Meinung kund giebt, damit den Ausdruck gebraucht, welchen die zu beur theilende Person für sich wünschen und selbst gern anwenden würde, dass sie also gleichsam deren stille Rede nachahmt und damit blosstellt, so wird klar, dass der ironische Ausdruck zumeist als Spott wirkt, und dass, selbst, wenn der anscheinende Tadel ein Lob enthält, doch diese Ausdrucksweise, welche die Ungereimtheit zu eigener Auflösung nöthigt, dem Scherz und dem Gebiet der Komik angehört.2 Mit besonderer Feinheit kann sich die Rede dieser Form des Scherzes in Bezug auf die Person des Redenden selber bedienen, wie sie deren Altmeister Socrates handhabte: Cum aliud diceret atque sentiret (Socrates), libenter uti solitus est ea dissimulatione, quam Graeci εἰρωνείαν vocant (Cic. Acad. II., 5). Seine Weise wird kurz angegeben: Socrates de se ipso detrahens in disputatione plus tribuebat iis, quos volebat refellere.

Ironija se dakle sastoji u tom, da govornik bira onaki izraz, kojim jedno kaže, a drugo, tomu protivno, misli i hoće, da mu se tako i razumje. Na pr.

Ne će mačka slanine. Posl.

Mudra glava, šteta što je samo dvije noge nose. Posl.

Vješt kao magarac u kantaru. Posl.

Lijep kao lijep na plotu. Posl.

Muha orala volu na rogu stojeći. Posl.

Ja da ti je okom pogledati,
Pogledati vojvodu Miloša!
Veseo ti Marko djuveglija
Kod ovoga vojvode, Miloša. V. 2, 40.

Medju njima Crnojević Ivo,
Oko njega dva sokola siva:
S desne strane dijete Maksime,
Što je Maksim krasan (t. j. ružan) djuveglija. V. 2, 89.

Mutap uze od Arapa glavu,
I on reče Crnome Djordjiju:
Naj ti dare crnog Arapina,
Arap ti je jabuku poslao. V. 4, 39.

Ter ih turskiem darivao darom:
Svakom momku oštar kolac daje,
Kome kolac, kome li konopac,
Kome britku palu namjenjuje:
Ajte krsti, dijelite dare,
Štono sam vi Turčin pripravio. M. Č. 2.

Govori mu Smiljanić Ilija:
Pobratime, Janković Stojane!
Ne pogubi Tala na kulašu!
Nek se vali po Orašcu Turkom,
Da kako se bio oženio V. 3, 35.

Tu Ćehaju rane dopadoše,
Ranjena ga Turci unesoše
U bijela Onogošta grada,
Da on kaže od Bosne veziru,
Kakvo mu je bilo putovanje
Za djevojke u Karadagliju,
I koliko vodi djevojakah,
Da mu nebi koju potajili,
Ol’ za ljepšu ružnu podmetnuli. O. 133.

Pobratime, Čupiću Stojane!...
Pust’ Turčina jednog oglasnika,
Neka kaže bosanskom veziru,
Kako jeste vojsku pokupio
Bez fermana i bez buruntije, ...
Pa kako je porobio Mačvu,
(Nek se fali po Bosni kamenoj,)
Oćerao krave i volove,
Oćerao i koze i ovce,
Nek im bule sir i maslo kupe. O. 308.

Saraniše Milić barjaktara. ...
Osta jadna samorana majka,
Ona kuka kano kukavica. ...
Kada bude na zahodu sunce,
Tad izlazi Milićeva majka,
Pa govori i za suncem gleda:
„Blago meni, i do boga moga!
Blago mene, eto sina moga!
Eto g’ majci, dje iz lova ide,
Nosi majci lova svakojaka!“
Ne bi sina, ni od sina glasa.
Kada bude na istoku sunce,
Izilazi Milićeva majka,
Sunce gleda, pake progovara:
„Blago mene, eto mi snašice!
Ide s vode, nosi vode ladne,
Hoće mene staru zam’jeniti!“
Ne bi snahe, ni od snahe glasa,
Veće majka kuka od žalosti. V. 3, 78.

2. Mimesa (μίμησις).

Mimesa se samo po obliku govora od ironije razlikuje, a ostale figure te vrste razlikuju se od nje više po sadržaju svome.

Quintilian (IX., 2, 58): Imitatio morum alienorum, quae ἠϑοποιία vel, ut alii malunt, μίμησις dicitur, jam inter leniores affectus numerari potest. Est enim posita fere in eludendo, sed versatur et in factis et in dictis. In factis, quod est ὑποτυπώσει vicinum; in dictis, quale est apud Terentium (Eun. 1, 2, 75): At ego nesciebam, quorsum tu ires. Parvula hinc est abrepta, eduxit mater pro sua, Šoror dicta est: cupio abducere, ut reddam suis. – Ovim riečim Terencijevim dodaje Donat ovu primjetbu: Vide μίμησιν cum odio inductam et depravatam pronuntiatione: ita ut et ὁμοιοτέλευτα non vitarentur industria: Parvula hinc est abrepta, eduxit mater pro sua, soror est dicta; ipak to nije ponavljanje od rieči do rieči, nego sastavljeno iz stihova: 28, 30, 37, 66, 67. K Ter. Phorm. 1, 91 dodaje Donat primjetbu: Μίμησις dicitur, ubi non verba modo, verum etiam gestum vocemque fingimus alienam; a k Eun. 2, 3, 16, gdje se samo tudje rieči upravnim načinom navadjaju, dodaje: Induxit μίμησιν pragmatice, non contentus dicere qui pollicitus sit tantum, sed quomodo etiam et quibus verbis. Iz toga se vidi (veli Gerber II., 1, 228), da je mimesa kod starih pisaca više način predstavljanja i predavanja nego li figura govora. Ciceron takve pojave zove (de or. III., 53): morum ac vitae imitatio vel in personis vel sine illis.

Gerber (II., 1, 229) veli: Bei den Neueren wird Mimesis im engeren Sinne als Unterabtheilung der Ironie genommen. Adelung (D. Styl I., 458) definirt Mimesis als „spöttische Wiederholung der Worte eines andern“. – U mimesi, kako se danas shvaća, ima i ironija, a u ironiji ima (kao što Gerber II., 2, 84 veli) mimesa. Razlika izmedju ironije i mimese jest u tom, da se u mimesi porugljivo ponavljaju rieči koga drugoga, koje je onaj govorio; a u ironiji onake rieči, koje bi drugi, o kom je govor, na sebe prenieti želio, to jest u ironiji se tako reći tih govor (misao, želja) drugoga porugljivo oponaša (vidi spried kod ironije navedene rieči Gerbera II., 2, 84).

Gerber (II., 1, 229) medju drugimi primjeri navadja ove: „Schiller (Räuber): Franz sagt zum Pastor: „Du sollst mich mit allen Waffen widerlegen, die du in deiner Gewalt hast, aber ich blase sie weg mit dem Hauch meines Mundes“; worauf am Ende der Unterredung dieser antwortet: „Kann das Pfaffengewäsche so einen Philosophen in Harnisch jagen? Blast es doch weg mit dem Hauch eures Mundes!“ – bei Virgil (Aen. 9, 598) ruft Numanus den Troern zu: Non pudet obsidione iterum valloque teneri, bis capti Phryges, et morti praetendere muros? – Ascanius durchbohrt ihn darauf mit dem Pfeil und höhnt (v. 635): Bis capti Phryges haec Rutulis responsa remittunt. –

Naši primjeri:

(Maksimija izdavši Gruicu, muža svoga, Turkom, potom, pošto se on oslobodi i nju uhvati, stade se njemu moliti):

„Gospodaru, Novaković Grujo!
Turci su me opčinili mladu.“
A besidi Novaković Gruja:
„Maksimija, koleno neverno!
Ta živi te opčiniše Turci,
A mrtvi te k mene privoleše.“ V. 3, 7.

A kad vidi aga od Ribnika,
Da j’ Ivana s konjem rastavio,
Vrati vranca natrag na Ivana:
„Što sad misliš Senkoviću Ivo!
Što sad misliš, čemu li se nadaš?“ ...
Al’ je Ivan junak od mejdana, ...
Manu sabljom i desnicom rukom,
Dobru vrancu glavu odsekao. ...
Nasmeja se Senkoviću Ivo:
„Što sad misliš ago od Ribnika,
Što sad misliš, čemu li se nadaš? V. 3, 56.

Uranila Mustaj-begovica,
Pak se moli begu Ahmet-bogu:
„Diži beže svate iz Kaniže!“
Srdito joj beže odgovara:
„Spomeni se onizih besidah:
‚Nije Melka kradena kobila,
Da je vodiš s trideset delijah,
Veće hajde ti pravo k Varadu,
Pa dovedi kićene svatove.‘
Nek ne ide Melka bez svatovah,
Evo sam ti svate dovodio.“ B. 2, 129.

(t. j. kojekakvih preko 13000). –

Vako reče Orugdžiću Meho:
„More vlaše! iz koje s’ nahije?
Kako li se zoveš po imenu?
Imadeš li ostarjelu majku?
Jesi li se more oženio?
Postaće ti majka kukavica,
Ostaće ti ljuba udovica,
S kijem si se danas poćerao.“
Besjedi mu Pocerac Milošu:
“Što me pitaš more poturico!
Ja imena svoga kriti ne ću, ...
Veće more, mlada poturico,
Ti otkle si, iz koga li grada?
Kako li se zoveš po imenu?
Je li tebi u životu majka?
Da se nisi skoro oženio?
Postaće ti majka kukavica,
Ostaće ti bula neljubljena,
S kime si se danas poćerao.“ O. 334.

3. Sarkasam (σαρϰασμός).

Stari pisci imaju poviše naziva za različne vrste ironije, ali bez dovoljnoga i jasnoga razlikovanja – prava zabuna! – Ta zabuna dolazi otud, što se ironija ne da po obliku govora na različne vrste dieliti, jer je njen oblik govora samo jedan; a kad se po sadržaju dieli, sadržaj je neograničen. Mi ovdje kao posebne po sadržaju razlikovane vrste ironije navadjamo samo sarkasam i harientisam, jer se (čini nam se), to dvoje još ponajbolje razlikovati može.

Pseudo-Plutarch (de vit. Hom. 69) veli, da sarkasam biva, kada tko koga suprotnimi riečmi nagrdjuje sa pretvornim podsmiehom (ἐπειδάν τις διὰ τῶν ἐναντίων ὀνειδίζῃ τινὰ μετὰ προσποιητοῦ μειδιάματος); Herodian (Sp. III, 92) smatra ga kao govor, kojim se tko zlorad na koga kesi (λόγος ἠϑιϰὸς μετὰ σεσηρότος τοῦ προσώπου λεγόμενος [kao Hom. Il. 9, 348 sq.]); Donat (III, 6, 2) definira: plena odio atque hostilis irrisio (kao Verg. Aen. 12, 359); Ps. Rufin. (H. p. 62) prevadja ga riečju exacerbatio; Eustathius (p. 997 k Il. 14, 458) veli: da sarkasam otud ima svoj naziv, što grize, kao kad zvier u meso ujeda. Cielo spomenuto mjesto glasi: Ἀργείοισι δ᾿ ἄχος γένετ´ εὐξαμένοιο. δάϰνει γάρ ὁ σαρϰασμός. ὅϑεν ϰαὶ τὴν ϰλῆσιν ἔχει ὡς οἷά τι ϑηρίον σαρϰὶ ἐμφυέν. ϰαὶ οὐχ οὕτω τῇ ἀναιρέσει τοῦ ϰειμένου ἄχϑονται, ὅσον τῇ χλεύῃ τοῦ βάλλοντος.

Volkmann (Rhet. d. Gr. u. R. p. 370) veli: Der Sarkasmus kann oft in einem einzigen, unerwartet auftretenden Worte bestehen, wobei dann sein Charakter als Tropus sofort deutlich wird. Dem Ol. 3, 29: ἀλλ᾿ ὦ τᾶν, εἰ ταῦτα φαύλως, τά γ᾿ ἐν αὐτῇ τῇ πόλει νῦν ἄμεινον ἔχει. ϰαὶ τί ἄν εἰπεῖν τις ἔχοι; τὰς ἐπάλξεις ἃς ϰονιῶμεν, ϰαὶ τὰς ὁδοὺς ἃς ἐπισϰευάζομεν, ϰαὶ ϰρήνας ϰαὶ λήρους; (cf. Rehdantz Demosth. Ol. 3, § 29.)

Sarkasam je dakle ironija, u kojoj se izražava sa zloradim podsmiehom najgorče i najoporije ruganje, koje osobito onda, kad se drugomu u oči kaže, za srce i dušu ujeda. Na pr.:

Begu bolje popriteže ruke,
Pa ga vrati natrag u Udbinju
I ovako njemu besjedio:
Kada more u Udbinju dodješ,
S Udbinjanim’ sjedeš piti vino,
Lagat’ nemoj, već sve pravo kaži,
A džaba ti život na mejdanu. V. 3, 21.

Reče tade Frčić Ibrahime:
Jadan Tale za ludu te vale!
Tebe vale, da si dobar junak,
Ti si zao, da gorega nema!
Nit’ si junak, nit si od junaka;
Podaj barjak, ko je za barjaka,
Ti se vrni Jajcu bijelome,
Te ti čuvaj Jajačka goveda. V. 3, 47.

Po licu ga bio udario,
Ods’ječe mu lice do vilice,
Pa ga onda sa kr’ata baci:
Idi sada Frče Ibrahime,
Pravo idi Jajcu bijelome
Pa se vali četedžiji Talu,
Kako ćeraš po gori dušmane,
Kako nosiš od dušmana glave. V. 3, 47.

Knjigu piše beže Ljuboviću,
Te je šalje Pivi kamenitoj
Na koljeno Pivljaninu Baju:
Čuješ more, Pivljanine Bajo!
Izadji mi na mejdan junački.
Ako li mi ne smiješ izići,
Poslaću ti djerdjef i preslicu,
Uz preslicu misirsko povjesmo
I vreteno drva šimširova,
Te mi predi gaće i košulju,
I učkur mi u gaće navezi. V. 3, 70.

Tad on Baju drugu knjigu piše:
Ao Bajo, Pivljansko kopile!
Ja se s tobom pomiriti ne ću,
Da mi dadeš hiljadu dukata,
Dok ne dodješ mom’ bijelu dvoru,
Ne poljubiš hrta medju oči
I kr’ata konja u kopito,
Onda mene u skut i u ruku,
I preda mnom u zemljicu crnu. V. 3, 70.

4. Harientisam (χαριεντισμός).

Cocondrius (Sp. III, 236) definira harientisam kao ironiju sa pretvornom dobrohotnošću, koja smjera na zlo i štetu (χαριεντισμός ἐστι προσποιήτου φιλοφροσύνης εἰρωνεία ἐπὶ ϰαϰῷ ϰαὶ βλάβῃ γινομένη); Jul. Rufinian (H. p. 39) zove tu figuru i σϰῶμμα: festiva dictio, cum amoenitate mordax. Drugi pod tim nazivom pojave drugoga smisla navadjaju.

Prema navedenim definicijam reći ćemo: harientisam je zajedljiva ironija pod vidom dobrohotnosti. N. p.:

Blago tebi, kad si lud. Posl.

A smeje se Kraljeviću Marko:
Id’t’ odatle deco Arapčadi,
Da ja o vas ne ogrešim duše. V. 2, 63.

Al’ besedi aga od Ribnika:
Man’ se Ivo vraga i mejdana!
Još mejdana ni vidio nisi,
A kamo li da si izlazio:
Već od’ Ivo da pijemo vino.
Greota je tebe pogubiti,
Jer si teke na svet nastanuo;
Već se predaj Senkoviću Ivo!
I bez rane i bez mrtve glave;
A evo ti tvrdu veru dajem,
Da ti ništa učiniti ne ću:
U tvog baba mnogo kažu blaga,
Podaj blago, pa otkupi glavu. V. 3, 56.

Nasmeja se Kraljeviću Marko:
Oj junače, Arapine crni!
Il’ se šališ, il’ od zbilje biješ?
Ciči Arap kao zmija ljuta:
Ne šalim se, već od zbilje bijem.
Ali Marko poče besediti:
A ja mislim, da se šališ tužan,
A kad, more, ti od zbilje biješ,
I ja imam nešto buzdovana,
Da te kucnem tri četiri puta.
Koliko si mene udario,
Toliko ću tebe udariti,
Pa ćem’ onda na polje izići,
I iznova mejdan započeti.

Osim toga se često spominje asteisam (ἀστεϊσμός). Kod Tryphona (Sp. III., 206) navadja se on kao govor, kojim tko sam sebe kudi (λόγος ἀφ᾿ ἑαυτοῦ διασυρτιϰός). U tom smislu i Ps. Plutarch (de vit. Hom. 61) razlikuje slučaj: ὅταν περὶ αὐτοῦ λέγῃ τις εὐτελῶς, ἵνα τὴν ἐναντίαν δόξαν παράσχῃ (kao u Il. 9, 392). Jul. Rufinian (H. p. 39) prevadja taj naziv izrazom urbana dictio, a Beda (H. p. 616) definira: asteismos putatur dictum omne, quod simplicitate rustica caret et faceta satis urbanitate expolitum est.

Dalje se navadja diasiram (διασυρμός), koji se po Phoebammonu (Sp. III., 54) sastoji u poniženju naduvene oholosti (εὐτελισμὸς πραγμάτων ὑπὸ τῶν ἐναντίων εἰς ὄγϰον ἐπαρϑέντων). Aquila Rom. (H. p. 26): Διασυρμός, elevatio vel irrisio; Isidor (H. p. 521) veli: Diasyrmus ea, quae magna sunt, verbis minuit aut minima extollit. – Amo bi išli po prilici ovaki primjeri:

Pobij zube, pa lezi u kolijevku (govori se, kad ko kaže, da je mnogo mladji, nego što je). Posl.

Pristoji mu se kao svinji sedlo. Posl.

Vid’la žaba, dje se konji kuju, pa i ona digla nogu. Posl.

Muha orala volu na rogu stojeći. Posl.

Ide ni po zemlji ni po nebu (kaže se, kad se ko vrlo ponosi). Posl.

Da ga zemlja ne vuče k sebi, polećeo bi. (Kad se ko vrlo ponosi). Posl.

Kao vrsta ironije navadja se i akisam (ἀϰϰισμός), koji onda biva, kad se tko pravi, kao da za kakvu stvar ne mari, koju tajno želi, ali je ne može postići. Na primjer:

Kiselo groždje, ne valja, trnu zubi od njega (kazala lisica, kad nije mogla, da ga dohvati). Posl.

Nijesu bile ni zrele (rekao medjed za nekakve kruške, kad ih nije mogao dohvatiti). Posl.

Kad mi gusle ne mogu da gude, ne mili mi se ni što sam slijep (rekao sliepac. Kao da mu je drugčie milo, što je sliep.) Posl.

Tko tako govori, onaj hoće i sebe i drugoga da vara; to je dakle himba i laž i kao takva po sebi niti ironija niti ikakva figura; nego može figurom postati i to alusijom, kada takve rieči kao već u obće poznate tko kod koga drugoga upotrebljuje. – Ima još i drugih naziva za različne vrste ironije (cf. Gerber II., 2, 88 sq.).

C. Zamjena značenja biva kod rieči, koje se medju sobom razlikuju po sili značenja.

1. Eufemisam (εὐφημισμός).

Tryphon (Sp. III., 204) veli, kad se obližnjim izrazom (διὰ τοῦ παραϰειμένου) govori, da se što zlo prikrije, onda je to eufemisam (τὰ ϰατ᾿ εὐφημισμὸν λεγόμενα ϰαὶ τὴν ϰαϰίαν περιστέλλοντα). Quintilian (IX., 2, 92) spominje bez naziva „celebrata apud Graecos schemata, per quae res asperas mollius significant. Nam Themistocles suasisse existimatur Atheniensibus, ut urbem apud deos deponerent, quia durum erat dicere, ut relinquerent. Et qui victorias aureas in, usum belli conflari volebat, ita declinavit, victoriis utendum esse. Totum autem allegoriae simile est, aliud dicere, aliud intelligi velle. Demetrius (de eloc. Sp. III., 321) veli, da eufemisam čini, da je ono, što je zloglasno, dobra glasa, i bezbožno pobožnim (ὁ εὐφημισμός – ὁ τὰ δύσφημα εὔφημα ποιῶν, ϰαὶ τὰ ἀσεβήματα εὐσεβήματα). Eustathius (p. 1398 k Odys. 1, 121) kaže, da eufemisam zlo dobrim imenom prikriva, kao što srde imenovahu eumenidami (t. j. dobrosrdnimi) radi dobra znamenja, prem da su zlosrdne (ἔστι τὸ σχῆμα εὐφημισμὸς ἀγαϑῇ ϰλήσει περιστέλλων τὸ φαῦλον, ὥσπερ ϰαὶ τὰς Ἐριννῦς Εὐμενίδας διὰ τὸ εὔφημον ϰατωνόμαζον, ϰαί τοι δυσμενεῖς οὔσας).

Gerber (II., 2, 79) veli: Der Euphemismus wirkt dadurch, dass er einen andern Ausdruck anwendet statt des sich unmittelbar bietenden, so dass der Hörer die Bedeutung des Gesagten modifiziren, meist näher bestimmen muss, um den eigentlichen Sinn zu gewinnen. Grund für die Wahl solches „anderen Ausdrucke“ kann dem Sprechenden sein: Vorsicht, Scheu, Zartheit der Empfindung, Absicht zu schonen; die Sicherheit des Verständnisses ist dadurch gewahrt, dass der gewählte Ausdruck verwandte Begriffe, gewöhnlich solche von weiterem Umfange bietet. Man sieht, dass der euphemistische Ausdruck sich leicht der Periphrasis bedient (cf. Bd. I., p. 487), und Hermogenes (π. μεϑ. δειν. Sp. II., 432) empfiehlt solche Einwickelung und Umhüllung statt der nackten Bezeichnung als περιπλοϰή wenn z. B. αἰσχρά zu sagen wäre, oder λυπερὰ τοῖς ἀϰούουσιν oder ἐπαχϑῆ τοῖς λέγουσιν.

Tomić (stil. str. 28) definira: „Eufemizam je, kad se koje zlo blažim izrazom krsti, nego li ga u istini zaslužuje.“ – Podpunije će biti, ako kažemo: eufemisam postaje, kad se što strašno, zlo, ružno itd. ne kaže pravim svojim izrazom, nego blažim, po značenju pravomu obližnjim, kadkad i suprotnim; a to biva poradi opreznosti, bojazni, nježnoga osjećanja, štedjenja bližnjega. Na pr.:

Hoću, borme, Eško Meho! (mj. bogme). V. 1, 699.

Manje više, svak ima svog vrana (t. j. vraga). Posl.

Kunem ti se, kako tamo kažu,
Grdnijega u hiljadi nema
Od Maksima sina Ivanova V. 2, 89.

A smeje se Kraljeviću Marko:
Id’t’ odatle deco Arapčadi,
Da ja o vas ne ogrešim duše (mj. da vas ne pogubim). V. 2, 63.

Pokraj Bune, kraj vode studene,
Tude Rade svijet promjenuo. B. 1, 102.

Udarih ga još dva i tri puta,
Dok sam njega s dušom rastavio, V. 3, 1.

Još se care ne bješe s dušom svojom razdjelio. M. 6, 223.

2. Litota (λιτότης).

Porphyrion (k Hor. od. 1, 17, 8) veli: Nec virides metuunt colubras. (Viridis i. e.) subtilis et tenuis; λιτότης est σχῆμα cum minus dicitur plus intellegitur, ac si dicas; non indoctum hominem quem velis intelligere doctissimum. Acron i Porphyrion (k Hor. od. 1, 1, 20) zovu rieči „nec spernit“: litotes. (k. Hor. epod. 10, 1); Mala soluta navis exit alite ferens olentem Maevium – veli: Olentem autem pro putido dictum accipe; est enim σχῆμα λιτότης. Servius veli (k Verg. Aen. 1, 387 „haud invisus coelestibus“ i k Aen. 2, 27 „neque me Argolica de gente negabo“): „litotes, figura per contrarium significans“, „fit, quotiescunque minus dicimus et plus significamus per contrarium intelligentes;“ tako k Aen. 8, 299: „non rationis egentem“ id est prudentissimum, litotes.

U onom smislu, kao što je litotes, upotrebljavaju stari pisci neke druge nazive, kao ἀντεναντίωσις. Carmen de figuris (H. p. 69) ima: Ἀντεναντίωσις. Exadversio fit, minimis si maxima monstras. „Non parva est res, qua de agitur“ pro „maxima res est“ ut dictus Ajax „non infortissimu’ Graium“; tako i Alexander (Sp. III., 37) i drugi.

U tom smislu nalazi se kod nekih starih pisaca naziv ἀντίφρασις, ali taj naziv uzima se osim toga u vrlo različnom značenju, cf. Gerber (II., 2, 46 sq. i 81 sq.), Volkmann (Rhet. p. 370 sq.).

U sličnom smislu je deminutio kod Kornificija. On veli (IV., 38): Deminutio est, cum aliquid inesse in nobis aut in iis, quos defendimus, aut natura aut fortuna aut industria dicimus egregium: quod, ne qua significetur arrogans ostentatio, deminuitur et attenuatur oratione. Na pr.: Hoc pro meo jure, judices, dico, me labore et industria curasse, ut disciplinam militarem non in postremis tenerem.

Gerber (II., 2, 44 sq.) i nazive μείωσις i ταπείνωσις (navedene kod Quintiliana VIII., 3, 48, osim toga ταπείνωσις kod Anaximena Sp. I., 186, a μείωσις kod Apsina Sp. I., 366) i ἐπιείϰεια (kod Hermogena περὶ ἰδ. Sp. II., 369) u svezi s gornjimi nazivi navadja.

Na strani 80 (l. c.) veli Gerber: die Litotes bezeichnet den Sinn durch ein (verneintes) Gegensätzliches, ohne doch ironische Absicht durch pronuntiatio kund zu geben, und ohne euphemistisch durch Naheliegendes ein Uebles zu verhüllen.

Po tome se dakle ta figura sastoji u izrazu, pod kojim se više misli i razumie a manje kaže, to jest mjesto pravoga izraza kakvog pojma uzima se slabiji, i to obično pravomu protivan izraz s negacijom. Na pr.:

O djevojko ne mnogo lijepa!
Ni lijepa, ni roda velika! (t. j. ružna i prosta). V. 1, 530.

Nisi junak, niti te rodio (t. j. ti si rdja). V. 3, 42.

Dobro nije, moj brate Alile! (mješte: zlo je!)
Dočekati: izginuti listom;
Ne dočekat’: razor i sramota. V. 3, 24.

Nije šala na gradu topovi!
Nije šala Krnjo i Zelenko! V. 2, 89.

A nju fale, a i nas ne kude. V. 2, 40.

Uzmi sele Kraljevića Marka,
Hajde š njime u Prilipa grada,
Tamo tebe loše biti ne će. V. 2, 40.

Mili bože, na svemu ti fala,
Koji si mi bio na pomoći!
No ne fala mojoj staroj majci,
Koja svoje iskobi dijete. V. 2, 8.

Nijesam ni ja po glavi ozebao. (Nijesam lud.) Posl.

Nije se ni on na boga kamenjem bacao. Posl.

3. Iperbola (ὑπερβολή, pretjerivanje).

Tryphon (π. τρ. Sp. III., 198) definira iperbolu kao izraz, koji prelazi istinu uveličavanja ili umaljavanja radi (ὑπερβολή ἐστι φράσις ὑπεραίρουσα τὴν ἀλήϑειαν αὐξήσεως ἢ μειώσεως χάριν). Demetrius (π. ἑρμ. Sp. III., 290) veli, da se iperbolom kaže ono, što je nemoguće (πᾶσα μὲν οὖν ὑπερβολὴ ἀδύνατός ἐστιν). Cornificius (IV., 33) za tu figuru ima naziv superlatio. Cicero (de or. III., 53) zove je: augendi minuendive causa veritatis superlatio atque trajectio; (top. c. 11): aliquid, quod fieri nullo modo possit, augendae rei gratia dicatur aut minuendae, quae hyperbole dicitur. Kod Makrobija (sat. IV., 6) ima naziv nimietas. Quintilian (VIII., 6, 67) definira: Est (ὑπερβολή) decens veri superjectio. Virtus ejus ex diverso par augendi atque minuendi. (§ 74) Monere satis est, mentiri hyperbolen, nec ita, ut mendacio fallere velit. Quo magis intuendum est, quousque deceat extollere, quod nobis non creditur. Pervenit haec res frequentissime ad risum: qui si aptus est, urbanitas, sin aliter, stultitiae nomen assequitur. Est autem in usu vulgo quoque et inter eruditos, et apud rusticos: videlicet quod a natura est omnibus augendi res vel minuendi cupiditas insita, nec quisquam vero contentus est. Sed ignoscitur, quia non affirmamus. Tum est hyperbole virtus, cum res ipsa, de qua loquendum est, naturalem modum excessit. Conceditur enim amplius dicere, quia dici, quantum est, non potest: meliusque ultra, quam citra, stat oratio. Isidorus (I., 36, 21 k Verg. Aen. 3, 423: sidera verberat unda) veli: hoc modo ultra fidem aliquid augetur, nec tamen a tramite significandae veritatis erratur, quamvis verba quae indicantur excedant, ut voluntas loquentis, non fallentis appareat. – Gerber (II, 2, 25): Die Hyperbel zeigt sich als ein Streben nach Steigerung des Ausdrucks, welches unmittelbar an der Darstellung des Sinnes selbst hervortritt, so dass an Stelle angemessener und genauer Bezeichnungen möglichst hohe Grade von Erscheinungen aus der hervorzuhebenden Begriffssphäre angegeben werden. Es ist schief die Hyperbel als Ueberschreitung des Wahren und Möglichen zu fassen, denn sie hat an sich mit dem objektiven Thatbestande nichts zu thun, ist nicht Uebertreibung, die als unwahr oder lächerlich zurückzuweisen wäre. – Na strani 22 (l. c.) veli: Mit natürlicher Kraft wirkt die Steigerung, wenn sie den Sinn sogleich in einen stärksten Ausdruck zu kleiden sucht. Unsere Erregtheit sorgt dann nicht um die Angemessenheit der gewählten Bezeichnung, sondern um deren Stärke, und sie genügt sich erst, wenn ihr Ausdruck über jene hinausgeht und so auch empfunden wird.

Iperbola ne nalazi se svagda sama nego biva često i u drugih figurah. Volkmann (Rhet. p. 375) kaže: Ueberhaupt ist es für die Hyperbel charakteristisch, dass sie sich gern durch andre Tropen und Figuren, wie Metapher, Metonymie, Synekdoche, Antiphrasis, überhaupt Ironie und Ausrufungen zu stützen oder zu verstärken sucht. Cf. Quintil. (VIII., 6, 68 sp.) i Gerber (II., 2, 27 sq.).

Ristić (estetika, str. 54) definira: „Hiperbola predmet preveć uveličava ili umaljava (poslednje zove se litotes)“; isto tako definira Tomić (hrv. stilistika, str. 28): „Hiperbola postaje, kad pisac stvar kakvu preko mjere uveličava, ili na suprot isto tako smanjava. U posljednjem slučaju zove se litotis“. – Mi mislimo, da se iz onoga, što smo spried o litoti govorili, vidi, da u njoj ne ima ništa iperbolično (t. j. pretjerano), dakle ona i ne pripada iperboli, već je za sebe samostalna figura.

Da prosto kažemo, iperbola postaje, kad se što s tom namjerom, da jače u oči pada, preko mjere umaljava ili uveličava, Primjeri umaljavanja:

Manji od makova zrna. Posl.

Kroz prsten bi prošla, (kaže se za tanku košulju). Posl.

Ni koliko bi muha na peru ponijela. Posl.

Bi se na srebrnoj pari obrnuo (t. j. lak je i okretan). Posl.

Ne bojim se cara ni vezira – – –
Čini mi se sva careva vojska
Kao mravi po zelenoj travi. V. 2, 44.

Primjeri uveličavanja:

Te otvori na tavnici vrata
I izvede Kraljevića Marka;
Kosa mu je do zemljice crne,
Polu stere, polom se pokriva;
Nokti su mu, orati bi mog’o. V. V, 67.

Bre koliko Novak podvikuje,
Sve sa gore lišće otpadaše,
I sa zemlje trava polijeće. V. 3, 6.

Jao jadna, ude sam ti sreće!
Da se jadna za zelen bor vatim,
I on bi se zelen osušio. V. 2, 51.

Ja kakve su Fočanke djevojke,
Mamile bi sa neba oblake,
Kamo l’ ne bi sa zemlje junake. V. 3, 89.

Koliko je b’jela i rumena,
Kada pije vodu oli vino,
Vidi joj se proz grlo bijelo. V. 3, 62.3

Trepti leti Begana djevojka,
Od brzine zemlje ne dofata. H. 10.

Za njim trči Pivljanine Bajo:
Stani pobro, Njegošević Mato!
Da si meni juče pobjegao,
Opet bih te danas sustigao. V. 3, 70.

Stan’ no stani turski buljubaša!
Jer da imaš krila sokolova,
Nebi tebe danas odnijela. O. 54.

Kad lagumu živu vatru dade,
Odletiše pod nebesa Turci,
Treći dan su iz neba padali. V. 3, 88.

Da iz neba plaha kiša padne,
Nidje ne bi na zemljicu pala,
Već na dobre konje i junake. V. 2, 50.

Jeste silna vojska u Turaka,
Svi mi da se u so premetnemo,
Ne bi Turkom ručka osolili. V. 2, 50.

Da bi se na svîtu vse vode scurile,
Još tu moju ljubav ne bi ugasile. Jačk. 17.

Da bi nebo papir bilo,
A zvîzdice pisci bili,
Još ju ne bi popisali
Onu ljubav, kû smo imali. Jačk. 9.

Oni su se zahvalili sv’jetlu kralju ugarskomu,
Kad bi nebo padnulo na junačku crnu zemlju,
Oni bi ga primili na svoja na bojna koplja. M. 6, 106.

4. Emfasa (ἔμφασις).

Taj je naziv kod starih pisaca dosta prostrana značenja.

a) Quintilian (VIII., 3, 83) veli: ἔμφασις, altiorem praebens intellectum, quam quem verba per se ipsa declarant. Ejus duae sunt species: altera, quae plus significat, quam dicit; altera, quae etiam id, quod non dicit. Prior est apud Homerum, cum Menelaus Graios in equum descendisse dicit, nam verbo uno magnitudinem ejus ostendit. Et apud Virgilium (Aen. 2, 261): „demissum lapsi per funem“, nam sic quoque altitudo demonstrata est. Idem Cyclopa, cum jacuisse dicit per antrum immensum, prodigiosum illud corpus spatio loci mensus est. Sequens posita est in voce aut omnino suppressa, aut etiam abscissa. Supprimitur vox, ut fecit pro Ligario (5. 15) Cicero: „Quod si in tanta tua fortuna lenitas tanta non esset, quantum tu per te, per te, inquam, obtines. Intelligo quid loquar.“ Tacuit enim illud, quod nihilominus accipimus, non deesse homines, qui ad crudelitatem eum impellerent. Abscinditur per ἀποσιώπησιν, quae quoniam est figura, reddetur suo loco.

Za prvu Quintilianovu vrstu emfase kaže Gerber (II., 1, 238) da nije figura, govoreći: In diesen der Sache entsprechenden, schildernden Darstellungen ist keinerlei Figuration enthalten. A za primjer druge vrste veli: Wenn man nun aus Cicero den Satz vervollständigt: „quam tu per te, per te inquam obtines (intelligo quid loquar), acerbissimo luctu redundaret ista victoria; so ist klar, dass die vorhandene Figur nur in der Wiederholung des „per te“ besteht. Bräche aber die Rede in der That ab, so hätte man ἀποσιώπησις, wie Quintilian selbst sieht. – Es ist also auch hier eine besondere Figuration nicht vorhanden.

Na prvu spomenutu vrstu emfase nalik je ono, što Quintilian (VIII., 4, 26) navadja pod nazivom amplificatio per ratiocinationem; tu se po veličini onoga, što se kazuje na veličinu i nečega drugoga zaključiti može. Osim drugih primjera navadja Quintilian: Quin ex instrumento quoque heroum illorum magnitudo aestimanda nobis datur. Ad hoc pertinet clypeus Aiacis et hasta Pelias Achillis. Qua virtute egregie est usus in Cyclope Virgilius. Nam quod illud corpus mente concipiam cuius „trunca manum pinus regit“? (Aen. 3, 659). Quid, cum vix loricam duo multiplicem connixi humeris ferrent: quantus Demoleos, qui indutus eam „cursu palantes Troas agebat“? (Aen. 5, 265). Quid M. Tullius de M. Antonii luxuria tantum fingere saltem potuisset, quantum ostendit dicendo: „Conchyliatis Cn. Pompeii peristromatis servorum in cellis stratos lectos videres“? Conchyliata peristromata, et Cn. Pompeii, et in cellis servorum. nihil potest dici ultra, et necesse est tamen ultra infinito plus in domino cogitare. Est hoc simile illi quod ἔμφασις dicitur: sed illa ex verbo, hoc ex re coniecturam facit: tantoque plus valet, quanto res ipsa verbis est firmior. Cf. Tryphon (Sp. III., 199), Ps. Plutarch (de vit. Hom. 26). Eustath. (Il, 5, 504 sq.).

Ovamo idu ovaki naši primjeri:

Onda ište suvu drenovinu.
Donesoše drenovinu Marku;
Kad je steže u desnicu ruku;
Pršte pusta na dvoje, na troje,
I dv’je kaplje vode iskočiše. V. 2, 67.

Tolika bješe snaga u Marka. –

Manu sabljom i desnicom rukom
I udari po nakovnju Marko,
Nakovnja je pola presjekao,
Pa on pita Novaka kovača:
Jesi l’ ikad bolju sakovao?
Veli njemu Novače kovaču:
Jesam jednu bolju sakovao,
Bolju sablju a boljem’ junaku, –
Kad udari njome po nakovnju,
Ni trupina zdrava ne ostade. V. 2, 67.

Namjeri se junak na junaka,
Deli Musa na Kraljića Marka;
Niti može da obori Marka,
Nit’ se dade Musa oboriti.
Nosiše se ljetnji dan do podne;
Musu b’jela pjena popadnula,
Kraljevića bjela i krvava. V. 2, 67.

Tako žestoka bješe borba i tolika razlika izmedju oba junaka. –

Pa je Marko Turkom besedio: ...
U mom više buzdovanu nema,
Četrdeset oka ladna gvoždja,
Dvaest oka lepa čista srebra,
I šest oka žeženoga zlata:
Jedno s drugim šeset i šest oka. V. 2, 72.

Kakva ruka prema takvomu buzdovanu! –

Ciknu Arap kao zmija ljuta, ...
Pa potrže teška buzdovana,
Te udari Kraljevića Marka,
Udari ga tri četiri puta.
Nasmeja se Kraljeviću Marko:
O junače, Arapine crni!
Il’ se šališ, il’ od zbilje biješ?
Ciči Arap kao zmija ljuta:
Ne šalim se, već od zbilje bijem. V. 2, 69.

Iznese mu ruho Momčilovo,
Momčilovo ruho i oružje;
Al’ da vidiš čuda velikoga:
Što Momčilu bilo do koljena,
Vukašinu po zemlji se vuče;
Što Momčilu taman kalpak bio,
Vukašinu na ramena pada;
Što Momčilu taman čizma bila,
Tu Vukašin obje noge meće;
Što Momčilu zlatan prsten bio,
Tu Vukašin tri prsta zavlači;
Što Momčilu taman sablja bila,
Vukašinu s’ aršin zemljom vuče;
Što Momčilu taman džeba bila,
Kralj se pod njom ni dignut’ ne može. V. 2, 25.

Kakav junak jedan, kakav li drugi! –

b) Tiberius (Sp. III, 65) veli, da emfasa biva, kada tko ne kaže stvari same, nego je čim drugim nagovješćuje (ἔμφασις δέ ἐστιν, ὅταν μὴ αὐτό τις λέγῃ τὸ πρᾶγμα, ἀλλὰ δι᾿ ἑτέρων ἔμφαίνῃ). Tu definiciju on pridešava ovomu primjeru iz Demostena (Ol. 3, 12), gdje Dem. govori Atenjanom, ako Filip osvoji Olint, da mu nitko ne će više priečiti, da navaljuje kamo mu volja. Tiber k tomu dodaje: Jer (Demost.) nagovješćuje, da će on (t. j. Filip) u Atiku prod rieti moći, budući mu nitko ne će htjeti na put stati (ἔμφαίνει γὰρ ὅτι ϰωλύειν ἀυτὸν οὐδενὸς βουλομένου τῆς Ἀττιϰῆς ἐπιβῆναι δυνήσεται). – Tako je i ovo:

Batina ima dva kraja. Posl.

„Ja se bojim, da ne bude kavge;
Ako bi se kavga zametnula,
Teško onom, tko j’ najbliže Marka!“
Gleda care na četiri strane,
Al’ kod Marka nigdi nikog nema,
Već najbliže care Sulemane. V. 2, 71.

c) Quintilian (VIII, 3, 86). veli: Est in vulgaribus quoque verbis emphasis: Virum esse oportet. Et, homo est ille. Et, vivendum est. U takvih primjerih one rieči, koje figuru čine, ne stoje u običnom svom značenju, nego u jačem od običnoga. Taj jači stupanj značenja imao bi se po običnom načinu govora posebnimi riečmi izražavati. Na pr.:

Lasno ćemo, ako jesmo ljudi (t. j. pošteni ljudi). V. 3, 25.

Valja reći, da je junak Janko (t. j. dobar junak). V. 3, 35.

To bi tekar život bio (t. j. krasan život). Kuhač juž. slov. popievke, 283.

Oženi se siroma,
Uze momu od doma (t. j. od gospodskoga doma). V. 1, 700.

Kiša kaplje, trava raste, bit će godina, (t. j. dobra godina). Jačk. 10.

Zaludu je začina, kad nije načina (t. j. pravoga načina). Posl.

Acron (k Hor. Od. I, 16, 9: irae, quas neque noricus deterret ensis) veli: ἔμφασις est. In ipsis enim locis et probatum ferrum est et optimi gladii fiunt et ideo ex provincia ferrum laudavit. A Porphyrion k istim Oracijevim riečim dodaje ovo: Speeiem pro genere posuit, non enim in Norico tantum enses fiunt; sed sic dicitur ut: levis innatat alnus missa Pado (Virg. G. 1, 331). – Species pro genere, to je sinekdoha, vidi spried tu figuru pod g). Takvu sinekdohu Porphyrion na drugom mjestu (Hor. Od. 1, 29, 15) zove ϰατ᾿ ἐξοχήν: Loricis Hiberis. ϰατ᾿ ἐξοχήν dixit, quia optimae sunt hispanicae loricae. (cf. Herodian. p. 100.) – Falkmann (Styl. p., 188) veli: Wenn man einem niedern Begriffe den Namen eines höhern, besonders dem Individuum den Namen der Art beilegt, so sagt man, es geschehe ϰατ᾿ ἐξοχήν – vorzugsweise. A opet Quintilian (VIII, 2, 3 sq.) pod emfasu računa medju drugimi ovake slučajeve: „cum commune et aliis nomen intellectu alicui rei peculiariter tribuitur, ut „urbem“ Romam accipimus, et „venales“ novicios et „Corinthia“ aera: cum sint urbes aliae quoque, et venalia multa, et tam aurum et argentum, quam aes Corinthium. A to je opet jedna vrsta sinekdohe. Toj zabuni može se doskočiti, ako se ostavi sinekdohi, što njojzi pripada.

5. Amfibolija (ἀμφιβολία, dvoličenje).

Tryphon (π. τροπ. Sp. III, 203) definira amfiboliju kao rieč ili govor, koji dvie i više stvari izražava; rieč veli za to, što su omonimije (t. j. rieči, koje jednako glase, a različne pojmove znače) dvolične, kao na pr. Ajant, jer je nejasno, koji se od dva Ajanta kaže; a govor, jer i u govoru ima dvoličenje, kao na pr. (Il. 5, 118): ta daj meni kidisati junaku i na domet koplja doći. Tu se ne zna pravo tko da komu kidiše. Grčki text glasi: ἀμφιβολία ἐστὶ λέξις ἢ λόγος δύο ϰαὶ πλείονα πράγματα δηλοῦσα˙ λέξις μὲν γὰρ εἴρηται, ὅτι αἱ ὁμωνυμίαι ἀμφιβολοί εἰσιν, οἷον Αἴας, ἄδηλον γάρ, πότερον τῶν Αἰάντων δηλοῖ. λόγος δέ, ἐπεὶ ϰαὶ ἐν λόγῳ ἀμφιβολίαι εἰσίν, οἷον˙ „δὸς δέ τέ μ᾿ ἄνδρα ἑλεῖν, ϰαὶ ἐς ὁρμὴν ἔγχεος ἐλϑεῖν. – Tako definira i Gregor. Cor. (Sp. III, 223) računajući amfiboliju medju trope, i Cocondrius (Sp. III, 243), koji medju drugimi navadja ovaj primjer: ζεῦγος βοῶν ἤλαυνεν˙ ἀμφίβολον γάρ, πότερον βοῶν (vičući) ἢ τῶν βοῶν (volovâ).

Cornificius (IV, 54) pravi razliku medju amfibolijom pogrješnom i retoričnom: ambigua quemadmodum vitanda sunt, quae obscuram reddunt orationem, item haec consequenda, quae conficiunt hujus modi significationem (quae plus in suspicione relinquit, quam positum est in oratione). Cf. Cicero de or. II, c. 62. –

Quintilian (III, 6, 46) prevadja naziv ἀμφιβολία riečju ambiguitas. Na drugom mjestu (VII, 9, 1, sq.) nabraja različne vrste te figure. Ovamo ide ὁμωνυμία, kao na pr. gallus znači; avem, gentem cet.; rieči mogu jednako glasiti, ali različno razdieljene biti, kao: Corvinum, cor vinum; αὐλὴ τρὶς πεσοῦσα, ἀυλητρὶς πεσοῦσα; sastavljene rieči mogu jednako glasiti sa onimi dielovi, iz kojih su sastavljene, na pr. inculto loco, in culto loco; dvoumljiv smisao može postati iz konstrukcije u izreci, kao: Ajo, te, Aeacida, Romanos vincere posse; isto tako u razpri: „Heres meus uxori meae dare damnas esto argenti quod elegerit pondo centum“ uter eligat quaeritur. – Cassiodor (de Rhet. H. p. 504) veli: Amphiboliae species sunt innumerabiles, adeo ut philosophi quidam putent, nullum esse verbum, quod non plura significet: genera admodum pauca: aut enim vocibus singulis accidit per ὁμωνυμίαν aut con junctis per ambiguam constructionem.

Gerber (II, 1, 241) veli: Amphibolie als Wortfigur kann durch Homonyme, gleichlautende Wörter verschiedenen Ursprungs, oder von gleichem Ursprung aber verschiedener Bedeutung bewirkt werden, aber überhaupt, wie die Wörter an sich Tropen sind, kann ein jedes Wort doppelsinnig dadurch werden, dass die Rede mehrere seiner Bedeutungen zugleich hervortreten lässt, z. B. die sinnliche und die übertragene. – Na strani 243 (l. c.) veli: Der Doppelsinn meint kein Weder – noch, kein Sowohl – als auch, sondern ein Entweder – oder; ein Sinn wird ergriffen, der andere ist nur möglich. So ergiebt sich als die für den Doppelsinn geeignete Form der Darstellung die der Wechselrede; der Eine nennt das Wort, der Andere giebt die Deutung. Cicero (de or. II, 54) erzählt: Philippus fragt den Catulus: „quid latraret?“ Warum er so laut spreche? Der antwortet: „furem se videre“, nimmt also das bildlich Gesagte im eigentlichen Sinne; mit Bezug hierauf heisst es dann (ib. c. 63, 255): Hoc (ambiguum) est venustissimum, cum in altercatione adripitur ab adversario verbum et ex eo, ut a Catulo in Philippum, in eum ipsum aliquid, qui lacessivit, infligitur.

Ta figura dakle sastoji se iz rieči ili govora, koji osim onoga, što se u prvi mah čini, još posve drugo što znači, i to tako, da govornik upravo ono drugo neočekano značenje na umu ima, čega ona osoba, koje se onaj govor tiče, više puti i ne shvaća; ali slušalac (odnosno čitalac) treba da može pravi smisao shvatiti, drugčije amfibolija prestaje biti figurom. Na pr.:

Bijeda na pravoga krivca (t. j. tokorse nevinoga a upravo krivoga). Posl.

Maksimija, koleno neverno!
Ili voliš svećom svijetliti,
Il’ mi voliš sablju celivati?

(t. j. spaljena ili posječena biti. A ona ne shvaća tih rieči.)

A besedi Maksimija mlada:
Ne mogu ti sablje celivati,
Sablja ti je od svašta skrnavna,
Nego ću ti svijećom svetliti,
Ako jadna ne ću ni spavati. V. 3, 7.

„Harač, harač, rajo treba!“
„Hljeba, hljeba, gospodaru!
Nevidjesmo davno hljeba!“ –
„Čekaj krstu, dokle s neba
Noć večeras pane tiha,
Pečenja ću mješte hljeba!

(t. j. na vatri ću vas peći).

Dotle momci, jer su krsti bosi,
Podkujte ih!“ M. Č. 32.

Istina je, sestrice, što govoriš, svekoliko,
Da je Vuka rodila l’jepa od grada vladika,
A mojega vjerenika jedna mlada vlahinjica,
Vlahinjica rodila, pod kobilom odhranila, ...
Ma bi ona kobila do dva vuka priskočila
I njemu bi izbila zadnjom nogom sprednje zube. M. 5, 12.