Biblioteka

Edita Hercigonja-Mikšik: Ogledi o jeziku ljudskome i protuljudskome

Vrste frazema s opisima govora tijela i njihove semantičko-stilske osobitosti

Hrvatski, Zagreb, III (2005), 1–2, str. 31–46.

U istraživanju retoričko-ekspresivne vrijednosti gesta i mimike kao jednog od »korespondentnih jezika za koji vrijedi gramatika prostora« (Pansini 1990: 103) mogla bi se iskristalizirati tri osnovna tipa odnosa između geste kao nijemog govora tijela i govora.

Dodavanje. Gesta slijedi govor, olakšava verbalni iskaz prateći konkretan opis, pomaže govorniku da se bolje izrazi i sugovorniku da ga bolje slijedi, fatički je funkcionalna jer održava živost kontakta u razgovoru, često dopunjava ono što je u govoru izostavljeno. Te popratne geste spontano su mimetičke, situacijski modelirane i semiotički nisu čvrsto kodirane. Šezdesetak primjera navodi M. Pansini (1990), pa navodim jedan njegov osobito ilustrativan primjer za ovaj tip odnosa:

»Vidi gdje smo. Ja skinem roletnu« – ispruži i podigne ruku pa pravi kratak pokret spuštanja. Zatim iz tog položaja još malo izdiže ruku i pruža je naprijed. – »Vidi more!« – pokazuje more koje vidi pred sobom kroz prozor nakon što je skinuo roletnu. »Gdje smo mi to?« – desnom rukom koja je sad prislonjena hrptom na stol pravi pokret prema van, hrbat ne miče, odiže palac, čini pokret koji je znak pitanja. Za tren slijedi slično pitanje »Kako?« i jednak pokret desnom rukom. Zatim se obje ruke podižu i šire u istom upitnom položaju i kaže: »Ti vraga, pa to je more. A gdje smo mi to?« – lijeva se ruka naginje ustranu s uzdignutim palcem, opet pokret pitanja, a zatim se ruka vraća i palac se približava ploči stoka dok izgovara: »U Kopru.« (Pansini 1990)

Takav tip gesta automatiziran je i nesimboličan, a može i izostati.

Korespondencija. Drugi tip gesta prati govor sa sadržajima koji su na višim stupnjevima apstrakcije. One se također temelje na prostornim komunikacijskim obrascima u kojima se gestovno-govornom interakcijom ostvaruje korespondencija između tipiziranih pokreta i pojmovnog sadržaja. Takve geste metaforički sugestivno vizualiziraju apstraktni pojam fokusirajući raznolika iskustva tijela u prostoru u vezi s njegovim položajem ili smjerom kretanja. Za vizualno-metaforične geste u usporedbi s iskustvenim područjima verbalnih metafora te o izvorišnim iskustvenim područjima gestovne metafore (s obzirom na smjerove, područja i prostorne odnose; kretanje; predmetnost, predočenu ograđenim prostorom) zanimljivu je klasifikaciju iznio I. Ivas (1992), gdje nizom primjera s gestovnim artikulacijama koje prate politički govorni diskurs (televizijsko predstavljanje stranaka) potvrđuje diskurzivnu potencijalnost gesta. Apstraktni pojmovi i odnosi koje takve geste predočuju uglavnom su vezani uz pokrete i položaje ruku (prste, šake, dlanove), što govori o povezanosti procesa poimanja s rukama. Ruke, slijedeći govor, izravno i spontano prevode apstraktni jezik pojmova u simboličke pokrete paralelnog jezika gesta. Tako npr. pojam cjelovitosti prati kružna gesta:

(…) zato liberalni program i polazi od toga da zapravo neprekidno ima pred sobom cjelovitog čovjeka (gestom je predočena kugla ili sferna posuda koja se širi) i ono što njega kao cjelovito biće čini cjelovitim. (Ivas 1992: 126)

U Ivasovim primjerima gesta sama predočuje predmet govora, a verbalnoj i gestovnoj metafori zajednička su izvorišna područja u univerzalnom ljudskom iskustvu, što »pokazuje ukorijenjenost tih metafora u jeziku i jezika u metaforiziranju« (Ivas 1992: 131).

Supstitucija. Treću vrstu odnosa – supstituciju – karakterizira potpun izostanak verbalnog kanala, a gesta sasvim zamjenjuje govor. U mnogim govornim situacijama apstraktni ili emocionalni sadržaj ne mora uopće biti praćen govorom te situacijski kontekst u kombinaciji s gestom i mimikom može sasvim zamijeniti iskaz (v. Guberina 1952). Tako npr. žestoki pokret rukom, prsta usmjerenog prema vratima, praćen snažnim energetskim stavom i izrazom lica znači: Gubi se, van! Povezanost verbalnih i neverbalnih vrednota govornog jezika naročito dolazi do izražaja u konsituativnim vizualno-osjetnim iskazima gdje se nejezičnim sredstvima može ostvariti tzv. neizmijenjena pozicija za neverbalizirani smisao, što je posebice uočljivo u opisima suprasintaktičkog ustrojstva razgovornostilskih iskaza (v. Pranjković 2001: 82–84). Tako usmjerenost pogleda i pokazna gesta u određenom situacijskom kontekstu, pokazujemo li npr. kome sjedalo u autobusu uz upit Slobodno?, čine bilo kakvo dodatno verbaliziranje zališnim.

Navedeni odnosi gestovnog i govornog konstanta su što prati razvojni put od slikovno-prostornog prema pojmovnom mišljenju. Utemeljena u nesvjesnom i predrefleksivnom gesta je u svojim rudimentarnim oblicima most između animalnog i ljudskog sa svim razvojnim stupnjevima od osjetilne razmjene s okolinom do apstraktne predodžbe. Jezik, dakle, teži sve većoj apstrakciji (pojmovnosti), no zanimljiva je jedna regresivna pojava, suprotna tom općem razvojnom smjeru, prepoznatljiva u frazeološkom sloju jezičnog sustava. Naime velik broj frazema karakterizira izravan opis simboličkog, gestovno-mimičkog, i ekspresivnog, tjelesno-reaktivnog sadržaja. Fiksirajući izraze lica, pokrete, položaj i držanje tijela, adaptivne znakove i znakove tjelesnih reakcija, takve frazeološke, gotovo slikovne minijature s arhetipskim uzorkom dovode u vezu prostorni govor neverbalnog označavanja s njihovim apstraktnijim pojmovno-leksičkim ekvivalentima umjesto kojih se često u govoru upotrebljavaju te ukazuju na to da jezik mimo osnovne razvojne putanje prema višim stupnjevima apstrakcije sadrži i rudimente svog osjetilnog ishodišta čije tragove čuva u živoj i čestoj uporabi u razgovornom i književnoumjetničkom stilu. Dekonceptualizirani i opisni po karakteru ti frazemi neposredno izriču sadržaje izravno povezane s našom predrefleksivnom, nesvjesnom, po mnogim obilježjima animalnom, tjelesno-reaktivnom i s fizičkom razinom stvarnosti povezanom prirodom. Iako s pragmatično-jezičnog stajališta neekonomična, uporaba tih obično opisnih višečlanih izraza umjesto njihovih univerbiranih i konceptualiziranih značenjskih ekvivalenata zacijelo je motivirana učincima još prisutne psihološke veze s elementarnim osjetilnim sadržajima: neki pokret ili izraz lica često su dojmljiviji od riječi, pa je tako i stilski-ekspresivno u mnogim govornim prilikama poželjan jezični izbor kojim se ta veza tako očito potvrđuje. Izgleda da se upravo zbog psihološki pojačanog učinka ogoljena gesta opisuje u frazemima, u njima kodificira. Uspostavljeni paralelizam verbalnog i neverbalnog, to pretakanje gesta i mimike u pojmovno, a pojmovnog u tjelesno ima i retoričku vrijednost koju samostalni konceptualizirani leksem nema. Je li npr. jednako sugestivno reći:

Skačući bjesomučno, vikali su iz sveg glasa i upirali prstom u njega.

ili:

Skačući bjesomučno, vikali su iz sveg glasa i rugali mu se.

Očito je da, iako kliširan, frazem ima jači emocionalno-ekspresivni naboj od leksičkog ekvivalenta rugati se. Razlog tome je snažna asocijativna veza s predodžbenim sadržajem koji se nesvjesno pokreće uporabom frazema s ovakvim arhetipskim komunikacijskim uzorcima u kojima prevladavaju elementi eksplicitnog opisa vizualnog, osjetilnog, neposredno perceptivnog. Također, zamijenimo li u tekstu:

A Silvestar sve nogu pred nogu kao pokisao uzmiče nizbrdo, tobože i on pogledom zanijet za nečim dalekim. (Matešić 1982: 383)

frazem nogu pred nogu prilogom polako, izgubit će se željena stilsko-značenjska nijansa (moguća je i gradacijski pojačana varijanta vući se s noge na nogu). U takvim su frazemima jezik i stvarnost možda najbliže, ne uzmu li se u obzir onomatopejski izrazi. S obzirom na njihov sadržaj te suodnosno s njime na osnovne jezične funkcije koje se njime pretežito aktualiziraju (komunikaciju, ekspresivnost, djelovanje na sugovornika i odnos prema njemu) mogli bismo ovaj tip frazema rasporediti u šest osnovnih skupina: 1. frazemi s konvencionalnim znakovima, 2. ekspresivno-interakcijski frazemi, 3. autoekspresivni frazemi, 4. frazemi sa psihosomatskim porukama, 5. metaforički frazemi sa životinjsko-ljudskim analogijama, 6. metaforički frazemi s arhaičnom gestikom.

Zajedničko im je da se temelje na određenim empirijsko-opažajnim konstelacijama kao uzorcima općeprepoznatljivih sadržaja predverbalne komunikacije, prenoseći korespondentnu strukturu paralelnog govora tijela u jezik. Kao i ostale jezične jedinice strukturirani su i reproduktivni, što ih čini komunikacijski prepoznatljivim i relevantnim. Njihova strukturiranost i reproduktivnost osigurava im određeni stupanj apstrakcije kojoj jezik općenito teži i, moglo bi se reći, omogućava paralelu sa spoznajno-teorijskom genezom uopćavanja pojedinačnih dojmova u općenitije predodžbe. Ovdje se valja prisjetiti E. Cassirera, prema čijem mišljenju u pristupu jeziku, kao i u epistemologiji, nije moguće povući oštru granicu između osjetilnog i intelektualnog u smislu razdvajanja na zasebne stvarnosne razine. Cassirer smatra da kritika spoznaje pokazuje kako izraz pukog osjećaja već jest na neki način strukturiran. Sadržavajući »poredak«, on nije samo činjenica neposrednog iskustva već ima određene elemente apstrakcije. Temeljni proces duhovnog razvoja od neposredno osjetilne svijesti prema sve višim stupnjevima apstrakcije bit će tako sadržan i u jeziku kao odrazu duha. Frazemi o kojima je riječ svojevrsne su leksičke matrice u kojima se rudimenti osjetilnog, specijalnog jezika, stapaju s apstraktnijim jezičnim sadržajima. U tim frazemima značenje je uvjetovano kontaktom s neverbalnim izvorom i njegovom popratnom ikonografijom. U njima se obnavlja i ponovno utjelovljuje, u fiksiranom i formaliziranom jezičnom obliku, sam začetak govora u elementarnoj sintezi osjetilnog i duhovnog. U svojoj Filozofiji simboličkih oblika (1985) Cassirer razvija tezu da se cjelokupni razvoj odvija od razine uhvatljivih i opipljivih oblika do razine intelektualnih principa. Izvor svih apstraktnih pojmova nalazi u gestovno-mimičkom instrumentariju:

Što više uspevamo da se približimo pravim počecima govornog jezika, čini se kao da se utoliko više vezujemo za onaj krug mimičkog predstavljanja i označavanja u kome leže koreni i jezika izražajnih pokreta. (Cassirer 1985, I: 123)

Tako je i u najapstraktnijim jezičnim slojevima još prisutna veza s njihovom osjetilnom osnovom, a po Cassireru jezik ostaje vezan uz označavanje konkretnih predmeta i zbivanja čak i pri formiranju pojmova o vremenu i broju iako su oni na visokom stupnju apstrakcije. Na primjer razlikovanje brojčanih odnosa, kao i prostornih, polazi od ekstenzije ustroja ljudskog tijela i njegovih udova u vanjski opažajni svijet. Tijelo je na neki način model brojanja primitivnih naroda. »Brojati« zapravo znači određene razlike koje postoje kod nekih vanjskih predmeta dovesti u odnos s onime tko broji, tako da se one projiciraju na njegovo tijelo. Svi brojni pojmovi imaju podrijetlo prema tome u manipulaciji rukama i drugim dijelovima tijela. Cassirer navodi primjere raznih načina brojanja kod tih naroda, što uključuje ponajviše pokrete prstiju, ruku, položaj tijela, odnos položaja tijela s predmetima na koje se odnosi brojanje, a naročito je zanimljiv primjer s Nove Gvineje gdje se brojenje prenosi s prstiju lijeve ruke na korijen šake, lakat, ramena, potiljak, lijevu stranu grudi, desnu stranu potiljka itd. U nekim područjima se koristi pazuh, pupak, vrat, nos ili uho (1985, I: 160). Uostalom, poznato je da je za decimalni sustav brojeva deset prstiju ruku poslužilo kao model.

Veza apstraktnog značenja s njegovim gestovnim podrijetlom u našoj se frazeologiji zanimljivo očituje u izrazu ruku na srce u značenju ‘iskreno/otvoreno govoreći, govoreći istinu’. U pisanoj uporabi značenje je posve frazeološki uvjetovano i apstraktno kao u primjeru:

Što se tiče sadašnjih činjenica, ruku na srce, one nisu nimalo nalik na prošlost.

U govoru međutim taj frazem gotovo automatski prati simboličko-izražajna gesta: polaganje ruke na prsa, na mjesto gdje je srce, središnji tjelesni organ, tradicionalno i u gotovo svim kulturama emocionalna, voljna i spoznajna jezgra bića. Srce je sjecište tjelesnog i duhovnog u čovjeku, pa i frazeologija s metaforama srca veoma bogato zrcali kvalitete koje prate duhovnu, psihološku i psihosomatsku narav doživljaja što se u njemu prelamaju. Simultanost verbalnog izraza i neverbalnog pokreta, kako navodi Pansini (1990: 108), očituje se i pri uporabi nemetaforičnog i nefrazeologiziranog ekvivalenta tom izrazu. Tako će desna ruka poći prema srcu i na riječi istinu govoreći, iz čega se vidi da je značenje tog apstraktnog pojma poteklo od intuitivnog pokreta što prati frazem ruku na srce.

1. Frazemi koji sadrže konvencionalne znakove opisuju pokrete koji zamjenjuju moguće verbalne poruke dogovornim gestama što imaju ustaljeno društveno-kulturno značenje. Pretežito su amblematični, no mogu razviti i sekundarna, prenesena značenja, kada osnovna komunikacijska funkcija prerasta u ekspresivnu. Taj se tip frazema najčešće odnosi na glavu i ruke. Čista se komunikacijska funkcija ostvaruje npr. u frazemskom izrazu kimati/kimnuti glavom, što je uobičajeni znak potvrđivanja ili slaganja s kime. U primjeru kao što je:

Karijera se stječe kimanjem glave.

to je značenje prošireno, s etičkog stajališta negativno konotiranim, ali veoma uobičajenim gestama što idu uz podilaženje koje često prati »uspon« na društvenoj ljestvici. O značenju posve suprotno osnovnom potvrđivanju Matešić iznosi primjer:

Pak su susjedi silno počeli kimati glavom kako takva bitanga pod poštenim krovom mirnom spava. (Matešić 1982: 140)

gdje ista gesta znači čuđenje, ali s negodovanjem. U frazemima s ključnom riječi glava često se isprepliću primarno i metaforički frazeologizirano preneseno značenje. Tako se pognuti glavu može stvarno shvatiti kao izraz pokornosti i postiđenosti. No govori li se npr. o gubitku na nogometnoj utakmici, može se čuti da su igrači pognute glave napustili teren, što stvarno ne mora, ali može biti barem kod nekih igrača popraćeno opisanom gestom iako je subjektivni osjećaj poraza sigurno svima isti. Tu se nameće i problem odnosa između konvencionalnog znaka kojim se uspostavlja intencionalni komunikacijski odnos između pošiljatelja i primatelja poruke i ekspresivno-reaktivnih gestovnih izraza koji ne moraju biti komunikacijski intencionalni: pokazati reakciju gestom može, ali ne mora uključivati namjeru da ona bude viđena i protumačena, pa se odnos pošiljatelj-primatelj uspostavlja ili ne uspostavlja. Tako ovisno o namjeri frazemi pognuti/dići glavu mogu biti naprosto tjelesno-ekspresivni znak koji prati određene emocije i ne mora nužno uključivati komunikacijski odnos. Pretpostavimo li npr. situacijski kontekst kada nakon pretrpljena poraza ili uvrede netko s mjesta neugodnog događaja ode pognute/pokunjene glave, tada ovaj frazem opisuje reakciju očitovanu određenim položajem koji se tumači kao znak poraza i ne mora uključivati komunikacijsku intencionalnost, već je samo spontana i automatizirana gesta koja slijedi određeno raspoloženje, a koja se čak i nastoji prikriti, jer nitko ne voli pokazati slabost. Međutim u kontekstu:

Pognute glave obilazio je selo tražeći milostinju.

ta je gesta smišljeni dio ikoničnosti prosjačkog zanata te je u tom smislu svakako prije intencionalno konvencionalna no nesvjesno ekspresivna.

Korespondentnim frazemom dići glavu opisuje se simbolično znakovito držanje koje se nastoji pokazati. Dok se žalost i poraz često nastoje prikriti, pa ne moraju nužno biti praćeni gestom, gordost, ponos i oholost nastoje se pokazati podizanjem glave. Metonimična varijanta ovog izraza je ići visoko uzdignuta čela, a u svakodnevnom govoru čest je imperativni izraz bodrenja koga s niskim samopouzdanjem: Dignu glavu! Ekspresivno-manifestna obilježja ovih stanja svakako su poruke koje frazeme s tim glagolima svrstavaju u frazeme u kojima su referencijalna i emotivna funkcija jezika (v. Jakobson 1966) podjednako ostvarive. U frazemima takvog tipa primarno je značenje uvijek vezano uz vizualno-gestovnu konstelaciju, a u svojim sekundarnim, metaforiziranim inačicama ono je konceptualizirano. Pri tome se uspostavlja odnos višeznačnosti između značenja koje je samo u opisu konvencionalnog znaka i frazeološki vezanog, obično metaforiziranog značenja, s time da se ona mogu i podudarati. Tako npr. u frazemu pasti na koljena opisani pokret može imati manifestno značenje ili posve konceptualizirano, a u primjeru kao što je:

Najljući protivnici padahu na koljena pred okrutnim vezirom.

ono je potencijalno i primarno i metaforički frazeologizirano, s time da oba mogu realizirati istodobno – u znak potpune pokornosti stvarno se može pasti na koljena pred kime.

Konačno, u ovakvim je primjerima preneseno značenje semantički motivirano konvencionalnim znakom, za što je veoma ilustrativan primjer pružiti ruku kome. Naime pomirbu ili sporazum, što ovaj frazem značenjski određuje, običajno prati rukovanje kao znak naklonosti i prijateljstva. Drugo je značenje ‘pomoći kome’ (pružio mu je ruku u nevolji). Tu je ishodište metaforiziranog značenja ne u konvencionalnoj gesti, već u pokretu pri spašavanju kada rukama hvatamo utopljenika ili izvlačimo koga iz jame.

2. Ekspresivno-interakcijski frazemi i 3. autoekspresivni frazemi opisuju dijelove tijela u njihovoj statici i dinamici, što ponajčešće obuhvaća pokrete i položaje glave, ruku i njihovih dijelova (šaka, dlanova i prstiju), nogu i koljena, držanje kralježnice, leđa i vrata te znakovite inačice izraza lica, očiju i usta u raznolikoj skali očitovanja stanja, raspoloženja, emocionalnog tempa i načina. U skupini (2) naglašena je konativnost gesta (v. Jakobson 1966), tj. nastojanje da se na sugovornika djeluje i da gestovno-mimička ekspresija bude prepoznata kao poruka.

Mnogo je primjera vezano uz ruke, koje su najaktivniji dijelovi ljudskog tijela. Od najranije faze čovjekova razvoja one su instrumenti njegova zahvaćanja prirode i prodiranja u svijet, u njima je, kao u produžetku mozga, sadržan cijeli evolucijski put od pukog hvatanja do shvaćanja (već sam korijen ove riječi otkriva opipljivo konkretno podrijetlo značenja ovog diskurzivnog pojma) koji spominje Cassirer (1985, I). Ruke i njihovi najtaktilniji i najsublimniji dijelovi – dlanovi – simbolički su topos davanja i uzimanja, blagosti i nasilja, one su poveznica kako sa zemaljskim, opipljivim, tako i s duhovnim, nevidljivim silama. Tako se žudnja za materijalnim dobitkom, volja za radom ili pak ljutnja očituju u primjerima kojima je zajednička riječ svrbjeti:

Ruke su je zasvrbjele za srebrnim pedesetačama.

A hoćemo li uskoro u neku akciju, svrbe nas dlanovi.

Toliko sam se naljutio na nj da me svaki put kad ga sretnem svrbe dlanovi.

(Matešić 1982: 590)

Veseleći se pak dobitku nakon uspješno obavljena posla ili dobre prigode zadovoljno trljamo dlanove. U nevolji ruke pomoćnice, nakon neprijateljstva ruke pomirnice, u ravnodušnosti ili odustajanju skrštene, u smrti na prsima prekrižene, u slavlju, trijumfu ili religioznom zanosu uzdignute – u velikom se nizu izraza spominju ruke što svjedoče o svekolikim krajnostima ljudske prirode razapete između pohlepnog, grabežnog, osvajačkog i davajućeg, dobronamjernog, božanskog. Ruke su, pored očiju, simbolički najekspresivniji dio ljudskog tijela, u čijem ih nijemom govoru upotrebljavamo za molbu, zahtjev, obećanje, poziv, prijetnju, odbijanje, prosidbu; njima pokazujemo odbojnost ili strah; postavljamo pitanja i poričemo. Njihovi pokreti prate radost, tugu, kolebanje pokajanje; procjenjuju pri mjerenju, određivanju količine, broja i vremenskih relacija; one imaju moć zabrane i odobravanja, izražavaju čuđenje i stid, donose blagoslov i mir. Metonimična ikona Ruke Božje simbol je božanske moći stvaranja i razaranja. Osnovni simbolički pokreti i položaji ruku jesu: ako su položene na prsa, pokornost sluge ili roba, izraz odanosti, povjerenja, zakletve; stisak pri rukovanju znak je prijateljstva, povezanosti i konvencionalna pratnja poslovne i prijateljske suradnje ili pogodbe; sklopljene ruke znače mir, spokoj, nepomičnost; pokrivaju li oči, izražavaju užas i stid; položene na koga – mogu simbolizirati prijenos iscjeljujuće energije; otvorene ruke znače darežljivost, dijeljenje, pravednost, slobodu; stisnute pesti – agresivnost i prijetnju; raširene ruke – blagoslov, zaštitu, dobrodošlicu; sklopljeni dlanovi okrenuti prema gore prate molitvu, pokornost, svetu odanost, pozdrav, ponizno zahvaljivanje ili molbu. Obje podignute ruke mogu značiti mnogošta: obožavanje, slavljenje, ali i zaprepaštenje, užas, znak predaje.

U frazemskim kodificiranim opisima bilježim sljedeće primjere: odmahivati rukom ‘ostaviti ili odbaciti što s prijezirom, bez ikakva interesa’ (ovo može biti primjer i za 3. skupinu):

Don Kihot je na sve to odmahnuo rukom, slatkogorko se smiješio, isto tako podnio kaznu od mjesec dana zatvora.

Pokret spremnosti na pomirbu iskazuje se pružanjem ruke pomirenja, otuda izraz ruka pomirnica, a velikodušnost i darežljivost izrazom biti široke ruke. Prijateljski i srdačno možemo koga dočekati raširenih ruku ili pak u ljutnji dići ruku na koga. U ovom pomalo ublaženom frazemu što znači ‘udariti koga’ zamrznut je agresivni pokret u nastanku kao da udarac još nije zadan, a ruka nije dohvatila žrtvu. Jaka asocijativna veza s podrijetlom značenja postoji, no ovdje se radi ipak o posve frazeološki uvjetovanom značenju, jer dići ruku ne mora uvijek značiti i ‘udariti’, dići ruke od koga opisuje spontanu gestu koja prati napuštanje kakva uzaludna napora ili nekoga što se smatra izgubljenim.

Neki frazemi opisuju manipulacije prstima. Pokazati kome dugi nos, tj. rugati se kome, opisuje rugalačku gestu kada se prisloni kažiprst na nos, a ostalim se prstima lagano maše. Kažemo li kome da ćemo mu držati fige/palčeve, znak je to ohrabrenja i dobrih želja, ali u primjerima Evo ti figu! Dobit ćeš figu! – suprotno tome, znak odbijanja ili poruke da ‘nećeš dobiti ništa’, kao i u primjeru Dobit ćeš frišku figu! Figa je isto znak ismijavanja i ruganja: Ti meni figu, a ja tebi bosanski grb! (slično kao pokazivanje uzdignutog srednjeg prsta bosanski grb, pokazivanje ruke savijene u laktu sa stisnutom šakom, ili, u drugoj varijanti, udarac šakom jedne ruke o savijeni lakat druge ruke, ekvivalent je psovki). Također se u okolnostima negativne interakcije, kao znak izvrgavanja ruglu, negativnog isticanja ili pričanja o kome zbog čega čudnog ili lošeg koristi gesta pokazivanja prstom kao npr. u rečenici:

Neću doživjeti sramotu da ljudi na tebe prstima pokazuju.

Jak psihološki učinak koji ima ova gesta sa svojim je negativnim konotacijama vezan uz gestikulaciju što prati osudu, udaljavanje koga iz društva ili čak izopćivanje. Pokazivanje prstom gesta je s veoma starim podrijetlom vezana uz ranu fazu biološko-psihološkog povijesnog razvoja, koja se ponavlja uvijek iznova u razvoju djeteta, a u kojoj se iskonski pokret hvatanja preobratio u pokazivanje, što je ujedno i razdjelnica između životinjskog i ljudskog pokreta. Po Wundtovu mišljenju pokazivanje nije ništa drugo no kasniji, razvijeniji stupanj instinktivnog hvatanja. Sve se te faze mogu vidjeti u dječjem razvoju – dijete nastoji uhvatiti predmete koji su od njega udaljeni. Time se dječji pokret neuspješnog hvatanja na daljinu preobražava u pokazivanje. Nakon često ponovljenih neuspješnih pokušaja hvatanja iskristalizirala se prva opća deiktička gesta kao jedna od najranijih predverbalno-simboličkih radnji nagovještavanja u čemu Cassirer već vidi začetak shvaćanja i viših diskurzivnih funkcija kakve se očituju u jeziku i mišljenju: »u tom hvatanju na daljinu se skriva jedna crta tipičnog, opšteduhovnog značenja«, a sav napredak pojma sastoji se baš u progresivnom svladavanju te prve čulne neposrednosti. »U logičkom pojmu, u sudu i zaključku razvija se ono posredno dokučavanje koje predstavlja prvi karakter ›uma‹. Tako, u stvari, i genetički i objektivno, izgleda da stalni prelaz vodi od ›hvatanja‹ do ›shvatanja‹« (Cassirer 1985, I: 115–116). Raspon je jezičnih tragova ove geste u riječima što se odnose na puko pokazivanje do onih što se odnose na razvijene diskursivne pojmove logičko dokazivanje, pa tako deiktička funkcija prerasta u apodeiktičku.

Cassirer spominje i značajne etimološke paralelizme u mnogim indoeuropskim jezicima koji otkrivaju da se izrazi za govor i kazivanje često povezuju s izrazima za pokazivanje i ukazivanje, lat. dicere tako potječe od istog korijena sadržanog u grč. tékmôr, got. teihan, stvnjem. zeigon. Sve to upućuje na povezanost predverbalnog nepojmovnog gestovnog jezika s razvijenim pojmovnim jezikom. I kao da je u spomenutim pokretima sadržana simbolična slika ljudskog duhovnog i intelektualnog razvoja – od elementarne svijesti o neposredno predmetnim datostima do apstraktnih i diskurzivnih pojmova koji su se razvili upravo zbog osujećenog, neuspjelog dohvaćanja, što je po Cassireru utjecalo i na razvoj samosvijesti, kada se individualno Ja, premda želeći određeni predmet od njega distancira i samom ga tom distancom pretvara u objektivni sadržaj. U tom se smislu rugalačka gesta pokazivanja prstom, česta u negativnoj dječjoj interakciji i po prirodi razvojno agresivna, ispoljava kao rudiment negativne samosvijesti koja bi, kako bi rekao Cassirer:

Tuđe bivstvo treba podvesti pod svoju vlast, treba ga čisto materijalno uvući u krug tog ja. (Cassirer 1985: 115)

Uz ruke najizražajnija se paraverbalna komunikacija odvija očima. One su toliko značajno sredstvo u komunikacijskoj razmjeni i ekspresiji da je prozaično reći kako se kome može čitati iz očiju. U frazeologiji su opisane brojne naznake izražajnih nijansi koje se povezuju s očima i njihovom nematerijalnom sjenom – pogledom. Kako o neopipljivom i nematerijalnom možemo govoriti samo analogijski, za raznolike su manifestacije »govora očiju« u optjecaju metaforički frazemi što se odnose na oči, odnosno na pogled. S obzirom na psihološke reakcije ili djelovanja koja prate ljudsku razmjenu prepoznatljive su u njima naznake kvalitete interesa s mogućnostima gradacije, već prema intenzitetu usmjerene pažnje: od odsutnosti interesa u odvratiti pogled, varijanti s pojačanom pažnjom: uprijeti/upirati pogled, upiti se pogledom, loviti/plijeniti pogledom, do agresivno hiperboličnog: gutati/proždirati pogledom; procjenjivanja drugoga u: *vagati pogledom, mjeriti pogledom od glave do pete, odmjeriti pogledom; animoziteta u: šibati, križati, presjeći, probosti, sijevati, ošinuti pogledom, gledati koga krivim pogledom, gledati koga ispod oka; trajanja u: okrznuti pogledom, baciti pogled, preletjeti pogledom; odmjeravanja moći u: sukobiti se pogledom, *unositi se kome u oči, *uzeti koga na oko, oboriti oči. U navedenim su primjerima oko i pogled kao njegova funkcija gotovo posve zamjenjivi, osim u onima označenim zvjezdicama.

U očima se vrlo jasno, što se očituje i u najčešće nedvojbenoj jednoznačnoj recepciji njihova izraza, ogledaju emocionalna stanja i socijalni odnosi – nasilnost i predanost, privlačenje i odbijanje, ljubav i mržnja, zajedništvo i sumnjičava distanca, moć i nemoć. U ovoj skupini valja još navesti frazeme u kojima se opisuju neprijateljski izrazi i položaji lica, odnosno glave kao: okrenuti glavu/lice od koga, ceriti se kome u lice/brk, te izrazito uvredljiva gesta pljunuti kome u lice.

Frazemi s autoekspresivnim gestovnim sadržajem (3) ne moraju uključivati komunikacijsku namjeru, u njima se prije očituje reakcija na kakav događaj i opisom položaja ili pokreta pojedinih dijelova tijela ukazuje na određeno psihološko-emocionalno stanje što se vidi u primjerima sinestezijsko-metaforičkih opisa lica u izrazu nezadovoljstva, neraspoloženja kao u primjerima: napraviti kiselo lice, lice se kome smračilo te u nizu kinestetičkih frazema kao što su: hvatati se za kosu ‘kajati se, uviđati pogreške’, npr. Sada ti je kasno hvatati se za kosu; čupati si kosu ‘očajavati, zdvajati’ – Stari Mikica si je čupao kosu, urlao, valjao se po zemlji, toliko ga je potresla smrt jedinog konja (Matešić 1982: 263); hvatati se za glavu ‘biti u nedoumici, očaju, teškom položaju’ – Često se hvatao za glavu zbog neplaćenih računa; lupati se po čelu ‘čuditi se sam sebi, kajati se’ – Fakini tobože povlađuju… klimaju strašno ozbiljno glavama, lupaju se po čelu kako im to nije prije sinulo (Matešić 1982: 63); slegnuti ramenima ‘podići i spustiti ramena u znaku nedoumice, ustezanja, zbunjenosti, nesnalaženja, mirenja s nastalim stanjem’ – Većina će naše inteligencije slegnuti sumnjičavo ramenima i reći – tako je to (Matešić 1982: 556); gledati preko ramena ‘gledati s prijezirom’ – Uvijek je gledao preko ramena na Valeka kao da je htio vidjeti da li je on na svom mjestu; uvlačiti glavu u ramena ‘pokunjiti se, skrušiti se, stidjeti se’, kriviti se/previjati se/držati se za trbuh /tresti se/valjati se od smijeha ‘nesavladivo se smijati’; gladiti brk/bradu ‘biti veoma zadovoljan čime’; staviti prst nas čelo/nabrati čelo ‘zamisliti se ili zabrinuti se’, objesiti nos ‘uvrijediti se’, motati palce ‘besposličariti’.

4. Psihosomatski frazemi opisuju znakove nesvjesnih reakcija koje su posve izvan kontrole i dosega kulturalnih korektiva, pa u njima nema čak ni tragova bar donekle strukturirane gestovno-mimičke izražajnosti, koja je prvi korak u nadilaženju puke osjetilnosti i utiranja puta prema apstraktnim razvojnim stupnjevima jezika i mišljenja. Oni sadrže posve doslovne ili pak metaforizirane opise pojedinih tjelesnih manifestacija što su u izrazu emocija vezane uz boju kože, krv, znoj, slinu, pa su u njima osjetilno i osjećajno, tjelesno i psihičko najtješnje povezani. Zato u ovim frazemima gotovo da i nema granice između primarnog i prenesenog značenja: tjelesno je znak duševnog, a duševno se ogleda u tjelesnom. Tako u primjeru:

Vidjeli smo samo da je promijenio boju, a malo kasnije svi si se strčali oko njega.

frazem mijenjati/promijeniti boju dolazi umjesto pozliti. Promjena boje kože signal je bolesti i emocionalne neravnoteže, pa se u govoru umjesto izravnog imenovanja tih stanja često rabe frazemi s opisom boje kože. Tako umjesto pozliti, razboljeti se čujemo npr. sav je požuti/problijedio/pozelenio, umjesto razljutjeti se/uzbudjeti se/stidjeti se može doći samo sav je pocrvenio ili umjesto biti ljubomoran/zavidansav je pozelenio. Ti frazemi mogu doći i u eksplicitnijoj varijanti s relacijski prijedlogom od kada se emocija ili stanje imenuju, npr. sav je pozelenio od zavisti, no situacijski kontekst te varijante čini posve zališnim. Osjećaj straha ili gađenja koji se očituje na koži opisuje se i metaforičkim glagolom ježiti se kao u:

Čim je ugledao zmiju, naježila mu se koža.

Već mi se ježi koža od njegova društva.

U metonimičnoj varijanti – digla mi se kosa na glavi. Strah često prati klecanje koljena i cvokotanje zubima kao u:

Osuđenima na smrt počnu koljena klecati/zubi cvokotati.

Krv se u frazemima javlja najčešće za obilježavanje emocionalno dinamičnih stanja koje karakterizira glagolska metaforika kao u primjerima:

Taj je nadimak mome ocu odmah nagnao krv u glavu.

Krv joj je kipjela kao nikada zbog njegove drskosti.

Konzulu odmah pojuri krv u glavu.

Ugledavši nakostriješenog kosmatog giganta, Kamilu se sledila krv u žilama.

S njim se nije dobro šaliti, krv mu odmah uzavri.

Zaigra mu vrela krv u žilama.

Glad se tjelesno očituje pojačanim lučenjem sline, pa se frazem sline cure javlja u doslovnom ili frazeološki metaforiziranom značenju:

Sve mi cure sline.

On je odjedanput toliko poludio za Grušenjkom, slina mu curi kad je samo pogleda.

Od prevelika uzbuđenja sline može pak i nestati:

Bojao se da mu se ne prilijepi jezik kad počne govoriti.

Pojačani napor ili strah prati znoj kao u frazemima hladan znoj koga probija (od straha), kupati se u znoju (od napora).

U 5. skupini javljaju se mimetički ekspresivno-metaforički frazemi kojima se pojedini dijelovi životinjskih tijela te položaji, radnje i signalni pokreti tipični za ponašanje nekih životinja projiciraju u ljudsko tijelo kako bi se istaknule neke ljudske osobine i opisalo ponašanje u raznim prilikama i socijalnim kontaktima. Njihova je uporaba umjesto stilski neutraliziranih leksičkih istoznačnica izražajno sugestivnija jer dira u dublje asocijativne slojeve nataložene u zajedničkom podrijetlu animalnog i ljudskog, evocirajući ostatke nesvjesnog sjećanja na mitsko-simboličku participaciju svijesti u jedinstvu s prirodnim svijetom. U frazemu podviti rep uspostavljena je tako metaforička analogija životinjskog reaktivno-motoričkog pokreta što signalizira uzmicanje s ljudskim stanjem pokunjenosti, povlačenja, kao u primjeru:

I sam kanonik Lupi morao je podviti rep i nije se više pravio plemenit tuđim cvijetkom. (Matešić 1982: 556)

Slično je, samo s obrnutim predznakom, u frazemu dignuti rep u znak drskog, napadnog ponašanja:

Otkad je kupila nove čizme, digla je rep, kao da nitko više nema čizama. (Matešić 1982: 566)

Sljedeći su primjeri: trijebiti buhe/ispružiti sve četiri ‘besposličariti’, isplaziti jezik ‘jako se umoriti’, uhvatiti koga u kandže ‘zarobiti koga’, doći/saviti rogove ‘postati ratoboran/pokoriti se’, mahati ušima ‘ostati u bezizlaznom položaju, pretrpjeti štetu’, otegnuti papke žarg. ‘umrijeti’, skupiti papke ‘povući se’, gurati glavu u pijesak (kao noj) ‘ne htjeti znati činjenice’, baciti što u kljun ‘pojesti štogod’, ići na sve četiri ‘puzati’, držati se kao pokisla kokoš ‘biti potišten, uvrijeđen’, pokazati zube ‘odupirati se, usprotiviti se’, ići puževim korakom ‘ići polako’, roniti krokodilske suze ‘pretvarati se izražavajući lažnu žalost’, širiti krila ‘razviti i pokazati sposobnost’, klonula su kome krila ‘biti obeshrabren’, dati krila ‘potaknuti, osnažiti koga’, narasla su kome krila ‘steći samopouzdanje’, priviti se pod čije krilo ‘biti pod nečijom zaštitom’, pružiti pipke ‘posezati za čime vodeći se svojim interesom’.

U posljednje vrijeme u medijima se čuje frazem dočekati na stražnjim nogama/stati na stražnje noge kad se radi o promptnom, agresivnom odgovoru na neka društvena zbivanja, kao u jednom televizijskom komentaru u kojem se kaže da su seljaci nove Vladine mjere dočekali na stražnjim nogama, što je tipična obrambena poza nekih divljih životinja, posebice medvjeda. To je ujedno zorna ilustracija preživljavanja u sve nasilnijoj i kaotičnijoj svakodnevici koja potiče u ljudima animalno ponašanje kao pravu mjeru odgovora na takve prilike.

U 6. skupini valja spomenuti frazeme s arhaičnom gestikom-tragovima zaboravljenih običaja i ritualnih gesta: busati se o prsa ‘hvaliti se, razmetati se’, krstiti se od čuda/krstiti se lijevom i desnom (od čuda), prignuti koljeno ‘priznati čiju prednost, pokoriti se’, crniti lice ‘sramotiti se, narušavati dobar glas’, metati ruku u vatru ‘čvrsto za koga jamčiti’, posipati se pepelom ‘kajati se’, prati ruke (kao Pilat) ‘skinuti sa sebe odgovornost’, prekrižiti kome ruke ‘sahraniti koga’, popušiti lulu mira ‘sklopiti primirje’. S obzirom na društveno-kulturološku uvjetovanost značenja ovog tipa frazema valja ukazati na velik prostor komparativnih antropolingvističkih i i etnolingvističkih implikacija koji se njihovim istraživanjem otvara.

Konačno, može se zaključiti da su u frazemima s opisom govora tijela usko stopljene dvije temeljne jezične funkcije – referencijalna i ekspresivno-afektivna, povezane sa starijim i dubljim komunikacijskim slojevima koji reflektiraju paraverbalni potencijal, što potvrđuje Cassirerovu tezu o međusobnom prožimanju izraza i sadržaja kojim se uspostavlja sam bitak jezika »baš kao ona elementarna sinteza iz koje jezik proizlazi kao celina, kojom se drže na okupu svi njegovi delovi, počev od najelementarnijeg čulnog do najvišeg duhovnog izraza«, pa je utoliko i »moderna psihologija jezika s pravom svrstala problem jezika u probleme opšte psihologije izražajnih pokreta« (Cassirer 1985, I: 113). S pravom se može smatrati da se uporaba jezika u samo priopćajne svrhe razvila relativno kasnije u jezičnoj evoluciji. Tome je prethodilo razdoblje u kojem se i ne može govoriti o sustavnom jeziku, već samo o njegovim začecima u glasovnoj i gestovnoj predsimboličkoj ekspresiji koja je najčešće izraz reakcija na elementarna stanja boli, straha, povlačenja, ili pobjede. Kasnije, s razvojem jezika, paralingvistička gestovno-mimička pratnja nastavlja supostojati uz jezične iskaze. Kontinuitet te veze potvrđuju frazemi s gestovno-mimičkim opisima. Jezično opisane geste nisu samo stilizirana ornamentika, one se kao reproduktivni frazeološki modeli javljaju postoji li potreba ili poticaj da se jezično izraze i imenuju elementarna emocionalno naglašena osjetilna i psihološka iskustva ili ukaže na određeni tip ljudskih odnosa te se u svakodnevnoj razgovornoj i književno-umjetničkoj uporabi javljaju kao stilski obilježena sredstva konkurentna izrazima s višim stupnjem apstraktnog sadržaja. Bilo da sadržavaju opise rudimentarnih predcivilizacijskih obrazaca reakcija i ponašanja u društvenom kontaktu ili su naprosto simptomatični opis elementarnih stanja i osjećaja, ti frazemi prava su potpora Wittgensteinovoj filozofskojezičnoj tezi u kojoj on, slično Cassireru, parafrazirajući incipit Ivanovu Evanđelju (U početku bijaše Riječ…), jezične činjenice smatra rafiniranom ekstenzijom i elaboracijom predlingvističkog ponašanja:

The origin and the primitive form of the language is reaction: only from this can more complicated forms develop. Language – I want to say – is refinement, in the beginning was the deed. (Wittgenstein 1980)

Literatura

  • Anić, Vladimir. 2004. Veliki rječnik hrvatskoga jezika. Zagreb: Novi Liber.
  • Cassirer, Ernst. 1985. Filozofija simboličkih oblika, I–III. Prev. Olga Kostrešević. Novi Sad: Dnevnik – Književna zajednica Novog Sada.
  • Guberina, Petar. 1952. Zvuk i pokret u jeziku: Problemi ljudskog izraza. Zagreb: Matica hrvatska.
  • Ivas, Ivan. 1992. Pokušaj klasifikacije gestovnih metafora prema iskustvenim područjima, Govor, Zagreb, VIII–IX/1–2: 113–134.
  • Jakobson, Roman. 1966. Lingvistika i poetika. Prev. Draginja Pervaz i dr. Beograd: Nolit.
  • Matešić, Josip. 1982. Frazeološki rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika. Zagreb: Školska knjiga.
  • Pansini, Mihovil. 1990. Jezik geste u gramatici prostora. Govor, Zagreb, VII/2: 101–118.
  • Pranjković, Ivo. 2001. Druga hrvatska skladnja. Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada.
  • Wittgenstein, Ludwig. 1980. Culture and Value. Chicago: The University of Chicago Press.