Biblioteka

Edita Hercigonja-Mikšik: Ogledi o jeziku ljudskome i protuljudskome

Smrt u jeziku i smrt jezičnog znaka

Republika, Zagreb, LXIII (2007), 6, str. 70–83.

Svijet s onu stranu sjajnog stakla daleko je važniji od onoga s onu stranu mora, a nadilazi ga nesumnjivo samo svijet s onu stranu smrti.

(G. C. Lichtenberg)

Neizbježno iskušavanje činjenica kojima je svaki život izložen u bliskom susretu sa smrti, bolesti i umiranjem uvijek iznova potresa temelje bića svjesnog vlastite konačnosti jednakim osjećajem nesigurnosti, nezaštićenosti i straha od nepoznatog. Vječna je i nesmanjena tjeskoba kao stalna pratnja tih sveobuhvatnih i u samu prirodu stvari ugrađenih, a opet tako neminovnih osnova postojanja ostavila brojne tragove u uhodanim primjerima naziva za granične situacije u jeziku, gdje je moguće uočiti i pratiti raznolike postupke i sredstva što u širokoj skali imenovanja i poigravanja jezičnim znakom odražavaju raznolike reakcije u odnosu prema fenomenu smrti.

Moglo bi se reći da se, razmjerno s nespoznatljivosti, šire moguće značenjske interpretacije poimanja smrti, a jezični se znak prilagođava raznolikim kulturalno-religijskim i društveno oblikovanim imaginarijima. Iz općih se rječnika mogu iščitati, također, brojne antropološke, psihološke, sociolingvističke i religijske implikacije koje otvaraju poticajni prostor za svestraniji pristup tumačenju jezičnih činjenica vezanih uz smrt. Kolektivne predodžbe koje pokreće smrt, zabilježene u frazeološkim i leksičkim slojevima te oblikovane prema religioznim zamišljajima različitih kultura, sadržavaju simboliku, zamisli i elemente odnosnih sustava vjerovanja. Jezik se pri tome koristi raznovrsnim izražajnim sredstvima.

Jezični tabui i eufemizmi vezani uz smrt

Među najčešćim jezičnim postupcima, čija je uporabnost, razložno, psihološko-obrambena, prevladava eufemiziranje. Eufemizmi su se razvili kako bi se izbjeglo izravno imenovanje tabuiranih područja u socijalnim interakcijama i zbivanjima kao što su neestetske, neetične te ustrašne činjenice ljudske egzistencije i društvenog života. Osim zaštite od neugodnih i ružnih strana života oni su dio ritualno ornamentiranih izraza iz uljudnosti, govornog bontona, a u klišejima menadžmentskog reklamnog novogovora u službi nagovaračkih i najčešće mistifikatorskih interesnih pothvata. Eufemizmi su, prema američkom lingvistu S. Hayakawi, koji ih naziva verbalnim tabuima, relikt primitivnog vjerovanja u mističnu snagu imenovanja koje se održava do danas, a potječe od nesvjesnog vjerovanja da na prirodu nekog procesa možemo utjecati imenovanjem, tj. da promjena naziva utječe na promjenu u samoj prirodi imenovane stvari. To je ujedno i dio jezičnog praznovjerja po kojemu su riječi i stvari u izravnoj vezi. Hayakawa kao primjer takvog jezičnog ponašanja navodi izbjegavanje oznake za smrt u japanskom, koja glasi shi, a homofona je s riječi kojom se označava broj četiri. Tako se u mnogim govornim situacijama izbjegava riječ shi, pa se npr. u poslovnom cjenkanju zamjenjuje riječju yon, koja ima sasvim drugo značenje (Hayakawa 1991). Kako se strah od smrti ogleda u strahu od riječi koje ju izravno imenuju, pronalaze se prihvatljivija, ublažena jezična sredstva koja će zamagljenim značenjem donekle amortizirati sraz s neumitnosti koja nas, utješno, običajno rečeno, sve čeka.

U tekstu »Formule za tabuiranje u hrvatskom jeziku« V. Anić (1998) razmatra ustaljene leksičke, gramatičke i frazeološke modele kojima jezik, pronalazeći prihvatljivije jezične mogućnosti za estetsko-etički i kulturalno obilježena područja bolesti, smrti i prirodnih funkcija, pobija osnovnu kompetenciju imenovanja izbjegavajući izravne formative povezane s nelagodom, stidom ili strahom. Nepoznanice kojima je omeđen ljudski život od njegova početka do kraja, iskonske živodajne sile Erosa i neumoljivost Tanatosa, podjednako podliježu jezičnoj obradi u dominantnim kulturama u kojima se začetak života, funkcionalno povezan sa seksualnosti, također tabuira (kao u izrazu činiti one stvari), obilježava funkcionalno-biološkim terminima (kopulacija, snošaj, spolno općenje) ili označava uhodanim, svakodnevnogovornim vulgarizmima, dok se životni kraj ublažava ili sakralizira označiteljskim skretnicama prema nepoznatoj onostranosti, pri čemu se izravni naziv na mnoge načine zaobilazi.

Za izostanak izravnog imenovanja, radi li se o smrti, Anić navodi primjere cirkumlokucijskih formula kojima se neminovnost smrtnog časa tabuira, kao npr. u vezi vremenskog priloga i vremenske rečenice s tautološkim sadržajem u izričaju jednom kad mene više ne bude. Kao posebno indikativno sredstvo tabuiranja u zaobilaženju izravnosti imenovanja Anić nadalje navodi uporabu tzv. zamjenjivačko-upućivačkih riječi koje u odnosnom kontekstu zapravo ne zamjenjuju, nego imaju »apstraktan sadržaj koji se ne ispunjava imenovanjem, već pokazivanjem« (1998: 128). Takav je primjer pobijanja jezične akcije vidljiv u pogodbeno ustrojenom izrazu sa zamjenjivačko-upućivačkim ono: ako se meni/tebi dogodi ono najgore. Neutralnija inačica, formalno-jezično ispražnjena od sadržaja – ako se meni što dogodi – pogodbeno neodređenim odmakom još potpunije prikriva ljudsku strepnju. Gotovo tajnovite tabuirane formule, sadržajno ispražnjene ili magijski nijansirane riječi ono, kao da izbjegavanjem pravog naziva nastoje barem malo udaljiti neminovnost koja svima prijeti i pružiti kratkotrajni krhki zaborav činjenice da »zvono baš nama zvoni«.

O nagloj prenutosti iz uhodane životne rutine i srazu sa svojom suspektnom dijagnozom s autoironijskom je distancom, trenutačnim bijegom u anonimni zaklon odmaknute zamjenice, progovorio poznati pisac i publicist Boris Dežulović svjedočeći o najtežim trenucima života saznavši da boluje od toga. Nakon što mu liječnik oprezno priopćuje da se »to zna dogoditi kod bildera od onih steroida i kemikalija«, Dežulović nastavlja: »To je znači to, to se, eto, događa drugima, naravno, to se događa bilderima, ali ja nisam bilder, to je nesporazum, ja sam debeo čak i za šahista…« Još smeten nevjericom, nakon prekapanja po medicinskim i općim rječnicima te sveznajućem Googleu, konačno je načisto da je to najčešće »seminomski tumor koji se u najranijoj fazi uspješno liječi i napada muškarce između 15 i 45 godina«, pa je, gotovo sretan, rekao ženi: »Dobro je, uhvatio sam ga u zadnji čas«. Nakon prvotne nevjerice i šoka, već kao spreman »tumplek s tumorom«, kako reče, saznao je da dijagnoza više nije suspektna, već da se neodređeno to pokazalo kao rak. (Ovaj doista izvanredan samoispovjedni tekst u kojem se Dežulović sarkastično, na vlastiti račun, poigrava eufemizmima te osobnim i općim asocijacijama koje prate egzistencijalnu neizvjesnost objavljen je u Jutarnjem listu 1. prosinca 2006. pod naslovom »Smijeh mi je pomogao da pobijedim rak«.)

Zamagljivanje označitelja, na što ukazuje Anić govoreći o jezičnim tabuima, moguća je ostavština spomenutog jezičnog praznovjerja u kojemu su riječi i stvari izravno povezane te riječima možemo utjecati na stvarni poredak. Anić zamjećuje razliku između tabuiranja koje se očituje u takvim formulama od metaforičkih semantičkih pomaka koji ne tabuiraju, već se samo koriste kao »prihvatljive jezične mogućnosti«. Naznaka takvog razlikovanja među eufemističnim izrazima sadrži i mnogostruke moguće razloge njihove uporabe, pa oni ne moraju biti samo sredstva za ublažavanje egzistencijalne strepnje nego, ovisno o subjektivnom iskustvu, mogu ukazati i na raznolike odnose prema smrti. Tako niz metaforičkih eufemističnih izraza odražava ljudsku potrebu za transcedencijom, što je u frazeologiji zabilježena u jezičnim arhetipima mogućeg stvarnog kolektivnog izražavanja smrti i jedinstveno opisana u svim svjetskim religijama kao prelazak s jedne razine postojanja na neizvjesnu drugu obalu prema kojoj se putuje s vjerskom podrškom nade u vječni život, ili je pak sadržana u agnostički neizvjesnom participiranju u Nepoznatom.

Odražavaju li takve metafore psihološku potrebu za nadilaženjem zbiljske nužnosti ili potvrđuju stvarne doživljaje onostranog, čime se već duže bave istraživanja o iskustvima ljudi koji su nadživjeli kliničku smrt, predmet je filozofsko-metafizičkih, psiholoških te religijskih istraživanja i vjerovanja. Zasad je dovoljno jedino primijetiti da tabuirani eufemizmi ukazuju na strah, a da se metaforičkim izrazima opasnost nastoji prevladati spasonosnim (»Gdje raste opasnost, raste i ono spasonosno«, spomenimo se samo Hölderlina i njegova poetskog komentara o egzistencijalnim napetostima.)

Zajednički nadređeni značenjski element – odvajanje – disperzira se najčešće u metaforama odlaska, putovanja, rastanka, napuštanja. Sve one sugeriraju prelazak »na drugu stranu«, u neku drugu dimenziju postojanja na koju duša prelazi okončavši zemaljski život. U svima se nerijetko spominje i odredište putovanja, već ovisno o religijskoj pripadnosti. U židovsko-kršćanskoj i islamskoj tradiciji odredište je nebo (Raj, Ahiret) ili konačni smiraj u okrilju vrhovnog bića (Boga, Isusa ili Abrahama) koje ju tamo čeka, što se u još živoj pučkoj frazeologiji bilježi kao otići Bogu na istinu, biti primljen u krilo Abrahamovo, predati dušu Bogu, preseliti se u Ahiret, preseliti se na onaj svijet, rastati se sa ovim svijetom, promijeniti svijet, preseliti se u vječnost.

Tjeskobni dojam smrti u kršćanskoj se tradiciji prevladava glorificiranim heroizmom preseljenja u Kraljevstvo Božje. Onostrano obitavalište, ne spominje li se vrhovno biće, označava se općenitije kao onaj svijet ili još neodređenije prostorno-priložnim tamo gore, ondje gore, onamo gore, što se u kontekstu koji podrazumijeva smrt može reducirati na samo gore ili tamo kao u primjerima: Neka uživaju i neka rade kako hoće, meni ionako nije duga vijeka, a ondje gore bit će nam svima jednako, …kako se moja duša onim neviđenim ljestvama udaljuje onamo gore (Matešić 1982: 428).

Predodžba o postojanju koju sadrže ti frazemi smještena je u metaforički okvir obilježen antonimijskim parom dolaska (rođenja) i odlaska (smrti) postavljenim u odnos prema pojmovima ovog i onog svijeta. Vizijska topografija dvaju svjetova, tako uspostavljena slikama rođenja kao dolaska na svijet i smrti kao napuštanja svijeta, pokazuje simbolički uzorak religijske imaginacije koja opisuje transcendentnu prirodu ljudskog postojanja i podrazumijeva temeljno spoznajno-filozofsko pitanje iskazano sukladnom metaforičkom topikom: odakle dolazimo i kamo idemo? Intuitivno-spoznajna dimenzija koju sadrže dublji značenjski frazeološki slojevi pokazuje ujedno i jezično snalaženje u traženju naziva za metafizičko poimanje granica egzistencije korištenjem antonimijskih mogućnosti kojima se opisuju prirodni fenomeni. Međutim time se ujedno otkriva i nemoć jezika pred nesavršenom varljivosti ljudske percepcije, što dovodi i do ruba spoznajnih granica, te čini upitnom adekvatnost jezika kada se o nespoznatljivom i transcendentnom govori leksičkim metaforama. Naime, isto tako kao što sunce zapravo ne izlazi i ne zalazi, tako i duša vjerojatno ne dolazi i ne odlazi, već su naivnoj svijesti takve stvari bliske.

Bez obzira na nesavršenstvo jezika ovaj tip frazema odražava trajno prisutna metafizička pitanja. Popunjavaju li spoznajne i jezične praznine nametnute nepobitnim i nespoznatljivim fenomenima egzistencije – bilo kao sredstvo prenošenja naivnih eshatoloških sadržaja što predmnijevaju prelazak iz jednog svijeta u drugi bilo kao simboličke preradbe epifanijskih slika iskristaliziranih iz kolektivnog arhetipskog iskustva vezanog uz umiranje tkiva – frazemi neizostavno evociraju najizazovniju spoznajnu nepoznanicu o stvarnoj prirodi života i smrti.

U frazemima koji sadrže vremenske odrednice težište je na procesu umiranja, u njima je naglašenija ograničenost ovozemaljskog postojanja te ne uključuju transcendentne konotacije. Najčešći su primjeri: bliži se kome kraj, neće još dugo, kad dođe njegovo vrijeme, njegovo vrijeme je isteklo, posljednji dani, kucnuo mu je posljednji čas, izbrojeni su mu dani, dogorijeva svačija svijeća, ispiti smrtnu čašu. Tjelesni znakovi koji prate smrt u frazeologiji se, također, koriste i metonimijskim zaobilaženjem izravnog naziva kao što su posljednji dah, izdahnuti, zauvijek zaklopiti oči, da bi se zaobišao izravni naziv, ili metaforičkim pahnuti, ugasiti se, dogorjeti, uvenuti. Još blaži način spominjanja smrti jest i litota više ga nema, nije više među nama, posve lišena metafizičko-religijskih konotacija i utješne poetične ornamentike te utemeljena na goloegzistentnoj opreci između onoga što jest i onoga što više nije.

Smrt kao stanje kojim prestaju životne napetosti i borbe opisuje se metaforama počinka, smiraja spavanja i sna. Tako je u primjerima vječni san, vječni počinak, zauvijek se smirio, usnuo blago u Gospodinu. Blaga smrt, bez mnogo patnje, često je praćena komentarom samo je zaspao. Engleska riječ cemetery za groblje, počivalište mrtvih, potječe tako od starogrčkog koimeterion (dormitorij), spavalište. Aurelije Augustin u svome Govoru o smrti tako kaže: »Misao o besmrtnosti pojavljuje se da ublaži melankolični izgled groba. Sv. Pavao naziva mrtve onima koji spavaju, kako bi objavio buđenje, tj. uskrsnuće« (Glasoviti govori 1993: 43). Prividna sličnost između usnulog i mrtvog tijela ostavlja mjesta nadi da je smrt, kao i san, privremena te da buđenje možda slijedi na nekoj drugoj razini postojanja. Opći metonimični nadgrobni natpisi Ovdje počiva… također ublažavaju teško prihvatljivu činjenicu da se tijelo raspada i propada, no psihološki je podnošljivije da ovdje netko još uvijek opstoji, ma koliko to proturječilo zdravom razumu. Uvriježena neizostavnost tog nadgrobnog općeg mjesta kao da podržava iluziju o nekome tko je zaista tu, smiren dva metra pod zemljom, i koga ophode bližnji. Kulturalno raširen običaj obilaska grobova na Dan mrtvih ikoničko je održavanje veze s bližnjima koji su otišli, ali im je trag nezameten u simbolici groba kao vječne kuće, vječnog doma i nadgrobnih spomenika što svjedoče o ljudskoj potrebi za postumnim kontinuitetom postojanja.

Stranice tiska koje sadrže obavijesti in memoriam također odražavaju odnos prijatelja i rodbine spram smrti bližnjega i prema smrti uopće. Često se izbjegava i sam spomen smrti, kao npr. u uobičajenom memorijalnom obljetničkom obrascu koji podsjeća na umrlog (U sjećanju na…), čime se potvrđuje vjerovanje kako mrtvi žive u nama s čestim primjedbama o vječnom životu u onostranom postojanju. Nerijetko su tu aluzije i poruke prisjećanja na intimne, samo bliskima znane trenutke podijeljene s umrlima te pjesnički citati ili poetizirani iskazi pokojnikovih bližnjih. Smrtovnice i natpisi na grobovima ponekad sadrže i podatke o pokojnikovoj profesiji i zvanju, npr. sveučilišni profesor, željezničar u miru i sl., čime se fiktivnim batrljcima ovozemnog značaja nastoji ovjekovječiti tuzemnost.

Frazemi posve lišeni transcendencijskih konotacija ističu tek golu činjeničnost manipulacije tijelom nakon smrti: položiti koga u grob, otići pod ledinu, otići pod crnu zemlju, biti dva metra pod zemljom, kucnula je kome motika više glave. Takvi su cirkumlokucijski metaforični disfemizmi zagristi u ledini, zabosti nos u ledinu, leći među četiri daske, u kojima se smrt trivijalizira, degradira i oslobađa emocionalnih konotacija, što je još izrazitije u primjerima iz žargonske frazeologije.

U jeziku se tako odražava psihološka ambivalentnost odnosa prema smrti – ublaženi, utješni eufemizmi u kojima se smrt često glorificira nalaze svoju protutežu u emocionalno degradiranim slengovskim disfemizmima čiju vulgarnost i grubost prati neprijeporna domišljatost. Najčešće su to metonimični izrazi koji ironiziraju popratne tjelesne znakove što prate smrt i umiranje: otegnuti papke, stepsti papcima, stresti se, zaboraviti disati, zažmiriti, zijevnuti, otegnuti sve četiri, ukopati noge, ulediti se, ohladiti pete, ili okolnosti pokopa: poljubiti popa, parkirati se u kofer, polakirati se. Pojačano su, u smislu nihilističke degradacije, stilski obilježeni žargonski frazemi: prdnuti na svijeću, prdnuti na rosu. Česti su i primjeri semantički promijenjenih glagola: vrisnuti, riknuti, odapeti (Sabljak 2001). Nazivi za groblje u žargonu mogu tako biti aleja isluženih, bulevar ispruženih, borovice, ćimitorio, grob je parcela ili vikendica, a lijes kapsa – metaforički kontrahirani oblik od kapsula (ibid.).

Kolektivna smrt i društveno nasilje – raskid s jezičnim konvencijama i smrt jezičnog znaka

Nazivima za nasilnu smrt u ratu i miru kao što su poginuti, stradati, biti ubijen, izgubiti glavu pridruženi su eufemizirani heroički frazemi za poginule u ratu: položiti život na oltar domovine, dati život za domovinu sa starijom varijantom pasti za slobodu/domovinu. Potonji se koriste semantičkom distorzijom između izraza i značenja u kojoj se težište značenjski definiranog pojmovnog sadržaja pomiče prema mistificiranom društveno-asocijativnom smisaonom konstruktu koji otvara prostor ideologiziranoj interpretaciji pogibli, gdje poginuti uvijek znači »žrtvovati se za više ciljeve«. U kolektivnim arhetipima gotovo svih kultura značenje simboličkog ili stvarnog žrtvovanja usko je pak vezano uz svetost kao nezemaljsko religioznu kategoriju koju simbolizira oltar (žrtvenik) kao središnje mjesto svetišta na kojem se prinosi žrtva Bogu kao znak predanosti i odricanja od zemaljskih vezanosti.

U Ideologiji u govoru I. Ivas navodi kako »poretkom ovjereni govor ima mnoga obilježja obrednog ponašanja«, a »mitologizirane riječi mitologiziraju stvarnost« te da su »Barthes i Adorno primijetili sklonost takvog govora prema uzvišenosti, dostojanstvu i sakralnosti« (1988). Frazem položiti život na oltar domovine temelji se na semantičkoj transsupstancijacijskoj jednadžbi u kojoj se smrt izjednačuje sa žrtvovanjem, a Domovina s Bogom. Aktivnom glagolskom konstrukcijom ovom je frazemu dodana i kvaliteta voljnog čina žrtvovanja, iako stvarna smrt na ratištu najčešće nema veze s namjernim žrtvovanjem »za više ciljeve«. Poetizacija poretkom ovjerenog frazema u artikulaciji perifrastično-simboličkog frazemskog amalgama temelji se na konativnoj ideološkoj podlozi što usmjerava svijest prema uvriježenim etičkim standardima po kojima instrumentalizacija ljudskog života u vidu žrtve, osobito u ratnim vremenima, ima najviše mjesto na etičkoj vrijednosnoj ljestvici. Shizoidna društvena hipokrizija ostavila je traga u raskoraku naziva za žive u metonimičnoj i apstraktnoj dezindividualiziranoj vojnoj terminologiji (dok su još živi i iskoristivi) kao živa sila, ljudstvo, ljudski resursi, pa tek smrću dobivaju na cijeni i časti, postumno obilježenom osobnošću od koje ostaju tek imena uklesana na spomenicima na koje se obredno polažu vijenci o državnim i vjerskim prigodama.

Dekonstrukcijska značenjska analiza političkog diskurza ukazuje na suprotnosti, ambivalenciju i generiranje mnoštva značenjskih suodnosa i popratnih usmjeravanih predodžaba kojima politička retorika utječe na formiranje pojmova. Politički jezik, prema mišljenju Murraya Edelmana, može steći ili održati podršku ili pokornost javnosti sučeljen s drugim akcijama koje krše moralne zahtjeve, i obično to i radi time što negira premise na kojima su te akcije zasnovane, dok istovremeno zadržava primjese tih premisa (2003: 132). Promicati mir umjesto voditi rat, interpretirati smrtnu kaznu u političkom govoru kao sredstvo sprečavanja nasilja, nazvati uskraćivanje socijalne pomoći poticanjem samopouzdanja i neovisnosti – govorni su obrasci iskrivljenih značenjskih odnosa o kakvima je još 1946. godine pisao George Orwell u svome antologijskome tekstu Politics and the English Language. U osnovi je takvog tipa verbalnih dekonstrukata semantička podvala koja ignorira osnovno značenje pojmova prilagođavajući ih ublažavanju strahova recipijenata i njihovim očekivanjima. Prema mišljenju M. Edelmana politički dekonstruirani jezik ne pokazuje nužno društveno licemjerje, već prije otkriva otvorenost jezika različitim situacijama, nizu interesa govornika i publike, bez obzira na konvencionalnu logiku. Takav jezik možebitno odražava imperative novih situacija ili je pak dokaz da su život i politika apsurdni (2003: 132). Sam se autor slaže da logocentrizam, funkcionalan u komunikacijskim formulama uhodanog javnog političkog govora, čini dvojbenom i zastarjelom ideju o tome da »postoji neki konačni temelj jezika, iskustva i ideja, fundamentalno podrijetlo poput Boga, vremena i jastva« (ibid.). Povijesno najbizarnije očekivanje takve funkcionalne jezične »susretljivosti« i »otvorenosti«, što je formiralo mnijenje i zbilju sukladno čudovišnim totalitarnim ideološkim nacrtima, kulminiralo je u dvadesetom stoljeću – »stoljeću smrti« – jezičnim konstruktima čija je pretjerana proizvoljnost dovela u pitanje etičnost temeljnih semantičkih odnosa između označitelja i označenog. Labave semantičke spone unutar strukture jezičnog znaka konačno završavaju i njegovim dokidanjem u značenjskom rasulu u kojem »više nema nikakve norme između označitelja i označenih« (Ponzio 1978: 198), a opći se govor utapa u shizofrenom herostratskom idiolektu moćnika. Jezični znak, prilagođen takvom destruktivnom okruženju, reinterpretira smrt, ubojita sredstva i masovno zatiranje života semantičkim disolucijama koje prekidaju vezu s općim konvencionalnim značenjem. Nazivi kao što su npr. konačno rješenje (židovskog pitanja) povezani s popratnim pojmom čišćenja, obavijenim higijenskom aurom što asocira na protočnost i čistoću vode bez koje nema života i zdravlja (lat. liquor, tekućina), izvitopereno su prerasli u nemilosrdni pojam likvidacije kojim je doista prekinuta asocijativna veza s izvornim značenjem pojma, a otplavljeno sve živo i životno. Naprotiv, u svim totalitarnim i tanatološki obilježenim sistemima zastrašujući formativ za nasilnu smrt povezan je s protočnosti i zdravljem samo kada je idealni društveni ustroj trebalo pročistiti od bakterija, gnjida, virusa ili parazita, na što su svedeni ljudski životi u smrtonosnim pohodima 20. stoljeća. Čišćenje, isprva novogovorna metafora lenjinske revolucije, kao operativni termin raskulačenja i »oslobađanja« novonastale sovjetske države od »nepoželjnih elemenata« i »buržoaskih parazita«, održava se jednakom opravdanošću, nadalje, u nacističkoj Njemačkoj te u vojnim terminologijama nakon Drugoga svjetskog rata.

U nacističkoj Njemačkoj, uz nepokolebljivu vjeru u ideološke metafore kojima su Židovi svedeni na »klice«, provedbu masovnih ubojstava pratila je i sustavna biopolitička racionalizacija iz koje je eugenički zamišljena utopija ubrzo prerasla u tanatološki teror. Tragovi te racionalizacije, kojom su se u konačnici nastojali opravdati pravi razlozi za holokaust, naziru se u poznatom ohrabrujućem poznanjskom Himmlerovu govoru esesovcima kako bi očvrsnuli za provedbu masovnih pokolja u logorima smrti: »Trebalo je donijeti tešku odluku da ti ljudi trebaju nestati s lica Zemlje. Možda ćemo mnogo poslije moći razmisliti trebamo li o ovome još nešto reći njemačkom narodu. Ja osobno vjerujem kako je za nas bolje – nas zajedno – da smo to podnijeli za naš narod, da smo podnijeli odgovornost… i da tu tajnu ponesemo sa sobom u grob« (Rosenbaum 2004: 244). Kroz taj shizoidni diskurs s jedne se strane probijaju naznake nastojanja da se čitav naum ipak opravda »višim plemenitim ciljevima, u ime spasa čovječanstva«, kao da se radilo o borbi s najezdom izvanzemaljaca, a s druge se strane nazire tobožnja epimetejska distanca kojom se želi sugerirati da će se posljedice takve ipak teške odluke tek možda naknadno sagledati iako je odgovornost preuzeta, a tajnu će čuvati grob. Mnogo je određenije, s nepokolebljivošću kakva možda ide samo uz krajnje ludilo, 1942. progovarao Hitler: »Otkriće židovskog virusa jedna je od najvećih revolucija ikad pokrenutih u povijesti svijeta. Naša borba iste je vrste kao i ona koju su u prošlom stoljeću vodili Pasteur i Koch… za koliko li se tek mnogo bolesti može kao uzročnik utvrditi židovski virus! Bit ćemo ponovo zdravi kad istrijebimo Židove« (Rosenbaum 2004: 245).

Groteskni značenjski pomak u spomenutom govoru u kojem se kao uvjet zdravlja postavlja smrt naroda stvarno, a ne samo metaforički izjednačenog s klicama, otvorio je jezik svijetu u kojemu je svrha genocida iscjeljenje, a sam postupak žurno uzimanje lijeka. Sam naziv konačno rješenje (Endlösung), gdje se često izostavlja genitivna dopuna s odnosom na »židovsko pitanje«, sintagma je prvi put upotrijebljena u pismenoj punomoći Reinharda Heydricha, što ju je ishodio od Göringa kako bi se obavile »sve potrebne administrativne, organizacione i financijske pripreme… mjera za provedbu potrebnog konačnog rješenja židovskog pitanja« (Goldstein 2001). Goldstein dalje iznosi da se i u drugim pisanim nacističkim dokumentima nigdje izravno ne navode riječi ubijanje, likvidacija i slično, nego eufemizmi kao što su iseljavanje (Aussiedlung), posebni postupak (Sonderbehandlung) ili preseljavanje (Umsiedlung). U operativno značenje svih tih izraza, kodiranih pod imenom »akcija Reinhard«, nije bilo sumnje, znalo se da je riječ o napucima koji su doveli do holokausta, šoe.

Kako bi ubijanje bilo probavljivije, nacisti se koriste čudovišno ciničnim semantičkim podvalama kada npr. poriču »tobožnje glasine« o istrebljenju Židova tvrdeći da ih se samo premješta u ruske močvare (Rosenbaum 2004: 243). Za R. Heßa Eichmann kaže da je svoj glavni zadatak – upućivanje žrtava na masovna pogubljenja – smatrao neprijatnim i neugodnim poslom. Očito je, smatra L.-V. Thomas, da »tanatokrat ubija utoliko lakše ukoliko poznaje samo spiskove i brojeve žrtava« (1980: 314). O podsvjesnoj shizofrenoj cenzuri i pokušajima zatiranja tragova masovnih ubijanja, koliko god je to zbog masovnosti bilo nemoguće, Bernard Bruneteau piše: »Briga da se sakrije »konačno rješenje« za naciste je bila stalan imperativ, prije ili kasnije, kao i u trenutku njegova odvijanja… ona je vidljiva i u kodiranom jeziku birokracije SS-a: kompleks tvornica smrti naziva se »Istok«, a određeni logor »radni logor« ili »koncentracijski logor«, plinske komore i krematoriji »specijalna postrojenja«, deportacije »specijalni smještaj«, ubijanje »specijalni tretman« ili »dezinfekcija«« (2002: 167). Tajnost je obilježavala sve pojedinosti u čudovišnoj scenografiji logora koji su nosili službeni naziv milosrdni zavodi za institucijsku brigu (Kuvačić-Ižepa 2002: 380). Natpis na ulazu u Auschwitz o radu koji oslobađa, lonci s cvijećem pred ulazima u plinske komore, Davidova zvijezda na zabatima, kola s oznakom Crvenog križa koja su dovozila ciklon… sve se to uklapalo u ikoničnu zavjeru što je grotesknom revnošću nastojala prikriti postojanje mašinerije smrti.

Spomenuti drastični značenjski i semiotički pomaci maskirali su stvarnost usmjeravajući recepciju preimenovanih pojmova prema onome što bi Bourdieu nazvao »ustaljenim perceptivnim programom« (Ivas 1988: 58), a što je trebalo, gotovo hipnotički, potaknuti tradicionalne uzorke ponašanja u skladu s uobičajenom »nevinom« jezičnom praksom, kako bi se cijeli »projekt« lakše proveo, a tajna bila sačuvana. Opslužni smrtonosni instrumentarij pratila je zloporaba jezične konvencije prema kojoj je stvar ljudskog izbora, a ne prirodnih zakona da se u jeziku određeni zvukovi i slova povezuju s nekim značenjem. Dođe li u javnom jeziku do prevelikih neuobičajenih otklona u povezivanju znaka s pojmom, do probijanja uobičajenih semantičkih granica, kada svaka riječ može značiti ama baš sve, takvi pomaci pružaju prostor raznoraznim manipulacijama.

Moglo bi se gotovo reći da što je sistem totalitarniji, to su granice semantičkih polja zamagljenije, što je kršenje konvencija u javnom govoru slobodnije, to je sloboda ugroženija, a ljudi potencijalno izloženiji teroru praćenom logocentričnom potporom vlastodržaca. Inzistiranjem na ideološkim, privatnim i prethodno neobjašnjenim konotacijama znači raskid s implicitnim semantičkim relacijama na kojima se zasniva »ugovor« o jezičnoj uporabi izazivajući etičke i spoznajne nedoumice u govornika, zbunjenog poput Carrollove Alice i suočene s Humpty Dumptyevim semantičkim poučkom, s tom naizgled bezazlenom bajkovito-ezoteričnom, a zapravo nadrealno logocentričnom paradigmom:

“I don't know what you mean by ‘glory’”, Alice said.

Humpty Dumpty smiled contemptuously. “Of course you don't – till I tell you. I meant ‘there is a nice knock-down argument for you!’”

“But ‘glory’ doesn't mean ‘a nice knock-down argument’”, Alice objected.

“When I use a word”, Humpty Dumpty said, in rather a scornful tone, “it means just what I choose it to mean – neither more nor less.”

“The question is”, said Alice, “whether you can make words mean so many different things.”

“The question is”, said Humpty Dumpty, “which is to be master – that's all.” (L. Carroll, Through the Looking Glass, Chapter VI)

S posve sličnim morbidno heroičkim prizvucima, kakvi su otpočetka ugrađeni u nacističku promidžbu, popraćen je i završetak Drugoga svjetskog rata nekim komentarima koji su slijedili nakon bacanja atomskih bombi na japanske gradove. Zaprepašćujuće tim više što je jedan od istaknutih novinara, inače stručnjak za znanstvena pitanja u The New York Timesu i dobitnik Pulitzerove nagrade William L. Laurence u svojim memoarima Dawn over Zero (»zora« iznad mjesta nad kojima je pala A-bomba) opisao eksploziju iznad Nagasakija koja je usmrtila oko 100 000 ljudi neskrivenim, gotovo istim, nacizmu bliskim, hagiografskim tonom kakav je, uostalom, obilježio i njegov stil: »Ushićeni smo je gledali kako se penje uvis sa Zemlje umjesto da dolijeće iz svemira te kako, dok se kroz bijele oblake uspinje u nebesa, postaje sve življa i življa… postajala je živo biće, a pred našim, očima punim nevjerice, rađala se nova vrsta.« Sjećajući se dojmova kada je zaljubljenički pratio stvaranje prve A-bombe Laurence nastavlja: »Dok sam je izbliza promatrao kako se promiče u živo biće, kako je tako pomno uobličavaju, tako da bi se svaki kipar osjetio ponosnim da ju je sam stvorio… javlja se u čovjeka osjećaj… kao da se nalazi u nazočnosti natprirodnog« (Goodman – Goodman 2006: 332).

Takva agonijska novodobna scijentistička religioznost zaigrana destruktivnim stvaralaštvom pod amblematskom sjenom smrtonosne gljive pripojila nas je gotovo drevnim zanosom Suncu i kako kaže E. Canetti u jednoj izvrsnoj slici »spustila ga na Zemlju bez mogućnosti povratka, a njegovo svjetlo sada je svjetlo smrti«. Padom metafore u stvarnost, kako bi rekao Jean Baudrillard, sve je postalo legitimno i moguće. Jedini savršeni zločin, onaj opravdan imaginacijom »općeg dobra«, jest ionako uvijek onaj kolektivni. Kada ne bismo točno znali na što se odnosi, navedeni bi se dio Laurenceova diskursa mogao vezati uz onodobni gotovo plemeniti zanos, bez ikakvih mogućih asocijacija na smrt i masovna razaranja. Njegov iskaz ostaje tek nečovječni trag poetizirane patološke mimikrije što nacizmu jednakim, nepojmljivo izvitoperenim patosom prati masovna ubojstva kolektivnim blagoslovom državnih moćnika.

Fetišistički obožavane, kao što je to prikazano u antologijskoj filmskoj parodiji Dr. Strangelove o raspoloženju i ozračju koje je pratilo njihovo stvaranje, prve A-bombe imale su i svoj bezazleno nevin antroponimijski nadimak – Little Boy (Dječačić), namijenjen Hiroshimi, i Fat Man (Debeljko) za Nagasaki. Znanstvenici toga doba nazivali su bombu općim eufemističnim nazivima: the gadget (napravica), the device (sredstvo), the thing (stvar) ili najobuhvatnije, gotovo konspirativnom oznakom it (to) (Allan – Burridge 1991: 167).

U uvijek zaraćenom svijetu, i nakon bombe, politički je novogovor i dalje razvijao licemjerje cirkumlokucije. U stvarnosti dizajniranoj takvim jezikom laži su postale istinom, a nasilna i neprirodna smrt u ratu jezično se konvencionalizirala na sve spretnije načine. Henry S. Commager (1972: 10) pišući o eufemizmima uhodanim u vrijeme Vijetnamskog rata spominje jezičnu korupciju koju je usavršila Nixonova administracija. Tako se u ratnim dokumentima i izvješćima toga doba bombardiranje naziva zaštitnim odgovorom (protective reaction), ciljana bombardiranja kirurškim udarom (surgical strikes), koncentracioni logori pacifikacijskim centrima, bombardiranje koje je promašilo vojni cilj i možda pobilo mnoštvo ljudi neurednom isporukom (incontinent ordinance), a poginuli zabunom pri gađanju vlastitih ciljeva stradalima u prijateljskoj vatri (friendly fire).

Manipulacija pozitivnim predodžbenim sadržajem koja prati riječi kao što su zaštita, pacifikacija, kirurgija (u smislu liječenja) te prijateljstvo značenjski je toliko pervertirana u navedenim izrazima da uvijek iznova čini upitnim stvarnosno-jezični odnos. Amy Goodman, već spomenuta američka novinarka, razotkriva pravo lice »oružja za masovno zavaravanje okrenutog spram nespremne i nesmotrene američke javnosti« (2006: 285), kako ona naziva »pročišćena i umivena« priopćenja nekih američkih medija koji cenzuru i prikrivanje istine o pravim razmjerima ubijanja u američko-iračkom ratu opravdavaju »dobrim ukusom« i obzirima prema »senzibilitetu gledateljstva«. Prisjećajući se prilika u doba Zaljevskog rata, Goodman navodi riječi Billa Kovacha, jednog od veterana među urednicima The New York Timesa, prema čijem se svjedočenju u medijski izvješćima tada »stvorila slika ratovanja iz kojeg je kao skalpelom bila uklonjena ljudska cijena. Snimke odobrene za televizijsko emitiranje pokazuju kako se tzv. pametne bombe laserskim zrakama kroz vrata navode u bunkere. U jeziku kojim se pritom koriste izvjestitelji jednako tako nema ni kapi krvi. Kad se bombama uništavaju vojni ciljevi poput tenkova i oklopnjaka, govori se o KIA (Killed in Action), dok se o broju žrtava govori kao o ›kolateralnoj šteti‹. Tako nam se uskraćuju izvješća o cijeni i posljedicama rata u ljudskim kategorijama« (Goodman – Goodman 2006: 230).

S druge strane, necenzurirani dokumentarni prikazi razaranja i smrti, u najnovije vrijeme dostupni u dokumentarnim prilozima i komentarima ratnih izvjestitelja sa svih svjetskih bojišnica i kriznih mjesta, ogoljenim slikama izravno prate događaje te ih unose svakodnevno u privatne oaze građanskih domova, gdje možda istim emocionalnim angažmanom medijskih potrošača konkuriraju krvavim akcijskim i horor-filmovima te natjecanjima kao što je Fear Factor, nastojeći zadovoljiti medijski poticanu »strast za adrenalinom«. Uz trenutačno skretanje pogleda s teško podnošljivih stvarnih prizora, prezasićeni i već otupjeli medijski potrošač kojemu pred očima promiču zbunjujuće slike u kojima se stvarno miješa s filmskim imaginarnim često i ne zamjećuje semiotički pomak u kojemu se stvarnost utapa u znaku, a granice zbiljnog stapaju s virtualnim. Kako reče Jean Baudrillard, živimo u svijetu integralne stvarnosti koja je s onu stranu istine i privida, u hiperrealnom svijetu u kojemu je stvarnost postala plijenom virtualnosti: »U virtualnome nije riječ o paralelnom svijetu, zamjena svijeta je potpuna, to je njegovo identično dupliranje, savršena varka, a pitanjem upravlja jednostavno i čisto poništenje simboličke supstancije. Sama objektivna stvarnost postaje beskorisna funkcija, neka vrsta otpatka čija razmjena i kruženje postaju sve teži« (2006: 62).

Virtualna stvarnost ukida i sam znak – u bespredmetnom svijetu on se više nema na što odnositi. Oslabljena vrijednost znaka, u Baudrillardovoj filozofiji dovedena do potpunog ukidanja referencijalnosti, tj. bilo kakve veze sa stvarnosti, uvodi u značenjske relacije između riječi i stvari te između događaja i njihovih slika neizvjesni komoditet u kojem »stvarno nestaje pred obiljem znakova i slika« (2006: 84), što, istovjetno semantičkoj ikonoklastiji, zatire smisao riječi preopterećenih značenjem

Pogreb i »oko toga«

Građanski kraj ljudskog života, takozvana prirodna smrt, obilježen je jezičnim i obrednim simulacijama što je ipak – unatoč religijskim vjerovanjima prema kojima bi smrt bila konačno zajamčeno oslobođenje, pa je nema razloga oplakivati – groteskno ublažavaju.

Komercijalizacija smrti, popraćena scenografijom više-manje sličnom za obične smrtnike, one koji na onaj svijet putuju ekonomskom klasom, te onom raskošnijom i ponekad bizarnom, za imućne osobenjake i ekscentrike što žele biti pokopani u stilu, učinila je završnicu ljudskog života vrlo unosnim poslom, pokazujući kako se sve ontološko, od početka do kraja zemaljskog postojanja, može institucionalizirati.

Makabrično poduzetništvo razvilo je opslužni jezik koji kompletira cjelokupni ritual, jezik veoma negativno senzibiliziran na svaki spomen smrti kojim se ona iskrivljeno poriče. Posmrtno šminkanje i uljepšavanje pokojnika prate tako omekšane verbalne ovojnice obavijajući riječi već ionako širokog značenja i dovoljno semantički ispražnjene kako bi se izbjegla svaka izravnost. Iako pogrebni službenici i ožalošćena obitelj veoma dobro znaju da se radi o smrti, pogrebu i mrtvom tijelu, te se činjenice izbjegavaju spomenuti što je više moguće. Tako grob postaje samo prostor ili mjesto. U Americi, gdje se pogrebni obredi veoma brižljivo pripremaju, opremanje pokojnika prate izrazi koji prije upućuju na kozmetičko uljepšavanje (restorative act) ili se pak koriste nazivi kao u javnom zdravstvu (hygienic treatment, sanitary treatment), a posebno je iznijansirano plaćanje unaprijed kao pre-need ili pre-arrangment. Transakcije oko pogreba nazivaju se arrangment conference, a mrtvačka kola service car ili čak, nerazmjernim pleonazmom, invalid coach. Smrtni se pak list, bizarnim svjesnim ili nesvjesnim ironijskim ispadom, naziva vital statistics form. Možda je ipak najljigaviji udvornički naziv za organizatora pogreba – bereavement counsellor (tješitelj ožalošćenih), ili još sofisticiraniji, grief therapist. Mrtvačnica kao slumber room (drijemalište) gotovo da ulazi u isto sugestivno »predodžbeno polje« kao i wellness spa, zaboravno odmorište za prenapete dobrostojeće svjetovne »igrače«.

U reklamokracijski adaptiranoj zbilji ne rađamo se u najboljem od svih svjetova, već u onom u kojem je sve moguće, pa i ovakve asocijativno ugođene prigodne koincidencije. Novodobni se uprosječeni smrtnik više i ne pita o stvarnome. Kao ontološki prognanik u azilu integralne stvarnosti, u kojoj se s onu stranu istine i privida upravo događa homogenizacija između Virtualnog i Stvarnog, on je tek komotno prepušten svesmjerno proizvoljnim reinterpretacijama jezičnih putokaza kojima je istodobno ukinut stvarni svijet te, konačno, i svijet znakova: »Sa stvarnim svijetom izbrisali smo i svijet znakova.« Takva »savršena varka« završava zamjenom svijeta koja je potpuna, u njegovu »identičnom dupliranju« čiji je ishod »jednostavno i čisto poništenje simboličke supstancije, a sama objektivna stvarnost postaje beskorisna funkcija, neka vrsta otpatka čija razmjena i kruženje postaju sve teži« (Baudrillard 2006: 71). U virtualno ukinutoj stvarnosti novodobni se potrošač života i smrti ne pita više, kao smetena, ali još veoma znatiželjna Carrollova Alice, o značenju, a još manje o tome »which is to be master«. Konačnim padom u zrcalo već je ionako odžalovao stvarnost predajući tijelo i dušu spektakularnom (ibid.).

Literatura

  • Allan, Keith – Kate Burridge. 1991. Euphemisms and Dysphemisms. Oxford: Oxford University Press.
  • Anić, Vladimir. 1998. Jezik i sloboda. Zagreb: Matica hrvatska.
  • Anić, Vladimir. 2004. Veliki rječnik hrvatskoga jezika. Zagreb: Novi Liber.
  • Ayto, John. 1993. Euphemisms. London: Bloomsbury Publishing Limited.
  • Baudrillard, Jean. 2006. Inteligencija zla ili pakt lucidnosti. Prev. Leonardo Kovačević. Zagreb: Naklada Ljevak.
  • Bruneteau, Bernard. 2002. Totalitarizmi. Prev. Jagoda Milinković. Zagreb: Politička kultura.
  • Carroll, Lewis. 1994. Through the Looking Glass. London: Penguin Books.
  • Commager, Henry. 1972. The Defeat of America. New York Review of Books, October 5, 1972.
  • Dežulović, Boris. 2006. Smijeh mi je pomogao da pobijedim rak. Jutarnji list, Zagreb, 1. 12. 2006.
  • Edelman, Murray. 2003. Konstrukcija političkog spektakla. Prev. Rajka Rusan-Polšek. Zagreb: Politička kultura.
  • Glasoviti govori. 1999. Prir. Ivan Zadro. Zagreb: Grafički zavod Hrvatske.
  • Goldstein, Ivo. 2001. Holokaust u Zagrebu. Zagreb: Novi Liber.
  • Goodman, Amy – David Goodman. 2006. Moćnici su izvan zakona: Razotkrivanje korumpiranih političara, ratnih profitera i medija koji ih vole. Prev. Zoran Bošnjak. Zagreb: Prometej.
  • Hayakawa, Samuel Ichiye. 1991. Language in Thought and Action. Orlando: Harcourt.
  • Ivas, Ivan. 1988. Ideologija u govoru. Zagreb: Hrvatsko filozofsko društvo.
  • Kuvačić-Ižepa, Mate. 2002. Thanatos – anđeo heroja (neobične i naprasne smrti poznatih osoba). Split: Naklada Bošković.
  • Matešić, Josip. 1982. Frazeološki rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika. Zagreb: Školska knjiga.
  • Orwell, George. 1946. Politics and the English Language. London: Horizon.
  • Ponzio, Augusto. 1978. Jezična proizvodnja i društvena ideologija. Prev. Josip Šentija. Zagreb: Školska knjiga.
  • Rosenbaum, Ron. 2004. Kako objasniti Hitlera: Potraga za izvorima njegova zla. Prev. Tomislav Pisk. Velika Gorica: Miob naklada.
  • Sabljak, Tomislav. 2001. Rječnik hrvatskog žargona. Zagreb: VBZ.
  • Thomas, Louis-Vincent. 1980. Antropologija smrti. Prev. Zoran Stojanović i Miodrag Radović. Beograd: Prosveta.